*Vamp je repetitivna glazbena forma, fraza najčešće korištena u jazzu, nastala 1930-ih kao napomena na početku notnog zapisa popularne glazbe ‘Vamp till ready’. Može se sastojati od jednog ili više akorda koji se ponavljaju u kontinuiranom ritmu. Vampovi su obično simetrične, zasebne strukture otvorene varijacijama. U klasičnoj glazbi slična glazbena forma naziva se ostinato. U široj terminologiji vamp je 1) vampir, 2) gornji, često ojačani dio cipele, ili 3) femme fatale.
Jesenski i Turk ponosno predstavlja vamp novelu
Borisa Popovića
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
Zagreb, lipanj 2014.
Naklada Jesenski i Turk, biblioteka Beletrina Za izdavača: Mišo Nejašmić Urednica: Petra Petrač Lektura i korektura: Monika Milić Dizajn i prijelom: Igor Stanišljević, Parabureau Tisak: Znanje, Zagreb Fotografija na omotu: Ivan Kolonić www.rozefjori.net/svapredivna www.facebook.com/Svapredivna www.jesenski-turk.hr Napisano u programu Scrivener 1.0, www.literatureandlatte.com
Boris Popović: Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva Naklada Jesenski i Turk, 2014 © Boris Popović, Jesenski i Turk, 2014 Tekst copyright © Boris Popović, 2014 Izdavač i autor ove knjige ne polažu nikakva autorska i druga prava na citate i dijelove pjesama i ostalih autorskih djela drugih autora citirane ili opisane u ovoj knjizi. Knjiga je objavljena uz financijsku pomoć Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 880586.
Sadržaj 11 17 19 21 27 31 34 38 41 45 48 51 54 57 60 63 66 68 71 74 77 81 86 89 92 95 98 102
SEDAM (1. dio) Marilyn’ Leteći slonovi’ Nisam se promijenio’ Arhitekt’ Prekid’ Plaća je dobra, radno vrijeme kratko’ Kada ne znaš da ne znaš’ Armirani beton’ Vatra sv. Elma’ Ona’ Narkonautika’ Pad (They Say It’s Wonderful)’ Venecija noću’ Miris oraha’ Monstranca’ 21:21’ Sreća je negdje drugdje’ Inventura’ Ona dolazi’ Zlatne stijene i čarobnjak iz Oza’ Konačno Odiseja’ Skandal’ Satish Dhawan’ Distrakcija’ Arrimow’ Luminoakustika’ Paradiso Perduto’ Samo jedan kraj’
109 113 116 119 122 126
I SEDAM (2. dio) Marilyn’’ Leteći slonovi’’ Nisam se promijenio’’ Arhitekt’’ Prekid’’ Plaća je dobra, radno vrijeme kratko’’
131 134 138 142 145 148 152 155 160 163 167 170 173 176 179 182 187 190 192 194 196 201
Kada ne znaš da ne znaš’’ Armirani beton’’ Vatra sv. Elma’’ Ona’’ Narkonautika’’ Pad (They Say It’s Wonderful)’’ Venecija noću’’ Miris oraha’’ Monstranca’’ 21:21’’ Sreća je negdje drugdje’’ Inventura’’ Ona dolazi’’ Zlatne stijene i čarobnjak iz Oza’’ Konačno Odiseja’’ Skandal’’ Satish Dhawan’’ Distrakcija’’ Arrimow’’ Luminoakustika’’ Paradiso Perduto’’ Samo jedan kraj’’
207 211 214 216 219 224 227 230 233 236 238
NIJE ČETRNAJST (3. dio) Armirani beton’’’ Vatra sv. Elma’’’ Narkonautika’’’ Pad (They Say It’s Wonderful)’’’ Venecija noću’’’ Miris oraha’’’ Zlatne stijene i čarobnjak iz Oza’’’ Skandal’’’ Distrakcija’’’ (Račun molim!) Paradiso Perduto’’’ Samo jedan kraj’’’
241 zahvale i napomene
— You do this for money? — Money is paid, but that’s not the motive. It has to do with standing outside of it all on your own. The Mechanic (1972), r. Michael Winner
SEDAM
Marilyn’ I dunno, I just got a feeling about her. You know when a song comes on and you just gotta dance? Blue Valentine (2010), r. Derek Cianfrance ‘Jedna mi je ženska dala strašan kompliment, rekla je: ‘Neke tvoje fotografije mi imaju insight od Eve Arnold. Odi si pogledaj izložbu, ona je puno snimala Marilyn.’ I odem vidjeti. Toliko mi se dopalo da sam kupio limited edition book hardcover, i spičkao 60 funti. Ali za ozbiljno... ono što je bilo bitno je da sam tamo zaista osjetio esenciju, što i kakve momente je lovila i taj neki jaz, bez dva ‘z’, he-he, između emocija, kada emocija još nije formirana. To nije neizvjesnost, ili strah, već nešto između, kada su stvari najprirodnije, iskonske možda. Tamo sam osjetio to između. S druge strane, odlučio sam sebe natjerati raditi sa simbolom s kojim su mnogi prije radili u artu. Shvatio sam da je to neki vizualni pop-art blues motiv i da nije problem dok ga god mogu isfurati iz drugačijeg ugla. Tako je moja Merlinka dvoglava: jedna je dnevna, prvi nivo svjesnog, a druga je njena podsvijest u kojoj su njena sjećanja. I takvu je imam u filmu, sjećanje na taj specifičan trenutak koji izgleda kao da je uzet pred kraj njenog života, no ustvari je nenarativni dio njene memorije. Vrijeme tu nije važno. Samo ta podvojenost, dualizam osjećaja i misli, svjesnost snažnog trenutka koji joj je bio izuzetno važan. Mislim da sam to uspio pronaći u njenom licu i očima.
11
Kada sam stvarno zumirao... Baaam! Evo je! Prava glumica, savršena dikcija, nema preglumljavanja, ali insightful... mogao bi satima gledati to lice... i jesam, zalokiran u taj frame, podijeljen na dva dijela, ona koncentrirana u neznanju što bi njen sljedeći korak trebao biti. Zato, jedino što ima je upravo ta snažna emocija, i to je trebalo uhvatiti. To ti je esencija moga filma.’ ‘Cool. Nisam skužio da hvataš moment prije odluke, odnosno inbetween. Hahhahah sorry, al opet se sjetih znaš već koga. Ona je imala tu facu cijeli tjedan prije neg je otišla. Nego zanimljivo je to što Merlinka u tvom filmu još nije bacila novčić, nije donijela odluku... Jaka je jer još uvijek ima oba ishoda i DA i NE... kao Schrödingerova mačka u kutiji. Ljudi bi dok se dvoume trebali biti spokojni, ne razmišljati što će biti, možda brijati da je sve već odlučeno umjesto njih a oni imaju samo privid odluke... i dosegli bi jednu veliku, možda nesvrhovitu snagu, ali sigurno bi se manje bojali i možda bi, ma sigurno bi, na kraju donijeli kvalitetniju odluku!’ Zhe i ja se nismo vidjeli nekoliko godina. U kontaktu smo preko Gmaila i Skypea, no odnedavno se stalno negdje srećemo; samo ne u Puli i Zagrebu. Dok mi objašnjava svoj novi kratki film, koji mi je dao kick da počnem ponovno pisati, negdje na Fondamenta della Misericordia u Veneciji gledam suncem obasjan aperol spritz i razmišljam kako nas obojicu pere logoreja. Šutjeti ne znamo, kao da nam je zadnji dan na Zemlji. Zhe nastavlja:
12
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
‘Da, znam po sebi. Kad god mi je u životu kao bilo svejedno, bio sam jak za popizdit i dobivao sam sve što sam htio. No malo mi je sjebano biti toliko cool i nezainteresiran za vlastiti užitak cijelo vrijeme. Iako, tada se također uživa, ali na drugi način nego kad ti je stalo.’ ‘Mislim da ta nezainteresiranost za ishod ne može kod čovjeka dugo potrajati i ubrzo priča napravit ću to ma kako suludo bilo, pa ako bude super – super, ako ne – neću propasti prestaje vrijediti. Svaka odluka, svako bacanje novčića traži energiju. U slučaju nepovoljnog rezultata, a nekada ni to ne možeš s preciznošću znati, sve više se energije gubi. Ili kao kod Schrödingerove mačke postoje oba ishoda?’ ‘Dok ne pogledaš u kutiju... Pandorinu kutiju, a?’ ‘Merlinkino odugovlačenje s odlukom, odlaganje bacanja novčića, podsjeća me na knjigu koja je relativno nedavno objavljena kod nas, Zašto žene pišu više pisama nego što ih šalju? gdje se filozofira da su žene nezavršena bića koja pišu pismo, ali ga nikada ne šalju jer time prestaje igra i moraju se pogledati u ogledalo, dok su muškarci ti koji lakše i brže donose odluku. Konačnu odluku.’ ‘Što ne znači da su donijeli dobru! Binarnost je rezultat slabe emancipacije za što žene kao spol nisu krive i zato generaliziranje nije ispravno. Za svako ponašanje postoje razlozi.’ ‘Okej, imaš pravo, definitivno znam muškarce koji su neodlučne babe u svakom smislu, ali i žene s velikim mudima.’
13
Nazdravljamo: ‘Za žene! S mudima ili bez.’ Sjedimo ispred restorana, odmah uz uski kanal zelene vode. Fondmaneta je ovdje samo sa sjeveroistočne strane. Zidovi i fasade ograda i kuća preko puta kanala izgledaju kao savršena scenografija za neku kazališnu predstavu koja bi se zvala Mir ili Tišina. Iz restorana se čuje Good Life Juniora Mancea. Toplo jesenje popodne. Kanalom prolazi mali crveni gliser. Dok sjedimo ovdje prošlo ih je nekoliko. Svaki je ljepši od drugoga u svoj svojoj eleganciji davno obojanog trupa. Ljude koji ih voze ne primjećujem. Nekoliko labudova mirno plovi uskim kanalom i čamci ih uopće ne uzbuđuju; zavezani ili u pokretu, labudovima je svejedno. Malo mi je čudno vidjeti bijele labudove ovdje na zelenoj vodi, lijepoj samo izvana. Prije sam ih vidio samo na Muranu. Dok ispijamo četvrtu rundu aperola gledam ljude za susjednim stolom, neki zaljubljeni par. U sličnim intervalima kao i čamci, pokraj nas ponekad netko i prođe. Omjer lokalaca i izgubljenih turista ovdje je, na sreću, na strani ovih prvih. Odjednom jedan stari gliser prođe kanalom, ostavi iza sebe dim i uzbudi labudove. Sljedećeg trenutka oni su na ‘obali’ u stampedu. Trče prema nama lepećući krilima i glasajući se kao obične guske. Zaljubljeni par bježi u restoran, ja buljim u labudove i sve se događa sporije od normalnog. A opet, što je normalno? Jedan labud je crn od nafte ili nekog ulja kojeg je očito ispustio gliser. Kad su ‘doletjeli’ do prvog praznog stola, sve staje. Sad se pet bijelih labudova mirno gega prema prvim stepenicama natrag u kanal. Šesti je odlučio još malo ostati. Ptica, sada
14
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
crna, mirno stoji i gleda nas svojim pametnim očima. Kao da joj uopće ne smeta što je prljava, pardon, crna. Zhe prvi prekida tišinu: ‘Vidi crnog labuda!’ ‘Da smo u 19. stoljeću sada bi ti rekao da crni labudovi ne postoje! Tek su ih tada otkrili, u Australiji.’ ‘Da?! Dobro da nije crna mačka. Jel ima crni labud neko značenje?’ ‘Huh, nažalost ima.’ Konobar je izašao van, uhvatio labuda i ne znam zašto ali siguran sam da ga neće skuhati. Koliko razumijemo, govori nam da se oni brinu za svoje labudove i da će uskoro biti bijel kao i ostali. Niz fasada na Misericordiji isprekidan je portalima iza kojih uske uličice vode prema sjevernoj obali Venecije. Iz jednog takvog portala, nedaleko od nas, izađe mali crni dječak na plavom biciklu s pomoćnim kotačima i počne se voziti u krug između kuća i ruba kanala. ‘Ovdje je kao u filmu’, kaže Zhe. Dječak se vozio u krug. Nadao sam se da mu se neće zavrtjeti u glavi. Djelovao je sigurno iako se na trenutke činilo kao da vozi unatrag. Cijela scena bila je malo čudna – on je vozio previše lagano i glatko po starim kamenim pločama. Kao da ne dotiče tlo, i kao da vozi unatrag? Scena se ponavljala i ponavljala, a onda je dječak počeo voziti sve sporije i sporije ili sam ga ja tako vidio, ili je meni mozak usporio, ili je to vrijeme? Strašna eksplozija odjeknula je iz kanala. Fascinantno je kako mozak hvata svaku milisekundu tako da vidim sliku
15
po sliku: dječak na biciklu nestaje, Zhe nestaje, prozori restorana se raspršuju u istom vrtlogu sa suncobranima i stolovima i stolicama, vidim i vodu i krhotine čamca koji je bio privezan blizu nas. Iza svega toga plavo nebo koje kao da kroz kontrast izoštrava sliku ne bi li ju zauvijek zapamtio, bizarnu i nerealnu. I još nešto: apsolutna tišina. Poginuli smo. Kao u filmu.
16
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
Leteći slonovi’ Beautiful weather. The elephants are flying south! Flying Elephants (1928), r. Frank Butler Slonovo oko je zumirano preko cijelog platna. Što je za nekoga križ, petokraka ili dobra guzica, to je za mene oko sisavca koje vas gleda širom otvoreno, onako malo sa strane. Sve je u sepiji. Nebo je puno oblaka, negdje u Aziji. Na platnu su dva dječaka u čamcu, jedan na pramcu, drugi na krmi. Čamac je plitak i dugačak, kako plovi, tako slonovi polako izranjaju iz rijeke iza njih, ulazeći u sredinu kadra između dva dječaka. Čini mi se kao da čamac stoji a samo rijeka prolazi. Ona ustaje i za trenutak stoji tako, kraj mene, sva u crnom, crna. U dvorani je mrak, crna kosa joj je preko lica, šapat: ‘Ti ostani, uživaj.’ Nisam se mogao podići sa stolca. Pritisnula me sva težina 21. stoljeća. Težina ljudskih odnosa, umor od posla, politike, kulture, gubitka telepatije, nestanak riječi, i još je gore jer me ne čuje a vičem, ne čujem ni sebe, bol u sinusima, šum u ušima, izdani ideali, povratak depresije, samoća, zgrčena ramena, sjećanja koja još više crpe energiju kroz suze. Energije više nema ili je barem nema više dovoljno da bi se zaustavio svijet, zaledilo vrijeme i vratila telepatija. Kako je sve to izgledalo jednostavno nekad kad nije izgledalo tako važno. Težina još jedne promjene.
17
Ispred mene na platnu ljepota. Život. Sada već negdje iza mene, po tko zna koji put, tko zna na kom mjestu, ona odlazi, iz kina. Nakon beskonačno mnogo vremena izlazim van. Dan je, i svijet je i dalje tu. Tražim je pogledom. Naravno bezveze, ali tako ću je tražiti još dugo. Sjedim na klupi na Cvjetnom trgu. Ljudi prolaze, pričaju, smiju se, djeca vrište, laje pas. Između gustih krošanja vidim nebo puno letećih slonova. Mislim da ću sada zatvoriti oči.
18
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
Nisam se promijenio’ — How... Wha... He’s with the Company. Why? — I don’t interest myself in why. I think more often in terms of when. Sometimes where. Always how much. Three Days of the Condor (1975), r. Sydney Pollack Kažu da nije dobro previše razmišljati i analizirati jednom kada se krene u izvedbu. Ja sam se ipak zainteresirao: prvi put je prvi put! Njegovo lice nije vjerovalo ni kad se već počelo događati. Nijemi film. Arogancija i primitivizam priječili su njegovom blijedom mozgu da shvati; iako, možda je to bio i prirodni proces negiranja vlastite smrti. Znanstvenici tvrde da su svjetlo na kraju tunela ili vlastito tijelo koje lebdi iznad kreveta u kojem umiremo samo autoprojekcije mozga da se umiri i objasni si neshvatljivo. Možda je, u trenutku kad mu je novi ajfon skliznuo niz debele prste i ispao, ipak shvatio; možda je to njemu bio trenutak – svatko ima svoj fetiš. Motamo se po kuhinji. Ekipa je u sobi. Ona pere patlidžane. Pokušavam zapamtiti svaki trenutak: svjetlo, vrijeme, kako je obučena, gdje ja stojim, zelenu boju zidova, glasove iz sobe, stvar Amona Tobina, miris hrane. Događa se nešto važno. Odjednom se okreće i stavlja dlanove na moju obrijanu glavu. Osjećam najugodniju hladnoću na svijetu. Osjećam. Zašto to nijedna prije nije učinila?
19
Imam i ja fetiš, umjesto molitve šapćem si u bradu: extra hollow grind. Na podu se vrlo brzo stvorila lokva krvi. On stoji ukočen nasred sobe. Drži se za vrat. Krv mu teče kroz prste, između kratkih debelih prstiju, u rukav plave košulje... kaplje niz lakat. Drugom rukom drži nož usmjeren prema naprijed – tamo sam donedavno stajao. Sada sam zavaljen u fotelju i njegovim ajfonom gledam zvijezde. Aplikacija se zove StarChart, ajde napokon nešto korisno. Ursa Major je iznad moje glave, ne volim ga zvati Veliki medvjed. Njegovih 7 najsjajnijih zvijezda, sedam mudraca, uz pomoć Ursa Minor pokazuju na Sjevernjaču. Malo nadesno je Draco i tu je Corona Borealis, kruna svemira. Daleka realnost i daleka prošlost koju ne vidimo bez pomagala. Još kada bi kroz StarChart mogli pratiti uživo sve teleskope na svijetu... Pao je na koljena, nož je na podu. Košulja je već tamnoplava od krvi, no pogled mu je i dalje uperen u mene. Baš tako, samo stakleni pogled, iako on baš sada izgleda kao da me stvarno vidi prvi put. Dok mašem rukom ispred njega nema reakcije, čudim se kako se ukočio u ovom položaju, posred velike lokve krvi. Da krv gori, samo bi trebalo zapaliti šibicu i baciti je u lokvu. Možda bi i izgorio u ovom položaju? Pocrnio bi, a samo bi me dva bijela oka gledala. Gasim StarChart: 20:02.
20
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
Arhitekt’ I could tell by their audible gasps that the people on the beach were jealous of me when I found five shark’s teeth. Locating them wasn’t really the problem, but pulling them out of my leg was. Jarod Kintz, It Occurred to Me (2010) ‘Žao mi je, ali morati ćete promijeniti neke stavke troškovnika.’ ‘Ali, zašto? Sve smo pregledali i izdogovarali puno puta, svaku fazu projekta ste potpisali, ništa nije rađeno bez vašeg znanja.’ Zvoni mu mobitel, odnosno spasio ga je ajfon, ne znam kako je prije tim debelim prstima stiskao tipke. Naravno, moj investitor se javlja na svaki poziv – jako je zaposlen. Kada sam vidio da je završio, nastavljam. ‘Troškovnik smo radili u tri varijante. Na kraju imamo i građevnu dozvolu. Što bi mijenjali?’ ‘Detalje ćete dogovoriti s projekt menadžerom. Raditi ćemo promjenu građevinske, to nas ne bi smjelo usporiti. Oh, oprostite...’ Opet mu zvoni, sigurno mu je nova sponzoruša birala pjesmu. Ovo se malo odužilo: ‘Da, mala, ne brini mala, napravit ću sve... Gdje smo stali? Aha...znam da vi možete unijeti promjene u projekt u vrlo kratkom roku tako da ćemo na kraju svi biti zadovoljni.’ ‘Ja neću biti zadovoljan, radimo ovo već dvije godine i sada kada je počela gradnja vi opet mijenjate. To nije dobro za projekt, nije dobro za investiciju, nije dobro za vas.’
21
‘Plaćam vas, na vaše zadovoljstvo, ne da budete zadovoljni već da sam ja zadovoljan. To je već samo po sebi puno bolje nego da ste bili prisiljeni raditi legalizacije kao veliki broj vaših kolega. Čak ih radi i onaj, onaj... kako se zove, onaj poznati...’ ‘Ne zanimaju me kolege. Da li ćemo biti plaćeni za ovu građevnu dozvolu koju smo nedavno dobili? Prema ugovoru sve promjene su dodatne stavke.’ ‘Nažalost, za mene je ovo posao. Ako ja ne zaradim, onda nije u redu da plaćam nešto što mi ne vrijedi. Sve ću vam platiti kada ishodite izmjenu dozvole... ne brinite... oh zaboravio sam, pardon’, sada on nekog zove. Na tamnoplavoj košulji (samo njih nosi) još mu je tamnija fleka ispod pazuha ruke u kojoj drži ajfon svojim debelim prstima. Ovo mi nije prvi put. Već su mi mijenjali projekte: investitori, požarci, referenti, kolege, stari zakoni, novi zakoni, uredbe, političari, doktori, projektni menadžeri, alkohol, droge, nedostatak novca, previše novca, i tako dalje i tako dalje. S vremenom sam frustraciju ambivalentnošću pretvorio u stav da se ozbiljno emocionalno angažiram tek kada se projekt počne izvoditi. To ne znači da mi je projektiranje dosadno i da sam u procesu dobivanja dozvola neprofesionalan. Sve odrađujem 100%, ali dok ne počne gradnja malo toga me može zbedirati. Često se dogodi da dobar projekt propadne kroz razradu projekta zbog izmjena, ali tada jednostavno u glavi projekt više ne smatram svojom arhitekturom i odradim ga rutinski do kraja.
22
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
Sada smo počeli graditi i ljut sam. Izlazim iz sobe i ispred mene projekt menadžer, pitam: ‘O čemu se radi?’ ‘Fasada, preskupa je fasada.’ ‘Ali vi ste kao projekt menadžer bili 24 sata s ovim projektom i sto puta smo s investitorom prolazili sve: ono što on razumije i ono što nije ni razumio.’ ‘Nemojte tako, naš investitor zna posao.’ ‘Da, zna kad je dobra prilika za biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, da ne budem oštriji.’ Zvoni mu mobitel, pardon ajfon, gleda me kao da mu je neugodno javiti se, ali kao da ipak mora. ‘Ma hajde, samo se javite, navikao sam se’, samo da prekinem njegov urbani zvuk Hladnog piva. ‘Ispričavam se.’ U sebi mu zahvaljujem što prestaje taj novokomponirani kvazipunk. Između njega i investitora razlika je samo u finesama, ovaj glumi manire, priča jedno misli drugo, gleda u oči i često laže, dok naš Investitor barem ne glumi... što ne znači da mi je i malo draži. Ležim na trbuhu. Osjećam svu težinu njenog opuštenog tijela. Njena leđa na mojima, njenu guzicu na mojoj, njena stopala na mojim listovima. Ona leži na leđima na meni i vježba. Za ovu vrstu joge još nisam čuo. Možda bi je mogli nazvati balkanska joga, u kojoj muškarac ne radi ništa, a žena radi na sebi, i na meni. No nama je to joga sreće; možda bi je mogli patentirati za poboljšanje zajedničkog života parova.
23
Tri dana poslije, novi sastanak s projekt menadžerom. Čekam ga na Trgu, ne mogu udahnuti do kraja, gledam ljude oko sebe. Svi izgledaju kao glumci nekada pametnijih i sretnijih ljudi. Svjestan sam kako živim u jednoj od alternativnih verzija Zagreba. Ne mogu drugačije. Kad bih živio s njima, ljudima koji sad prolaze pokraj mene, koji žive u Zagrebu, ali ne mome Zagrebu, poludio bih. Ovaj njihov Zagreb nema veze s mojim. U njihovom Zagrebu toleriraju se fašizam, korupcija, ljudska glupost i konzervatizam, a većina ljudi živi u autoiluziji vlastite važnosti. Žive na Fejsu. Siguran sam da ponekad, kad ih nitko ne vidi, u kutu svoje rupe lupaju glavom o zid. Drugi dan izađu van s lažnim smiješkom i krivom energijom – vampiri. Ponekad se njihov i moj grad, kao sad, preklope i ja osjetim veliku težinu na plućima i srcu, oči me peku i iskače žila ludara, ali to se događa rijetko – odavno sam naučio živjeti paralelno s njima, ali ne i s njima. Nikada više s njima, jer nikada više ovaj grad neće postati jedan. ‘Moram vam nešto priznati. Dijelim s vama mišljenje da je promjena fasade loš potez.’ ‘Postoji li šansa da onda uvjerite investitora da sve ostane prema građevnoj dozvoli i da nam je na kraju i plati?’ ‘Bojim se da ne, jer je odluku donio nakon što je njegova... nova prijateljica izrazila zgražanje fasadom. Mislim da naš investitor samo želi ugoditi svojoj novoj družici. Svjesni ste i sami da će on projekt sada možda i prodati dalje.’
24
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!
‘Take money and run, a?’ ‘Bojim se da je tako. Ovdje gubimo i vi i ja. No događaji su se, gospon arhitekt, u međuvremenu razvili.’ ‘Daaa? Moram priznati da vam baš ne vjerujem.’ ‘Određene osobe zainteresirane za projekt smatraju da naš investitor postaje suvišan u cijelom poslu. Čak vam moram reći da mu ovo nije prva loša odluka. Njegovo ponašanje počinje utjecati na posao, a to se osobama koje sam maloprije spomenuo ne sviđa.’ ‘Pa super, no ponavljam, ne vjerujem vam. Da li me možete spojiti s njima da im objasnim koje su prednosti ovoga projekta ako ga ostavimo kakav je i krenemo ozbiljnije u završetak radova?’ ‘Mislim da to neće biti upitno jednom kada riješimo ovaj novonastali problem. Postoji ideja kako bi se na primjer vi, naš arhitekte, mogli konačno naplatiti za sav vaš trud i ne samo to... zaraditi još puno više novaca.’ ‘U redu, slušam... imate novi projekt?’ ‘Pa ne bih ga nazvao projektom, više samo poslom koji zbog razumljivih okolnosti osobe zainteresirane za projekt ne mogu izvršiti a da se ne dovedu u pitanje viši interesi.’ ‘Ne razumijem, ja sam arhitekt, na koji drugi posao mislite?’ ‘Da li ste gledali film s Charlesom Bronsonom Mehaničar iz 1972? I Tri Kondorova dana, znate taj, Robert Redford, Max von Sydow?’ ‘Prvi ne znam, a drugog se sjećam u magli. Zašto?’ ‘Pa ja ih nisam nijednog gledao u cjelini. Oni su prva informacija vama od strane vaših novih-starih investitora, naravno, ukoliko prihvatite posao.
25
Postoji još jedan film: Marsejski ugovor s Michael Caineom. Pogledajte sva tri filma pa se čujemo.’ Završava on i odlazi. Svašta.
26
Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!