VICTOR HUGO Posljednji dan na smrt osuđenoga
Victor Hugo POSLJEDNJI DAN NA SMRT OSUĐENOGA Naslov izvornog izdanja LE DERNIER JOUR D’UN CONDAMNÉ S francuskoga preveo MATE MARAS Ilustracija na koricama HENRI DE TOULOUSE-LAUTREC Ilustracije u knjizi PAUL GAVARNI Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 31 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 864802 ISBN 978-953-320-064-4 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Victor Hugo Posljednji dan
NA SMRT osuđenoga
Predgovor Dva su načina na koje se možemo osvjedočiti kako je nastala ova knjiga. Ili je doista postojala hrpa žutih i nejednakih listova papira na kojima su nađene posljednje misli jednog jadnika, zabilježene jedna po jedna; ili se našao neki čovjek, sanjar zauzet promatranjem prirode u korist umjetnosti, filozof, pjesnik, tko zna tko, kojemu je ta ideja bila u mašti, koji ju je prihvatio ili, vjerojatnije, dopustio joj da njime ovlada, i nije je se mogao osloboditi dok je nije prebacio u knjigu. Od ta dva objašnjenja čitatelj će izabrati koje htjedne. [Autor]
Posljednji dan na smrt osuđenoga
I. Zatvor Bicêtre
Osuđen na smrt! Već je pet tjedana otkako živim s tom mišlju, stalno sâm s njom, stalno ukočen zbog njezine prisutnosti, stalno povijen pod njezinom težinom! Nekoć, jer čini mi se da ima više godina nego tjedana, bio sam čovjek kao i drugi ljudi. Svaki dan, svaki sat, svaka minuta imali su svoju ideju. Moj duh, mlad i bogat, bio je pun maštarija. Zabavljao se razvijajući ih jednu po jednu, bez reda i bez konca, ukrašavajući neiscrpnim arabeskama to grubo i tanahno tkanje života. U njima je bilo mladih djevojaka, blistavih biskupskih plašteva, dobivenih bitaka, kazališta ispunjenih bukom i svjetlošću, i zatim još djevojaka i nejasnih šetnji noću pod širokim krošnjama kestenova. Uvijek je bio praznik u mojem zamišljanju. Mogao sam misliti o čemu sam htio, bio sam slobodan. Sada sam zatočenik. Moje je tijelo u okovima u jednoj ćeliji, moj duh je u zatvoru jedne misli. Jedne užasne, krvave, neumoljive misli! Imam samo jednu misao, samo jedno uvjerenje, samo jednu neumitnost: osuđen na smrt! Što god činio, ona je uvijek tu, ta paklenska misao, poput olovne sablasti pokraj mene, sama i ljubomorna, 7
VICTOR HUGO odgoni svaku rastresenost, stoji sučelice meni bijednom i drma me svojim dvjema ledenim rukama kad želim okrenuti glavu ili zatvoriti oči. Zavlači se u svim oblicima kamo bi moj duh htio od nje pobjeći, miješa se kao grozan pripjev u sve riječi koje mi drugi upućuju, lijepi se sa mnom za gnusne rešetke moje ćelije; opsjeda me kada sam budan, vreba u mojem grčevitom drijemežu i pojavljuje mi se u snovima u obliku oštrice. Upravo sam se prenuo oda sna, a ona me progoni i kaže: – Ah, to je samo san! Pa dobro! – Prije nego što su moje teške oči imale vremena da se dovoljno otvore kako bi vidjele tu kobnu misao napisanu u stravičnoj stvarnosti koja me okružuje, na znojnim i vlažnim podnim pločama moje ćelije, u blijedim zrakama noćne svjetiljke, u gruboj potki tkanine moje odjeće, na turobnom liku čuvara čija nabojnjača svjetluca kroz rešetku prozorčića, meni se čini da je već neki glas šapnuo u moje uho: – Osuđen na smrt!
8
Posljednji dan na smrt osuđenoga
II. Bilo je to jednog lijepog kolovoškog jutra. Prošla su tri dana otkako je počeo moj proces; tri dana otkako su moje ime i moj zločin počeli svakog jutra okupljati gomilu gledatelja koji su dolazili da se spuste na klupe u sudskoj dvorani poput gavranova oko strvine; tri dana otkako cijela ona fantazmagorija od sudaca, svjedoka, odvjetnika, kraljevskih tužitelja, prolazi i prolazi ispred mene, katkad groteskna, katkad krvava, uvijek mračna i zlokobna. Prve dvije noći nisam mogao zaspati od nemira i straha; treću sam prospavao od jada i umora. U ponoć sam ostavio porotnike da vijećaju. Vratili su me na slamu u mojoj ćeliji i istoga sam časa zapao u dubok san, u san zaborava. Bili su to prvi sati odmora poslije toliko dana. Još sam bio najdublje u tomu dubokom snu kad su me došli probuditi. Taj put nije bio dostatan čuvarov teški korak i potkovane cipele, zveket njegova svežnja ključeva, hrapavo škripanje zasuna; da me izvuče iz obamrlosti bio je potreban njegov grubi glas na mojem uhu i gruba ruka na mojem ramenu. – Ustanite, idemo! Otvorio sam oči, uspravio sam se zbunjen na ležaju. U tom trenutku, kroz uski i visoki prozor moje ćelije, vidio sam strop susjednog hodnika, jedino nebo koje mi 9
VICTOR HUGO je bilo dano da nazrem žut odsjaj gdje su oči naviknute na zatvorsku tamu znale tako dobro raspoznati sunce. Volim sunce. – Lijepo je vrijeme – rekao sam čuvaru. On je načas zastao ne odgovarajući mi, kao da nije znao je li vrijedno truda trošiti riječi; zatim je s malo napora promrmljao: – Može biti. Stajao sam nepokretan, polusnena duha, nasmiješenih usta, očiju uprtih u onaj blagi zlaćani odsjev koji je šarao strop. – Osvanuo je lijep dan – ponovio sam. – Da – odgovorio mi je čovjek. – Čekaju vas. To malo riječi, poput paukove niti koja zaustavlja let kukca, silovito me vratilo u stvarnost. Odjednom sam ponovno vidio, kao pri bljesku munje, sumračnu dvoranu porotnoga suda, potkovasti niz sudaca u okrvavljenim talarima, tri reda svjedoka glupih lica, dva žandara na dva kraja moje klupe: crne su se halje micale, i glave svjetine vrvjele su iz sjene u pozadini, i na meni se zaustavljao ukočen pogled onih dvanaest porotnika koji su bdjeli dok sam ja spavao! Ustao sam; zubi su mi cvokotali, ruke su mi se tresle, ne znajući gdje da traže moju odjeću, noge su mi klecale. Na prvom sam koraku posrnuo kao nosač koji se pretovario. Ali sam ipak slijedio tamničara. Dva su me žandara čekala na pragu ćelije. Opet su mi stavili lisičine. Na njima je bila mala složena brava koju su pomno zaključali. 10
Posljednji dan na smrt osuđenoga Mirno sam to podnio; bila je to naprava na napravi. Prešli smo kroz unutarnje dvorište. Oživio me je svjež jutarnji zrak. Podignuo sam glavu. Nebo je bilo modro, i tople sunčeve zrake, ispresijecane visokim dimnjacima, ocrtavale su velike svjetlosne uglove na vrhu visokih i sumornih zidova zatvora. Doista je bilo lijepo vrijeme. Popeli smo se zavojitim stubištem; prošli smo nekim hodnikom, zatim drugim, zatim trećim; zatim su se otvorila niska vrata. Topao zrak, pomiješan sa žamorom, zapljusnuo mi je lice; bio je to dah svjetine u dvorani porotnoga suda. Ušao sam. Moju pojavu popratila je buka oružja i glasova. Klupe su se bučno pomicale, pregraci su škripali; i dok sam prolazio dugačkom dvoranom između dviju gomila koje su omeđivali vojnici, činilo mi se da sam središte za koje su privezani svi konci koji pomiču sva ona izbuljena lica razjapljenih usta. U tom sam trenutku opazio da nemam okova; ali nisam se mogao sjetiti gdje i kada su mi ih skinuli. Tada je nastala duboka tišina. Stigao sam na svoje mjesto. U trenutku kad je prestao žamor u gomili, prestao je i u mojim mislima. Odjedanput sam jasno shvatio ono što sam do tada tek zbrkano naslućivao: da je došao odlučan čas, i da sam tu da bih čuo svoju presudu. Neka to objasni tko bude mogao, ali način kako mi je pala na um ta misao nije u meni izazvao stravu. Prozori su bili otvoreni; zrak i buka grada slobodno su dopirali izvana; dvorana je bila svijetla kao za svadbu; ra11
VICTOR HUGO dosne sunčeve zrake ocrtavale su tu i tamo blistav lik prozorskih rešetki, kadšto izduljenih na podu, kadšto rasprostrtih po stolovima, kadšto prelomljenih na zidnim uglovima; a iz blještavih prozorskih rombova svaki je trak u zraku rasijecao veliku prizmu zlatne prašine. Suci, na dnu dvorane, izgledali su zadovoljno, vjerojatno od radosti što će uskoro sve završiti. Po predsjednikovu licu, blago osvijetljenu odrazom jednoga stakla, razlijevalo se nešto spokojno i dobro; a jedan mlad prisjednik namještao je ovratnik i gotovo veselo brbljao s nekom lijepom damom s ružičastim šeširom koja je zbog naklonosti sjedila iza njega. Samo su porotnici izgledali blijedo i utučeno, ali to je očito bilo od umora jer su probdjeli čitavu noć. Neki su zijevali. Ništa u njihovu izgledu nije odavalo ljude koji su netom donijeli smrtnu presudu; na licima tih dobrih građana mogao sam pročitati samo veliku želju da se naspavaju. Sučelice meni jedan je prozor bio širom otvoren. Čuo sam smijeh prodavača cvijeća na pristaništu; a na rubu prozorskog okvira, poigravala je na vjetru u pukotini kamena, lijepa žuta biljčica, sva natopljena sunčevom svjetlošću. Kako se neka zloslutna misao mogla probiti između toliko dražesnih dojmova? Onako prožet zrakom i suncem nisam mogao misliti ni na što drugo osim na slobodu; u meni je sjala nada kao dan oko mene i s pouzdanjem sam očekivao svoju presudu kao što se očekuje oslobođenje i život. 12
Posljednji dan na smrt osuđenoga U međuvremenu je stigao moj odvjetnik. Njega su čekali. Upravo je bio obilno i slasno doručkovao. Stigavši na svoje mjesto, nagnuo se prema meni sa smiješkom. – Ima nade – rekao mi je. – Stvarno? – odgovorio sam, također smiren i nasmiješen. – Da – prihvatio je. – Ne znam još ništa o njihovoj odluci, ali bez sumnje su odbacili predumišljaj, a onda preostaje samo doživotni prisilni rad. – Što to govorite, gospodine? – odvratio sam s gnušanjem. – Sto puta radije smrt! Da, smrt! Uostalom, ponavljao mi je neki unutarnji glas, što riskiram ako to kažem? Je li ikada izrečena smrtna presuda drukčije nego u ponoć, uz baklje, u mračnoj i crnoj dvorani, usred hladne i kišne zimske noći? Ali u mjesecu kolovozu, u osam sati ujutro, usred tako lijepa dana, uz tako dobre porotnike, to je nemoguće! I moje su se oči opet zaustavljale na lijepomu žutom cvijetku u suncu. Odjednom me predsjednik, koji je samo čekao odvjetnika, pozva da ustanem. Vojnici lupnuše oružjem, svi okupljeni ustadoše u isti čas, kao da ih je stresla struja. Jedna beznačajna i ništavna osoba, smještena za stolom podno sudaca, bio je to čini mi se pisar, uze riječ i pročita pravorijek koji su porotnici izrekli u mojoj odsutnosti. Hladan mi je znoj oblio sve udove; naslonio sam se na zid da ne padnem. – Gospodine odvjetniče, imate li što reći na primje13
VICTOR HUGO nu kazne? – upitao je predsjednik. Ja sam imao toliko toga reći, ali ničega se nisam sjetio. Jezik mi je ostao zalijepljen uz nepce. Branitelj ustade. Shvatio sam da pokušava ublažiti odluku porote i predložiti, umjesto kazne koju je ta odluka povlačila za sobom, drugu kaznu, onu koja me je onako ranila kad sam vidio da joj se nada. Moje je gnušanje moralo biti vrlo snažno kad se probilo između tisuću osjećaja koji su mi zaokupljali misli. Htio sam glasno ponoviti ono što sam mu već rekao: Sto puta radije smrt! Ali dah me je izdao i uspio sam ga samo grubo potegnuti za rukav, vičući s grčevitom snagom: – Ne! Državni je tužitelj protuslovio odvjetniku, a ja sam ga slušao s glupim zadovoljstvom. Zatim su suci izašli, potom su se vratili, i predsjednik mi je pročitao presudu. – Osuđen na smrt! – čulo se iz gomile. I dok su me odvodili, sav taj svijet nasrtao je preda me dižući buku kao da se cijela zgrada urušava. Ja sam stupao, opijen i izbezumljen. U meni se zbivao pravi prevrat. Do smrtne presude osjećao sam da dišem, da mi kuca srce, da živim u istoj sredini kao drugi ljudi; sada sam jasno razabirao nekakvu ogradu između svijeta i mene. Ništa mi više nije izgledalo kao prije. Oni široki blistavi prozori, ono lijepo sunce, ono čisto nebo, onaj krasni cvijetak, sve je to bilo bijelo i blijedo, boje mrtvačkoga plašta. Oni ljudi, one žene, ona djeca što su se naguravali dok sam prolazio, meni su se pričinjali kao utvare. 14
Posljednji dan na smrt osuđenoga Na dnu stubišta čekala me je crna i prljava kočija s rešetkama. Ulazeći pogledao sam slučajno na trg. – Osuđen na smrt! – vikali su prolaznici trčeći prema kočiji. Kroz oblak koji je, kako mi se činilo, spustio između stvari i mene, vidio sam dvije djevojke koje su me pratile nezasitnim očima. – Znači – rekla je mlađa plješćući rukama – još mu je preostalo šest tjedana!
15
VICTOR HUGO
III. Osuđen na smrt! Pa dobro, zašto ne? Svi su ljudi, sjećam se da sam to pročitao u ne znam kojoj knjizi gdje su bile same mudre stvari, na smrt osuđeni s neodređenom odgodom. Što se, dakle, toliko promijenilo u mojem slučaju? Koliko je ljudi koji su se pripremali za dug život umrlo od vremena izricanja moje presude! Koliko ih je pošlo prije mene koji su, mladi, slobodni i zdravi, računali na to da će jednog dana poći vidjeti kako pada moja glava na Trgu Grève! Koliko će možda onih što hodaju i dišu na otvorenom, ulaze i izlaze po miloj volji, do tada otići prije mene! Uostalom, za čime bih od života trebao žaliti? Uistinu, mračni dani i crn kruh u ćeliji, porcija posne juhe zagrabljena iz robijaškoga kotla, ja koji sam se profinio kroz obrazovanje, trpim da me kinje čuvari i stražari, ne viđam ljudsko biće koje vjeruje da sam dostojan jedne riječi ili moje njemu, neprestano dršćem zbog onoga što sam učinio i što će se meni učiniti – to je gotovo sve vrijedno što mi krvnik može oteti. Ah, nije važno, stravično je!
16
Posljednji dan na smrt osuđenoga
IV. Crna me je kočija prevezla ovamo, u ovaj gnusni Bicêtre! Viđena izdaleka, zgrada se donekle doimlje veličanstveno. Pruža se na obzoru, ispred brežuljka, i s udaljenosti zadržava nešto od svoga davnog sjaja, izgled kraljevskog dvorca. Ali kako se približavate, palača postaje kućerinom. Oronuli zabati vrijeđaju oko. Ne znam što se sramotno i sirotinjsko uzveralo uz ta kraljevska pročelja, reklo bi se da zidovi imaju gubu. Nema više okana, nema stakala na prozorima; tek izukrštane debele željezne šipke za koje se tu i tamo lijepi poneki ispijen lik robijaša ili luđaka. To je život viđen izbliza.
17
VICTOR HUGO
V. Čim sam stigao, ščepale su me željezne ruke. Pojačane su mjere opreza: nikakav nož, nikakva vilica za obroke; luđačka košulja, neka vrst vreće od jedrenog platna, zarobila mi je ruke; bili su odgovorni za moj život. Uložio sam priziv Vrhovnom sudu. Ta tegobna stvar mogla je potrajati šest-sedam tjedana i bilo je važno da me očuvaju živa i zdrava za Trg Grève. Prvih su dana sa mnom postupali blago i to me je užasavalo. Obziri čuvara mirišu na stratište. Srećom, nakon nekoliko dana, nadvladala je navika; pomiješali su me s ostalim zatvorenicima u općoj okrutnosti i nisu više pokazivali one neuobičajene znakove pristojnosti koji su mi neprestano pred oči dovodili krvnika. To nije bilo jedino poboljšanje. Moja mladost, moja krotkost, skrb zatvorskoga duhovnika, i nadasve nekoliko latinskih riječi što sam ih uputio tamničaru koji ih nije razumio, omogućili su mi šetnju jedanput tjedno s drugim zatvorenicima i pomogli oslobađanju od košulje koja me je sapinjala. Nakon mnogo oklijevanja dali su mi također papir, crnilo i pera, te noćnu svjetiljku. Svake nedjelje, poslije mise, puštaju me u dvorište u vrijeme odmora. Ondje brbljam sa zatvorenicima; to mi je nužno potrebno. Dobri su to ljudi, ti jadnici. Pričaju mi o svojim zlodjelima da bi me zastrašili, ali znam 18
Posljednji dan na smrt osuđenoga da se hvastaju. Uče me govoriti šatrovački, žlabrati, kako oni kažu. To je cijeli jezik za sebe nakalemljen na opći jezik kao svojevrsna ružna izraslina, kao kakva bradavica. Katkad jedinstvena energija, zastrašujuća slikovitost: džem od grožđa na ulici – krv na putu, oženiti se udovicom – biti obješen, kao da je uže s vješala udovica svih obješenih. Glava kradljivca ima dva imena: sorbona – kad razmišlja, tumači i savjetuje zločin, i cjepanica, kad je krvnik odsiječe. Katkad je to duhovitost vodvilja: vrbov kašmir – prnjarova brenta; lažljivac – jezik; i zatim posvuda, u svakom trenutku, čudnovate, tajanstvene, ružne i odvratne riječi, došle tko zna odakle: stalak za nakovanj – krvnik, zvono – smrt, oglasna ploča – gubilište. Reklo bi se: žabe i pauci. Kad čujete da se govori taj jezik, dobivate dojam nečega prljava i prašna, nekakve hrpe dronjaka koju istresaju pred vama. Bilo kako, ti su me ljudi barem žalili, jedini oni. Tamničari, čuvari, ključari – njima ne zamjeram – brbljaju i smiju se, i govore o meni, preda mnom, kao o nekakvoj stvari.
19
VICTOR HUGO
VI. Rekao sam sebi: – Kad imam sredstvo za pisanje, zašto ne bih pisao? Ali što pisati? Zatočen između četiri gola i hladna kamena zida, bez slobode za moje koračaje, bez obzora za moje oči, makinalno zauzet jedinom razonodom da čitav dan pratim spori hod bjeličasta kvadrata što ga zirka na mojim vratima izrezuje sučelice na sumračnom zidu i, kako sam netom rekao, sam samcat s jednom mišlju, s mišlju na zločin i kaznu, na umorstvo i smrt! Što bih još mogao reći, ja, koji više nema što raditi na ovome svijetu? I što bih u svojem sparušenu i praznu mozgu mogao naći a da bi vrijedilo truda da se opiše? Ali zašto ne? Ako je sve oko mene jednolično i bezbojno, nema li u meni oluje, borbe, tragedije? Zar se ta misao koja me opsjeda ne javlja u meni svakog sata, svakog trenutka, u nekom novom obliku, stalno groznija i krvavija kako se približava rok? Zašto ne bih samome sebi pokušao reći sve nasilno i nepoznato što proživljavam u bezizlaznom stanju u kojemu se nalazim? Doista, građa je bogata; i koliko god moj život bio skraćen, jamačno će u tjeskobama, u stravama, u mukama koje će ga ispuniti, onoga zadnjega sata, biti još dosta toga da se rabi pero i crpi tintarnica. Uostalom, promatranje tih tjeskoba jedino je sredstvo da se zbog njih manje pati, i 20
Posljednji dan na smrt osuđenoga njihovo će me oslikavanje zabaviti. I k tomu, ono što tako opišem možda neće biti nekorisno. Taj dnevnik mojih patnji, iz sata u sat, iz minute u minutu, muka za mukom, budem li imao snage voditi ga do trenutka kad će mi fizički biti nemoguće nastaviti, ta priča, nužno nezavršena, ali u najvećoj mogućoj mjeri potpuna, o mojim osjećajima, zar neće sa sobom donijeti veliku i duboku pouku? Zar neće u tom zapisniku misli na umoru, u tom stalno rastućem nizu boli, u tom prostoru intelektualne autopsije jednog osuđenika, biti više od lekcije onima koji donose presude? Možda će od toga čitanja njihova ruka postati manje laka, kad se koji drugi put pomakne da baci glavu koja misli, čovječju glavu, na ono što nazivaju vagom pravde? Možda ti nesretnici nikad nisu pomislili na onaj spori niz mučenja što ih sadržava prešna formula smrtne presude? Jesu li se ikad barem zaustavili na toj bolnoj pomisli da u čovjeku kojega obezglavljuju postoji um, um koji je računao na život, duša koja se nimalo nije pripremala za smrt? Ne. Oni u svemu tomu ne vide ništa osim vertikalnog pada trokutaste oštrice, i bez sumnje misle da za osuđenika ne postoji ni prije ni poslije. Ovi će ih listovi izvesti iz zablude. Ako se jednog dana možda objave, možda će nakratko njihov duh usmjeriti na razmišljanje o patnjama duha, na što ni ne pomišljaju. Oni likuju što mogu ubijati, a da tijelo gotovo ne trpi. Eh, da, pa upravo o tome se radi! Naime, što je tjelesna bol prema duševnoj boli? Strava i samilost, tako su načinjeni zakoni! Doći će dan, i možda će ovi zapisi, 21
VICTOR HUGO posljednja ispovijed jednog jadnika, tomu pridonijeti... Osim ako se nakon moje smrti vjetar ne poigra s ovim listovima papira po blatnom dvorištu, ili ako ne sagnjiju na kiši, zalijepljeni na razbijeno staklo nekoga čuvara.
22