Georges Feydeau Buba u uhu
Georges Feydeau BUBA U UHU Naslov izvornog izdanja LA PUCE À L’OREILLE S francuskoga preveo VLADIMIR GERIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 25
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 814861 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
BUBA U UHU Komad u tri Ä?ina
Georges Feydeau
»Buba u uhu« prikazana je prvi puta u Parizu, na pozornici Théâtre des Nouveautés 2. ožujka 1907. godine.
4
BUBA U UHU
Osobe VICTOR-EMMANUEL CHANDEBISE POCHE CAMILLE CHANDEBISE ROMAIN TOURNEL Dr. FINACHE CARLOS HOMENIDÈS DE HISTANGUA AUGUSTIN FERRAILLON ETIENNE RUGBY BAPTISTIN RAYMONDE CHANDEBISE LUCIENNE HOMENIDÈS DE HISTANGUA OLYMPE FERRAILLON ANTOINETTE EUGÉNIE Događa se u mjesecu lipnju, prvi i treći čin u Parizu, drugi čin u Montretoutu.
5
Georges Feydeau
6
BUBA U UHU
PRVI ČIN Salon kod Chandebisea. Engleski stil. Dekor pod pravim kutom, slijeva; u tupom kutu zdesna. U pozadini veliko udubljenje, nadsvođeno, i zatvoreno zidom, u čijoj se sredini nalaze dvokrilna vrata (okovi i zasuni izvana). S lijeve i s desne strane udubljenja po jedna jednokrilna vrata sa zasunima. Lijevo, u prvom planu, prozor. Desno, u prvom planu, jednokrilna vrata, također u mahagoniju (brava i zasun iznutra). U drugom planu, na tupokutnom zidu, prilično visok kamin s odgovarajućom garniturom. Na drvenim oplatama, mali kvadrati presvučeni kineskom svilom ljutićeve boje; zastor na prozoru i dekor na udubljenju od isto takve kineske svile; na prozoru niski poluzastori. Glavni su komadi pokućstva od mahagonija i u engleskom stilu. U pozadini, na zidu koji dijeli udubljenje od desnih vrata, stoji uzak i prilično visok ladičar. Kao protuteža, s lijeve strane udubljenja, stoji mala konzola. Lijevo, između prozora i pozadine, omanji komad namještaja s tri ladice. Ispred prozora, u otvoru, klupica bez naslona. Ispred klupice, jedan od onih velikih engleskih pisaćih stolova, na nogama u obliku slova X, koji, kad, su sklopljeni ne zauzimaju više mjesta od obične kutije od ljepenke, a kad su rastvoreni pretvaraju se u stolić u čijoj se unutrašnjosti nalazi sve ono što je potrebno za pisanje. Kad se digne zastor, taj stolić je sklopljen. Na sredini scene, slijeva, nedaleko klupice i iznad nje, mali kanape s naslonom od svijetlog mahagonija, postavljen 7
Georges Feydeau: BUBA U UHU ukoso i leđima prema gledalištu. Nasuprot njemu, iznad klupice, mali ukrasni stolić s po jednim stolcem sa svake strane. Na desnoj strani pozornice velik stol postavljen kraćom stranom prema gledalištu. Sa svake strane jedan stolac. Iznad kamina ogledalo. Po zidovima uokvirene engleske gravire. Mnoštvo ukrasnih sitnica. U predvorju, nasuprot vratima u udubljenju, predsobna klupa. Iznad nje, na zidu, telefon. Ulazna vrata s glavnog stubišta, nevidljiva za gledateljstvo, kao da se nalaze na lijevoj strani predsoblja, u visini zida koji dijeli lijeva vrata u salonu od vrata u sredini udubljenja.
Prizor I CAMILLE, zatim ANTOINETTE, pa ETIENNE i FINACHE Kad se podigne zastor, Camille stoji naslonjen na lijevi ugao ladičara, leđimice prema udubljenju; prelistava dosje koji je izvukao iz jedne od ladica otvorenih pred njim. Prolazi neko vrijeme. Stražnja, lijeva vrata polako se odškrinu i kroz njih se pomoli Antoinetteina glava. Ona baci ispitivački pogled u sobu, primijeti Camillea udubljena u njegov posao, približi mu se na prstima, uhvati ga odostraga objema rukama za glavu i iznenada ga poljubi. CAMILLE (iznenađen, uhvativši nekako ravnotežu, mrzovoljnim tonom): Hej, nemoj, slušaj! (Čuje se kao: »E-o! U-a!«) ANTOINETTE: Ma ne boj se, no! Gospodin i gospođa su izišli! CAMILLE: Ma, oh! ANTOINETTE: Hajde, brzo! Samo jednu pusu! (Camille 8
PRVI ČIN se otresa ramenima kao nadureno dijete.) Hajde! Daj! Camille ju jedan trenutak gleda, kao čovjek koji ne zna bi li se smijao ili ljutio, a onda je, iznenada razdragan, vatreno poljubi. U tom trenu otvaraju se vrata u pozadini ispred Etiennea i Finachea. ETIENNE (još u predvorju): Samo uđite, gospodine doktore! ANTOINETTE i CAMILLE (zajedno): Oh! Oni se naglo razdvoje, Camille strugne kao kunić i šmugne kroz desna vrata. Antoinette žustro odskoči lijevo i izbezumljena stane kao ukopana na mjestu. ETIENNE (21, razgovara s Antoinette, 1, dok se Finache, 3, uputio malo udesno): Dobro, a što ti radiš ovdje, je li? ANTOINETTE (zaprepašteno): Što? Ja?... pa... pa došla sam po naloge... naloge za večeru. ETIENNE: Kakve naloge? Ne znaš da su gospodin i gospođa izišli? Hajde, vrati se svom štednjaku. Kuharici nije mjesto u salonu! ANTOINETTE: Ali...! ETIENNE: Hajde, nosi se! Antoinette mrmljajući iziđe lijevo. FINACHE (na stolcu s lijeve strane stola): O, pa vi ste zbilja autoritativan muž! ETIENNE: Sa ženama se mora ovako! Ako ne zapovijedate vi njima, zapovijedat će one vama! A kod mene toga nema! FINACHE: Bravo! ETIENNE: Vidite, gospodine doktore, ova je ženica, kad Autor u većini svojih komada brojevima označava položaj pojedinih osoba na pozornici, gledajući iz gledališta. 1
9
Georges Feydeau: BUBA U UHU je riječ o vjernosti, kao pudlica, ali kad je u pitanju ljubomora, ona je prava tigrica! Stalno njuška po stanu, zacijelo zato da bi me uhodila. Sigurno si je nešto uvrtjela u glavu... Glede naše sobarice...! FINACHE (s prizvukom ironije, koji Etienne na zamjećuje): Je li? Nešto si je uvrtjela u glavu? ETIENNE: Zamislite, molim vas! Ja i sobarica! FINACHE: Pa naravno! (Ustaje.) Ali sve to nije bitno, budući da gospodina nema...! ETIENNE (dobroćudno, zataknuvši obje ruke pod pregaču): O, nije bitno! Imam ja vremena. Pravit ću vam društvo, gospodine. FINACHE (pomalo zbunjen): Kako? Ah, naravno! Vrlo ljubazno... ali ja se bojim da vas ne zadržavam...! ETIENNE (kao gore): Nipošto, nipošto! Ionako nemam pametnijeg posla! FINACHE (ironično se nakloni): No, lijepo! A ne znate kada se gospodin vraća? ETIENNE: O, neće se vratiti još bar dobrih četvrt sata. FINACHE: U, do vraga! (Uzme sa stola šešir i pokrije se, spremajući se na odlazak.) No, dakle slušajte... U tom slučaju, ma koliko mi s vama bilo ugodno...! ETIENNE: O, vi mi laskate, gospodine! FINACHE: Nipošto, nipošto... ali čovjek ne živi samo za razonodu. Morao bih posjetiti jednog bolesnika nedaleko odavde, no, obavit ću taj posjet i vratiti se za četvrt sata. ETIENNE (začuđeno, ne shvativši Finacheovu primjedbu): Oo! FINACHE: Kako? (Shvativši da je Etienne pogrešno protumačio njegovu primjedbu.) Oh, ne kao što vi mislite! 10
PRVI ČIN Ne, ne, hvala! Ako imam bolesnika... ja ih i zadržavam! Oni su moje obrtno sredstvo. ETIENNE (naklonivši se): Ne bi bilo pristojno da navaljujem. FINACHE (tobože skrušeno): Učinili biste mi lošu uslugu. (Finache krene, Etienne prelazi na 2, iznad stola. Finache se vraća.) Ah! Ako se vaš gospodin vrati prije (Izvadi iz džepa neki spis.) dat ćete mu ovo. Recite mu da sam pregledao klijenta kojega mi je poslao, da se dotični nalazi u izvrsnom stanju i da ga s punim povjerenjem može osigurati. ETIENNE (indiferentno i rastreseno): A, tako! FINACHE (potvrdno): Da, ali vama je to zbilja svejedno. ETIENNE (s nehajnom gestom): O! FINACHE: Naravno! I meni također! Ali, što ćete, to zanima gospodina direktora Bostonskog osiguravajućeg društva za Pariz i pokrajinu. ETIENNE (familijarno): Znam! Gazdu, ne? (Finache se u znak potvrde nakloni.) Oh!... među nama rečeno...! FINACHE: U redu, »gazdu«, s vašim dopuštenjem. Recite mu, da je njegov hidalgo2 prvorazredan... Kako se ono zove?... Don Carlos Homenidès de Histangua! ETIENNE: A, gle! Histangua! Da, da, znam ga. Njegova je žena baš sad ovdje... U salonu, čeka gospođu. FINACHE: Je li?... kako je svijet malen! Ja sam jutros pregledao njezina muža, a njegova je žena tu, u susjednoj sobi! ETIENNE: Prekjučer su oboje čak i večerali ovdje. FINACHE: Evo, vidite! 2 Hidalgo (španj.): plemić. (Finache vjerojatno ne uzima riječ doslovce, nego Homenidèsa s malim podsmijehom označava kao stranca, Španjolca.)
11
Georges Feydeau: BUBA U UHU ETIENNE (sjedne kao da je doma, na stolac, desno od stola, dok Finache stoji s druge strane): Ali, recite mi, doktore kad ste već ovdje...! FINACHE: Kod vas mi se najviše sviđa to što se nimalo ne ustručavate! ETIENNE (posve prirodno i dobrodušno): A zašto bih se ustručavao? No, želio bih vas nešto upitati, jer sam jutros o tome razgovarao i s gospođom. FINACHE (htijući biti siguran): Gospođom Chandebise? ETIENNE: Ne, ne s gospodaricom, nego sa svojom vlastitom gospođom. FINACHE: S vašom ženom? ETIENNE: Pa, da, gospođom – »S vašom ženom« to je tako pučki! FINACHE (nakloni se ironično): Oprostite, molim vas... ETIENNE (slijedeći svoju misao): Kad netko osjeća ovako... Ali, samo vi sjednite...! FINACHE (posluša ga, ironično): Oprostite. (Sjedne.) ETIENNE (točno nasuprot Finacheu, zavali se u naslonjač, ljuljajući se na njegovim stražnjim nogama): Kad netko osjeća ovako, ovdje, neko trajno probadanje? Da točnije odredi mjesto probadanja, objema se rukama lagano lupka sa svake strane trbuha. FINACHE (nasuprot Etienneu): A! Dakle, to često dolazi od jajnika! ETIENNE: Je li? No, dakle, to je ono što vam imam ja! FINACHE (trudeći se ostati ozbiljan): A! No, dakle, prijatelju, morat ćete to dati izvaditi! ETIENNE (ustane i odlazi u pozadinu): Kako? A, to ne! Kad ih već imam, ja ću ih i zadržati! 12
PRVI ČIN FINACHE (također ustane): O, nemojte zaboraviti, prijatelju, da vam ih ja ne želim oduzeti. ETIENNE (odlazeći na 1, u dubini): O, uzalud biste to i pokušavali!
Prizor II Isti, LUCIENNE LUCIENNE (pojavivši se na lijevim vratima, Etienneu): Recite mi, prijatelju...! (Primijetivši Finachea.) Oh, oprostite, gospodine. (Etienneu.) Jeste li sigurni da će se gospođa Chandebise vratiti? ETIENNE (2): Pa, sad, siguran, gospođo...! Gospođa mi je čak izričito napomenula: »Ako gospođa...« o-vaaj... no, kako se već zovete, gospođo? LUCIENNE (1, priskoči mu upomoć): Homenidès de Histangua. ETIENNE (potvrđuje): Tako je!... »bude dolaziti«!... FINACHE: Ajoj! »Ako bude dolaziti«!... ETIENNE (Finacheu, pomalo povrijeđena ponosa): Baš tako!... (Obraća se Lucienne.) »Nemojte je pustiti da ode, moram je bezuvjetno vidjeti«. LUCIENNE: No, da, to mi je i napisala; i baš sam se zato začudila... No, dobro, ja ću još malo pričekati. ETIENNE: Dobro, gospođo. Lucienne se okrene, kao da će se vratiti u sobu iz koje je izišla, ali je Etienneov glas zaustavi. Ja sam baš malo ćaskao s gospodinom...! FINACHE (ironično): Da, mi smo baš ćaskali. 13
Georges Feydeau: BUBA U UHU ETIENNE (predstavlja ih): Doktor Finache. (Izmjena pozdrava.) Glavni liječnik Bostonskog osiguravajućeg društva, koji mi je rekao da je jutros pregledao vašeg muža, gospođo. LUCIENNE: Ma nemojte! FINACHE (prišavši joj bliže, dok Etienne prelazi na 3): Točno, gospođo... imao sam čast pregledati gospodina de Histanguu! LUCIENNE: Gle! Moj se muž dao pregledati? Stvarno čudno! FINACHE: Riječ je samo o malim indiskrecijama svih osiguravajućih društava. Čestitam, gospođo... vi zbilja imate muža! Kakvo zdravlje! Kakav temperament! LUCIENNE (tiho, s uzdahom, svalivši se na stolac na lijevoj strani pozornice, nasuprot kanapeu): Ah, gospodine! Komu vi to govorite! FINACHE: No, dobro, pa to je za svaku pohvalu! LUCIENNE: O, da, gospodine... ali tako zamorno! FINACHE: Ništa se ne dobiva badava! ETIENNE (s uzdahom): Kad samo pomislim da je to ono o čemu sanja gospođa Plucheux! LUCIENNE: Tko je gospođa Plucheux? ETIENNE: Moja gospođa! Ona, koja me stalno sramoti! Ona bi trebala čovjeka kao što je vaš muž, gospođo. FINACHE: No, pa, Bože moj, s gospođinim dopuštenjem i uz privolu gospodina de Histangue, to bi se možda moglo urediti! ETIENNE: Što? A, ne, molim vas! LUCIENNE (ustaje, vedro): O, slušajte, doktore, pa... ni ja također...! FINACHE (smije se): Oh, oprostite, gospođo, ovaj me 14
PRVI ČIN vražji Etienne navodi na to da lupetam gluposti! (Prelazi preko pozornice da uzme šešir.) No, ja moram krenuti, ako se želim vratiti za četvrt sata! (Pozdravlja.) Gospođo, bilo mi je drago! LUCIENNE (nakloni se): I ne zamjerite, doktore. FINACHE: Nema na čemu, gospođo. Odlazi s Etienneom. ETIENNE (ispraćajući doktora): Da se vratimo na ono o čemu smo razgovarali, doktore...! Kad se evo ovako pritisnem, moji jajnici...! FINACHE: Da? No, dakle, uzmite onda jedan dobar klistir, to će ih smiriti! (Izlaze.)
Prizor III LUCIENNE, zatim CAMILLE LUCIENNE (gledajući za doktorom): Kakav tip! (Pogleda na svoj sat.) Jedan i sedam! A Raymonde kaže da me nestrpljivo očekuje...! No, dobro! Sjedne na jedan od stolaca na lijevoj strani pozornice i uzme neku brošuru koju rastreseno čita. CAMILLE (dolazi iz pozadine, zdesna, uputi se prema polici, da na nju vrati dosje koji je prije uzeo i primijeti Lucienne): Oh, oprostite, gospođo! On, zapravo, kao i tijekom cijelog čina, govori posve nerazgovijetno, izmijenjenim glasom, izgovarajući posve jasno jedino samoglasnike, kao ljudi koji imaju probušeno nepce. LUCIENNE (digne glavu i lagano se nakloni): Gospodine...! 15
Georges Feydeau: BUBA U UHU CAMILLE: Gospođa sigurno čeka direktora Bostonskog osiguravajućeg društva? Čuje se samo nešto kao: »o-o-a i u-o e-a i-e-o-a o-o-o -o-i-u-a-a-u-e u-a«? LUCIENNE (prilično zbunjena): Molim? CAMILLE (ponavlja jednako nerazgovijetno): Velim: Gospođa sigurno čeka direktora Bostonskog osiguravajućeg društva? LUCIENNE (s nesigurnim osmijehom): Oprostite, nisam baš dobro shvatila što ste rekli...! CAMILLE (polakše, ali jednako nerazumljivo): Ne, pitao sam... osoba koju Gospođa čeka sigurno je gospodin dir...! LUCIENNE (prekine ga i kao da se ispričava što ga ne razumije): Ne, ne! francuski, ja French! Französisch! (Ustaje.) CAMILLE (kao prije): Kako? Ali... I ja također! LUCIENNE: Izvolite se obratiti sobaru! Ni ja nisam iz kuće. Ja čekam gospođu Chandebise. CAMILLE (kao prije): A! Oh, oprostite. (Uzmakne, klanjajući se, natraške, sve do police.) Pitao sam vas zato, jer kad biste čekali gospodina direktora Bostonskog osiguravajućeg društva...! LUCIENNE: Da, gospodine, da...! CAMILLE (stigao je do police, stavi u nju svoj dosje, zatvori ladicu i izlazi u pozadini desno): Oprostite, molim vas. LUCIENNE (gledajući ga začuđenim očima kako odlazi, zatim): Kakav je ovo Indijanac! (Govoreći, krene desno.)
16
PRVI ČIN
Prizor IV LUCIENNE, ETIENNE, zatim RAYMONDE ETIENNE (dolazeći iz dubine): Došao sam pogledati nije li gospođi suviše dosadno! LUCIENNE (2, živahno Etienneu): Oh, prijatelju, recite mi, malo prije ušao je neki čovjek...! ETIENNE (1, malo se trgne od iznenađenja): Čovjek? LUCIENNE: Da, obratio mi se nekim čudnim jezikom! Ne znam što mi je sve nadrobio. (Oponašajući Camillea.) O-o-a i-u-o-o-a... tako nekako! ETIENNE (nasmije se): Ali... to je gospodin Camille. LUCIENNE: Da?... Neki stranac, ne? ETIENNE: On? Nipošto...! To je gospodinov nećak. No, da... Shvaćam da je gospođa imala poteškoća!... On ima govornu manu, gospođo; ne može izgovarati suglasnike...! LUCIENNE: Ma nemojte! ETIENNE: Da, gospođo! To je dapače vrlo nezgodno, kad čovjek nije naviknut! Ja ga već pomalo razumijem...! LUCIENNE: Aha, daje vam lekcije? ETIENNE: Ne, to ne, ali nakon dugotrajnog slušanja, zar ne, uho postaje...! LUCIENNE (sjedne na stolac lijevo od stola): Da, da. ETIENNE: Gospodin ga je uzeo za tajnika. Budući da se nigdje nije mogao zaposliti zbog... da oprostite... njegovoga frfljavog izgovora. LUCIENNE: Zaboga! Čovjek koji vam može ponuditi samo svoje vokale! ETIENNE: Pa, da! No, to nije dovoljno i... Ja znam da 17
Georges Feydeau: BUBA U UHU se on u pisanju služi suglasnicima, ali ne može uvijek pisati, ne? (Vraća se iza stola.) Ah, zbilja šteta, molim vas! Tako ozbiljan, tako vrijedan dečko. Dovoljno je da vam kažem samo to da nitko ne zna čak ni tko je njegova ljubavnica, gospođo. LUCIENNE: Ma nemojte! ETIENNE (naivno): Ja barem ne znam. LUCIENNE (ustaje): No, dakle, taj vaš mladić zbilja ima sreću! ETIENNE (uzdahne): O, da! (Primijeti kako se u dnu pojavila Raymonde.) A, evo gospođe! LUCIENNE (idući prema njoj): No, evo konačno i tebe! RAYMONDE (ulazi kao vjetar): Ah, jadna moja prijateljice... Tako sam zdvojna...! (Etienneu, prilazeći stolu, na koji odloži svoju mrežicu.) Ostavite nas, Etienne! ETIENNE: Da, gospođo. (Obraća se Lucienne.) Gospođa će mi oprostiti? LUCIENNE: O, naravno! Etienne izlazi. RAYMONDE (skidajući šešir koji stavlja na ormarić, desno od stražnjih vrata): Znam, malo si me čekala! LUCIENNE (podrugljivo): Misliš? RAYMONDE: To je zato što sam bila jako daleko!... Sve ću ti objasniti. (Užurbano, 2, prilazi k Lucienne, 1.) Lucienne, pisala sam ti da dođeš, zato što se događa nešto strašno! Moj me muž vara! LUCIENNE: Što? Victor-Emmanuel? RAYMONDE: Victor-Emmanuel, točno tako! LUCIENNE: Oh, ti uistinu umiješ čovjeka pogoditi ravno u želudac! 18
PRVI ČIN RAYMONDE: Bijednik jedan! O, ali ja ću njega već ukebati! (Prelazi na 1.) LUCIENNE: Kako ukebati? Dakle, nemaš dokaza? RAYMONDE: O, ne! Nemam ih! Pokvarenjak jedan! Oh, ali ja ću ih pribaviti! LUCIENNE: O, ali kako? RAYMONDE: Ne znam! Ali zato si ti ovdje, ti ćeš mi ih naći! (Sjedne na kanape.) LUCIENNE (stoji, posve blizu nje): Da? RAYMONDE: O, da, da! Nemoj mi to odbiti, Lucienne! Ti si u samostanu bila moja najbolja prijateljica. Ništa ne smeta što se nismo vidjele gotovo deset godina. Ima stvari koje se ne zaboravljaju! Otišla si kao Lucienne Vicard, a vratila si se kao Lucienne Homenidès de Histangua; tvoje se ime možda produljilo, ali tvoje srce ostalo je isto; ja imam pravo na to da te i sada smatram svojom najboljom prijateljicom! LUCIENNE: To sigurno! RAYMONDE: Dakle, kad mi je potrebna neka usluga, imam se pravo obratiti tebi za pomoć! LUCIENNE (bez uvjerenja, sjedne nasuprot njoj): Hvala, zbilja si ljubazna! RAYMONDE (bez prijelaza): Dakle, reci mi! Što da radim? LUCIENNE (zbunjena): Kako? U kom smislu...? RAYMONDE: Pa da ukebam muža? LUCIENNE: Pa odakle bih ja to mogla znati...? I zato si me pozvala? RAYMONDE: Pa da! LUCIENNE: No, krasno! Prije svega, tko ti uopće kaže da ćeš ga imati prigode ukebati, mislim, muža! On je 19
Georges Feydeau: BUBA U UHU možda najvjerniji muž na svijetu! RAYMONDE: On? LUCIENNE: Zaboga! Pa kad nemaš nikakvih dokaza! RAYMONDE: Ima stvari koje čovjeka ne mogu prevariti! LUCIENNE: Točno! I tvoj muž je možda jedna od njih! RAYMONDE: Ma, slušaj!... Ja nisam dijete, koje vjeruje u bajke. A što bi rekla ti, kad bi tvoj muž, iznenada, pošto je već bio muž!... Muž, razumiješ?... Konačno, muž, ne? Kad bi, iznenada... prestao biti muž! Evo, tako, od danas na sutra...! LUCIENNE (s užitkom): Pa, ja bih rekla... ooah! RAYMONDE: Aha, kako da ne! Ti bi rekla... ooah!... Tako se uvijek kaže, prije nego što se nešto dogodi. I meni je sve to, ta trajna ljubav, to vječno proljeće, postalo dosadno, jednolično! Govorila sam sama sebi: »Oh, da mi je jedan jedini oblak! Jedna jedina neugodnost! Jedna jedina briga! Bilo što...« Već sam dotjerala tako daleko, da sam pomišljala na to da nađem ljubavnika, samo zato da sama sebi stvorim, te brige. LUCIENNE: Ljubavnika, ti? RAYMONDE: Oh, zaboga, ti znaš, ima takvih trenutaka! Na jednoga sam već bila bacila oko!... Evo, gospodin Romain Tournel, da ga ne spominjem po imenu, koji je prekjučer s nama večerao... Nisi primijetila da mi se udvara? To me čudi, ti si ipak žena! No, dakle, to je već bilo jako blizu, draga moja! LUCIENNE: O! RAYMONDE: Zar ne, čovjek bi rekao: »To je najbolji prijatelj mog muža. On je naravno kao stvoren za...« (Ustane.) O, ali sada... ni da pomislim... Da uzmem ljubavnika!... Sada, kad me muž vara! 20
PRVI ČIN LUCIENNE (ustane i ona i krene udesno): Mogu li ti nešto reći? RAYMONDE: Što? LUCIENNE: Ti si, zapravo... Ti si luda za svojim mužem! RAYMONDE: Luda, ja? LUCIENNE: I zašto ti je sve to potrebno? RAYMONDE: Slušaj, to me privlači! Ja ga i dalje želim prevariti, ali da on prevari mene!? A, ne, to bi ipak bilo previše! LUCIENNE (svlačeći kaput): Imaš divan moral! RAYMONDE: Kako? Možda nemam pravo? LUCIENNE (odlažući kaput na stol, desno): Da, da, imaš! Samo, evo... sve što si mi izložila, nije za mene nikakav dokaz! RAYMONDE (vrativši se s onu stranu stola): Kako nije nikakav dokaz? Kad ti je muž godinama siloviti brzak, a onda odjednom, uh... Ništa!... Presušio! LUCIENNE (sjedne s lijeve strane stola): No, pa? Što to znači?... Takav ti je brzak i rijeka Manzanarès, propinje se, buja, a onda... presuši...! Sve to ne dokazuje da taj... brzak... neće ponovno nabujati i vratiti se u svoje... korito, ne? RAYMONDE: Ooh! LUCIENNE: Nisi li često viđala u kasinu ljude koji zadivljuju galeriju svojim trbuhom, igrajući sve u šesnaest, a malo poslije mogu se naći kako igraju o sitniš?! RAYMONDE (ljutito, piskavim glasom): Ali kad bi barem igrao i tim sitnišem! Ali ništa! On je jedan od onih koji samo obilaze oko stola! Odlazi do stolića na koji je odložila šešir. 21
Georges Feydeau: BUBA U UHU LUCIENNE: No, dobro, utoliko prije!... To nije nikakav dokaz da se on razmeće negdje drugdje. To dokazuje samo to da je u jednoj igri operušan i to je sve. RAYMONDE (slušajući sve to leđima naslonjena na stolić u pozadini, prekriženih ruku): Naravno! (Vrativši se stolu, pročeprka po svojoj mrežici, pa izvuče iz nje par naramenica, koje potrese pred Lucienneinim nosom.) No, dobro... a ovo? LUCIENNE: Što je ovo? RAYMONDE (nepobitno): Naramenice! LUCIENNE (istim tonom): Tako se i meni činilo! RAYMONDE: A znaš li ti čije su to naramenice? LUCIENNE: Pretpostavljam da su to naramenice tvog muža! RAYMONDE (živo): Aha, vidiš, više ga ne braniš kao prije! LUCIENNE: Ali, ne, zašto!?... Kažem to zato... što pretpostavljam, da bi naramenice koje imaš kod sebe prije mogle pripadati tvom mužu, nego nekom drugom muškarcu! RAYMONDE (stavi naramenice natrag u mrežu, odloži je na ormarić u pozadini i vraća se u sredinu scene): Prekrasno!... A možeš li ti meni onda protumačiti kako se moglo dogoditi da je te naramenice moj muž jutros primio poštom? LUCIENNE: Poštom? RAYMONDE: Da, u poštanskom paketiću, koji sam ja zabunom otvorila... pregledavajući njegovu poštu. LUCIENNE: A zašto pregledavaš njegovu poštu? RAYMONDE (najprirodnijim tonom): Pa zato da vidim što je unutra! 22