bibliotekar

MIHAIL ELIZAROV Bibliotekar

Mihail Elizarov BIBLIOTEKAR Naslov izvornog izdanja Михаил Елизаров Библиотекарь Copyright © by Ad Marginem Press, 2007.

Objavljivanje knjige regulirano je ugovorom s Goumen&Smirnova Literary Agency i Plima Literary Agency Preveo s ruskoga MIROSLAV NIKOLAC Slika na naslovnoj stranici Giuseppe Arcimboldo: Bibliotekar Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZLATNI PAPAGAJ 05 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 825110

Mihail Elizarov

BIBLIOTEKAR

»Radnik mora duboko razumjeti da je kanti i lokomotiva moguće proizvesti koliko želite, a pjesmu i uzbuđenje nije moguće proizvesti. Pjesma vrijedi više od stvari...« Andrej Platonov

Dio I.

KNJIGE

BIBLIOTEKAR

GROMOV Pisac Dmitrij Aleksandrovič Gromov (1910-1981) proživio je svoje posljednje dane u potpunom zaboravu. Njegove su knjige bez traga iscurile u rijeke starog papira, a kada su političke katastrofe razrušile sovjetsku Domovinu, činilo se da više nije ostao nitko tko bi se sjetio Gromova.

Gromova je malo tko čitao. Naravno, čitali su ga urednici, koji su ocjenjivali političku podobnost tekstova, a zatim i kritičari. Teško da su ikoga mogli uzbuditi i zainteresirati naslovi Proleterski (1951.), Srećo, leti! (1954.), Narva (1965.), Putovima rada (1968.), Srebrna dubina (1972.), Tihe trave (1977.).

Gromovljeva biografija išla je ruku pod ruku s razvojem socijalističke domovine. Završio je osnovnu školu i pedagoški tehnikum, radio na mjestu odgovornog tajnika u redakciji tvorničkih novina. Čistke i represije nisu dotakle Gromova i on je mirno dočekao lipanj četrdeset i prve godine, kad su ga pozvali u vojsku. Na frontu je stigao kao vojni korespondent. Tijekom zime četrdeset i treće Gromovu su se smrznule ruke. Lijevu ruku su mu uspjeli spasiti, a desnu su amputirali. Stoga su sve Gromovljeve knjige bile napisane prinuđenim ljevakom. Nakon pobjede, Gromov je odveo obitelj iz taškentske evakuacije na Donbas i radio u redakciji gradskih novina do mirovine.

Gromov se za pero uhvatio kasno, kao zreo četrdesetogodišnjak. Često je pisao o temi nastanka države, veličao jednostavnu svakodnevicu provincijalnih gradova, naselja i sela, pisao o rudnicima, tvornicama, beskrajnim pustopoljinama i naporima za ostvarenje uroda. Heroji njegovih knjiga obično su bili crveni direktori ili predsjednici kolhoza, povratnici s fronte, udovice koje su sačuvale ljubav i društvenu svijest, pioniri i komsomolci – odlučni, veseli, spremni na radni podvig. Dobro je pobjeđivalo s dosadnom postojanošću: metalurški kombinat se gradio u rekordnim rokovima, nedavni student se nakon pola godine rada u tvornici pretvarao u prekaljenog stručnjaka, radionica je prebacivala plan i preuzimala nove obaveze, u jesen su zlatne rijeke zrna 7

Mihail Elizarov tekle u kolhozne silose. Zlo je bivalo preodgojeno ili otpravljano u zatvor. Razvijale su se i ljubavne strasti, no vrlo nevine – poljubac najavljen u početku knjige na završnim je stranicama, sukladno kazališnom aksiomu o oružju na zidu, bezazleno odsjedao na obrazu. Uostalom, teme nisu važne. Sve je bilo napisano jednoličnim slogom, solidnim, ali suhim rečenicama. Čak i korice s traktorima, kombajnima i rudarima bile su napravljene iz nekakvog recikliranog kartona.

Država koja je porodila Gromova bila je u stanju izdavati tisuće autora koje nitko nije čitao. Knjige su ležale u trgovinama, spuštali su im cijenu do nekoliko kopjejki, odnosili u skladište, predavali u otpad i zatim izdavali nove nepotrebne knjige.

Posljednju Gromovljevu knjigu izdali su sedamdeset i sedme godine, a zatim su u redakcijama smijenjeni ljudi koji su znali da njegova djela predstavljaju bezopasni literarni otpad ratnog veterana, kojeg društvo osobito ne treba, ali i nema ništa protiv njegovog postojanja.

Gromov je sa svih strana primao uljudne odbijenice. Država je slavila nadolazeće samoubojstvo i njegovala pobješnjelu literaturu rušitelja.

Usamljeni udovac Gromov shvatio je kako je njegovo vrijeme isteklo i tiho umro, a deset godina nakon njega nestao je i SSSR radi kojeg je nekada stvarao.

Iako je ukupno tiskano više od pola milijuna primjeraka Gromovljevih knjiga, tek su se pojedini primjerci nekim čudom našli u narodnim bibliotekama dalekih naselja, bolnica, radnih logora, internata, trunuli su u podrumima, unakrsno uvezani špagom, utisnuti između materijala s nekog od zasjedanja i brojnih lenjinskih tomova.

Bez obzira na to, Gromov je imao istinske poklonike. Oni su lutali po zemlji skupljajući preostale knjige i za njih bi dali sve na svijetu.

Gromovljeve knjige nosile su naslove o svakakvim vodama i travama samo u običnom životu. Među sakupljačima Gromovljevih djela koristili su se sasvim drugi nazivi – Knjiga Sile, Knjiga Vlasti, Knjiga Bijesa, Knjiga Strpljenja, Knjiga Radosti, Knjiga Sjećanja, Knjiga Smisla...

8

BIBLIOTEKAR

LAGUDOV Valerijan Mihajlovič Lagudov je bez sumnje spadao među najutjecajnije ličnosti gromovskog univerzuma.

Lagudov se rodio kao jedinac u učiteljskoj obitelji u Saratovu.

Od djetinjstva se isticao svojim sposobnostima. Četrdeset i pete godine se kao sedamnaestogodišnji dobrovoljac uputio u rat, ali nije stigao do fronte – u travnju je obolio od upale pluća te je mjesec dana preležao u bolnici, a u svibnju je rat završio. Ta tema vojnika koji je zakasnio u rat je za Lagudova bila krajnje bolna. Četrdeset i sedme godine Lagudov se upisao na Filološki fakultet. Nakon što je uspješno obranio diplomski rad, dvanaest godina je radio kao novinar u provincijskim novinama, a šezdeset i pete su ga pozvali u literarni časopis, gdje je preuzeo mjesto voditelja redakcije kritike.

Prethodnik Lagudova rastao se sa svojim radnim mjestom jer je propustio roman sumnjiv po kriteriju lojalnosti. Period Hruščovljevog zatopljenja je prošao, ali granice cenzure ostale su dovoljno nejasne – bilo je teško procijeniti je li tekst napisan u duhu novog vremena ili predstavlja antisovjetski materijal. Na kraju su i časopis i izdavačka kuća dobili ozbiljan ukor. Stoga se Lagudov pažljivo odnosio prema svemu što je stizalo na njegov stol. Prolistavši na brzinu Gromovljev roman, odlučio je završiti s knjigom za jednu večer i više joj se ne vraćati. U glavi je unaprijed pripremio toplo sastavljenu recenziju – Lagudovu savjest nije dopuštala da kritizira ratnog veterana iako je ovaj napisao umjetnički drugorazredni, ali zato politički korektan tekst o vojnicima iz protuavionskih jedinica. Do noći je knjiga bila pročitana.

Iako toga nije bio svjestan, savjesni Lagudov je ispunio Uvjet Neprekidnosti. Nije dopustio da mu popusti pažnja i pročitao je knjigu od prve do posljednje stranice, ne propuštajući ni dosadne odlomke s opisima prirode ili nekakav patriotski dijalog. Tako je Lagudov ispunio Uvjet Temeljitosti.

Pročitao je Knjigu Radosti, poznatu pod naslovom Narva. Pre9

Mihail Elizarov ma sjećanju njegove bivše žene, Lagudov je upao u burno euforično stanje, nije spavao cijelu noć, govorio je kako je podvrgnuo postojanje sveobuhvatnoj analizi i kako su mu se javile prekrasne misli o tome kako biti od koristi čovječanstvu, kako je ranije bio izgubljen u životu, a sada je sve postalo jasno, i pri tome se glasno smijao. Pred jutro su emocije utihnule i on je suho priopćio uznemirenoj supruzi da je još rano oglašavati njegove ideje. Toga dana nije bio u stanju otići na posao, bio je utučen i više nije iskazivao misli o općoj harmoniji.

Sadržajna strana euforije koju je doživio Lagudov nije imala nikakve smislene veze sa sadržajem Gromovljeve knjige te on nije povezao noćne događaje sa čitanjem knjige. Ali u duši je svejedno ostao određeni emocionalni trag zahvaljujući kojem je Lagudov zapamtio pisca po imenu Gromov.

Osamnaest godina kasnije, Lagudov je u zapuštenoj kolodvorskoj prodavaonici vidio Gromovljevu knjigu. Potaknut nostalgijom za davno proživljenom noćnom radošću, Lagudov je kupio knjigu – ona je nakon svih popusta stajala pet kopjejki i bila je kratka, tek dvije stotine malih stranica, baš kao stvorena za predstojeći put.

Okolnosti u vlaku pomogle su Lagudovu da ponovo ispuni dva Uvjeta. U vagonu su s njim putovali pripiti mladići koji su gnjavili putnike. Postariji i ne pretjerano snažni Lagudov odlučio je da se ne petlja s krupnim huliganima. Osjetio je muški stid što nije u stanju zadržati bezobraznike te je uronio u stranice nastojeći ostaviti dojam čovjeka obuzetog čitanjem.

Lagudovu je tada u ruke dospjela Knjiga Sjećanja – Tihe trave, radi koje je nakratko upao u polusan. Knjiga je Lagudovu podmetnula iznimno snažno fantomsko, nepostojeće sjećanje. Lagudova je zapljusnula toliko dirljiva nježnost prema tom odsanjanom životu da je u suznom ushićenju okopnio od sveobuhvatnog osjećaja svijetle i čiste topline.

Nakon čitanja druge Gromovljeve knjige, sudbina Lagudova se naglo izmijenila. Ostavio je posao, razveo se od supruge i izgubio mu se svaki trag. Nakon tri godine, Lagudov se ponovo pojavio, a oko njega se već obrazovao moćni klan ili, kako su se njegovi članovi sami nazivali – biblioteka. Upravo taj naziv se s vremenom proširio na sve slične organizacije.

10

BIBLIOTEKAR U biblioteku Lagudova najprije su ušli ljudi na kojima je on provjeravao djelovanje Knjige Sjećanja. Lagudov je čudesni efekt isprva nadmeno pripisivao svojim vlastitim osobinama. Međutim, eksperimenti su pokazali da pri ispunjavanju Uvjeta Knjiga nepogrešivo djeluje na sve. Najbližim suradnikom Lagudova postao je psihijatar Artur Frizman – Lagudov je tijekom prvih mjeseci sumnjao u svoje psihičko zdravlje.

Lagudov je pažljivo birao, privlačeći ljude iz mirnih, bijedno plaćenih profesija – učitelje, inženjere, skromne kulturne djelatnike – one koje su nadošle promjene preplašile i potištile. Pretpostavljao je da će se inteligencija, ponižena novim okolnostima, pokazati podatnim i pouzdanim materijalom nesposobnim za bunt i izdaju, pogotovo ako uz pomoć knjiga, a posredno i Lagudova, ispuni svoju vječnu klasnu čežnju za duhovnošću.

Ta pretpostavka je umnogome bila pogrešna. Gromovljeve su knjige u potpunosti mijenjale osobnost, ali oprezni Lagudov je jednostavno imao sreće s izborom novih drugova, a uz to mu je stručno pomagao Frizman, koji nije regrutirao baš svakoga.

Novi članovi biblioteke obično su prema Lagudovu osjećali duboko poštovanje i odanost, što je bilo prirodno – većini očajnih, neimaštinom izmučenih ljudi Valerijan Mihajlovič je vratio nadu, smisao postojanja i pripadnost kolektivu okupljenom oko zajedničke ideje.

Tijekom prve dvije godine Lagudov je pod svojim znamenjem uglavnom skupljao ponižene i uvrijeđene intelektualce, a zatim je uvidio da biblioteci očigledno nedostaje sirove snage. Tada je Lagudovu pomogao Frizman. U njegovu ordinaciju su se često javljali ljudi iscrpljeni ratom u Afganistanu. Takve bi u početku obrađivao Frizman, a zatim ih je prosljeđivao Lagudovu. Devedeset i prve godine biblioteka se popunila članovima koji su istupili iz vojske ne želeći prekršiti zakletvu iz sovjetskih vremena. Bivši časnici pretvorili su intelektualce u ozbiljnu vojnu strukturu s čvrstom disciplinom, službom izviđanja i sigurnosti. Biblioteka je u svakom trenutku mogla okupiti do stotinu boraca.

Naravno, sistem nije funkcionirao bez grešaka. Pojavljivali su se lakomisleni brbljavci koji su naširoko lamatali jezikom o Knjigama.

Nekoliko su se puta pojavljivale naznake urote. Sudbina mutikaša bila je jednako tragična – nestajali su bez traga.

11

Mihail Elizarov Bilo je i slučajeva krađe Knjiga. Lagudova je izdao jedan od čitatelja – izvjesni Jakimov. Nakon što je došao na red da iz skladišta primi Knjigu Sjećanja, prevario je čuvara i pobjegao u nepoznatom smjeru.

Lagudov je posjedovao dovoljan broj knjiga i biblioteka time nije bila previše osiromašena, ali presedan je sam po sebi bio mučan, a uz to se izdajnik uspio sakriti.

I drugi su se čitatelji poslužili primjerom uspješnog zločina. Njih su uspjeli uhvatiti. Radi očuvanja uzdrmanog autoriteta Lagudova i upozorenja budućim zlonamjernicima, kradljivce knjiga raščetvorili bi pred cijelom bibliotekom.

Jakimova su slučajno otkrili godinu dana nakon drske krađe.

Skrio se u Ufi. Tamo je smjesta poslana kaznena ekspedicija sa zadatkom da uništi kradljivca i vrati Knjigu. Kakvo je samo bilo iznenađenje Lagudovljevih ratnika kada su ustanovili da Jakimov nije gubio vrijeme u Ufi te je osnovao vlastitu biblioteku.

Neveliki Lagudovljev odred hrabro je odlučio da ne čeka pojačanje. Sukladno lakonskom pristupu »idem na vi«, otvoreno su pozvali Jakimova na sukob. Dogovoreno je korištenje hladnog oružja te je odabrano skrovito mjesto izvan grada.

Treba reći da su i čitatelji iz biblioteke Jakimova živjeli sukladno načelu »mrtvi se nemaju čega sramiti«. Te noći pobjeda nije pripala nikome. Izmoreni krvavom bitkom, protivnici su se povukli.

Lagudov se nije usudio poslati novu kaznenu ekspediciju. Bilo je potrebno štititi spremište knjiga od bliskog neprijatelja, a ne slati odrede preko brda i dolina, žrtvovati vjerne čitatelje radi zadovoljenja ambicija. Biblioteka je i bez toga bila okružena mnogobrojnim i agresivnim konkurentima.

Lagudov je dugo pretpostavljao kako je širenje znanja o Gromovu djelo izdajnika iz njegove biblioteke. Bio je previše uvjeren u svoju izabranost i otklanjao je pomisao da bi netko drugi osim njega mogao biti sposoban samostalno proniknuti u Knjige. Sve one koji su stekli moć zahvaljujući njegovom, Lagudovljevom otkriću, smatrao je drugorazrednim ljudima, prljavim prevarantima. Stoga je kasnije, kad se pokazalo da nije jedinstven, Lagudov, iako teška srca, ravnopravno kontaktirao samo s izvornim, prirodnim bibliotekarima – onima koji su svojim umom, bez pomoći, otkrili tajnu Knjiga.

12

BIBLIOTEKAR Postotak ljudi koji su se upoznali s Gromovljevim djelima zahvaljujući curenju informacija bio je prilično velik i brojni novi klanovi su se organizirali oko odbjeglih čitatelja, što nije nužno bilo povezano s krađom – ako je postajala dovoljno jaka želja, još krajem osamdesetih nije bilo previše teško nabaviti Knjigu Sjećanja. Glavnu ulogu nisu odigrali bjegunci ili spletke, već misionarska djelatnost prvih »apostola«, čija su imena odavno zauzela vječna mjesta u panteonu ovog grubog, zatvorenog društva. Neke od njih vrijedi spomenuti. Šepčihin Petar Vladimirovič. Radio je u tipografiji, gdje je za tisak pripremao Knjige Sjećanja. Slučajno pomiješavši korice, on kući nije ponio željeni detektivski roman, već Gromova. Slučaj je htio da zaglavi u dizalu s knjigom i tako provede pola noći, a kada su ga ujutro izvukli majstori, izašao je kao drugi čovjek. Radi svoje osjetljive prirode, Šepčihin je odmah shvatio – stvar nije u njegovoj fiziologiji, već u misterioznoj knjizi. Potresen tajnom, ostavio je posao i lutao zemljom, postavši jednim od najvatrenijih propovjednika Gromova. Šepčihin je poginuo i vrlo je vjerojatno da su ga uklonili upravo novi obraćenici koje je ranije upoznao s Knjigom. Oni su ga se riješili zaključivši da je prosvjetiteljska djelatnost Šepčihina previše opasna za hermetično zatvoreni gromovski svijet.

Doroševič Julijan Olegovič. Nalazio se u klinici za odvikavanje od alkohola te je, kako ne bi poludio od dosadne trezvenosti, čitao. U takvim bibliotekama poluzatvorskog tipa završavao je svakakav otpad, iole vrijedne knjige tamo se nisu zadržavale. Ali zahvaljujući klinici za odvikavanje Doroševič je saznao za Gromova i Knjigu Strpljenja Srebrna dubina. Ta Knjiga je svakom mučeniku poklanjala osjećaj velike utjehe i pomirenja sa životom. Govorili su da pomaže uklanjanju fizičke boli, djelujući poput opće anestezije. Na ostale osjećaje, osim očaja, straha i boli, Knjiga izgleda nije vidljivo djelovala, već ih je jednostavno utišavala do potpune ravnodušnosti.

Doroševičevo duševno ustrojstvo odgovaralo je selektivnosti tipičnoj za misionarski poziv. On je otkrivao Knjigu samo ljudima koji su mu se činili najnesretnijima. Doroševičev životni put prekinut je pri nejasnim okolnostima i nije poznato tko ga je ubio – vjerojatno onaj koji je grijeh ubojstva smatrao manjim zlom od vlastite patnje.

Moguće je da povijest preuveličava duševne kvalitete lutajućih »apostola« i da su oni, kao i svi bibliotekari, zapravo htjeli osobnu pre13

Mihail Elizarov vlast te da su i sami nastojali osnovati knjižna društva, ali u svojoj misiji nisu uspjeli.

Ova neobična nesebičnost u određenoj je mjeri proturječila specifičnosti tajne. Svaki novi čitatelj upoznat s Gromovljevim djelima shvaćao je da Knjiga Radosti, Strpljenja i Sjećanja nema dovoljno za sve i da je bolje ne širiti glas o Gromovu. Kolektivu je bilo lakše sačuvati Knjigu i povećati broj članova, pa su ti usamljeni lutajući istraživači iščezli. Nove čitatelje birala je sama biblioteka. Radije su primali usamljene ljude, bez obitelji, s duševnim traumama, i dugo su razmatrali kandidata: je li on dostojan postati upućenim u čudo, je li ga u stanju čuvati i zaštititi, a ako to bude potrebno i dati život za njega.

Ukratko, Lagudov je imao priličan broj konkurenata. Uskoro su iz svih imalo značajnih društvenih biblioteka zajedno s Knjigama tajanstveno iščezle i bibliografije Gromova. Čak je i u Lenjinskoj biblioteci netko uklonio sve informacije iz kartoteke. Jasno, nakon informatizacije, podaci o nepostojećem autoru nisu nigdje uneseni i Gromov je formalno nestao. Zabavili su se i policama. Bez kartoteke se moglo samo nagađati o stvarnoj količini publikacija.

Kolekcionari Gromovljevih djela su početkom devedesetih posjedovali uvjetni popis šest već poznatih Knjiga. Postojala su i svjedočanstva o sedmoj, koju su nazivali Knjigom Smisla. Smatralo se da će s njenim otkrićem postati jasna istinska namjena Gromovljeva stvaralaštva. U tom trenutku još se nitko nije mogao pohvaliti pronađenim Smislom, a neki su skeptici tvrdili da ta Knjiga jednostavno ne postoji.

Potpuna zbirka djela se u svim bibliotekama smatrala gigantskom čarolijom koja je trebala dati nekakav globalni rezultat.

Lagudovski teoretičari govorili su o »božanskom stanju« koje bi trebalo trajati jednako dugo kao i djelovanje bilo koje pojedine Knjige.

Nitko nije znao kakva bi bila korist od tog stanja, ispravno pretpostavljajući kako bi čovjeku u ulozi Boga u glavu dolazile nadljudske ideje. Običnim čitateljima govorili su kako će se Lagudov, kada postane Bog, pobrinuti za svoje suborce.

Vođeni su razgovori o kraju svijeta, »knjižnom trovanju« koje je moglo ubiti čitatelja, ili o tome kako će sve Knjige, pročitane zaredom, uskrsnuti mrtve. Međutim, to su bile tek pretpostavke.

Smatrano je kako se potpuna zbirka Knjiga mogla nalaziti kod 14

BIBLIOTEKAR samog Gromova, ali kada se Lagudov primio potrage, Gromov je već davno umro, a njegov je stan završio u vlasništvu nepoznatih ljudi koji su se već tokom prvog tjedna riješili starih stvari.

Jedina Gromovljeva kćer, Olga Dmitrijevna, živjela je s obitelji u Ukrajini. Predstavivši se kao novinar, Lagudovljev čovjek ju je posjetio i s ogorčenjem saznao kako je dvije preostale Knjige poklonila slučajnom posjetitelju koji se predstavio kao književni kritičar koji izučava stvaralaštvo njezina oca. Olga Dmitrijevna nije zapamtila ni naslove Knjiga. Činilo se da su to bile Knjiga Sjećanja i Knjiga Radosti.

Naravno, Lagudov je saznao tko ga je preduhitrio, no od toga nije bilo puno koristi. Lagudov se nije odlučio na oružani sukob s konkurentima. Na kraju krajeva, nitko ga nije prevario, protivnik je jednostavno bio brži i mogao je kriviti samo sebe. Lagudov je zapamtio lekciju i utrostručio napore.

Gromov je imao brata Benjamina, kojem je također slao svoje knjige. S tim bratom je Lagudov imao sreće – osim već spomenutih Knjiga Sjećanja i Radosti, pronađena je prilično rijetka i vrijedna knjiga Srebrna dubina. Djelujući poput morfija, Knjiga je sve stradalnike neraskidivo vezivala s bibliotekom...

Godine sistematskog traženja nisu ostale bez rezultata. Sukladno glasinama, u lagudovskom spremištu nalazilo se osam Knjiga Radosti, tri Knjige Strpljenja i ne manje od tuceta primjeraka Knjige Sjećanja – knjiga Tihe trave izdana je posljednja te je bila sačuvana bolje od ostalih: na svijetu se nalazilo nekoliko stotina primjeraka ove knjige.

Knjiga Sjećanja bila je korisna u strateškom smislu – uz njenu su pomoć lako privlačeni i zadržavani čitatelji slabi na osjećaj nježnosti.

Dvije Knjige Sjećanja i stan u centru Saratova razmijenjeni su za opasnu Knjigu Bijesa Putovima rada, koja je bila u stanju izazvati stanje ratničkog transa čak i u najnježnijem srcu.

Ostale je Knjige još trebalo potražiti. Lagudov je polagao velike nade na udaljene regije zemlje i azijska područja uz rusku granicu gdje su Gromovljeve Knjige teoretski mogle biti sačuvane, pošto su sve Knjige »s površine« na području središnje Rusije, istočne Ukrajine i Bjelorusije početkom devedesetih pokupili skupljači iz raznih biblioteka.

Kad bi potraga naišla na prepreke, pribjegavalo se ni najmanje 15

Mihail Elizarov plemenitim sredstvima. Sve češće primjenjivani su razbojnički napadi na skladišta Knjiga.

Otprilike u isto vrijeme pojavili su se takozvani prepisivači – čitatelji koji su kopirali Knjige radi prodaje i stjecanja bogatstva. Prepisivači su tvrdili da se djelovanje kopije ne razlikuje od djelovanja tiskanog originala.

Rukopisi su gotovo uvijek sadržavali neke greške ili propuste te se ispostavljalo da ne vrijede. Nije pomagala ni primjena strojeva za kopiranje, koji su trebali isključiti mogućnost pogreške. Mislili su da je stvar u tiskanju te su neke Knjige bile nelegalno ponovo tiskane. O kvalitetama ponovo tiskanih »krivotvorina« postojale su proturječne informacije. Bilo kako bilo, svugdje je prevladavalo vjerovanje da kopija nikada ne može biti ravna originalu.

Pojava falsifikata dovela je do gomile sukoba nakon kojih su mnoge posrnule biblioteke prestale postojati. Prepisivači su se smatrali prekršiteljima, njih su uništavali pripadnici vlastitih, kao i protivničkih redova. No jedno im je uspjelo – pojavio se priličan broj falsifikata.

U to su se vrijeme pojavili i slučajevi vandalizma. Prodavane su i razmjenjivane izvorne Knjige s vješto istrgnutom stranicom umjesto koje se umetala druga stranica na sličnom papiru. Jasno, unakažena knjiga nije djelovala. I dok su se ranije ograničivali površnim prelistavanjem Knjige, poslije ovakvih incidenata počeli su brojati stranice, uspoređivati izgled slova i kvalitetu papira.

Između biblioteka nikada nije vladalo osobito povjerenje, nitko nije želio pomagati konkurentima da postanu jači. Razmjene ili prodaje bile su krajnje rijetke, a bilo kakav pokušaj prevare dovodio bi do krvavog sukoba.

Sukobi su vođeni na skrovitim mjestima, u svečanom ozračju – predstavnici biblioteka nosili bi Knjige obješene na štapove, poput vojnog znamenja. U početku su to bili originali, a zatim su ih prilično često zamjenjivali maketama. Vatreno oružje bilo je strogo zabranjeno.

Pri tome se nije radilo samo o svojevrsnoj ratničkoj časti. Rasjekotine ili nagnječenja je pred vanjskim svijetom s mrtvačnicama, bolnicama i pravobraniteljskim strukturama bilo lakše predstaviti kao nesretan 16

BIBLIOTEKAR slučaj, običnu tučnjavu. Rane od metaka nisu mogle biti predstavljene na taj način. Između ostalog, ta je vrsta oružja bila bučna.

Obično su se u borbama koristili predmeti iz domaćinstva – mesarski noževi, sjekire, čekići, metalne šipke, vile, kose, mlatovi. Sve u svemu, odredi su naoružavani poput seljačke vojske Emilijana Pugačova ili čeških husita, a izgled tih ljudi nepogrešivo je izazivao asocijaciju na izraz »borba na život i smrt«, jer se smrt pod kosom ili satarom mogla itekako osjetiti...

Tijekom posljednjih godina Lagudova nije vidio nitko osim najbližih suradnika. Govorili su kako se Valerijan Mihajlovič pritajio u strahu od plaćenih ubojica iz konkurentskih biblioteka.

17

Mihail Elizarov

ŠULJGA Nikolaj Jurjevič Šuljga rođen je pedesete godine. Kao dijete je bio plašljiv i stidljiv, u školi je bio dobar, ali je imao neodlučan karakter. Kao posljedica upale kod Šuljge se razvio tik na licu. Pretrpio je nekoliko neuspješnih operacija koje su ostavile duboke ožiljke. Šuljga se jako sramio svoje mane, čiji je dojam pojačan velikim naočalama.

Drugova praktično nije imao. Šezdeset i osme godine Šuljga se upisao na Pedagoški fakultet, ali je na trećoj godini ostavio studij i pridružio se komsomolskom projektu gradnje na sjeveru, gdje, po njegovim riječima, »ljude ne cijene prema izgledu, već prema predanosti radu«.

Boreći se protiv svoje intelektualne prirode, Šuljga je nekoliko godina obavljao razne poslove na traženju nafte, ali posao je bio težak i nezanimljiv, a uz to su ga ipak ismijavali pošto je Šuljga, koji nije bio nimalo nalik heroju, objašnjavao porijeklo tika i ožiljaka nezgodom tijekom lova na medvjede.

Sedamdeset i druge Šuljga se pridružio grupi lovaca na krznene životinje. U grupi su bila još dva lovca i mjesni vodič. Mećava ih je stjerala u brvnaru i na mjesec dana zatrpala snijegom. Stoljetno iskustvo života u tajgi upozoravalo je na opasnosti grupnog zatočenja. Vodič je prizvao čaroliju kako se ljudi u očaju od zatočenja ne bi poubijali.

Narodna čarolija nije upalila jer je pobijeđena moćnijim sredstvom. Sve je završilo tragično. Posljednji stanovnik brvnare je pored posoljenog mesa i sačme ostavio desetak knjiga pomiješanih s novinama – radi potpale vatre. Šuljga se iz dosade prihvatio Gromovljeve knjige. U rukama mu se našla Knjiga Bijesa Putovima Rada. O literaturi je malo znao, a dosadan tekst odgovarao je njegovom temperamentu. I tako je Šuljga ispunio dva neophodna Uvjeta – Temeljitosti i Neprekidnosti.

U brvnaru je nakon čitanja ušla smrt. Pokušavajući sakriti zločin, Šuljga je raskomadao ubijene i odvukao ih u tajgu. Ostatke je otkrila grupa tragača. Tijela su identificirana. Šuljga je završio na sudu.

Nije odbijao krivnju i iskreno se kajao nad učinjenim. Svoj čudovišni 18

BIBLIOTEKAR postupak objasnio je trovanjem »kunskim otrovom« koji su posjedovali lovci – kako se ne bi oštetilo vrijedno krzno malih zvijeri, lovci su ih trovali. Šuljga je tvrdio kako je otrov na neki način dospio u njegovu hranu.

Ispričao je kako je čitao uz svijeću, a zatim je osjetio »promjenu stanja«, kao da mu se po cijelom tijelu razlila kipuća voda. Šuljgu je najvjerojatnije potaknula uvreda. Na primjer, mogli su mu reći: »Trzavi mudonjo, prestani trošiti svijeće na pizdarije.« Ozlovoljeni prisilnim zatočeništvom, ljudi ne biraju riječi, a nedostatak prostora daje dovoljno povoda za grubosti. Šuljga je osjetio navalu neljudskog bijesa, dohvatio sjekiru i ubio vodiča i lovce. Nakon nekoliko sati gnjev je ispario i nastupilo je shvaćanje učinjenog.

Na Šuljgi su napravili odgovarajuće analize i nisu pronašli nikakve posljedice otrova na organizam. Uzevši u obzir njegovo pokajanje, pomoć u istrazi i klaustrofobične okolnosti zločina, smrtna kazna je zamijenjena s petnaest godina strogog zatvora.

Reputacija ubojice nije pomogla Šuljgi u logoru. Neupućen u kriminalnu kazuistiku, on je na ispitivanja odgovarao prostodušno, govoreći kako je studirao »dvije godine na Pedu«. Onako visok i štrkljast, s naočalama i trzavim obrazom, Šuljga je još u istražnom zatvoru dobio nadimak Učo i predstavljao je idealan objekt za iživljavanje.

Potištenim i po ničemu posebnim izgledom sam je odredio svoju ulogu u logoru – nešto između preplašenog »potrčka« i »redara«, vječnog čistača. Šuljgu su mučili očaj i strah. Nije bio u stanju ispraviti ništa u svojem životu. Na fronti bi se uz pomoć nekog podviga bilo moguće pretvoriti iz kukavice u heroja. Za podvig ili bilo kakav postupak koji bi izmijenio njegov položaj u kriminalnom svijetu on nije znao, a takav postupak vjerojatno nije ni postojao. Šuljga se uglavnom povezao s jednakim nesretnicima kao što je on, »potrčcima« ili »tetkama«. Susjedi iz barake, obični zatvorenici, razgovarali su sa Šuljgom krajnje nevoljko, vidjevši da on pada u hijerarhiji, i nastojali su izbjegavati suvišne kontakte s čovjekom kojem bi radi njegove bespomoćnosti u bilo kojem trenutku mogli pokloniti »tanjur s rupom« – to jest status tetke.

Nadajući se skraćenju trajanja kazne, Šuljga, kojemu je sistem 19

Mihail Elizarov logorskih kasti bio nepoznat, prihvatio je prijedlog uprave logora i pridružio se odjelu za preventivu prekršaja. A zatim je shvatio kako je prešao u kategoriju »drukera« – tako su zvali zatvorenike koji su pristali na suradnju s logorskom upravom. Šuljga je upao u »aktivni sastav«. S povezom na rukavu, dežurao je na kontrolnoj točci između »spavaonice« i »radionice« – spavaće i radne zone logora. Uzevši u obzir njegovo društveno obrazovanje, iako nezavršeno, kao i stanje zdravlja – njegov tik na obrazu se pogoršao – Šuljgu su prebacili na rad u biblioteci. Tamo je bilo lakše.

Izdržavao je šestu godinu kazne. U slobodno vrijeme je neprekidno čitao, i to bilo što, samo da zaposli um. Strah je utihnuo, i u trenucima duševnog ili noćnog zatišja on je često razmišljao o tome što je njega, dobrog i stidljivog čovjeka, pretvorilo u ubojicu. Razmišljanja su upućivala na knjigu s prljavosivim koricama koja je nestala u plamenu. Šuljga je u logorskoj biblioteci pronašao Gromovljevu knjigu Srećo, leti! To je bila sasvim druga knjiga od one koju je pročitao, ali je zapamtio prezime autora. Jedne nedjeljne večeri, Šuljga je s njemu svojstvenom temeljitošću pročitao Knjigu Vlasti. U jednom trenutku je u sebi osjetio duševnu transformaciju, njegov se um odjednom ispunio pulsirajućim osjećajem vlastite važnosti. Šuljgi se jako svidio taj novi osjećaj i, što je najvažnije, shvatio je njegov izvor i uzrok. Šuljga je primijetio kako je zahvaljujući Knjizi bio u stanju utjecati na ljude oko sebe i nametati svoju volju. Jasno, nije se promijenio okolni svijet, već čovjek koji je pročitao Knjigu – tajanstvena sila je privremeno mijenjala izraze lica, izgled, držanje, utjecala je na protivnika gestama, glasom, riječima. Može se reći da je Knjiga pomogla Šuljgi ovladati dušama onih koji su ulazili u njegovo društvo – »drukera«, »potrčka«, »redara«, nosača kibli, »tetki«, »primača« – otpada kriminalnog svijeta.

U to je vrijeme staru kriminalnu elitu postupno istisnula nova generacija mladih bandita. Oni više nisu poštovali raniji nepisani zakon koji je branio ponižavanje bilo koga bez razloga. Novi trend divljaštva koji se pojavio u običnim logorima prelazio je i na razmjerno mirne zatvore strogog režima. Niže kaste sada su živjele puno gore.

Ponižavali su ih radi zabave, iz puke dosade. Kao povod moglo je poslužiti bilo što – nježan izgled, slabost, previše pameti.

20

BIBLIOTEKAR Jednom prilikom se u logoru dogodio krajnje neobičan slučaj.

Jedan od poniženih, Timur Kovrov, oskvrnuo je jednog od mladih autoriteta u usponu – Kovrov se bacio na njega i počeo ga oblizivati.

Zatvorenik je izbio »primača« gotovo do smrti, ali je zauvijek izgubio prijašnje poštovanje. Štoviše, »zaraženi« je i sam popunio redove izopćenika te su ga uskoro pronašli obješenog. Kovrov je odležao neko vrijeme u bolnici te su mu, kako se govorilo, radi invalidnosti smanjili kaznu.

Teško da je itko obratio pažnju na to da je dva dana prije neobičnog napada Šuljga razgovarao s Kovrovim i potaknuo ga na djelovanje. Tog Kovrova su ponizili na prevaru – kao prinovu su ga posjeli na stolicu za »primače« u logorskoj kinodvorani. A još manje se itko sjećao da je nešto ranije taj isti mladi autoritet otvoreno ismijavao Šuljgu, govoreći da će »četverookom drukeru zabiti pamet gdje sunce ne sja«.

Tako je Šuljga ustanovio svoj sistem zaštite od kriminalnog svijeta – uz pomoć pokornih, prljavih, izmučenih bića sa zasebnim probušenim suđem za ponižene i odvojenim mjestom, koji su mogli samo otvarati usta i trpjeti poniženja.

Unutar mjesec dana oskvrnuto je nekoliko uvaženijih zatvorenika, svi koji su se ikada zamjerili Šuljgi. Treba reći da zatvorenici obilježeni postupkom »primača – samoubojice« nakon toga nisu dugo živjeli, već su rezali vene ili se vješali, u protivnom bi ih osobito grubo silovale jučerašnje žrtve... Šuljga je redovito čitao Knjigu koja mu je svakog dana darivala umjetnu, no radi toga ništa manje učinkovitu karizmu. Čak su se i stari zatvorenici podčinjavali Šuljgi, ne shvaćajući što im se događa.

Informacija o tome tko huška »ponižene« na zatvorenike stigla je do starješine bande – među izopćenicima našli su se doušnici. Starješini nije bilo jasno kako je jedan od poniženih odjednom ovladao takvom duševnom snagom. Instinktivno je osjećao: Šuljga pribjegava nekom tajnom triku – i nakon dugog razmišljanja došao je do ispravnog zaključka. Noću su Šuljgi ukrali Knjigu. Starješina nije shvatio u čemu je njena tajna, ali je pogodio uzrok tajanstvenog pomućenja razuma. Šuljga je ujutro shvatio da je knjiga ukradena. Potrčko iz barake prenio mu je poruku grupe starješina koji su ga pozivali na razgovor. Šuljga je pretpostavljao kako bi mogao završiti taj susret, no višekrat21

Mihail Elizarov no doživljen osjećaj vlasti je od njega napravio čovjeka izvanrednog karaktera.

Rasplet se odvio na drvnom odlagalištu. Bila je veljača i mrak je rano padao. Starješina nije očekivao otpor. S njim su bili samo jedan nasilnik iz njegovog najbližeg kruga i poslušnik koji je na kartama izgubio život te je postao »torpedo« – on je trebao ukloniti nadobudnog Uču. Zapravo, starješina je vjerovao da za time neće biti potrebe.

On se spremao predložiti Šuljgi da se sam objesi kako poslušnik ne bi griješio dušu. Već su pripremili omču i privezali je za odgovarajuću granu. Šuljga je izgledao toliko potišteno da nikome nije palo na pamet provjeriti nosi li oružje. I tu su pogriješili. U rukavu jakne sakrio je masivan kraj metalne cijevi koja je radi težine bila napunjena pijeskom.

Starješina je sa zadovoljstvom primijetio kako Učo više ne odaje samopouzdanje te se još jednom uvjerio da je imao posla s prevarantom koji se služio nekom neobičnom hipnozom.

Nakon što je čuo presudu, Šuljga je tek upitao gdje se trenutno nalazi Knjiga i usput obećao da će otkriti njezinu fantastičnu tajnu.

Zainteresiran prijedlogom, starješina je izvukao Knjigu. Šuljga je polako rukom zahvatio šaku snijega, pričekao da se počne topiti, a zatim zamahnuo rukom tako da je cijev skliznula u nju i učvrstila se u ledom skovanom hvatu. Prvi je udarac obrušio na glavu »torpeda«. Zatvorenici su izvukli noževe, ali je tupo oružje dokazalo svoju prednost. Šuljga je isto gadno prošao. Imao je snage tek da dohvati Knjigu, a zatim je izgubio svijest.

Borbu je promatrao skriveni svjedok – zatvorenik Savelij Voroncov. On se već dugo nalazio pod čarobnim utjecajem Šuljge te ga je, predosjećajući nevolju, odlučio pratiti, i dobro da je to učinio. Bibliotekar je krvario i pomoć Voroncova mu je itekako dobro došla.

Iščupavši cijev iz Šuljgine ruke, Voroncov ju je podmetnuo ubijenom »torpedu« i pozvao pomoć.

Poslije rekonstrukcije, događaji su izgledali drugačije: nakon što je izgubio na kartama, poslušnik se obračunao s kriminalnom elitom, a Šuljga se pokušao umiješati te je pritom ranjen.

Uprava nije pretjerano povjerovala u tu bajku, ali ju je prihvatila kao osnovnu verziju događaja, tim prije što su postojala tek dva 22