Matej Šurc, Blaž Zgaga: U ime države: Prodaja

Trilogija

U IME DRŽAVE Posvećeno žrtvama rata na području bivše Jugoslavije

Ništa nije toliko zapanjujuće kao jednostavna istina, toliko egzotično kao naša okolina, ništa nije maštovitije od stvarnosti.

I ništa na svijetu nije toliko uzbudljivo kao vrijeme u kojem živimo.

Egon Erwin Kisch

U ime_1del_Tisk.indd 1

8/28/13 2:38:24 PM

Matej Šurc i Blaž Zgaga U I M E D R Ž AV E Prodaja Uvodna riječ prof. dr. Slaven Letica, Branko Soban Stručni recenzenti dr. sc. Davor Marijan, dr. Vera Katz, dr. Mile Bjelajac, akademik prof. dr. Veljko Rus i dr. Zdenko Čepič Stručni pregled Saša Leković i Esad Hećimović Prevoditelj Edo Fičor Lektorica Karla Bareta Grgić Oblikovanje korica, naslovna ilustracija i zemljovidi Boštjan Pavletič Autori fotografija Agencija BOBO, Agencija Cropix, Nace Bizilj, Marjan Ciglič, Igor Mali, Tomaž Skale, Tone Stojko, Joco Žnidaršič Nakladnik Naklada Jesenski i Turk Sokolgradska 58, Zagreb, Hrvatska Za nakladnika Mišo Nejašmić Za izvorno izdanje © Matej Šurc, Blaž Zgaga. Sanje, 2011.

Za prijevod © CPNS, 2013. www.sanjepublishing.com, www.cpns.si, www.uimedrzave.com Fotografije © autori fotografija, institucije Za hrvatsko izdanje © Jesenski i Turk, 2013 Sva prava pridržana.

Naklada 1900 Tisak: Znanje d.o.o., Zagreb Novinarsko istraživanje za trilogiju U ime države financijski je omogućio Europski fond za istraživačko novinarstvo (European Fund for Investigative Journalism). www.journalismfund.eu

Objavljeno uz djelomičnu potporu Open Society Foundations. www.opensocietyfoundations.org

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 852281.

U ime_1del_Tisk.indd 2

8/28/13 2:38:24 PM

Matej Šurc i Blaž Zgaga

Trilogija

U IME DRŽAVE Prva knjiga

prodaja

Jesenski i Turk Zagreb, rujan 2013.

U ime_1del_Tisk.indd 3

8/28/13 2:38:24 PM

U ime_1del_Tisk.indd 4

8/28/13 2:38:24 PM

5

Zahvala autora Za pomoć pri istraživanju zahvaljujemo kolegama novinarima Saši Lekoviću iz Hrvatske i Esadu Hećimoviću iz Bosne i Hercegovine te međunarodnoj organizaciji istraživačkih novinara Scoop, koja je financirala našu prekograničnu suradnju.

Zahvaljujemo i švicarskom novinaru Lukasu Hässigu, hrvatskom kolegi Dragi Hedlu i mnogima koji su na bilo koji način pripomogli nastanku ove knjige a žele ostati anonimni.

Naročito zahvaljujemo Povjerenici za informacije Nataši Pirc Musar i njezinim savjetnicama Nataši Bernik, Alenki Jerše, Kristini Kotnik Šumah, Liljani Selinšek i Alenki Žaucer na stručnom i ustrajnom provođenju zakona o pristupu informacijama od javnog značaja, čime su stvoreni uvjeti da dokumenti postanu dostupni javnosti.

U ime_1del_Tisk.indd 5

8/28/13 2:38:25 PM

U ime_1del_Tisk.indd 6

8/28/13 2:38:25 PM

7

Uvodna bilješka izdavača

Živim u zemlji europskih divljih mačaka. Čovjek spoznaje. Neka kraljuju Neroni, čovjek spoznaje da su to Neroni.

Neka kraljuje sila nad nemoći, čovjek spoznaje. Sada tek zna što treba.

Istina će zavladati, vjera u istinitost je vjera koja ubrzava razvoj čovječanstva.

Srečko Kosovel • • • Slovenci su pri nastanku vlastite države prisegnuli da će biti dobri vladari i da neće više dopustiti da im vladaju tuđinci. I pri tome zaboravili kako brzo mogu ponovo postati ono što su bili stoljećima – jedan drugome tuđinci. Zaboravili su da je za njima višestoljetno služenje tuđim despotima. Da su glasovi Trubara, Prešerna, Cankara i Kosovela – glasovi usamljenih i napuštenih, glasovi koje su progonili glasovi većine, koji su smatrali da su pozvani nastupati u ime slovenskog naroda. A tako se i dogodilo; izučeni filistri i mešetari uspješno su se svima naočigled progurali čak u prvi slovenski parlament.

Posebna čast nam je da u zbirci Dokumenta objavljujemo izuzetnu trilogiju o poslijeratnim stranputicama mlade Slovenije. Sjećanjima i dnevnicima Ane Politkovske, Martina Luthera Kinga, Nelsona Mandele, Chea Guevare i Baracka Obame pridružuje se jedno od najvećih djela istraživačkog novinarstva u povijesti Slovenije.

U ime_1del_Tisk.indd 7

8/28/13 2:38:25 PM

8

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Tko se uputi kroz sljedeće retke lakše će razumjeti zašto je danas u Sloveniji prostor javne riječi zatrovan do neizdrživosti. Uvidjet će ono što je ranije možda samo slutio – kako je nemali broj ljudi s mandatom državničkih odgovornosti uprljao ruke nečasnim djelima.

Slovenski su političari iskoristili naše povjerenje. Umjesto da zaštite imovinu slovenskog naroda, dopustili su da Slovenija postane lovište za slobodni lov na miševe. Sada, uhvaćeni u začarani krug, čine sve da spase ugled i vlast koju smo im povjerili. Deranje koje danas čujemo u javnom prostoru, deranje je divljih mačaka koje osjećaju da će ostati bez miševa.

Premda odgovorne možda nikada neće stići ruka zakona, nama pripada pravo, koje je zapravo domovinska dužnost, da budemo upoznati s njihovim djelima, da o njima sudimo zajedno s povjesničarima te im dodijelimo ono mjesto u suvremenoj slovenskoj povijesti koje im pripada.

Kao mladić aktivno sam sudjelovao u slovenskom proljeću osamdesetih godina. Pisao sam ushićene traktate o »etici i politici slovenskog proljeća«, a prilikom hapšenja prvog od »četvorice« organizirao sam peticiju za njegovo puštanje na slobodu. Tih dana često sam pomišljao na riječi »majora bezbednosti« JNA, koji mi je zaprijetio da ću, zajedno s drugim intelektualcima naklonjenim krugu oko Mladine, Radija Študent i Nove revije – biti među prvim ustrijeljenima ako ikada dođe do izvanrednog stanja u Jugoslaviji.

Nikad nisam pomislio da može doći do obrnute situacije, da ću se jednom morati paziti nekadašnjih saveznika. Zabrinjava činjenica da u slobodnoj Sloveniji tiskanje ove knjige predstavlja nepoželjan, čak i opasan čin.

Knjiga U ime države nastavak je slovenskog proljeća. Prožeta je energijom društva koje se zasniva na razumijevanju i solidarnosti, društva koji želi biti uspješno, pravedno i transparentno. Koje zna

U ime_1del_Tisk.indd 8

8/28/13 2:38:25 PM

Uvodna bilješka izdavača

9

nositi odgovornost. Koje zna postavljati ciljeve. Koje zna reći bobu bob. I koje, neprekidno, svoje nadahnuće i smisao traži u ljepoti i ljubavi.

Da za čast zemlje užga grudi vrele, da razbije sav razdor nas od prije i sjedini rod Slovenije cijele!

France Prešeren

(prijevod na hrv.: Luko Paljetak)

Rok Zavrtanik

U ime_1del_Tisk.indd 9

8/28/13 2:38:25 PM

U ime_1del_Tisk.indd 10

8/28/13 2:38:25 PM

11

Uvodne riječi Slovenski i hrvatski trgovci smrću

Pred hrvatskim je čitateljima prijevod prve knjige slovenskih novinara-istraživača-analitičara i pisaca Mateja Šurca i Blaža Zgage iz njihova troknjižja »U ime države«.

Ova prva knjiga ima naslov »Prodaja«, a njena je tema slovenska prodaja, zapravo državna veleprodaja, oružja i streljiva, zaplijenjenog u vojarnama i skladištima JNA tijekom Desetodnevnog rata u Sloveniji (od 27. lipnja do 6. srpnja 1991.): najprije Hrvatima i Hrvatskoj, a zatim Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

U pripremi za skori tisak su dvije preostale, podjednako provokativne i zanimljive, knjige koje tvore logičnu cjelinu: »Preprodaja«, o slovenskoj kupovini i preprodaji oružja, i »Prikrivanje«, o ulozi pojedinaca u zlouporabi vlasti i države i njenih institucija.

Sami autori - od kojih je jedan (Blaž Zgaga) slobodni novinar-istraživač, posvećen tematici nacionalne sigurnosti, obrane i trgovine oružjem (međunarodnu slavu stekao je nakon što je, u suradnji s finskim novinarom Magnusom Berglundom razotkrio masovnu političko-poslovnu korupciju, zapravo zarobljavanje države, u Skandalu Patria, zbog kojeg je osuđen čitav niz korumpiranih političara, a, nepravomoćno, i bivši slovenski premijer Janez Janša), a drugi (Matej Šurc), poznati je komentator i još poznatiji radijski i televizijski izvjestitelj, također novinar-istraživač i stručnjak za međunarodne odnose – svoje su tri knjige nazvali »trilogijom«, pa je ta oznaka prihvaćena i od njihovih slovenskih i inozemnih kolega.

Izraz »trilogija« marketinški je probitačan, jer se često koristi u književnosti, umjetnosti, filmskoj industriji (najpoznatija su filmska

U ime_1del_Tisk.indd 11

8/28/13 2:38:25 PM

12

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

trilogija tri holivudska filma o mafiji »Kum«), video igrama, pa i glazbenoj produkciji: izrazom trilogija označavaju se tri tematski, stilski ili žanrovski usko povezana djela koja zajedno tvore cjelinu, ali, čak i onda kad se promatraju odvojeno, djeluju smisleno.

Kad se, uz to, izraz »trilogija« poveže s naznakom kako je ona rezultat »trogodišnjeg istraživačkog novinarstva«, svaki radoznali čitatelj, posebno onaj koji voli kriminalističke i detektivske romane, poželi pročitati slovensku sagu o trgovcima i trgovini oružjem, državnom kriminalu, zavjerama i ratnom kaosu prepunom novca i krvi. »Trilogiji« nedostaje tek poneka slovenska, hrvatska, bošnjačka ili srpska Mata Hari i ponešto seksa, da bi priča bila do kraja fascinirajuća.

Troknjižje »U ime države« u svakom slučaju zaslužuje pažnju hrvatskih čitatelja različitih pozadina i ukusa – ljubitelja krimića, ali i ozbiljnih znanstvenika, politologa, sociologa, povjesničara, stručnjaka za međunarodne odnose i sigurnosne studije, pa i makroekonomista – jer donosi »veliku naraciju« o manje znanim stranama ratova i mirova na »ovim prostorima«.

Autori su prilično jasno opisali svoj pristup i metode istraživanjima koja su prethodila pisanju triju knjiga: »Novinarsko istraživanje trgovine oružjem planirali smo još 2007. godine, no kocka je konačno pala tek krajem 2009. godine, kada smo koristeći Zakon o pristupu informacijama od javne važnosti uspjeli pribaviti brojne službene dokumente iz tadašnjeg razdoblja. Djelovali smo diskretno i oprezno, tako da je do izlaska knjige za naše zajedničko istraživanje znala samo šačica ljudi. Našli smo se pred brdom papira. Bilo je tu gotovo šest tisuća dokumenata, uloženih nepovezano u dvadeset i četiri fascikla. Svaki papir bio je priča za sebe. Suhoparni podaci: računi, putni nalozi, brojna nepoznata imena, nepoznata poduzeća, policijske zabilješke, popisi oružja, reversi, popisi robe, depeše, pisma, dopisi državnih službenika. Što je od toga zrnje a što kukolj, što je važno a što nije? Kako razumjeti sva ta zbivanja, razbacana tijekom više od deset godina dugog razdoblja, kako ih povezati u smislenu cjelinu – i na kraju sve to na čitljiv način predstaviti javnosti?

U ime_1del_Tisk.indd 12

8/28/13 2:38:25 PM

13

Uvodne riječi

Potražili smo neke neposredne sudionike trgovine oružjem u periodu od 1990. do 1993., za koje smo smatrali da nam mogu pomoći i ujedno potvrditi ili opovrgnuti vjerodostojnost dokumenata.« Autori smatraju i dokumentima dokazuju kako je prodaja oružja bila državni posao i da se sve povezano s tom, po njihovom dubokom uvjerenju, nečasnom i koruptivnom, trgovinom događalo »u ime države«.

Za autore dvojbe nema. Ključni sastanak na kojem je donesena sudbonosna odluka o prodaji zaplijenjenog oružja JNA Hrvatskoj, ovako opisuju: »U ponedjeljak 26. kolovoza u sobi za sastanke Predsjedništva Slovenije okupili su se predsjednik Milan Kučan i trojica članova Predsjedništva, Ciril Zlobec, Matjaž Kmecl i Dušan Plut. Nedostajao je peti član, Ivan Oman, a prisutni su bili još i predsjednik vlade Lojze Peterle te ministri unutarnjih i vanjskih poslova, obrane i informiranja, Igor Bavčar, Dimitrij Rupel, Janez Janša i Jelko Kacin. Parlament je zastupao predsjednik komisije za međunarodne odnose Matjaž Šinkovec.

Govorili su o zadnjim zbivanjima u Sovjetskom Savezu, o priznanju Litve, Latvije i Estonije, kao i o intenzivnijem nastojanju da druge države priznaju Sloveniju. Smatrali su da se rat u susjedstvu neće moći zaustaviti ako ne dođe do međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske te do posredovanja stranih sila.

U zapisniku zasjedanja stoji: 'Predsjedništvo je također bilo suglasno da Republika Slovenija pomogne Republici Hrvatskoj na području obrane, no u opsegu koji ne bi ugrozio obrambenu sposobnost Slovenije.'« Iako, dakle, citirani zapisnik sugerira kako su slovenski vrhovnici donijeli odluku da »pomognu Republici Hrvatskoj na području obrane«, autori dokazuju kako su Milan Kučan i njegovo društvo zapravo donijeli odluku kako iz prodaje zaplijenjenog »jugoslavenskoga«, dakle i hrvatskoga, oružja izvući maksimalnu zaradu.

U ime_1del_Tisk.indd 13

8/28/13 2:38:25 PM

14

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Upravo na temelju te odluke, tvrde autori, na stranici 290. svoje knjige: »Slovenija je postala pravi zlatni rudnik oružja. I Hrvati su stvarno plaćali toliko visoke cijene, kao da je riječ o zlatu.« Autori, dakako, podjednako odgovornim smatraju i hrvatske »trgovce smrću« koji su, uz bjanko političke mjenice hrvatskog državnog vrha, na čelu kojeg su bili dr. Franjo Tuđman, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Martin Špegelj, Janko Bobetko i Gojko Šušak, oružje plaćali »čistim zlatom« i novcem čiji su tragovi velikim dijelom, kad je Lijepa Naša u pitanju, uništeni, a tajne o njemu odnesene na onaj svijet smrću ili u tamnice u kojima su završili neki od »trgovaca smrću« čija se imena i uloge u »Prodaji« i trilogiji ne taje.

Ne plašeći se nimalo korištenja teorija zavjere, autori već u prvom poglavlju knjige »Prodaja« koje ima naslov »Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu« postavljaju i dokazuju tezu da su slovenski i hrvatski »junaci osamostaljenja« znatno prije raspada Jugoslavije sklopili nečasno, veleizdajničko vojno savezništvo čiji je cilj bila »trgovina oružjem (koja je) donosila golemu dobit, stvarajući tako nove elite«.

Procvatu te trgovine izravno je pomogla međunarodna zajednica, odlukom o embargu na oružje koje je Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo potkraj 1991. godine.

Kako je u svibnju 1990. Hrvatska, za razliku od Slovenije, bila potpuno razoružana, ogromnu pregovaračku prednost u ilegalnoj trgovini oružjem i streljivom »veleizdajnika - junaka osamostaljenja« s dviju strana Sutle imali su – Slovenci. Očajničku poziciju hrvatskih vrhovnika autori dramatiziraju navodnom ponudom koju je general Janko Bobetko uputio Slovencima: Za oružje ćemo vam dati rt Savudrija i cijeli Piranski zaljev, odnosno Savudrijsku valu.

Objava hrvatskog prijevoda knjige »Prodaja« i dviju knjiga koje slijede (»Preprodaja« i »Prikrivanje«) zasigurno će privući veliki

U ime_1del_Tisk.indd 14

8/28/13 2:38:25 PM

15

Uvodne riječi

interes čitatelja, ali i čitavog niza aktera trgovine oružja iz jedne od najdramatičnijih jeseni i zima u povijesti hrvatskog naroda: jeseni i zime Ljeta Gospodnjega 1991. godine.

Ako mi je - kao piscu ovog prigodnog proslova prvoj knjizi hrvatskog prijevoda troknjižja i kao jednom od sudionika nekih od povijesnih zgoda i procesa kojim se knjige bave – dopušteno ukazati na »sitnu« kariku koja u knjizi nedostaje, svoju ću ulogu iskoristiti kako bi kazao kako nisu samo embargo UN-a, »zov novca« i veleizdaje junaka neovisnosti pogodovale procvatu slovenske trgovine oružjem u tim danima.

Događaj koji je bio presudno važan za razumijevanje i ispravno povijesno tumačenje odluke slovenskog državnog vodstva, donesene na već spomenutom tajnom sastanku Predsjedništva Slovenije 26. kolovoza 1991. da se Hrvatskoj »pomogne« u obrani, tj. da joj se prodaje oružje i streljivo (a da se radi o poslu stoljeća autori dokazuju tvrdnjom da je vrijednost streljiva bila oko 540 milijuna dolara) bio je tajni pakt o nenapadanju Slovenije i Srbije koji je sklopljen u Beogradu nepuna dva tjedna ranije: 14. kolovoza 1991.

Naime, da bi slovensko vodstvo moglo donijeti odluku o masovnoj prodaji zaplijenjenog oružja Hrvatima, moralo je biti sigurno da mu više ne prijeti opasnost od agresije JNA i Srbije.

Tajni pakt o nenapadanju Kučan-Milošević dogovoren je i potpisan 14. kolovoza 1991. godine u stanu akademika Dobrice Ćosića o čemu sam Ćosić detaljno svjedoči u trećem svesku svog sedmoknjižnog dnevnika »Lična istorija jednog doba – vreme raspleta: 1981.-1991.« Prava je sreća što je taj ostarjeli duhovni otac velikosrpske ideologije toliko egocentričan i samoljubiv da je – u težnji da dokaže kako je i u doba kad nije imao formalnu moć u Srbiji bio najmoćniji čovjek – punu istinu o tajnom paktu o nenapadanju Kučan-Milošević tiskao u zavidnoj nakladi.

U ime_1del_Tisk.indd 15

8/28/13 2:38:25 PM

16

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Tužno je, međutim, što tek rijetki hrvatski i slovenski povjesničari znaju za postojanje tog pakta, pa mu i autori troknjižja »U ime države« nisu poklonili zasluženu pažnju. Štoviše, čak ni Darko Hudelist, autor opsežne knjige »Moj beogradski dnevnik – susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem 2006.-2011.« (Profil, Zagreb, 2012.) ne spominje taj prevažni dokument i okolnosti u kojima je nastao i bio potpisan.

Iako to ne spominje, dobro je opisao megalomanski ego sive eminencije i inspiratora suvremenih velikosrpskih ratova i zločina: »Dobrica Ćosić, jedan i jedinstven – iznad svih pa i iznad samoga, trenutačno aktualnoga, predsjednika SANU-a. Kao i iznad predsjednika koji su bili i koji će tek to postati. Da budem do kraja jasan: Dobrica Ćosić je u Srbiji veća institucija i od same Srpske akademije nauka i umetnosti.« Taj tajni beogradski pakt Milošević-Kučan predviđa političke i teritorijalne promjene bivše Jugoslavije, pa i »samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija« (poklonite pažnju riječima: samoopredjeljenja naroda, a ne republika!), on se također može smatrati agresivnim vojnim savezom: na štetu svih onih koji ga nisu potpisali.

Beogradsku »platformu« nisu, doduše, potpisali Kučan i Milošević, već tadašnji predsjednik Slovenskog državnog zbora France Bučar, slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel i siva eminencija i tajni povjerenik Slobodana Miloševića Dobrica Ćosić.

Ako se, dakle, može uvjetno govoriti o »dogovorenom ratu«, ta se sintagma može primijeniti na Desetodnevni rat JNA i Slovenije.

Naime, Borislav Jović u svom »Dnevniku« svjedoči da je nakon početka rata u Sloveniji, početkom srpnja 1991. održan sastanak njega, Slobodana Miloševića i Veljka Kadijevića na kojem je dogovoreno da se ostvari raniji dogovor između srbijanskog vodstva i JNA: da se JNA povuče iz Slovenije na strateške položaje u

U ime_1del_Tisk.indd 16

8/28/13 2:38:25 PM

17

Uvodne riječi

Hrvatskoj te da iz svojih redova izbaci Slovence i Hrvate. JNA je tako i formalno postala velikosrpska vojska.

Tekst tajnog pakta (»platforme«) o nenapadanju Kučan-Milošević 1. Slovenija se ne meša u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslovenskog naroda u rešavanju jugoslovenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizuje u jugoslovenskim međunacionalnim sporovima.

2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslovenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa.

3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.

4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji.

5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredeljivati prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno sarađuje u procesima konstituisanja tih subjekata, ako oni tu saradnju žele.

6. U smislu prethodnih načela, Slovenija i Srbija žele razrešavati međusobne jugoslovenske odnose bez posredovanja stranih faktora, a pogotovu federacije.

Potpisnici: predsjednik Slovenskog državnog zbora France Bučar, slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel i tajni povjerenik Slobodana Miloševića Dobrica Ćosić.

U ime_1del_Tisk.indd 17

8/28/13 2:38:26 PM

18

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Zaključiti mi je. Pojava hrvatskog prijevoda knjige »Prodaja« i trilogije ili troknjižja »U ime države« vrlo je važni događaj za hrvatsko nakladništvo, novinarstvo, znanost i politiku, pa s nestrpljenjem očekujem recepciju tih knjiga u hrvatskoj javnosti. prof. dr. Slaven Letica Zagreb, 19. srpnja 2013.

U ime_1del_Tisk.indd 18

8/28/13 2:38:26 PM

19

Oružje ide na jug

Svaka proizvedena puška, svaki izgrađeni vojni brod i svaka ispaljena raketa u biti su krađa. Pljačka gladnih, koji su bez hrane, i ozeblih, koji su bez tople odjeće. Kod naoružavanja nije u pitanju samo rasipanje novca, nego i zloupotreba znoja radnika i nadahnuća znanstvenika, krađa dječjih snova…

Dwight D. Eisenhower, bivši predsjednik SAD-a, u govoru 16. travnja 1953.

• • • Zbivanja u beogradskom Sava centru tih prijelomnih siječanjskih dana 1990. godine podsjećala su na svojevrsnu kroniku unaprijed najavljene tragedije. Kad je slovenska delegacija 22. siječnja napustila Četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, dvoranom je kao u košnici zabrujao žamor. Odlazak slovenskih delegata iz Beograda značio je kraj jugoslavenske partije i ujedno jugoslavenske države, koja je još pred tim presudnim partijskim vrhom ozbiljno pucala po republičkim granicama. Slovenija je tada jednostavno morala napustiti 14. kongres SKJ-a. U Sava centru se, naime, još jednom pokazalo kako je riječ o dva posve različita i nespojiva politička i idejna koncepta o budućnosti Slovenije i Jugoslavije. O razlici između demokracije i totalitarizma. Daljnje ustrajavanje na kongresu stoga bi legitimiralo koncept i režim, koji su bili u krajnjoj suprotnosti s demokratskim usmjerenjem Europe i koji su već poslije nekoliko godina doživjeli potpuni poraz.

Međutim, premda su stvari još prije Kongresa uglavnom bile vrlo jasne, u Sava centru te vruće zimske večeri zavladala je prilična

U ime_1del_Tisk.indd 19

8/28/13 2:38:26 PM

20

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

neizvjesnost. Naročito među stranim izvjestiteljima, koji su, čim je Kongres prekinuo s radom, s pitanjima doslovno zasuli nas, slovenske novinare. Najzabrinutiji su bili Talijani, i to ne samo oni iz Trsta odmah iza granice, nego i kolege iz velikih novinskih kuća u Rimu, Milanu, Torinu. Kad me je jedan od njih nervozno pitao što će se s Jugoslavijom dogoditi sada, kad je slovenska partija tako jasno pokazala svoje neslaganje sa saveznom politikom, ja sam mu, ne trepnuvši, odgovorio: »La guerra! Rat!« Najprije me je pogledao u nevjerici i još jednom provjerio mislim li ja to ozbiljno, a kad sam mu potvrdio, zamišljeno je otišao. Otišli su i drugi strani kolege.

Svima se žurilo pisati izvještaje za svoje kuće jer su kasne vijesti iz Beograda te siječanjske večeri bile uistinu dramatične.

Za vrijeme služenja vojnog roka uporno nam se utuvljivalo u glavu kako na domovinu – kovačnicu bratstva i jedinstva – neprestano vreba vanjski neprijatelj. Jugoslavija je bila opkoljena »BRIGAMA«, koje u su kratici predstavljale baš sve bivše susjede: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska i Albanija. No, nijedna od njih nikada se nije neposredno miješala u jugoslavenska unutarnja politička zbivanja. Vanjskog neprijatelja, naravno, nije bilo niotkuda. On se skrivao u vlastitom domu, u našim glavama – tako je tih dana iskusno izjavio pokojni Rudolf Hribernik – Svarun.1 Zato se Jugoslavija zapravo urušila sama u sebe. Zbog destruktivne (velikosrpske) beogradske politike, koja je gurnula državu u jedan od najokrutnijih i najkrvavijih ratova našeg vremena. U rat koji sam instinktivno prorekao 22. siječnja 1990. u beogradskom Sava centru.

• • • Samo nešto više od dva mjeseca prije tog presudnog kongresa, bilo je to početkom studenog 1989., u Ljubljani je održana javna tribina o obrani i sigurnosti u procesu društvenih reformi. To je bio Generalpukovnik JNA i komandant Teritorijalne obrane Slovenije 1974.-1977.

Ugledni slovenski vojni stručnjak i narodni heroj iz Drugog svjetskog rata.

1

U ime_1del_Tisk.indd 20

8/28/13 2:38:26 PM

Uvodne riječi

21

važan događaj, jer je u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji upravo na tom području dolazilo do najvećih trenja. Jugoslavenska armije je, naime, vrlo agresivno nudila svoj koncept reformi i izlaska iz krize, što je bilo u potpunoj suprotnosti s politikom nekih republika, naročito Slovenije, koja je već tada odlučno zahtijevala ukidanje monopola JNA, partije i države u obrambenoj politici. Na toj smo tribini, začudo, sudjelovala samo nas trojica novinara. Kao da slovenski mediji uopće nisu bili svjesni što se stvarno događa u državi. A upravo je uz taj događaj vezan ozbiljan incident, kad je tadašnji zapovjednik Teritorijalne obrane (TO) Slovenije, general Ivan Hočevar, u znak neslaganja s razvojem diskusije protestno napustio tribinu postavivši se time jasno na stranu Beograda. U beogradskim medijima, naročito u Politici, bio je za taj potez nagrađen čitavim stranicama o omalovažavanju, netrpeljivosti i uvredama koje je navodno morao podnositi u neprijateljskoj Sloveniji.

No, upravo je general Ivan Hočevar, niti pola godine kasnije, sredinom svibnja 1990., bio umiješan u događaj koji je dignuo na noge cijelu Sloveniju, a i cijelu Jugoslaviju. Riječ je, naravno, o poznatom razoružavanju Teritorijalne obrane Slovenije. Janez Winkler2 je tada ogorčeno izjavio: »Slovenski narod do sada je bio razoružan tri puta. Prvi put 1918. godine, drugi put 1945. i treći put sada, u svibnju 1990. godine. To nije slučajno. Do razoružavanja je došlo svaki put kad su Slovenci kretali na put nove suverenosti…« Tajna zapovijed za razoružavanje TO-a Slovenije stigla je, naravno, iz Beograda, u ponedjeljak 14. svibnja, a potpisao ju je tadašnji načelnik generalštaba jugoslavenskih oružanih snaga Blagoje Adžić.

U republičkom štabu TO-a u Ljubljani na brzinu je prevedena na loš slovenski te odmah proslijeđena podređenima na terenu. I tu je zapovjednik Ivan Hočevar učinio sudbonosnu pogrešku. O tajnoj zapovijedi iz Beograda nije, naime, obavijestio ni predsjedništvo Slovenije ni druge nadležne organe.

2

Utjecajni načelnik slovenske narodne milicije i zamjenik republičkog sekretara

unutarnjih poslova 80-ih godina.

U ime_1del_Tisk.indd 21

8/28/13 2:38:26 PM

22

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Predsjedništvo Republike za stvar je saznalo s trodnevnim zakašnjenjem, kad je na terenu već zavladala uznemirenost. Mjere je poduzelo izuzetno brzo. O cijeloj stvari najprije je obavijestilo Predsjedništvo SFRJ-a, nekoliko puta se sastalo s vodstvom TO-a Slovenije i donijelo odluku da oružje treba ostati tamo gdje jest. No, i ta je mjera stigla sa zakašnjenjem, jer je JNA, prema zapovijedi iz Beograda, već zaplijenila gotovo sedamdeset posto oružja u vlasništvu jedinica Teritorijalne obrane.

Taj tajni dokument najprije je objavio list Delo. Na ugovoreno mjesto kod gostionice Figovec donio mi ga je Miha Butara, kasnije zapovjednik regionalnog štaba TO-a u Ljubljani. Na brzinu sam ga prepisao i nakon deset minuta, kad se Butara vratio, urotnički mu ga vratio. Da me je netko tada uhvatio na djelu, vjerojatno bih završio tamo gdje su nedugo prije toga sjedila »četvorica«. Radilo se, naime, o povjerljivom dokumentu koji je početkom srpnja 1990. novi ministar obrane pokazivao zastupnicima tadašnje skupštine kao strogo čuvanu tajnu, premda to više nije bila, jer je stvar već dugo bila u javnosti.

No, priča s generalom Ivanom Hočevarom time nije bila okončana.

Predsjedništvo Slovenije zbog svibanjske je afere predložilo predsjedništvu SFRJ-a da ga razriješi dužnosti. Odgovor iz Beograda bio je, jasno, negativan. To je bio još jedan od razloga zašto je republički štab TO-a Slovenije od rujna 1990. ostao bez proračunskog novca.

Usporedo s time, skupština je pokrenula postupak za donošenje 97. amandmana tadašnjem Ustavu Republike Slovenije, koji u drugoj točki kaže da Predsjedništvo Republike može samostalno imenovati i razrješavati zapovjednika Teritorijalne obrane. Do tada je to bilo u isključivoj nadležnosti Beograda. Tada sam zapisao kako će Slovenija očito uskoro imati dva zapovjednika TO-a: Ivana Hočevara, koga Beograd ne želi razriješiti, i novog, kojeg će imenovati slovensko predsjedništvo. Kad je na taj položaj bio imenovan, Janez Slapar mi je rekao kako je čitao taj članak, ali tada nije ni pomišljao da bi drugi čovjek mogao biti upravo on…

U ime_1del_Tisk.indd 22

8/28/13 2:38:26 PM

Uvodne riječi

23

Rat za samostalnost nije više bio daleko. Slovenija je 1991. godine ponovno došla do oružja, pa i do onoga koje joj je sredinom svibnja 1990. bilo zaplijenjeno. Olakšanje je bilo veliko, ali goleme hrpe oružja koje su ležale u zaposjednutim skladištima savezne vojske kod nekih su glavnih aktera rata za samostalnost i njihovih suradnika očigledno probudile jedan od najteže ukrotivih nagona: nagon za zaradom. Započela je prodaja oružja, koja je (p)ostala jedno od najmračnijih i najtužnijih poglavlja u dvadesetogodišnjoj povijesti mlade, neovisne i demokratske Slovenije. Na neobuzdani rast tog nagona naročito je utjecao rat u susjedstvu, najprije u Hrvatskoj, a zatim u Bosni i Hercegovini, koja je u krvi platila najvišu cijenu za raspad Jugoslavije. I to ne samo u Srebrenici.

Taj nesretni rat pratio me potom u godinama koje su slijedile na svim mojim putovanjima po svijetu. U Adis Abebi mi je profesor na tamošnjem sveučilištu uz pravu etiopsku kavu potišteno izjavio: »Jugoslaviju smo veoma poštovali. Bila je uzor mnogim nesvrstanim državama. Ali nikad nismo pomislili da na svijetu postoji još netko gori od Afrikanaca, kad su u pitanju međusobni obračuni…« U Tadžikistanu, koji je nakon raspada Sovjetskog Saveza isto tako uništio krvavi rat, zbog kojeg je ta slikovita država i danas među najsiromašnijim i najkaotičnijim državama na svijetu, devedesetih godina nitko, naravno, nije znao za Sloveniju. Kad sam u Dušanbeu objašnjavao kako je Slovenija dio bivše Jugoslavije, koju su svi vrlo dobro poznavali, sugovornik je najprije zanijemio, da bi potom gorko ustvrdio: »O, to znači da je kod tebe još gore nego tu kod nas, pod Pamirom…« Posvuda se naveliko pisalo i o trgovini oružjem. Na Bliskom istoku, gdje sam preživio tri izuzetne godine, bilo je to posve razumljivo jer se u svim arapskim državama zbog simpatija prema bosanskim muslimanima podrobno pratilo krvoproliće na Balkanu.

Zanimljivo je da je u trgovinu oružjem na balkanskom tlu tada bio umiješan čak i Vatikan, što u svojoj čuvenoj knjizi Sukob civilizacija (The Clash of Civilizations) nalazi pokojni američki profesor Samuel Huntington. On je zapisao (na 282. stranici izdanja iz

U ime_1del_Tisk.indd 23

8/28/13 2:38:26 PM

24

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

2002. godine) kako se španjolski izvoz oružja nakon 1991. godine povećao šest puta. Te je poslove u velikoj mjeri nadzirao Opus Dei, a to je oružje većinom završilo u Ljubljani i Zagrebu, dodaje harvardski profesor. Sveta Stolica tako snosi priličan dio krivnje za prolijevanje krvi na Balkanu.

• • • Osnovni legalni i moralni problem trgovine oružjem na području bivše Jugoslavije bio je u tome što je na veliko cvjetala unatoč embargu Ujedinjenih naroda. Vijeće sigurnosti se u prvih četrdeset i pet godina svoga postojanja samo dva puta odlučilo za zabranu prodaje oružja: u slučaju Južnoafričke Republike i tadašnje Južne Rodezije.

Nakon 1990. godine takve su mjere bile češće na dnevnom redu petnaestorice u palači uz njujorški East River. No, unatoč brojnim ratovima koji ubijaju naš svijet, Ujedinjeni su narodi pri donošenju takvih odluka bili prilično selektivni. Međunarodni mirovni istraživački institut u Stockholmu (SIPRI) ustvrdio je kako je u razdoblju od 1990. do 2001. godine u svijetu bilo čak pedeset i sedam većih oružanih sukoba, ali se Vijeće sigurnosti na zabranu prodaje oružja odlučilo samo u osam slučajeva. Osim tada već razbijene Jugoslavije, ta se mjera odnosila još na sedam afričkih država: Angolu, Etiopiju, Liberiju, Ruandu, Sierru Leone, Somaliju i Sudan.

Istraživači Stefano Della Vigna s američkog sveučilišta Berkeley i Eliana La Ferrara sa sveučilišta Bocconi u Milanu u opširnoj raspravi o ilegalnoj trgovini bavili su se upravo slučajevima tih osam država. Zabranjena trgovina smrću na području bivše Jugoslavije dramatično se (što, naravno, nije bio teško utvrditi) povećala upravo slovenskim i hrvatskim proglašenjem neovisnosti, a oslabila je tek hapšenjem sada već pokojnog srpskog vođe Slobodana Miloševića 2001. godine. Zanimljivo je da su oružje ovim državama pod embargom Ujedinjenih naroda tada prodavali najugledniji proizvođači oružja diljem svijeta – od SAD-a, Japana, Kanade, Izraela, Kine, Južne Koreje, Rusije, Australije pa sve do neutralne

U ime_1del_Tisk.indd 24

8/28/13 2:38:26 PM

25

Uvodne riječi

Švicarske, koja možda još najbolje zna gdje se mlate najmasniji profiti. Novac, naime, ne smrdi. A naročito kad ga je vrlo mnogo…

To na svoj način rječito dokazuje i najnoviji slučaj Libije. Pukovniku Gadafiju – njemu sada nema tko da piše (u trenutku pisanja ovog predgovora, op. prev.) – većinu oružja kojim je napadao pobunjenike prodale su mu upravo one države koje ga sada najžešće bombardiraju. Na popisu članica Europske unije, koje su na bilo koji način poslovale u trgovini oružjem s Libijom, našla se i Slovenija. Istina, sa skromnom svotom od pola milijuna eura, ali ipak.

Zato nije neobično što su se napadu na Tripoli najžešće protivile one države koje su najviše zaradile na prodaji oružja Gadafijevom režimu. To je naročito važilo za Rusiju, koja je s libijskim vođom već bila ugovorila posao s oružjem vrijedan dvije milijarde dolara, no koji je zbog rata – i embarga – propao u pustinjski pijesak.

Vladimira Putina tješi činjenica da će oružje sigurno trebati i novoj libijskoj vlasti koja će naslijediti ekscentričnog pukovnika…

Trgovina oružjem u svijetu je već odavno posao broj jedan koji po iznosima već premašuje naftnu trgovinu. Razlog leži u činjenici što u tom poslu zapravo nema fiksnih cijena. U naftnoj industriji točno se zna koliko se zarađuje na barelu nafte, no u trgovini oružjem cijene se uvijek prilagođavaju potražnji. Cijene kalašnjikova nikad nisu jednake. Za rata u Sudanu, gdje je oružja sve vrijeme bilo na pretek, mogao se kupiti za pišljivih šest dolara, a na nekim bojištima, uključujući balkanska, bili su ponekad zlata vrijedni. Slovenski trgovci smrću tada su nečasno prodavali oružje za čisto zlato.

Trgovina oružjem uvijek samo produžava ratove i oružane sukobe.

U Sudanu, nekada najvećoj afričkoj državi, a sada podijeljenoj na dva dijela, građanski je rat upravo zbog bogate ponude oružja, koja nikad nije posustala, trajao više od dva desetljeća. Još je bolji primjer rat između Iraka i Irana, koji se vukao čak osam godina. I to zbog golemih količina oružja koje su tamo prodale SAD i europske države. Iran je u razdoblju od 1981. do 1988. kupio oružja za 17,5

U ime_1del_Tisk.indd 25

8/28/13 2:38:26 PM

26

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

milijardi dolara, a Irak gotovo tri puta više, za 47,3 milijarde dolara.

Države Trećeg svijeta u istom razdoblju naručile su 301,4 milijarde tog smrtonosnog željeza. U nekim zemljama u razvoju više se novca potroši za oružje nego za obrazovanje i zdravstvo zajedno, što je katastrofalan podatak. No, trgovce oružjem to ne zanima. U prvom su planu samo zarade.

A one su u trgovini oružjem, koja ne poznaje ni recesiju ni krizu, ogromne. Provizije i mito su na tom području daleko najveći.

Korupcija se tu nikada neće moći iskorijeniti; brza zarada je ipak previše primamljiva. Zavodničkom šarmu novca teško se oduprijeti.

Pred njim pokleknu i trgovci iz najuglednijih poduzeća kao i političari najvišeg ranga, kao što je bio, na primjer, bivši generalni tajnik NATO-a, Belgijanac Willy Claes. A kako su mu se onda mogli oduprijeti slovenski trgovci oružjem, kad im je rat preko granice na Kupi odjednom sam ponudio tako elegantnu priliku za masnu naplatu prijateljskih usluga?

Robert Neild, profesor na Cambridgeu, zapisao je kako u trgovini oružjem korupcija svake godine proguta najmanje 2,5 milijardi dolara. Njegova je procjena po svoj prilici skromna. Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o kriminalu održanoj 1995. godine u Kairu organizacija Transparency International objavila je podatak da je deset najvećih izvoznika oružja u svijetu u razdoblju od 1988. do 1992. u prosjeku zaradilo po 30 milijardi dolara godišnje. Najmanje petnaest posto tog iznosa vratilo se u obliku mita onima koji su odlučivali o kupovini, uvjereni su u Transparency Internationalu. Dakle, riječ je o političarima i generalima koji su naručili oružje. Profesor Neild stoga opravdano dodaje kako korupciju u trgovini oružjem praktički nije moguće iskorijeniti, jer je u poslove obično uključen cijeli lanac ministara, visokih službenika i vojnih osoba, koji usred tih gomila novaca što se okreće u trgovini, vrlo rado pomisle i na sebe. Ili barem na svoju stranku, ne ide li drukčije…

U ime_1del_Tisk.indd 26

8/28/13 2:38:26 PM

Uvodne riječi

27

• • • Slovenska pomoć u oružju Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, koju je na kraju krajeva odobrilo i predsjedništvo države, u biti uopće nije sporna. Slovenija je naprosto bila dužna pomoći bivšim bratskim republikama, naročito Bosni i Hercegovini, koja se zbog, u biti, nepravednog embarga uopće nije imala čime braniti od podivljalih srpskih četa i genocidne politike Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, uhapšenog u blizini Zrenjanina u Srbiji 26. svibnja 2011., nakon šesnaest godina skrivanja od ruke pravde.

Način na koji su to izvele slovenska politika i njezine tadašnje sigurnosne službe moralno je i legalno sporan. Nerijetko se to događalo s lihvarskim cijenama, prijevarama, neizvršenim obećanjima i arogancijom u skladu s vremenima. Nerijetko i bez potvrda, računa i odgovarajućih dokumenata, kojih ima vrlo malo ili ih uopće nema. A ako ih ima, onda na njima piše nešto sasvim drugo. Na primjer, na dokumentima koji su pratili transporte brodovima, na kojima je oružje u tovarnim listovima opisano kao »medicinska oprema«, »poljoprivredni strojevi« ili »generalni teret«.

Slovenski trgovci oružjem najradije su poslovali u gotovini, za koju se ni danas ne zna gdje je završila – u čijim džepovima i na kojim računima. No, tu ne bi smjelo biti baš mnogo nepoznanica.

Odgovore na ta pitanja valja tražiti od ljudi koji su bili neposredni sudionici te trgovine. A tko su ti ljudi, svima je manje ili više već odavno poznato. I to vrlo dobro znaju i istražni organi.

Pisci ove knjige, prekaljeni novinari, obavili su u proteklih nekoliko godina divovski istraživački posao. Probili su se kroz tisuće dokumenata i razgovarali s mnogim neposrednim svjedocima opisanih događaja. Njihova knjiga, puna do sada manje poznatih ili čak potpuno nepoznatih detalja, stoga je izuzetno važan korak na putu prema cjelovitoj istini o trgovini oružjem, koja je dobrim dijelom kriva za današnju učmalu i zatrovanu političku situaciju u jedva dvadeset godina staroj državi. Slovenija će postati zrela država tek kada samokritično istraži i raščisti što je u trgovini oružjem bilo

U ime_1del_Tisk.indd 27

8/28/13 2:38:26 PM

28

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

ispravno, a što je bilo pogrešno, i kada oni koji su zloupotrebljavali svoje položaje u razdoblju osamostaljivanja države i rata u susjednim državama za to budu i odgovarali. Svijetlu i toplu samostalnost ne smiju okaljati tamne mrlje vojnog profiterstva i pokvarene proračunatosti. Povijest to jednostavno ne smije dopustiti.

Branko Soban

U ime_1del_Tisk.indd 28

8/28/13 2:38:26 PM

29

Uvodno obraćanje autora Hodanje po vodi

»Svako je oružje obrambeno i nijedan rezervni dio nije smrtonosan.

Postoji mnoštvo posebnih propisa, političkih deklaracija i raznih bijelih knjiga, ali niti najrazgovjetniji tekst nećete moći pročitati ako ga pokrijete zlatnom polugom ili dolarima.« Tom je konstatacijom oružarski magnat Sam Cummings pogodio bit poslova s oružjem. Ona za Sloveniju, doduše, stoji tek djelomično, jer se u nekom smislu radilo o osebujnom postupanju države.

Izvorni grijeh leži u altruističkoj nastrojenosti slovenske politike i njenoj želji da pomogne napadnutim narodima u susjednim državama, jer im je zbog embarga bilo oduzeto pravo na samoobranu. Zatim su prodaju oružja preuzeli ministri, obavještajci, vojnici i policajci. A sada – i to traje već dvadeset godina – i jedna i druga politička opcija, ovisno kako im pogoduje, izvlače na svjetlo dana sramotne priče o lažima, varanju, pretvaranju, prijevarama, mešetarenju i političkim razdorima, kojima je sve to bilo popraćeno.

Vanjski promatrač može se samo čuditi Sloveniji, koja se s poletom i uvjerenjem upustila u borbu za neovisnost, izborivši državu s nešto sreće i zahvaljujući povoljnim međunarodnim okolnostima.

Savladala je liticu, a onda se počela spoticati o kamenje na putu.

A što ako su upravo povoljne okolnosti nehotice uzrokovale neželjene posljedice? Slovenija je naručila toliko oružja kao da će rat trajati više godina, a bitka je završila već nakon deset dana. Ono što je uslijedilo potvrđuje misao staroga Cummingsa.

U ime_1del_Tisk.indd 29

8/28/13 2:38:26 PM

30

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Kriminalisti, parlamentarci i drugi prihvatili su se otkrivanja zla, ali se svaki put pri tim pokušajima nešto ispriječilo te nisu mogli završiti započeto. Svojim istragama trgovine oružjem tužitelji i suci podigli su spomenik svojoj nesposobnosti. Rijetki pojedinci koji su u istrazi otišli predaleko, na kraju su morali spašavati svoje živote ili živote svoje djece.

Na istraživanje me je osim radoznalosti ponukala i određena preuzetnost, da se prihvatim nečega čega se drugi neće ili se pak ne usuđuju. Našao sam se u labirintu sposobne i djelotvorne institucije Povjerenika za informacije, ne znajući točno što me čeka. Četvrtog travnja 2008. prvi put sam od Državnog zbora zahtijevao sve dokumente o trgovini oružjem. Točno tri godine kasnije, četvrtog travnja 2011., izdavač je na USB-u primio rukopis prve knjige.

Istoga dana, čak u isti sat, jedan je zastupnik u Državnom zboru poput svojih lovačkih trofeja izložio dokumente koje smo kolega novinar i ja prethodno proučavali više od dvije godine.

• • • »Ništa nećete naći. I sve je već bilo rečeno«, upozorio me jednom, dok sam pisao ovu knjigu, čovjek koji je tvrdio kako o trgovini oružjem »zna sve«.

Rekao sam mu: »Iz mnoštva podataka bilo je moguće otkriti prave tragove, koji, doduše, vode u rijeku…« »Pa sve vrijeme vam govorim…« »…ali tragovi su se nastavili na drugoj strani rijeke.« »Eh, figurativno govoreći, suštinu je prekrila voda. Nema odgovora na pitanja tko je pokupio novac, gdje su išli profiti, kolike su bile provizije.« »Oprostite, novinar sam i samo radim svoj posao. Nije moje poslan­­stvo da otkrivam kako su zločinci mogli hodati po vodi. Ali, utvrđeno je čije su stope u blatu na jednoj i na drugoj obali rijeke.« Tako je i napisana ova knjiga. Bez iluzija.

U ime_1del_Tisk.indd 30

8/28/13 2:38:27 PM

Uvodno obraćanje autora

31

Svijet bez ratova također je iluzija. Ali možda bi bilo moguće uvjeriti ljude da ne sudjeluju u ratovima. Onda bismo s užitkom gledali generale na praznom bojnom polju kako tupo bulje jedan u drugoga.

Matej Šurc Radovljica, 15. travnja 2011.

U ime_1del_Tisk.indd 31

8/28/13 2:38:27 PM

U ime_1del_Tisk.indd 32

8/28/13 2:38:27 PM

33

Izvorni grijeh tranzicije

Dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije i nakon više od stotinu tisuća mrtvih, negativni procesi nastavljaju teći nagrizajući društveno tkivo živoga tijela. Državice koje su nastale od bivše nesvrstane federacije pretvorile su se u domovinu organiziranog kriminala i pranja novca, neobuzdane korupcije i nevidljivih veza političara i skupina zločinaca s bijelim ovratnicima. Laž je postala istinom, prijevara uobičajenim načinom ponašanja.

Korupcija i kleptokracija kao model društvenog razvoja preuzeli su glavnu ulogu u većini nekadašnjih socijalističkih država. Snovi o parlamentarnoj demokraciji i funkcioniranju tržišnog sistema rasplinuli su se u srazu s efikasno organiziranim skupinama koje su imale za cilj brzu zaradu ili su pak provodile interese većih europskih sila. Na taj način se povijest na balkanskom poluotoku ponavlja stoljećima.

Slabe državne institucije nisu bile sposobne provesti vladavinu prava i bile su onemogućene u samom početku. Rosno mladi izdanci pravne države brzo su izgorjeli u požaru rata i više se nisu oporavili.

Kad su se moćnici iz tajnih službi i njihovi politički kumovi u ime državnog interesa jednom postavili iznad zakona, nije ih više bilo moguće ukrotiti. Umjesto toga, oni su novcem, lažima i manipulacijama prilagodili države svojim koristima i potrebama.

No, što je krenulo po zlu? Kad je došlo do skretanja sa željenog puta? Tko je okrenuo kormilo u krivi smjer?

Ovo djelo nastoji dati odgovor na ta pitanja. Ono je plod višego­dišnjeg detaljnog i sustavnog istraživanja tisuća originalnih dokumenata.

Obavljeni su nebrojeni razgovori s više desetaka svjedoka.

U ime_1del_Tisk.indd 33

8/28/13 2:38:27 PM

34

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Teško je dati odgovore na ta pitanja u jednoj rečenici. No, ukratko se može sažeti da je raspad započeo ratom, posljedično trgovinom oružjem i zloupotrebom državnih institucija, naročito tajnih službi, za nezakonite poslove. Nastavivši se, ta se rabota i danas prikriva.

Odgovornost dijele svi – kako oni koji su zarađivali na račun patnje mnogih u balkanskom kotlu, tako i oni koji to nisu uspjeli ili nisu htjeli spriječiti. Ukrali su budućnost mnogim generacijama.

Trilogija U ime države doprinos je boljem razumijevanju pitanja: gdje smo i kako smo dovde došli? Kamo idemo i tko nama uistinu vlada? Da ne bismo za dvadeset godina ponovno slušali izgovore kako nitko nije znao što sve se onda činilo.

Blaž Zgaga Metlika, 15. travnja 2011.

U ime_1del_Tisk.indd 34

8/28/13 2:38:27 PM

U ime_1del_Tisk.indd 35

8/28/13 2:38:27 PM

U ime_1del_Tisk.indd 36

8/28/13 2:38:27 PM

Trilogija

U IME DRŽAVE

U ime_1del_Tisk.indd 37

8/28/13 2:38:27 PM

Pojašnjenje Neki citati iz izvornih dokumenata pravopisno i stilistički su popravljeni, dok sadržajno njihove poruke ostaju vjerne izvorniku.

Pojedini dijalozi i zbivanja preuređeni su i dramatizirani na osnovi službenih zapisa i razgovora s izvorima. Sve osobe u knjizi i sva opisana zbivanja su istiniti.

U ime_1del_Tisk.indd 38

8/28/13 2:38:27 PM

39

Trilogiji ususret

Smisao svakog početka je u nepredvidljivosti kraja.

Novinarsko istraživanje trgovine oružjem planirali smo još 2007. godine, no kocka je konačno pala tek krajem 2009. godine, kada smo koristeći Zakon o pristupu informacijama od javne važnosti uspjeli pribaviti brojne službene dokumente iz tadašnjeg razdoblja.

Djelovali smo diskretno i oprezno, tako da je do izlaska knjige za naše zajedničko istraživanje znala samo šačica ljudi.

Našli smo se pred brdom papira. Bilo je tu gotovo šest tisuća dokumenata, uloženih nepovezano u dvadeset i četiri fascikla. Svaki papir bio je priča za sebe. Suhoparni podaci: računi, putni nalozi, brojna nepoznata imena, nepoznata poduzeća, policijske zabilješke, popisi oružja, reversi, popisi robe, depeše, pisma, dopisi državnih službenika. Što je od toga zrnje a što kukolj, što je važno a što nije?

Kako razumjeti sva ta zbivanja, razbacana tijekom više od deset godina dugom razdoblju, kako ih povezati u smislenu cjelinu – i na kraju sve to na čitljiv način predstaviti javnosti?

Potražili smo neke neposredne sudionike trgovine oružjem u periodu od 1990. do 1993., za koje smo smatrali da nam mogu pomoći i ujedno potvrditi ili opovrgnuti vjerodostojnost dokumenata. No, kako u toj prljavoj trgovini pronaći one koji su ostali čistih ruku?

Jedan od njih je priznao: »Istina je da sam na crno trgovao oružjem, ali na to sam pristao zato da ne bih bio primoran ubijati ljude.« Mnoge je na to da nam pomognu natjerala loša savjest, prilika da time sebi olakšaju dušu. Drugi su ponudu za sudjelovanje u razgovorima prihvatili iz čiste radoznalosti. Zanimalo ih je kojim dokumentima raspolažemo. Neki su sugovornici navedeni punim

U ime_1del_Tisk.indd 39

8/28/13 2:38:27 PM

40

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

imenom, dok su drugi željeli ostati anonimni. Kao autori, ističemo kako je zaštita izvora jedna od glavnih novinarskih zapovijedi.

Povezali smo se s kolegama novinarima iz inozemstva, naročito iz država bivše Jugoslavije.

Sastavili smo vlastite baze podataka radi lakše rekonstrukcije zbivanja u to vrijeme. Mnogo puta smo ustanovili kako više dokumenata govori o samo jednom poslu ili transportu. Novinarsko istraživanje bilo je zahtjevno, a i pisanje o tome predstavljalo je poseban izazov. Iza suhoparnih podataka o transportnim kanalima sa smrtonosnim teretima krili su se detalji o podzemnom djelovanju države, milijunskim svotama novca i, ne manje važno, o sudbinama pojedinaca. Usredotočili smo se na važne i najveće pošiljke, na njihova popratna zbivanja, kao i na neočekivane zaplete, primjerice, provale u automobile, prometne nesreće, hapšenja, pucnjavu i neizbježne sporove između aktera za veći komad kolača od poslova s oružjem.

Sve vrijeme istraživanja međusobno smo provjeravali nalaze. I pri samom pisanju međusobno smo jedan drugome tekst ispravljali i preuređivali, istovremeno ga dopunjujući novim spoznajama i vezama.

Nakon više od tri godine intenzivnog rada pred vama leži prva knjiga opširne trilogije pod naslovom Prodaja. U središtu njezina interesa je prodaja oružja i streljiva iz skladišta bivše Jugoslavenske narodne armije, koje je bilo oduzeto u vrijeme desetodnevnih sukoba u Sloveniji 1991. godine. U drugoj knjizi, Preprodaja, usredotočili smo se na kupovine oružja u inozemstvu i daljnju prodaju oružja u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Treća knjiga, Prikrivanje, govori o pojedincima i skupinama koji su zloupotrebljavali državu i njezine institucije.

Sve se to događalo u ime države.

U ime_1del_Tisk.indd 40

8/28/13 2:38:27 PM

Trilogiji ususret

41

• • • Uvod u trilogiju, Tako je započelo, u nizu među sobom naizgled nepovezanih priča prikazuje prijelomne događaje u Jugoslaviji nakon pada berlinskog zida. Ubijanje Titove federacije zahtijevalo je mnogo oružja. Trgovina oružjem donosila je golemu dobit, stvarajući tako nove elite.

Prva knjiga započinje poglavljem Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu, u kojem pokazujemo kako su vodeći slovenski i hrvatski političari sklopili vojno savezništvo još puno prije raspada Jugoslavije. Oni koji su kasnije optuživali druge za veleizdaju, slali su značajne količine oružja u Hrvatsku još ujesen 1990.

U vezi imovine Jugoslavenske narodne armije kruži mnoštvo mitova i nepotpunih informacija. Kolika je bila stvarna vrijednost njezine ostavštine? U poglavlju Bogatstvo »četvrte najveće armije u Europi« izložene su stvarne dimenzije vojnih snaga i njihovog naoružanja na temelju službenih dokumenata o diobi vojne imovine s međunarodne konferencije o Jugoslaviji.

U poglavlju Akcija Nabava ili osvajanje »vojnog plijena« odgovarali smo na pitanja o količini streljiva što ga je JNA držala u vojnim skladištima na slovenskom teritoriju, kao i o količini koju je nakon povlačenja savezne vojske zauzela Teritorijalna obrana.

Prvo je palo skladište u Borovnici kod Ljubljane, a tijekom sukoba u Sloveniji dio oružja prisvojili su pripadnici specijalne brigade Moris. Neobična noćna zbivanja u skladištu opisali smo u poglavlju Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem.

Priču o pražnjenju strateškog skladišta nedaleko od slovenskohrvatske granice razjasnili smo u poglavlju Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora. Teritorijalci koji su čuvali osvojeno skladište bojali su se protunapada JNA, no umjesto napadača, usred noći stigli

U ime_1del_Tisk.indd 41

8/28/13 2:38:27 PM

42

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

su kamioni koji su odvezli oružje. Pri tome su dobro zaradila i transportna poduzeća, zaračunavši prijevoze po visokim cijenama.

U poglavlju Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne pobliže smo predstavili hrvatske ugledne osobe koje su preuzimale pošiljke oružja i streljiva u najvećem vojnom skladištu u Sloveniji.

Opisali smo i pražnjenje skladišta Zaloška Gorica te zloupotrebe u regionalnim zapovjedništvima Teritorijalne obrane. Dobit od prodaje u Ložnici uplaćena je u Švicarsku, gdje leži bogatstvo od prodaje oružja.

Ujesen 1991. Slovenija je bila jedan od najvažnijih isporučitelja oružja za Hrvatsku, dopuštajući ujedno susjednoj državi i strateške pomake njezinih oružanih snaga preko slovenskog teritorija. O tim kršenjima temeljnih odredbi međunarodnog prava pisali smo u poglavlju Akcija Prolaz – u Hrvatskoj borci, u Sloveniji turisti.

U poglavlju Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i »Vukina Express« prikazali smo glavnog kupca oružja u Sloveniji opunomoćenog od hrvatskog Ministarstva obrane. U studenom 1991. bio je pokraden u Ljubljani. Iz njegovog automobila nestao je važan dokaz o gotovinskom plaćanju pri kupnji oružja.

Važnu je ulogu u trgovini oružjem imalo i Gorenjevo poduzeće Orbis. Ono je hrvatskim općinama prodavalo oružje iz skladišta Teritorijalne obrane. Za njega Ministarstvu obrane nije plaćalo, a hrvatske kupce gulilo je po vrlo visokim cijenama. U poglavlju Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima prikazali smo kalvariju branitelja dalmatinske općine koje je velenjsko poduzeće gadno oderalo pri kupovini oružja. I pored toga, oni su vjerovali u pravdu, tražeći je na celjskom sudu.

U srpnju 1991. u kočevskim su se šumama orile ustaške pjesme, a u okolici Kočevja šivane su crne uniforme. Slovenija je osim oružja političkim strankama nudila i usavršavanje u vještini ubijanja i drugim vojnim znanjima. U poglavlju I u Sloveniji »za dom spremni«

U ime_1del_Tisk.indd 42

8/28/13 2:38:27 PM

43

Trilogiji ususret

opisali smo obuku i naoružavanje pripadnika krajnje desničarske hrvatske stranke kao i prikrivanje te rabote.

Prvu knjigu trilogije zaključili smo poglavljem Slovenska pomoć BiH: za borbu Bošnjaka protiv Bošnjaka. U njemu smo predstavili dobre namjere slovenske vlasti, koje su se međutim izrodile, pričinivši zaraćenim stranama u Bosni i nemalu štetu. I Bošnjaci su se uz odobrenje državnog vrha obučavali u Sloveniji, da bi, međutim, kasnije okrenuli puščane cijevi jedni prema drugima.

U ime_1del_Tisk.indd 43

8/28/13 2:38:27 PM

44

Tako je započelo

Tako je započelo, nastavaka je bezbroj, priča koliko i djelića u mozaiku, pogleda, ocjena i tvrdnji koliko i aktera i promatrača, bez epiloga…

• • • U vrelim danima kolovoza 1991. svijet je stvorio više povijesti nego što ju je mogao probaviti. Državni udar u Sovjetskom Savezu je propao. Pijani komunistički prevratnici doživjeli su poraz. Pao je Mihail Gorbačov, uspinjao se novi vođa Boris Jeljcin. Predsjednik Predsjedništva i predsjednik vlade Republike Slovenije, Milan Kučan i Lojze Peterle, poslali su mu čestitku.

U Hrvatskoj su za to vrijeme srpski pobunjenici i jedinice jugoslavenske vojske počeli osvajati nove teritorije. Vojni se stroj približavao zamišljenoj crti Karlobag-Karlovac-Virovitica. Velika Srbija bila je nadohvat ruke. Slike rata, patnje civila, mrtvih, ranjenih i prognanih vratile su se na europski kontinent. A zajedno s njima i slatke riječi političara o miru i političkim rješenjima.

U Sloveniji je tih dana bilo mirno. Možda tek zatišje pred novu buru. U ponedjeljak 26. kolovoza u sobi za sastanke Predsjedništva Slovenije okupili su se predsjednik Milan Kučan i trojica članova Predsjedništva, Ciril Zlobec, Matjaž Kmecl i Dušan Plut. Nedostajao je peti član, Ivan Oman, a prisutni su bili još i predsjednik vlade Lojze Peterle te ministri unutarnjih i vanjskih poslova, obrane i informiranja, Igor Bavčar, Dimitrij Rupel, Janez

U ime_1del_Tisk.indd 44

8/28/13 2:38:27 PM

45

Tako je započelo

Janša i Jelko Kacin. Parlament je zastupao predsjednik komisije za međunarodne odnose Matjaž Šinkovec.

Govorili su o zadnjim zbivanjima u Sovjetskom Savezu, o priznanju Litve, Latvije i Estonije, kao i o intenzivnijem nastojanju da druge države priznaju Sloveniju. Smatrali su da se rat u susjedstvu neće moći zaustaviti ako ne dođe do međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske te do posredovanja stranih sila.

U zapisniku zasjedanja stoji: »Predsjedništvo je također bilo suglasno da Republika Slovenija pomogne Republici Hrvatskoj na području obrane, no u opsegu koji ne bi ugrozio obrambenu sposobnost Slovenije.1«

Predsjedništvo Republike Slovenije nakon izbora 1990.: Matjaž Kmecl, Ivan Oman, Milan Kučan, Ciril Zlobec i Dušan Plut.

Foto: Joco Žnidaršič

Događaji prethodnih godina pokazali su kako sudbonosne mogu biti posljedice političkih odluka ako ne postoje usklađena provedba i Zapisnik 67. zasjedanja Predsjedništva Republike Slovenije u proširenom sastavu, Ljubljana, 26. kolovoza 1991. Dio zapisnika je posredovao povjesničar Božo Repe, s pojašnjenjem da ne postoji magnetogram tog zasjedanja.

1

U ime_1del_Tisk.indd 45

8/28/13 2:38:29 PM

46

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

efikasan nadzor. Pozivanje na dobre namjere u takvim je slučajevima samo krinka za naivne.

• • • Plemenitu odluku o pomoći Hrvatskoj donio je najznačajniji politički organ u državi, a sačinjavali su ga različiti profili: nekadašnji komunist, pjesnik, književni povjesničar, ekolog i seljak.

Uz njih su bili prisutni i premijer bez političkog iskustva, nekoliko moćnih i utjecajnih ministara te predstavnik parlamenta, koji nije rekao ništa.

Na operativnom se nivou »suglasnost« Predsjedništva svela na trgovačku aktivnost. Za to je bila zadužena VI. uprava ili Sigurnosni organ Ministarstva obrane (Varnostni organ Ministrstva za obrambo, Vomo) pod vodstvom Andreja Lovšina. Pomoć Hrvatskoj sastojala se prvenstveno u prodaji naoružanja i vojne opreme koju je u skladištima u Sloveniji ostavila Jugoslavenska narodna armija ( JNA).

Nakon sjednice političkog vrha, Lovšin je sazvao najbliže suradnike te im pred nosom mahnuo dokumentom, koji je imao svjež žig i potpis. »Momci, prodavat ćemo oružje. Tu piše«, živahno je objavio.

Okupljeni u direktorovom uredu na gornjem katu zgrade u Župančičevoj 3 u Ljubljani izmijenili su poglede. Za uvid u znamenitu odredbu imali su na raspolaganju tek nekoliko kratkih trenutaka. »Prodaja neperspektivnog oružja Hrvatskoj«, zapamtio je jedan od njih. Drugi se nakon kraćeg razmišljanja sjetio kako je također pisalo i »za dio novca od prodaje nabaviti novo oružje«.

Počela je neobuzdana prodaja. Rat u Hrvatskoj osigurao je uvijek dovoljno potražnje. Na »perspektivnost« pojedinih primjeraka protuzračnog i protuoklopnog oružja na slovenskoj strani nisu pretjerano obraćali pažnju. Glavni motiv bio je utržiti što više novca.

U ime_1del_Tisk.indd 46

8/28/13 2:38:29 PM

Tako je započelo

47

Prema riječima službenika Vome, cijene je određivao ministar obrane, a samo u nekim slučajevima direktor Vome.

Prvi su kupci iz Hrvatske počeli stizati u ljeto, a nakon toga nastavili su dolaziti cijelu jesen. Do kraja 1991. godine potražnje je bilo i više nego dovoljno. U proljeće sljedeće godine na vrata ministarstva kucali su i Bošnjaci. Domaća skladišta oružja polako su se ispraznila, dok su nove pošiljke pristizale u koparsku luku brodovima s europskog Istoka.

Andrej Lovšin (desno) 1993. godine.

Foto: BOBO

Trgovina oružjem? »Ne. U ovom slučaju radilo se o tajnoj aktivnosti države. Dobili smo nalog s najviše političke instance u državi – Vijeća narodne obrane pri Predsjedništvu Slovenije, koje je vodio predsjednik Predsjedništva Milan Kučan. Poslije su neki političari i istražitelji htjeli prebaciti krivnju na nas, pojedince. Tretirali su nas kao kriminalce.« To je objasnio jedan od onih koji su za Janšu i Lovšina prebrojavali njemačke marke i američke dolare od prodaje oružja. Želi ostati

U ime_1del_Tisk.indd 47

8/28/13 2:38:30 PM

48

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

anoniman, baš kao i njegovi kolege, koji za razliku od njega još uvijek šute.

Kad su na vidjelo počele stizati informacije o »deračini« očajnih hrvatskih branitelja, politika se našla u neugodnom položaju. Osim toga, ljudi su sve glasnije govorili o teškim kamionima s oružjem koji su tutnjali preko granice na najmanje očekivanim mjestima i u nemoguće vrijeme.

Jedva mjesec dana nakon odluke državnog vrha o pomoći Hrvatskoj, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uvelo je embargo na prodaju oružja. Predsjedništvo se našlo u neugodnoj situaciji; jedan od njegovih članova, Dušan Plut, predložio je da ministri obrane i unutarnjih poslova Janez Janša i Igor Bavčar izvještavaju o pomoći Hrvatskoj. »Ministri su tada, doduše na kratko, objasnili kako sve teče transparentno i u skladu s dogovorom«, prisjećao se Plut. Zatim je tražio detaljnije informacije, ali je kasnije priznao da »na tom zahtjevu nije previše inzistirao«.2 Početkom studenog 1991., kada je prodaja oružja bila na vrhuncu, opozicijska Liberalno demokratska stranka (LDS) ustvrdila je kako vojna tajna služba Vomo, kojoj zakon daje široke ovlasti, djeluje bez parla­men­­­­tarnog nadzora. Stoga se zahtijevalo da parlamen­tarna komisija, koja nadzire civilnu Sigurnosno-­informativnu službu (Varnostno-­informativna služba, VIS), proširi svoj nadzor i na vojnu službu.

• • • U sjedištu Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku trećeg tjedna u rujnu 1991. bilo je izuzetno živahno. Započelo je zasjedanje Generalne skupštine, čije uvodne rasprave prate gotovo svi državnici svijeta. Članice Vijeća sigurnosti užurbano su usklađivale zadnje pojedinosti rezolucije o uvođenju embarga na izvoz oružja na teritoriju bivše Jugoslavije.

Razgovor s Dušanom Plutom, Ljubljana, 9. veljače 2010.

2

U ime_1del_Tisk.indd 48

8/28/13 2:38:30 PM

Tako je započelo

49

25. rujna, na 3009. zasjedanju, svih petnaest članica Vijeća sigurnosti prihvatilo je dokument broj 713, koji određuje da »u skladu uspostavljanja mira i stabilnosti u Jugoslaviji sve države odmah uvedu opći i cjeloviti embargo na sve pošiljke oružja i vojne opreme, sve dok Vijeće sigurnosti ne odluči drukčije.«3 Pri glasanju nijedna država nije bila suzdržana. Nijedna od deset nestalnih članica nije se izjasnila protiv rezolucije. Ni Indija, ni Kuba, ni Zimbabve, premda im je Titova Jugoslavija još dugo nakon njegove smrti predstavljala svijetli uzor suverene i nesvrstane politike.

Vijeće sigurnosti u pravilu uvodi embargo na izvoz oružja u državu koja izazove rat, osim ako su u pitanju Sjedinjene Američke Države.

Zapadne su sile predviđale kako će time ograničiti izvoz oružja naročito Miloševićevoj Srbiji. U slučaju napadnutih republika mogle su zažmiriti na jedno oko ili čak na oba. Tako se američki predsjednik Bill Clinton našao pod pritiskom nekih članova Kongresa, kad je u proljeće 1994. dopustio transport oružja iz Irana za muslimane u Bosni i Hercegovini.4 Unatoč tome svijet je žmirio i kada se oružje krijumčarilo napadačima. Do rujna 1994. Rusi su Srbima dobavili osamdeset i tri haubice kalibra 122 milimetra te više stotina vagona drugog oružja.

To je oružje bilo dijelom golemih zaliha što ih je sovjetska armija gomilala na teritoriju nekadašnje Istočne Njemačke. Pri tome se nije radilo samo o zastarjelom, nego i o suvremenom naoružanju.5 Embargo je zakonite kanale pretvorio u nezakonite, čime je poslove s oružjem gurnuo još dublje u mračnu zonu vojnih tajnih službi i organiziranog kriminala. Nakon samo nekoliko mjeseci nije više bila vidljiva razlika između državnih i kriminalnih struktura. Procvao je državni kriminal, porastao je broj posrednika i cijene oružja su Iz teksta rezolucije 713, Vijeće sigurnosti OUN-a, New York, 25. rujna 1991. »Clinton approved Iranian arms transfers help turn Bosnia into militant islamic base«, izvještaj republikanskog senatora Larryja E. Craiga, Washington D. C., 16. siječnja 1997.

5 »Schweizer Käse«, Der Spiegel, Hamburg, 14. studenog 1994.

3 4

U ime_1del_Tisk.indd 49

8/28/13 2:38:30 PM

50

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

skočile. Trgovci oružjem su od balkanske klaonice očekivali još veću dobit.

• • • Kupci i trgovci oružjem te njihovi posrednici moraju poslovati na povjerenje, jer pri svome radu ne smiju ostavljati tragove. Potvrda, računa i drugih dokumenata zato je malo ili ih uopće nema. A ako već moraju postojati, u njima je teško naći riječ oružje. Tako je u dokumentima brodova koji su u jadranske luke dopremali smrtonosni teret pisalo sve samo ne to. Obično je oružje u tovarnim listovima bilo opisano kao »medicinska oprema«, »poljoprivredni strojevi« ili samo »generalni teret«.

Prva brodska pošiljka oružja koja je došla u Sloveniju bila je označena kao »računalna oprema«. No, tada nije prijetila nikakva virtualna bitka na internetu, već prvi veći vojni sukob na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Brod pod imenom Herman C. Boye s teretom koji je pomogao pri uspostavljanju neovisnosti doplovio je u koparsku luku 20. lipnja 1991., samo nekoliko dana prije službenog proglašenja samostalnosti. Osim pušaka i streljiva dopremio je i traženo protuzračno i protuoklopno oružje, koje je omogućavalo ravnopravnije suočenje s vojnom tehnikom jugoslavenske vojske.

Za posrednika između Slovenije i stranog dobavljača prve količine kupljenoga oružja bilo je izabrano austrijsko poduzeće Stalleker GmbH iz Beča. Najzapadnija jugoslavenska republika podmirila je račun u dvije rate početkom lipnja. Prvu je ratu uplatilo poduzeće Iskra Commerce, drugu Republički sekretarijat za narodnu obranu, odnosno Ministarstvo obrane (MO). No, nakon uspješne obrane, u kojoj je oružje s broda odigralo doista važnu ulogu, izbio je papirnati, dužničko-vjerovnički rat između vlasnika austrijskog poduzeća i ministarstva.

U ime_1del_Tisk.indd 50

8/28/13 2:38:30 PM

51

Tako je započelo

Slovenija je tada platila točno 7,8 milijuna njemačkih maraka.

Međutim, Stalleker je za određene izdatke morao platiti 40 000 maraka. Osim toga, imao je velike troškove s brodskim prijevozom, morao je platiti kontejnere i takse. No, država, nakon spomenute dvije rate, Stallekeru nije platila ni marke više.

Poduzeće je dugove, koji su se u sljedeće četiri godine zajedno s kamatama i drugim troškovima popeli na 850 000 maraka, pokušalo utjerati na sve moguće načine. Obratili su se i slovenskoj veleposlanici u Beču, no uzalud.

U ministarstvu nisu znali ni što, ni koliko i zašto bi platili, dok im nisu u ožujku 1995. iz Austrije poslali papire, koje su trebali imati i sami. »Pokušali smo doći do dokumenata u arhivima, ali smo ustanovili da ih tamo nema. To znači da su bili namjerno sakriveni ili uništeni«, zapisali su u izvještaju istražitelji vojne Obavještajno-sigurnosne službe (Obveščevalno-varnostne službe, OVS).6 Ujesen iste godine u Ljubljanu je došao vlasnik Stallekera zajedno s odvjetnikom, ali je ponovno dobio uobičajene i poznate odgovore kako o tom poslu nema nikakvih ugovora, »a iz predračuna nije vidljivo jesu li uopće bili prihvaćeni«.7 Predstavnik poduzeća ogorčeno je upozorio da pri ocjeni potraživanja treba uzeti u obzir prirodu poslova s oružjem. Podsjetio je da je za kupovinu u korist Slovenije i što brže ostvarenje riskantnog posla uložio svoj kapital. Za zahvalu je slovenska strana pogazila »džentlmenski sporazum« i povrh svega osporavala plaćanje. 8 Potraživanja i dugovi prema MORS-u u godinama 1991. i 1992, izvještaj Obavještajno-sigurnosne službe Ministarstva obrane, Ljubljana, 26. lipnja 1996. Izvor: Matjaž Frangež, Kaj nam pa morete!, vlastita naklada, Radenci, 2008, str. 215.

7 Zapisnik sastanka predstavnika firme Stalleker i MO-a, Ljubljana, 27. listopada 1995.

8 Isto.

6

U ime_1del_Tisk.indd 51

8/28/13 2:38:30 PM

52

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Zaprijetio je tužbom. A to je izazvalo samo bojazan kako »stvari treba prenijeti na odgovarajuću razinu u vladi, jer će nesumnjivo imati negativne posljedice po Ministarstvo obrane i Sloveniju«.9 Ništa se nije dogodilo. Mnogo godina kasnije stigao je odgovor kako je više službi ministarstva provjeravalo taj slučaj, ali da »nijedna ne raspolaže dokumentacijom u vezi s tim«.10

Pismo načelnika ispostave OVS-a Damjana Režeka direktoru OVS-a Marjanu Miklavčiču, MO, Ljubljana, 29. prosinca 1995.

10 Odgovor službe za strateško komuniciranje, MO, Ljubljana, 29. ožujka 2011.

9

U ime_1del_Tisk.indd 52

8/28/13 2:38:33 PM

Tako je započelo

53

• • • U trgovinu oružjem u pravilu su upletene države, njihove oružane snage i tajne službe. Obavještajci uvijek prate zakonite i nezakonite kanale, državne i privatne poslove s oružjem. Informacije o njima predstavljaju robu neprocjenjive vrijednosti, koju se često plaća i glavom. Pomoću njih se može dešifrirati ponašanje država, prepoznati njihove tajne planove i protivnike i možda čak utvrditi kod koga je zapravo završio novac za »troškove« u posredovanju oružja. Ako ga je uzeo neki uglednik, onda takva informacija može imati veliku razornu moć.

Cilj je kontraobavještajne aktivnosti, s druge strane, odvraćanje obavještajaca od njihova rada koji se zasniva na tajnom prikupljanju informacija.

Marija Baučar je početkom devedesetih bila privatna obrtnica iz okolice Ljubljane koja je prizvodila automobilske strugače za led. Šira javnost nije ju poznavala, ali je zato zvijezda u javnosti bio njezin izvanbračni partner Brane Küzmič, slavni vozač na automobilskim utrkama, jugoslavenski i europski prvak.

U proljeće 1993. Baučar se našla pod nadzorom civilne Sigurnosnoinformativne službe. O njoj je VIS izradio opsežan izvještaj,11 koji opisuje njezine kontakte s Francom Kosijem, savjetnikom u Ministarstvu unutarnjih poslova. Kosi je bio zadužen za nabavu oružja u inozemstvu.

Razgovori i njihovi međusobni odnosi bili su tajnoviti i teško objašnjivi.

Baučar je u telefonskim razgovorima koristila šifre i neobične fraze.

Tako možemo nagađati da »djeca« znače pištolje, »kruške« vjerojatno minska eksplozivna sredstva, a »tetin posjet« dolazak dogovo­­­rene pošiljke oružja. Čovjek s nadimkom »plavokosi« vjerojatno je bio Vinko Beznik, zapovjednik specijalne policijske jedinice. »Marija Baučar – podaci o trgovini oružjem«, izvještaj VIS-a, Ljubljana, od 15. ožujka do 22. srpnja 1993.

11

U ime_1del_Tisk.indd 53

8/28/13 2:38:33 PM

54

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Izvješće VIS-a navodi i kontakte Marije Baučar s austrijskim držav­ ljaninom Robertom Breinerom, koji je preko poduzeća Gibraltar United Limited iz Španjolske i uz pomoć panamskog konzulata u Barceloni pokušao u Bosnu i Hercegovinu prokrijumčariti velike količine oružja u vrijednosti iznad pedeset milijuna dolara.

Baučar se u istom razdoblju našla i pod budnim okom kriminalistâ.12 U lipnju 1993. oni su presreli njenu poruku poslanu telefaksom iz hotela Intercontinental u Pragu, koju je poslala na adresu nekog Küzmičevog znanca u Sloveniji. Njemu se obratila s objašnjenjem da njezin telefon nije siguran zbog prisluškivanja.

Dopis koji je Baučar poslala iz Češke bio je ponuda za prodaju topovskih granata i drugog streljiva.13 Ukupna vrijednost iznosila je više od šesnaest milijuna američkih dolara. Telefaks s objašnjenjem o načinu plaćanja i mogućim oblicima transporta bio je adresiran na poduzeće Eurounion Gibraltar iz španjolske Marbelle.14 Kriminalisti su pretpostavljali da je oružje bilo namijenjeno Bosni i Hercegovini, pri čemu bi Marija Baučar bila posrednik. Ustrajno je prateći, saznali su da ima odlične veze s nekim visokim službenicima u Ministarstvu unutarnjih poslova u Ljubljani, a ujedno je bila dobra poznanica nekadašnjeg predsjednika jugoslavenske vlade Ante Markovića.

Iz magnetograma prisluškivanja bilo je očito da se uz Baučar često pojavljivao strani državljanin Willi Jezler. Slovenski kriminalisti su tijekom njihova boravka u Pragu za pomoć zamolili češki ured Interpola, koji je prikupio brojne i detaljne informacije, čak i koliko su potrošili za piće i zakusku iz minibara u hotelskoj sobi. »Trgovina oružjem – informacija«, UKS MNZ-a, Ljubljana, 22. lipnja 1993.

Popis streljiva (barut, inicijalne kapsule) na engleskom jeziku kojeg su se domogli kriminalisti.

14 Ponuda streljiva sa cijenama, mogućim načinima plaćanja i transporta na njemačkom jeziku, adresirana na Eurounion Gibraltar Ltd., Marbella, Španjolska.

Dopis je bio poslan iz hotela Intercontinental, Prag, 11. lipnja 1993.

12 13

U ime_1del_Tisk.indd 54

8/28/13 2:38:33 PM

Tako je započelo

55

Usporedo s time, pripadnici tajne službe Ministarstva obrane (Vomo) nagađali su hoće li poduzetna Marija Baučar još zaraditi preprodajom oružja. O njoj je mnogo više znao Ludvik Zvonar, nekadašnji republički savjetnik u Ministarstvu obrane, zadužen za kupnju oružja u inozemstvu.

Po njegovom mišljenju, niti ona niti Brane Küzmič nisu prodali nijedan komad oružja, ali su djelovali u korist države. Možda tada nisu bili sasvim svjesni svojih zadaća. Ludvik Zvonar je priznao da je Baučar njegova poznanica, te da je upravo on njoj ponudio suradnju.15 »Marija je bila povezana s ljudima koji su bili bliski predsjedniku države Milanu Kučanu. Imala je ulogu posrednice za oružje. Time je preusmjeravala pozornost s područja na kojem smo se mi bavili pravim uvozom oružja. Tu su mi pomogli i strani predstavnici diplomat­­skih službi, te smo tako uspješno zaštitili sve naše nabave iz inozem­stva.

Neobično mi je što su neke službe u Sloveniji svim snagama nastojale onemogućiti našu aktivnost, umjesto da nas štite.«16 Zbog toga je, dakle, Ludvik Zvonar trebao pomoć ljudi kao što je Marija Baučar, koji su surađivali s upravom za logistiku u Ministarstvu obrane. Jedan od onih koje je Zvonar postavio radi svoje kontraobavještajne zaštite pri nabavama oružja iz inozemstva, bio je, prema njegovim riječima, također i kanadski poduzetnik austrijskoslovenskog porijekla Walter Wolf.

No, Zvonarovo tumačenje nije logično. Naime, Marija Baučar i Willi Jezler bili su najaktivniji u lipnju 1993. A već početkom te godine predsjednik Kučan, uz suglasnost premijera i ministara, odlučio je kako država neće više dopustiti slanje oružja preko slovenskog teritorija. Tada je, doduše, oružje namijenjeno Bošnjacima još uvijek ležalo u mariborskoj zračnoj luci, ali je uvoz oružja pod Zvonarovim vodstvom bio okončan prije više od godinu dana.

Razgovor s Ludvikom Zvonarom, Radovljica, 28. lipnja 2010.

Isto.

15 16

U ime_1del_Tisk.indd 55

8/28/13 2:38:33 PM

56

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Nije jasno zašto je morao kontraobavještajno štititi poslove s oružjem koji su bili zabranjeni između ostalog i odlukom državnog vrha, niti o kojim je poslovima bila riječ. I tko je uopće bio drugi suradnik, Willi Jezler?

• • • VIS je o njemu saznao da je švicarski državljanin. Jezler se više puta susreo sa Zvonarom, koji je o njemu rekao kako je bio suradnik obavještajne službe prijateljske države. Vrlo vjerojatno je bio agent još barem dviju ili triju tajnih služba.

Kriminalistička služba uspjela je stupiti u neposredan kontakt s Jezlerom mnogo kasnije, u studenom 1995. Nakon prethodnog posredovanja visokih službenika Ministarstva unutarnjih poslova, s njim se u pivnici Metzler u Bayerstrasse u Münchenu sastao kriminalist Ljubo Pirkovič.17 Willi Jezler je govorio samo o stvarima za koje je držao da ih slovenski istražitelji već znaju. Za vrijeme sastanka bio je izuzetno oprezan. Provjeravao je okolinu i svakog prisutnog u pivnici odmjerio je od glave do pete. Pokazao je zanimanje za daljnju suradnju, ali samo uz novčanu naknadu, koja prema Pirkovičevoj ocjeni, s obzirom na vrijednost i količinu posla nije bila previsoka.

Dobro je poznavao prilike u Sloveniji, prema kojoj je imao vrlo pozitivan odnos. Sasvim je drukčijeg mišljenja bio o Hrvatskoj, za koju je rekao da je mafijaška organizacija, s time što prava mafija djeluje nezakonito, a hrvatska mafija zakonito.

Jezler je upozorio na nejasnu ulogu Ludvika Zvonara, o kojem je znao da radi za državu i ujedno nastoji izvesti neke poslove samostalno. Na to je u najmanju ruku upućivalo njegovo ponašanje Službena zabilješka kriminalista Ljube Pirkoviča o razgovoru s Willijem Jezlerom u Münchenu, UKS MNZ-a, Ljubljana, 15. studenog 1995.

17

U ime_1del_Tisk.indd 56

8/28/13 2:38:33 PM

57

Tako je započelo

prilikom komplikacija s tajanstvenim brodom Prinz Eugen, koji je bio pun oružja zapadnog porijekla, a u vrijeme rata u Hrvatskoj bio je usidren nedaleko od Venecije. »Zvonar je također vlasnik benzinske pumpe blizu Villacha. Čudi me kako je u tim godinama toliko uspio zaraditi ako je stvarno radio za državu, kako je tvrdio«, ispričao je kriminalističkom inspektoru.18 Ludvik Zvonar odgovorio je na optužbe: »O benzinskom servisu u Austriji nemam pojma. Vlasnik crpke ne mogu biti ni teoretski jer nemam vlasnički udio niti u OMV-u19, niti u drugim poduzećima.

Po mom mišljenju, Jezler je ili iskušavao bistroumnost kriminalista ili se sprdao s njima. Sigurno je da je njegova namjera bila saznati što više o prilikama u Sloveniji.«20 Jezler je kriminalistu potvrdio ono do čega se VIS dokopao telefonskim prisluškivanjima – da je surađivao s Marijom Baučar i kako se s nekim iz Ministarstva unutarnjih poslova21 dogovarao za kupnju pištoljâ iz Češke za potrebe slovenske policije. »Posao je bio vrijedan 150 000 njemačkih maraka, no do realizacije nije došlo jer se posrednik al Kassar22 nije držao dogovora.«23

Isto.

OMV, Österreichische Mineralölverwaltung, najveća je industrijska kompanija u Austriji i ujedno jedna od najvećih naftnih korporacija u Istočnoj Europi. Svoje poslovnice i benzinske crpke ima i u Sloveniji. Kupila ih je od poduzeća Istrabenz, koje je vodio nekadašnji ministar unutarnjih poslova iz vremena trgovine oružjem Igor Bavčar.

20 Razgovor s Ludvikom Zvonarom, Radovljica, 29. prosinca 2010.

21 Kriminalist nije zapisao ime, ali riječ je o Francu Kosiju. To je u prisluškivanju od 15. ožujka do 22. lipnja 1993. doznao VIS. 22 Monzer al Kassar ili »princ iz Marbelle« slovi kao jedan od najvećih trgovaca oružjem. Bio je, između ostalog, umiješan u otmicu talijanskog broda Achille Lauro kao i u aferu Iran-Contra zbog nezakonite prodaje oružja ljevičarskoj gerili u Kolumbiji. Zbog toga je u SAD-u bio osuđen na trideset godina zatvora.

23 Službena zabilješka kriminalista Ljube Pirkoviča o razgovoru s Willijem Jezlerom u Münchenu, UKS MNZ-a, Ljubljana, 15. studenog 1995.

18 19

U ime_1del_Tisk.indd 57

8/28/13 2:38:33 PM

58

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Jezler i Baučar, koji su imali bliske kontakte s utjecajnim ljudima iz Ministarstva unutarnjih poslova, pri navodnim su kupnjama oružja, dakle, surađivali sa savjetnikom Francom Kosijem iz istog ministarstva. Istodobno ih je prisluškivala tajna služba VIS, a proganjali su ih i kriminalisti elitnog odjela za istrage.

U istoj su zgradi bili službenici koji su po zakonu morali progoniti nezakonitu trgovinu oružjem, dok su u susjednim sobama sjedili oni koji su preprodavali oružje.

• • • U Državnom zboru (jednom od dva doma slovenskog parlamenta, op. prev.) u svibnju 1993. nastao je žamor. Jedan je zastupnik u jednom slovenskom tjedniku24 pročitao šokantnu izjavu kako se u Sloveniji u trgovini oružjem okrenula milijarda njemačkih maraka, pri čemu je četvrtina tog astronomskog iznosa završila u džepovima pojedinaca. Smjesta se rasplamsala polemika o tome treba li taj podatak uzeti ozbiljno ili ne. Skeptici su samo odmahnuli rukom, smatrajući da izvor te informacije nije vjerodostojan, budući da je došla od nekadašnjeg agenta kontraobavještajne službe JNA (KOS).25 Međutim, devet zastupnika Liberalno demokratske stanke (LDS) i Združene liste (ZL) nije mirovalo. Sastavili su dvadeset i sedam zastupničkih pitanja te ih uputili vladi. U uvodu su napisali kako su, dakako, svjesni prava svake države na samoobranu, no ujedno žele saznati više detalja o poslovima s oružjem u protekle dvije godine.

Nitko nije poslao odgovore, a uskoro se dogodilo i još nešto drugo.

Tjednik 7D, Maribor, 19. svibnja 1993. »Kontraobavještajna služba«, ustanovljena 1946., vojna služba sigurnosti. Djelovala je unutar Jugoslavenske narodne armije u bivšoj Jugoslaviji. U rujnu 1955. preimenovana je u Službu sigurnosti JNA, a njezine jedinice u Organe sigurnosti. Unatoč tome, u narodu se održao zloglasni naziv KOS sve do raspada države.

24 25

U ime_1del_Tisk.indd 58

8/28/13 2:38:33 PM

59

Tako je započelo

U ljeto 1993. ministar obrane je u mariborskoj zračnoj luci »otkrio« veliku količinu oružja. Kriminalisti su se usmjerili tamo, premda su upravo tada pratili poslove s oružjem tog ministra, koji je javnosti prvi priopćio vijest iz Maribora.

Odgovori na znamenitih dvadeset i sedam pitanja stigli su tek nakon tri godine, u ljeto 1996., samo nekoliko mjeseci prije isteka mandata zastupnika. Kriminalisti su ih poslali ministru unutarnjih poslova, a on vladi premijera Janeza Drnovšeka. Neki nalazi su neugodno odjeknuli među političarima i visokim državnim službenicima.

Već je prvo pitanje pogodilo bit stvari. Tko je trgovao oružjem?

Kriminalisti su izdvojili tri imena: Franc Kosi iz Ministarstva unutarnjih poslova, Andrej Lovšin i Ludvik Zvonar iz Ministarstva obrane te poduzeće u sklopu Gorenja – Orbis iz Velenja, iako ono do svibnja 1992. uopće nije bilo registrirano za trgovinu oružjem na veliko.

Vidjevši te odgovore, nekadašnji visoki službenik Ministarstva unutarnjih poslova nije mogao vjerovati svojim očima. Dok je bio zaposlen, u ruke je, naime, dobio prvu varijantu26 s mnogo iscrpnijim odgovorima na osnovna pitanja.

Vremenska razlika između prve i druge varijante iznosi sedam tjedana. Duža je datirana 20. ožujka 1996., a kraća 14. svibnja.

Zašto su u ministarstvu prikrili zastupnicima važne nalaze i tako uljepšali odgovore na zastupnička pitanja?

U prvoj verziji, naime, piše da su Kosi, Lovšin i Zvonar, čak i uz znanje resornih ministara, još 1991. godine počeli »zloupotrebljavati svoje veze i znanja, stečena u nabavi oružja«. Ta rečenica jasno ukazuje na odgovornost ministara Janeza Janše i Igora Bavčara.

Međutim, u vladinim odgovorima koje su dobili zastupnici ona je nestala. U obje varijante je napisano kako su spomenuta trojica, koja Odgovori na zastupnička pitanja o trgovini oružjem preko Slovenije, prva verzija, MNZ, Ljubljana, 20. ožujka 1996.

26

U ime_1del_Tisk.indd 59

8/28/13 2:38:33 PM

60

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

su najprije nabavljala oružje za Sloveniju, kasnije počela prodavati oružje i u Hrvatsku. »Pritom su ti pojedinci zloupotrebljavali svoje položaje u državnim organima – u ministarstvima obrane i unutarnjih poslova, čiji su cijeli organizacijski dijelovi sudjelovali u trgovini oružjem. U suradnju su uključili neka slovenska poduzeća kod nas i u inozemstvu, iskoristivši ih, krivotvorenim dokumentacijama, naročito za financijske transakcije.«27

U prvom planu Ciril Ribičič, Igor Bavčar, Spomenka Hribar i Janez Janša nakon proglašenja rezultata plebiscita 1990., dok još nije bilo neugodnih zastupničkih pitanja o oružju.

Foto: Joco Žnidaršič

• • • Službena, skraćena verzija odgovora na dvadeset i sedam zastup­ ničkih pitanja ostala je prikrivena dvanaest godina, do 2008.28 Čitajući odgovore, svojim očima nije mogao vjerovati ni nekadašnji obavještajac Vome. Čudio se kako su bila spomenuta samo trojica Odgovori na zastupnička pitanja o trgovini oružjem preko Slovenije, službena verzija, MNZ, Ljubljana, 14. svibnja 1996.

28 Matjaž Frangež, Kaj nam pa morete!, vlastita naklada, Radenci, 2008, str. 670-678.

27

U ime_1del_Tisk.indd 60

8/28/13 2:38:35 PM

Tako je započelo

61

– Kosi, Lovšin i Zvonar. Spomenutim trgovcima oružjem pridodao je još cijeli niz drugih: ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara, direktora Sigurnosno-informativne službe (VIS) Mihu Brejca, njegovog savjetnika Mira Predaniča i neke službenike VIS-a na mariborskom području. Iz resora obrane naveo je Janeza Janšu, zapovjednika specijalne brigade Moris Antona Krkoviča i oba zapovjednika regionalnih štabova u Celju i Mariboru – Viktora Kranjca i Vladimira Miloševiča.

Na pitanja tko je imao neposredan nadzor nad trgovinom oružja, tko nad dobiti i kamo je išao novac, nekadašnji je obavještajac bez oklijevanja dodao kako su nadzor nad svim tim imali ministri.

Dio gotovine od prodaje bio je namijenjen kupovini novih pošiljki oružja, a za preostali dio najbolje znaju sami ministri.

U novoj, »pročišćenoj« i »prilagođenoj« varijanti odgovora na dvadeset i sedam zastupničkih pitanja, što su ih dobili izabrani predstavnici naroda, nedostaje još niz drugih osjetljivih činjenica.

Nestali su dijelovi teksta u kojima se navodi kako nije poznato gdje je poduzeće Orbis stavilo novac od prodaje oružja, kako je prodaju staroga i kupovinu novog oružja za Ministarstvo unutarnjih poslova u cjelini odobrio Igor Bavčar i kako kriminalisti imaju najmanje uspjeha u traganju za financijskom dokumentacijom i gotovinom, koja je bila na raspolaganju Vomi.

Isto tako, nedostaje konstatacija kako su kupci oružja iz Hrvatske poznavali svjetske cijene te da su bili vrlo uvrijeđeni zbog visokih cijena po kojima im je bilo prodavano oružje u Sloveniji. I to da je jedna od susjednih država prikupljala dokumentaciju o preplati oružja. »S obzirom na to da Slovenija ne raspolaže tom dokumentacijom, postoji potencijalna mogućnost iznuđivanja – bilo države pri međudržavnim pregovorima, bilo pojedinaca u Sloveniji koje dokumentacija tereti«,29 piše u zadnjoj verziji.

Odgovori na zastupnička pitanja o trgovini oružjem preko Slovenije, službena verzija, MNZ, Ljubljana, 14. svibnja 1996.

29

U ime_1del_Tisk.indd 61

8/28/13 2:38:35 PM

62

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Pod obje varijante odgovora potpisao se ministar unutarnjih poslova Andrej Šter, dok je njihov autor bio kriminalist pod brojem 0221/12. Koristio ga je Drago Kos.

U ime_1del_Tisk.indd 62

8/28/13 2:38:36 PM

Tako je započelo

63

• • • Do zakulisnih igara nije dolazilo samo pri odgovorima na zastupnička pitanja.

U lipnju 1994. kriminalistička je služba nakon izvedene republičke akcije Prepreka (slov. Ovira), koja je započela godinu dana ranije, pripremila opširan izvještaj o transportima oružja preko slovenskog teritorija.30 U njemu je obrađena čak osamdeset i jedna pošiljka.

Zabilježeni su i brojni dolasci brodova s oružjem, koji su u koparsku luku uplovljavali od lipnja 1991. do veljače 1993. Izvještaj također pokazuje kako je velenjsko poduzeće Orbis od studenog 1990. do kraja 1991. godine izvelo čak četrdeset i dvije prodaje oružja. U njemu se navode još neka zbivanja povezana s poslovima s oružjem.

I taj je dokument pripremio Drago Kos, a potpisao ga je ministar Šter. Kriminalist ga je poslao svojim nadređenima, oni ministru, potom je proslijeđen vladi, a kasnije i parlamentarnoj istražiteljskoj komisiji koja se bavila pitanjem otkrivanja oružja u mariborskoj zračnoj luci.

Izvještaj je po mišljenju stručnjaka korektan, ali zbog nepotpune dokumentacije – nepotpun. Priličnu nelagodu izazvalo je objavljivanje njegovih dijelova u medijima, dok je u cjelini objavljen trinaest godina kasnije.31 No, i tada se pokazalo kako u javno dostupnoj varijanti dokumenta nešto nedostaje. Nestalo je cijelo poglavlje koje se odnosi na transportno poduzeće Viator. U tom dijelu izvještaja u devetnaest je točaka opisano oko sto prijevoza teretnjaka s oružjem, uglavnom na relaciji Kopar–Kočevska Reka–Hrvatska. Iz njega je vidljivo kako su kamioni odvozili oružje iz vojnih skladišta Ložnica, Šentvid i Vražji kamen, kao i skladišta iz okolice Kranja, Celja i Rakeka.

Izvještaj o transportima oružja preko teritorija Republike Slovenije, MNZ, Ljubljana, 7. lipnja 1994.

31 Matjaž Frangež, Kaj nam pa morete!, vlastita naklada, Ljubljana, 2007, str. 380-394.

30

U ime_1del_Tisk.indd 63

8/28/13 2:38:36 PM

64

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Na dokumentu je vidljiv autorov potpis preko cijele stranice.

U ime_1del_Tisk.indd 64

8/28/13 2:38:38 PM

65

Tako je započelo

Računi za transportne usluge bili su visoki i ispostavljeni su Ministarstvu obrane. Kriminalisti su izračunali kako je zarada poduzeća premašila deset milijuna tolara,32 ali su dodali da je i dokumentacija o tim transportima vrlo nepotpuna.33 Pitanje tko i zašto je iz izvještaja uklonio poglavlje o Viatorovim transportima zanima kriminaliste još i danas.

Tada je jedan od direktora poduzeća bio Zdenko Pavček, koji je kasnije postao njegov većinski vlasnik i predsjednik Gospodarske zbornice (Gospodarske komore, op. prev. ) Slovenije. Viator je bio usko povezan s vladajućom Liberalnom demokracijom Slovenije i u njemu je privremeno zaposlenje našlo nekoliko njezinih isluženih političara.

• • • »Poslovi s oružjem počivaju na pohlepi i gluposti, zato će ih biti dok bude čovječanstva«, rekao je američki trgovac oružjem Sam Cummings.34 Po deviznom tečaju u studenom 1991. svota je iznosila više od tristo tisuća maraka.

33 Izvještaj o transportima oružja preko teritorija Republike Slovenije, MNZ, Ljubljana, 7. lipnja 1994. (dulja verzija s poglavljem o poduzeću Viator).

34 Sam Cummings bio je u vrijeme Hladnog rata jedan od većih privatnih trgovaca 32

U ime_1del_Tisk.indd 65

8/28/13 2:38:38 PM

66

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Vodeći slovenski političari devedesetih i danas su uvjereni kako je odluka o pomoći oružjem Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini bila ispravna i pravedna. Odgovornost za nepravilnosti sada prebacuju na druge. Živahna aktivnost države oko oružja koja je uslijedila, neke je privatne poduzetnike, nekadašnje policajce i časnike, kao i kriminalce, trgovce, obrtnike, poslovne ljude, mesare i gostioničare te brojne male profitere nadahnula smjelim planovima i velikim fantazijama. Prodaja oružja postala je nakon osamostaljivanja jedna od glavnih poslovnih aktivnosti države.

Karakterističan je bio slučaj mariborske podružnice Croatia osiguranja, koju je do rujna 1992. vodila Hermina Rojko.

Podružnica je imala sklopljen ugovor o osiguranju sa špediterskim i transportnim poduzećem Špedtrans iz Maribora. U ljeto 1992., pri transportu tereta kamionima tog poduzeća dolazilo je do brojnih štetnih slučajeva, a sve ih je obradio procjenitelj Srečko Jesenšek.

Kod jednoga se prijevoza deterdženta iz Austrije u Novu Goricu, vozilo, navodno, i drugi put pokvarilo, tako da se teret trebao prebaciti u skladište Ornik kod Maribora. Rojko je postala sumnjičava zbog neobično čestih slučajeva štete u tom poduzeću.

Obišavši skladište Ornik, njene su se sumnje potvrdile. Osim kutija s deterdžentom, naišla je na sanduke u kojima su bile sakrivene puške. Jednake je sanduke potom našla i u »bunkeru«, kako se nazivala jedna od prostorija mariborske podružnice.

O nalazu je smjesta obavijestila direktora ljubljanske podružnice Croatia osiguranja Hermana Jesenšeka, brata mariborskog procjenitelja Srečka Jesenšeka. No, umjesto očekivane reakcije, mariborsku je podružnicu uskoro posjetila komisija, koja je »ustvrdila« kako je Rojko odgovorna za poslovni neuspjeh poslovnice. U rujnu je bila smijenjena s položaja, a oduzeti su joj bili i ključevi svih prostorija oružjem. Agent američke agencije CIA-e, prodavao je oružje tajvanskoj vladi i brojnim pojedincima. 1953. godine utemeljio je u SAD-u poduzeće Interarmco.

U ime_1del_Tisk.indd 66

8/28/13 2:38:38 PM

67

Tako je započelo

osiguravajućeg poduzeća.35 Na njezino je mjesto zasjeo Srečko Jesenšek, no na njemu nije dugo ostao.

Smijenjena službenica osiguravajuće kuće bila je prestrašena.

Zabrinuta za sigurnost svoje obitelji, slučaj tada nije prijavila policiji.

Herminu Rojko su dvojica kriminalista posjetila tek tri i pol godine kasnije. Tada se više nije sjećala koliko je sanduka s oružjem vidjela i koliko je pušaka bilo u njima. Potom je taj slučaj zastario, a zapisnik njezina svjedočenja vjerojatno završio u prašnjavim policijskim arhivima. Unatoč tome, zadnja rečenica zabilješke iz 1996. godine u najmanju je ruku vrijedna pozornosti: »Osiguravajuće društvo sada se zove Slovenica, a Herman Jesenšek direktor je svih podružnica Slovenice u Sloveniji.«36 • • • Tko je u Sloveniji najskuplje zaračunavao oružje kupcima iz Hrvatske? Tko je u vrijeme najtežih borbi protiv srpskih pobunjenika i jedinica JNA najbezočnije gulio tamošnje branitelje?

Najprije se činilo da je to činio šef vojnih obavještajaca Andrej Lovšin. Pripadnicima hrvatske stranačke formacije HOS u ratu je za najrasprostranjeniji i najtraženiji artikl, automatsku pušku kalašnjikov, zaračunavao 1200 njemačkih maraka. Bilo je ljeto 1991. i činilo se da za to oružje nitko u Sloveniji neće moći postaviti višu u cijenu.

No, i to je bilo moguće.

Velenjsko poduzeće Orbis, u sastavu Gorenja, prodavalo je to oružje po još višim lihvarskim cijenama. Direktor poduzeća bio je Ivan Službena zabilješka kriminalista Ljube Jovanoviča i Mojce Vodušek o razgovoru s Herminom Rojko, br. 0221-23, UKS MNZ-a, Ljubljana, 22. ožujka 1996.

36 Isto.

35

U ime_1del_Tisk.indd 67

8/28/13 2:38:38 PM

68

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Draušbaher, inače gradonačelnik Mute. Najviše poslova uz izdašnu pomoć Ministarstva obrane obavio je u razdoblju od 1991. do 1993.

Bio je usko povezan s Janezom Janšom i Ludvikom Zvonarom.

Zbog sumnje o nezakonitom poslovanju i o mnogim drugim kaznenim djelima to je poduzeće, zajedno sa svojim direktorom, bilo na stalnoj meti kriminalističkih istraga. »Direktora Draušbahera sumnjičimo da je novac od prodaje oružja Hrvatima, koji su ga platili gotovinom, zadržao za sebe i time učinio više kaznenih djela pronevjere ili uništenja poslovne dokumentacije«,37 zapisali su slovenski kriminalisti u dopisu hrvatskom Interpolu.

Zamolili su kolege u Zagrebu da prikupe što više dokumentacije o Orbisovim poslovima, kao i podatke o kupcima. Slovenski kriminalisti su zamolbi priložili informacije o šest poduzeća i sedam općinskih štabova u Hrvatskoj koji su imali posla s velenjskim poduzećem.

Hrvatski istražitelji nisu bili naročito uspješni u traganju za Orbisovim poslovnim partnerima u vrijeme rata. Ipak, pronašli su dva poduzeća koja su kupovala manje količine oružja. Broj pušaka iznosio je nekoliko desetina, a broj pojedinih komada streljiva nekoliko desetaka tisuća.38 Zagrebačko poduzeće Industrogradnja uplatilo je 30. kolovoza 1991. na Orbisov račun tri milijuna tadašnjih jugoslavenskih dinara.

Velenjska oružarska tvrtka do kraja listopada iste godine poslala mu je oružje u trima odvojenim pošiljkama, zaračunavši ga u njemačkim markama. »Poduzeće Orbis Velenje – zamolba«, dopis direktora kriminalističke službe Antona Dvoršaka Interpolu Zagreb, odjelu hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, UKS MNZ-a, Ljubljana, 22. prosinca, 1994.

38 Odgovor sektora kriminalističke policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske na zamolbu slovenskih kriminalista u vezi poduzeća Orbis, MUP, Zagreb, 8. veljače 1995.

37

U ime_1del_Tisk.indd 68

8/28/13 2:38:38 PM

69

Tako je započelo

Među prodanim artiklima bila je i strojnica MGV-176 »domaće« proizvodnje po austrijskoj licenci. Dok su je slovenski sastavljači hvalili, korisnici su je zbog rizika i nepouzdanosti izbjegavali. No, Orbis ju je Hrvatima prodavao za astronomskih 3500 maraka.

Laserske mjerače za pješadijsko naoružanje velenjska je tvrtka u prvoj pošiljci Industrogradnji 11. rujna 1991. zaračunala po 2200 njemačkih maraka, da bi već u drugoj pošiljci tek četrnaest dana kasnije cijena skočila na 5200 maraka.

U zadnjoj pošiljci, 24. listopada, zabilježena je rekordna cijena automatskih pušaka kalašnjikov, i to po 1300 maraka. Cijena jednog metka iznosila je marku i pol, premda se streljivo kalibra 7,62 mm tada obično prodavalo po pola ili najviše po jednu marku.39 Dokumenti s lihvarskim cijenama Orbisa, kojih su se domogli hrvatski istražitelji, privukli su pozornost slovenskih kriminalista.

Dogovorili su se kako će međusobno razmijeniti dokumentaciju o trgovini oružjem početkom devedesetih godina. No, do danas taj dogovor nije realiziran.

Vođa Sektora kriminalističke policije MUP-a Hrvatske Marijan Benko kasnije je slovenskim kolegama priznao da je »razmjenu dokumenata spriječio predsjednik Franjo Tuđman«.40 • • • Poduzeće Orbis u sklopu Gorenja otišlo je u svojoj »poslovnoj politici« nerazumnog dizanja cijena hrvatskim braniteljima korak dalje. Općini Zadar zaračunali su snajperske puške po nevjerojatnih 35 000 njemačkih maraka za komad.41 Uz to su Dalmatince prevarili za više od 600 000 dolara.

Isto.

Razgovor s Mitjom Klavorom, Borovnica, 9. studenog 2009.

41 Pismo predsjednika IS-a SO-a Zadar Šime Prtenjače direktoru Orbisa Ivanu Draušbaheru, 27. prosinca 1991. Izvor: Sudski spis Okružnog suda u Celju, privredni spor br. II PG 190/95.

39 40

U ime_1del_Tisk.indd 69

8/28/13 2:38:38 PM

70

U ime_1del_Tisk.indd 70

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

8/28/13 2:38:40 PM

Tako je zapoÄ?elo

U ime_1del_Tisk.indd 71

71

8/28/13 2:38:41 PM

72

U ime_1del_Tisk.indd 72

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

8/28/13 2:38:42 PM

73

Tako je započelo

Orbisovi poslovi s oružjem potvrđuju poznatu istinu o nezasitnosti ljudske pohlepe.

Trgovina oružjem ozbiljno je započela, dakle, nekoliko mjeseci prije raspada Jugoslavije, kada se većina sudionika pripremala na ratni vihor.

Nakon desetodnevnih sukoba, slovenski su se akteri bacili na prodaju vojne tehnike iz skladišta JNA. Nakon što su te zalihe većim dijelom bile potrošene, počeli su preprodavati oružje kupljeno u inozemstvu. Zadnjih dvadeset godina prikrivali su svoju nezakonitu i nemoralnu rabotu, zloupotrebljavajući političku moć i pravosudne organe.

U ime_1del_Tisk.indd 73

8/28/13 2:38:42 PM

U ime_1del_Tisk.indd 74

8/28/13 2:38:42 PM

Prva knjiga

prodaja

U ime_1del_Tisk.indd 75

8/28/13 2:38:42 PM

U ime_1del_Tisk.indd 76

8/28/13 2:38:44 PM

Na prvoj bojnoj crti u okolici Osijeka.

U pozadini tenkovi JNA, listopad 1991.

Foto: Igor Mali

U ime_1del_Tisk.indd 77

8/28/13 2:38:46 PM

U ime_1del_Tisk.indd 78

8/28/13 2:38:46 PM

79

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

Svaki put kad je Sloveniju potresla afera oko oružja, Janez Janša imao je spreman odgovor. Isticao je kako je država prije osamostaljenja bila prisiljena kupovati oružje u inozemstvu, jer je prijašnje, »komunističko« vodstvo, bilo odgovorno za razoružavanje Teritorijalne obrane (TO).

Do njega je došlo sredinom svibnja 1990. i od tada je veći dio oružja TO-a bio nedostupan u skladištima Jugoslavenske narodne armije. Iskoristivši »politički vakuum« nakon prvih demokratskih izbora u Sloveniji, armijski su oficiri oružje jednostavno zaplijenili.

U najvećem broju slučajeva samo su zamijenili brave na skladištima republičkih snaga u sklopu kasarni ili vojnih skladišta stavivši tako oružje pod svoj nadzor. Politički vrh se sporo odazvao, i neki čak tvrde da su oružje prepustili namjerno – »da ga ne bi dobio Janša«.42 »To je bila veleizdaja«, i danas tvrdi nekadašnji ministar.

Međutim, gotovo se ništa ne zna o tome, da se oružje još prije postizanja samostalnosti slalo u Hrvatsku, premda je Slovenija trebala svaku pušku.

• • • Kočevska Reka, 10. rujna 1990., devet mjeseci prije početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Uvodna riječ zastupnika Janeza Janše, magnetogram 41. izvanredne sjednice Državnog zbora, Ljubljana, 12. travnja 2011.

42

U ime_1del_Tisk.indd 79

8/28/13 2:38:46 PM

80

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Usred noći, u najvećoj tajnosti, pripadnici 30. razvojne skupine TO-a utovarivali su teške sanduke u kamione. Bili su to vojnici zaštitne jedinice republičkog vodstva, koju su sačinjavali najpouzdaniji i najprovjereniji ljudi.

Na strogo čuvanom području Kočevske Reke okruživale su ih samo visoke smreke, koje bi samo ponekad zašumjele pod naletima vjetra, dok je u skladištu brujao motor kamiona. U sanducima se skrivalo vojno oružje.

Vojnici su u prvo vozilo utovarili dva mala minobacača kalibra 60 milimetara i pripadajućih 240 mina, četiri teške strojnice kalibra 12,7 milimetara sa 4000 metaka i još 2600 različitih metaka. 43 Zabranjeni su teret odvezli u Ribnicu sakrivši ga na tajnoj lokaciji, daleko od očiju nepozvanih. Agenti službe sigurnosti JNA i drugih saveznih službi neprekidno su, naime, vrebali na i najmanji znak ili podatak o nezakonitim prijevozima oružja, zato da bi počinitelje u javnosti prikazali kao »neprijateljske elemente« koji nasilno razbijaju Jugoslaviju.

Druga je pošiljka bila znatno veća. U njoj je bilo sto poluautomatskih pušaka s 29 000 metaka, 140 kilograma eksploziva, 376 bombi, 127 protutenkovskih i protupješadijskih mina, 40 tromblonskih mina i jednak broj raketnih bacača za jednokratnu upotrebu – Zolja.44 Po navođenju policijskih veterana kamion se uputio u Dolenjsku te se najprije zaustavio u Birčnoj Vasi kod Novog Mesta, gdje je tajna paravojna formacija Manevarska struktura narodne zaštite (Manevrska struktura narodne zaščite, MSNZ) imala tajno skladište. Dio oružja prevezen je na tajnu lokaciju u selu Gabrje u podnožju pobrđa Gorjanci. »Oružje, streljivo i ostala sredstva predana pojedinačnim regijama – općinama«, datum nepoznat.

44 Isto.

43

U ime_1del_Tisk.indd 80

8/28/13 2:38:46 PM

81

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

Najveći i najdragocjeniji komadi oružja preostali su za treći kamion.

S dosta napora ukrcani su dva protuavionska topa 45 kalibra 20 mili­metara s tisuću metaka, četiri strojnice kalibra 12,7 milimetara s 14 000 metaka, 200 protutenkovskih mina i 31 000 različitog streljiva.46 Treći je kamion bio drugačiji od prijašnja dva. Na ceradi je bio veliki natpis hrvatskog poduzeća Čazmatrans. Dragocjeno oružje nije odložio u Sloveniji, već ga je odvezao – u Hrvatsku. To se dogodilo 10. rujna 1990.

Popise robe (slov. materialne liste, op. prev.) o predaji svega oružja potpisali su skladištar, načelnik 30. razvojne skupine i Anton Krkovič.47 Prije osamostaljenja teritorijalcima je najviše nedostajalo protuavionsko oružje, a zapovjednik 30. razvojne skupine Krkovič bez posljedica ga je izvozio u Hrvatsku.48 Tako su hrvatski borci 10. rujna 1990., usred priprema za rođenje slovenske države, dobili jednu od najvećih pošiljki oružja iz skladišta Krkovičeve jedinice, čak mnogo veću nego bilo koja slovenska regija.

Zapadnoštajerska regija, naime, primila je iz Kočevske Reke bijednih 1800 metaka, Koruška tek 300 mina, a Notranjska još manje – samo 120 mina. Slično su prošla i druga područna zapovjedništva.49 Vrijednost jednocijevnog 20-milimetarskog topa M-75 prema procjeni francuskog instituta Crest iznosila je 114 000 njemačkih maraka.

46 »Oružje, streljivo i ostala sredstva predana pojedinačnim regijama – općinama«, datum nepoznat.

47 Isto.

48 U isto vrijeme ljubljanskim teritorijalcima uspio je pravi podvig. U kolovozu i rujnu 1990. u tajnosti su odvezli četiri protuavionska topa iz skladišta JNA. Osim što su njima pojačali obranu Ljubljane, devet mjeseci kasnije su ih u sukobima i korisno upotrijebili. Razgovor s Ivom Furlanom, Ljubljana, 25. ožujka 2011.

49 »Oružje, streljivo i ostala sredstva predana pojedinačnim regijama – općinama«, datum nepoznat.

45

U ime_1del_Tisk.indd 81

8/28/13 2:38:46 PM

82

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Toliko dakle o teškim riječima, među kojima je i »veleizdaja«.

• • • Krajem osamdesetih postajalo je sve jasnije da nema na svijetu te sile koja bi mogla spriječiti raspad Jugoslavije. Najočitije su pucali odnosi između Srba i Hrvata. Na svjetlo dana izlazila su stara trvenja koja je jugoslavenski socijalizam desetljećima držao pod poklopcem.

Lonac za taljenje Titove Jugoslavije naprosto je prekipio.

U ime_1del_Tisk.indd 82

8/28/13 2:38:47 PM

83

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

Srbi su 1990. na slobodnim izborima s velikom većinom poduprli Slobodana Miloševića. Za Hrvate njegovo ime bilo je poput psovke, a Franju Tuđmana su izabrali u nadi da će im dati samostalnu državu. Politika je potpirivala neprijateljstva među narodima, mitinzi i mediji su ih dotjerali do krajnosti, a na stadionima su izbili prvi obračuni. Oružani sukob bio je samo pitanje vremena.

U Sloveniji su s većim ili manjim zakašnjenjem gotovo svi uvidjeli da im iz Jugoslavije valja čim prije pobjeći. Da bi sebi olakšali taj put i učvrstili svoje samopouzdanje, počeli su sklapati savezništva s Hrvatima. Tako su se još prije prvih demokratskih izbora, u travnju 1990., u dvorcu Otočec susrele delegacije Slovenskog demokratskog saveza (Slovenske demokratične zveze, SDZ) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Obje desno usmjerene stranke očekivale su uspjeh na izborima. Stoga su ideje, odluke i djela njihovih vođa na političkoj vagi u tom dijelu Balkana igrale važnu ulogu.

Znajući da pripremaju »razbijanje Jugoslavije«, armijski vrh je odlučio samovoljno razoružati zapadne republike. Trenutak za akciju bio je brižljivo izabran.

17. svibnja 1990. jedinice JNA zaplijenile su gotovo sve oružje hrvatske terirorijalne obrane, koju je sačinjavalo 200 000 ljudi. Tih su dana razoružale i veći dio slovenske, sa 70 000 rezervista. Tako je u Sloveniji do sredine svibnja na raspolaganju bilo oružje za opremanje samo dvadeset tisuća vojnika.

To je ugrozilo proces osamostaljivanja obiju republika. No, unatoč nedostatku oružja, slovensko-hrvatsko savezništvo je jačalo. Granicu između republika uskoro su počele prelaziti pošiljke oružja.

• • •

U ime_1del_Tisk.indd 83

8/28/13 2:38:47 PM

84

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Nešto više od tjedan dana nakon akcije JNA došlo je u Otočcu do novog susreta. Sastali su se isti uglednici iz redova SDZ-a i HDZ-a, samo što je nakon uspjeha na izborima većina njih zaposjela ministarske položaje. Delegacije republičkih vlada razgovarale su 26. svibnja 1990. o pitanjima osamostaljivanja, međusobnoj suradnji i obavještavanju o važnim operativno-sigurnosnim događajima.

Dogovori su urodili plodom: 2. srpnja su pripadnici slovenske milicije upali na čuvano područje Kočevske Reke zaplijenivši veće količine oružja. To je oružje bilo u vlasništvu »odreda za opskrbu« Ministarstva unutarnjih poslova za zaštitu partijskog i republičkog vodstva, a kasnije su za to oružje pokazali interes i predstavnici nove, demokratski izabrane vlasti. »Pri pregledu objekata na zatvorenom području Kočevske Reke i strogo zatvorenom području Gotenice stručna je komisija vlade pod vodstvom Antona Krkoviča zaplijenila i osigurala i oružje odreda za opskrbu«,50 zapisao je u svojim memoarima ministar Janez Janša.

I to su oružje, dakle, koje nije pripadalo Teritorijalnoj obrani, raspršili po Sloveniji, da bi ga zaštitili od JNA. Tadašnji pomoćnik zapovjednika ljubljanskog zapovjedništva TO-a za opskrbu Ivo Furlan rekao je da su 6. listopada 1990. preuzeli veću količinu oružja odreda za opskrbu iz Gotenice. U skladištu u selu Sadinja Vas blizu Sostra preuzeli su 324 njemačke strojnice iz vremena Drugog svjetskog rata i 137 000 pripadajućih metaka te 200 poluautomatskih pušaka i 9 puškomitraljeza sa 78 000 metaka.51 • • • Slovensko-hrvatsko savezništvo za to vrijeme nije usahnulo. U skrivenoj kući usred kočevske prašume 23. kolovoza 1990. sastali Janez Janša, Premiki, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1992., str. 51.

Razgovor s Ivom Furlanom, Ljubljana, 25. ožujka 2011.

50 51

U ime_1del_Tisk.indd 84

8/28/13 2:38:47 PM

85

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

su se ministri obrane i unutarnjih poslova Janez Janša i Igor Bavčar s hrvatskim kolegama, ministrom obrane Martinom Špegeljom i ministrom unutarnjih poslova Josipom Boljkovcem. »Dogovorili smo se oko međusobne razmjene informacija i iskustava«,52 zapisao je Janša. No, razgovarali su i o pošiljkama oružja. Više je priznao Krkovič. »Tog dana u Podstenama u Kočevskom Rogu održao se sastanak s ministrima obrane i unutarnjih poslova Hrvatske Martinom Špegeljom i Jožom Boljkovcem… Kasniji dogovor o suradnji na području obrane predviđao je usklađeni nastup Slovenije i Hrvatske u slučaju agresije JNA na Sloveniju. Posljedica tih dogovora bila je znatna pomoć Slovenije Hrvatskoj u oružju i vojnoj opremi još 1990. godine.«53 Oružje je u Hrvatsku slalo i Ministarstvo unutarnjih poslova pod vodstvom Igora Bavčara. »Prva takva prodaja bila je izvršena još 1990. godine«, rekao je inspektor za posebne zadatke u kabinetu ministra za unutarnje poslove Momčilo Slavnič. Tada su hrvatskoj policiji prodali 170 automatskih pušaka i strojnica te 80 ručnih protuoklopnih minobacača RB-57.54 »Prijevoz je bio neobično organiziran, budući da je oružje najprije dopremljeno u Gotenicu, gdje ga je dovezao naš skladištar Slaviša Mirkovič, no on nije smio biti prisutan kod pretovara kamiona.

Janez Janša, Premiki, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1992., str. 53. »Razgovor s brigadirom Antonom Krkovičem«, Ampak, Ljubljana, kolovoz-rujan, 2006., str. 23.

54 Službena zabilješka kriminalista Ljube Jovanoviča o razgovoru s Momčilom Slavničem, UKS MNZ-a, Ljubljana, 30. rujna 1994.

52 53

U ime_1del_Tisk.indd 85

8/28/13 2:38:47 PM

86

U ime_1del_Tisk.indd 86

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

8/28/13 2:38:47 PM

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

87

Anton Krkovič i Janez Janša na proslavi 2. obljetnice postroja specijalne brigade Moris, Kočevska Reka, 18. prosinca 1992.

Foto: BOBO

U ime_1del_Tisk.indd 87

8/28/13 2:38:48 PM

88

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

Svoje je vozilo mogao preuzeti tek nakon što je oružje bilo pretovareno i odvezeno iz Gotenice«,55 priznao je Slavnič kriminalistima u istrazi u vezi trgovine oružjem 1994. godine.

• • • Razgovori između dviju republika o mogućim putovima izlaska iz Jugoslavije nastavili su se. Na Trškoj gori kod Novog Mesta susreli su se 22. studenog 1990. predsjednici Milan Kučan i Franjo Tuđman, a 4. prosinca u Ljubljani ustavne komisije slovenskog i hrvatskog parlamenta. Pripremili su nacrt sporazuma o oblikovanju konfederacije, koji su 7. prosinca 1990. u Celju trebali potpisati predsjednici.56 Na svečani događaj bili su pozvani i novinari, ali on je kasnije bez objašnjenja otkazan.

Isto. »Slovenija, saveznica Hrvatske tijekom razlaza s jugoslavenskom državom (od 'neprincipijelne koalicije' do raspada vojnog saveza 1989-1991)«, Damijan Guštin, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2008.

55 56

U ime_1del_Tisk.indd 88

8/28/13 2:38:48 PM

89

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

Slovenija je u to vrijeme Jugoslaviji jasno pokazala da s osamostaljivanjem misli ozbiljno – akcijom Sjever, u kojoj je milicija spriječila srpski miting usred Ljubljane, najavljen za 1. prosinca 1990.

Usporedo s time, JNA je pojačavala napetost. Ponovno je, naime, zahtijevala razoružavanje svih paravojnih formacija. Kao odgovor na to, četvorica ministara – Janez Janša, Igor Bavčar, Martin Špegelj i Josip Boljkovac – potpisali su 20. siječnja 1991. sporazum o vojnom savezništvu.

Da je dogovor bio ozbiljan, govori 7. točka, u kojoj piše da će republike upotrijebiti »sva sredstva«, pa i vojna. »Upotreba sile je dogovorena i usklađena, kao i međusobna pomoć«.57 Dva dana kasnije o njemu se raspravljalo u slovenskom predsjedništvu. Bio je stavljen »na led«, pri čemu je bio pripremljen novi prijedlog za sporazum s Tuđmanom.58 Kučan je kasnije priznao da su se sporazumu tada protivili članovi Predsjedništva Matjaž Kmecl i Dušan Plut, jer bi to Sloveniju još dublje uplelo u rat u Hrvatskoj.59 Ostao je važiti potpisan dogovor četvorice ministara. Nitko ga nije opozvao.

Kučan i Tuđman su se u Otočcu ponovo susreli 21. veljače 1991.

Iako su dvije republike bile različito pripremljene za osamostaljenje, krenule su s realizacijom sporazuma četvorice ministara te su 14. svibnja započele zajedničke operativne pripreme za obranu.60 »Napad na Savudrijo?«, Božo Repe, Mladina, Ljubljana, 11. lipnja 2010. »Slovenija, saveznica Hrvatske tijekom razlaza s jugoslavenskom državom (od 'neprincipijelne koalicije' do raspada vojnog saveza 1989-1991)«, Damijan Guštin, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2008.

59 »Vsake zgodbe je enkrat konec«, intervju s Milanom Kučanom, Mladina, Ljubljana, 21. prosinca 1993.

60 »Slovenija, saveznica Hrvatske tijekom razlaza s jugoslavenskom državom (od 'neprincipijelne koalicije' do raspada vojnog saveza 1989-1991)«, Damijan Guštin, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2008.

57

58

U ime_1del_Tisk.indd 89

8/28/13 2:38:49 PM

90

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

O njima hrvatski ministar Martin Špegelj kaže: »Na osnovi sporazuma četvorice ministara i dogovora dvojice predsjednika republika prihvatili smo stav da je napad na jednu republiku napad na obje«.61 Kao umirovljeni general JNA smislio je zajednički obrambeni plan. Predvidio je blokade kasarni i zauzimanje vojnih skladišta, odakle bi republička vojska mogla uzeti veliku količinu oružja i streljiva. »Razvijaju se dva glavna zapovjedna mjesta – Ljubljana i Zagreb, s glavnim zadatkom da vode borbena djelovanja svaki na teritoriju svoje republike. Na razini operacija i strategije, logistike, informacija i borbene podrške poslovi se moraju postaviti vrlo precizno. U tu svrhu razmjenjuju se po dva časnika za vezu, a na dva glavna zapovjedna mjesta postavljaju se veze koje omogućuju zajedničko praćenje situacije i reagiranje iz minute u minutu. Na zapovjednom mjestu u Zagrebu instalirane su veze u osam vrsta s 24 kanala, od zaštićenih telefonskih linija do kompjutorskih i internih televizijskih veza. Tehničku pomoć zapovjednom mjestu u Zagrebu dat će ministarstvo obrane Slovenije. Plan je u obje republike završen 17. lipnja 1991. godine«,62 zapisao je Špegelj o planiranoj vojnoj suradnji.

No vojno se savezništvo raspalo već nakon prvog pucnja. U međuvremenu je predsjednik Tuđman sa srpskim vođom Miloševićem našao zajednički jezik oko podjele Bosne i Hercegovine. Kad su se tenkovi JNA počeli pomicati prema Sloveniji, zabranio je bilo kakvu pomoć.

Ipak, to nije zaustavilo daljnje suradnje pojedinih ministarstava i službi s jedne i druge strane granice. Naročito pri trgovini oružjem – ta trgovina, u kojoj su zarade bile brze i velike a nadzor nikakav, doživjela je pravi procvat.

Martin Špegelj, Sjećanja vojnika, Znanje, Zagreb, 2001, str. 219.

Navedeno djelo, str. 220.

61 62

U ime_1del_Tisk.indd 90

8/28/13 2:38:49 PM

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

91

• • • Janša i Bavčar su oružje potajno slali u Hrvatsku, premda ga je nakon razoružanja TO-a doista nedostajalo. Uslijedile su nabavke u inozemstvu. Prva veća pošiljka prispjela je početkom prosinca 1990.

U njoj su bile automatske puške SAR-80, koje su 17. prosinca 1990. vojni specijalci ponosno pokazivali na proslavi u Kočevskoj Reki.

To su bile puške iz Singapura, slabe kvalitete i nekorisne za ozbiljno ratovanje. Poznavatelji su ih posprdno zvali »plastične pucaljke«.

Proslava u Kočevskoj Reki ušla je u povijest naročito zaslugom predsjednika vlade Lojza Peterlea koji je izjavio da je tada »prvi put zamirisalo po slovenskoj vojsci«. A zapravo je tada počelo zaudarati po trgovini oružjem.

Grosuplje u Dolenjskoj okupirali su 1990. godine uzrujani i prevareni državljani iz cijele Jugoslavije. Meta prosvjednika bio je vlasnik poduzeća Trend, Sandi Grubelič. Svojim je klijentima ponudio tada još nepoznat oblik financijske usluge – mogućnost kupnje automobila na lizing. Ponuda je bila primamljiva također i zbog toga što je reklamirao automobile zapadnoeuropskih proizvođača, koji su u Jugoslaviji bili teško dostupni.

Oko 7800 klijenata je platilo unaprijed, i to devizama. Nekih 1700 sretnika dobilo je obećana vozila, 800 kupaca dobilo je novac natrag, a većina naivnih ostala je bez jednog i drugog. Sandi Grubelič postao je tako prvi tranzicijski prevarant u Sloveniji. »Isparilo« je najmanje 30 milijuna maraka, dok je Grubelič pobjegao u Švicarsku.

Ta je afera imala još jednu, manje poznatu pozadinu. »Iz vrlo dobro obaviještenih izvora saznali smo da se radi o američkom oružju, koje je s broda bilo istovareno u luci Genova, da bi zatim bilo dopremljeno u Sloveniju uz pomoć tršćanskog Saveza sportskih društava. Posao je koordinirao službenik koparske Interevrope. No, u svemu tome najvažnije je to da je oružje dobavio

U ime_1del_Tisk.indd 91

8/28/13 2:38:49 PM

92

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

nitko drugi nego Sandi Grubelič«,63 zapisao je 14. prosinca 1990., tri dana prije javnog predstavljanja pušaka u Kočevskoj Reki, novinar Primož Kališnik. »Čijim je novcem kupio puške, nismo saznali. S obzirom na sve što je bilo zapisano u vezi afere Grubelič, možemo pomisliti na više mogućnosti«, pisao je u listu Delo Plus.

To je bio list lakših sadržaja, prethodnik tabloida Slovenske novice.

Međutim, umirovljeni visoki službenik nekadašnje Službe državne sigurnosti je dvadeset godina kasnije potvrdio da su točni navodi tog lista o uvozu pušaka SAR-80 preko talijanskih luka i uz pomoć Sandija Grubeliča. Službenik Vome dodao je kako je tada u poduzeću Trend radio i ministrov brat Rajko Janša. Kasnije je radio i u Vomi.

Kališnik se zbog razotkrivanja prve afere oko oružja našao u nemilosti slovenske politike. Neki su ga proglasili izdajicom.

Oni nešto popustljiviji označili su ga »pijetlom koji je prerano kukuriknuo«. No, ni drugi »pijetlovi« koji su o poslovima s oružjem pisali kasnije nisu prošli ništa bolje.

Grubeliča je kasnije ipak stigla ruka pravde. Zbog prevare je bio osuđen na sedam godina zatvora i petogodišnji izgon iz Slovenije.

No, zbog bolesti je odsjedio iza rešetaka manje od dvije godine.64 Brojni prevareni kupci do danas nisu dobili niti automobile niti bilo kakvu odštetu.

Singapurske su puške zbog svoje nepouzdanosti imale samo psihološko-propagandnu ulogu. S njima su paradirali naročito pripadnici Krkovičeve brigade Moris, dok su se u Ministarstvu obrane planirale veće i ozbiljnije nabavke oružja. U Bugarskoj je tada u tajnoj operaciji Bor kupljeno pušaka i raketa za cijeli brod, a u Velikoj Britaniji u akciji Kanal nabavljene su suvremene radio­ stanice. »Ameriške puške za TO je priskrbel Sandi Grubelič!«, Delo Plus, Ljubljana, 14. prosinca 1990.

64 »Sandi Grubelič ne (z)more do sodišča«, Dnevnik, Ljubljana, 25. listopada 2006.

63

U ime_1del_Tisk.indd 92

8/28/13 2:38:49 PM

93

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

• • • London, zračna luka Gatwick, sredinom lipnja 1991.

Putnički avion Adrie Airwaysa DC-9 spremao se za polijetanje prema Ljubljani. Spremni su bili i pripadnici službe sigurnosti JNA. Primili su povjerljivu informaciju da će avion dopremiti veću količinu radiostanica koje omogućavaju šifriranje. Dolazak pošiljke bio je predviđen samo nekoliko tjedana prije proglašenja samostalnosti Slovenije, zato je armija napela sve snage da je spriječi. U pomoć je pozvala čak i vojnu avijaciju.

Dva aviona Mig-21 uzletjela su s vojnog aerodroma Željava kod Bihaća na vojni zadatak. Piloti su dobili nalog da presretnu Adrijin avion te ga prisile na slijetanje na jedan od vojnih aerodroma.

Savezni organi nisu, naime, imali milosti prema preprodavačima oružja. No, očito se nešto dogodilo i pokušaj presretanja je bio opozvan. »Vlada jedne od udaljenijih zapadnih država službeno je na molbu naše vlade dozvolila izvoz vojnih radiostanica sa zaštitom prijenosa podataka u Sloveniju. Pošiljka je bila već u avionu, kad je njihov ambasador u Beogradu dobio oštar protest s prijetnjom da će srušiti avion. Na to su nas upozorili te smo radiostanice morali dopremiti kamionom, dakle dužim i rizičnijim putem«,65 zapisao je Janez Janša.

Pošiljka iz britanskog poduzeća Racal, vrijedna pet milijuna funti, prevezena je potom kamionom preko Europe, da bi 17. lipnja dospjela u Sloveniju. Nakon prelaska granice u okviru operacije Bovec osiguravali su je policijski specijalci.66 Oni su zajedno s pripadnicima Morisa dopratili teret u Kočevsku Reku. No, problem Janez Janša, Premiki, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1992., str. 149. »Pratnja konvoja sa strane specijalne jedinice«, dopis zapovjednika Vinka Breznika direktoru kriminalističke službe, br. 1400-Z-1-221/35-94, Posebna jedinica policije, MNZ, Ljubljana, 18. svibnja 1994.

65 66

U ime_1del_Tisk.indd 93

8/28/13 2:38:49 PM

94

Matej Šurc i Blaž Zgaga U IME DRŽAVE Prodaja

je nastao pri »upotrebi« radiostanica Racal. Teritorijalci naprosto nisu imali vremena njima naučiti rukovati.

Velika Britanija je prodajom vojne opreme Sloveniji postupila u suprotnosti s deklariranom vanjskom politikom. »Otkriće da je prodaju odobrila konzervativna vlada će nekadašnjeg vanjskog ministra Douglasa Hurda dovesti u neugodnu situaciju, budući da je on bio glavni arhitekt politike zapadnih država u podupiranju jugoslavenske federacije. Republike je pozivao da ostanu u savezu država«,67 ocijenio je godine 2000. londonski list.

Ludvik Zvonar, Radovljica, 30. svibnja 2010.

Foto: Tomaž Skale, Dnevnik

• • • Nekadašnji je britanski imperij uvijek i posvuda bio umiješan u najveće svjetske konflikte i britanska politika ima međunarodnih iskustava na pretek. Zato dobro zna kako je smisleno igrati na više političkih karata, dok javno zaklinjanje samo na jednu opciju može »British deal fuelled Balkan war«, The Observer, London, 28. svibnja 2000.

67

U ime_1del_Tisk.indd 94

8/28/13 2:38:50 PM

95

Veleizdaja »junaka osamostaljenja« i prve nabavke u inozemstvu

biti u najmanju ruku lukava diplomatska zamka. Britancima se može prigovoriti mnogo toga, ali ne i to da njihovi diplomati ne znaju kako valja slijediti britanske interese.

Prodaja britanskih radiostanica Sloveniji bio je posao sklopljen na najvišoj razini. Vladin savjetnik i kupac oružja Ludvik Zvonar nije se tada slučajno našao u Londonu i u Buckinghamskoj palači. Za susret s britanskom kraljicom Elizabetom II. trebalo je mnogo više od samo utjecajnih veza, smjelosti i nešto sreće. »Želite li dobiti vlastitu državu, trebat ćete mnogo toga. Radiostanice nisu dovoljne. Trebat ćete još nešto konkretnije«, natuknuo je Zvonaru netko iz pratnje.

Tajna pošiljka iz Velike Britanije prispjela je na cilj samo nekoliko dana prije početka sukoba.

London je i kasnije imao vidnu ulogu u trgovini oružjem, naročito pri financijskim tokovima. Nikolaj Oman, jedan od glavnih posrednika pri kupnji oružja u Sloveniji, imao je utjecajne veze u britanskoj metropoli. Jedna od londonskih banaka odobrila je Hrvatskoj veliki zajam za obimne nabavke oružja.68 Osim toga, trgovci oružjem s europskog Zapada, koji su prodavali robu na Balkan, svoje su zarade čuvali na Otoku.

»Žena koja je uplatila 2 mlrd. $ na strane račune«, Nacional, Zagreb, 7. studenog 2006.

68

U ime_1del_Tisk.indd 95

8/28/13 2:38:50 PM