Bodler cvijece zla 22

Charles Baudelaire CVIJEĆE ZLA

Charles Baudelaire CVIJEĆE ZLA Naslov izvornog izdanja LES FLEURS DU MAL (BAUDELAIRE: OEUVRES Bibliothéque de la Pléiade, NRF, Gallimard, Paris, 1954.)

Ilustracije u knjizi AUGUSTE RODIN GEORGES ROCHEGROSSE CHARLES BAUDELAIRE Ilustracija na koricama MUSTRA iz zbirke zidnih valjaka NENADA MARINCA iz Koprivnice Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka VINKO I ZVONKO 04 (198) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946871 ISBN 978-953-320-100-9

CHARLES BAUDELAIRE

CVIJEĆE ZLA Preveo s francuskoga Vladimir Gerić

charles baudelaire

besprijekornomu pjesniku savršenom čarobnjaku francuske riječi vrlo dragom i štovanom

učitelju i prijatelju

Théophileu Gautiereu s osjećajem najdublje poniznosti posvećujem ove bolećive Cvjetove C. B.

4

cvijeće zla

čitatelju Lijenost, glupost, škrtost i život bez srama, iscrpljuju nam tijelo, a dušu grijehom toče, svijet čak i goji svoje opačine i zloće, baš ko što ubog čovjek hrani svoju gamad.

Grijesi su jaka napast, a kajanja dug vragu; za sva naša priznanja očekuje se plaća, svijet se na blatan put često s veseljem vraća, u nadi da će plačem sprati svaku ljagu.

Sotona nas Trismegist1 na jastucima čara i ljulja u san savjest opčinjenih duša; dragocjen metal naše volje kuša i u prah mrvi vješta svojta alkemičara.

Vrag vuče konce naših dnevnih postupaka!

Svi tonemo u porok, sve niže i još niže i svaki dan smo Paklu bar za korak bliže, a ne straši nas nalet smrdljivoga mraka.

Hermes Trismegistos (grč.) – Hermes »Tri Puta Najveći«, »Trostruko Najveći«; sinkretistička kombinacija egipatskoga boga Tota i grčkoga boga Hermesa. Baudelaire sintagmom Satan Trismégiste pridaje Sotoni Hermesova obilježja nositelja drevne, ezoterične mudrosti, ali i naglašava njegovu svakovrsnu drugu, pa i fizičku moć.

1

5

charles baudelaire Stari razvratnik, što krezub siše stara izmrcvarena prsa drolje, žedan strasti, mi krademo, sve usput, nedopuštene slasti i grickamo ih kao zrnja suhog nara.

Migoljavo i živo, ko klupko crijevnih glista, u mozgu našem banči puk mahnitih Demona, dok dišemo, u pluća Smrt nam osiona sveđ navire ko rijeka zastrašujućeg svista.

Blud, otrov, palež, nož i bezbrojna zla djela još nisu oslikali cvijećem smiješno platno, svih naših jadnih kobi, bit će zacijelo zato što naša duša, jao, još nije dosta smjela!

No, kraj svih strvinara, hijena, zmija, kuja, svih majmuna, bizona, škorpija, pantera, čudovišta što gmižu, riču, kolju kao zvjerad, u zvjerinjaku, gdje naš porok stalno buja, nešto je gore, mrže i gorče do sto puta!

I premda ne skače, ne urla, niti vrišti, već teži da svu zemlju isprevrne i sništi, da jednim zijevom cijeli svijet proguta, a to je Dosada! – Tu cmizdravicu znate, jer sjetno puši hašiš, a sanja gubilišta, ti, čitatelju, znaš taj soj, i mek i ništav, o, dvolični moj štilče, moj sličniče i brate!

6

SUMOR I UZOR

Rochegrosse: Sumor i uzor

cvijeće zla

1.

blagoslov Kad vrhovnih sila odluka se zbude te se pjesnik rodi u sumornu svijetu, prestravljena majka, s krikom kletve hude, sunu k Bogu šake, a ne hvalu svetu!

– »O, zašto nisam vrgla škorpije i zmije, no da sada dojim ovo ruglo svoje!

O, prokleta noć kad strast nam uzavrije te utroba mi zače ispaštanje moje!

Kad od sviju žena na me gnjev svoj svali, pa se jadnu mužu zgadih kao kužna, i kad ne može u ognju da se spali, ko ljubavno pismo, ta nakaza ružna; prenijet ću svu mržnju kojom si me shrvo na prokleto sredstvo tvoga zla i kazne, tako dobro povit ću to bijedno drvo, da nikad ne pusti pupove prokazne!« Tako joj se usta srdžbom psovke pjene, i, ne shvaćajući sudbe onozemne, samoj sebi sprema u grotlu Gehene2 lomaču za zločin grješnih majki spremne.

Gehena (grč. prema hebrejskome Gehinnom) – pakao

2

9

charles baudelaire Ipak, dok nevidljiv anđeo ga štiti, nesretno djetešce zrake sunca pije, i sve što god kusne, sve što uzme piti, biva srk nektara, trunak ambrozije.

S vjetrom se igra i s oblacima priča, opijeno, s pjesmom, križnim putem hodi; motreći ga, vedra poput šumskog ptića, plače i duh što ga hodočašćem vodi.

A svi koje voli, klone ga se, strani, ili, pakosni zbog njegove mirnoće, nadmeću se tko će da ga ljuće rani te na njemu vrše ispit svoje zloće.

Njegov kruh i vino, bez grižnje nemirne, pepelom i slinom često opogane, licemjerno bace ono što on dirne, strahujuć da tko mu tragom stopa stane.

A žena mu viče po mjestima javnim: »Kad sam dosta lijepa da mu zanos budim, želim biti slična kraljicama davnim, ures čista zlata, poput svih njih, žudim; želim opoj mirte, tamjana i kâda, moji nokti, oštri, ko nokti harpija, mirisavih ulja, mîlja, mesa, vina, svjesna da mi smijeh čije srce svlada, da pobožno štuje draž mojih vrlina!

A kad mi ta igra pakosna dodija, stavit ću mu na grud suhu, snažnu ruku, znat će sve do srca da mu se zavuku.

10

cvijeće zla I, ko mlado ptiče, što plaho treperi, trgnut ću mu srce skrletno iz prsi, razdragana, svojoj najmilijoj zvijeri bacit ću ga, s mržnjom, neka se omrsi!« K Nebu, gdje mu oko vidi tron, u svili, pjesnik vedro diže ruke u visine, bljesak svevidna mu oka uvis krili, dalek svemu onom što zli ljudi čine: »Blagoslovljen, o, Bože, što nam patnju pružaš, ko božanski lijek za naše niske strasti, najbolju, najčišću hranu, kojom kušaš jake spremiti za pothvat svetih strasti!

Znam, za Pjesnika ti imaš jedno mjesto u presretnu krugu svojih serafina, na vječni pir ga primaš, uz svoj prijestol, na vječni blagdan Vlasti, Trona i Vrlina!

Znam da Bol je prava plemenitost, koje pakleni ni zemni ne satire nemir; za mističnu moju krunu potrebno je zadiviti sva vremena i sav svemir!

Ali, ni palmirsko3 basnoslovno blago, a ni morski biser, ni čudesni metali, djela ljudskih ruku, ni kamenje drago, na toj dijademi ne bi bljeskom sjali, jer ona tek svjetlom najčistijim zrači, prsnulim iz iskre jednog davnog pradna, ljudsko oko, kraj sveg sjaja, uza nj znači tek odsjaj ogledala, maglena i jadna!« Palmira – antički grad bogate i slavne prošlosti u Siriji

3

11

charles baudelaire

2.

albatros Brodska posada, kadikad, čas da krati, albatrose, ptice dugih krila, lovi, dok nehajno jato tih suputnika prati lađu što nad gorkim bezdanima plovi.

I čim se, pogođeni, nađu na tom brodu, ti kraljevi azura, posramljeni, bijela, gorostasna krila, žalosno po podu vuku, kao vesla slomljena, kraj tijela.

Taj krilati putnik sad je mlitav tako!

Nekoć prelijep, sad je ruglo svima!

Sad ga prlje lulom, pokazuju kako hramlje bogalj što je letio nad njima!

Pjesnik je kraljeviću naoblaka sličan: ne haje za bure, ni strijelce na brodu!

Zarobljen, na zemlji, hodu nije vičan, divovska mu krila smetaju u hodu!

12

cvijeće zla

3.

uznesenja Iznad gora, iznad šuma i jezera, iznad mora, iznad oblaka, daljina, onkraj sunca, onkraj eterskih visina, s onu stranu međa ozvjezdanih sfera, ti se, duše moj, svud s lakoćom krećeš, kao dobar plivač, valovljem zanesen, nekim neiskaznim strastima ponesen, dalek, dubok beskraj razdragano siječeš!

Vini se što više iznad kužna smrada, zrak visina neka pročisti ti biće, srči, kao čisto i božansko piće, blještav žar što vedrim prostorima vlada!

Sretan je tko može da se snažnim krilom uzdigne u polja svjetla i bistrine, iznad mračne tuge, boli i mučnine što mu tmuran život tište mučnom silom, onaj što mu misli, dok se jutro zari, slobodne, ko ševe, krile kojekuda, što je nad životom, i shvaća, bez truda, čak i govor cvijeća, govor nijemih stvari!

13

charles baudelaire

4.

podudarnosti Priroda je hram od živih kolonada, gdje ponekad nemušt govor krugom kola: i tu se čovjek kreće kroz šumu simbola što ga brzo prisnim pogledima svlada.

Ko daleke jeke, kad se traže usred muka, živeći jedinstvom, tamnim i dubokim; kao noć i svjetlo, punim i širokim, zri jedinstvo boja, mirisa i zvuka.

Neki mirisi ko dječja put su jasni, blagi, kao oboe, zeleni kao šuma – drugi, iskvareni, bogati i vlasni, prodorni ko beskraj nedohvatnih sfera, kano ambra, mošus, tamjan i madera, pjev su preobrazbe duha, čuvstava i uma.

14

cvijeće zla

5.

Ja volim sjećanja na čar golih vremena kad Febo4 obli zlatom kipove kraj stijena, kad muško su i žensko, ko živahne živine, uživali bez laži, tjeskobe i mučnine, dok im je sklono nebo dragalo šiju nagu, iskušavahu zdravlje svog ustroja i snagu.

Kibeli,5 tada plodnoj u tom ljupkom rodu, ta djeca nisu bila na teret i nezgodu.

Ko vučica je srcem punim skrbi prisne nadajala sav svemir sokom smeđe sise.

A čovjek, snažan, otmjen, imao je prava na ponos tom ljepotom, ko njezin kralj i glavar; a čisto, zdravo voće, bez prska i bez mrena, te glatka put mu žudi da bude ujedena.

A Pjesnik, danas, kada nastoji da shvati tu prirodnu ljepotu i mjesta gdje će stati golotinja muškarca uz nagost lijepe žene, on ćuti mračnu studen gdje mu dušu prene pred crnom slikom strave, jezivom i gluhom.

O, rugla, što plačete za odjećom, za ruhom, o, smiješne kvrge, torza, što vas krinka skriva, o, tijela, krhka, sitna, debela, suha, kriva, što bog vas korisnosti, grub, gnjevan, nepobjediv, ko djecu povija u pelene od mjedi!

Febo – drugo ime grčkog boga Apolona Kibela – drevna frigijska (anadolijska), poslije dijelom i grčka božica Zemlje 4 5

15

charles baudelaire A i vi, žene, jao, kao vosak blijedih lica, što razvrat vas i ždere i hrani, vi, djevice, što materinji porok nasljedno vas prati, i sav jad plodnosti, koje žena pati!

Mi, truli narodi, mi imamo vrlina za koje nisu znali ljudi iz davnina: a lica izjedenih od raka, ili šuge, ljepotu, rekli bismo, od čežnje i od tuge, no, ipak, to otkriće naših kasnih muza ne ispiru gnusobu bljuvotina i suza, da oda mladosti duboko poštovanje: – toj mladosti, i svetoj i čednoj, ništa manje, što ima oči bistre, ko čista izvor-voda i nesvjesno širi putem kojim hoda ko cvijeće, nebo, ptice, što krile u visinu, svoj mirluh, svoje pjesme i blagu toplinu!

16

cvijeće zla

6.

svjetionici Rubens, vrt lijenosti i rijeka zaborava, jastuk svježe puti što ljubavlju ne gori, već struji život, kao zrak vrh svoda plava, i morska struja, kad u morski ponor nori; Da Vinci, zrcalo, i mračno i duboko, gdje anđeli su ljupki, s osmijehom što spaja u sebi sva tajanstva, te iznose pred oko, u sjeni glečera, i borja rodna kraja.

Rembrandt, bolnica, u šapatu i tuzi, a koju krasi samo golemo raspelo, gdje trula zduha živi u molitvi i suzi, a zraka zimskog sunca iskri neveselo.

Michelangelo, gluh kraj, gdje vire sa svih strana lik Herakla i Krista, gdje zloslutno se reda kor sablasnih stvorenja, što u smiraj dana u grču deru rukom grobni pokrov s leđa.

Otkrivač zle ljepote bosjaka i golaća, golemo, gordo srce, bljedunjav, nejak, plašan, ta faunovska ljepota, grč grubih šakača, Puget, taj sjetni car svih starih robijaša.

17

charles baudelaire Watteau, karneval, u kom mnoga slavna srca Ko leptiri što plamte, lepršajuć pri krijesu, taj svjež i lagan dekor, kojim ludost vrca, sa sjajnih svijećnjaka, u vrtoglavom plesu.

Goya, mora, puna nepoznatih stvari, zametaka u kotlu sred vještičjeg kola, djevojčica, što kažu demonima sve čari, kad vuku čarape uz bedra bludno gola.

Delacroix, sprud krvi, ročište zlih sila.

U sjeni mrkih jela što vječno se zelene, gdje tužnim nebom ječi fanfara, čudno mila, ko Weberove skladbe, prigušeno snene.

Te jadikovke, kletve, te psovke, teške riječi, ti zanosi, te suze, Tedeumi, gluh grcaj, taj odjek što kroz tisuć labirinta ječi, božanstven opijum je za smrtna ljudska srca.

Taj krik pak opetuju bezbrojni stražari, taj nalog što ga posla tisuće glasnika, taj svjetionik vatrom s bezbroj kula žari, zov izgubljena lovca iz prašumskih guštika!

Jer to je, Bože, stvarno i vrsno svjedočanstvo, sveg našeg dostojanstva, jamstvo za čovječnost, taj jecaj što se širi vremenskim prostranstvom, da zamre istom tamo gdje gine tvoja vječnost!

18

cvijeće zla

7.

bolesna muza O, jadna moja muzo, što te jutros mori?

Tvoj prazan pogled vrvi od noćnih priviđenja i vidim gdje ti redom s blijede kože gori sad ludost, a sad strava i nijema studen mrijenja.

Da l’ crven ti vilenjak, il zelen vampir pori drob, za strah i ljubav s urna njinih bdijenja?

Il okrutna te mora nesmiljeno sori u grotlo Minotaura, bez nade izbavljenja?

Ja želim da se kao miris krepka zdravlja iz tvojih grudi struja snažne misli javlja.

Da kršćanska ti krv u bujnom ritmu struji, ko glazba, kad u slogu antičkom zabruji, te zvoni sad Feb, otac pjesme svake dobe, sad slavni Pan, kralj berbe, jematve i mobe.

19

charles baudelaire

8.

prodajna muza O, muzo srca mog, što sanjaš raskoš, bijedna kad siječanj zlim sjevercem mete mrazne noći i mračan bol u duši, hoćeš li uzmoći bar noge zgrijati, pomodrjele i ledne?

A mramorna ramena, što ih studen koči, oživjeti na zraci što kroz kapke gledne?

Dok prazne mošnje, duše i gladne i žedne, očekuješ da s neba žeženo zlato soči?

Za svoju koru kruha morat ćeš doskora mahati kandilom, ko dječak dječjeg zbora, i pjevati Te Deum, bez vjere u dnu duše, ko gladni lakrdijaš, nudeć svoje draži i smijeh kroz suze i sve ono što puk traži, da očaraš prostake što te u glib ruše.

20

cvijeće zla

9.

loš redovnik Visoke, mrke stijene starinskih samostana bile su oslikane nizom svetih slika; u pobožna su srca te slike davnih dana ublažavale strogost građevnih oblika.

Kad Kristova je riječ sazrijevala ko hrana i mnogi je redovnik, neotkriven nikad, govorio na groblju, pred pukom sa svih strana, uzvisujući Smrt, ko cilj svih nevoljnika.

Moj duh je grob u kojem je jedini stanovnik već davno jedan loš i nemiran redovnik; a ništa ne krasi mrak samostanskih stijena.

O, lijeni redovniče! Kad ćeš, bez poštede, upriličiti nastup sjetne moje bijede, sva djela mojih ruku, svu ljubav mojih zjena?

21

charles baudelaire

10.

neprijatelj Dani mog djetinjstva olujni su bili, tek poneki trenut sjajna sunca znadem; po mom vrtu vječni pljuskovi su lili, pa sad malo zrelih plodova imadem.

Evo, već se bliži jesen misli mojih, morat ću trnokop i grablje u šake da brižno ravnam brazde usred kojih sada zjape rupe, mračne kao rake!

Ali, tko zna hoće li cvijeće mojih snova na tlu izrovanu naći soka nova, tu mističnu hranu što cvijeću daje snagu?

– Jao, tugo, moćno Vrijeme k tlu me tlači!

Mračni Neprijatelj grud mi glođe nagu i od krvi koju gubim – on biva sve jači!

22