Dylan Thomas Portret umjetnika kao mladog psa
Dylan Thomas Portret umjetnika kao mladog psa Izvorni naslov Portrait of the Artist as a Young Dog S engleskoga preveo NIKICA PETRAK Copyright © The Trustees for the Copyright of Dylan Thomas, 1940 Biblioteka ZA ANĐELU J. 27 (183) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 890173 ISBN 978-953-320-083-5 Published with the financial support of Cyfnewidfa Lên Cymru / Wales Literature Exchange
Dylan Thomas Portret umjetnika kao mladog psa
Prvo izdanje, 1940.
Breskve Travnatozelena kola, na kojima je klimavim slovima bilo ispisano »J. Jones, Gorsehill«, zastala su u oblucima popločanom prolazu između »Zečje šape« i »Čiste kapljice«. Bijaše kasno, neke večeri u travnju. Ujak Jim, u svom crnom odijelu za tržnicu, u krutoj bijeloj košulji bez ovratnika, s glasnim novim čizmama i kapom od kockasta sukna, zaškripa i siđe. Iz hrpe slame u kutu kola izvuče gusto pleteni koš od vrbova pruća i prebaci ga preko pleća. Začuh iz koša skvičanje i ugledah vršak ružičastog smotanog repića, dok je ujak Jim otvarao gostinjska vrata »Čiste kapljice«. – Samo ću nakratko – reče mi. Točionica bijaše prepuna; dvije debele žene u šarenim haljinama sjedile su kraj vrata, jedna s malim crnomanjastim djetetom na koljenima; ugledaše ujaka Jima i stisnuše se na klupi. – Vratit ću se smjesta – reče on srdito kao da sam mu se usprotivio – ti samo mirno stoj tu. Žena bez djeteta podigla je ruke. – O, gospodine Jones – rekla je visokim nasmijanim glasom. Tresla se poput hladetine. Vrata su se potom zatvorila, glasovi prigušili. Sjedio sam sâm na rudu od kola, u uskom prolazu, zureći kroz pokrajnji prozor »Zečje šape«. Umrljana zavjesa bijaše dopola navučena. Mogao sam vidjeti pola za5
DYLAN THOMAS dimljene, tajne sobe, u kojoj su kartala četvorica muškaraca. Jedan je bio krupan i garav, s brcima poput upravljača na biciklu i zavodničkim uvojkom posred čela; do njega je sjedio mršav, ćelav i blijed postariji čovjek upalih obraza; lica druge dvojice bijahu u sjeni. Svi su pili iz smeđih pivskih vrčeva od pola litre i uopće nisu govorili, polažući karte na stol kratkim udarcima, stružući po kutijama šibica, pućkajući lulama, gutajući tjeskobno, zvoneći mjedenim zvoncem, pokretom prsta naručujući još, od mrzovoljne žene u košulji na cvjetiće i s muškom kapom na glavi. U prolaz se i previše naglo uvlačila tama, zidovi su se zgrnuli a krovovi sagnuli. Meni, koji sam plaho buljio tu u mračnom prolazu nepoznata gradića, taj garavi čovjek izgledao je poput diva u kavezu okruženom oblacima, a ćelavi starac smežurao se u crnu grbu s bijelim vrškom; dvije bijele ruke strelimice bi izlijetale iz kuta s nevidljivim kartama. Onaj čovjek u čizmama s petom na oprugu i dvosjeklim nožem mogao bi sada doskakutati do mene iz Union Streeta. Zazvah: – Ujače Jim, ujače Jim – tiho, tako da me ne bi čuo. Stadoh fićukati kroza zube, ali kad prestadoh, učini mi se da taj zvuk i dalje sikće za mojim leđima. Spuznuh s ruda i priđoh bliže poluslijepom prozoru; neka ruka tapkala je prozorskom daskom do kitice na zavjesi; u malom, zbijenom prostoru između mene na oblucima pločnika i kartaša za stolom, odjednom nisam mogao razaznati s koje se strane stakla nalazi ruka koja je zavjesu 6
Portret umjetnika kao mladog psa polako navukla dokraja. Bijah odsječen od noći umrljanom četvorinom. Priča koju sam bio satkao u toplom, sigurnom otoku svoje postelje dok je vani tekao i valjao se pospani ponoćni Swansea, dopuhala je tada do mene hujeći po oblucima pločnika. Sjetih se zloduha iz te priče, njegovih krila s kandžama koja su se poput šišmiša zaplitala u mojoj kosi, a ja sam se potucao Walesom uzduž i poprijeko, u potrazi za visokom, mudrom, zlatnom djevojkom kraljevske krvi iz samostana u Swanseau. Pokušah se prisjetiti njezina pravog imena, njenih ravnih, dugih nogu u crnim čarapama, njenog hihota i papirnatih uvojaka, ali kukasta su me krila razdirala, a boja njene kose i očiju blijedjela je i nestajala poput travnatog zelenila kola koja su sada bila mračna siva planina, ustobočena između zidova prolaza. Za sve to vrijeme, stara, krupna, strpljiva, bezimena kobila nije se ni makla, ni jednom zatoptala po oblucima, niti stresla uzdama. Nazvah ju dobrom curicom i popeh se na vrhove prstiju ne bih li joj kako pogladio uši, kad se vrata »Dobre kapljice« širom otvoriše i toplo svjetlo svjetiljaka s tezge zaslijepi me i spali ostatak moje priče. Više nisam bio preplašen, tek srdit i gladan. Dvije debele žene kraj vrata zahihotale su: – Laku noć, gospodine Jones – iz množine glasova i ugodnih mirisa. Dijete je skutreno i usnulo ležalo pod klupom. Ujak Jim poljubi obje žene u usta. – Laku noć. – Laku noć. – Laku noć. 7
DYLAN THOMAS Potom je prolaz opet bio mračan. On odgura kobilu natraške u Union Street, oslanjajući se na njezin bok, kunući njezinu strpljivost, tapšajući je po njušci, te se obojica popesmo na kola. – Previše ih je, pijanih cigana – reče on dok smo se valjali i klopotali palucavim, rasvijetljenim gradom. Cijelim putem do Gorsehilla pjevao je crkvene himne zdušnim basom i dirigirao vjetru svojim bičem. Vođice nije trebao ni dotaknuti. Na lošoj cesti, između živica koje su se svijale da rašljama grančica uhvate kobilu za ormu i zbace nam kape, zastali smo jedanput uz prošaptano »Oha!« kako bi ujak pripalio lulu, užegao tamu i pokazao mi svoje izduženo, rumeno lice pripita lisca, s čekinjavim grmljem zalistaka i mokrim, osjetljivim nosom. Neka bijela kuća, s rasvijetljenim prozorom jedne od spavaćih soba, blistala je u polju, na niskom brežuljku onkraj ceste. Ujak prošapće kobili: – Lakše, lakše, curice – iako je stajala mirno, te mi preko ramena, odjednom glasno reče: – Tamo je živio krvnik. Udari nogom po rudu i mi zaklopotasmo dalje kroz vjetar što je sjekao. Ujak je drhturio, nabio kapu da mu pokrije uši, ali kobila je kasala poput kakva nezgrapnog kipa, i da su svi zlodusi iz mojih priča stali kasati uz nju, ili se zgrnuli da joj se iskeze u oči, ne bi je naveli da zatrese glavom ili da požuri. – Volio bih da je objesio i Isusovu gospođu – reče ujak. Između pobožnih himni kleo je kobilu na velškom. 8
Portret umjetnika kao mladog psa Bijela je kuća ostala za nama, svjetlo i brežuljak bili su progutani. – Tamo više nitko ne živi – rekao je. Uvezosmo se u dvorište Gorsehilla gdje su obluci odzvanjali a crne, prazne štale upijale zveket i ispražnjavale ga tako da smo se okretali u šupljem krugu tame i kobila bijaše šuplja životinja i ništa nije živjelo u šupljoj kući na kraju dvorišta, osim dva kolca s licima izdubenim u tikvama. – Požuri i javi se Annie – reče ujak. – Bit će vruće juhe i krumpira. Povede šupalj kalup kipa prema štali; klip-klop, u mišju kuću. Čuo sam zveket brave, trčeći prema kućnim vratima. Lice kuće bijaše jedina strana crne školjke, a vrata s lukom uho koje osluškuje. Gurnuo sam ih da se otvore i uđoh u hodnik s vjetra. Mogao sam tako ići kroz praznu noć i vjetar, prolazeći visokom okomitom školjkom na obali nekog unutrašnjeg mora. A onda se vrata u dnu hodnika otvoriše; vidjeh tanjure na policama, upaljenu svjetiljku na dugom, nepromočivim platnom presvučenom stolu, »Spremaj se da stupiš pred Gospodina« izvezeno nad ognjištem, nasmijane porculanske pse, klupu s naslonom punu smeđih mrlja, bakin sat i utrčah u kuhinju i u zagrljaj Annie. A tad započne svečani doček. Sat izbijaše dvanaest dok me ona ljubila i stajah usred sjaja i zvonjave poput kraljevića koji skida svoju krinku. Za kratak čas bijah malen i smrznut, kradući se na smrt uplašen crnim 9
DYLAN THOMAS hodnikom u svom krutom, svečanom odijelu, s praznim trbuhom koji je snažno lupao i srcem poput tempirane bombe, grčevito se hvatajući za svoju školsku kapu, nepoznat sam sebi, pripovjedač prćasta nosa, izgubljen u vlastitim pustolovinama koji čezne da stigne kući; idući tren bijah kraljev nećak u otmjenom ruhu za izlazak kojega grle i pozdravljaju, stojeći u udobnom središtu svojih priča i slušajući kako me najavljuje sat. Ona me užurbano povede do sjedala u udubini ognjišta i skine mi cipele. Sjajne svjetiljke i svečani gongovi blistali su i zvonili zbog mene. Ona pripremi kupelj s gorušicom i jaki čaj, reče mi da navučem par čarapa mog bratića Gwilyma i neki stari ujakov kaput koji je vonjao po kunićima i duhanu. Vrpoljila se i kvocala i kimala glavom i pripovijedala mi, režući kruh i maslac, kako Gwilym i dalje uči za svećenika i kako je tetka Rach Morgan, koja ima devedeset godina, potrbuške pala na srp. A zatim, poput vraga, uđe ujak Jim, s crvenim licem i mokrim nosom i drhtavim, dlakavim rukama. Hod mu bijaše težak. Spotakne se o kuhinjski ormar s posuđem i zaljulja tanjure sa slikama krunidbe, a mršava mačka, udarena čizmom, sune iz kuta klupe s naslonom. Ujak se činio gotovo dvostruko višim od Annie. Mogao bi je nositi naokolo pod svojim kaputom i odjednom je izvaditi i pokazati, sitnu, tamnoputu, krezubu, grbavu ženicu s napuklim pjevuckavim glasom. – Nisi ga smio ostaviti tako dugo vani – reče ona, ljutita i plaha. 10
Portret umjetnika kao mladog psa On sjedne u svoju posebnu stolicu koja bijaše slomljeni prijestol propalog barda, te pripali lulu i ispruži noge, otpuhujući oblake prema stropu. – Mogao se nasmrt prehladiti – reče ona. Govorila mu je u zatiljak a on se obavijao oblacima. Mačka se opet ušuljala na svoje mjesto. Sjedio sam za stolom dovršivši večeru i u džepovima kaputa našao malu praznu bočicu i nekakav bijeli balon. – Otrči u postelju, dragi, tamo ti je – šapne mi Annie. – Smijem li poći pogledati praščiće? – Ujutro, dušo – reče ona. I tako zaželjeh laku noć ujaku Jimu koji se okrenu, nasmiješi mi se i namigne kroz dim, a ja poljubih Annie i užgah svoju svijeću. – Laku noć. – Laku noć. – Laku noć. Uspeh se stubama; svaka se glasala drukčije. Kuća odisaše natrulim drvom i vlagom i životinjama. Zamislih da čitav svoj život idem dugim, vlažnim prolazima i uspinjem se stubama u tami, sam. Zastah pred Gwilymovim vratima, na okretištu punom propuha. – Laku noć. Plamen svijeće poskoči u mojoj spavaćoj sobi u kojoj je prituljena svjetiljka slabo gorjela a zavjese se njihale; voda u čaši na okruglom stoliću kraj kreveta uzbibala se, pomislih, od zatvaranja vrata i pljusnula iz čaše. Pod 11
DYLAN THOMAS prozorom tekao je potok; pomislih kako zapljuskuje kuću svu noć dok ja spavam. – Smijem li poći vidjeti praščiće? – upitah Gwilyma sljedećeg jutra. Šuplji strah od kuće prošao me i jureći niza stube na doručak, omirisah slatki vonj šume, svježe proljetne trave i tihog neurednog seoskog dvorišta, s ruševnom prljavobijelom stajom za krave i praznim otvorenim štalama. Gwilym bijaše visok mladić blizu dvadesete, s tankim štapom tijela i licem poput lopate. Moglo se njime okopati vrt. Imao je duboki glas koji bi pucao nadvoje kad bi se uzbudio, te je sam sebi pjevao pjesme, sopran i bas istovremeno, na isti turobni napjev crkvene himne, a i pisao ih je na štaglju. Pripovijedao bi mi zgode o djevojkama koje su umirale zbog ljubavi. – I ona sveže uže oko grane, ali bilo je prekratko – govorio bi – i zabije nožić sebi u grudi, ali bijaše pretup. – Sjedili smo zajedno na hrpi slame taj dan, u polutami rasklimane staje. Prevrtao bi se i naginjao prema meni, podižući svoj golemi prst, a slama je škriputala. – I skoči u studenu rijeku ona – govorio bi s usnama na mom uhu – prevrnu se naglavačke, i Bože, bila je mrtva. – Cičao je poput šišmiša. Kotac je bio na kraju dvorišta. Išli smo prema njemu, Gwilym u svojoj popovskoj crnini, iako bijaše obično radno jutro, a ja u odijelu od serža s okrpljenom stražnjicom, pokraj tri kokoške koje su čeprkale po blatnim oblucima i jednookog škotskog ovčara koji je i spavajući gledao na to oko. Trošne pojate imale su upala, trula 12
Portret umjetnika kao mladog psa krovišta, nazubljene rupe u zidovima, polomljene prozorske kapke; s njih se ljuštio vapneni premaz, rđavi čavli ispadali su iz odbijenih, iskrivljenih dasaka; mršava sinoćnja mačka sjedila je udobno u raljama skrhanih boca, umivajući lice, na vrhu gomile smeća što se trokutasto uzdizala i vonjala prijatno i snažno sve do krova šupljikave pojate za kola. Nigdje nije bilo takvog dvorišta u cijelom tom raspojasanom kraju, nigdje tako jadnog i veličanstvenog i prljavog poput te četvorine blata i otpadaka i trulog drveta i ruševnog kamena, gdje je šačica starih i pokislih kokoši čeprkala i legla sitna jaja. Neka guska gakala je iz korita u jednoj od napuštenih staja. A sada su mladić i kovrčavi dječak stajali njušeći i zureći preko zidića u krmaču kako doji sa sisama u blatu. – Koliko praščića ima? – Pet. Kučka, požderala je jednoga – reče Gwilym. Brojili smo ih, a oni su se meškoljili, koprcali, valjali na leđima i trbusima, gurali se i gnječili i tiskali i skvičali oko svoje majke. Bilo ih je četiri. Brojili smo opet. Četiri praščića, četiri gola ružičasta repa što su se uvijala dok su im usta lakomo sisala, a majka roktala od radosti i boli. – Morala je pojesti još jednoga – rekoh, podigoh štap za češanje i bocnuh roktavu krmaču i protrljah njene skorene čekinje uz dlaku. – Ili je lisica preskočila zid – rekoh. – Ni krmača, ni lisica – reče Gwilym. – Bio je to otac. 13
DYLAN THOMAS I mogao sam vidjeti ujaka, lukavog i visokog i crvenog, kako u svojim dlakavim rukama drži zgrčenog odojka, zabijajući mu zube u bedro, hrskajući njegove batačiće; mogao sam ga vidjeti gdje se naginje preko ograde svinjca dok mu bedro od odojka viri iz usta. – Zar je ujak Jim pojeo praščića? Upravo u tom času stajao je on iza natrulih pojata, do koljena u perju, odgrizajući žive glave peradi. – Prodao ga je, da može dalje piti – reče Gwilym svojim najdubljim, pokudnim šaptom, očiju uprtih u nebo. – Prošlog Božića prebacio je preko ramena ovcu i roljao deset dana. Krmača se prevrnula bliže štapu za češanje, a mali praščići koji su sisali, izgubljeni i skvičavi u nenadanoj tami, batrgali su se pod obješenim naborima njena trbuha. – Dođi da vidiš moju crkvu – reče Gwilym. On smjesta zaboravi na izgubljenog odojka i otpočne priču o gradovima u kojima je bio na hodočašću, o Neathu i Bridgendu i Bristolu i Newportu, o njihovim jezerima i raskošnim vrtovima, njihovim sjajnim šarenim ulicama što vrve iskušenjem. Odosmo od svinjca i razočarane krmače. – Sastajao sam se redom s glumicama – reče. Gwilymova kapelica bijaše zadnji stari štagalj prije polja kojim se išlo dolje do rječice; stajala je prilično visoko nad dvorištem, na blatnoj uzvisini. Imala je jedna čitava vrata s teškim katancem, ali se u nju lako moglo ući kroz rupe sa strane. On izvadi kolut s ključevima, 14
Portret umjetnika kao mladog psa blago ih protrese, te iskuša svakog od njih u bravi. – Vrlo otmjeno – reče – kupio sam ih u staretinarnici u Carmarthenu. – Uvukli smo se u kapelicu kroz rupu. U sredini stajahu prašna teretna kola s ispisanim imenom i bijelim križem na boku. – Moja putujuća propovjedaonica – reče on i svečano se popne na nju po slomljenom rudu. – Ti sjedni na sijeno; pripazi, ima miševa – reče. A zatim iznova izvuče svoj najdublji glas i zavapi do nebesa i do zabata s poredanim šišmišima i do ovješene paučine: – Blagoslovi nam ovaj sveti dan, o Gospode, blagoslovi mene i Dylana i ovu tvoju malu crkvu, na vijeke vjekova, amen. Mnogo sam toga ovdje popravio. Sjedio sam na sijenu zapiljivši se u Gwilyma koji je propovijedao, te očuh kako mu se glas diže i puca i pada u šapat i prolama se u pjevanje i velški jezik i zvoni slavodobitno i biva žestok i krotak. Sunce je, kroz rupu, oblijevalo njegova molitvena ramena, a on je govorio: – O, Bože, Ti si svagdje u svako vrijeme, u rosi jutra i u mrazu večeri, na polju i u gradu, u propovjedniku i grešniku, u vrapcu i u velikom jastrebu. Ti vidiš sve, ravno u dubini naših srdaca; Ti nas vidiš i kad sunce nestane, vidiš nas kad nema više ni jedne zvijezde, u gustoj crnini, u dubokom, dubokom, dubokom bezdanu; Ti nas vidiš, uhodiš i motriš cijelo vrijeme, u malim mračnim zakucima, na velikim kaubojskim prerijama, pod pokrivačem dok čvrsto hrčemo; u strašnim sjenama crnim kao katran, kao paklina; Ti vidiš sve što činimo, noću i danju, danju i noću, sve baš sve; i vidiš nas u svako doba. O, Bože, čovječe, ti si kao kakva prokleta mačka. 15
DYLAN THOMAS On pusti da mu sklopljene ruke padnu. Crkvica u štaglju bijaše tiha i prostrijeljena sunčevim svjetlom. Nije bilo nikoga da klikne »Aleluja« ili »Bog te blagoslovio«. Bijah premalen i zaljubljen u tišinu. Vani je gakala ona guska. – A sad, sakupljam milodare – reče Gwilym. Siđe s kola i pipajući potraži nešto u hrpi sijena pod njima, te ispruži prema meni ulubljenu limenku. – Nemam još pravu škrabicu – reče. Stavih dva novčića u limenku. – Vrijeme je objedu – reče, te se bez riječi vratismo do kuće. Pošto smo pojeli, Annie mi kaže: – Obuci svoje lijepo odijelo danas poslijepodne. Ono na pruge. Trebalo je to biti osobito poslijepodne, jer je moj najbolji prijatelj, Jack Williams iz Swanseaa, dolazio sa svojom majkom u automobilu da sa mnom provede četrnaest dana ferija. – Gdje je ujak Jim? – Otišao je na sajam – reče Annie. Gwilym zarokće poput praščića. Znali smo gdje je ujak; sjedio je u gostionici s junicom prebačenom preko ramena, njuške dvaju praščića izvirivahu mu iz džepova, a usne mu bijahu mokre od bikove krvi. – Je li gospođa Williams jako bogata? – upita Gwilym. Rekoh mu da ona ima tri automobila i dvije kuće, što je bila laž. – Ona je najbogatija žena u Walesu, a nekad je bila i 16
Portret umjetnika kao mladog psa gradonačelnikovica – rekoh. – Hoćemo li čaj piti u najboljoj sobi? Annie kimne. – I veliku limenku s breskvama – reče. – Ta stara limenka stoji u ormaru još od Božića – kazao je Gwilym – majka ju je čuvala za neku takvu priliku. – Ukusne su to breskve – reče Annie. Ona se popne stubama da se presvuče kao za nedjelju. Najbolja soba mirisala je po kuglicama naftalina i krznu i vlazi i uvelim biljkama i ustajalom, teškom zraku. Dvije vitrine na drvenim škrinjama krasile su zid s obje strane prozora. Na korovom obrasli povrtnjak gledalo se kroz noge punjene lisice, preko tetrijebove glave, uzduž crvenim mrljicama poprskanih prsiju ukočene divlje patke. Ormar s porculanskim i kositrenim posuđem i ukrasnim tričarijama, zubima, obiteljskim broševima, stajao je iza krivonogog stola; bila je tu velika petrolejska svjetiljka na stolnjaku načinjenom od krpica, Sveto pismo s kopčom, visoka vaza i na njoj zaogrnuta žena koja će se upravo okupati, te uokvirene fotografije Annie, ujaka Jima i Gwilyma kako se smiješe preko lonca s paprati. Na okviru kamina stajala su dva sata, nekakvi psi, mjedeni svijećnjaci, pastirica, čovjek u škotskoj suknjici i uokvirena fotografija Annie s podignutom kosom i izbočenim grudima. Oko stola i u svakom kutu stajale su stolice, uspravne, zaobljene, umrljane, pojastučene, sve sa čipkastom tkaninom prebačenom preko naslona. Okrpljeni bijeli pokrov obavijao je harmonij. Ka17
DYLAN THOMAS min bijaše pun mjedenih mašica, lopatica i žarača. U najboljoj sobi rijetko se kad boravilo. Jednom tjedno Annie bi ju pomela, oprašila i osvjetlala, ali tepih bi i dalje sipao sive oblačiće kad se stupilo na njega, a prašina je zalegla i po sjedalima stolica; loptice pamuka i prljavštine, crnog vatelina i duge crne konjske strune zapinjale su u pukotinama sofe. Puhao bih na staklo da vidim slike. Gwilym i dvorci i stada. – Sad se presvuci – reče Gwilym. Htio sam ostati u svom starom odijelu, da izgledam kao pravi seoski dječak i da imam stajskog gnoja u cipelama i da ga čujem kako šljapka dok hodam, da vidim kako krava rađa telića i bika kako nasrće na kravu, da odjurim u duboku dolinu i smočim čarape, da izađem i viknem: »Hajde, samo dođi, kopile jedno«, da gađam kokoši i govorim doličnim glasom. Ali odoh uza stube da obučem prugasto odijelo. Iz svoje spavaonice začuh buku automobila kako se primiče dvorištu. Bili su to Jack Williams i njegova majka. – Stigli su, u Daimleru! – poviče Gwilym s dna stubišta i ja se sručih da ih pozdravim razvezane kravate i nepočešljane kose. Annie je na vratima govorila: – Dobar dan, gospođo Williams, dobar dan. Samo uđite, divan dan danas, gospođo Williams. Jeste li lijepo putovali? Ovuda, gospođo Williams, pripazite na prag. Annie je nosila sjajnu crnu haljinu koja je mirisala na kuglice za moljce, poput prekrivača na stolicama u naj18
Portret umjetnika kao mladog psa boljoj sobi; zaboravila je promijeniti svoje gimnastičke papuče koje su bile oblijepljene blatom i pune rupa. Uzbuđeno se motala pred gospođom Williams u kamenom hodniku, vrteći glavom, kvocajući, vrpoljeći se, ispričavajući se zbog tijesne kuće, tjeskobno poravnavajući kosu svojom grubom, zdepastom rukom. Gospođa Williams bijaše visoka i krepka, ispupčenih prsiju i debelih nogu, zglobova koji su oticali preko rubova šiljastih cipela; bijaše opremljena kao kakva gradonačelnikovica ili galija i slijedeći Annie odgega u najbolju sobu. Rekla je: – Molim vas, nemojte se truditi zbog mene, gospođo Jones. – Prije nego što je sjela, oprašila je sjedalo stolice čipkastim rupčićem iz svoje torbice. – Ne mogu se zadržavati, znate – rekla je. – O, pa morate ostati barem na šalici čaja – reče Annie, stružući stolicama i razmještajući ih tako da se nitko nije mogao ni pomaknuti, pa je gospođa Williams bila čvrsto opkoljena sa svojim grudima i prstenjem i torbicom, dok je Annie otvorila ormar s porculanom, srušila Sveto pismo na pod, podigla ga i žurno oprašila svojim rukavom. – I na breskvama – reče Gwilym. Stajao je u hodniku, sa šeširom na glavi. Annie reče: – Skini šešir, Gwilyme, nemoj da se gospođa Williams osjeća neugodno – te postavi svjetiljku na umotani harmonij i prostre bijeli stolnjak na kojem je po sredini bila mrlja od čaja te iznese porculan, noževe i šalice za petero. 19
DYLAN THOMAS – Ne brinite zbog mene, draga – reče gospođa Williams. – Kakva lijepa lisica! – Njen prst pun prstenja bljesne u staklu vitrine. – To je prava krv – rekoh Jacku i mi se preko sofe uspentrasmo do stola. – Ne, nije – odgovori on – to je crvena tinta. – Oh, vaše cipele! – reče Annie. – Ne gazi po sofi, Jack, dragi. – Ako nije tinta, onda je boja. Gwilym upita: – Da vam donesem komad kolača, gospođo Williams? Annie zazvekeće šalicama. – Nema ni komadića kolača u kući – reče ona – zaboravili smo ga naručiti iz slastičarne; ni mrvice. Oh, gospođo Williams! Gospođa Williams reče: – Samo ću šalicu čaja, hvala! – Još uvijek se znojila, jer je pješačila sve od automobila. To joj je kvarilo puder. Iskrila je prstenjem i tapšala se po licu. – Tri kocke – rekla je. – Sigurna sam da će Jack biti vrlo sretan ovdje. – Bit će sretni kao pravi dečki. – Gwilym sjedne. – A sad morate malo kušati i breskve, gospođo Williams, jako su dobre. – I treba da su dobre, koliko dugo već stoje ovdje – reče Gwilym. Annie mu opet zazvekeće šalicama. – Neću breskve, hvala – reče gospođa Williams. – Oh, morate, gospođo Williams, barem jednu. S vrhnjem. 20
Portret umjetnika kao mladog psa – Ne, ne gospođo Jones, svejedno vam hvala – rekla je. – Možda kruške, ili neko drugo voće u komadićima, ali ne volim breskve. Jack i ja prestadosmo razgovarati. Annie se zabuljila u svoje gimnastičke papuče. Jedan od satova na okviru kamina nakašlja se i odzvoni. Gospođa Williams izmigolji iz svoje stolice. – Evo, vrijeme leti – reče ona. Probijala se kraj namještaja, sudarila se s ormarom, zazvonila tričarijama i broševima i poljubila Jacka u čelo. – Namirisala si se – reče on. Mene je potapšala po glavi. – I ponašajte se pristojno. A zatim šaptom reče Annie: – Zapamtite, gospođo Jones, samo obična dobra hrana. Ništa što bi mu pokvarilo apetit. Annie pođe za njom van. Sada je hodala polako. – Učinit ću kako najbolje mogu, gospođo Williams. Čuli smo je još kako kaže: – Onda, doviđenja, gospođo Williams – i kako silazi stubama do kuhinje i zatvara vrata. Automobil u dvorištu zagrmio je a zatim je buka bivala sve slabija i napokon je utihnula Kroz gustiš udoline jurili smo Jack i ja, skalpirajući kupine tankim sjekiricama svojih štapova, plešući, dovikujući se. Klizali smo se niz padinu i vrebali se po grmovitim obalama rječice. Tamo gore sjedio je jednooki, mrtvooki, prepredeni, opaki Gwilym, s deset ureza na kundaku, puneći svoje pištolje na Gallowsovoj farmi. Puzali smo i pucali, dum-dum, kroz grmlje, skriva21
DYLAN THOMAS li se na znak zviždukom u dubokoj travi i šćućurili se, čekajući na pucketanje mladice ili na potajno odlomljenu granu. Pužući na boku, osamljen i žustar, bacajući sjenu od ebanovine dok je prašuma Gorsehilla vrvjela, a oko mene skakale nemoguće ljubičaste ptice i ribe, skriven pod četverostapnim cvijećem visine konja, u rano predvečerje u dubokoj dolini blizu Carmarthena, a moj prijatelj Jack Williams nevidljivo kraj mene, osjećah čitavo svoje mlado tijelo kao životinju koja me obavija, svoja svijena i rasparana koljena, srce što je tuklo, dugu vrućinu i dubinu među nogama, znoj što me bockao po rukama, male gvaljice blata među nožnim prstima, oči u dupljama, svoj umotani glas, navrlu krv, sjećanje unutar i uokolo leta, skoka, plivanja i čekanja na zalet. Tamo, igrajući se Indijanaca s večeri, bijah svjestan sebe sama u samom središtu živuće priče, a tijelo mi bijaše moj podvig i moje ime. Poskočih uzbuđen i uzverah se opet kroz grebave kupine. Jack podviknu: – Vidim te! Vidim te! – Poskoči za mnom. – Dum! Dum! Mrtav si! Ali bio sam mlad i glasan i živ, premda se poslušno ispružih po tlu. – Sad ideš ti i ubijaš mene – reče Jack. – Broji do sto. Sklopih jedno oko i vidjeh ga kako juri i topće prema gornjem polju, kako se na prstima vraća i penje na stablo i izbrojili do pedeset, te potrčah pod drvo i ubijem ga dok se penjao. – Padni – rekoh. Nije htio pasti, pa se i ja popeh i zajedno se uhva22