Antonio Barišić: Srest ćemo se opet by Jesenski i Turk

Antonio Barišić

Srest ćemo se opet

Beletrina gotovo stvarnosna proza

Urednik: Emir Imamović Pirke Grafički urednik: Boris Kuk Izdavač: Naklada Jesenski i Turk Za izdavača: Mišo Nejašmić Tisak: Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr

Antonio Barišić

SREST ĆEMO SE OPET

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, srpanj 2013.

Zvuk zvona parao je tišinu sobe, ali Krešo ga, ispod sve one posteljine i jastuka prebačenog preko glave, u početku nije čuo. Onaj tko je zvonio, međutim, nije odustajao. Zvono je, s tek kratkim prekidima, pozivalo na buđenje. Krešo se okrene na drugu stranu i zabije glavu još dublje u jastuk. San je kapitulirao pred bukom. Sklopljenih kapaka i mršteći se, počne se ispravljati u sjedeći položaj. Zvonjava je postala iritirajuća i on na kraju otvori oči. Pogled mu se mutio, ali ne toliko da ne bi razaznao koliko je sati. Mali digitalni sat pokazivao je jedanaest sati. Digne se i krene prema vratima. Od naglog ustajanja mu se zavrti pa se uhvati za zid. Malo sačeka pa produži prema hodniku. - Tko je? Nije bilo odgovora. Nervozan od ranog buđenja i nestrpljiv da bi virio kroz špijunku i vidio koji ga to idiot budi, otvori vrata. - Bok, Krešo – progovori žena pred vratima. Nije odgovorio. Samo je stajao i zurio. Izgledala je drugačije. Ono malo kose što je virilo ispod marame bilo je svjetlije nego što je pamtio, ali sumnje nije bilo: vrijeme se poigralo s borama na licu, ali nije ga prošlo toliko da ne bi prepoznao Brankovu majku Biserku. Sre st ć e mo se opet

~6~

- Mogu li ući? – upita žena. Pokuša odgovoriti ali glas ga izda. Pokuša još jednom ali iz grla izađe tek nešto nalik kašlju. - Teta Biserka, izvolite – na kraju ipak progovori. Bila je obučena u bijelu bluzu i smeđi kompletić, jedan od onih koje valjda sve sredovječne žene imaju za prilike kada žele izgledati ozbiljno. Grčevito je stiskala malu crnu torbicu i bez treptaja gledala u njega. - Branko je mrtav – reče. Riječi su se odbijale od zidova poput gelera i naposljetku ga pogodile ravno u glavu. On zadrhti i spusti pogled u pod. Stajanje mu se više nije činilo kao sigurna opcija. - Kada? Kako? – napokon zausti i dalje ne dižući pogleda. - Prošlo je već nekoliko mjeseci. Morala sam te vidjeti, a i sam znaš da ovih dana nije lako doći tu. Žena otvori malu crnu kožnu torbu i iz nje izvadi neotvorenu kovertu. Pogleda je tužno, kao da se oprašta, pa je preko stola pruži Kreši. - Ovo smo pronašli pokraj njega. Piše tvoje ime. Krešo nesigurno uze pismo. Zurio je u kovertu mutna pogleda. Kada se slika izoštrila, ugleda svoje ime napisano dobro poznatim rukopisom. Dugo su tako stajali, svatko sa svojim mislima, žena zagledana u Krešu, a on u pismo. Kad su suze počele kapati po koverti, ostavljajući male slane pečate, Krešo se naglo trgne. A n ton io Barišić

~7~

- Ovaj… stvarno ne znam što bi reka… - Sve je u redu. Pismo je za tebe, uzmi ga – reče žena i krene prema vratima. - Idete? - Moram. Krešo… - Da? - Oprosti. Oprosti za sve. Krešo ju je pogledao i blago kimnuo. Izgledao je zgužvano. Crna kosa bila mu je potpuno razbarušena. Neobrijano lice i podočnjaci pojačavali su dojam općeg nereda na inače pravilnom uskom licu. Usne su se, stišćući se od nervoze, polako pretvarale u dvije tanke crte. Ponovo poželi nešto reći, ali bez uspjeha. Još jednom kimne glavom i pokaže pismo u znak zahvale. - Zbogom Krešo. Drago mi je da sam te vidjela. Zurio je u kovertu. Nije je imao snage otvoriti. Branko je za njega već bio mrtav. Samo…

Sre st ć e mo se opet

1. Klupa bi mu se uvijek prva pojavila u sjećanjima. Nije znao zbog čega, ali kad god bi pomislio na djetinjstvo, iz močvare uspomena prva bi isplivala. I nikad, baš nikad nije tu drvenu, u zeleno obojanu klupu zamišljao praznu. Kreši se činilo da nikad nigdje drugdje nisu ni bili osim na toj klupi pod koštelom. Sjedili su na njoj otkad su znali za sebe, uvijek na naslonu, s nogama tamo gdje su im trebale biti guzice. Zimi su se smrzavali, a ljeti uživali u hladu ogromne krošnje. - Ovo stablo ima bar iljadu godina – znao bi reći Branko gledajući u krošnju. - Šta iljadu, ima bar pedeset – dodao bi Krešo, a onda bi se obojica počela smijati. Klupa je bila na takvom mjestu da su obojica mogli savršeno vidjeti svoje kuće kroz živicu s desne strane. Dvije su se dvokatnice nalazile jedna do druge i bile dovoljno blizu da dječaci vide i čuju ako ih roditelji zovu, a dovoljno daleko da znatiželjne roditeljske oči ne vide što ne treba vidjeti. Kile i Ante, ostatak ekipe, također su je ocijenili kao „geopolitički savršenu“, iako se nalazila točno ispod zgrade u kojoj su živjeli. Golema je krošnja zaklanjala pogled na klupu iz njihovih stanova veći dio godine, a opet su mogli čuti starce kad ih krenu dozivati. To doduše i nije bio baš neki argument, jer starci ih u ta vremena ionako nikad nisu zvali, a jedini čije se ime moglo čuti s prozora bilo je Makijevo. A n ton io Barišić

~9~

- Nije bitno – govorio bi Kile – ako ikad zovnu, čut ćemo ih odma. Makijev stan bio je toliko blizu klupe da ga je stara lako mogla čuti s prozora. Maki je zbog toga šizio i nagovarao ostale da se maknu dalje, a taj bi prijedlog, kao i većina njegovih, završio jednoglasnim: odjebi. Uostalom, Maki je rijetko sudjelovao u bilo kakvim ozbiljnijim akcijama ekipe. Bio je dijete vojnog lica i živio život po PS-u. Otprilike svaka dva sata imao je neku obvezu. Marenda u jedanaest, ručak u jedan, popodnevni odmor od tri do pet… No, to mu je bio manji problem od neprestane majčine prisutnosti na prozoru. - Oćemo na kupanje? – upitao bi netko, a Makijeva stara bi se zanijela pa odgovorila: - Matko nigdje ne ide, moramo popodne kod ujne. Ljetni praznici su tek počeli, a Krešo i Branko su ih, zajedno s Kilom, Antom i Makijem, provodili baš kao i svake druge godine, kupajući se i ne radeći ništa. Bilo je podne i sunce se svojski potrudilo da svima da do znanja da je ljeto. Unatoč vrućini, natiskali su se na klupu jedan do drugoga kao sardine. Branko je jedini stajao na nogama. Bio je visok kao i Krešo, gotovo dva metra, no tu je svaka sličnost prestajala. Dok je Krešo oduvijek nosio kratku kosu, Branko je uvijek imao dužu. Za razliku od najboljeg prijatelja koji je uvijek izgledao kao da će se u nesvijest srušiti od izgladnjelosti, Branko je imao snažno, mišićavo tijelo. Uz smeđu kosu koja je padala do ramena, na Sre st ć e mo se opet

~ 10 ~

licu mu je dominirao veliki kukasti nos iza kojeg su virila dva vrckava, inteligentna oka. Lice mu je izgledalo kao u odrasla čovjeka. Stajao je nasuprot njima prekriženih ruku, a na licu mu se vidjelo da nešto smišlja. - Di ćemo danas? – upita naposljetku. - Mogli bi malo do mora biciklom – predloži Ante. - Pedalaj ti po ovoj vrućini, ja neću – Kile sasiječe prijedlog u korijenu – ne bi ni izašli iz grada, popadali bi svi u nesvist. Ima bar iljadu stupnjeva. - Šta iljadu, ima bar sto – dobaci Krešo svoju omiljenu bazu. - Ide meni ćaća popodne do Splita pa bi nas moga on pribacit do plaže, a nazad ćemo stopom – sjeti se Kile. - E, to je već prijedlog. Može nas ostavit di oće samo da je blizu mora – razveseli se Branko. Dva sata kasnije četvorka se gužvala u plavom Yugu 45 ponosnog vlasnika Ive Kovača. Ako je itko volio svoj auto, onda je to bio on. Sjedala su bila presvučena bijelim pamučnim navlakama, a volan crnom kožom. Stari se Kovač posebno ponosio drškom mjenjača s logotipom Abartha, i premda u autu ama baš ništa drugo nije mijenjano u odnosu na standardni Yugo 45, gospodin Kovač se prema njemu odnosio kao da je u najmanju ruku bolid Formule 1, a on Alain Prost. U autu je bilo beskrajno vruće ali to, čini se, nikome nije smetalo. Stari je Kovač bio zadovoljan A n ton io Barišić

~ 11 ~

što zbog vrućine ima izliku da otvori prozor i izbaci lakat vani u nadi da će bar malo probuditi zavist kod susjeda čiji su krajnji dometi bili Fićo i Stojadin. - Nemoj da bi neko slučajno poija nešto tu na zadnjem sicu – upozoravao je šjor Ivo, a Kile je kao ponosni suvozač s prednjeg sica dodao: - Neće ćaća, svi su ručali. To je bilo tek djelomice točno, jer Branko i Krešo nisu okusili ni zalogaja. Prvi nije imao strpljenja čekati ručak, a Krešo je za ručak imao omraženi kuvani kupus. Čim su se iskrcali i odgledali plavi Yugo kako odlazi prema Splitu, Branko predloži: - Prvo ćemo se oladit u moru, a onda ćemo se oladit sladoledom. - Kakav sladoled? Da nas sva tri naopako okreneš, ne bi skupili para ni za kuglu – uzbuni se Kile. - Nema kugle. Papaćemo na štapiću, a može i kornet. - Ma odakle nam lova? – uporan je bio Kile. - Pusti ti njega i njegove planove – reče Krešo – Ajmo se mi prvo bacit u more, pa ćemo vidit šta genijalac misli. Banjada je potrajala duže nego što su mislili. Zapravo su htjeli izaći već nakon tri minute, ali kada su se iz obližnjeg šumarka pojavile tri mlade Čehinje i ušle u more, odjednom nitko više nije spominjao ni Sre st ć e mo se opet

~ 12 ~

kopno ni planove. Krešo se čak okuražio pa ih pozdravio s „ahoj“, valjda jedinom češkom riječi koju je znao, ali osim sramežljivog „ahoj“ s druge strane ništa nije dobio. Razgovor je tako crknuo, a smisao za neverbalnu komunikaciju kod sve četvorice sveo se na to da se majmunišu skačući s rive. I to je međutim potrajalo tek dok Ante nije plesnuo leđima u pokušaju salta, a kad je shvatio da se češke primadone nisu udostojale njegovu bol ispratiti niti pogledom, ljutito izađe iz mora. - Ajmo vanka. Još se nisu dobro ni osušili na ručnicima, kada Branko upita: - Onda? Oćemo na sladoled? - Opet on o sladoledu. Odakle ti pare, majčin sine? Nemaš ni za žvake – napadne ga Krešo. - Zapravo, to bi tribalo bit dovoljno. - Šta? – upita Ante. - Pa to da imamo za žvake – odbrusi Branko i nastavi – Ići ćemo u onaj dućan u autokampu, tamo je sada miljun ljudi. Uđeš unutra, odabereš lipo sladoled, i kad niko ne gleda strpaš ga u gaće. Odeš lipo na kasu, kupiš žvake, izađeš i ližeš. - Ti si puka – naljuti se Krešo – Nema šanse da iden krast po dućanima. - Pa ideja i nije tako loša – usprotivi se Kile – Tamo je stvarno sada gužvanac na kvadrat, samo triba utepit kad te niko ne gleda i mac! A n ton io Barišić

~ 13 ~

- Kažen vam ja – nastavi Branko. - Ja san za – upadne Ante – baš mi se liže sladoled. - Ako ti se toliko liže, licni malo moga – Krešo nije odustajao. - Ajde Mariću, ne budi pizda. Svi su rekli da oće – reče Branko. - E pa ja neću. - Ko izda, pizda! – slavodobitno uzvikne Kile. Krešo je mogao podnijeti svašta, uvrede svake vrste i šale na svoj račun, ali da ga ekipa smatra izdajnikom nije mogao dozvoliti. - U redu, ali neka drug Tito – reče pokazujući na Branka – ide prvi u akciju. To je njegova briljantna ideja. - Gledajte i učite, momci – Branko je već hodao prema dućanu. Ubrzo mu je tjeme nestalo među masom izgorenih čeških glava koje su ulazile i izlazile iz dućana kao da se unutra sve dijeli besplatno. Tri minute kasnije Branko se pojavi na vratima. Čim je izašao, zamakne za zid dućana i pokaže ostalima da ga slijede. Dok su oni stigli Branko je već lizao sladoled na štapiću. - Šta sam vam reka? Nema tu šta. Još si manje sumnjiv ako nemaš majicu. Neće te niko ni pogledat. Deset minuta kasnije u sladoledu su uživali i Kile i Ante. Jedini koga je još očekivao vatreni zadatak bio je Krešo. Prvi je dio obavio besprijekorno. Ušao je u Sre st ć e mo se opet

~ 14 ~

dućan i nezainteresirano razgledao unaokolo. Došao je do frižidera i pogledao prati li ga itko pogledom. Kada je nanjušio pravi trenutak, zgrabio je sladoled i strpao ga u hlače. Požurio je prema kasi i dok je zastao na trenutak da odluči hoće li uzeti Čunga Lunge ili Babl-dabl, ispred njega se ugura nekakva stara Švabica s prepunim kolicima. Unutra je bilo valjda sve što se nalazilo u dućanu. Krešo se pokuša usprotiviti ali crnokosa namrgođena prodavačica, koja je odmah shvatila da se sprema nešto zaustiti, spriječila ga je i prije nego je progovorio. - Ajde momak, lipo čekaj svoj red. Nećeš valjda da ljudi okolo pričaju kakvi smo mi divljaci ode. - Neću – promrmlja Krešo dok mu se u gaćama sve više širio neugodan osjećaj hladnoće. Gospođa nije ispraznila ni trećinu kolica, a neugoda se pretvorila u čistu bol. Val polarne hladnoće zahvatio je Krešina jaja. Dvije minute kasnije, kada je račun bio pri kraju, Krešo je bio u grčevima. Skakutao je s noge na nogu, skupljao ih kao da će se taj tren pomokriti, a potom se svijao od bola. No, svaki pogled prodavačice koja ga je u čudu gledala naglo ga je ispravljao, a u grču bi ostajalo tek lice na kojem se iscrtavao očaj. - Majke ti mile, dite moje, ti izgledaš ki da ćeš se usrat – prozbori prodavačica kada je napokon došao na red. Krešo ju je samo izbezumljeno gledao cupkajući s noge na nogu. Bol u gaćama bila je neizdrživa. - Vi današnja omladina nemate strpljenja ni dz – nastavi ona. A n ton io Barišić

~ 15 ~

Krešo je slušao i klimao glavom, ali ciklona u gaćama došla je do ledišta. Bacio je novac za žvake i izjurio ispaljen kao iz rakete. Nije čekao da zamakne iza zida. Pred dućanom je izvadio sladoled iz gaća, a olakšanje se pretvorilo u urlik. Branko, Kile i Ante stajali su iza zida i plakali od smijeha. Kako ga dugo nije bilo, otišli su vidjeti što se događa. Kada su shvatili da je zapeo na kasi, kroz izlog su gledali čitavu predstavu. - Šta je ledenko? – dobaci Kile. - Nisan zna da voliš otopljeni – nastavi Branko. - Ajte u pičku materinu! Još dvi minute i doša bi ka Walt Disney – odbrusi Krešo, a onda zastane, pogleda u gaće, pa u sladoled, pa prasne u smijeh zajedno s ostalima. Smijali su se neko vrijeme, a onda Branko mrtav ozbiljan upita. - Jel ostalo šta? Aj daj liz. - Ma lizni mi ga malo. S kupanja su se odlučili vratiti autostopom. Podijelili su se u parove. Kile i Ante imali su više sreće, nakon nepune tri minute stala im je neka bakica u Fići. Kile im je podlo namignuo i nestao u autu. Njih dvojica našla su zgodno mjesto s proširenjem uz cestu, Branko je sjeo na kamen sa strane a Krešo je stajao s palcem prema gore. Auti su prolazili u koloni, ali na dvojicu momaka nitko nije obraćao pažnju. Beskrajno dosađivanje tek su nakratko prekidale Krešine psovke. Sre st ć e mo se opet

~ 16 ~

- Jeba te pas, pa niko da stane. Ne moš virovat. - Ajde, di ti se žuri. Zato smo se dobro ismijali danas. Umalo ti se stvarno ponos zaledija. - Nemoj mi ništa govorit. Ono je bilo za krepat, mislija sam da ću riknit. A i ne mogu virovat da si me nagovorija da ukradem nešto. - Pa nije bilo strašno. Ustvari, meni je bilo baš napeto. - Baš me zanima bi li ti bilo napeto da te uvatilo da kradeš. - Šta bi me uvatilo kad sam pazija. - Nikad ne znaš. A i ja sve nekako razmišljam, ako već moram krast, onda je bolje maknit nešto stvarno vridno, a ne sladoled. - E sad si ga i ti zabrija – Branko se zagleda u daljinu – Jel ono Kevićeva bembura? – reče dižući se i mašući. - Sve i da je, ne da mi se s tim pederom umišljenim vozit – odbrusi Krešo. Branko je, međutim, mlatarajući rukama već stajao nasred ceste i zaustavljao zeleni BMW. Iznutra se, sa suvozačkog mjesta, kretenski cerekao Boris, dječak iz njihovog razreda. Zajednički razred u metalurškoj školi bilo je jedino što su njih dvojica imali s uvijek ulickanim Borisom. Njegov je stari bio poslovođa u dućanu u njihovom kvartu, a ako si bio snalažljiv kao što je to bio Joso Kević, od toga se moglo i predobro živjeti. Boris je bio umišljeno derište koji je prijateljstvo kupovao darovima, a prema „prijateljima“ A n ton io Barišić

~ 17 ~

se ponašao poput robova. Cijelo je njihovo društvo oduvijek mrzilo ovog malog snoba. Svakome se od njih uspio zamjeriti. - Uđite, uđite – govorio je stari Joso – samo uđite, dico. Boris pak, nije izdržao da se ne obrati s visoka. - Nisu vam valjda mokre mudantine, nije vam ovo Fićo. - Nisu, nisu – odgovori Branko, više da ga skine s dnevnog reda. Krešo je šutio kao zaliven, s ovom budalom stvarno mu se nije dalo razgovarati. Mali je serator, međutim, inzistirao da započne baš onu temu o kojoj mu se najmanje razgovaralo. - Šta je Krešo, kad je popravni iz matematike? Krešo ga je ignorirao. Dovoljna mu je muka bila što je pao na produžnu, a da starci o tome ne znaju ništa. Brojke mu nikad nisu išle. Kad je u pitanju bila glazba ili film, nešto što ga je zanimalo, „gradivo“ se upijalo samo od sebe. Ali matematika, ili povijest i sve te puste godine, e to je bilo nešto drugo. - Šta je mali? Nisi valjda opleja iz matematike? – uključi se Joso – A meni ti brojevi cili život idu. Ne triba mi ni karta ni olovka za nešto zbrojit. - Ili oduzet – ispod glasa promrmlja Krešo. - Molin? - Ništa, ništa – uključi se Branko čim je shvatio gdje razgovor vodi – ispravit će on to, barba Joso, nemate brige. Sre st ć e mo se opet

~ 18 ~

- Ja sam svoju jedinicu ispravija na vrime – pohvali se Boris. Ponašao se kao da je u najmanju ruku Pitagora, a ne netko tko je izbjegao Krešinu sudbinu u posljednji čas. - Tako triba sine – bodrio ga je Joso. Kreši je razgovor dopizdio pa neko vrijeme nitko u autu nije prozborio ni riječi. Čim su ugledali prve obrise grada, on prekine tišinu. - Jel nam možete stati ode? Upitnici su naprosto sijevali iz Brankovih očiju. Odavde do kvarta imali su najmanje dvadeset minuta pješice. Mogli su se kao gospoda odvesti pravo do kuće jer Boris je živio blizu njih. - Tu? – začudi se i dvojac iz prednjeg dijela automobila. - Tu ćemo izać, moram tu svratiti do jednog prijatelja nešto pokupit – promrmlja Krešo. Branko ga je i dalje gledao u čudu ali nije ništa rekao. Odgovor je potražio tek kada su izašli iz auta. - Pa dobro šta ti je? - Ma ide mi na kurac ova pederčina. - Ide i meni, ali smo se isto mogli odvest do doma, pa da nam tamo počne ići na kurac. A i ne voziš se svaki dan u BMW-u. Jesi vidija kožu? - Boli me neka stvar i za kožu i za BMW! Ma šta on meni ima srat, đubre jedno lopovsko, kad i ti i ja i po razreda znamo da mu je stari kupija dvicu kod A n ton io Barišić

~ 19 ~

one usrane Prolićke. A i Joso se pravi blesav, iskesija je lovu pa se sad meni tu nešto rugaju. - Ma nitko ti se nije ruga, šta ti je? - Idu mi na živce i gotovo. Jel idemo? - A idemo, nećemo sad ode ostat – odgovori Branko i počne hodati. Šetali su šuteći. Tek kada su došli pred kuću Krešo shvati da bi se možda trebao ispričati. Nije ovo bio prvi put da je tako ishitreno donio neku odluku, a Branko skupa s njim snosio posljedice. Zapravo, stvari bi se uvijek tako nekako poklopile. Zakuhao bi jedan, a pojela oba. - Oprosti što si mora pješačit ovoliko. Moga sam mučat do kuće – procijedi napokon. - Nema veze. - Jel se vidimo večeras? - Naravski… I slušaj, ne brini za ovu matematiku. Pomoći ću ti ja da se spremiš. I reći ću Borisu da ne sere okolo. - Fala. - Fali se negdi drugo. Aj vidimo se kasnije – reče Branko i nestane iza dvorišnih vrata. Kreši se oduvijek činilo da ljeti vrijeme nekako brže prolazi. Logičnije bi bilo, mislio je, da zimi uz školu i sve obveze dani nekako prolete, ali njemu je oduvijek ljeto bilo to koje proleti u dahu. I to su ljeto proveli gluvareći po kvartu, sa svakodnevnim odlascima na kupanje. Posjet dućanu u autokampu radi Sre st ć e mo se opet

~ 20 ~

sladoleda postao je ritual, a jedini kojeg su uhvatili na djelu bio je naravno Maki. Prošao je, srećom, samo uz izvučene uši i prijetnju da će mu roditelji doznati za to, ali ta se prijetnja nikad nije obistinila. Makiju je i to bilo dovoljno da se dovede u konstantno predinfarktno stanje. Uzalud su mu svi objašnjavali da mu ne mogu javiti roditeljima ako mu ni ime ne znaju, on se ponašao kao da će ga otac ustrijeliti s prozora svaki put kada se vraćao kući. Kako niti nakon dva tjedna od nemilog događaja stari nije zapucao, Maki se ipak malo pomalo primirio. Krešu je pak tek čekao popravni iz matematike. Više od pada godine bojao se suočavanja s ocem u slučaju neuspjeha. Tome Marić, Krešin otac, nije baš bio osoba puna razumijevanja. Činjenica da mu Krešo nije uopće rekao za jedinicu iz matematike dovoljno bi ga raspizdila. Iako nikad nije digao ruku na sina, znao je naći načina da mu zagorča život. Jedino rješenje bilo je položiti taj popravni iz matematike i izbjeći svaku daljnju neugodnost, ali ispit je bio sutra, a on je bio sve samo ne spreman. Branko se stvarno potrudio da mu objasni sve što je znao, ali prvi put kad bi netko od njih pogledao kroz prozor u pravcu klupe, ostavili bi razlomke, sinuse i kosinuse i zapalili vani. Uzmaka više nije bilo. Popravni je bio sutra u devet sati ujutro, a Krešino znanje bilo je daleko od toliko željene dvojke. Očajnički im je trebao plan. Sjedili su na klupi i grozničavo razmišljali. - Najeba san ka žuti. Okinit ću godinu, a Tome će mi krv popit. A n ton io Barišić

~ 21 ~

- Ma smislićemo nešto. - Kad ćeš smislit majčin sine, pa sutra je ispit. Sutra! - Pa sad ćemo smislit. Evo sad. - Ma smislit ćeš ti ne znan šta… - Moramo samo naći način da ja napišem taj test umisto tebe. - A to je kao jednostavno – beznadno će Krešo. - Nisan reka da je jednostavno, ali način mora postojat. - Ma ne možeš ništa pored one žandarice Prolićke, znaš kakva je. - Moraš samo nekako izbaciti zadatke vani kroz prozor, i ja ću ih onda riješiti – grozničavo je razmišljao Branko. - Je. I šta onda? Onda ćeš prid kraj sata pokucat na vrata i lipo mi ih vratit. Ili možda dodat kroz prozor. Ma koji ti je… - Ma prikini. Jel možeš dodat to kroz prozor na početku nekako? - Ma mogu to. Ali šta onda? - Pa smislit ćemo nešto. - A šta molim te lipo? - Ajde ti lipo kući i naspavaj se. A ujutro da si se nacrta ode u sedan i po. Ja ću dotad nešto smislit.

Sre st ć e mo se opet

~ 22 ~

Ujutro se Krešo pojavio na klupi desetak minuta ranije, jer ionako cijelu noć nije oka sklopio. Branko je već bio tamo. Smješkao se i držao dva kamena u ruci. - Šta je to? - Ovo je, majčin sine, dvica iz matematike. Jedan! Dva! – uzvikne Branko i najprije baci u zrak jedan pa drugi kamen, a zatim ih, jednog po jednog uhvati. - Ništa ne kužim. - Pa nisi ti dovde dogura zato što si mislija, nego zato što nisi. Jel tako? - Aj nabij mi to malo na nos, molin te. - Nemam vrimena za psihoterapiju. Slušaj vamo… Kada je čuo plan, učinilo mu se da je totalno sulud, ali izbora nije imao. Pažljivo je slušao svaku Brankovu riječ, strpljivo čekajući da završi. - Dakle to je to. Ili pukovnik ili pokojnik. - Tako je. Sreća prati hrabre. Sreća prati hrabre. Krešo je tu rečenicu ponovio valjda bezbroj puta dok je koračao prema školi. Ponavljao ju je u sebi i dok je ulazio u razred s dva velika kamena u džepu hlača i listom papira pod majicom. Sjeo je na mjesto do prozora, negdje po sredini razreda. Srce mu je lupalo dvjesto otkucaja u minuti, toliko da ga je u grlu osjećao. - Na stolu ne smije biti ništa osim olovke i gumice i papira – siktala je Prolićka dok je dijelila zadatke. A n ton io Barišić

~ 23 ~

Trinaest matematičkih genijalaca, koji su zajedno s Krešom pali na produžnu, šutke ju je slušalo. Krešo je iskoristio nepažnju dok još svi testovi nisu bili ni podijeljeni i kad se Prolićka okrenula, izvadio je ispod majice list bijelog papira i stavio ga na stol, a zatim izbacio svoj papir sa zadacima kroz prozor. Tamo negdje ispod, u grmlju je čekao Branko. Sada je trebalo samo preživjeti do kraja sata. Nagnuo se nad stol i pravio da nešto piše. Pred njim je bilo najdužih četrdesetpet minuta u životu. Kada se približio kraj sata, rukama je potražio kamenje u džepovima. Kada se Prolićka okrenula leđima, kamen u lijevoj ruci, onoj do prozora, bacio je svom snagom van kroz staklo. Drugim se kamenom istovremeno razvalio koliko god je jače mogao po lijevoj strani glave. Vrisak i bol bili su iskreni, jer se u želji da ispadne što uvjerljiviji pošteno odalamio, a lom stakla i vriska ostalih u razredu stvorili su totalni kaos. Krešo je pao pod stol držeći se za glavu i previjajući se. - Neko ga je pogodio kamenom izvani! – viknuo je Šime iz klupe pored njega. - O bože, je li moguće?! – vriskala je Prolićka. - Pogledajte! Ide mu krv – primijeti Ankica iz klupe ispred. Na pojavu krvi jedna od djevojaka u razredu sruši se u nesvijest. Prolićka je najprije krenula prema Kreši ali kada se djevojka srušila, predomisli se i krene prema njoj. Zastane, pa krene opet prema Kreši, a potom stane i u totalnoj panici počne vikati. - Upomoć! Zovite nekog, bilo koga! Upooomoć! Sre st ć e mo se opet

~ 24 ~

Ostatak učenika u razredu razbio se u dvije skupine. Jedni su se okupili oko Kreše i pomagali mu da se pridigne, dok su drugi pomagali djevojci da se osvijesti. - Moramo ih izvesti vani, da operemo ovu krv. - Pomozite mu do WC-a da barem opere ranu. Svi su na kraju izašli iz razreda, Prolićka u potrazi za priborom prve pomoći a ostali, uz neviđenu viku i galamu, odoše prema WC-u. U sveopćem metežu jedino je Krešo primijetio Branka koji je papir s riješenim zadacima kriomice gurnuo kroz prozor do njegove klupe. Pola sata kasnije Krešo je s ostalima sjedio u razredu dok je Prolićka, još uvijek uznemirena, objašnjavala dvojici milicionera što se dogodilo. Drugovi u plavom sve su pomno zapisivali u mali notes i na kraju slavodobitno umirili Prolićku. - Ništa se vi ne brinite, drugarice. Uhvatit ćemo mi te huligane. Ne može se ovako uništavati društvena imovina. Ranjeni se Krešo samo držao za glavu i smješkao sebi u bradu. Rana na glavi više ga nije ni boljela. Sat vremena kasnije i njegov je test došao na ispravak, a Prolićka mu je, valjda još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo, rekla da je prošao prije nego ga je pregledala do kraja. Kada je s flasterom na glavi i dvicom u svjedodžbi pronašao Branka iza školskog igrališta, ovaj ustane i salutira mu. - Gospodine pukovniče, zadatak obavljen! A n ton io Barišić

Antonio Barišić – Bare, rođen je 1976. godine u Šibeniku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarski je zanat tijekom studentskih dana ispekao u Sportskim novostima, a od povratka u rodni Šibenik krajem prošlog stoljeća radi kao novinar šibenskog Studija HRT-a. Oženjen je s Ines, s kojom pažljivo brine o dvjema djevojčicama, Niki i Tonki, i labradorici s ljudskim osobinama, Fridi. Roman Srest ćemo se opet njegov je prvi književni uradak, a bit će ih, navodno, još.