ITALO CALVINO Nepostojeći vitez
Italo Calvino NEPOSTOJEĆI VITEZ Naslov izvornog izdanja Il cavaliere inesistente S talijanskoga prevela Karmen Milačić Copyright © 2002, The Estate of Italo Calvino All rights reserved Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 25 (177) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884644 ISBN 978-953-320-077-4
Italo Calvino
NEPOSTOJEĆI VITEZ
Nepostojeći vitez
I. Pod crvenim zidinama Pariza bijaše postrojena francuska vojska. Karlo Veliki trebao je izvršiti smotru svojih paladina. Čekali su više od tri sata; bilo je vruće; bilo je poslijepodne ranog ljeta, malo tmurno, oblačno; u oklopima je kipjelo kao u posudi na tihoj vatri. Možda je u onom nepomičnom redu vitezova već netko izgubio svijest ili zadrijemao, ali oklopi su ih sve držali uspravnima u sedlima. Odjednom, tri znaka trubom: perjanice na kacigama zadrhtaše u mirnom zraku kao na udar vjetra i odmah zamrije mrmljanje poput morskog hujanja koje se dovdje čulo, a bilo je to, očito, prigušeno hrkanje ratnikâ što je dopiralo iz metalnih grla šljemova. Najzad, primijetiše kako odozdo hita Karlo Veliki na konju koji se činio neobično velikim, s bradom na grudima, s rukama na unkašu sedla. Vlada i ratuje, ratuje i vlada, eh, eh, činilo se kao da je već malo i ostario otkako su ga posljednji put bili vidjeli ovi ratnici. Zaustavljao je konja pred svakim oficirom i okretao se kako bi ga promotrio od glave do pete. – A tko ste vi, francuski paladine? 5
ITALO CALVINO – Salamon od Bretanje, gospodaru! – odgovarao je upitani punim glasom, podižući kacigu i otkrivajući zagrijano lice; dodavao bi pokoju praktičnu napomenu kao: – Pet tisuća vitezova, tri tisuće petsto pješaka, tisuću osamsto slugu, pet godina ratovanja. – Deder s Bretoncima, paladine!1 – govorio je Karlo, i tok-tok, tok-tok, stizao do drugog zapovjednika eskadrona. – A-tko-ste-vi, francuski paladine? – nastavljao je. – Ulivieri od grada Vienne2, gospodaru! – skandirale su usne čim se rešetka šljema podigla. I onda: – Tri tisuće izabranih vitezova, sedam tisuća vojnika, dvadeset opsadnih kola. Pobjednik nad bezbošcem Fierabracciom, uz Božju pomoć i u slavu Karla, franačkog kralja! – Izvrsno, bravo viteže iz grada Vienne – govorio je Karlo Veliki, a časnicima iz pratnje dobacivao – mršavci su vam konji, dajte im više zobi. – I nastavljao dalje: A-tko-ste-vi, francuski paladine? – ponavljao je, uvijek uz istu kadencu: »Tata-tatatai tata-tata-tatata...« – Bernardo od Montpelliera, gospodaru! Pobjednik nad Brunamonteom i Galifernom. 1 2
Paladin, dvoranin Karla Velikog (VIII. st.), vitez iz njegove pratnje Vienne, grad sjeverozapadno od Grenoblea
6
Nepostojeći vitez – Lijep grad Montpellier! Grad lijepih žena! – A pratnji: – Vidi možemo li ga unaprijediti. – Sve što bi kralj izrekao bilo je ugodno čuti, no bile su to uvijek iste izreke, fraze godinama izricane. – A-tko-ste-vi, s tim grbom koji mi je poznat? Znao je sve po grbu koji su nosili na štitu i nije bilo potrebno da oni bilo što kažu, ali običaj je bio takav da otkriju ime i lice. Možda stoga jer bi inače netko, imajući pametnijeg posla od sudjelovanja u smotri, mogao poslati u svom oklopu nekoga drugog. – Alardo od Dordogne, od kneza Amona... – Bravo Alardo, što ti kaže tata? – i tako redom. »Tata-tatatai tata-tata-tatata...« – Gualfre od Montjoiea! Vitezova osam tisuća, izuzevši mrtve! Lelujali su se šljemovi. – Uggeri Danac! Namo od Bavarske! Palmerino Engleski! Spuštala se večer. Lica se između otvora na kacigi i opršnjaka nisu više dobro ni razlikovala. Svaku riječ, svaku kretnju već se moglo predvidjeti i tako sve u tom ratu koji već godinama traje, svaku bitku, svaki dvoboj, što su se odvijali uvijek prema pravilima, pa se već danas znalo tko će sutra pobijediti, tko izgubiti, tko će biti junak, a tko kukavica, kome je suđeno biti rasporen, a tko će se izvući zbaci7
ITALO CALVINO vanjem iz sedla i udarcem stražnjice o zemlju. Navečer, pri svjetlu baklje, kovači bi na oklopima popravljali uvijek ista ulupljenja. – A vi? – Kralj je stigao do nekog viteza koji je stajao u sasvim bijeloj ratnoj opremi; samo se tanka crna linija protezala sve uokolo rubova; sve ostalo bilo je bijelo bjelcato, dobro uščuvano, bez ijedne ogrebotine, izvrsno dorađeno na svakoj sponi, a šljem je nadvisivala perjanica tko zna kakve egzotične ptice, prelijevajući se u svim duginim bojama. Na štitu je bio izrađen grb između dva okrajka prostranog nabranog plašta, a unutar grba otvarala su se dva nova okrajka plašta s manjim grbom u sredini koji je sadržavao novi, još manji zaogrnuti grb. Sve sitniji crtež prikazivao je niz plašteva koji su se rastvarali jedan unutar drugoga, a u sredini je moralo biti tko zna što, nešto što nije bilo moguće odgonetnuti, toliko se crtež smanjivao. – A vi tamo, tako uredni, čisti... – reče Karlo Veliki koji je, što je rat dulje trajao, primjećivao da njegovi paladini sve manje paze na čistoću. – Ja sam – dopirao je glas metalnog zvuka iz unutrašnjosti zatvorena šljema kao da ne titra grlo već lim oklopa praćen laganim razlijeganjem jeke – Agilulfo Emo Bertrandino od Guildivernijevih i od Drugih iz Corbentraza i Sure, vitez od Selimpije Ovostrane i Feza! 8
Nepostojeći vitez – Aaah... – odvrati Karlo Veliki i donjom, isturenom usnom malčice zatrubi, kao da želi reći: »Lijepo bih se proveo kada bih morao pamtiti imena sviju!« Ali se odmah zatim namrgodi. – A zašto ne podignete kacigu i ne pokažete lice? Vitez nije ni trepnuo; njegova desnica u željeznoj i dobro pričvršćenoj rukavici priljubi se još čvršće uz sedlo, dok je kroz drugu ruku, koja je upravljala štitom, učini se, prostrujio drhtaj. – Vama govorim, ej, paladine! – ne uzmaknu Karlo Veliki. – Kako to da ne otkrivate lice pred svojim kraljem? Jasan glas se javi iz kacige. – Ja ne postojim, gospodaru. – Još i to! – uskliknu car. – Sad u vojsci, eto, imamo i nepostojećeg viteza! Da vidim malo! Učini se da Agilulfo oklijeva još trenutak, a onda čvrstim, ali sporim pokretom ruke podignu kacigu. Šljem je bio prazan. Bijeli oklop s kacigom koja se prelijevala u duginim bojama bio je prazan. – Ohoho! Što sve čovjek neće vidjeti! – reče Karlo Veliki. – A kako vršite svoju dužnost ako ne postojite? – Snagom volje – reče Agilulfo – i vjerom u našu svetu stvar. 9
ITALO CALVINO – Eh, da, eh, da, dobro rečeno, tako se vrši dužnost. S obzirom da ne postojite, nema što, sjajni ste! Agilulfo je bio posljednji u redu. Car je već bio izvršio smotru, okrenu konja i udalji se prema kraljevskim šatorima. Bio je star i želio se osloboditi složenih pitanja. Truba je dala znak »voljno«. Konji su se kao obično raštrkali, velika šuma kopalja zanjihala se i slegla kao pšenično polje pod zapuhom vjetra. Vitezovi su silazili sa sedala, micali nogama da ih protegnu, konjušari su odvodili konje za uzde... Onda su se iz tog meteža i silne prašine odvajali paladini, okupljeni u skupine nad kojima su stršali šareni šljemovi tako da bi nepomičnost na koju su bili prisiljeni nadoknadili šalama i hvalisanjima, brbljajući o ženama i počastima. Agilulfo zakorači kako bi se pridružio jednoj od ovih skupina, potom bez ikakva povoda priđe drugoj, ali se ne probi do sredine i nitko ga ne primijeti. Zaustavi se neodlučno iza jednoga, pa iza drugoga, ne sudjelujući u njihovim razgovorima, a onda se udalji. Hvatao se mrak; na šljemu su se perušine duginih boja sada činile poput jedne jedine nejasne boje; a bijeli oklop, izdvojen, stršao je na livadi. Agilulfo, kao da se odjednom osjetio gol golcat, htjede prekrižiti ruke i slegnuti ramenima. 10
Nepostojeći vitez Onda se trgne i krupnim koracima uputi prema štalama. Stigavši onamo, opazi da briga o konjima nije bila prema propisima, izgrdi konjušare, kazni momke, obiđe sve smjene raznih službi, podijeli zadatke objašnjavajući detaljno svakome kako ih treba izvršavati, tražeći da ponove ono što je bio rekao da vidi jesu li ga bili dobro razumjeli. I kako je u svakom trenutku otkrivao da su mu kolege paladini u službi neuredni, pozivao ih je jednog po jednog, odvlačeći ih od dokonih večernjih razgovora, izlažući im suzdržljivo, ali s upornom preciznošću, njihove nedostatke, prisiljavajući jednog da obiđe straže, drugog da ode u ophodnju i tako redom. Uvijek je bio u pravu i paladini se nisu mogli izvući, ali nisu ni prikrivali svoje nezadovoljstvo. Agilulfo Emo Bertrandino od Guildivernijevih i od Drugih iz Corbentraza i Sure, vitez od Selimpije Ovostrane i Feza bio je uistinu uzoran vojnik, iako svima nepoćudan.
11
ITALO CALVINO
II. Noć za vojsku na bojištu ima svoj red kao i zvjezdano nebo: smjene stražara, časnik straže, ophodnje. Sve ostalo, vječni metež vojske u ratu, dnevna vreva u kojoj nešto iznenadno može izbiti, poput mahnitanja nekoga konja, sve je sada utihnulo jer je san svladao i ratnike i četveronošce kršćanstva: ove u redovima i na nogama koji kadikad udare kopitom o zemlju ili ispuste kratki njisak ili njakanje, a i one što se najzad oslobodiše šljema i oklopa pa, zadovoljni što su ponovo jasne ljudske prilike koje ne možeš pobrkati, već svi hrču. S druge strane, u taboru Nevjernikâ, sve je isto: isti koraci straže gore-dolje, zapovjednik straže koji gleda kako klizi posljednje zrnce u pješčanoj uri pa odlazi buditi ljude koji će ih zamijeniti, časnik kojem bdijenje dobro dođe kako bi pisao zaručnici. A i kršćanska i poganska straža kreću se pola milje, stižu gotovo do šume, ali se onda okreću, jedna ovamo, a druga tamo i nikada se neće susresti, vraćaju se u tabor kako bi izvijestili da je sve mirno i odlaze na spavanje. Zvijezde i mjesec promiču tihi iznad dva neprijateljska logora. 12
Nepostojeći vitez Nigdje se ne spava tako dobro kao u vojsci. Samo Agilulfo za takav odmor nije znao. U bijeloj ratnoj opremi, potpuno oklopljen, pod svojim šatorom, jednim od najurednijih i najudobnijih na kršćanskoj strani, pokušavao se opružiti i nastavljao je misliti: nisu bile to dokone i zabavne misli sanjiva čovjeka nego uvijek određena i precizna razmišljanja. Zatim bi se oslanjao na lakat: osjećao je potrebu da se prihvati bilo kakva fizičkog posla, da, na primjer ulašti sablju koja se već divno sjajila ili da podmaže spojke oklopa. Ali ni to nije dugo trajalo: već bi ustajao i izlazio iz šatora, već uzimao u ruke koplje i štit te bi njegova bjeličasta sjena prolazila logorom. Iz čunjastih šatora čuo se koncert teškog disanja usnulih. Agilulfo nije mogao znati što to znači sklopiti oči, izgubiti svijest o sebi, nestati u praznini vlastitih sati, a onda, probudivši se, pronaći sebe istog onakvog kakav si bio prije, nastaviti živjeti, pa njegova zavist prema onima koji mogu spavati, ta sposobnost osoba koje postoje, bijaše neka nejasna zavist, kao nešto što se ne može niti pojmiti. Više ga je dirao i uznemiravao pogled na bose noge koje su tu i tamo virile ispod ruba šatora, s palcima uvis: logor u snu bijaše carstvo tjelesa, opruženost starog Adamova mesa, raspaljena ispijenim vinom i znojem ratničkog dana dok su na ulazu u šatore ležali rastavlje13
ITALO CALVINO ni prazni oklopi koje će štitonoše i poslužnici sutra ujutro očistiti i sklopiti. Agilulfo je prolazio, pažljivo, nervozno, oholo: tijela osoba koje su imale tijelo izazivala su u njemu, istina, nekakvu tjeskobu nalik na zavist, ali i osjećanje koje je izviralo iz gordosti, iz prezrive nadmoći. Eto, što li bijahu tako glasoviti kolege, slavni paladini? Oklop, svjedočanstvo njihova čina i imena, izvršenih pothvata, moći i vrijednosti, svedeno je na omot, na prazno staro željezo; a ljudi ovdje hrču, lica prignječena na uzglavlju, a iz otvorenih usta teče slina. Ne, njega nije bilo moguće rastaviti na dijelove, raščlaniti: bio je i ostao u svakom trenutku dana i noći Agilulfo Emo Bertrandino od Guildivernijevih i od Drugih iz Corbentraza i Sure, naoružani vitez od Selimpije Ovostrane i Feza tog i tog dana, koji je izvršio te i te akcije u slavu kršćanske vojske i kojem je u vojsci cara Karla Velikog dodijeljeno zapovjedništvo tih i tih trupa. I vlasnik kao snijeg bijele i najljepše ratne opreme na cijelom bojištu, od koje se nikada ne odvaja. I časnik bolji od mnogih koji se hvale tako slavno; štoviše, najbolji od svih časnika. Pa ipak je nesretan šetao u noći. Začu jedan glas: – Gospon oficir, oprostite, ali kad bude stigla smjena? Ostavili su me ovdje već tri sata! – Bijaše to neki stražar koji se oslanjao na koplje kao da ima grčeve u želucu. 14
Nepostojeći vitez Agilulfo se i ne okrenu; reče: – Prevario si se, ja nisam oficir straže – i pođe naprijed. – Oprostite mi, gospon oficir. Vidjevši vas da tu prolazite, mislio sam... Najmanji propust u službi mahnito je tjerao Agilulfa da sve pregledava, da pronalazi nove greške i aljkavosti u tuđem radu, da intenzivno trpi zbog svega što je loše učinjeno, nerazložno... Ali kako njegova dužnost nije bila vršiti takve preglede u ovaj sat, njegovo bi se ponašanje također moglo smatrati nerazložnim, upravo nediscipliniranim. Agilulfo se nastojao suzdržati, ograničiti svoj interes na posebne probleme o kojima bi se ionako sutra morao brinuti, kao o uređenju nekih rešetaka gdje su se čuvala koplja, ili misliti o uputama kako sačuvati suho sijeno... No njegova bi bijela sjena uvijek naletjela na zapovjednika straže, na dežurnog časnika, na ophodnju koja je preturala po podrumu tražeći demižon vina koji je preostao od prošle večeri... Svaki put je Agilulfo časkom oklijevao treba li postupiti kao netko tko se samom svojom nazočnošću zna nametnuti kao autoritet, ili kao netko tko se našao tamo gdje mu nije mjesto te se diskretno povlači hineći kao da nije tu bio. U toj se neodlučnosti zamišljeno zaustavljao i nije uspijevao zauzeti ni jedan ni drugi stav; osjećao je samo da svima smeta i 15
ITALO CALVINO htio je nešto učiniti kako bi stupio u bilo kakav odnos s bližnjima, na primjer početi izvikivati naredbe, kaplarske psovke ili se grohotom smijati i psovati poput kompanjona u krčmi. On bi, međutim, promrmljao poneki slabo razumljiv pozdrav stidljivošću koja je prikrivala oholost ili ohološću koju je ublažila stidljivost, pa bi prolazio naprijed. Međutim, još uvijek mu se činilo da su mu oni bili odgovorili i zato se okretao govoreći: Ha? – ali odmah bi se uvjerio da to nisu govorili njemu i odlazio je kao u bijegu. Približavao se rubovima logorišta, osamljenim mjestima, gore na goloj uzvisini. Mirnu je noć narušavao samo lagan let malih neodređenih sjenki tihih krila, koje su se vrtjele uokolo bez ikakva pravca: šišmiši. Pa i to njihovo kukavno neodređeno tijelo između miša i krilate životinje, ipak je bilo nešto opipljivo i čvrsto, nešto s čim se moglo sudariti dok lete otvorenih usta i proždiru komarce, a Agilulfo je u svom oklopu, u svakoj pukotini, propuštao udarce vjetra, let komaraca i mjesečeve zrake. Neodređeni bijes koji je u njemu vrio najednom se izlio: izvuče mač iz korica, zgrabi ga rukama, zavitla po zraku svom silinom na svakog šišmiša koji je nisko letio. Ništa; nastavljali su letjeti bez kraja i početka, uznemireni tek kovitlacima zraka. Agi16
Nepostojeći vitez lulfo je vitlao mačem, nije više ni nastojao pogoditi šišmiše pa su udarci oštrice postajali sve pravilniji, kao prema propisima mačevanja; tako je Agilulfo bio započeo vježbati kao da se priprema za buduću bitku i razvijao je teorije o preprekama, o odbijanju udaraca, o lažnim udarcima. Odjednom se zaustavi. Iza ograde, gore na uzvisini, izvirio je neki mladić i promatrao ga. Bio je naoružan samo mačem, a na grudima je nosio laki oklop. – Oj, viteže! – uzviknu. – Nisam vam želio smetati! Vježbate li za bitku? U cik zore doći će do borbe, zar ne? Dopuštate li da i ja s vama vježbam? – i nakon šutnje: – Jučer sam stigao na bojište... Bit će to moja prva bitka... Sve je toliko drukčije od onoga što sam očekivao. Agilulfo je stajao po strani, mač mu je bio priljubljen uz grudi, stajao je skrštenih ruku, sav zatvoren u svom oklopu. – Zapovjednikove naredbe za eventualnu borbu bit će priopćene gospodi časnicima i trupama sat prije početka operacija – reče. Mladić je ostao malo zbunjen, kao da je bio zaustavljen u zamahu, ali, svladavši blago gunđanje, nastavi prijašnjim žarom: – Ja sam, evo, upravo stigao... Kako bih osvetio svoga oca... I htio bih da mi vi stariji kažete, molim vas, što moram učiniti da 17
ITALO CALVINO se u borbi nađem uz onog poganskog psa Isoarrea, jest, upravo njega, da mu slomim koplje među rebrima isto onako kao što je on učinio mom junačkom roditelju, vazda bio u slavi Božjoj, pokojnom markizu Gherardu od Roussillona! – To je vrlo jednostavno, mladiću – reče Agilulfo sada čak i s određenom toplinom u glasu kao u nekoga tko, poznavajući izvrsno propise i hijerarhiju, uživa u dokazivanju vlastite sposobnosti i time zbuni nespremnost drugih – moraš uputiti molbu Vrhovnoj upravi Dvoboja, Osvete i Ljage časti, navodeći razloge svoga traženja i tamo će proučiti kako ti pružiti najbolju priliku da dobiješ željenu zadovoljštinu. Mladić, koji je očekivao barem znak udivljena poštovanja na spomen imena njegova oca, ostade potišten više zbog tona negoli zbog smisla razgovora. Onda je pokušao razmišljati o riječima koje mu je vitez uputio, ali zato da bi ih u sebi zanijekao i sačuvao živim vlastiti zanos. – Ali, viteže, meni nije stalo do vrhovne uprave, vi me razumijete, ja se pitam je li mi za borbu dovoljna hrabrost koju osjećam, je li dovoljan bijes da bih rasporio trbuh ne jednom, već stotini nevjernika i vještina u rukovanju oružjem jer ja sam dobro izvježban, znate? Kažem, hoću li tamo u tom velikom metežu, prije ne18
Nepostojeći vitez go se snađem, ne znam... Ako ne nađem onog psa, ako mi pobjegne, htio bih znati što vi radite u takvim slučajevima, recite mi što mi je činiti kad se u borbi radi o jednom vašem sporu, o jednom sporu samo vašemu i samo za vas... Agilulfo odgovori suho: – Pridržavam se strogo propisa. I ti tako učini i nećeš pogriješiti. – Oprostite mi – odvrati mladić, a stajao je kao ukopan – nisam vam želio dosađivati. Bilo bi mi drago malo vježbati mačevanje s vama, s vitezom! Jer, znate, ja sam vješt u mačevanju, ali ponekad, rano ujutro, mišići su mi kao utrnuti, hladni, ne rade kako bih htio. Događa li se to i vama? – Meni ne – reče Agilulfo i već mu je okretao leđa, odlazio je. Mladić je nastavio šetati logorom. Bilo je ono neodređeno vrijeme uoči zore. Između šatora vidjelo se prvo komešanje ljudi. Glavni su štabovi već prije buđenja bili na nogama. U zapovjedničkim i časničkim šatorima palile su se baklje kao kontrast polusvjetlosti koja se širila nebom. Je li ovaj dan koji sviće uistinu dan bitke, kao što se već sinoć pronio glas? Pridošlica je titrao od uzbuđenja, ali to je uzbuđenje bilo drukčije od onoga koje je očekivao, od onoga koje ga je ovamo dovelo; bila je to žudnja da pronađe tlo pod nogama, sada kad 19
ITALO CALVINO mu se činilo da prazninom odzvanja sve čega se dodirne. Susretao je paladine već zatvorene u blistave oklope, s kuglastim šljemovima urešenima perjanicom, lica prekrita kacigom. Mladić se za njima okretao i gledao ih, poželio je oponašati njihovo držanje, njihov gordi način okretanja u struku, a oklop, šljem i štit za ramena kao da im bijahu od jednog jedinog komada. Evo ga među nepobjedivim paladinima, spremna da se s njima odmjeri u bitci, s oružjem u ruci, da postane kao i oni! Slijedio je dvojicu, ali su oni, umjesto da se popnu na konja, sjeli za stol prepun spisa; sigurno bijahu važni zapovjednici. Mladić potrča da im se predstavi: – Ja sam Rambaldo od Roussillona, štitonoša, sin pokojnog markiza Gherarda! Došao sam svrstati se u vaše redove kako bih osvetio svoga oca koji je kao heroj poginuo pod zidovima Sevilje! Dvojica podignu ruke do šljemova ukrašenih perjanicama, odvoje šljemove od ovratnika i polože ih na stol. Pojaviše se dvije ćelave glave, žućkaste, dva mlohava naborana obraza s nekakvim rijetkim brcima: dva pisarska lica, dva stara drljala. – Roussillon, Roussillon – odvrate listajući neke smotuljke prstima ovlaženima pljuvačkom. – Tek jučer smo te upisali! Što sada hoćeš? Zašto nisi sa svojim vodom? 20
Nepostojeći vitez – Ništa, ne znam, noćas nisam mogao zaspati, misao na bitku, misao da moram osvetiti oca, znate, moram ubiti kalifa Isoarrea i tako nastojati... A gdje se nalazi Vrhovna uprava Dvoboja, Osveta i Ljaga časti? – Ovaj je tek stigao i gle što mu već pada na pamet! Što ti znaš o Vrhovnoj upravi? – To mi je rekao onaj vitez, kako se zove, onaj u bijelom oklopu... – Uf! Samo nam još taj fali! Taj zasigurno gura svuda nos iako ga nema. – Kako? Bez nosa je? – Pošto njega sigurno svrab ne muči – reče drugi od one dvojice straga za stolom – nema pametnijeg posla nego da češe druge. – A zašto on nema svrab? – A na kojem mjestu da mu dođe kad on nema nijedno mjesto? On je nepostojeći vitez... – Ali kako nepostojeći? Vidio sam ga! Bio je. – Što si vidio? Staro željezo. Postoji, ali ga nema, žutokljunče! Nikada mladi Rambaldo nije mogao zamisliti da se java može otkriti tako varljivom: od trenutka kad je stigao na bojište otkriva da je sve drukčije nego što se čini... – Dakle u vojsci Karla Velikoga moguće je biti 21
ITALO CALVINO vitez s imenom i naslovima i još k tome hrabar ratnik i revan časnik, a ne postojati! – Polako! Nitko nije rekao: u vojsci Karla Velikog moguće je i tako dalje. Mi smo samo rekli: u našoj pukovniji postoji takav i takav vitez. To je sve. To što može biti ili ne, općenito nas ne zanima, jesi li razumio? Rambaldo krenu prema šatoru Vrhovne uprave Dvoboja, Osveta i Ljaga časti. Sada već nije dopuštao da ga obmanjuju oklopi i šljemovi ukrašeni perjem: shvaćao je da za onim stolovima sjede oklopi što skrivaju slabašne i ništavne čovječuljke. I dobro je ako još unutra ima netko! – A tako, hoćeš osvetiti svoga oca, markiza od Roussillona, generala! Pogledajmo: da bi se osvetio jedan general, najbolji je postupak likvidirati tri bojnika. Možemo ti namaknuti tri manja i miran si. – Niste me shvatili: ja moram ubiti kalifa Isoarrea. On je osobno oborio mog slavnog oca! – Da, da, shvatili smo, ali ti misliš da je lako skinuti jednog kalifa... Hoćeš li četiri kapetana? Jamčimo ti da ćeš još jutros dobiti četiri kapetana nevjernika. Vidiš, četiri kapetana daju se za jednog stožernog generala, a tvoj je otac bio samo brigadni general. – Ja ću tražiti Isoarrea i rasporit ću mu trbuh! Njega, samo njega! 22