Barun panjač 22

ITALO CALVINO Barun penjač

Italo Calvino BARUN PENJAČ Naslov izvornog izdanja Il barone rampante S talijanskoga prevela Karmen Milačić Copyright © 2002, The Estate of Italo Calvino All rights reserved Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 33 (211) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001001781 ISBN 978-953-320-114-6

Italo Calvino

BARUN PENJAČ

Domenico Gnoli, ilustracija za prvo izdanje

Barun penjač

I. Bio je 15. lipnja 1767. kad je Cosimo Piovasco di Rondò, moj brat, posljednji put sjeo s nama. Sjećam se kao danas. Bili smo u blagovaonici naše vile u Ombrosi, prozore su uokvirivale guste grane velike crnike u parku. Bilo je podne, a naša je obitelj prema starom običaju sjedala za stol u to vrijeme, iako je do plemića već bila doprla moda, prenesena s francuskog dvora gdje baš nisu bili ranoranioci, da se ruča sredinom poslijepodneva.

Sjećam se, vjetar je puhao s mora i lišće se pomicalo. Cosimo je kazao: – Rekao sam da neću i neću! – i odgurnuo tanjur puževa. Veće neposlušnosti još nije bilo.

Na čelu stola bio je barun Arminio Piovasco di Rondò, naš otac, s dugom vlasuljom preko ušiju poput Luja XIV., nesuvremenom kao i mnoge njegove stvari. Između mene i mog brata sjedio je opat Fauchelafleur, kapelan naše obitelji i odgojitelj nas dječaka. Nasuprot nama sjedila je generalica Corradina di Rondò, naša majka, i naša sestra Battista, kućna redovnica. Na drugoj strani stola, nasuprot našem ocu, sjedio je, odjeven po turski, vitez odvjetnik Enea Silvio Carrega, hidrauličar i upravitelj naših dobara i naš prirodni stric, nezakoniti brat našeg oca.

Prije nekoliko mjeseci, pošto je Cosimo navršio dvanaest godina, a ja osam, dopušteno nam je sjediti za stolom s našim roditeljima; odnosno, ja sam prije vremena bio time obdaren zahvaljujući promaknuću svog brata, 5

ITALO CALVINO jer me nisu htjeli ostaviti da jedem sam. Obdaren kažem samo tako: u stvari, i za Cosima i za mene značilo je to zbogom! – i žalili smo što više ne možemo ručati u našoj sobici, nas dvojica sami s opatom Fauchelafleurom. Opat je bio mršav i zgužvan starčić za kojeg su govorili da je jansenist,1 a doista je pobjegao iz Dauphiné,2 svoje rodne zemlje, da bi izbjegao inkvizicijsku presudu. Ali nepopustljivost njegova karaktera, koju su obično svi hvalili, i unutarnja strogost koju je nametao sebi i drugima, popuštali su neprestano pred njegovom dubokom sklonošću za ravnodušnost i nehajnost, kao da njegove duge meditacije očiju uprtih u prazno nisu urodile ni sa čim do dosadom i bezvoljnošću i kao da u svakoj, pa i najmanjoj teškoći, vidi prst sudbine, kojoj se nije htio opirati.

Naši obroci u opatovu društvu počinjali su, poslije dugih molitava, uljudnim, obrednim, tihim pokretima žlica, i jao ako bi netko podignuo pogled s tanjura ili lagano srknuo juhu; ali na kraju prvog jela opat je već bio umoran, bilo mu je dosadno, gledao je u prazninu, pucketao jezikom pri svakom gutljaju vina, kao da su ga samo sasvim površni i prolazni osjeti mogli dirnuti; pri idućem jelu mi smo već mogli jesti rukama, a završavali smo obrok gađajući jedan drugoga sredinama kruške, dok je opat povremeno dobacivao neku od svojih lijenih fraza: – ... Ooo bien!... Ooo alors!3 Sljedbenici vjerskoga i društvenog pokreta u Francuskoj 17. i 18. st., nazvani tako po izozemskom teologu Corneliusu Jansenu (1585. – 1638.).

Oni smatraju da čovjek gotovo nema slobodne volje i može se spasiti jedino milošću Božjom; protivnici su isusovaca i crkvenih povlastica. Pape osuđuju njihovo učenje, a Luj XIV. im zabranjuje organiziranje.

2 Povijesna francuska pokrajina, glavni grad bio je Grenoble.

3 Fr. A, dobro! E, pa!

1

6

Barun penjač Sada, međutim, kad smo sjedili za stolom s obitelji, dolazile su do izražaja obiteljske pizme – tužno poglavlje djetinjstva. Naš otac i naša majka uvijek tu pred nama, upotreba pribora za piletinu i neprestano ono: uspravi se, dolje laktove sa stola, a osobito ona nesimpatična sestra Battista! Započe niz grdnji, prkošenja, kazni, inaćenja – i tako je bilo sve do dana kada je Cosimo odbio puževe i odlučio svoju sudbinu odvojiti od naše.

Tek kasnije postao sam svjestan toga gomilanja obiteljskih nesuglasica: onda sam imao osam godina, sve je za mene bila igra, rat nas dječaka protiv velikih bio je običan rat svih dječaka, nisam shvaćao da je jogunstvo mog brata značilo nešto dublje.

Naš otac barun bio je dosadan čovjek, to je bilo sigurno, iako nije bio zao: dosadan zato što su u njegovu životu dominirala zbrkana mišljenja, kao što se često zbiva u prijelaznim epohama. Nemirna vremena nagone mnoge da se i sami uskomešaju, ali u suprotnom smislu, izvan tijeka zbivanja: tako se i naš otac u onom vrenju razmetao zahtjevom za naslov vojvode od Ombrose i nije mislio na drugo do na rodoslovlja, nasljedstva, suparništva i savezništva s bližim i dalekim moćnicima.

Stoga se u našoj kući živjelo uvijek kao da smo na generalnoj probi za poziv na dvor – ne znam je li onaj austrijske carice, kralja Luja,4 ili samo onih torinskih gorštaka.5 Poslužili su nas puranom i otac nas je motrio reMarija Terezija, r. 1717., koja je vladala od 1740. do smrti 1780., a bila je i svetorimska carica te njemačka kraljica (1745. – 1765). Luj XV., r. 1710., vladao je Francuskom od 1715. do 1774.

5 Misli se na vladarsku kuću nazvanu Savoja po stožernom posjedu. Kad su posjede proširili na Pijemont, sjedište im je bilo u Torinu. Godine 1720. savojski vojvoda postaje kraljem Sardinije.

4

7

ITALO CALVINO žemo li ga i čistimo prema svim kraljevskim propisima, a opat gotovo nije ni jeo da ga ne bi uhvatili u greški, jer je on morao pomagati našem ocu u prijekorima. Što se viteza odvjetnika Carrege tiče, otkrili smo da je dvoličan: cijele pureće butove skrivao je pod naborima svoje duge turske halje, zatim bi ih grizao kako mu se sviđalo, skriven u vinogradu; i mi bismo se bili zakleli (iako ga nikada nismo uspjeli uhvatiti na djelu, tako su njegovi pokreti bili hitri) da je dolazio za stol s torbom u kojoj su bile već očišćene kosti da bi ih ostavio na tanjuru umjesto četvrti purana koja je nestajala. Na našu majku generalicu nije se osvrtalo, jer je oštar vojnički način upotrebljavala i za stolom – So! Noch ein wenig! Gut!6 – i nitko tomu nije prigovarao; od nas je tražila ne baš etiketu nego disciplinu, i svojim nalozima kao na vojnom vježbalištu podupirala je baruna: Sitz’ ruhig!7 I očisti usta! Jedina koja se lagodno osjećala bila je Battista, kućna redovnica, koja je skidala meso s pilića takvim sitničavim žarom, komadić po komadić, nekim šiljastim nožićima koje je samo ona imala, nekom vrstom kirurških lanceta. Barun, koji je nju morao pokazivati kao primjer, nije ju se usuđivao gledati, jer je i njemu ulijevala strah onim svojim prevrnutim očima ispod krila uštirkane kape, stisnutih zubi na sitnom žutom licu kao u miša. Razumije se, dakle, da je stol bio mjesto gdje su dolazile do izražaja sve suprotnosti i netrpeljivosti među nama, i sve naše ludosti i licemjerja, i da je baš za stolom došlo do Cosimove pobune.

Zato i pripovijedam ovako naširoko, jer pripremljenih stolova u životu mog brata više neće biti, to je sigurno.

6 7

8

Njem. Tako! Još malo! Dobro!

Njem. Sjedni mirno!

Barun penjač To je bilo i jedino mjesto gdje smo se susretali sa starijima. Preostali dio dana naša se majka povlačila u svoje sobe, gdje je izrađivala čipke i vezove, jer se generalica u stvari znala unositi samo u te tradicionalno ženske poslove i samo je u njima davala oduška svom ratničkom zanosu. Bile su to čipke i vezovi koji su obično prikazivali zemljopisne karte; i, onako prostrte na jastuku ili goblenskoj tkanini, naša bi ih majka pribadala iglama i zastavicama, označavajući planove bitaka u Ratovima za naslijeđe,8 koje je izvrsno poznavala. Ili je vezla topove s različitim putanjama koje su izlazile iz otvora za vatru, ili pritke za gađanje i znakove kutova gađanja, jer je bila vrlo vješta u balistici, a imala je na raspolaganju i cijelu biblioteku svog oca generala, s raspravama o vojničkom umijeću i balističkim tablicama i atlasima. Naša majka bila je von Kurtewitz, Konradina, kći generala Konrada von Kurtewitza, koji je kao zapovjednik četa Marije Terezije prije dvadeset godina okupirao našu zemlju. Kako je rano izgubila majku, general ju je vodio sa sobom po raznim bojištima: ničega viteškog nije bilo u tome, putovali su dobro opremljeni, boravili u najboljim dvorcima, sa četom slugu, i ona je provodila dane vezući na jastucima čipku na batiće; to što se govorilo da je i ona sudjelovala u bitkama na konju bile su priče; uvijek je bila samo ženica ružičaste kože i prćasta nosa, kakve se i mi sjećamo, ali sačuvala je onaj očev vojnički zanos, možda iz prosvjeda prema mužu.

Naš otac bio je jedan od rijetkih plemića u našem kraju koji su stali na stranu carskih vojnika u onom ratu: 8 U 18. stoljeću bilo je više ratova za naslijeđa. Rat za austrijsko naslijeđe vodio se od 1740. do 1748.

9

ITALO CALVINO raskriljenih ruku dočekao je generala von Kurtewitza na svom feudu, stavio mu na raspolaganje svoje ljude i, da još bolje dokaže svoju odanost carskoj stvari, oženio se Konradinom, a sve u nadi da će postati vojvoda, što mu se i tada izjalovilo, kao i uvijek, jer su carski vojnici ubrzo otišli, a oni iz Genove nabili mu poreze.9 Ali dobio je vrijednu suprugu, generalicu, kako su je nazvali poslije smrti njezina oca, koji je poginuo u pohodu na Provansu, i Marija Terezija joj je poslala zlatnu medalju na jastuku od damasta; bila je supruga s kojom se gotovo uvijek slagao, iako ona, odgojena u vojničkim logorima, nije sanjala drugo do vojske i bitke i predbacivala je ocu da nije drugo do švrljalo slabe sreće.

Ali, u stvari, oboje je još živjelo u vremenu ratova za naslijeđe, ona s topništvom koje joj se motalo po glavi, a on s rodoslovnim stablima; ona je sanjala o vojničkom činu u bilo kojoj vojsci za nas djecu, a on je snovao za nas ženidbu s nekom velevojvotkinjom pristalicom Carstva...10 Uza sve to bili su odlični roditelji, ali toliko rastreseni da smo mi odrasli gotovo prepušteni sami sebi.

Je li to bilo dobro ili zlo? A tko to može reći? Cosimov život bio je toliko neobičan, a moj tako uredan i umjeren, pa ipak je naše djetinjstvo zajednički proteklo, obojica smo bili ravnodušni na te srdžbe odraslih, tražeći staze različite od onih kojima svi idu.

Penjali smo se po stablima (te prve nedužne igre otkrivaju se danas mom sjećanju u svjetlu inicijacije, slutnje; ali, tada, tko je na to mislio?), prelazili potoke ska9 Genova je bila pomorska i trgovačka aristokratska republika; neovisnost je izgubila 1797., kao i Mletačka Republika.

10 Misli se na Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti.

10

Barun penjač čući s jednoga grebena na drugi, istraživali špilje na morskoj obali, klizali se po mramornom priručju stubišta naše vile. Jedno takvo klizanje bilo je povod jednom od najtežih Cosimovih sukoba s roditeljima, jer je, prema njegovu mišljenju, bio neopravdano kažnjen, i otad je u njemu tinjala skrivena mržnja prema obitelji (ili društvu? ili svijetu uopće?) koja se najzad izrazila u njegovoj odluci 15. lipnja. Što se klizanja po mramornom priručju stubišta tiče, istina je, bili smo već upozoreni; ne zbog straha da ne slomimo nogu ili ruku, jer se za to naši roditelji nisu nikada brinuli, pa mislim da upravo zato i nismo nikada ništa slomili, već zbog toga što smo, rastući i debljajući se, postali opasni za kipove predaka koje je naš otac postavio na završnim stupićima priručja na svakom zaokretu stubišta. Doista, Cosimo je već bio srušio jednog šukundjeda biskupa, s mitrom i svim ostalim; kaznili su ga, a on je otad naučio zaustaviti se hip prije zaokreta i skočiti dolje, mimoilazeći kip za dlaku. I ja sam to naučio, jer sam ga u svemu slijedio, samo sam ja, uvijek suzdržaniji i oprezniji, skakao već s pola priručja, ili sam se klizao na prekide, neprestano se zaustavljajući. Jednog dana on se spuštao po priručju kao strijela – i tko se baš penjao stubama! Opat Fauchelafleur, koji je tumarao s otvorenim brevijarom ispred sebe, ali pogleda uprta u prazninu kao kokoš. Da je barem bio poluuspavan kao obično! Ne, bio je to jedan od onih njegovih rijetkih trenutaka krajnje pozornosti i bojazni za sve stvari. Ugleda Cosima i pomisli: priručje, kip, sad će udariti, sad će i mene izgrditi ( jer su za svaki naš nestašluk i njega grdili zato što nas ne zna nadzirati), i on se baci na priručje da bi zadržao mog 11

ITALO CALVINO brata. Cosimo se sudari s opatom, odvuče ga sa sobom po priručju (starčić je bio kost i koža), nije se mogao zaustaviti, s podvostručenim zaletom gurne kip našeg pretka Cacciaguerre Piovasca, križara u Svetoj Zemlji, i svi se sruše na dnu stuba: razbijeni križar (bio je od sadre), opat i on. Prijekorima, šibanju, kaznama, zatvoru s kruhom i hladnom juhom nije bilo kraja. I Cosimo, koji se osjećao pravednim jer krivica nije bila njegova, već opatova, izašao je iz tih napada bijesan: – Fućkam ja na sve Vaše pretke, gospodine oče! – a to je već pretkazivalo da će biti buntovnik.

Naša sestra, u biti, bila je to isto. I ona je uvijek bila osamljena i buntovna narav, iako joj je osamljenost u kojoj je živjela nametnuo naš otac nakon one priče o sinu markiza della Mele. Što je to u stvari bilo s markizovim sinom nikada se nije doznalo. Sin iz nama neprijateljske obitelji – kako se uvukao u našu kuću? Zašto? Da zavede, čak da siluje našu sestru – spominjalo se u dugoj prepirci koja je uslijedila između dviju obitelji. Zapravo nismo nikada uspjeli ni zamisliti onu pjegavu budalu kao zavodnika, barem ne naše sestre, koja je bila mnogo jača od njega i poznata po svojim jakim rukama i željeznom stisku, što su ga znali osjetiti čak i konjušari. A zatim: zašto je on vikao? I kako su ga pronašle sluge, koje su dotrčale zajedno s našim ocem, u poderanim hlačama kao da su ih tigrove pandže raskidale? Della Mele nisu nikada htjeli priznati da je njihov sin napao Battistinu čast i nisu pristali da je oženi. I tako je naša sestra ostala u kući u redovničkim haljinama, iako se nije zavjetovala ni kao trećoretkinja, s obzirom na svoje sumnjive sklonosti.

12

Barun penjač Njezina opaka duša izbijala je na vidjelo prije svega u kuhinji. Bila je vrlo vrijedna kuharica, jer nisu joj nedostajale ni marljivost ni fantazija, što su prve odlike svake kuharice, ali ono čega bi se prihvatila uvijek je bilo pravo iznenađenje: jednom je pripremila pržene kriške s paštetom, izvrsne, mora se priznati, od mišje jetre, a nije nam rekla od čega su dok ih nismo pojeli i priznali da su bile dobre! A bolje da i ne govorimo o nogama od skakavca, onima zadnjim, tvrdim, nazupčanim, koje je složila u mozaik na torti. A svinjski repovi prženi kao da su uštipci! Pa onaj put kad je skuhala cijelog ježa, sa svim bodljikama, tko zna zašto, sigurno da nas zgrane kad se otkrije zdjela, jer čak ga ni ona, koja je inače jela sve što bi pripremila, nije htjela kušati, iako je to bio mlad, ružičast i sigurno mekan jež. Zapravo, mnoga od tih gadnih jela izmišljala je samo zato da se pravi važna, više nego iz zadovoljstva da zajedno s nama uživa u jelima grozna ukusa. Ova Battistina jela bijahu pravi životinjski ili biljni filigrani (uvijek dobro pripremljena): cvjetače sa zečjim ušima položenima na zečji krzneni okovratnik. Ili svinjska glava iz čijih je usta, kao da plazi jezik, izlazio crveni jastog, a jastog je u hvataljkama držao svinjski jezik, kao da ga je istrgnuo. A onda puževi! Uspjela bi odsjeći glave bezbrojnim puževima i te vrlo mekane glave pomoću drvaca nabosti na princes krafne, pa su se na stolu činile poput jata malih labudova. Još više nego te poslastice uznemiravala je pomisao na upornu marljivost s kojom je Battista pripremala jela, pomisao na njezine tanke ruke kojima je raskidala mala životinjska tijela.

Način na koji su puževi uzbuđivali stravičnu fantaziju naše sestre potaknuo je mog brata i mene na pobunu, 13

ITALO CALVINO koja je bila ujedno solidarnost s jadnim izmrcvarenim životinjama, nelagodnost zbog ukusa kuhanih puževa, a i nepodnošenje svega i svih; zato nije čudno što je upravo tu sazreo Cosimov čin i sve ono što je kasnije slijedilo.

Bijasmo stvorili plan. Kako je vitez odvjetnik donosio u kuću košare pune puževa, stavljali su te puževe u podrum u jednu bačvu da gladuju i da se tako, jedući samo mekinje, čiste. Kad bi se pomaknula daska kojom je bila pokrivena bačva, činilo se u bačvi kao u paklu u kojem su se puževi pomicali među mekinjama, tamnim sluzavim komadićima i obojenim puževim izmetinama sa sporošću koja je već bila znak samrtne borbe, uspomena na lijepo doba provedeno na otvorenome i u travi. Poneki je od puževa bio sasvim izvan ljušture, protegnute glave i raširenih rogova, neki sav zgrčen u sebe s ispruženim opreznim ticalima; neki su bili skupljeni jedni uz druge, neki zatvoreni i usnuli, neki mrtvi s preokrenutim kućicama. Da bismo ih spasili od one opake kuharice i da bismo spasili sebe od njezinih čudnih gozbi, probušili smo na dnu bačve rupu i odatle smo pomoću isjeckane trave i meda napravili stazice, što je moguće više skrivene iza bačava i među alatima u podrumu, da bismo privukli puževe na bijeg do prozorčića koji je gledao na neobrađene i zarasle lijehe.

Sutradan, kada smo sišli u podrum da vidimo što se dogodilo i kad smo pod svjetlom voštanice pregledali zidove i hodnike – Jedan ovdje!... Drugi tamo! – ... A pogledaj dokle je onaj stigao! – već je cijeli red puževa prelazio od bačve k prozorčiću, slijedeći naše tragove. – Brzo, pužići, brzo, bježite! – nismo mogli da im ne kažemo gledajući te životinjice kako vrlo lagano pužu, kri14

Barun penjač vudajući po hrapavim podrumskim zidovima, privučeni slučajno bačenim predmetima, i plijesni, i naslagama; a podrum je bio mračan, zatrpan, neravan: nadali smo se da ih nitko neće otkriti i da će svi na vrijeme umaknuti.

Međutim, noću je ona naša nemirna sestra pretraživala cijelu kuću, loveći miševe, držeći svijećnjak i lovačku pušku pod rukom. Te noći otišla je u podrum i svjetlost svijećnjaka obasja jednog puža koji je zalutao na strop, ostavljajući za sobom srebrnkasti sluzavi trag.

Odjeknu pucanj. Svi smo u krevetima poskočili i brzo legli, zagnjurivši glave u jastuk, priviknuti na noćni lov kućne redovnice. Battista je, oborivši puža, srušila i komad žbuke nerazumnim pucanjem; počela je vikati svojim piskutavim glasićem: – U pomoć! Svi bježe! U pomoć!

Dotrčale su poluobučene sluge, otac sa sabljom u ruci, opat bez vlasulje, a vitez odvjetnik, prije nego što je uopće shvatio o čemu se radi, da bi izbjegao gnjavažu pobjegao je u polje i otišao spavati na sijenu.

Pod svjetlošću baklji svi su počeli loviti puževe po podrumu, iako nikom do njih nije bilo stalo, ali sada su već bili budni i zbog samoljublja nisu htjeli priznati da su nizašto bili uznemireni. Otkrili su rupu u bačvi i odmah shvatili da smo to mi učinili. Otac je došao k nama s bičem. Završilo je tako da su nam po leđima, stražnjicama i nogama ostali ljubičasti tragovi. Zatvorili su nas u mračnu sobicu koja je bila poput zatvora.

Držali su nas tamo tri dana, dajući nam kruh, salatu, govedsku kožu i hladnu juhu (koja nam je, srećom, bila draga). A onda, prvi objed s obitelji: kao da se ništa nije dogodilo, sve kako treba, onog podneva 15. lipnja; a što 15

ITALO CALVINO je pripremila naša sestra Battista, nadzornica kuhinje? Juhu od puževa i jelo od puževa! Cosimo nije htio ni dotaknuti. – Jedite ili ćemo vas odmah zatvoriti u sobicu!

Ja sam popustio i počeo gutati one mekušce. (To je s moje strane pomalo bilo i podlo i moj se brat osjetio još osamljenijim, tako da je, napuštajući nas, prosvjedovao i protiv mene jer sam ga iznevjerio; ali ja sam imao samo osam godina, pa što vrijedi uspoređivati snagu moje volje, volje koju sam kao dijete mogao imati, s nadljudskom tvrdoglavošću koja je obilježila život mog brata?)

– Dakle? – reče naš otac Cosimu.

– Ne i ne! – odvrati Cosimo i odgurnu tanjur.

– Makni se od stola!

Cosimo je već svima nama bio okrenuo leđa i odlazio iz sobe.

– Kamo ideš?

Vidjeli smo ga kroz staklena vrata kako u predvorju uzima trorogi šešir i sabljicu.

– Znam ja! – i potrča u vrt.

Ubrzo nakon toga vidjeli smo kroz prozor kako se penje uz crniku. Bio je odjeven dobro, nakinđuren, iako je imao dvanaest godina, baš onako kako je naš otac želio da bude kada dođe na objed: napudrane kose s vrpcom na perčinu, s trorogim šeširom, čipkastom kravatom, zelenim frakom, hlačama boje sljeza, sabljicom i dugim dokoljenicama od bijele kože, koje su bile jedini ustupak načinu odijevanja u skladu s našim ladanjskim životom. ( Ja sam imao samo osam godina i nisam imao napudranu kosu, osim u vrlo svečanim prilikama, a ni sabljicu, koju bih rado bio nosio). Tako se on penjao po čvornatom stablu, pokrećući ruke i noge po granama sigurnošću i br16

Barun penjač zinom koju je posjedovao zahvaljujući našim dugim zajedničkim vježbama.

Već sam rekao da smo sate i sate provodili na stablima, ali ne iz korisnih motiva koji su nagonili druge dječake da traže plodove ili ptičja gnijezda, nego iz želje da svladamo teška ispupčenja na deblu i procijepe, da stižemo što je moguće više i da pronalazimo lijepa mjesta gdje bismo se zaustavili i promatrali svijet ispod nas, šalili se i dovikivali prolaznicima. Zato sam smatrao prirodnim što je prva Cosimova misao nakon onoga nepravednog okomljivanja bila da se popne na crniku, nama poznato stablo, koje je pružalo grane do visine prozora u blagovaonici, pa je tako nametao svoje prezirno i uvredljivo držanje, izazivajući cijelu obitelj.

– Vorsicht! Vorsicht!11 Past će, jadnik! – uzviknula je brižljivo naša majka, koja bi nas rado vidjela u jurišu ispod topovske tanadi, a strahovala je za svaku našu igru.

Cosimo se popeo na rašljastu granu na kojoj se mogao udobno smjestiti, uzjahao je mlatarajući nogama i prekriženih ruku, a glavu uvukao u ramena i nabio trorogi šešir na čelo.

Naš otac nagnu se kroz prozor.

– Kad se umoriš tamo, promijenit ćeš mišljenje! – viknu mu.

– Neću nikada promijeniti mišljenje – odvrati s grane moj brat.

– Ja ću ti pokazati čim siđeš!

– Ali ja više neću sići! – I održao je riječ.

11

Njem. Pazi! Pazi!

17

ITALO CALVINO

II. Cosimo je bio na crniki. Grane su se dodirivale, visoki mostovi nad zemljom. Puhao je povjetarac; bilo je sunčano. Sunce je bilo među lišćem i da bismo vidjeli Cosima morali smo rukama štititi pogled. Cosimo je sa stabla gledao svijet: viđena odozgo, svaka se stvar činila drukčijom, i to je već bila zabava. Drvored je imao sasvim drugi izgled, i lijehe, hortenzije, kamelije, željezni stolić u vrtu gdje smo pili kavu. Tamo dalje krošnje stabala su se rijedile, zelenilo je prelazilo u mala stupnjevita polja ograđena kamenim zidovima; grbina brijega bila je tamna od maslinika, a iza njega virile su izblijedjele cigle i škriljevac na ombroškim krovovima i stršili jarboli lađa, tamo dolje gdje je bila luka. Dalje se pružalo more, širok horizont, i prolazio je jedan lijeni jedrenjak.

Barun i generalica su poslije kave izašli u vrt. Gledali su ružičnjak, pretvarali se da ne vode računa o Cosimu. Čas bi se uhvatili pod ruku, ali odmah su se udaljili jedno od drugoga pa raspravljali i gestikulirali. Ja sam, međutim, došao pod crniku kao da se igram za svoj račun, a zapravo da privučem Cosimovu pažnju; ali on je bio još ljut na mene i ostajao je gore, gledajući u daljinu. Prekinuh igru i šćućurih se iza jedne klupe da bih ga mogao promatrati neopažen.

Moj brat je stajao kao na straži. Gledao je sve, a sve bijaše kao ništa. Među limunovim stablima prolazila je neka žena s košarom. Neki se mazgar penjao uz obronak, 18

Barun penjač držeći mazgu za rep. Nisu se vidjeli; na zvuk željeznih kopita žena se okrenula i nagnula prema cesti, ali nije stigla vidjeti mazgara. Onda ona započe pjevati, ali je mazgar već prelazio zavoj; on osluhnu, zapucketa bičem i reče mazgi: – Aah! I sve na tome završi. Cosimo je vidio i jedno i drugo.

Sad je drvoredom prolazio opat Fauchelafleur s otvorenim brevijarom. Cosimo uzme nešto s grane i baci mu na glavu; nisam vidio što je to bilo, možda pauk ili komadić kore; ali ga nije pogodio. Cosimo je sabljicom počeo dupsti rupu u deblu. Izleti jedna razljućena pčela, on je odgurnu, mašući trorogim šeširom, a zatim je pogledom slijedio njezin let do grma tikava, gdje se pritajila.

Hitar kao uvijek, vitez odvjetnik izjuri iz kuće, prijeđe stube u vrtu i izgubi se u vinogradu; da bi vidio kamo je išao, Cosimo se pope na drugu granu. Tu se, među lišćem, začuo šušanj, a onda je poletio kos. Cosimu je to bilo krivo, jer je cijelo vrijeme bio gore a nije ga primijetio. Pogleda prema Suncu ima li još koji. Ne, nije ih bilo.

Blizu crnike bijaše brijest; krošnje su im se gotovo dodirivale. Brijestova grana pružala se pola metra iznad grane drugog stabla; mom je bratu bilo lako načiniti korak i tako osvojiti vrh brijesta, koji nismo nikad istražili zbog visine i male mogućnosti da se penjemo sa zemlje.

S brijesta, potraživši mjesto gdje se koja grana dodiruje s drugim stablom, prešao je na rogač, pa onda na dud. Tako sam promatrao Cosima kako prelazi s grane na granu hodajući iznad vrta.

Neke grane starog duda dosezale su i prelazile preko ogradnog zida naše vile, a tamo je bio vrt d’Ondarivā. Mi, iako susjedi, ništa nismo znali o markizima d’Ondariva, 19

ITALO CALVINO ombroškim plemićima, jer je naš otac postavljao zahtjeve na neka njihova feudalna prava koja su generacijama uživali, pa je tako uzajamna mržnja dijelila dvije obitelji, isto onako kao što je naše vile dijelio visok zid sličan kuli neke tvrđave, a ne znam je li ga sagradio naš otac ili markiz. Tomu treba dodati i ljubomoru kojom su d’Ondarive čuvali svoj vrt, nastanjen, kako se govorilo, neviđenim vrstama biljaka. Doista, već je djed današnjih markiza, Linnéov sljedbenik,12 angažirao brojnu rodbinu koju je imala obitelj na francuskom i engleskom dvoru da mu šalje najvrednije botaničke rijetkosti iz kolonija, i godinama su brodovi iskrcavali u Ombrosi vreće sjemenja, snopove mladica, grmove u loncima, pa čak i cijela stabla s ogromnim ovojcima zemlje oko korijena; dok u tom vrtu nije izrasla, govorili su, mješavina šuma iz Indije i Amerike, ili čak iz Nove Holandije.13 Sve što smo mi od toga mogli vidjeti, pomolivši se na rub zida, bili su tamni listovi biljke također uvezene iz američkih kolonija, magnolije, na čijim je crnim granama izbijao bijeli mesnati cvijet. S našeg duda Cosimo je prešao na zidni ugao, napravio nekoliko koraka održavajući ravnotežu, a onda se, držeći se rukama, spustio na drugu stranu, gdje bijahu listovi i cvijet magnolije. Odatle je nestao s mog vidika; i ono što ću sada ispričati, kao i mnoge pojedinosti ove priče o njegovu životu, doznao sam od njega kasnije, ili sam ih izvukao iz raširenih svjedočenja i nagađanja.

Cosimo je bio na magnoliji. Premda gustih grana, to Carl von Linné (1707. – 1778.), švedski liječnik i prirodoslovac, osnivač botaničke terminologije za pojedine vrste i dijelove biljaka.

13 Stariji naziv za Australiju.

12

20

Barun penjač stablo bilo je lako prohodno za dječaka kakav je bio moj brat, vješt penjanju na svim vrstama stabala; i grane su odoljele njegovoj težini iako su bile tanke i od mekog drveta, a vrškovi Cosimovih cipela lako su ih gulili, otkrivajući bijele ozljede na crnoj kori; dječaka je ovijao svjež miris lišća koje je vjetar pokretao, okrećući čas tamnu, čas svjetlucavu zelen listova.

Cijeli je vrt mirisao; Cosimo ga još nije uspio prijeći pogledom, jer je bio neobično gust, ali ga je osjetilom mirisa istraživao i nastojao raspoznati različite arome koje su mu već bile poznate, jer ih je donosio vjetar sve do našeg vrta, a za nas bijahu tajna, kao i sve ostalo vezano za tu vilu. Onda je gledao grane i vidio nove listove, neke velike i sjajne kao da preko njih protječe voda, neke malene i peraste, a debla su bila ili sasvim glatka ili puna krljušti.

Tišina je ispunjavala vrt. Samo je jato sićušnih zviždaka uzletjelo, pijučući. A jedan glasić je pjevao: – O la la la... La ba-lan-çoire...14 Cosimo pogleda dolje. Obješena o granu velikoga obližnjeg stabla njihala se ljuljačka na kojoj je sjedila djevojčica od desetak godina.

Djevojčica je bila plava, s visoko začešljanom kosom, pomalo smiješnom za dijete, u plavoj haljini koja također nije bila dječja, a sa suknjom koja je sada, podignuta na ljuljačci, lepršala u čipkama. Djevojčica je gledala poluzatvorenih očiju i podignuta nosa, kao da sebi umišlja da je dama, i grizla jabuku, saginjući glavu svaki put prema ruci koja je držala jabuku i konopac ljuljačke; odbacivala se upirući vršak cipelica o zemlju svaki put kada bi 14

Fr. O, ljuljačko...

21

ITALO CALVINO ljuljačka došla do najniže točke svog luka, a iz usta je prskala komadiće kore izgrižene jabuke i pjevala: – O la la la... La ba-la-nçoire... – kao djevojčica koje se ama baš ništa ne tiče, ni ljuljačka, ni pjesma, ni (ipak malo više) jabuka, i u glavi joj se već druge misli roje...

Cosimo se s vrha magnolije spustio na najnižu granu i sad je stajao, raskrečenih nogu, laktovima oslonjen na granu ispred sebe kao na prozorski prag. Zaleti ljuljačke donosili su mu djevojčicu baš pod nos.

Ona nije bila pažljiva i nije ga primijetila. Ali odjednom ga ugleda, uspravljenog na stablu, s trorogim šeširom i dokoljenicama. – Oh! – reče.

Jabuka joj ispade iz ruku i otkotrlja se ispod magnolije. Cosimo izvuče sabljicu iz korica, sagnu se s posljednje grane, dosegnu jabuku vrškom sablje, nabode je i pruži djevojčici, koja je u međuvremenu prešla još jednu putanju ljuljačke i sad je bila ponovno pred njim. – Uzmite je, nije se uprljala, samo se malo otukla s jedne strane.

Plavokosa djevojčica bila se već pokajala što se toliko začudila nepoznatom dječaku koji se pojavio na magnoliji i ponovno je zadobila svoj važan izraz s prćastim nosom. – Jeste li lopov? – reče.

– Lopov? – odvrati Cosimo, uvrijeđeno; onda razmisli: pomisao mu se gotovo svidjela. – Ja, da – reče, i navuče trorogi šešir na čelo. – Imate nešto protiv?

– A što ste došli krasti?

Cosimo pogleda jabuku koju je nabo na sabljicu i sjeti se da je gladan, da jelo gotovo nije ni dotaknuo na stolu. – Ovu jabuku – reče, i poče je guliti sabljom, koja je i pored obiteljskih zabrana bila vrlo oštra.

– Onda ste kradljivac voća – reče djevojčica.

22