12 stolica by jimmy jim

ILJF I PETROV 12 stolica

ILJA ILJF - JEVGENIJ PETROV 12 stolica Naslov izvornika Илья Ильф - Евгений Петров Двенадцать стульев Prijevod ZLATKO CRNKOVIĆ Ilustracije Crteži u knjizi: IVAN LUČEV Crtež na 1. stranici preuzet iz ruskog izdanja Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 07

PosveÄ&#x2021;eno Valentinu PetroviÄ?u Katajevu

Prvi dio

STARGORODSKI LAV

I. BEZEN^UK I »NIMFE«

kotarskom mjestu N. bijaše toliko brijačnica i pogrebnih zavoda te se činilo da se građani rađaju samo radi toga da se obriju, ošišaju, namirišu kolonjskom vodicom i odmah zatim umru. A zapravo su se ljudi u gradiću prilično rijetko rađali, brijali i umirali. Živjelo se tu vrlo mirno. Proljetne su večeri bile čarobne, blato se na mjesečini ljeskalo kao antracit, a svi su momci bili toliko zaljubljeni u sekretaricu mjesne sindikalne podružnice za komunalne djelatnosti da je to drugaricu ometalo u ubiranju članarine. Pitanja ljubavi i smrti nisu brinula Ipolita Matvejeviča Vorobjaninova, iako se on po naravi svoga posla bavio njima svakog dana od devet izjutra do pet popodne, s polusatnom pauzom za ručak. Ujutro bi popio svoju porciju vrućeg mlijeka koju bi mu donijela Klavdija Ivanovna u prugastoj čaši od mliječnog stakla, pa bi izašao iz mračne kućice na široku Ulicu druga Gubernskoga, obasjanu neobičnom proljetnom svjetlošću. Bijaše to jedna od najljepših ulica koje se mogu naći u kotarskim gradićima. S lijeve strane, u izlogu, iza valovitih zelenkastih stakala, kočili su se posrebreni lijesovi pogrebnog zavoda »Nimfa«. S druge strane, iza malih prozora s kojih se ljuštio kit, sumorno su ležali prašni i turobni lijesovi od hrastovine ukopnika Bezenčuka. Malo dalje je »Frizer za muškarce Pjer i Konstantin« nudio mušterijama »manikiranje« i »onduliranje po kućama«. Još dalje je bio hotel sa češljaonicom, a iza njega je na širokoj čistini stajalo blijedožuto tele i nježno lizalo zahrđali natpis prislonjen na vratnice što su stajale same za se. Na natpisu je pisalo: Pogrebni zavod »Dobro došli« Iako je bilo mnogo pogrebnika, posao im nije baš cvjetao. Pogrebni zavod »Dobro došli« bankrotirao je još tri godine prije nego što se Ipolit Matvejevič nastanio u gradiću N., a majstor Bezenčuk se odao piću i jednom čak pokušao založiti u zalagaonici svoj najbolji lijes iz izloga. Ljudi su u gradiću N. rijetko umirali, a to je najbolje znao Ipolit

ILJF – PETROV: 12 stolica Matvejevič zato što je radio u matičnom uredu gdje je vodio evidenciju umrlih i vjenčanih. Stol za kojim je radio nalikovao je na staru nadgrobnu ploču. Lijevi su mu kraj bili izgrizli štakori. Trošne noge stola klecale su pod teretom debelih fascikala boje duhana, punih spisa, iz kojih su se mogli doznati svi genealoški podaci stanovnika gradića N. i rodoslovnih stabala što su izrasla na posnoj kotarskoj zemlji. U petak 15. travnja 1927. godine Ipolit Matvejevič probudio se kao i obično u pola osam i odmah nataknuo na nos staromodni cviker sa zlatnim hrptom. Naočale nije nosio. Jednom je bio zaključio da je nehigijenski nositi cviker, pa je otišao do optičara i kupio naočale bez okvira, s pozlaćenim drškama. Naočale su mu se otprve svidjele, ali mu je žena (bilo je to malo prije nego što je umrla) rekla da je s tim naočalama – pljunuti Miljukov,1 pa ih je poklonio pazikući. Iako nije bio kratkovidan, pazikuća se navikao na njih i rado ih nosio. – Bon jour!2 – propentao je Ipolit Matvejevič sam sebi spuštajući noge s kreveta. To je značilo da se probudio dobre volje. Kad bi izjutra pozdravio sam sebe sa guten morgen, to je obično značilo da mu jetra ne da mira, da pedeset dvije godine ipak nije šala i da je velik postotak vlage u zraku. Ipolit Matvejevič turio je noge u predratne hlače, zavezao ih vrpcom oko gležnjeva i obuo kratke meke čizme s uskim, kvadratnim vršcima. Nakon pet minuta na njemu je blistao žućkast prsluk sa srebrnim zvjezdicama i prelijevao se sako od listera. Pošto je otresao kapljice vode koje su mu se bile zadržale u sijedoj kosi poslije umivanja, odlučno je trznuo brčićima, neodlučno pogladio rukom neobrijanu bradu, prošao četkom po kratko podšišanoj kosi boje aluminija i, smješkajući se uljudno, pošao u susret punici Klavdiji Ivanovnoj koja je upravo ulazila u sobu. – Epole-et – zagrmjela je ona – noćas sam usnila ružan san. Riječ »san« izgovarala je po francuski. Ipolit Matvejevič odmjerio je punicu pogledom od glave do pete. Bio je visok sto osamdeset pet centimetara pa mu s te visine nije bilo teško odnositi se prema punici sa stanovitim omalovažavanjem. Klavdija Ivanovna proslijedi: – Sanjala sam pokojnu Marie raspuštene kose, sa zlatnim pojasom. Od topovskog glasa Klavdije Ivanovne zadrhtala je željezna svjetiljka sa svojom kuglom, zrncima i prašnim staklenim visuljcima. – Veoma sam uznemirena. Bojim se da se što ne dogodi. Ove posljednje riječi izgovorila je tako snažnim glasom da se

Prvi dio: STARGORODSKI LAV buć kose na glavi Ipolita Matvejeviča rasprši na sve strane. On se namršti i reče odmjerenim glasom: – Ništa se neće dogoditi, maman. Jeste li već platili vodu? Pokazalo se da nije. Ni kaljače mu nisu bile oprane. Ipolit Matvejevič nije volio punicu. Klavdija Ivanovna bila je glupa, a njena poodmakla životna dob nije davala nade da će se jednog dana opametiti. Bila je neobično škrta i samo ju je neimaština Ipolita Matvejeviča priječila da razvije tu sklonost do kraja. Glas joj bijaše toliko snažan i dubok da bi joj na njemu pozavidio i sam Rikard Lavljeg Srca, od čije su vike, kao što je poznato, konji padali na koljena. Osim toga – to je bilo najstrašnije od svega – Klavdija Ivanovna je svake noći nešto sanjala. Sanjala je djevojke opasane pojasevima, konje ukrašene žutim porubima kao u draguna, pazikuće koje sviraju na harfi, arkanđele u stražarskim bundama koji se obnoć šeću sa čegrtaljkama u rukama, i pletaće igle koje same od sebe skakuću po sobi nesnosno zveckajući. Prava je glupača bila ta Klavdija Ivanovna! K tome su joj pod nosom rasli brkovi, a svaki joj je brk bio nalik na četkicu za brijanje. Ipolit Matvejevič otišao je od kuće pomalo ozlovoljen. Pogrebnik Bezenčuk stajao je pred ulazom u svoju ofucanu ustanovu, naslonjen na dovratnik, prekriženih ruku na prsima. Od redovitih neuspjeha svojih poslovnih poteza i od dugotrajne potrošnje žestokih pića, majstoru su oči bile jarkožute, kao u mačka, i gorjele su neugasivim sjajem. – Poštovanje, dragi goste! – doviknuo je brzorečicom kad je ugledao Ipolita Matvejeviča. – Dobro jutro želim! Ipolit Matvejevič uljudno pripodigne zaflekani šešir od imitacije dabrovine. – Kako punica sa zdravljem, ako smijem pitati? – Mr-mr-mr – neodređeno promrsi Ipolit Matvejevič i, slegavši ravnim ramenima, produži dalje. – E, daj Bože zdravlja – čemerno će Bezenčuk – što sve moramo trpjeti, nek sve skupa ide k vragu! Pa se ponovo nasloni na dovratak i prekriži ruke na prsima. Pred ulazom u pogrebni zavod »Nimfa«, još su jednom zadržali Ipolita Matvejeviča. »Nimfa« je pripadala trojici vlasnika. Sva su se trojica u isti mah naklonila Ipolitu Matvejeviču i uglas ga upitala za puničino zdravlje. – Dobro je, dobro – odgovori Ipolit Matvejevič – šta joj fali! Noćas je sanjala zlatnu djevojku raspuštene kose. Eto što joj je došlo na san! Tri muške »nimfe« su se zgledale i glasno uzdahnule.

ILJF – PETROV: 12 stolica Svi su ovi razgovori zadržali putem Ipolita Matvejeviča tako da je, mimo običaja, stigao na posao u trenutku kad je na satu, što je visio iznad parole »Ako si obavio svoj posao – udalji se!«, bilo devet sati i pet minuta. Zbog visokog rasta, a napose zbog brkova, Ipolita Matvejeviča prozvali su u uredu Macistom,3 iako pravi Maciste nema brkova. Izvadivši iz ladice u stolu modar pusten jastučić, Ipolit Matvejevič stavi ga na svoj stolac, namjesti brkove u pravi položaj (paralelno s linijom stola) i sjede na jastučić, malko nadvisujući sve tri kolege. Nije se on bojao hemoroida, nego se bojao da ne izliže hlače, zato je sjedio na pustenom jastučiću. Sve te radnje sovjetskog službenika snebivljivo je pratilo dvoje mladih ljudi – mladić i djevojka. Momka u suknenom, vatiranom kaputu duboko je tištala ta službena atmosfera, vonj tinte od alizarina, sat koji je često i teško hripao, a napose ono strogo upozorenje »Ako si obavio svoj posao – udalji se!« Premda momak u kaputu nije još bio ni počeo obavljati svoje, već je htio da se udalji. Činilo mu se da je posao radi kojeg je došao toliko beznačajan da ga je bilo stid njime uznemirivati takva naočita sijeda građanina kao što je Ipolit Matvejevič. I sam je Ipolit Matvejevič znao da je došljakov posao zacijelo beznačajan, da može čekati, pa je otvorio fascikl broj 2 i, trznuvši obrazom, zadubio se u spise. Djevojka u dugačkom kaputu porubljenom sjajnom crnom vrpcom, izmijenila je šaptom riječ-dvije s momkom i, sva zažarena od srama, počela se polako približavati Ipolitu Matvejeviču. – Druže – rekla mu je – gdje se tu... Momak u kaputu radosno je odahnuo i dreknuo neočekivano i za sama sebe: – Vjenčava? Ipolit Matvejevič pozorno pogleda u pregradu iza koje je stajao mladi par: – Rođenje? Smrt? – Vjenčanje – ponovi momak u kaputu i rastreseno pogleda oko sebe. Djevojka prasne u smijeh. Stvar je dobro krenula. Ipolit Matvejevič prihvati se posla vješto kao mađioničar. Bapskim rukopisom zapiše imena bračnih drugova u debele knjige i strogo sasluša svjedoke po koje je mladenka bila otrčala u dvorište. Dugo i nježno pušući u četvrtaste žigove, pridigne se i udari ih u ofucane legitimacije. Pošto je od mladenaca primio dva rublja i izdao im priznanicu, Ipolit Matvejevič se osmjehne i reče: – To je za obavljeni sakrament – pa se uspravi u svoj svojoj zavidnoj visini i, po navici (svojedobno je nosio

Prvi dio: STARGORODSKI LAV korzet), isprsi. Držao se pomalo smiješno ali neobično svečano. Od bikonkavnih stakala cvikera odbijalo se bijelo svjetlo poput reflektora. Mladenci su stajali pred njim kao ovčice. – Mladenci – dostojanstveno im se obrati Ipolit Matvejevič – dopustite da vam čestitam, kako se nekad govorilo, na sklapanju zakonitog braka. Zaista, za-aista je lijepo vidjeti takve mlade ljude kao što ste vi kako se drže za ruke i kroče prema ostvarenju vječnih ideala. Zaista, za-aista lijepo! Izgovorivši ovu govoranciju, Ipolit Matvejevič stisnuo je mladencima ruke, sjeo i, potpuno zadovoljan sam sobom, nastavio čitati spise iz fascikla broj 2. Službenici za susjednim stolom zaroktaše nad svojim tintarnicama. Započe miran tok radnog dana. Nitko više nije uznemirivao stol za kojim se vodila evidencija umrlih i vjenčanih. Kroz prozor se vidjelo kako se građani razilaze kućama ježeći se od proljetne svježine. Točno u podne zakukurikao je pijetao u zadruzi »Plug i čekić«. Zatim se razleglo metalno graktanje i brektanje motora. Iz Ulice druga Gubernskoga izvio se gust oblak ljubičasta dima. Brektanje se pojačalo. Iz dima su ubrzo izronili obrisi automobila kotarskog izvršnog vijeća, registracija Drž. br. 1, s minijaturnim hladnjakom i glomaznom karoserijom. Batrgajući se po blatu, automobil je prešao preko Staropanskog trga i iščeznuo, ljuljajući se, u otrovnom dimu. Službenici su još dugo stajali pokraj prozora razgovarajući o tom događaju i dovodeći ga u vezu s mogućim smanjivanjem broja zaposlenih. Nakon nekog vremena oprezno prođe po drvenom nogostupu majstor Bezenčuk. Taj se povazdan motao po gradu raspitujući se da nije tko umro. Radno vrijeme bližilo se kraju. Na obližnjem žućkastobijelom zvoniku zazvonila su svom snagom zvona. Okna su zatreperila. Sa zvonika se prospu čavke, održe miting nad trgom i odlete. Večernje je nebo nad opustjelim trgom posivjelo od studeni. Bilo je vrijeme da Ipolit Matvejevič pođe kući. Sve što se imalo roditi toga dana, rodilo se i bilo zapisano u debele knjige. Svi koji su se željeli vjenčati, vjenčali su se i bili također zapisani u debele knjige. Samo, na očitu žalost pogrebnika, nije bilo nijednog smrtnog slučaja. Ipolit Matvejevič složio je spise, spremio u ladicu pusteni jastučić, počešljao brkove i već htio poći, snatreći o vreloj juhi, kad se vrata naglo otvore i na njima se pojavi pogrebnik Bezenčuk. – Poštovanje, dragi goste – osmjehne mu se Ipolit Matvejevič. – Što ima nova? Majstorova je njuška sjala u mračku što se hvatao, ali majstor ni-

ILJF – PETROV: 12 stolica je mogao izustiti ni riječi. – Što je? – strože ga priupita Ipolit Matvejevič. – Nek ide sve skupa k vragu, zar zbilja mislite da »Nimfa« daje poštenu robu? – nejasno prozbori pogrebnik. – Zar mislite da ona može zadovoljiti kupca? Koliko samo drva treba za jedan lijes... – Što? – priupita ga opet Ipolit Matvejevič. – Pa »Nimfa«, mislim... Tamo tri familije žive od jedne radnjice. Više nemaju ni pravog materijala, i izrada im je sve slabija, i rese im sve rjeđe, vrag ih odnio! A ja sam stara firma, osnovana tisuću devetsto sedme. Moji su lijesovi da prste poližeš, prvorazredni, za prave znalce... – Ma što je tebi, jesi li poludio? – blago ga upita Ipolit Matvejevič i pođe prema vratima. – Pošandrcat ćeš načisto među onim svojim lijesovima. Bezenčuk mu uslužno otvori vrata i pusti ga preda se, a onda pođe ustopice za njim dršćući, reklo bi se, od nestrpljenja. – Dok je još poslovalo »Dobro došli«, svaka čast! S njihovim se glazetom4 nije mogla mjeriti nijedna firma, čak ni u Tveru,5 vrag ih odnio! Ali sad vam nema, velim vam, bolje robe od moje. Nemojte ni tražiti ništa bolje. Ipolit Matvejevič okrene se gnjevno, pogleda načas ljutito Bezenčuka i malko ubrza korak. Premda danas nije imao nikakvih neugodnosti na poslu, osjećao se prilično jadno. Tri vlasnika »Nimfe« stajala su pred svojim lokalom u istom položaju u kojem ih je jutros bio ostavio. Reklo bi se da od tada nisu ni riječi prozborili među sobom, ali značajna promjena na njihovim licima, tajanstveno zadovoljstvo što im se jedva primjetno iskrilo u očima, pokazivalo je da su nešto važno doznali. Kad je spazio konkurente, Bezenčuk očajnički odmahne rukom, zastane i prošapće za Vorobjaninovom: – Dat ću vam ga za trideset dva rublja. Ipolit Matvejevič se namrgodi i ubrza korak. – Može i na kredit – nadoda Bezenčuk. Međutim, tri vlasnika »Nimfe« nisu ni riječi prozborila. Šutke su navrli za Vorobjaninovom neprestance skidajući u hodu kape i smjerno se klanjajući. Rasrdivši se do kraja što ga tako glupo salijeću pogrebnici, Ipolit Matvejevič ustrča brže nego obično uz ulazne stube, razdražljivo ostruže blato o stepenicu i stupi na trijem osjećajući kako ga spopada glad. Iz sobe mu u susret izađe, sav zažaren, paroh crkve svetog Frola i Lavra otac Fjodor. Poduhvativši desnom rukom skut mantije i ne obazirući se na Ipolita Matvejeviča, otac Fjodor pohita van.

Prvi dio: STARGORODSKI LAV Ipolit Matvejevič zapazi prekomjernu čistoću, udari mu u oči nov nered u rasporedu malobrojnog pokućstva i osjeti u nosu škakljanje od jakog zadaha ljekarija. U prvoj sobi dočeka ga susjeda agronomka Kuznecova. Zalamata rukama i prošapće: – Nije joj dobro, upravo se ispovjedila. Pazite da ne lupate čizmama. – Ne lupam – pokorno odgovori Ipolit Matvejevič. – A što se dogodilo? Madame Kuznecova skupi usne i pokaže rukom na vrata druge sobe: – Jak srčani napadaj. I nadoda ponavljajući očito nečije riječi koje su joj se svidjele zbog njihove značajnosti: – Nije isključena mogućnost smrtnog ishoda. Ja sam danas cijeli dan na nogama. Dođem jutros po flajšmašinu, gledam – a ono vrata otvorena, u kuhinji ni žive duše, pa ni u ovoj sobi, i taman pomislim: valjda je Klavdija Ivanovna otišla kupiti brašno za uskršnje kolače. Znam da se spremala. Pa i sami znate, ako danas ne kupite brašno na vrijeme... Madame Kuznecova još bi dugo bila raspredala o brašnu, o skupoći i o tome kako je zatekla Klavdiju Ivanovnu gdje leži pokraj kaljeve peći u potpuno besvjesnom stanju, da Ipolita Matvejeviča nije bolno dirnuo jauk što je dopro iz susjedne sobe. Brže-bolje se pomalo obamrlom rukom prekriži i uđe u puničinu sobu.

II. SMRT MADAME PETUHOVE

lavdija Ivanovna ležala je na leđima, s rukom podvijenom pod glavom. Na glavi joj bila noćna kapica intenzivne boje marelice koja bijaše u modi neke davne godine, kad su dame nosile »šantekler«6 i tek što se počeo plesati argentinski tango. Lice Klavdije Ivanovne bilo je svečano, ali nije ama baš ništa izražavalo. Oči joj bijahu uprte u strop. – Klavdijo Ivanovna! – zazva je Vorobjaninov. Punica je počela hitro micati usnama, ali, umjesto trubljenja na koje je uho Ipolita Matvejeviča bilo naviklo, do njega dopre samo stenjanje, tiho, tanano i tako žalostivo da mu srce zadrhti. Blistava suza kane joj neočekivano hitro iz oka i, poput žive, skotrlja se niz obraz. – Klavdijo Ivanovna – ponovi Vorobjaninov – što vam je? Ali ni ovaj put ne dobi odgovora. Starica je sklopila oči i prevrnula se malko na bok. U sobu tiho uđe agronomka i izvede ga za ruku iz sobe, kao dječaka koga vode na umivanje. – Zaspala je. Doktor je rekao da je ne smijemo uznemirivati. Nego, znate šta, dragi moj – skoknite u ljekarnu! Evo vam recepta, pa kupite vrećice za led. Ipolit Matvejevič pokori se u svemu madame Kuznecovoj naslućujući njenu neospornu nadmoć u ovakvim poslovima. Do ljekarne je bilo daleko. Stisnuvši u šaci recept kao gimnazijalac, Ipolit Matvejevič izađe žurno na ulicu. Bilo se već gotovo smrklo. Na pozadini večernjeg rumenila što se gasilo, ocrtavala se slabašna prilika pogrebnika Bezenčuka koji je, naslonjen na jelove vratnice, jeo kruh i luk. Nedaleko od njega čučale su tri muške »nimfe« i jele heljdinu kašu iz željeznog lonca oblizujući žlice. Čim ugledaše Ipolita Matvejeviča, pogrebnici se uspraviše kao vojnici. Bezenčuk je uvrijeđeno slegao ramenima i progunđao pokazujući rukom na svoje konkurente: – Stalno mi se pletu pod noge, vrag ih odnio! Nasred Staropanskog trga, oko malog poprsja pjesnika Žukovskog,7 na čijem postolju bijahu uklesane riječi: »Poezija je bog na sve-

Prvi dio: STARGORODSKI LAV tim mjestima zemaljskim«, vodili su se živahni razgovori izazvani viješću o teškoj bolesti Klavdije Ivanovne. Opće mišljenje okupljenih građana svodilo se na to da ćemo »svi tamo otići«, i: »Bog dao, Bog uzeo«. Brijač »Pjer i Konstantin«, koji se inače spremno odazivao i na ime Andrej Ivanovič, nije ni ovog puta propustio priliku da pokaže svoje poznavanje medicinske znanosti što ga je napabirčio čitajući moskovski časopis »Ogonjok«. – Suvremena je znanost došla do granica nemogućeg – govorio je Andrej Ivanovič. – Uzmimo, recimo, da je mušteriji izbio na bradi prišt. Nekad je zbog toga dolazilo do trovanja krvi, a sad u Moskvi, kažu – ne znam je li to istina ili nije – za svaku mušteriju imaju posebnu steriliziranu četkicu za brijanje. Građani otegnuto uzdahnuše. – E, sad si ga, Andreju, malčice ipak prekardašio... – Ma tko je to vidio, da za svakog čovjeka imaju posebnu četkicu? Kakve izmišljotine! Bivši proleter intelektualnog rada, a sad prodavač u kiosku, Prusis, čak se i uzrujao: – Dopustite, Andreju Ivanoviču, u Moskvi ima, prema posljednjem popisu stanovništva, preko dva milijuna stanovnika. Prema tome, trebalo bi da imaju preko dva milijuna četkica? Zbilja originalna ideja! Prepirka je bivala sve vatrenija i sam vrag zna u što bi se izrodila da se na kraju Osipne ulice nije pojavio Ipolit Matvejevič. – Opet ide u apoteku. Znači da nije dobro. – Umrijet će stara. Ne juri Bezenčuk badava po gradu ko muha bez glave. – A što kaže doktor? – Ma kakav doktor! Zar su oni u socijalnom doktori? Kod njih bi se i zdrav čovjek razbolio! »Pjer i Konstantin«, koji se već dugo spremao izdati novo priopćenje o medicinskoj znanosti, oprezno pogleda oko sebe i reče: – Danas je najvažnija stvar hemoglobin. Nakon tih riječi »Pjer i Konstantin« umukne. Umuknuli su i građani razmišljajući svaki na svoj način o tajanstvenim silama hemoglobina. Kad je izašao mjesec i obasjao svojom svjetlošću boje metvice minijaturnu bistu Žukovskoga, na njegovim brončanim leđima mogla se lijepo pročitati kratka psovka ispisana kredom. Prvi put se takav natpis pojavio na bisti u noći 15. lipnja 1897., neposredno nakon otkrivanja spomenika. I ma koliko policija, a poslije

ILJF – PETROV: 12 stolica nje milicija, bdjela, pogrdni natpis obnavljao se redovito svakog dana. Samovari su već pjevali u drvenim kućicama s kapcima na prozorima. Bilo je vrijeme za večeru. Građani nisu htjeli uludo tratiti vrijeme pa se raziđoše. Zapuše vjetar. Dotle je Klavdija Ivanovna umirala. Čas je tražila da pije, čas govorila da mora ustati i otići po najbolje cipele Ipolita Matvejeviča koje je dala na popravak, čas se tužila na prašinu od koje bi se, po njenim riječima, čovjek mogao ugušiti, čas je molila da upale sva svjetla. Ipolit Matvejevič bio je već umoran od uzrujavanja pa se ushodao po sobi. Na pamet su mu padale sve same neugodne, praktične misli. Razmišljao je o tome kako će morati podići pozajmicu od kase uzajamne pomoći, trčati po popa i odgovarati na pisma s izrazima sućuti od rodbine. Izašao je na ulazne stube ne bi li se malo rastresao. Pred njim je na zelenoj mjesečini stajao pogrebnik Bezenčuk. – Onda, kako zapovijedate, gospodine Vorobjaninove? – upita ga pogrebnik stežući kapu na prsima. – Ma dobro, de – mrzovoljno odgovori Ipolit Matvejevič. – Kakvu samo robu daje »Nimfa«, vrag je odnio! – ražesti se Bezenčuk. – Idi dovraga! Dodijao si mi! – Ne velim ja ništa. Samo hoću da vas pitam za rese i brokat. Kako da napravim, vrag ih odnio? Prvu klasu, prima? Ili kako? – Bez ikakvih resa i brokata. Obični drveni lijes. Od borovine. Razumiješ? Bezenčuk prinese prst ustima pokazujući time da sve razumije, okrene se i, održavajući ravnotežu kapom ali svejedno glavinjajući, ode svojim putem. Tek tada Ipolit Matvejevič zapazi da je majstor pijan kao zemlja. Ipolita Matvejeviča iznova obuze muka. Nije mogao zamisliti kako će se ubuduće vraćati u pust, nečist stan. Činilo mu se da će puničinom smrću izgubiti one sitne lagode i navike što ih je jedva nekako stekao poslije revolucije, koja mu je bila oduzela velike lagode i debele navike. »Da se oženim?« pomislio je. »A kime? Nećakinjom komandira milicije, Varvarom Stepanovnom, Prusisovom sestrom? Ili da uzmem kućnu pomoćnicu? Taman posla! Pa da me tužaka po sudovima. A i skupo bi me koštala.« Odjednom je u očima Ipolita Matvejeviča život potamnio. Vratio se u kuću obuzet ogorčenjem i gađenjem spram svega na svijetu. Klavdija Ivanovna nije više buncala. Ležeći visoko na jastucima, pogledala je Ipolita Matvejeviča posve prisebno, čak i strogo, kako mu se učinilo.

Prvi dio: STARGORODSKI LAV – Ipolite – razgovijetno šapne. – Sjedite ovamo do mene. Moram vam nešto kazati. Ipolit Matvejevič nezadovoljno sjede zagledajući se u puničino omršavjelo, brkato lice. Pokuša se osmjehnuti i kazati joj koju riječ ohrabrenja, ali osmijeh mu je ispao nekako čudnovat, a riječi ohrabrenja nije bilo ni za lijek. Iz grla mu se ote samo neko pijukanje. – Ipolite – ponovi punica – sjećate li se vi one naše salonske garniture? – Koje? – priupita je Ipolit Matvejevič onako susretljivo kako se govori samo s teškim bolesnicima. – One... Tapecirane engleskim katunom... – A, one iz moje kuće? – Da, iz Stargoroda... – Sjećam se, kako se ne bih sjećao... Divan, tucet stolica i okrugli stol sa šest nogu. Prvoklasno pokućstvo, Gambsovo...8 A što ste ga se sjetili? Ali Klavdija Ivanovna nije mu mogla odgovoriti. Lice joj polako poprimaše boju galice. I Ipolitu Matvejeviču se, tko zna zašto, presjekao dah. Izašao mu pred oči salon u njegovoj obiteljskoj kući, simetrično raspoređeno orahovo pokućstvo savijenih nogu, parket ulašten voskom, starinski smeđi klavir i ovalni crni okviri s dagerotipijama dostojanstvenih rođaka na zidovima. Klavdija Ivanovna izusti drvenim, ravnodušnim glasom: – U sjedalicu jedne od tih stolica ušila sam svoje briljante. Ipolit Matvejevič zirne na staricu. – Kakve briljante? – makinalno je priupita, ali se učas dosjeti: – Pa zar vam ih nisu onda, u onoj premetačini, zaplijenili? – Sakrila sam ih u stolicu – tvrdokorno ponovi starica. Ipolit Matvejevič skoči na noge i, pogledavši kameno lice Klavdije Ivanovne osvijetljeno petrolejkom, shvati da punica ne bunca. – Vaši briljanti! – vikne on i uplaši se od snage svoga glasa. – U stolicu! Tko vas je to naputio? Zašto ih niste meni dali? – Kako sam vam mogla dati kad ste prorajtali sav imetak moje kćeri? – mirno i pakosno odvrati starica. Ipolit Matvejevič sjede ali odmah zatim ponovo ustane. Srce mu je bučno tjeralo krv po svom tijelu. U glavi mu zašumilo. – Ali valjda ste ih izvadili? Sad su valjda ovdje? Starica niječno zavrti glavom. – Nisam stigla. Sjećate se kako smo brzo i nenadano morali bježati. Ostali su u stolici koja je stajala između keramičke lampe i kamina. – Pa, to je čista ludost! Kako ste samo slični svojoj kćeri! – vikne

ILJF – PETROV: 12 stolica Ipolit Matvejevič iz sveg glasa. I ne obazirući se više na to što stoji uz postelju žene na samrti, s treskom odmakne stolac i uspropada se po sobi. Starica je ravnodušno pratila pogledom zeta. – Valjda možete zamisliti kamo su sve mogle dospjeti te stolice? Ili možda mislite da još uvijek lijepo stoje tamo u salonu moje kuće i čekaju da vi dođete po svoje b-blago? Starica ne reče ni crne ni bijele. Onako ljutitom, matičaru spadne s nosa cviker i, bljesnuvši pokraj koljena svojim zlatnim hrptom, zvizne na pod. – Kako? Sakriti u stolicu briljante vrijedne sedamdeset tisuća! U stolicu na kojoj sada bogzna tko sjedi!... Uto Klavdija Ivanovna zajeca i pomakne se cijelim tijelom prema rubu kreveta. Opiše rukom polukrug ne bi li se uhvatila za Ipolita Matvejeviča, ali je začas spusti na ljubičasti jorgan. Podvriskujući od straha, Ipolit Matvejevič odjuri do susjede. – Izgleda da umire! Agronomka se poslovno prekriži i, ne krijući radoznalost, odjuri u kuću Ipolita Matvejeviča s mužem, bradatim agronomom. Sam Vorobjaninov odlunja ošamućen u gradski park. Dok je agronomski bračni par sa služavkom pospremao pokojničinu sobu, Ipolit Matvejevič švrljao je po parku zapinjući za klupe, misleći da su parovi na njima, ukočeni od rane proljetne ljubavi, grmovi. Sam bi vrag znao što se sve zbivalo u glavi Ipolita Matvejeviča. Pjevali su ciganski zborovi, prsati ženski orkestri neprekidno su svirali tango zvani »amapa«,9 izlazila mu je pred oči moskovska zima i dugačak crn kasač što prezirno frkće na pješake. Svašta je izlazilo pred oči Ipolitu Matvejeviču: i narančaste, neobično skupocjene duge gaće, i lakajska privrženost, i eventualno putovanje u Cannes. Usporio je korak i odjednom se spotaknuo o ispruženo tijelo pogrebnika Bezenčuka. Majstor je u kožuhu spavao na stazi u parku. Od udarca se probudio, kihnuo i hitro ustao. – Budite bez brige, gospodine Vorobjaninove – reče mu vatreno, kao da nastavlja netom započeti razgovor. – Na lijesu treba raditi i raditi. – Umrla je Klavdija Ivanovna – priopći mu mušterija. – E pa, Bog joj duši dao lako! – reče Bezenčuk. – Preminula je dakle starica... Starice uvijek na kraju preminu... Ili predaju Bogu dušu, već prema tome kakva je starica. Vaša je, na primjer, bila mala i punašna pa je preminula. A koja je, na primjer, malo viša i mršavija,

Prvi dio: STARGORODSKI LAV za nju se računa da je predala Bogu dušu... – Kako se to računa? Tko to računa? – Pa mi tako računamo. Pogrebnici. Eto, vi ste, na primjer, naočit muškarac, visoka rasta, iako ste mršavi. Kad biste vi, ne daj Bože, umrli, za vas bi se reklo da ste zaboli nos u ledinu. A čovjek koji se bavi trgovinom, koji je iz bivšeg trgovačkog ceha, za njega kažu da je izdahnuo. A ako je tko nižeg ranga, recimo pazikuća, ili seljak, za njega vele: odapeo je, ili otegao papke. A kad umre koji od onih drmatora, željeznički kondukter ili tko od vlasti, onda se kaže da je otišao Bogu na račun. Baš tako vele: »A jeste li čuli da je onaj naš otišo Bogu na račun?« Zgranut nad tom čudnom klasifikacijom smrti, Ipolit Matvejevič zapita pogrebnika: – Dobro, a kad ti umreš, što će o tebi pogrebnici reći? – Ha, ja sam vam mali čovjek. Reći će: »Bezenčuk prdnuo na rosu«. I ništa više. Pa strogo dometne: – Ja ne mogu Bogu na račun niti mogu izdahnuti, jerbo sam vam sitne građe... E pa, kako ćemo onda s lijesom, gospodine Vorobjaninove? Zar ćete zbilja bez resa i brokata? Međutim, Ipolit Matvejevič ponovo je utonuo u blistave snove, pa nije ništa odgovorio nego je pošao dalje. Bezenčuk se natisne za njim računajući na prste i sve nešto mrmljajući, kao i obično. Mjesec je bio davno zašao. Bilo je studeno kao da je zima. Lokve bijahu iznova presvučene krhkim ledom nalik na vafle. U Ulici druga Gubernskoga, na koju su njih dvojica izbili, vjetar se natezao s visećim cimerima. Tutnjeći poput roleta kad se spuštaju, od Staropanskog trga naiđu vatrogasna kola u koja bijahu upregnuti mršavi konji. Mlatarajući s platforme nogama u platnenim hlačama, vatrogasci su klimali glavama u šljemovima i pjevali navlaš odbojnim glasovima: Živio naš komandir, Živio naš dragi drug Pu-umpov! – Napili se u svatovima komandirova sina Koljke – ravnodušno reče Bezenčuk i počeše se ispod kožuha po prsima. – Zar zbilja bez brokata i svega ostalog? Upravo je u tom trenu Ipolit Matvejevič o svemu odlučio. »Idem«, pomislio je, »moram ih naći. A onda ćemo vidjeti.« U tim briljantnim snovima čak mu se i pokojnica učinila dražom nego što je bila. Okrene se Bezenčuku i dobaci mu: – Idi dovraga! Radi kako hoćeš! Sa brokatom! I sa resama!

III. PRI^A O GRE[NIKU

spovjedivši Klavdiju Ivanovnu na samrti, paroh crkve svetog Frola i Lavra, otac Fjodor Vostrikov, izašao je iz kuće Vorobjaninova silno uzbuđen. Cijelim putem do svoje kuće rastreseno je gledao oko sebe smješkajući se snebivljivo. Pri kraju puta bio je toliko rastresen da umalo što nije pao pod automobil kotarskog izvršnog vijeća Drž. br. 1. Iskobeljavši se iz ljubičaste magle koju je oko sebe širio taj pakleni stroj, otac Vostrikov potpuno se izbezumi i, unatoč svom društvenom statusu i zrelim godinama, prođe ostatak puta nedoličnim polugalopom. Popadija Katerina Aleksandrovna prostirala je stol za večeru. U danima kad nije bilo večernje, otac Fjodor volio je rano večerati. Ali sad je, skinuvši šešir i toplu, vatiranu mantiju, brže-bolje otišao u spavaću sobu, zaključao se u nju i potmulim glasom počeo pjevušiti »Slava Bogu na visini!« Popadija je sjela na stolac i bojažljivo prošaptala: – Opet nešto snuje... Plahovita duša oca Fjodora nije imala mira. Nikad ga nije imala. Ni kad je bio pitomac bogoslovije Fedja, ni kad je bio brkati seminarist Fjodor Ivanič. Pošto je bio prešao s bogoslovije na sveučilište i tri godine studirao pravo, Vostrikov se 1915. godine uplašio mobilizacije pa se vratio na bogosloviju. Najprije je postao đakon, a potom je zaređen za svećenika i postavljen za paroha u kotarskom gradiću N. Uvijek, u svim razdobljima svoje duhovničke i građanske karijere, otac Fjodor bio je i ostao gramzljivac. San oca Vostrikova bijaše da ima svoju tvornicu svijeća. Progonjen vizijom velikih tvorničkih bubnjeva na kojima se namotavaju debela voštana užeta, otac Fjodor kovao je kojekakve planove koji su mu imali donijeti osnovni i obrtni kapital, kojim će kupiti malu tvornicu u Samari što mu je bila davno zapela za oko. Ideje su ocu Fjodoru nenadano padale na um, i smjesta bi se laćao posla. Tako je počeo kuhati sapun za pranje rublja nalik na mramor; nakuhao ga je na tone, ali premda je u sapunu bio visok postotak masnoća, nije se pjenio. Uz to je bio tri puta skuplji od proizvoda

Prvi dio: STARGORODSKI LAV zadruge »Plug i čekić«. Taj se sapun poslije još dugo močio i topio na trijemu tako da se Katerina Aleksandrovna, prolazeći pokraj njega, koji put i rasplakala. Na kraju je bacila sapun na smetlište. Kad je pročitao u nekom stočarskom glasilu da je meso kunića nježno kao piletina, da se kunići brzo razmnožavaju i da uzgoj tih životinja može vrijednu domaćinu donijeti znatne prihode, otac Fjodor nabavio je odmah pola tuceta rasplodnih kunića pa je već nakon dva mjeseca kuja Njorka, isprepadana nevjerojatnim brojem tih uhatih stvorova što su preplavili dvorište i kuću, pobjegla u nepoznatom pravcu. Pokazalo se da su žitelji gradića N. neobično konzervativni i rijetko jednodušni u odbijanju da kupuju kuniće od Vostrikova. Tada je otac Fjodor ozbiljno porazgovarao s popadijom i odlučio da svoj jelovnik obogate kunićima, čije je meso ukusnije od piletine. Od kunića su priređivali pečenje, kosane odreske i pržene kotlete, kuhali od njih juhu, posluživali ih za večeru hladne i pekli u tijestu. Ali sve je bilo uzalud. Otac Fjodor je izračunao da mu obitelj, ako se bude hranila samo kunićima, ne može pojesti više od četrdeset tih životinja na mjesec, a mjesečni je prirast iznosio devedeset komada. Uz to će taj broj rasti svakog mjeseca geometrijskom progresijom. Tada su Vostrikovljevi odlučili primati ljude na domaću koštu. Otac Fjodor ispisivao je svu večer tintenom olovkom na uredno izrezanim listovima računskog papira oglas o ukusnim domaćim ručkovima koji se priređuju isključivo na svježem maslacu. Oglas je počinjao riječima: »Jeftino i ukusno«. Popadija je napunila emajliranu posudu ljepilom od brašna i otac Fjodor je kasno navečer izlijepio oglase po svim banderama, napose oko državnih ustanova. Ova je nova ideja imala velik uspjeh. Prvog su dana došla na ručak sedmorica, među njima i službenik vojnog odsjeka Bendin i načelnik odjela za uređenje grada Kozlov, čijom je zaslugom nedavno srušen najstariji spomenik u gradu – slavoluk iz doba carice Jelisavete, zato što je, po njegovim riječima, smetao cestovnom prometu. Svima se ručak neobično svidio. Sutradan su došla četrnaestorica. Ukućani jedva da su stizali oderati kuniće. Cio tjedan dana posao je cvjetao i otac Fjodor već je pomišljao osnovati malu štavionicu krzna, na ručni pogon, kadli se dogodi nešto posve nepredviđeno. Zadruga »Plug i čekić«, koja je bila već tri tjedna zatvorena radi inventure, ponovo je proradila i prodavači su, dašćući od napora, otkotrljali bačvu gnjilog kupusa u stražnje dvorište, koje su dijelili s ocem Fjodorom, pa su istresli pokvareni kupus na bunjište. Privučeni pikantnim mirisom, kunići su se sjatili na bunjište, i već sutradan ujutro počeo je pomor nježnih glodavaca. Harao je svega tri sata, ali

ILJF – PETROV: 12 stolica je pokosio dvjesto četrdeset rasplodnih kunića i sve njihove potomke kojima se nije znalo broja. Ošamućeni otac Fjodor mirovao je puna dva mjeseca, a živnuo je tek sada, kad se vratio od Vorobjaninova i zaključao se, na popadijino veliko čudo, u spavaću sobu. Sve je upućivalo na zaključak da je otac Fjodor zanesen nekom novom idejom i da mu je ta ideja obuzela svu dušu. Katerina Aleksandrovna pokucala je savijenim prstom na vrata spavaće sobe. Odgovora nije bilo, samo se pjevanje pojačalo. Nakon jedne minute vrata su se odškrinula i u prorezu se pomolilo djevojački zajapureno lice oca Fjodora. – Daj mi brže, dušo, škare – progovori otac Fjodor brzorečicom. – A kad ćeš večerati? – Lako za večeru. Poslije. Otac Fjodor dohvati škare, pa se ponovo zaključa i priđe zidnom ogledalu u izgrebenom crnom okviru. Uz ogledalo je na zidu visjela starinska pučka slika »Priča o grešniku« otisnuta s bakrene ploče i lijepo obojena rukom. Oca Fjodora je »Priča o grešniku« posebice bila utješila nakon neuspjeha s kunićima. Slika je jasno pokazivala prolaznost svega zemaljskog. Na vrhu su bila četiri crteža ispod kojih su stajali značajni natpisi na crkvenoslavenskom što su krijepili dušu: »Šem se moli Bogu, Ham sije pšenicu, Jafet drži vlast. Smrt svima vlada.« Smrt je držala u rukama kosu i pješčani sat s krilcima. Reklo bi se da je smrt sastavljena od proteza i ortopedskih pomagala, a stajala je, široko razmaknutih nogu, na pustoj bregovitoj zemlji. Njen je izgled jasno govorio da je neuspjeh s kunićima – puka sitnica. Sada se ocu Fjodoru više sviđala sličica »Jafet drži vlast«. Gojazan, bradat bogataš sjedio je na tronu u maloj dvorani. Otac Fjodor se osmjehnuo i, gledajući se pomno u zrcalu, počeo podrezivati svoju pristalu bradu. Dlake su padale na pod i škare škripale, ali nakon pet minuta otac Fjodor se uvjerio da nikako nije kadar podrezati bradu kako valja. Brada mu se naherila na jednu stranu i doimala se nekako nedolično, pa i sumnjivo. Pošto se još neko vrijeme mučio pred ogledalom, otac Fjodor se ozlojedi, pozove ženu i, pružajući joj škare, srdito joj dobaci: – Daj mi pomozi, dušo! Nikako da izađem na kraj sa ovom svojom bradurinom. Popadija je u čudu digla ruke. – Što si to napravio od sebe? – izustila je napokon. – Što bih napravio! Podrezujem si bradu. Daj mi pomozi, molim