Charles Bukowski
Nema više heroja
Charles Bukowski NEMA VIŠE HEROJA Nesabrane priče i eseji 2 (1946-1992) Naslov izvornog izdanja ABSENCE OF THE HERO Uncollected Stories and Essays, Vol. 2: 1946-1992 Copyright © 2010 by The Estate of Charles Bukowski All Rights reserved Prevela MARTINA BURULIC Ilustracije Ilustracije u knjizi ne nalaze se u izvorniku. Prikupila ih je Luna Leić iz literature i s interneta samo za ovo izdanje. Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka HEY JOE 36 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 831584
Izvorno izdanje
NEMA VIŠE HEROJA
RAZLOG IZA RAZLOGA CHELASKI, CF, .285 (AB-246 H-70)1 osjećao se pomalo... osjećao se pomalo... drugačije. Ima dana kad se osjećate pomalo drugačije. Stvari ne sjedaju na svoje mjesto. Kao u tom trenutku, čak je i sunce izgledalo pomalo bolesno, zelene ograde prezeleno, nebo previsoko, a koža njegove rukavice previše kao... koža. Chelaski zakorači nekoliko koraka naprijed i udari šakom u rukavicu, pokušavajući se otresti svega toga. Je li ga mučila glavobolja ili štogod drugo? Osjećao se potencijalno, u smislu da bi mogao zavrištati ili poskočiti, učiniti nešto što ne bi trebalo činiti. Bio je pomalo uplašen i pogledavao je prema Donovanu, LF, .296 (AB-230 H-68), no Donovan se doimao kao da ga ništa ne muči. Chelaski ga je pažljivo proučavao, pokušavajući prikupiti snagu od njega. Lice mu je bilo skroz smeđe, a Chelaski nikad ranije nije uočio trbušinu. Tako ružna izbočina, takav manjak svijesti o samom sebi. Čak i Donovanove noge izgledale su debelo, kao balvani, i Chelaski iznova počne zuriti ravno pred sebe, osjećajući se još gore. Što nije bilo u redu? Udarač je udario lopticu i ona je poletjela u vanjsko polje... prema Donovanu. Donovan se pomaknuo nekoliko koraka unaprijed, ležerno pružio ruke i uhvatio lopticu. Chelaski je promatrao lopticu u dugom, sporom luku preko sunca i neba. Prizor je bio ugodan, ali nekako nevezan, CF, .285 (AB-246 H-70): CF (center fielder) – srednji vanjski igrač u bejzbolu; .285 – 285 udaraca za jednu bazu; AB(at bat)-246 – 246 izlazaka na palicu; H(hit)-70 – 70 pogodaka. LF (left fielder) – lijevi vanjski igrač.
1
5
Charles Bukowski odvojen od svega. Sljedeći igrač pogodio je lopticu u unutarnje polje, Chelaski nije morao ništa učiniti. Jedna van. Jedna unutra. Osvrnuo se da pogleda semafor s rezultatima i ugledao gomilu. Oči mu se nisu fokusirale na nju. Bile su to tek nevažne kretnje, odjeća i zvukovi. Što su željeli da se učini? Opet mu je prošlo kroz glavu: što su željeli da se učini? Iznenada su ga prošli žmarci, no nije znao zašto. Ponovo je pogledao gomilu i promotrio sve oko sebe, ljude, stvari, zajedno i pojedinačno. Naočale, kravate; žene u suknjama, muškarce u hlačama; ruž na usnama... i žar na stvarima koje su im stršale iz usta... cigarete. Svi su bili ujedinjeni u nekom čudnom razumijevanju. A onda je loptica poletjela... u vanjsko polje... prema njemu. Laka lopta. Bio je zabrinut. Napeto je proučavao lopticu i gotovo mu se činilo da se zaustavila u zraku. Jednostavno je ostala stajati u zraku, a gomila se derala, sunce je sjalo i nebo je bilo plavo. I Donovanove su ga oči motrile, i Donovanove su oči motrile. Je li Donovan bio protiv njega? Što je Donovan zapravo želio? Loptica mu je pala u rukavicu. Osjetio je njezin snažan pritisak i ugodan otpor hvatanja. Bacio ju je prema drugoj bazi, zadržavajući trkača na prvoj. Bilo je to dobro bacanje i Chelaski je bio zadivljen; činilo se kao da je loptica završila ondje jer je tako trebalo biti. Pomalo se ohrabrio; uspio se provući. Sljedeći igrač bio je izbačen ubrzo nakon prvog, i Chelaski počne dugi trk prema klupi. Bio je dobar osjećaj trčati. Prošao je pokraj nekoliko suparničkih igrača, no oni ga nisu gledali. To ga je pomalo zasmetalo i taj mu se osjećaj zadržao kao mala smetnja dok je slijedio Donovanov vrat u smjeru klupa. Kad je došao do tamo, osjećao se nekako ogoljeno ili uprljano, ili već nekako, te je u pokušaju da se ponaša kao da je sve u redu došao do Hulla i osmjehnuo mu se svisoka. »Hoćeš da te poljubim? Mogao bih ti pomoći da zaboraviš«, reče Hullu. 6
NEMA VIŠE HEROJA Hull je imao 189 udaraca za jednu bazu, a u igri je zamijenjen Jamisonom, klincem s koledža. Podigao je pogled prema Chelaskom. Bio je to pogled potpunog neprepoznavanja. Nije čak ni odgovorio; ustao je i otišao do aparata s hladnom vodom. Chelaski je brzo prošao prema ogradi, leđima okrenut klupi. Corpenson je udario lopticu i stigao do prve baze. Donovan je izbacio dva napadača i otrčao niz liniju prve baze, podižući noge visoko u zrak, tako da su mu se vidjele čarape, nekako jarke boje. Chelaski je izašao na palicu. Sudac, hvatač, bacač, igrači u polju, publika bili su na svojim mjestima. Svi u iščekivanju, svi u iščekivanju. Vani je, možda, čovjek pljačkao banku ili je tramvaj pun ljudi zakretao za ugao; no ovdje je bilo drugačije: bilo je dogovoreno, očekivano... vani nije bilo tako; tramvaj, pljačka. Ovdje je sve bilo... drugačije, određeno, zahtijevano. Zamahnuo je, promašio prvu lopticu i ljudi su počeli vikati. Hvatač je nešto viknuo i vratio lopticu. Nebom je proletjela ptica, gore-dolje, leteći u nekom smjeru, jako brzo. Chelaski pljune i zagleda se u mrlju na tlu. Tlo je bilo jako suho. Prva loptica. Sljedeća je doletjela s vanjske strane, točno onako kako mu je odgovaralo. Brzo je zamahnuo palicom, automatski, a gomila je zavrištala. Bila je to duga lopta, daleko iznad glave srednjeg vanjskog igrača u polju. Promatrao je kako se odbija od zida kraj zastave. Gomila se činila glasnijom no ikad; vrištala je glasnije nego što je Chelaski čuo čitavu sezonu. Tada mu je Jamison, koji je bio u pripremi, povikao: »Trči! Trči! Trči!« Chelaski se okrenuo i pogledao Jamisona. Oči su mu bile razrogačene i isijavale kao dva plamena u pokretu. Lice mu je bilo izobličeno, usta iskrivljena i Chelaski zapazi izrazito debele vene na crvenom vratu. »Trči! Trči! Trči!« zaderao se Jamison. S tribina je doletio jastuk. Zatim još jedan. Gomila je 7
Charles Bukowski bila toliko glasna da više nije mogao čuti Jamisona. Ponovo je proletjela vjerojatno ista ptica, gore-dolje, samo malo brže. Srednji vanjski zaustavio je lopticu. Buka je bila gotovo nepodnošljiva. Chelaskom doleti jastuk i on se osvrne da promotri gomilu. Kad se okrenuo, mnogi od njih poskočili su sa sjedala, mašući rukama. Jastučići, šeširi, boce – sve su pobacali dolje. Na trenutak je ugledao djevojku u zelenoj suknji. Nije joj mogao razabrati lice, bluzu niti ogrtač. Vidio je zelenu suknju i nabore, nalik na sjene koje poskakuju. Onda ga je pogodio drugi jastučić. To ga je zaboljelo, zapeklo, ispunila ga je toplina. Na trenutak je osjetio ljutnju. Lopticu je uhvatio igrač druge baze, koji ju je dobacio igraču prve kako bi ga izbacio. Buka je bila vulkanska, zaglušujuća, izluđujuća. Jamison je primio Chelaskog za ruku, odvukao ga s udaračevog prostora. Primijetio je Jamisonovo lice, prošarano crvenim i bijelim prugama, naborano, kao da mu je dodano još nekoliko slojeva kože. Chelaski je otišao do klupe dok se buka nastavljala. Igra se premjestila na polje, Hull ga je zamijenio na vanjskom polju. Na klupama je bilo hladno, bilo je mračno. Ugledao je vjedro vode i ručnik sa strane. Prišao je, ugledao nečije ruke kako nervozno klize po klupi, nečije prekrižene noge. Stajao je ispred trenera Hastingsa. Nije ga gledao u oči; zurio je u njegov gornji dio dresa ispod V izreza na vratu. Onda je podigao pogled. Vidio je da Hastings pokušava govoriti, ali ništa nije dopiralo do njega. Brzo se okrenuo i potrčao niz prolaz koji je vodio do svlačionica. Kad je došao onamo, na trenutak je zastao i promotrio zelene ormariće. Gomila je vani i dalje vikala, a neki od izvjestitelja spuštali su se prema Chelaskom kako bi ga upitali što nije u redu. Matrix, vol. 9, broj 2, ljeto 1946. 8
NEMA VIŠE HEROJA
LJUBAV, LJUBAV, LJUBAV Čujem svog oca kako se kupa. Prska na sve strane, izlijeva vodu, udara laktovima po rubu kade. »Jesi li primijetila da čitav dan imam zube, mama?« »Ne, nisam znala.« »Kao da su moji vlastiti, kao da ih imam čitav život.« »Uskoro ćeš moći jesti orahe i ostalo.« »Orahe. Ha!« Otac ode niz prilaz, zaustavi se, sagne, razgovarajući s majkom, koja je i dalje u kući: »Ova mrkva je i dalje na životu.« »Znam. Nego, što ti se dogodilo... s rukavom...« »Što?« »Vidi, rukav ti je poderan. Ispod pazuha. Pogledaj ispod pazuha...« Na krevetu pronađem bilješku. Ispisana je na pozadini omotnice, očevim krupnim švrakopisom: ½ boce viskija 1 cijeli viski ½ boce džina 2 piva od đumbira Pranje rublja Donje rublje 1 košulja Smještaj i hrana
2,00 3,65 1,90 0,30 3,25 8,25 4,00 10,00 33,35
Otac odlazi niz hodnik. Nosi kožne papuče koje nabijaju o pod. Uđe u kupaonicu. »Pobogu, kakva je ovo voda po podu? Jesi li ti prolila vodu po podu?« upita majku. 9
Charles Bukowski »Kakvu vodu?« Otvara vrata i ulazi u moju sobu. »Jesi li ti prolio vodu po podu?« »Da«, odvratim, »prao sam ruke i poprskao uokolo.« Počne se derati... Moj brat George priča o svojim ratnim iskustvima: »Zasvirala je uzbuna za padobrance i pomislio sam, moj Bože, stižu Japanci. Pa dobro, mislim si, imam konzerve hrane, imam pištolj kalibra .45, dum-dum metke; imam bocu viskija, i mislim si: pa, spreman sam. Spuštam se na polje, uzimam C-47 i kidam odavde...« Mog brata Georgea nema cijelu noć i zove me ujutro: »Chuck. Chuck. Sav sam izrezan. Imam veliki ožiljak i masnicu preko oka. Sav sam krvav. Sako mi je uništen. Napio sam se s tipom koji je imao puna usta ožiljaka od zabadanja igli. Rekao je da je bol samo stvar kontrole. Onesvijestio sam se, ne sjećam se što se dogodilo. U Hollywoodu sam. Koji je danas dan?« Sjedimo za jelom, svi osim Georgea. Majka sjedi u svom velikom kućnom ogrtaču i stavlja krumpir u usta. »Chucky, obrazi su ti tako mršavi. Toliko ću te udebljati da će ti se objesiti preko čeljusti. Sramota je kako izgledaš. Imaš tako lijep profil.« »Istina«, kaže otac. »Već si dobio koju kilu«, kaže majka. »Kad bi bar prestao piti... Zašto buljiš u tanjur? Zašto ne gledaš ljude? Pogledaj me... Hoćeš još krumpira?« »Ne.« »Još mesa?« »Ne.« »Još celera?« »Ne.« »Hoćeš li još kave?« »Ne.« »Još graška?« »Ne.« »A još kruha?« 10
NEMA VIŠE HEROJA »Ne, NE! Dovraga, ako nešto budem htio, tražit ću!« »Pa dobro, što nije u redu s tobom?« izdere se otac. Baci ubrus preko stola, tresne stolicom i odjuri u dnevnu sobu, nabijajući šlapama po podu. »Chucky«, reče majka, »nemaš pojma kako nas mučiš. Nemaš pojma koliko ti se trudimo udovoljiti. Otac te voli. Došao si ovamo. Navukao si Georgea na alkohol. Imaš dvadeset i pet godina. Još nije kasno. Otac te želi naučiti voziti auto. Nećeš, kažeš. Nećeš iskaznicu za knjižnicu, besplatan izlazak u kino. Samo piješ, piješ, piješ, i buljiš u tanjur. Je li ti ostalo još što novca?« »Ne.« »Što ćeš napraviti? Chucky, odgovori, odgovori svojoj majci.« Matrix, vol. 9, broj. 3-4, zima 1946-47.
11
Charles Bukowski
CACOETHES SCRIBENDI2 Začuo sam zvuk pisaće mašine i pozvonio. Došao je do vrata. »Čuo sam vašu pisaću mašinu«, rekoh. Bio je golem čovjek, jake građe, visok, krupan, nekako čvrst. Zagledao sam mu se u lice i nije mi se učinilo posebno upečatljivim. Imao je male, neuredne brčiće, dlake nejednake duljine stršale su svaka na svoju stranu; plosnato i nisko čelo na velikoj, ovalnoj glavi; s desne strane premalenih usana protezao se ožiljak, a oči su mu bile obične. Tekstovi su mu se uglavnom oslanjali na ponavljanje popularnih obrazaca, premda su katkad imali i natruhe apstraktnog, a budući da drugi nisu, priče su mu imale nov, svjež prizvuk, prizvuk koji mi se katkad činio pomalo nadutom eksperimentalnom pompom. No hajde, ipak se trudio. Slijedio sam velika ramena i glavu u malenu kuću. Sobe s prednje strane bile su zamračene, a dok sam ga slijedio prema stražnjoj strani kuće, prošli smo pokraj crvenokose žene ispružene na kauču. Pretpostavio sam da mu je to supruga, no on je samo projurio dalje ni ne upoznavši nas. Nasmiješio sam joj se i pozdravio. Uzvratila mi je smiješkom i odzdravila. Oči su joj izvirile iz mraka, vidno zabavljene, i odmah mi se svidjela. Požurili smo dalje, kroz okretna vrata, u kuhinju. Pokazao je velikom rukom prema minijaturnom žutom stolu: »Sjednite. Napravit ću kavu.« Svjetla su bila neugodno jaka, i osjećao sam se potpu2
Neodoljiv poriv za pisanjem; skribomanija.
12
NEMA VIŠE HEROJA no razotkriveno u svom uglačanom odijelu, čistoj košulji, uskim i uglancanim cipelama. Njegova košulja bila je raskopčana oko vrata, a hlače sive i iznošene. Na stolu se nalazila pisaća mašina, s umetnutim papirom, djelomično ispisanim sitnim, vrlo tamnim slovima. S jedne strane stajala je gomila papira i pereci u dupkom punoj visokoj bijeloj zdjeli. Nisam se mogao oteti dojmu da sam pozvan na prazničnu večeru, ali nekako mi je laknulo što to nije bio slučaj. Na suprotnom kuhinjskom zidu nalazio se ormarić iz kućne radinosti, bez vrata, s nanizanim policama. Bio je pretrpan onim književnim časopisima koji se žele prodati kao književno novinarstvo. Bili su uredno poslagani, po veličini i bez sumnje kronološki. Po toj polici u kuhinji, kao i po nekim drugim znakovima, mogao sam pročitati vladara malene kuće kao otvorenu knjigu. Pristavio je vodu za kavu i smjestio se nasuprot mene, iza pisaće mašine. Na trenutak se polu-ritualno zapiljio u komad papira pred sobom, raširenih očiju, nalik psećima, usmjerivši njihov sjaj prema štivu. Zatim je podigao okruglu glavu. »Uzmite perec«, reče. Posegnuo sam prema visokoj bijeloj zdjeli, naslućujući da će me prostudirati pogledom, pa sam mu dao oduška. Prinio sam perec ustima i odgrizao pola. »Mislio sam da ste mlađi«, reče. »Imam dvadeset i pet godina«, odvratio sam, »no vodio sam težak život.« »No ipak izgledate onako kako sam vas zamišljao. Uvijek mogu pretpostaviti kako vi momci izgledate.« Znao sam što želi reći: mračnjački uglađeno i prilično neurotično. Ustao sam, skinuo sako, prebacio ga preko stolice i otpustio kravatu. Skinuo bih i košulju, ali nisam nosio potkošulju. Sjeo sam i uzeo još jedan perec. Zavrela je voda za kavu. »Recite, gdje je kupaonica?« upitao sam. Uputio me onamo. Bila je to iznenađujuće velika kupaonica za tako 13
Charles Bukowski malenu nastambu... vjerojatno po dizajnu nekog ruskog arhitekta ili bezglavog Irca... no ipak sam ušao u dobroj namjeri. Začuo sam neki zvuk i bacio pogled oko sebe: vrata su se blago otvorila, a kroz prorez provirila je velika ruka s ručnikom. Primio sam ručnik. »Hvala«, rekao sam. Nije bilo odgovora. Velika se ruka povukla i vrata su se zatvorila. Kad sam se vratio, kava je bila gotova, pa je predložio da se premjestimo u spavaću sobu. Uzeli smo šalice i pažljivo hodali da ne prolijemo kavu. U sobi nije bilo stolića za kavu, no smjestili smo se za radni stol. Držeći tanjurić u visini struka, podigao je šalicu, uronio ovalnu glavu i neuredne žute brčiće te otpio gutljaj. Potom je odložio šalicu na radni stol i izašao iz prostorije. Zidovi su bili prekriveni izrescima i fotografijama. Na podu je stajala drvena kutija ispunjena praznim, ispisanim, smeđim omotnicama, s poništenim markicama i metalnim spajalicama. Na stolu se nalazila knjiga. Naslovnica je sadržavala neupečatljiv crtež olovkom, a naslov je glasio Sabrane priče K______ M______. Brzo sam je prelistao palcem, zatim odgurnuo. Osjećao sam se stiješnjeno, kao da sam na ispitivanju radi umorstva. Vratio se s visokom bijelom zdjelom punom pereca te ih postavio preda me. Uzeo sam perec iz pristojnosti i pijuckao kavu. Stao je nasred sobe. »Znate tko je to, zar ne?« pokazao je prema isječku iz časopisa, fotografiji pričvršćenoj na zid. Ustao sam kako bih proučio isječak. Bila je to žena, prodornog, oštrog pogleda, s naočalama debelih okvira. Izgledala je kao profesorica više matematike. »Tko je to?« »Pročitajte ispod.« Martha Foley, pisalo je. Vratio sam se do stola, sjeo i pojeo još jedan perec. »Nisam uspio ove godine«, reče. »No mislim da ću sljedeće. Ona je imala sreće što je ove godine objavila 14
NEMA VIŠE HEROJA knjigu... selidba... izgubila je neke stvari. Morao sam joj poslati dva dodatna primjerka časopisa... u kojem je i vaša priča. Imam njena pisma. Želite li ih pogledati?« »Ne, u redu je... Čujte, hajdemo nešto popiti.« »Ne pijem«, reče. »Što kažete na pivo?« Čuo sam ga kako rovari po ormaru; okrenuvši se u stolici zapazio sam kako mu se bokovi napinju u iznošenim sivim hlačama dok se sagibao u potrazi za nečim. Možda bocom vina? Ustao sam i prišao prozoru. Ugledao sam ograđeno dvorište na kojem nije bilo vlati trave. Pa, bar je bio sam. Ondje se nalazila guma, peć za spaljivanje, kutija limenki. To je bilo sve što sam mogao razabrati na mjesečini, no bilo je dovoljno. Vratio se iz ormara s papirnatom kutijom za cipele. Stao je do mene i podigao poklopac. Po prvi put se nasmiješio, konačno iskliznuvši iz svog obruča ozbiljnosti, i laknulo mi je. Lice mu je izgledalo puno iskrenije kad se smijao; mala usta su se raširila, a ožiljak se blago uvukao u bradu. »Pisma«, reče. Bacio sam pogled na sadržaj kutije cipela. Izvadio je jedan, potom drugi. »Accent, Circle, svi ti časopisi, znate, svi su jednostavno propustili priliku. Pišu o sebi.« Nešto sam promrmljao, a onda je poklopio kutiju i spremio je u ormar. Vratio se iznova izgledajući ozbiljno. Smjestio sam se za stol, kraj visoke bijele zdjele. Zastao je na trenutak, u tišini, izgledajući golemo, kao zebu. »Odlučio sam«, reče, »da vas ne mogu zaposliti kao pomoćnog urednika. Možda ne vjerujete u takve stvari – sumnjam da vjerujete – no Bog katkad razgovara sa mnom i sinoć sam imao viziju u kojoj mi je rečeno da vi niste za to.« Ubrzo nakon toga sam pošao, a on je inzistirao da me odveze tri kilometra do tramvaja, rekavši da autobusi po svoj prilici ne voze onuda u to doba noći te da, ako i voze, 15
Charles Bukowski vjerojatno prođu svakih sat vremena. Dok je odlazio u garažu po automobil, zastao sam na trijemu s crvenokosom damom koja mu je vjerojatno bila supruga. »Baš je drag«, rekoh. Stajala je prekriženih ruku, s onim prekrasnim, vidno zabavljenim smiješkom. Tek tad mi je sinulo da je nedjeljna večer i da je satima bila sama. »U braku smo već gotovo dvadeset i pet godina.« »Da?« »I bilo je dobro dok se nije primio pisanja.« Automobil se unatraške spustio niz prilaz... otprilike model iz 1928, masivne čelične karoserije, s ogromnim farovima, nalik očima čudovišta, golemog čeličnog čudovišta koje je odbijalo umrijeti. Otvorio je vrata auta i dobacio mi pogled. Crvenokosa žena otvorila je vrata malene kuće. »Doviđenja«, rekao sam. »Doviđenja«, odvratila je. U vožnji do tramvajskog okretišta raspravljali smo o Sherwoodu Andersonu. Kad smo stigli onamo, rukovali smo se, pozdravili i on mi je pomogao otvoriti vrata. Izašao sam. Čudovište je zasoptalo, umalo zastavši, a zatim odjurilo u noć... Sad sam u drugom gradu, no pisao mi je. Bila je to kratka poruka, natipkana na žutom papiriću. Došao sam do zaključka da je odustao od apstrakcija. Kaže da je njegov posao ondje završen. Ima agente u New Yorku i Londonu. Također je, piše, odustao od časopisa kako bi se u potpunosti posvetio svojoj umjetnosti. Matrix, vol. 10, broj 3-4, ljeto-zima 1947.
16
NEMA VIŠE HEROJA
SILOVATELJEVA PRIČA Nikad nisam slutio da ću biti silovatelj. I dalje se ne osjećam kao silovatelj. Ili se možda osjećam. Ne znam kako se oni osjećaju. Znam jedino kako se ja osjećam. Znate, tu i tamo čitao bih o njima u novinama, no to je bilo sve. Obično bih pomislio, samo na minutu, zašto bi čovjek dovraga činio takve stvari? Toliko toga šeće uokolo. No nikad nisam sebe povezivao sa svim tim. Pretpostavljam da je to tako: jedne minute hodate uokolo kao normalna osoba, a već sljedeće vi, baš vi, iznenada budete optuženi da ste silovatelj, napadač, napasnik, i ljudi posvuda otvaraju novine i čitaju o vama. A netko si misli, zašto bi dovraga čovjek (odnosno, ja u ovom slučaju) činio takve stvari? Toliko toga šeće uokolo. Pretpostavljam da silovatelja zamišljaju kao tipa koji juri uokolo vireći u prozore s hrpom prostih sličica u džepu hlača. Onda dobije neku vrst prilike na koju je oduvijek čekao, i siluje. To je ono što sam ja mislio. Sada znam iz prve ruke. No sve to uopće ne objašnjava kako sam upao u ovu kašu. Ne znam kako je točno počelo. Ako samo nabrajate što se dogodilo i što ste učinili, ne ispadne onako kako je uistinu bilo. Pritom mislim na proceduru s pitanjima i odgovorima kakva se odvija na sudu. Nije pravedno. Oni vas učine krivima. Jednostavno ubace niz predviđenih pitanja i odgovora i vi u konačnici gubite. Sve je suviše automatski. 17
Charles Bukowski Dovraga, trebali bi čovjeku pustiti da na miru izloži vlastitu priču, ako je za to sposoban. Vama je, kao i meni, poznata krutost sudskog postupka, suca, pa i same sudnice. Sjednite onamo samo na minutu ili dvije – ma ni toliko, na samo 30 sekundi – i osjetit ćete kako vas stišću vezice na cipelama i ovratnik oko vrata. Ne možete disati i pere vas nervoza. A zašto? Zato jer znate da pravda s tim nema nikakve veze. Vidjet ćete par tipova koji marširaju uokolo s rukama punim papira. I oni su nervozni. Čak je i sudac nervozan, premda nastoji ne biti i premda kroz to prolazi svaki dan. Neki se od njih čak pokušaju nasmiješiti i pomalo našaliti, posebice ako se radi o slučajevima manjih prekršaja. Njih najviše žalim, čak i ako sam ja taj koji je počinio manji prekršaj. Da, moram priznati da sam često bio na sudu. Ali uglavnom zbog pijanstva i skitnje. No, čujte, ono na što zapravo ciljam jest to da ne možete ništa reći, ne vidite li? Bili ste pijani? – OK, kriv. Odali ste se skitnji? – isto, OK, kriv. Ne pitaju zašto ste bili pijani ili zašto ste se odali skitnji. Čovjek se napije s prokleto dobrim razlogom i čovjek postane skitnica s prokleto dobrim razlogom. Nema ničeg »krivog« u tome. Ništa više krivog od toga da imate smeđu kosu ili 8 prstiju i 2 palca. OK, kažu da sam silovatelj. Napadač. Napasnik. Štoviše, optužili su me po dvije točke za silovanje, napastovanje djeteta, provalu i sve ostalo. Pa... kako ono kažu... počet ću od početka. Čitava frka krenula je ovako: bio sam došao u podrum pokupiti staru kartonsku kutiju za koju mi je gđa Weber 18
NEMA VIŠE HEROJA (žena za čije sam silovanje nepravedno optužen) rekla da je mogu uzeti. Znao sam gdje bih je mogao prodati za malo novca, možda malo vina – što mi je ono malo novca, uostalom, i značilo. Uočio sam kutiju kad sam jednom prilikom hodao niz uličicu, a podrumska vrata bila su otvorena. Kad sam kasnije susreo gđu Weber (ženu za čije sam napastovanje optužen), upitao sam je mogu li uzeti kartonsku kutiju koja je ležala neiskorištena u njenom podrumu. Rekla je: »Može, Jerry, kad god hoćeš, što se mene tiče. Ionako nemam nikakve koristi od nje.« To je izrekla baš tako, bez imalo oklijevanja. Trebalo mi je puno hrabrosti da je pitam. Vidite, prilično sam nervozan od pijančevanja i izmoren od života u onoj svojoj straćari. Posve sam sâm i previše razmišljam. Sve to razmišljanje stvara mi pritisak u glavi i više nisam opušten. Osjećam se tako prljavo; odjeća mi je stara i poderana. Ne osjećam se kao čovjek koji sam bio prije nekoliko godina. Tek su mi 32, no osjećam se poput izopćene životinje. Isuse Kriste, ne čini mi se tako davno da sam išao u srednju školu u čistom plavom puloveru, noseći knjige iz geometrije i algebre, ekonomije, građanskog odgoja i svih tih stvari. To mi je proletjelo glavom kad sam upitao gđu Weber za kutiju i bilo mi je malo lakše. Gđa Weber bila je krupna žena, čista i krupna žena, taman na granici debelog. Svaki dan odijevala je drugu haljinu, u svijetlim novim bojama, i podsjećala me na sapunicu i meke, svježe stvari. Sjetio sam se vremena kad sam bio u braku, četiri godine s Kay, stanova u kojima smo živjeli, ušljivih tvorničkih poslova koje sam radio. Te su me tvornice su me deprimirale i počeo sam noću posezati za bocom – u početku s vremena na vrijeme, nešto kasnije, većinu vremena. 19
Charles Bukowski Gubio sam posao za poslom, a onda sam izgubio i Kay, i svega toga sjetio sam se kad sam upitao gđu Weber za kutiju. Nisam oduvijek bio pijanica i skitnica. Dok je odlazila, promatrao sam pozadinu njenih nogu, sunčev sjaj koji joj je okružio najlonke. Ruke i kosu od koje biste poželjeli zapjevati. Nemojte me krivo shvatiti. Znam za što sam optužen. No iskren sam te također mislim da sam nevin po pitanju optužbe za silovanje. Znam i da sam sad sve ispremiješao, ali nastojim ispričati čitavu priču kako biste shvatili što mislim. Ne želim ništa izostaviti. Silovatelj, tako me nazivaju. Kad je gđa Weber ušla u kuću, bacio sam pogled na svoje prljave ruke. Susjedi su bili navikli na mene u mojoj papirnatoj straćari, pomalo su me sažalijevali, a pomalo ismijavali. No ja sam bio bezopasan. Ja sam bezopasan. Nisam nikakav silovatelj, zakleo bih se na Bibliju ili što god hoćete. Ne bih se ni usudio pipnuti gđu Weber – bila je toliko iznad, toliko drugačija od mene, da ta pomisao ne bi pala na pamet njoj, meni, ni ikom drugom. Bila je nemoguća... Uglavnom, lunjajući uokolo jednog dana primijetio sam otvorena podrumska vrata. Bio sam lagano mamuran, a nisam imao za piće pa sam pomislio, bolje da si nađem nekog posla da zaboravim na svoju muku. Bio je jedan od onih oblačnih dana kad se čini da će kiša, ali ona ne padne, a vi ste već umalo izludjeli od iščekivanja, no ona je samo ostala visjeti u zraku, dok ste u sebi ponavljali, daj, kišo, padni konačno, no to se nije dogodilo. Samo je ostala visjeti u zraku. Spustio sam se u podrum i pronašao prekidač. Kvrc, upalilo se svjetlo, a dolje je smrdilo po podrumu. Taj smrad podsjetio bi vas na vlažne platnene vreće i pauke ili 20
NEMA VIŠE HEROJA recimo ljudsku ruku zakopanu negdje u blatu, ljudsku ruku s komadićem rukava, po kojoj bi, da ste je podigli iz blata, plazila gomila vodenih buba, trčkarajući jedna uz drugu u ravnim linijama, povremeno se odvajajući od konstelacije. Konstelacija! Niste mislili da znam takve riječi! Vidite, ja nisam obična skitnica. Jednostavno me vino sredilo. No, uglavnom, kartonska kutija bila je jako mokra i shvatio sam da za nju neću ništa dobiti, ali sam odlučio izvući sve odande jer bi mi gđa Weber možda platila što sam je riješio nereda. Međutim, bilo me strah paukova. Oduvijek sam ih se bojao. Smiješan sam po tom pitanju. Oduvijek sam ih se bojao i mrzio ih. Kad ugledam muhu uhvaćenu u mrežu pauka koji joj se brzo približava, pletući kao neka luda, zla i mračna sila, to kretanje... ne mogu to objasniti. Oh, Bože, skrećem s teme. Optužen sam za silovanje. Optužen sam za silovanje desetogodišnje djevojčice i njene majke, a ja pričam o paucima. Sve je počelo s kartonskom kutijom u podrumu. Morat ćete mi jednostavno vjerovati. Nisam znao da je u podrumu i kći gđe Weber. Nisam znao dok se nije oglasila. Kad je progovorila, toliko sam se uplašio da sam skočio u zrak kao buha. »Što radiš ovdje u podrumu?« smjesta sam je upitao. Uspio sam razabrati crvenu haljinu i duge bijele gaćice. Kao što rekoh, imala je devet ili deset godina. Bila je upravo poput svoje majke: čista i jedra, prava mala damica, slatka kao štrudla od jabuka. Ja sam je se, međutim, bojao gotovo u jednakoj mjeri kao i njezine majke, ali još sam se više bojao da se neću ponijeti kao odrasla osoba, a kako nisam znao puno o malim djevojčicama, pokušao sam se ponijeti odraslo da bih je, vidite, na neki način zavarao. Nije mi odgovorila na pitanje. Samo je nastavila sjediti u svojoj crvenoj haljinici i dugim bijelim gaćicama, promatrajući me. Djeca su jednostavno takva, pretpostavljam. 21
Charles Bukowski Bio sam sve nervozniji. Pokušaj da se ponašam kao odrasla osoba nije prošao. »Pitao sam«, ponovio sam, »što radiš ovdje!« »Niš’.« »Ništa? Ne bojiš se paukova?« »Nee! Veća sam od njih.« Eh, to mi nije palo na pamet. Ljudi me često dovedu u situaciju da se osjećam šašavo: izvalim nešto što mi se čini razumno, no onda oni kažu nešto što oduzme sav smisao mojoj izjavi, a ja na to ne znam odgovoriti. Nisam znao odgovoriti ni djevojčici, stoga sam se sagnuo i nastavio trpati stvari u kutiju, koju sam položio na stepenice kako bih je mogao lakše izgurati van. Nisam je, međutim, želio pretrpati jer bismo djevojčica i ja u tom slučaju ostali sami zarobljeni u podrumu. Nisam želio da se to dogodi zbog pauka i sveg ostalog. »Ti si zgodan muškarac, ali užasno si prljav. Nemaš se gdje oprati?« E pa, kažem vam, od toga sam se počeo osjećati pomalo čudno. Bilo je to prvi put nakon sto godina da mi je netko takvo što rekao. Zbilja me ozarilo, to da mi je netko takvo što rekao. Naravno, oduvijek sam zamišljao da sam na svoj način privlačan, a i djevojčica je to primijetila. »Nemam se gdje oprati. Živim u papirnatoj straćari«, odvratio sam. »Zašto se ne opereš kod nas?« »To se ne radi, djevojčice. Svatko se pere u svojoj kući, a u mojoj nema vode.« »Ali ja ću ti dati da se opereš kod nas. Na katu imamo vode. I sapuna. Zelenog sapuna, ružičastog sapuna, ručnika, krpica za pranje... svega.« »Hvala ti puno, djevojčice, no morat ću odbiti tvoju ponudu. Osim toga, to se ne bi svidjelo tvojoj majci.« »Majka je otišla u grad.« »Hoćeš reći da si sama kod kuće, djevojčice?« upitao sam. 22