ISAK BABELJ Odesa
Isak Babelj ODESA Naslov izvornog izdanja Одесские рассказы
S ruskoga preveo GUSTAV KRKLEC Ilustrirao Marino Tartaglia Copyright © VLADIMIRA TARTAGLIA-KELEMEN Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 36 (176) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884304 ISBN 978-953-320-076-7
Odessa 1928.
Predgovor
Gustav Krklec KOD BABELJA U PARIZU Topla septembarska večer u pariškom predgrađu punom šarenih plakata, jesenjih zvijezda, zrelih banana i proleterskih zabava. Rujno lišće i daleki miris benzina. Put kroz mračne, starinske ulice s praga bjelosvjetskog tobogana Café du Dôme, iz vašara Rotonde u potragu za jednim koji sja u svojoj samoći kao topla lampa noćnih snova i vječito budne ljudske savjesti. Tamo, na Montparnasseu, u blizinu jedne od najstarijih crkava St. Germain-des-Prés, američke pelivanke do dna ispijaju viski, genijalnost se mjeri na funte a inspiracije tonu u slatku, divlju čulnost crnačkog jazza; ovdje negdje, u nepoznatom i mračnom krugu Pariza, novi ruski duh sipa i toči riječi ozbiljne, duboke, južnjački zrele; mirisne kao kineski čaj, šarene kao lučka vreva Odese a ipak tako proste, poznate i svakodnevne kao život. – Babelj je pjesnik – kaže moj drug i traži put do skromne Ville Chauvelot. – Njegove pripovijet5
Predgovor
ke su žarka poezija banditizma, lirika kontrabande, balada čemerne židovske sudbine pod carskim barjacima. – Babelj je dramatičar – odgovaram tiho. – Sve je kod njega scena, pokret, sukob, dijalog, doživljaj i peripetija. – On je slikar – produžava mladi pjesnik Br. Sossinsky s Porte de Versaillesa. – Koliko boja ima na njegovoj paleti, tamno-krvavih, zelenih kao uzburkano more, narančasto-vrelih. Koliko poezije, pokreta, boja i ljudi! Zaista, treba se sjetiti samo »Kralja« ili »Oca« ili »Ljupke Kozak«. Svaka od ovih priča malo je remek-djelo po snazi izraza, stvaralačkoj toplini i unutrašnjem zanosu. Netko je rekao: – Tisuću statista ljudske komedije njegov su svijet. – Tražimo Babelja! – Tko je Babelj? Monsieur Babel? Na susjednoj kući otvara se prozor i jedna oštra ženska silueta, kao iz ruskih romana, javlja se nad nama: – Babelj stanuje ovdje, na prvom katu, šta želite, tko ste vi? 6
Predgovor
Uplašene oči promatraju nas čudno i prezrivo kao da smo sumnjivi. – Htjeli bismo vidjeti pjesnika Odese – odgovaramo ruski. Zlatne naočale i nervozni, gotovo ženski glas: – Pričekajte, sići ću dolje! U mračnom hodniku susrećemo Babelja. U ruci nosi starinsku petrolejsku lampu. Blijedi, zelenožuti odsjaj pada po njegovom izbrazdanom čelu i mutnim očima i ja prepoznajem odmah starog prijatelja koji je u djetinjstvu mnogo trpio od glavobolje zbog napornog učenja i od ranih ljubavnih groznica. Prepoznajem dječaka kome na grobljanskom zidu stari Židovi pričaju o divnim, viteškim podvizima Benje Krika; koji sred pogroma kupuje davno žuđene golubove i koji u nervnoj groznici, kao na nekoj silno osvijetljenoj pozornici ljubavnim žarom desetogodišnjeg dječaka gori za tijelom zrele i tuđe žene Galine. – Na mene ovaj Pariz djeluje kao selo – priča nam Babelj u polumračnom uglu svoje sobe. Gledam: svuda po podu leže neotvoreni sanduci, slike, gomile knjiga. Vidi se da je tek stigao s dalekog puta... – Došao sam ovdje raditi... – Pariz, selo?... 7
Predgovor
– Pariz je ogroman po materijalnom blagostanju i životu, ali oskudan duhovno. U Moskvi je obratno. Tamo je duhovni život sve. I Babelj nam priča dalje, kao djeci, nervoznim svojim, isprekidanim, gotovo ženskim, a ipak tako toplim glasom o Moskvi i o Rusiji. – Vi ne znate što je to ruski idealizam? Čovjek čovjeku dođe na čaj uvečer i ode sljedećeg jutra. Prijatelji se nađu u tramvaju i putuju pet sati zajedno. Zaborave kamo su pošli i gdje su. Rusija je siromašna, odsječena od svijeta, bez dovoljnog pritoka stranog novca, ali živi intenzivnim duhovnim životom. Europa obratno. Tu se sve guši u materijalnom, u neduhovnom. Slušamo njegovo mišljenje o Sergeju Jesenjinu. Majakovskom, Sejfulini, o mlađoj ruskoj književnosti, o budućim planovima, o povijesnom zadatku Rusije... – Došao sam u Pariz pisati roman. I tako, duboko u noć, pričamo o svemu pa čak i o Pašiću, emigraciji, o filmskim zvijezdama i o mnogo čemu što se čuje ali ne priča, što ugasi tamo gdje je sinulo. Kao iskra. Sin židovskog trgovca, rođen u Odesi, Isak Emanuilovič Babelj je – prema podacima iz Velike 8
Predgovor
sovjetske enciklopedije – do šesnaeste godine izučavao Talmud, zatim učio trgovačku školu i sudjelovao u građanskim ratovima. Pravi njegov književni rad počinje tek 1924., kada je u časopisu Lef objelodanio nekoliko pripovijedaka s temom iz židovskolupeške sredine predrevolucijske Odese. U prvom redu, Babelj je dao romantizam starog ortodoksnog židovstva koje je počelo izumirati i nestajati, zatim romantiku primitivnog, poluseljačkog klasnog opredjeljivanja i preobražavanja maloburžoaske psihe i mentaliteta u kolektivni. Sve njegove stvari odlikuju se izvanrednom psihologijom, smjelošću izraza, plastikom, dubokim lirizmom i nekim posebnim, dobroćudnim humorom kojim Babelj gleda na život i na svijet. Napisao je do sada svega tri knjige: »Odeske priče«, »Crvena konjica« i veliki scenarij za film »Benja Krik«. Nekoliko dana poslije našega posjeta vidio sam Babelja na Montparnasseu, u Café du Dôme. Izgubio se u onoj bučnoj vrevi velikih ambicija i uzaludnih babilonskih debata – kao nekoć davno na tržnici, u panici pogroma. Jedna glava sasvim različita od drugih; jedan izraz sličan izrazu nekog ozbiljnog kirurga ili fanta9
Predgovor
stičnog kemičara; jedne oči pjesnika sa zlatnim naočalama naučnika i jedan osmijeh blag i prodoran – topao i skeptičan – kao osmijeh istražnog suca. – Kad se vratim u Jugoslaviju, prevest ću vaše pripovijetke Mr. Babel! – Jako me raduje... I evo, posle dvije-tri godine, ja sam sretan što mi je uspjelo održati riječ. Gustav Krklec, 1930.
10
Odesa
KRALJ Vjenčanje je završeno, rabin se spustio u naslonjač, zatim izašao iz sobe i vani ugledao stolove postavljene cijelom dužinom dvorišta. Bilo ih je toliko da im se kraj protegao kroz dvorišna vrata u Bolničku ulicu. Onako poredani i pokriveni baršunom, stolovi su vijugali po dvorištu kao zmije sa šarenim mrljama po trbusima, i činilo se da te mrlje od narančastog i crvenog baršuna pjevaju dubokim glasom. Stanovi su bili pretvoreni u kuhinje. Kroz začađena vrata sukljao je gust plamen, pijan i punašan plamen. U njegovim zadimljenim odbljescima švrljale su stare žene s drhtavim podbracima i zaprljanim grudima. Znoj, crvenkast kao krv, crvenkast kao pjena bijesnoga psa, curio je niz te nadute grudi koje su slatkasto vonjale na ljudsko meso. Tri kuharice, ne računajući sudoperke, pripremale su svadbenu večeru, a nad njima je gospodarila osamdesetogodišnja Rejzl, tradicionalna poput svitka Tore, sitna i grbava. 11
Odesa
Prije večere prikrao se u dvorište neki mladić, nepoznat gostima. Potražio je Benju Krika. Odveo je Benju Krika ustranu. – Slušajte, Kralju – rekao je mladić – moram vam reći dvije-tri riječi. Poslala me k vama tetka Hana iz Kostecke ulice... – Dobro, dobro – odgovori Benja Krik, poznat po nadimku Kralj – reci te dvije-tri riječi... – Tetka Hana vam poručuje da je jučer u naš kvart stigao novi policijski pristav. – Znao sam to već prekjučer – odgovori Benja Krik. – I dalje?... – Pristav je okupio cijeli policijski odsjek i održao govor... – Nova metla čisto mete – odgovori Benja Krik. – On sprema raciju. I dalje?... – A znate li, Kralju, kada će biti racija? – Bit će sutra. – Bit će danas, Kralju! – Tko ti je to rekao, mladiću? – Rekla mi je tetka Hana. Vi znate tetku Hanu. – Znam tetku Hanu. I dalje... – ... Pristav je okupio cijeli policijski odsjek i održao mu govor: »Mi moramo onemogućiti Benju Krika«, rekao je pristav, »jer tamo gdje je Car gospodar, tamo nema mjesta za Kralja. Danas, kad Be13
Isak Babelj
nja Krik udaje svoju sestru i kada će svi njegovi ortaci biti na okupu – danas treba izvršiti raciju...« – I dalje... – ... Ali policajci su se počeli vrpoljiti od straha, te su rekli: »Izvedemo li danas raciju, i to danas kad Benja Krik priprema slavlje, Benja će pobjesnjeti i past će mnogo krvi.« Nato je pristav rekao: »Meni je moj obraz važniji.« – Dobro, možeš ići – odgovori Kralj. – Što da kažem tetki Hani o raciji? – Reci: Benja zna za raciju. I otišao je taj mladić. Za njim su krenula tri muškarca iz Benjine družine. Rekli su da će se vratiti za pola sata. I vratili su se za to vrijeme. To je sve. Za stolom se nije sjedilo po starješinstvu. Glupa starost nije ništa jadnija od strašljive mladosti. A ni po bogatstvu. U podstavu debelog novčanika ušivene su suze. Za stolom je na počasnu mjestu sjedio mladoženja s nevjestom. Bio je to njihov dan. Na drugom mjestu sjedio je Sender Ajhbaum, tast Kraljev. Bilo je to njegovo pravo. Morate čuti priču o Senderu Ajhbaumu, jer to nije obična priča. Kako je Benja Krik, palikuća i kralj svih lupeža postao Ajhbaumovim zetom? Kako je postao zetom čovjeka koji je imao šezdeset muznih krava? Stvar je 14
Odesa
u prepadu. Samo prije godinu dana Benja je Ajhbaumu napisao pismo. »Mesje Ajhbaume«, napisao mu je, »položite, molim vas, sutra ujutro ispod vrata, u Sofijskoj ulici 17, iznos od dvadeset tisuća rubalja. Ne učinite li to, čeka vas nešto toliko neočekivano, da će sva Odesa govoriti o vama. S poštovanjem Benja Kralj.« Tri pisma, jedno jasnije od drugoga, ostala su bez odgovora. Tek tada je Benja poduzeo potrebne mjere. Došli su noću – njih devetorica s dugačkim toljagama u rukama. Toljage su bile obavijene kučinom, a kučina natopljena smolom. Devet plamenih zvijezda razbuktalo se u Ajhbaumovu dvorištu. Benja je obio lokote na štali i počeo izvoditi kravu za kravom. Njih je dočekivao čvrst momak s nožem u ruci. Jednim udarcem oborio bi kravu na zemlju i zario nož u njezino kravlje srce. Na zemlji, zalivenoj krvlju, rascvjetale su se baklje kao ognjene ruže i zagrmjeli su pucnjevi. Pucnjevima je Benja otjerao mljekarice koje su potrčale prema štali. Odmah za njim i njegova je družina stala pucati u zrak, jer ako se puca u zrak, tada se ne može ubiti čovjeka. Tek kada je šesta krava u predsmrtnom hropcu pala pred 15
Odesa
Kraljeve noge, dotrčao je u dvorište Ajhbaum u gaćama i upitao: – Kamo to vodi, Benja? – Ne budem li ja imao novaca – nećete ni vi imati krava, mesje Ajhbaume. To je jasno kao dvaput dva. – Hajdemo u kuću, Benja. I u kući se sporazumješe. Poubijane krave podijeliše na jednake dijelove, a Ajhbaumu bî zajamčena sigurnost kretanja i imovine, i o tome bî izdana povelja s pečatom. Ali čudo se dogodilo kasnije. Za vrijeme prepada u toj strašnoj noći, dok su zaklane krave krkljale i telad se klizala po materinskoj krvi, dok su baklje plesale poput crnih djeva, a prestravljene mljekarice trčale i vikale pred cijevima dobrohotnih pištolja – te strašne noći, u razdrljenoj je košulji u dvorište istrčala Cila, kći starog Ajhbauma. I Kraljeva je pobjeda postala njegov poraz. Dva dana kasnije Benja je bez ikakva objašnjenja vratio Ajhbaumu sav novac, što mu ga je ranije oteo, a nakon toga uvečer došao u posjet. Bio je odjeven u narančasto odijelo, a ispod njegove orukvice blistala je briljantna narukvica. Ušao je u sobu, pozdravio se s Ajhbaumom i zaprosio ruku njegove kćeri Cile. Starac je doživio lagani moždani 17
Isak Babelj
udar, ali se oporavio. Bilo je u starca života još za dvadesetak godina. – Slušajte, Ajhbaume – rekao mu je Kralj – kad umrete, pokopat ću vas na Prvom židovskom groblju do samih vrata. Podići ću vam, Ajhbaume, nadgrobni spomenik od ružičasta mramora. Učinit ću vas starješinom Brodske sinagoge. Ostavit ću svoj zanat, Ajhbaume, i stupit ću u vaš posao kao ortak. Bit će u nas dvije stotine krava, Ajhbaume. Ubit ću sve mljekare osim vas. Lopov neće proći kroz ulicu u kojoj vi stanujete. Sagradit ću vam ljetnikovac na šesnaestoj stanici, uz more... Sjetite se, Ajhbaume, da ni vi u mladosti niste bili baš poput rabina. Tko je krivotvorio oporuku – o tome nećemo govoriti glasno... I vaš zet bit će Kralj, a ne nekakav šmokljan, već upravo Kralj, Ajhbaume! I Benja Krik je postigao svoje jer je bio strastven, a strast vlada cijelim svijetom. Mladenci su proživjeli tri mjeseca u bogatoj Besarabiji, usred vinograda, u obilju hrane i ljubavnoga znoja. Zatim se Benja vratio u Odesu, da bi pripremio sve za udaju svoje četrdesetogodišnje sestre Dvojre, koja je patila od gušavosti. I eto, tek sada, pošto smo ispričali životnu povijest Sendera Ajhbauma, možemo se vratiti svadbi Dvojre Krikove, Kraljeve sestre. 18
Odesa
Na toj svadbi pripremili su za večeru purice, pečene kokoši, guske, punjenu ribu i riblju čorbu, u kojoj su poput sedefa blistala jezera limuna. Nad mrtvim guščjim glavama treperili su cvjetovi kao raskošne perjanice. No zar pjenušava plima odeskog mora izbacuje na obalu pečene kokoši? Svi najplemenitiji iz naše krijumčarske družine, svi po kojima je slavna naša zemlja s kraja na kraj, obavili su te zvjezdane noći svoj zavodljivi, razorni posao. Strano vino zagrijavalo je utrobe, ugodno opuštalo noge, zamagljivalo mozgove i izazivalo podrigivanje zvučno poput zova bojne trube. Crni kuhar s »Plutarha«, koji je prije tri dana stigao iz Port-Saida, prokrijumčario je trbušaste boce ruma s Jamajke, maslinasto gustu maderu, cigare s plantaže Pierponta Morgana i naranče iz okolice Jeruzalema. Eto, što je izbacila na obalu pjenušava plima odeskog mora, eto što dobivaju ponekad odeski prosjaci na židovskim svadbama. Dobili su rum s Jamajke na svadbi Dvojre Krikove i, napivši se kao nečiste svinje, stali su zaglušno udarati štapovima. Ajhbaum, raskopčavši prsluk, promatrao je poluzatvorenih očiju bučno društvo i blaženo štucao. Orkestar je svirao tuš. Svirali su duhači i bubnjevi. Bilo je to kao na divizijskoj smotri. Čuo se tuš – i samo tuš. Lupeži, sjedeći jedan pokraj drugoga u zatvorenu 19
Isak Babelj
krugu, isprva su bili odviše zbunjeni zbog nazočnosti stranih ljudi, ali su se kasnije raspojasali. Ljova Kacap razbio je o glavu svoje ljubavnice bocu votke, a Monja Artiljerac pucao je u zrak. Ali oduševljenje je bilo na vrhuncu tek tada kada su, prema starinskom običaju, gosti počeli darovima obasipati mladi bračni par. Pojci iz sinagoge popeli su se na stolove i, uz zvukove burnih tuševa stali izvikivati količine poklonjenih rubalja i srebrnih žlica. I tu su tek Kraljevi prijatelji pokazali što vrijedi plava krv i još neugašeno moldavansko1 viteštvo. Neopisivo bezbrižnim pokretima ruku bacali su na srebrne pladnjeve zlatni novac, prstenje i ogrlice od koralja. Moldavanski aristokrati bili su stegnuti u prsluke malinove boje, ogrnuti riđim kaputima, dok su im na mesnatim nogama pucketale čizme u boji nebeskog plavetnila. Ispruživši se, s istegnutim trbusima, lupeži su pljeskali po taktu glazbe, derali se i posipali nevjestu cvijećem, a ona, četrdesetogodišnja Dvojra, sestra Benje Krika, sestra Kraljeva, iznakažena od bolesti, s nabreklom gušom i izbuljenim očima, sjedila je na brdu jastuka pokraj mršava mladića, nijemoga od tuge, kupljenog za Ajhbaumov novac. 1
Moldavanka – dio židovske četvrti u Odesi
20
Odesa
Završio je obred darivanja, pojci su već bili promukli, a kontrabas se više nikako nije slagao s violinom. Nad dvorištem se odjednom nadvio slab miris gara. – Benja – rekao je tata Krik, stari kočijaš, čak i među kočijašima čuven zbog svoje grubosti – Benja, znaš li što mi se čini? Čini mi se da se kod nas zapalila čađa... – Tata – odgovorio je Kralj svom pijanom ocu – molim vas, jedite i pijte dalje, neka vas ne uznemiruju te gluposti. I tata Krik poslušao je savjet svoga sina. Jeo je i pio. Ali oblačić dima postajao je sve zagušljiviji. Čas ovdje čas ondje, počelo se rumenjeti obzorje. I evo ga, već je suknuo uvis plameni jezik vitak kao mač. Gosti su ustali i počeli njušiti zrak, a njihove žene cičati. Lupeži su se pogledavali. Samo je Benja, čineći se da ništa ne primjećuje, bio uvrijeđen. – Meni se kvari svečanost – viknuo je u očajanju – prijatelji, molim vas, jedite i pijte... No u taj čas pojavio se u dvorištu onaj isti mladić, koji je bio tu na početku večere. – Kralju – reče – moram vam reći dvije-tri riječi... – Govori – dopusti mu Kralj – jer ti uvijek moraš reći dvije-tri riječi... 21
Isak Babelj
– Kralju – nastavi mladić, zagrcnut od smijeha – to je upravo smiješno: policijska zgrada gori kao svijeća... Trgovci-sitničari zanijemiše. Lupeži su se smješkali. Šezdesetogodišnja Manjka, pramajka svih lupeža iz Slobodke2, stavivši dva prsta u usta, zazviždi tako strahovito da su njezini susjedi poskočili. – Manjka, sada niste na poslu – dobaci joj Benja. – Budite hladnokrvniji, Manjka. Mladi čovjek, koji je donio tu nevjerojatnu vijest, još je grcao od smijeha. – Njih četrdesetorica napustili su zgradu – pričao je keseći se – i krenuli u raciju. Ali tek što su odmaknuli na petnaest koraka, već je buknula vatra. Požurite tamo, imat ćete što vidjeti... No Benja zabrani gostima da pođu na zgarište. Otišao je sam, s još dva druga. Zgrada je gorjela sa sve četiri strane podjednako. Prestrašeni policajci trčali su zadimljenim stepenicama i bacali sanduke kroz prozore. U općoj uzbuni razbježali su se zatvorenici. Vatrogasna četa bila je veoma požrtvovna, no u blizini nije bilo vode. Pristav – ta nova metla što je trebala čisto mesti – stajao je s druge strane ulice, grickajući brkove uvučene u usta. Nova me2
Slobodka – sirotinjsko predgrađe Odese
22