Paul Gauguin PRIJE I POSLIJE
Paul Gauguin PRIJE I POSLIJE Polinezijski zapisi i crteži Izvorni naslov Avant et Après S francuskoga prevela ANA KOLESARIĆ Ilustracije PAUL GAUGUIN Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ŽIVOT JE LIJEP 23 (202) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000958604 ISBN 978-953-320-103-0 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
PRIJE I POSLIJE
Polinezijski zapisi i crtezi
Gospodinu Fontainasu, od svega pomalo: potaknuto podsvjesno i poniknulo u osamljenosti i divljini. Brbljarije zloÄ?estoga djeteta, ponekad i razboritog; no ipak zaljubljenog u ljepotu. U osobno poimanje ljepote, samo Ä?ovjeku svojstveno. Paul Gauguin
PRIJE I POSLIJE
Ovo nije knjiga. Jer knjiga, čak i loša knjiga, ozbiljan je posao. Takva bi rečenica i usred odlične knjige bila nedopustiva već na samom početku, ali nisu svi od zanata. Onda roman. Kako počinje i kako završava. Oštroumni Camille Mauclair1 o tome nam daje određen uzorak. I to je razumljivo sve dok se u svoje vrijeme ne pojavi novi Mauclair da bi nam najavio potpuno nov uzorak. Imitacija života! Nije li stvarnost dostatna da bismo se upustili u pisanje? A tu su i promjene. Nekoć sam mrzio George Sand, a sad mi ju je Georges Ohnet2 prikazao gotovo podnošljivom. U knjigama Émilea Zole pralje i pazikuće govore francuskim jezikom koji me baš ne oduševljava. Kad one ušute, Zola, bez pardona, nastavlja istim tonom i istim francuskim jezikom. Ne bih ga htio ogovarati, ja nisam stručnjak. Htio bih pisati onako kako slikam svoje slike, to jest prema nadahnuću, prema raspoloženju, a naslove pronalaziti tek mnogo kasnije. Uspomene! Tu su činjenice. Tu je nadnevak. Tu je sve zanimljivo. Osim pisca. A treba reći tko je on i odakle dolazi. Ispovjediti se nakon Jean-Jacquesa Rou1 2
Camille Mauclair (1860.-1900.), francuski impresionist. Georges Ohnet (1848.-1918.), francuski pisac popularnih romana.
5
Paul Gauguin
O čemu razmišljaš? Ne znam.
6
PRIJE I POSLIJE sseaua, to je težak posao. Ako vam kažem da sam potomak Borgie d’Aragona, vicekralja Perua, reći ćete da to nije istina i da sam umišljen. No ako vam kažem da ta obitelj dolazi iz porodice smetlara, prezirat ćete me. Ako vam kažem da su se s očeve strane svi prezivali Gauguin, reći ćete da je taj podatak nepotreban i naivan: i dok vam to objašnjavam zato da vas uvjerim da nisam nezakonit potomak, vi ćete se suzdržano osmjehivati. Najbolje bi bilo šutjeti, ali tjeskobno je šutjeti kad čovjek želi govoriti. Neki u životu imaju cilj pred sobom, neki ga nemaju. Već dugo me opsjeda Krepost: ona mi je znana, ali ne volim je. Život je tek djelić sekunde. U tako malo vremena pripremiti se za Vječnost! Htio bih biti poput svinje: samo čovjek može biti nerazuman. Nekoć su velike zvijeri rikale; danas su preparirane. Jučer sam pripadao devetnaestom stoljeću, danas pripadam dvadesetom, ali uvjeravam vas da ni vi ni ja nećemo doživjeti dvadeset i prvo. Dok živimo, sanjamo o novoj prilici, no moramo se zadovoljiti samim snom. Ali i san je otprhnuo – golub također, takva je igra. Pa ipak ne pripadam onima koji rogobore protiv života. Patili smo, ali smo i uživali i, koliko god to bilo malo, sjećamo se toga. Volim filozofe, ali ne baš pretjerano kad mi dosađuju i kad su sitničavi. Volim i žene kad su poročne i debele: smeta mi njihov značaj, za mene su odveć domišljate. Oduvijek sam želio priprostu ljubavnicu i nikada je nisam našao. I da bi mi prkosile, uvijek su tu i djeca. 7
Paul Gauguin Ne bi se moglo reći da sam ravnodušan prema ljepoti, ali izostavimo osjećaje! I sad je očito da ne poznajem ljubav: da bih izgovorio ono volim te, trebalo bi mi izbiti sve zube. Tek toliko da biste shvatili da nisam nikakav pjesnik. Pjesnik bez ljubavi!! I to prepredene žene prepoznaju: zato im se i ne sviđam. Ne tužim se zbog toga i, baš kao i Krist, ja govorim: »Tijelo je tijelo, a duh je Duh.« Pa prema tome, moje je tijelo i s malim zadovoljno, a duh mi nije uznemiren. I tako sam se javno predstavio da sam životinja lišena svakog osjećaja, da ne mogu tek tako prodati svoju dušu. Nikada nisam bio Werther, nikada neću biti Faust. Tko zna? Možda će sifilitičari i alkoholičari biti ljudi budućnosti. Čini mi se da moral, baš kao i znanost i sve ostalo, ide u smjeru nekog novog morala koji će možda biti posve različit od ovoga današnjega. Brak, obitelj, a i štošta drugo čime su mi punili uši, kao da u punoj brzini odlaze u nepovrat. I vi još želite da dijelim vaše mišljenje?!!... Dijeliti postelju velika je stvar. U braku najveći je rogonja upravo ljubavnik; baš kao što se to kaže u predstavi u Palais-Royalu: »Najsretniji od njih troje.« Kupio sam nekoliko fotografija u Port-Saidu. Počinjeni grijeh, ab ores,3 i onda sam ih kod kuće, bez ustručavanja, postavio u ložnicu. Muškarci, žene i djeca smijali su se tome; gotovo je svima to bilo smiješno. Potrajalo je to neko vrijeme i onda više nitko nije ni mislio na to. Jedino oni koji su mislili da su časni nisu došli k meni i jedino su oni cijelu godinu mislili na to. 3
lat. iskonski
8
PRIJE I POSLIJE Biskup je na ispovijedi, i to s raznih mjesta, bio dobro obaviješten: nekoliko je časnih sestara problijedilo, pojavile su se s podočnjacima. Razmislite o tome i otvoreno pokažite svoju besramnost: tako ćete se osloboditi časnih ljudi, a takve je osobe i najteže podnositi. U svratištu čiče Thiersa jedne je večeri svjetina razbila prozor. Onda je čiča Thiers jako osvijetlio prozor i priznao poraz. Zabezeknuta svjetina nije se usudila više baciti ni kamenčić. Uostalom, s budalama se ne može raspravljati. Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego poručiti: »Dojadili ste mi.« Znao sam odavno, kao što to već svi znaju, kao što će i svi ostali znati, da su dva i dva četiri. Postoji velika razlika između konvencije, pa i intuicije, i razumijevanja: pristajem na to i poput svih kažem: »Dva i dva su četiri.« Ali... to me izluđuje i remeti mnoge moje zaključke. Naprimjer, ako pristajete na to da su dva i dva četiri, kao da je to posve sigurno i da nipošto ne može biti drukčije, zašto onda pristajete na to da je Bog stvoritelj svega. I da je to bilo u samo jednom trenutku? Zar Bog ne bi mogao postupiti i na drukčiji način? Čudan neki Svemogući. Sve ovo rečeno je tek radi cjepidlaka. Mi znamo, ali i ne znamo. Sveti mrtvački pokrov Isusa Krista zbunjuje gospodina Berthelota4. Možda taj Berthelot, kao učeni kemičar, ima pravo; ali što ćemo s papom... Dragi Berthelot, kako biste postupili da ste papa, da ste čovjek kojemu ljube noge? Na tisuće budala zahtijeva bla4
Marcellin Berthelot (1827.-1907.), francuski kemičar i političar.
9
Paul Gauguin
Svete slike.
10
PRIJE I POSLIJE goslov svakakvih izmišljotina. Tu je papa i papa mora blagoslivljati i ugađati svojim vjernicima. Nisu svi kemičari: ja ništa od toga ne razumijem i kad bih bolovao od hemoroida, možda bih se i ja potrudio da nekako pribavim komadić toga svetog pokrova, u nadi za ozdravljenje. Ovo nije knjiga. * * * Uostalom, kad nema ozbiljnih čitatelja, onda pisac mora biti ozbiljan. Preda mnom se uzdižu kokosove palme, stabla banana; sve je zeleno. I da bih obradovao Signaca5, reći ću vam da su male crvene točke (komplementarne boje) razbacane u zelenilu. Usprkos tomu, a to će razljutiti Signaca, ja tvrdim da se u svemu tom zelenilu naziru velike plave mrlje. Ne zavaravajte se, to nije plavo nebo, to je samo planina u daljini. Što bih rekao svim tim kokosovim palmama? Pa ipak, moram razgovarati. Zato pišem, umjesto da razgovaram. Gle! Mala Vaitauni ide prema rijeci. Zapamtio sam je po oštrom vonju kojim je ispunila predvorje. Ta biseksualka nije poput ostalih. To vas biće razigra i kad umoran pjetlić osjeti nemoć. Ima savršeno okrugle i savršeno oblikovane dojke, kakve ne biste mogli ni zamisliti. Vidim to gotovo golo pozlaćeno tijelo dok se kreće prema svježoj vodi. Čuvaj se, draga djevojčice. Vreba te dlakavi žandar, čuvar morala, potajni faun. Nakon što te se dovoljno nagleda, zaprijetit će ti 5
Paul Signac (1863.-1935.), francuski slikar.
11
Paul Gauguin opomenom da bi ti se osvetio što si uzburkala njegova osjetila i, prema tome, povrijedila javni moral. Javni moral. Jakih li riječi. Oh, mili građani metropole, vi pojma nemate što u kolonijama predstavlja lik žandara! Dođite i vidjet ćete takvu vrstu gada kakvu uopće ne možete ni naslutiti. No kad sam ugledao malu Vaitauni i pomislio na onaj vonj, moja su se osjetila uznemirila i tada sam se razveselio u rijeci. Oboje smo se slatko smijali, i to bez smokvina lista i... Ovo nije knjiga. * * * Da bih opravdao naslov Prije i poslije, dopustite mi da vam ispričam nešto otprije. General Boulanger6, sjećate ga se, potajno se zatekao na otoku Jersey. No u to sam se vrijeme, a bilo je zimsko doba, i ja zatekao u Poulduju na osamljenoj obali Finistèrea, na velikoj udaljenosti od koliba. Stigao je žandar kojemu je zapovjeđeno da nadgleda obalu i da spriječi samozvano iskrcavanje generala Boulangera, prerušena u ribara. Bio sam podvrgnut lukavom ispitivanju i pritisnut sa svih strana svojega bića, pa sam u jednom trenutku, onako uplašen, povikao: »Da vi možda slučajno ne mislite da sam ja general Boulanger?« 6
Georges Boulanger (1837.-1891.), francuski general, kasnije optužen za urotu, pobjegao u Belgiju i tamo se ubio na grobu svoje ljubavnice.
12
PRIJE I POSLIJE ON: »Imali smo mi već posla i s većim zvjerkama.« JA: »Imate li njegov lični opis?« ON: »Njegov lični opis! Zagubio sam ga negdje, a zato što mi se potajno rugate, ja ću vas strpati u zatvor.« I morao sam otići u Quimperlé dati izjavu, a brigadir je odmah izjavio da nemam prava izigravati generala i rugati se žandaru dok on obavlja svoju dužnost ako nisam general Boulanger. Kako to? Ja da sam se lažno predstavljao kao general Boulanger!... Vi to morate priznati, rekao je brigadir, jer je žandar mislio da ste vi general Boulanger. Time nisam bio samo zaprepašten, zapravo, bio sam zadivljen takvim poimanjem. To znači da te mnogo lakše mogu smotati budale. Ne želim da mi kažu da ponavljam La Fontainea i njegove pouke o nasamarenima. Govorim ovo u nekom drugom smislu. Za vrijeme vojnoga roka shvatio sam da su se niži časnici, dapače i neki viši časnici, ljutili ako im se govorilo razgovijetno jer su vjerojatno mislili da im se tako govornik ruga ili ih želi poniziti. Sve to znači da u životu moramo biti oprezni prema podčinjenima. Često nam je potreban netko na nižem položaju. Nije li tako? I treba reći da ih se često plašimo. Da bi se doprlo do ministra, ponajprije, treba u predsoblju susresti ministrova lakaja. Uz preporuku čovjeka na visokom položaju, jedan je mladić zatražio mjesto kod ministra i bio je otprve odbijen. No njegov je postolar bio i ministrov postolar. I tada mu više ništa nije bilo odbijeno. 13
Paul Gauguin Kad žena uživa, i ja uživam dvostruko. CENZURA: »Pornograf!« AUTOR: »Hypocritograf!« P: »Znaš li grčki?« O: »Čemu? Dovoljno je da čitam Pierrea Lou7 ÿsa .« Ali Pierre Louÿs piše lijepo na francuskom... i upravo zato on dobro zna grčki. Ali običaji... tu su nam potrebna djela jezuita. Digitus tertius, digitus diaboli.8 Dovraga! Jesmo li kokoti ili kopuni, ili će se to postizati umjetnim načinom. Spiritus sanctus. Ovdje, u ovim područjima, vjenčanje se već uvriježilo: uostalom, to je i ozakonjeno. Izvozni kršćani strastveno su se odali tom čudnom obredu. Žandar obavlja sve dužnosti gradonačelnika. Dva para pripremljena za ženidbene obrede, odjevena u novu novcatu odjeću, slušaju vjenčani obred i nakon izgovorenoga »da«, oni postaju ozakonjen par. Na izlasku jedan muškarac upita drugoga: »Kako bi bilo da se zamijenimo?« I onda radosno odlaze s novim ženama i vraćaju se u crkvu u kojoj zbog zvona vlada radosna atmosfera. Monsinjor, u duhu poznatoga misionarskoga govorništva, gorljivo prekori preljubništvo i potom blagoslovi novi par koji je već na samom svetom tlu počinio preljubništvo. Drugi put, nakon izlaska iz crkve, mladoženja kaže djeveruši: »Kako si ti lijepa!« A mlada veli djeveru: »Kako si ti lijep!« I ubrzo parovi zamijene mjesta, za7 8
Pierre Louÿs (1870.-1925.), francuski pisac. lat. treći prst, đavolji prst.
14
PRIJE I POSLIJE vuku se u grmlje ispod banana gdje su pred Svemogućim obavljena dva vjenčanja umjesto jednoga. Monsinjor je zadovoljan i kaže: »Mi donosimo moral...« Na jednom otočiću, zaboravio sam mu ime i geografski položaj, jedan biskup obavlja svoj poziv propovijedanjem kršćanskog morala. Lukav je i odvažan, recimo to tako. No usprkos krutom srcu i asketskim osjećajima, zavolio je jednu školarku, onako očinski, čisto. Na nesreću, ponekad se umiješa đavao tamo gdje ga ne bi trebalo biti i, dok naš biskup šeće drvoredom, ugleda svoju voljenu djevojčicu koja gola pere haljinu u rijeci. Mala je Thérèse na jednom potoku U vodu uronila svoju košulju, I slučajno doživjela nezgodu Što događa se djevojčicama dvanaest puta na godinu.
»Gle, eto nje u dobar čas!«, pomisli on. Uvjeravam te da je zaista bila »u dobar čas«. Samo postavite to pitanje petnaestorici krepkih momaka koji su te večeri uživali u njezinu zagrljaju. Kod šesnaestoga se namrgodila. To milo dijete udali su za crkvenjaka koji je živio u oboru. A ona je, onako okretna i uredna, čistila monsinjorovu sobu, brinula se o miomirisima. Za vrijeme službe Božje muž je palio svijeće. Kako je samo opak svijet... zli jezici ogovaraju, i to posve krivo, u to sam duboko uvjeren, kad mi je nekoga dana jedna žena, odana katolkinja, pričala dok je ispijala čašu ruma, a da pritom ni okom nije trepnula: »Znaš li ti, dragi moj, znaš li da su to sve same 15
Paul Gauguin brbljarije. Monsinjor ne spava s Thérèse, on je samo ispovijeda i nastoji ublažiti njezinu muku.« Thérèse je kraljica grahova zrna. Ne naprežite se da biste shvatili, sad ću vam objasniti. Za Sveta tri kralja monsinjor je kod Kineza naručio veličanstven kolač. U kriški kolača što ga je dobila Thérèse bilo je zrno graha. I tako je Thérèse postala kraljica, a monsinjor kralj. Od toga je dana Thérèse bila kraljica, a crkvenjak kraljičin muž. Da, dobro ste shvatili. Ali jao, čuveno zrno graha ostarilo je i naš je lukavac, onako vragolast, na udaljenosti od nekoliko kilometara, pronašao novo zrno. Zamislite samo, kinesko zrno graha, poprilično debeljuškasto, pa da ga ne pojedeš! A ti slikaru, u neprestanom traganju za dražesnim predloškom, primi se kista i ovjekovječi taj prizor. Uspaljen riđan, biskupska orma. Naš lukavac svojski prionuo u sedlu i ono njegovo zrno graha sa svim prednjim i stražnjim oblinama koje bi mogle uzbuditi i samoga papu. Opet jedna od onih kojima je košulja... no već vam je sve to poznato... nema smisla ponavljati. Četiri su puta silazili s konja: i sama se dolina uspalila. Mnogo je tih brbljarija... ali... Ovo nije knjiga. Već dugo želim pisati o Van Goghu i sigurno ću to i učiniti jednoga dana. No zasada ću pričati o njemu samome, ili, bolje rečeno, o nama dvojici, i to o nekim zbivanjima prikladnima da se rasvijetli zabluda koja se širila u nekim krugovima. 16
PRIJE I POSLIJE U mom životu bilo je ljudi s kojima sam se susretao i razgovarao, no puka je slučajnost da su neki od njih i poludjeli. Kad je riječ o braći Van Gogh, neki zbog zlonamjernosti a drugi zbog naivnosti, pripisali su mi njihovo ludilo. Sigurno je da netko može manje ili više utjecati na svoje prijatelje, ali to ni u kom slučaju ne može potaknuti nečije ludilo. Prošlo je već mnogo vremena od toga kobnog događaja, kad mi se javio sam Vincent iz psihijatrijske bolnice gdje su ga liječili. Napisao mi je: »Kako ste sretni što ste u Parizu. Još uvijek se tamo nalaze vrsni stručnjaci i sigurno biste mogli potražiti savjet kod nekoga specijalista radi liječenja Vašeg ludila. Nismo li svi ludi?« Savjet je bio dobar i zato ga nisam poslušao, radi proturječnosti, nesumnjivo. Čitatelji časopisa Mercure mogli su zapaziti Vincentovo pismo, koje je objavljeno prije nekoliko godina, i u kojem me on žustro nagovara da dođem u Arles gdje bismo, prema njegovoj zamisli, osnovali atelijer kojim bih ja upravljao. U to sam vrijeme radio u Pont-Avenu u Bretanji i već sam u svojim istraživanjima bio vezan za to mjesto, a osim toga neki čudni osjećaji neodređeno su mi pobuđivali slutnju da će se zbiti nešto neobično i zato sam dugo to odgađao sve do onoga dana kad sam zbog Vincentova upornog i iskrenog prijateljskog uvjeravanja popustio i krenuo na put. Stigao sam u Arles pri kraju noći i zoru dočekao u jednoj noćnoj kavanici. Gazda me je promotrio i uskliknuo: »Pa vi ste taj sudrug; prepoznao sam vas.« Vincentu sam bio poslao jedan autoportret i to je 17
Paul Gauguin objašnjavalo taj gazdin usklik. Vincent mu je pokazao moj portret i rekao mu da je to njegov sudrug koji će uskoro doći. Otišao sam i probudio Vincenta, ni prerano ni prekasno. Smjestio sam se i dan smo proveli u razgovoru, šetnji i razgledavanju ljepota grada Arlesa, a i u divljenju prema Arležankama. No u ovom posljednjem, onako među nama, nisam sudjelovao s istinskim oduševljenjem. Već sutradan prionuli smo na posao; on ga je nastavio, a ja sam ga tek započeo. Moram priznati da se nikada nisam hvatao kista onom lakoćom kojom ga se drugi hvataju bez imalo muke. To su oni koji iziđu iz vlaka, u ruke uzmu paletu i u najkraćem vremenu prikažu vam neku Sunčevu pojavu. Kad se osuši, slika odlazi u Luxembourg, s potpisom Carolus-Durana9. Ne divim se ja slici, ali divim se čovjeku... On tako samouvjeren, tako miran. Ja tako nesiguran, tako uznemiren. U svakom krajoliku potrebno mi je vrijeme inkubacije, da uzmognem shvatiti bît u svakoj vrsti biljaka, drveća, shvatiti cijelu prirodu, koja je toliko raznolika, toliko hirovita, i koja se nikada ne razotkriva, nikada ne prepušta. I tako sam mirovao nekoliko tjedana prije no što sam udahnuo opori okus Arlesa i okolice. Bilo kako bilo, odlučno smo prionuli uz posao, osobito Vincent. Dva bića, on i ja, jedan pravi vulkan, drugi uskipio također, i već se iznutra pripremala bitka. Ponajprije, zatekao sam, u svemu i oko svega, takav nered da me je to zaprepastilo. Slikarska kutija bi9
Charles Durand, zvan Carolus-Durand (1837.-1917.), francuski slikar.
18
PRIJE I POSLIJE la je prepuna boja, istisnutih i nikada zatvorenih, no, usprkos svemu tom neredu i svoj toj zbrci, slika je blistala. Tako je bilo i u njegovim pričama. Daudet, Goncourt i Biblija opsjedali su duh Holanđanina. Svi ti mostovi i svi ti brodovi u Arlesu, cijeli taj jug za njega je postao Holandija. Čak je zaboravio i pisati na holandskom i, kao što se to može vidjeti nakon objavljivanja njegovih pisama bratu, uvijek je pisao samo francuski. Unatoč svim mojim naporima da u tom poremećenom mozgu otkrijem neki logičan razlog u njegovim kritičkim mišljenjima, nikako si nisam mogao objasniti sve ono protuslovno u njegovu slikarstvu i u njegovu razmišljanju. Tako se, naprimjer, bezgranično divio Meissonieru10 i duboko mrzio Ingresa11. Degas ga je dovodio u očaj, a Césanne je za njega bio samo fantast. Zaplakao bi pri pomisli na Monticellija12. Ljutilo ga je to što je morao priznati moju izrazitu inteligenciju, iako je moje čelo nisko, što je pak očit znak slaboumnosti. I usred svega toga izrazita nježnost, štoviše, evanđeosko dobročinstvo. Već otpočetka primijetio sam potpuni nered u našim zajedničkim računima. I što se tu moglo poduzeti? Bilo je to osjetljivo pitanje jer nam je skromnim prilozima pomagao njegov brat, zaposlenik Goupila13; ja sam za svoj dio davao u zamjenu svoje slike. Pritom 10
Ernest Meissonier (1815.-1891.), francuski slikar. Jean Auguste Dominique Ingres (1780.-1867.), francuski slikar. 12 Adolphe-Joseph-Thomas Monticelli (1824.-1886.), francuski slikar talijanskoga podrijetla. Neshvaćen čudak, no cijenio ga Van Gogh kojemu je Monticelli otvorio oči za ljepotu boja. 13 Jean-Baptiste Michel Adolph Goupil (1806.-1893.), jedan od najvažnijih i najvećih trgovaca umjetnina i izdavača umjetničkih djela u XIX. stoljeću. Braća Van Gogh bili su njegovi zaposlenici. 11
19
Paul Gauguin se trebalo suočavati s pretjeranom uvredljivošću. I zato sam vrlo oprezno i umiljato, što nikako nije u skladu s mojom prirodom, napokon postavio to pitanje. No treba priznati da sam i uspio mnogo lakše no što sam to očekivao. U jednoj kutiji novac za zdravstvene potrebe, duhan, stanovanje i ostale neočekivane izdatke. Uz to olovka i papir na kojem je trebalo pošteno zapisati svoje troškove. U drugoj kutiji ostatak svote podijeljen na četiri dijela, a to je bilo namijenjeno za prehranu. Naš mali restoran bio je zatvoren i ja sam na jednom malom plinskom kuhalu pripremao jela, a Vincent je nabavljao hranu ne odlazeći daleko od kuće. No jednom je Vincent htio prirediti juhu, ali ne znam kakvu je to mješavinu upotrijebio. Vjerojatno je primijenio postupak kakvim miješa boje na svojim slikama. U svakom slučaju, to nismo mogli jesti. A moj Vincent prasnuo je u smijeh vičući: »Tarascon! Svaka čast čiči Daudetu!« I na zidu je napisao kredom: Ja sam Duh Sveti. Ja sam zdrava duha.
Koliko smo dugo ostali zajedno? Ne bih mogao reći jer sam to potpuno zaboravio. Usprkos tomu što se to dogodilo takvom brzinom i usprkos radnom zanosu koji me obuzeo, ipak mi se čini da je to potrajalo cijelo stoljeće. Iako javnost u to sumnja, dva su čovjeka ondje obavila golem posao, a koristilo je to i jednom i drugom. A možda i drugima? Neke su situacije uvijek plodonosne. 20
PRIJE I POSLIJE Kad sam stigao u Arles, Vincent se zatekao usred škole neoimpresionizma, mnogo je vrludao i zbog toga trpio. I ne bi se moglo reći da je ta škola bila loša, kao što nisu loše ni sve ostale škole, ali ona uopće nije odgovarala njegovu karakteru jer je bio nestrpljiv i nezavisan. Sa svim tim žutim tonovima nasuprot ljubičastom, tom obradom komplementarnih boja, tim njegovim nesređenim radom, sa svime time uspio je postići tek nepotpun, monoton, blagi sklad; nedostajao je tu onaj bljesak. Moj je zadatak bio u tome da to rasvijetlim, što mi je bilo lako jer sam naišao na bogato i plodno tlo. Poput svih jedinstvenih priroda snažnih osobnosti, Vincent se nije plašio utjecaja sa strane. Otada je moj Vincent počeo začudno napredovati. Činilo se kao da je razotkrio sve što je već bilo u njemu i odonda se niže cijela serija Sunca za Suncem, usred samoga Sunca. Jeste li vidjeli portret pjesnika? Lice i kosa žute boje tona br. 1. Odjeća žute boje tona br. 2. Kravata žute boje tona br. 3 i pribadača smaragdnozelene boje na podlozi žute boje tona br. 4. Upravo o tome govorio mi je jedan talijanski slikar i dodao: »Kvragu, kvragu, pa sve je žuto; sad više ne znam što je zapravo slikarstvo.« Bilo bi uzaludno ovdje raspravljati o tehničkim pojedinostima. Ovime vas samo želim obavijestiti da sam obilno podučio Van Gogha, a da on pritom nije izgubio ni pedalj svoje originalnosti. Svakodnevno mi 21
Paul Gauguin je iskazivao zahvalnost zbog toga. I upravo o tome on govori kad gospodinu Aurieru piše da mnogo duguje Paulu Gauguinu. Kad sam stigao u Arles, Vincent je tek bio na tragu, a ja sam, dosta stariji od njega, već odavno pronašao svoj put. No i ja ponešto dugujem Vincentu: ponajprije, dugujem zbog spoznaje da sam mu bio koristan, čime su bile potvrđene moje prijašnje slikarske zamisli; potom, to što sam se u teškim trenucima uvijek mogao podsjetiti da postoji netko još nesretniji od mene. Kad pročitam rečenicu da sudbina Paula Gauguina podsjeća pomalo na sudbinu Van Gogha, ja se samo nasmiješim. U posljednjim danima mojega boravka Vincent je postao izrazito nagao i grub, pa onda šutljiv. Nekoliko puta, noću, Vincent se iznenada približio mojoj postelji. Kako bih u tom trenutku mogao objasniti to buđenje? No uvijek je bilo dovoljno da mu ozbiljno kažem: »Što vam je, Vincent?«, i on bi se bez riječi vratio u svoju postelju te zaspao tvrdim snom. Dok je slikao mrtvu prirodu sa suncokretima koje je toliko volio, palo mi je na pamet da naslikam njegov portret. Kad sam portret završio, on mi je rekao: »To sam zaista ja, ali to sam ja u ludilu.« Te smo večeri otišli u kavanu. Naručio je čašu apsinta. Odjednom, iznenada, tu čašu s pićem bacio mi je u glavu. Izbjegao sam taj udarac, zgrabio sam ga i bez ikakva oklijevanja izišao iz kavane, prešao Trg Victora Hugoa i već nakon nekoliko minuta Vincent se na22