Janis 22

ALICE ECHOLS Ožiljci slatkog raja Život i doba Janis Joplin

Alice Echols OŽILJCI SLATKOG RAJA ŽIVOT I DOBA JANIS JOPLIN Naslov izvornog izdanja SCARS OF SWEET PARADISE: The Life and Times of Janis Joplin Copyright

Prijevod

Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka J CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

Alice Echols

OŽILJCI SLATKOG RAJA ŽIVOT I DOBA JANIS JOPLIN

OŽILJCI SLATKOG RAJA

Uvod Jedne noći, još dok je Janis bila malena djevojčica, majka ju je pronašla vani na pločniku kako hoda u snu udaljavajući se od njihove kuće. »Janis, što radiš?«, viknula je na svoju kćer. »Kamo ideš?« To je bilo pitanje koje bi Joplinovi zasigurno rado uputili svojoj samovoljnoj kćeri mnogo puta u budućnosti, no Janis je naprosto odgovorila: »Idem kući. Idem kući.« Čini se da je Janis, čak i dok je bila dijete, znala da je na pogrešnom mjestu, da njezin dom ne može biti taj naftni grad Port Arthur u Teksasu.

Janis je prestala mjesečariti, no nikad se nije prestala kretati. Maleno dijete koje se otisnulo od kuće samo usred noći – ne postoji snažnija i istinitija slika pjevačice čiju je glazbu i život definirao nemir. Možete čuti nemir u njezinom nevjerojatnom glasu nalik »zvučnom zidu«. Janis nije zadovoljavalo da samo pogodi pravu notu; vježbala je svoj glas da zvuči kao da pjeva dvije note istovremeno. I dok je većina bijelih blues glazbenika izvodila solidne i vjerne interpretacije klasika, Janisin blues bili su siloviti napadi, krikovi i vrisci zbunjenosti i očaja zbog mnogobrojnih životnih nepravdi, između ostalog i njezine grozne usamljenosti. Na kraju, dom je bio mjesto koje se Janis načas ukazalo no koje nikad nije stvarno pronašla, umjesto toga ostala je neobično slobodna cijeli život. Jedan od njenih bliskih prijatelja prozvao ju je »najočitijim, najbolje reklamiranim beskućnikom 60-ih«, toliko je opipljiva bila njezina usamljenost.

No Janisina otuđenost bila je više od osobne otuđenosti – bilo je to generacijsko iskustvo. »Prolazila je kroz sve te promjene kroz koje smo i mi prolazili«, rekao je Jerry Garcia kad je umrla. »Prošla je sve iste posrtaje. Bila je baš poput svih nas – sjebana, ošamućena, izgubljena.« Garcia je možda preuveličao sličnosti, no Janisino putovanje zasigurno nije bilo samo njeno.

Zajedno s ostalim nadobudnim sljedbenicima bitnika, Janis je provela godine na cesti povodeći se za Jackom Kerouacom, utirući put kontrakulturi. Putujući zemljom uzduž i poprijeko, boemski klinci živjeli su poput nomada, »ploveći«, kako je to primijetio Tom Wolfe, »poput Cigana po prihvatilištima na marginama društva« Amerike.

5

Alice Echols Kad bi se negdje smjestili na neko vrijeme, to su bile američke zapuštene četvrti – Haight-Ashbury u San Franciscu, naprimjer, gdje je Janis živjela sredinom 60-ih. Dok su njezini roditelji sudjelovali u najvećoj migraciji u američkoj povijesti – urbanom egzodusu nakon Drugog svjetskog rata – Janis i njezini odmetnuti prijatelji predvodili su obrnutu migraciju povratka u gradove koje su njihovi roditelji napustili. Za razliku od generacije useljenika koji su bili prisiljeni živjeti u getima kako bi mogli ostvariti američki san, hipiji su »dolazili u geto bježeći od Amerike«. Neprestanim kretanjem i svrstavanjem uz podčinjene, kao i bitnici prije njih, opirali su se spokojnosti, konvencionalnosti i prenaglašenoj ljubavi za domom 50-ih. Njihov je stil života bio utemeljen na uvjerenju da su američko bogatstvo i blagostanje prouzročili duhovno i emocionalno osiromašenje i ugušili svu autentičnost i bogatstvo duše. »Novac ne govori već proklinje«, rugao se Bob Dylan u pjesmi It’s Alright Ma (I’m Only Bleeding).

Neukorijenjena, slobodna i prkosna, Janis je utjelovljenje »ničije djevojke«, to je bila istovremeno oslobađajuća i bolna pozicija. Čeznula je za kretanjem; bio je to tako uzbudljiv bijeg – od sebe i boli koje su je mučile, od bolnog odrastanja u Port Arthuru. A status zvijezde donio je Janis sve vrste kretanja, no također je pojačao njezinu usamljenost kad se život pretvorio u maglu hotelskih soba, garderoba, aerodroma i barova; skandalozno obučena, s divljom čupavom kosom urešenom ružičastim i plavim perjem, s rukama nakićenim narukvicama koje su bučno odzvanjale, Janis je bila drugačija, često predmet obožavanja no i ismijavanja i poruge. Premda je prezirala konvencionalno društvo, Janis je još uvijek očajnički željela biti voljena, čak i od onih koje je prezirala. I dok je ustrajavala na svojoj samostalnosti, bježeći od intimne veze, Janis je istovremeno očajavala što ne pripada nikome. Poput drugih buntovnika svoga vremena, Janis je odbacila rigidne kategorije identiteta; u njenom su svijetu rasne a ponekad i seksualne kategorije bile odbačene poput okova. A Janis je eksperimentirala i dalje od toga, upuštajući se u seksualne odnose s muškarcima i ženama, proglašavajući se »prvom bijelo-crnom osobom« te pijući i psujući poput muškaraca. U njezinoj razuzdanosti bilo je divljeg užitka, no postojala je i cijena. Janis se pokušala štititi od nasilja koje je pratilo njezino buntovništvo prikazujući se kao odvažna opaka cura, no odbacivanja i uvrede svejedno su je duboko pogađale.

Velik dio Janisine boli izvire iz njezine želje da bude netko u vrijeme kad su se djevojke trebale zadovoljiti time da ulove Gospodina Pravog. Janis je također htjela upecati Gospodina Pravog, no željela je i još nešto. Više je puta priznala: »Nijedan muškarac ne može me usrećiti kao što me može usrećiti 6

OŽILJCI SLATKOG RAJA publika.« No njezin je put bio neistražen i ona je po njemu nesigurno teturala.

Janis je možda bila buntovnica (prva djevojka na Sveučilištu Teksas koja nije nosila grudnjak, ili barem tako kaže legenda), no nikad nije uspjela u potpunosti slomiti ortodoksnost 50-ih. A istina je da praktički nitko – čak ni najodlučniji buntovnici – iz 50-ih nije izašao nepovrijeđen. Janisin bunt posebno je značajan po tome što je ona bila daleko ispred svoga vremena, odbijajući biti dobra djevojka mnogo prije buđenja modernog feminizma koji je legitimizirao takvo odbijanje. Kad je 1967. Janis počela puniti novinske stupce, još nije bila osnovana prva udruga za oslobođenje žena, a karijera i obitelj ženama su se činile krajnje nespojive. A kad je riječ o odnosima muškaraca i žena, čak ni pripadnici kontrakulturnog miljea nisu bili posve kontra. Janisina borba bila bi dovoljno teška i da je odlučila postati samo popularna pjevačica, no ona je pokušavala i izboriti sebi prostor u društvu u kojem je jedina prihvatljiva uloga bila ona »gospođe« svoga muža.

Janis možda nije pripadala nikome, no nije umrla kao nitko i ništa. Na kraju je »svinja« iz Port Arthura postala prva ženska rock superzvijezda – obrat sudbine u kojemu je Janis uvijek uživala. Doista, poput njezinog idola Bessie Smith, Janis je bila očito utjelovljenje »dinamike obrata« – tako bliske blues glazbi – pretvaranju nikoga u nekoga. U jednom refleksivnom trenutku Janis je razmišljala »kakvi su je to čudni, uvrnuti događaji« doveli »tu gdje je stigla«. Po običaju, umanjivala je svoj talent, pretpostavljajući da su se »sve moguće jebene stvari kod začeća spojile tako da stvore ovu čudnu osobu, ovu malu koja je dobra samo u ovoj jednoj stvari, čovječe, samo u toj jednoj jebenoj stvari«. Rekla je da je »mnogo izgubila putem«, dodajući – »možda to nikad neću vratiti«. Ali nikad se nije predala: »Znam da nikad ne odustajem«, ustrajala je. Janis je otrpjela ogromne neuspjehe, ali nijedan od njih, a niti tragedija njene smrti, ne mogu umanjiti njezina postignuća i duh, koji je, ako ništa drugo, bio posve nesputan.

Prije Janis Joplin, postojala je druga Janis, Janis Martin. Petnaestogodišnja Janis Martin, koja je nastupala od svoje jedanaeste godine, ušla je 1956. na radijsku top 10 ljestvicu s hitom Will You, Willyum. Nekoliko mjeseci prije, RCA je platio Sun Recordsu nezapamćenu svotu od 25.000 dolara za ugovor s Elvisom Presleyem. Nakon nekoliko tjedana, nekome iz RCA pala je napamet briljantna zamisao da iskoriste Elvisov uspjeh reklamirajući Janis Martin kao »ženskog Elvisa«, a taj su naziv odobrili i Elvis i njegov menadžer Pukovnik Tom Parker. Isprva se činilo da formula funkcionira, pogotovo kad je mla7

Alice Echols da Janis ponovno dospjela na Top 10 s rockabilly pjesmicom My Boy Elvis.

No Janis Martin nikad nije stvarno pronašla svoje mjesto na glazbenoj sceni.

Country publika često je odbijala rock’n’roll pokrete koje su smatrali neodoljivima dok je Janis bila dijete, no osudili su ih kao vulgarne i neprikladne za mladu djevojku. Janis Martin tvrdi da je unatoč njenoj ljubavi prema R&B-u i rock’n’rollu bila gurnuta u country. Njezin promotivni spot za RCA, međutim, manje-više nam objašnjava zašto je njena karijera pjevačice rock’n’rolla zapela. Bacite samo jedan pogled na ozbiljnu Janis koja prebire po gitari, i očito je da ako je itko i mogao biti ženski Elvis, ona to zasigurno nije bila. Dok je sve u vezi Elvisa, od njegovog podrugljivog osmijeha, pa duge, nauljene, tamnocrne kose do izbačene zdjelice, značilo da je on dečko s druge strane ulice, Janis Martin prizivala je sliku jednostavne djevojke iz susjedstva. Doista, pokušaj da je se reklamira kao žensku verziju Elvisa bio je osuđen na propast. Djevojke iz 50-ih – crne ili bijele – nikad nisu mogle steći status zvijezde zakoračivši na isti seksualno zločesti teritorij kojim je Elvis vladao bez ikakva napora. Naposljetku, bila je to poslijeratna Amerika, kad su djevojke trebale biti seksepilne a ne seksualne. Kako li su samo prikladno iz RCA lansirali vijest 1958. da se Janis Martin potajno udala u petnaestoj i da je trudna!

Pedesetih je godina rock’n’roll bio muški klub. Grace of my Heart, film djelomično zasnovan na životu Carole King, prikazuje mladu kantautoricu koju odbija još jedan lovac na talente. On joj odaje tajnu ove industrije – ne samo da svaka izdavačka kuća već ima svoju pjevačicu, već i smišljaju kako da ih se riješe. I tako je bilo dok upravo Carole i još neki njujorški autori nisu počeli pisati hitove za ženske grupe. Premda je fenomen ženskih grupa započeo kao novost s pjesmom Maybe grupe Chantels (koju je Janis obradila deset godina poslije), do sredine 60-ih te su grupe otvorile prostor za žene u rock’n’rollu.

No iako su njihove pjesme bile iznimno popularne, same pjevačice (s izuzetkom Diane Ross) ostale su nepoznate – bezimene i anonimne za svoje slušatelje zato što su ih izdavačke kuće tretirale kao zamjenjive kotačiće na glazbenoj tekućoj vrpci. Folk pjevačice Joan Baez, Odetta i Mary Travers iz grupe Peter, Paul and Mary također su ženama otvorile prostor za prve korake.

Zbog svoje jednostavnosti – »Folk glazba bila je tako laka«, našalila se Joni Mitchell, »postala sam profesionalka za šest mjeseci« – i svog davanja prednosti ekspresivnosti ispred virtuoznosti, folk glazba je, poput punka u 70-im, ohrabrila žene da zgrabe gitaru, ukulele ili citru i popnu se na binu. Naravno, folk nije bio »glazba od vrata naniže« kao što je Keith Richards jednom prilikom nazvao rock’n’roll. Baez i druge folk pjevačice odavale su inteligenciju i iskrenost, no nudile su vrlo malo seksualnog uzbuđenja. Nasuprot njima, 8

OŽILJCI SLATKOG RAJA crne R&B pjevačice poput Ette James i Tine Turner (koju je njezin bivši muž Ike optuživao za silna simulirana »pušenja« mikrofona diljem Amerike) isijavale su žestoku seksualnu energiju, ali ih većina bijelih Amerikanaca nije uopće primjećivala.

Svijet bjelačkog rocka nikad prije nije vidio niti čuo nešto poput Janis kad je protutnjala pozornicom s grupom Big Brother and the Holding Company na Monterey Pop Festivalu 1967. godine. Grace Slick, pjevačica grupe Jefferson Airplane, sjeća se da je »Janis bila tako moćna i tako drugačija, tako silno emotivna«. Nakon nastupa koji je publiku ostavio bez daha, Janis je bila na pravom putu. Rock kritičar Robert Christgau bio je oduševljen njenim nastupom, prozvavši je najboljim rock izvođačem nakon Raya Charlesa. No također ga je uzbudila i njezina lijeva bradavica koja je »narasla ispod njenog tijesnog kombinezona, izgledala je dovoljno tvrdo da ti izbije oko«. Janis je, kaže Christgau, »tutnjala i toptala prijeteći da će svakog trenutka slomiti mikrofon, ili ga progutati«. Godinu dana kasnije, kad je Columbia izdala album Big Brothera Cheap Thrills, Janis je već bila jedna od vodećih superzvijezda rocka. Njezin nevjerojatan uspon pokazao je da se Amerika pomaknula od rigidnih kategorija poslijeratne kulture, no također, i iznad svega, dokazao je njezin izvanredan talent i ambiciju. Bila je naprosto prirodna sila. U zemlji na izlasku iz 50-ih, Janisina drska seksualnost bila je neodoljiva, posebno novinarima koje je opskrbljivala beskonačnom bujicom skandaloznih ponašanja.

Janis je izjednačila nastup s orgazmom, psovala je poput kočijaša, oblačila se kao psihodelična kurva. Zaboravite prethodnice, Janis je bila poput pobjedničke vojske, osvojivši tu priželjkivanu zemlju rock’n’rolla onako kako to nije uspjelo niti jednoj drugoj bjelkinji.

Bilo bi jako lijepo zamišljati da je Janis potpuno preobrazila svijet rock’n’rolla, no nije – njegov tvrdoglavi seksizam nije popuštao. S obzirom na današnju popularnost glazbenica lako je zaboraviti da je rock’n’roll tek nedavno postao ugodnije mjesto za žene. To što Janis nije sama premostila spolni jaz u rocku i nije tako čudno; čudno je to što je, za razliku od Jimia Hendrixa i Jima Morrisona, čija je glazba ostala glavni proizvod radijskih rock postaja, Janis nestala iz etera ubrzo nakon što je umrla. No dok je bila začuđujuće odsutna, njezin je stil bezrezervno upijan i na neki je način nadmašio njezin utjecaj. Doista, pjevačica Debbie Harry primjećuje da »ljudi oponašaju [Janis] čak i kad to ne znaju«. Zapravo, mnogo je češći slučaj, ističe Debbie, da su ljudi koji »oponašaju« Janis dugokosi tipovi iz heavy metal bendova, što možda objašnjava amneziju kad je u pitanju taj dug. Robert Plant iz Led Zeppelina, čovjek koji je najodgovorniji za »džoplinizaciju« heavy metal pjevanja, koli9

Alice Echols ko ja znam, nikad nije spomenuo njezin utjecaj. Žene u rocku, s druge strane, uglavnom se drže podalje od Janisinog stila; vjerojatno osjećaju strah ili nelagodu zbog bola i mazohizma koji je pokretao njezine izvedbe.

Unatoč svojoj nepopustljivosti, svijet rocka osjetio je posljedice njezinog snažnog utjecaja, kao i kultura općenito. Janis je proširila pojam ljepote kad su u pitanju bijele žene, kao što je to 40 godina ranije učinila Bessie Smith za crne žene. Dok je Jimi Hendrix proslavio »lošu frizuru« među crncima, Janis je popularizirala nakovrčanu, naelektriziranu frizuru među bijelim tinejdžericama koje su se svakodnevno borile s peglanjem kose kako bi je pomodno izravnale. Osim toga, Janis, koja je postigla taj izgled tako što je gurala svoju mokru nepočešljanu kosu u zagrijanu pećnicu, možemo i dodatno zahvaliti za oslobođenje Amerikanki od tiranije tjednih posjeta salonima ljepote. A, kako se sjeća rock kritičarka iz 60-ih Lillian Roxon, i za oslobođenje od steznika i grudnjaka. »Mogle ste hodati uokolo na koncertu ili festivalu bilogdje u Americi i vidjeti ih, Janisine kćeri, njihova tvrda i ogorčena mala lica izazovno nenašminkana i bez korištenja drugih kozmetičkih preparata; njihova nakovrčana kosa gotovo trokutasta u svojoj naelektriziranosti; njihova odjeća dugačka, šlampava i ciganska; i, vidi ti to, bez steznika i još bolje, bez grudnjaka.« Poput Elvisa, Janis je odbijala priznati granice koje su je učili da mora poštovati. Svojim prisvajanjem crnačkog stila i Janis i Elvis potkopavali su rasnu granicu podrivajući koncepte seksualne suzdržljivosti bijelaca i promiskuiteta crnaca. Kao što je Elvis omogućio bijelim dečkima da izgledaju kao muževni odmetnici, tako je i Janis svojim seksualno provokativnim stilom proširila raspon mogućnosti za bijele cure. Etta James, čiji je žestoki vokal jako utjecao na Janis, rekla je da je Janis bila »poput anđela koji je došao i popločio put kojim bijele cure prije nisu mogle kročiti«. Naravno, kao bijelci, Janis i Elvis također su imali koristi od svog rasnog prerušavanja. To je možda najstarija priča u američkom šou biznisu, koja seže nazad do putujućih zabavljača maskiranih u crnce u 19. stoljeću, tzv. minstrela, no Janis je sa svojom sklonošću prema Afroamerikancima postupala prilično različito od Elvisa. Dok je Elvis navodno izjavio da »crnci mogu kupovati njegove ploče i laštiti njegove cipele«, Janis je promovirala crne glazbenike i čak uložila novac za nadgrobni spomenik za Bessie Smith, koja joj je, kako je Janis rekla – »pokazala prostor i naučila me kako ga ispuniti«. Mnogi od crnih glazbenika smatraju da je rock’n’roll bio R&B s bijelim licem. Louis Jordan, čija se Caldonia nerijetko smatra prvom rock’n’roll pločom, slaže se s tim: »Rock’n’roll nije bio brak R&B-a s countryem & westernom. To je bjelačka reklama. Rock’n’roll je ustvari samo bjelačka imitacija, bjelačka prerada R&B-a.« 10

OŽILJCI SLATKOG RAJA Janis nipošto nije bila jedini glazbenik koji je odbio poštovati rasnu podjelu 60-ih. Dok je Janis pokušavala oponašati Ettu James, Marvin Gaye je sanjao o tome kako će postati Frank Sinatra. A Jimi Hendrix, Michael Bloomfield, Stevie Wonder, Paul Butterfield, Rolling Stonesi i Sly Stone samo su neki od izvođača čija je glazba hotimice prkosila rasnoj kategorizaciji. Transrasna identifikacija koja je karakterizirala 60-e nije bila ograničena samo na svijet glazbe. Aktivisti za ljudska prava borili su se kako bi stvorili »zajednicu ljubavi« crnaca i bijelaca. Čak su i osnivači Crnih pantera, Huey Newton i Bobby Seale radije slušali Ballad of a Thin Man Boba Dylana nego Arethu Franklin ili Otisa Reddinga kad su sastavljali svoj program od deset točaka.

Ova neobična glazbena međuoplodnja bila je kratkog daha; do kraja desetljeća, rasne granice – i političke i kulturne – bile su učvršćene na način koji je suzio Janisine glazbene opcije.

Knjiga Ožiljci slatkog raja je vrhunac petogodišnjeg intenzivnog intervjuiranja i istraživanja, ona je ujedno biografija Janis Joplin i kulturna povijest vremena u kojemu je živjela. Za razliku od njezinih ostalih biografa, ne patologiziram Janis niti je prikazujem kao normalnu, niti je pretvaram u istinsku lezbijku. Umjesto da tretiram njezin život kao lekciju o ekscesima toga vremena, pokušala sam istražiti zašto za mnoge od nas 60-e predstavljaju tako oštre krajnosti: tihi očaj ljudi iz predgrađa u vlasti TV-a i svih navika vezanih uz materijalna dobra, ili vožnju punom parom prema »uživanju u životu« s očajničkim zanosom. Ožiljci slatkog raja moj su pokušaj da iznova razmotrim ovo razdoblje za koje postoji opasnost da ga nikad nećemo uspjeti nadići. Čak i danas, nakon tolikih godina, 60-e ostaju zapletene u mitu, svedene na skup klišeja koji izgleda funkcioniraju kao obrana od pravog sjećanja. Šezdesete su bile »sex, drugs and rock’n’roll« ili da citiram grupu Grateful Dead, »dugo, čudno putovanje« (long, strange trip). I, kao što je to rekao Robin Williams: »Ako se sjećaš 60-ih, onda nisi stvarno bio tamo.« Drugim riječima, 60-e su bile tako čudne i tripozne da se opiru razumijevanju. Bilo je to »kao da je sletio leteći tanjur«, sjeća se Bob Dylan. Mnogi još uvijek radije vide to desetljeće kao vrijeme kad je, iznenada, Amerika bila oteta ili uhvaćena u čvrsti stisak kolektivne halucinacije.

Premda se šira kultura opire sjećanju, teoretičari 60-ih od ovog su razdoblja stvorili predmet žive i žestoke rasprave. No većinu teoretičara zanima svijet radikalne politike. Njihove knjige obično prikazuju mlade radikale kao neiskvarene, domoljubne i optimistične, barem dok nije nastupilo razočaranje.

Ali, kao što ističe bivši aktivist Paul Buhle, nisu svi ti buntovnici bili dobri 11

Alice Echols dečki i dobre cure. A Buhle je radio ono što su radili Janis i mnogi drugi mlađahni nekonformisti: ranih 60-ih zaputio se u San Francisco gdje je provodio vrijeme u »postbitničkom boemskom eksperimentalnom podzemlju« koje su obilježavali popriličan cinizam i samodestruktivnost. Bio je to Janisin svijet, u Teksasu i u San Franciscu, subkultura ljudi bez prava glasa i desperadosa, klinaca koji su bježali od »emocionalne pustoši svojih obitelji, svojih škola i svojih rodnih gradova, i svojih radnih mjesta«.

Ožiljci slatkog raja je knjiga o tom drugom svijetu, otpadničkom podzemlju seksa, droge i rock’n’rolla – to nije karikirana verzija na koju smo se navikli, već nešto manje poznato. Ovo nije knjiga koja detaljno izvještava o svim Janisinim ševama i fiksevima. Ovo je ustvari knjiga o rock’n’rollu: njegovom dinamičnom odnosu s rasom i rodom; o stapanju umjetnosti i trgovine koje je uslijedilo nakon električnog zaokreta Boba Dylana i drskog popa Beatlesa; o zaokretu prema korporativizmu, posebno nakon Woodstocka; o preporodu bluesa i odnosu bijelih blues glazbenika kao što su bili Janis i Michael Bloomfield prema svojim prethodnicima i crnačkoj kulturi. Konačno, ova knjiga osporava konvencionalno gledište koje se sjeća »seksa, droge i rock’n’rolla« kao jednog velikog, sretnog tuluma. Bob Seidemann, fotograf prizora iz Haighta, autor fotografije koja je Janis proslavila kao prvu hipi pin-up djevojku, o tim vremenima kaže: »To nije bio tulum, čovječe. Mediji su voljeli na to gledati kao na tulum i mi smo se dobro zabavljali i mnogo smijali, no bilo je naporno i ljudi su umirali među nama i oko nas.« Sjeća se »jebanja i pušenja kad god smo bili u prilici. Bilo je uzbudljivo biti ondje zato što ste bili doslovno na oštrom rubu, no bili ste na rubu mača koji je sjekao. Bili ste jebena topovska hrana. Ljudi u kontrakulturi bili su upravo to. Svi smo položili tijela na prvoj liniji borbe.« »Položi tijelo na liniju« bio je slogan radikala iz 60-ih koji je često zazivan kako bi nadahnuo njih i njihove sljedbenike na još veće činove otpora. »Ovo je vrijeme kad mašinerije postaju tako odvratne da vas stišće u srcu i ne želite biti dio toga«, izjavio je Mario Savio iz Pokreta za slobodu govora iz Berkeleya 1964. godine. »I morate staviti svoja tijela na te zupčanike i na te kotače, na te poluge, na cijelu tu aparaturu i morate je zaustaviti.« Hipiji i aktivisti nastanjivali su različite svjetove no svi su bili uključeni u izrazito rizične eksperimente, često sa samim sobom kao poprištem tih eksperimenata. Za Kena Keseya i Merry Pranksters, čiji su testovi s LSD-em pomogli razbuktati kontrakulturu, cilj je bio jednostavno FURTHUR (iskrivljena riječ further – u slobodnom prijevodu: idemo dalje, širimo ideje...) kao što je to proklamirao njihov fluorescentni autobus. Ili kao što je to rekao jedan od pre12

OŽILJCI SLATKOG RAJA živjelih: »Osjećaj je tada bio – ako imaš svjetlo, nek sve blješti.« Nitko to nije radio upornije od Janis, koja je voljela reći: »Radije bila živjela deset superhiperludih godina nego sedamdeset sjedeći u jebenoj fotelji ispred televizora.« Na kraju, Ožiljci slatkog raja su knjiga o nemiru moje generacije i povremenim izletima na rub, izletima s kojih se Janis i mnogi drugi nikad nisu vratili.

To je priča o žudnji, očaju i otuđenju koji su hranili samoeksperimentiranje, i o užitku kao i o boli koja je iz toga proizlazila.

Ožiljci slatkog raja zasnovani su uglavnom na intervjuima – nešto preko 150 njih. Dobiti te intervjue nije bilo nimalo lako. Premda je većina ljudi koje sam kontaktirala na kraju uglavnom pristala na razgovor i najčešće su bilo vrlo ljubazni, obično je tome prethodilo dosta nagovaranja. Vrlo brzo sam shvatila da je moj telefonski poziv – poziv kojega su se bojali. Čak i ako su mislili da nikom više ne bi moglo pasti na pamet da napiše još jednu knjigu o Janis, svi njezini prijatelji i ljubavnici znali su da bi jednoga dana mogao doći novi pisac i ponovno ih ispitivati. I tu sam bila ja, možda ne njihova najgora noćna mora, ali nešto vrlo slično. Njihova zabrinutost bila je razumljiva, s obzirom da je ne baš respektabilno biografsko dno Janisinog života ponekad vrlo inspirativno. U svakom slučaju, svaki telefonski poziv započeo je na prilično sličan način, što znači, nelagodno. Kad bih objasnila zašto zovem, dočekali bi me uzdasi ili duga šutnja. Milan Melvin, koji je bio DJ u San Franciscu i dečko s kojim je Janis prekidala i mirila se oko dvije godine, izrazio je ono što su svi osjećali – »strepnju da hodamo s tobom po toj stazi«.

Dakle, kad sam nazvala Patti Skaff, jednu od Janisinih najbližih prijateljica iz njenih dana u Port Arthuru, i kad je odbila moju molbu da je intervjuiram, bila sam razočarana ali ne i iznenađena. No, nakon što je pročitala par mojih članaka, Patti je konačno pristala razgovarati sa mnom. Govorila mi je o očaju koji su ona i Janis osjećale zato što su zaglavile u istočnom Teksasu, kako su se osjećale »sjebano« zbog te »lažne kulture« koja ih je okruživala. Patti je voljela Janis i, kako bi mi ilustrirala snagu svoje ljubavi i odanosti, ispričala mi je jedan čudan, snažan događaj.

Jedno vrijeme Patti je živjela u New Yorku i radila za kipara Marka di Suvera. Kad je 1988. umro umjetnik Neal Williams, njegovi su prijatelji organizirali komemoraciju u Socrates Sculpture Parku gdje je Patti radila kao voditeljica. Sve ondašnje umjetničke face pojavile su se na tom obredu. Kao što dolikuje događaju iz umjetničkog svijeta, tamo je bilo puno pića u baru, hrpa hrane i nadobudnosti. Tijekom večeri zapaljen je krijes. Na kraju je minimalistički umjetnik Larry Bell održao oproštajni govor za svog prijatelja. Bell i Williams bili su među mnogobrojnim umjetnicima i glazbenicima kojima je 13

Alice Echols nekonvencionalni klub Max’s Kansas City bio drugi dom, i Bell je zabavljao publiku pričom o jednoj večeri u Max’su kad je Williams upao u pijanu raspravu s Janis, koja je kulminirala tako da ju je doslovno ritnuo ispod stola. Dok su se ljudi smijuljili i grohotom smijali, Patti je bila sve više ljuta. Nakon govora, došetala je do Williamsovih prijatelja i upitala ih što planiraju učiniti s njegovim pepelom koji se nalazio u zapečaćenoj urni. Sjeća se: »Odgovorili su nešto kao ‘nemamo pojma’.« Možda joj je njihova neodređenost dala ideju, ili možda samo vrijeme koje je trebala. Patti se vratila u stan i zgrabila otvarač za konzerve. Vrativši se u park, uputila se ravno prema urni, otvorila je, i bacila njegov pepeo u vatru dok su je njegovi prijatelji užasnuto gledali. »Učinila sam to za nju«, objasnila je Patti. »Jednostavno sam osjećala, ovaj tip vraća se u vatru. Ljudi su bili vrlo ljuti na mene, ali ja nisam mogla odustati. Stvarno sam je voljela i još uvijek je volim. Branila sam je tada i branit ću je i danas. Janis je bila žrtva i ja sam se uvijek osjećala kao njezina starija sestra.« Pattin bijes te noći došao je od osjećaja da je Janis bila prečesto izvrgnuta nasilju. Bila je to ljutnja koju su mnogi njeni prijatelji u početku osjećali prema meni, još jednom u nizu biografa. Pričajući mi tu priču, Patti je demonstrirala do kuda će ići kako bi zaštitila Janis, od mene kao i od bilo kog drugog.

Milan Melvin bio je još izravniji kad je obećao da će učiniti sve što može za mene i Janis, no rekao je: »Ako me krivo citiraš ili jako promijeniš kontekst, Janis će te progoniti dok te ja ne dohvatim.« Premda ja baš i ne smatram Janis žrtvom, razumijem zašto neki ljudi to misle – bila je klevetana, prezrena, ismijavana i trivijalizirana. Evo još jedne priče: nedugo nakon Janisine smrti, manje poznati rock novinar objavio je izrazito zloban članak o njoj. Radilo se o njezinom prvom koncertu u New Yorku kad je publiku oborila s nogu i očarala gradske zloglasne okorjele kritičare. Nakon nastupa, dečki iz benda otišli su s nekim zgodnim mladim curama, a Janis, koja je ostala sama, uputila se u bar. To je trebala biti njezina trijumfalna večer, no novinar je ugledao Janis kako sjedi sama u baru na Lower East Sideu. Pridružio joj se za šankom i uskoro shvatio kako je »zamorna«.

Nesvjesna njega, Janis je pričala i pričala o sebi, svojoj karijeri i svojem bendu. Mora da ga je to razljutilo, jer dok je sjedio tamo napola je slušajući, zamišljao je kako bi joj začepio usta krajnjim »spuštanjem«: »Zaboravila si da imaš prištiće.« To je ono što joj podcjenjivači ne mogu oprostiti: to je bila ona, žena s ožiljcima od akni i ispucanom kosom koja nije htjela prepustiti scenu ni dečkima ni lijepim curama. »Što si ona umišlja da je?«, bila je jedna od reakcija koju je često provocirala. No za mene, Janisino odbijanje da se pridržava pravila igre, njezino insistiranje da zauzme prostor – mnogo prostora – na 14

OŽILJCI SLATKOG RAJA sceni i izvan nje, ne čini je žrtvom, već znači nešto drugo. Kao i njezino pjevanje, to je bila Janisina samouvjerenost, njezino odbijanje da se pokori, što danas mnoge od nas ispunjava strahopoštovanjem.

Ožiljci slatkog raja neće se svidjeti svim prijateljima i ljubiteljima koje je ostavila iza sebe. Naposljetku, Janis je ponekad bila dio prilično prljave scene o kojoj pišem u svim njenim prljavim detaljima. I dok cijenim društveni značaj Janisinog napada na ženstvenost dobre djevojke, sigurna sam da je to ponekad bilo privlačnije u teoriji nego u praksi. Janis je prije svega bila komplicirana, tako da ne iznenađuje što je u meni izazivala komplicirane reakcije – uzrujanost, frustraciju, ushićenje i duboku tugu. No na kraju, vjerujem da će čitatelji vidjeti da je ova knjiga napisana iz uvažavanja i dubokog poštovanja prema »ne-tako-lijepoj«, čupavoj pjevačici iz Teksasa koja je, kao u pjesmi I Need a Man to Love, zapomagala: »Ne, to ne može biti« – i u tom procesu mijenjala svijet za sve nas.

15

Alice Echols

l. Veliko Nigdje »Sve što se događa, tamo se ne dogodi nikad«, tako je Janis sažela život u svom rodnom gradu. Port Arthur je bio toliko zagušujući da se činilo kako bi mogao isisati život iz svakoga, posebno iz pametnih i znatiželjnih mladih ljudi kao što je bila Janis. Zakrčen rafinerijama nafte, kemijskim pogonima i redovima ogromnih, zdepastih naftnih spremnika, grad je izgledao poput nekakvog dodatka toj nepreglednoj hrpi industrijskih postrojenja. Noću, kad bi plamenovi iz rafinerija probijali nebo, mjesto »sablasno crveno poput Sudnjeg dana« izgledalo je poput pakla na zemlji. Zatim, tu je bio taj smrad koji su neki stanovnici zvali »smradom novca«. Cijeli taj naftni »Zlatni trokut« Port Arthura, Orangea i Beaumonta smrdio je poput trulog jajeta. Nije bilo načina da se izbjegnu isparavanja; tih dana industrijska su postrojenja naprosto ispuštala sve plinove u zrak. Na Lamar Techu u Beaumontu, na kojemu je Janis započela polaziti koledž, otrovne pare iz obližnje tvornice sumpora postale su tako agresivne da su gotovo topile ženske najlonke. Dan u kampu »završio bi s osjećajem da si pojeo kutiju šibica«. Za Janis i njezine prijatelje, Zlatni trokut bio je smrdljiva, zagušljiva močvara puna komaraca – »gljivica na stopalu« izrasla duž granice između Teksasa i Louisiane, napisala je Molly Ivins. Čak je i poslovni magazin establišmenta Business Week prozvao Port Arthur »jednim od najružnijih gradova na planeti«.

Pa ipak, to nije bilo ono najgore. Čini se da je grad koji se ponosio time »što je opskrbio svijet naftom« bio kulturna i intelektualna pustoš za Janis i njezine prijatelje. Možda je Port Arthur i prednjačio u tehnologiji, ali u svakom drugom pogledu bio je jalov baš kao što je i njegov krajobraz bio jednoličan – »samo drive-in kina i coke štandovi«, gunđala je Janis. Jedina knjižara bila je kršćanska. To je mjesto nudilo toliko malo u smislu razonode da je Janisin otac znao izvesti klince u poštanski ured gledati najnovija »lica s tjeralica«. »Jednostavno se nije imalo kamo otići«, uzdiše Janisin srednjoškolski prijatelj Dave Moriaty.

Patti Skaff za kulturnu sušu okrivljuje pripadnike portarturske srednje klase koji »nisu baš imali neku ideju što bi mogli raditi osim da kupe novi 16

OŽILJCI SLATKOG RAJA automobil svake druge godine«. Naposljetku, kaže ona: »Pogledajte gdje su izgradili svoj prvi country klub – točno ispred rafinerije.« Moriaty ima drugačije objašnjenje. Većina stanovnika, naglašava on, preselila se ovdje zbog posla u rafineriji. To je bilo jedno od nekolicine mjesta u kojima su ljudi, čak i inženjeri obrazovani na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), mogli pronaći posao za vrijeme Velike depresije. »Iznikao je ni iz čega«, kaže Moriaty, »do petog najvećeg grada u Teksasu 1940.« Iako, nekoliko je ljudi, tvrdi, razmišljalo o tome da ga pretvori u ugodno mjesto za djecu svih tih profesionalaca zaposlenih u rafineriji. »Intelektualno i kulturno postignuće nije čovjeku davalo nikakvu prednost«, prisjeća se Moriaty. »Nikoga nije bilo briga što smo bili pametni i nadareni.« Harry Britt, gay aktivist koji je odrastao u Port Arthuru, kaže da je prilično jasno zašto se Janis i njezino rodno mjesto nisu slagali. »Port Arthur nije grad za Janis Joplin. Port Arthur bi kao svoga prihvatio country & western zvijezdu Texa Rittera koji je rođen u obližnjem Nederlandu, ne Janis Joplin.« Nesklad o kojemu govori Britt bio je stvaran. To je također pružilo novinarima gotovu udicu: Janis Joplin, vatrena hipi mama iz primitivnog, ortodoksnog Port Arthura. Novinari su voljeli nevjerojatnost njezine priče. Što se tiče mještana Port Arthura, oni su bili sretni što su je se odrekli. A Janis ni u čemu nije uživala kao u hranjenju pretjerane legende o sebi kao najpoznatijem neprilagođenom buntovniku Države usamljene zvijezde, lukav potez u godinama nakon atentata na predsjednika Kennedya, kad je Teksas postao država koju je bilo u redu mrziti. Janis i njeni prijatelji zasigurno su bili izvan priče, i osjećali su se prevareno odrastajući ondje. Tako su uspomene iz djetinjstva njezinih prijatelja počele razrješavati tajnu kako je Janis Joplin mogla izniknuti iz Port Arthura.

Kao prvo, Janisin rodni grad nije bio tipična zabit južnjačkog, religioznog i konzervativnog »Biblijskog pojasa«. Za razliku od mnogih južnjačkih gradova, Port Arthur se može pohvaliti jednim od najboljih bjelačkih školskih sustava u Teksasu budući da su naftne kompanije u njega ulijevale novac. I ako su dobrostojeći građani Port Arthura djelovali previše zaokupljeni pobožnošću i doličnošću, to može biti i zbog toga što je njihov centar grada bio raskalašeniji zapravo od bilo kojeg drugog na Jugu, osim New Orleansa. Port Arthur bio je pravi, životni Grad grijeha, »širom otvoreni grad s javnim kućama, kockarnicama, automatima – bilo je tu svega«. Njegova trideset i dva bordela nudila su obilje užitaka iz zone crvenih svjetala. (Niti jedan od njih nije promaknuo Janis i njenim prijateljima koji su obilazili gradske bordele). Cijeli posao vodila je mafijaška obitelj iz New Orleansa koja je stekla bogatstvo na morna17

Alice Echols rima u prolazu koji bi zapeli u Port Arthuru na noć ili dvije. Policija ih je puštala na miru do kasnih 50-ih kad su u grad stigli istražitelji i sve ih zatvorili.

Znatiželjni tinejdžeri, svjesni seksualnog podzemlja koje je cvjetalo u njihovoj sredini, teško da su mogli ne primijetiti hipokriziju i lažni moral sugrađana. Zasigurno su shvaćali da nisu svi muškarci koji su posjećivali prostitutke bili mornari u prolazu i da su isti ti policajci koji su provodili zakon i red bili u dosluhu s mafijom. Jedan od Janisinih prijatelja sjeća se kako je gledao gradskog šerifa koji TV novinaru pokušava objasniti kako su »te koverte s lovom nekom čarolijom završile na prednjem sjedalu njegovog automobila dok je on naručivao kavu u kafiću«.

Korupcija, kockanje i prostitucija nisu bili jedine znamenitosti ovog Grada došljaka. Port Arthur nije imao uvriježenu klasnu strukturu koja je karakterizirala većinu južnjačkih gradova. Naravno, postojale su napetosti između obrazovanih jenkijevskih profesionalaca i provincijskih radnika iz Teksasa i Louisiane, no njihova su djeca pohađala istu srednju školu. Klasne su razlike također bile prigušene zato što je Port Arthur bio sindikalni grad – jedini u cijelom Teksasu. Manualni radnici iz rafinerije, kao i radnici u automobilskoj industriji iz tog razdoblja, bili su prilično dobro plaćeni. »Većini momaka iz radničke klase tatice su kupile nove automobile.« Zapravo, manualni radnici s dužim stažem ponekad su imali više novca od gradskih službenika. Posljedica je bila da djeca iz radničke i srednje klase nisu živjela u potpuno odvojenim svjetovima, posebno ako su, poput Janis, nastojali poremetiti društvene konvencije. Relativno porozne klasne granice u Port Arthuru pomažu nam objasniti zašto je Janis, čija je obitelj pripadala srednjoj klasi, ponekad ostavljala dojam da dolazi iz radničke klase.

Manualni i intelektualni radnici i njihove obitelji možda su se družili, no crnci i bijelci u Port Arthuru živjeli su strogo odvojene živote. Pedesetih je godina u Port Arthuru živjelo 40% crnog stanovništva, također i značajan broj potomaka francuskih kolonista Cajuna i meksičkih Amerikanaca. Segregacija je bila pravilo; doista, u svrhu izbjegavanja integracije u srednjoj školi, grad je izgradio drugu zgradu izvan gradskih granica. Rasizam je u tolikoj mjeri bio dio tkiva grada da je »obaranje crnčuga« – kad bi bijelci visjeli iz jurećih automobila vitlajući drvenim letvama i ciljajući crne pješake – bilo omiljena zabava među bijelim tinejdžerima. Oni koji su pokušavali narušiti podjelu po boji kože za to su imali više prilika. Kad je jedan Janisin prijatelj zaigrao nogomet s nekim crnim klincima, policija je smjesta prekinula igru. Rasna podijeljenost bila je još snažnija na Jugu tih godina kad su pokret za građanska prava – i rock’n’roll – poremetili logiku i praksu segregacije. Rock’n’roll koncerti i 18

OŽILJCI SLATKOG RAJA plesnjaci promovirali su miješanje rasa i kulturnih stilova za koje su se segregacionisti bojali da će dovesti do »bastardizacije« Amerike. U proljeće 1956., segregacionist Asa Carter vodio je kampanju uklanjanja rock’n’roll ploča iz džuboksa u Birminghamu i Annistonu u Alabami. Iste te godine, u San Antoniu u Teksasu zabranili su rock’n’roll na javnim kupalištima. Za mnoge segregacioniste, rock’n’roll nije bio ništa drugo do urota NAACP-a (Nacionalne udruge za promicanje prava crnaca) s ciljem svođenja bijelih ljudi »na razinu crnčuga«.

Premda je Port Arthur imao bjelačke i crnačke škole, crkve, vodoskoke i sve ostalo, bijelci su još uvijek morali prolaziti kroz crnački dio grada kako bi stigli do rafinerije ili oceana. Pri tim vožnjama, bijeli klinci poput Janis mogli su vidjeti licemjerje »jednakosti« iz prve ruke; također su se susreli s nečim životnijim od isprazne kulture u kojoj su se osjećali zarobljenima. I premda Cajuni još nisu imali kulturnu prijestolnicu kakvu imaju danas, područje njihove zajednice djelovalo je živo i dinamično; Cajuni su imali »strast«. Patti Skaff kaže: »Imali su glazbu, imali su barove, plesove, i svoje tučnjave.« Kad su Janis i njeni prijatelji napunili osamnaest godina, prelazili su u Louisianu – preko Rainbow Bridgea, samo nekoliko minuta vožnje od Port Arthura – i posjećivali njihove lokale.

Port Arthur je gušio, no bio je to grad koji je napredovao. S obližnjim Beaumontom hvalio se da je najveća naftna luka na svijetu. Nije bilo razloga da se pomisli kako grad neće nastaviti cvjetati. Međutim, s prestankom rada rafinerija, procesom koji je započeo 70-ih, Port Arthur je izgubio tisuće radnih mjesta. Danas je to samo »jadni, zapušteni ostatak grada«, kako kaže Moriaty. »Preplavljen do uništenja šoping centrima«, Port Arthur je pravi grad-duh, toliko pust da konkurira prijašnjim gradovima teške industrije poput Flinta u Michiganu. U centru se mogu naći trgovine s tehničkom robom, ljekarne ili robne kuće, tek nekoliko raštrkanih poslovnih prostora: salon za pedikuru, bar, i kemoterapijska klinika – ostavština sveg tog smrdljivog zraka. Čak je i autobusna stanica zatvorena. Najbolji hotel u Port Arthuru, elegantni dvanaestokatni Goodhue, mjesto maturalnih obljetnica Janisine srednje škole, nestao je, sravnjen. Pomalo je začuđujuće, dakle, da se ono što je ostalo od »jenkijevske elite« okuplja u Port Arthur Clubu, zgradi bez prozora u kojoj članovi mogu provoditi sate prisjećajući se dobrih starih vremena a da ne moraju gledati van na posvuda daskama zakucane izloge.

Nekad pod nadzorom bijelaca, Port Arthur je danas većinski crnački grad, s malom ali značajnom vijetnamskom zajednicom. Kasnih 70-ih, bijelci su se počeli seliti u susjedne Port Neches, Groves i Nederland, neki kažu kako 19

Alice Echols bi izbjegli školsku integraciju. Poput mnogih drugih gradova suočenih s ekonomskim propadanjem, Port Arthur je pokušao uljepšati svoje probleme podižući Muzej Zaljevske obale, odajući tako priznanje samome sebi,. Možda je najrječitiji znak očaja grada taj što Janis u njemu zauzima istaknuto mjesto.

Neke se stvari, međutim, nikad ne mijenjaju. Kad je postarija bijela gospođa shvatila zašto sam stala u Port Arthuru, nije mogla odoljeti da mi ne kaže kako ona nikad nije odobravala Janis, dajući mi tako uvid, barem za trenutak, u kakvom je okruženju živjela Janis Joplin.

Janisini roditelji, Seth Joplin i Dorothy East, upoznali su se u Amarillu, gradu na Teksaškoj prevlaci. Dorothy je odrasla na farmi u Nebraski i ranču u Oklahomi. Nakon što je njezinom ocu propao posao uzgoja svinja, preselio je obitelj u Amarillo i započeo karijeru trgovca nekretninama. Dorothyna majka, stroga i mrgodna žena, čijem raspoloženju nije pomagalo što joj je muž volio žene i alkohol, napuštala je obitelj nekoliko puta. Dorothy je svjedočila užasnim bučnim svađama svojih roditelja i zaklela se da će kad bude u braku uvijek »nastojati da stvari funkcioniraju«. Seth je također odrastao upoznavši nevolje i bol. Njegov je otac vodio tranzitne obore za stoku u Amarillu, no obitelj je bila daleko od financijske sigurnosti. Kako bi spojili kraj s krajem Joplinovi su imali podstanare. Mnogi siromašni Amerikanci su to radili, no većina ih nije razdvajala vlastite obitelji. Joplinovi su, međutim, smatrali da moraju zaštititi svoju djecu od surovih stočarskih radnika tako da su kćerku smjestili u grad a Setha u malu kolibu iza kuće.

Dorothy je imala snažan sopran i Amarillo joj je pružio nekoliko prilika da to i pokaže. Njezin glas priskrbio joj je stipendiju na Teksaškom kršćanskom sveučilištu. Nezadovoljna pjevačkim programom na koledžu vratila se u Amarillo gdje je pronašla privremeni posao kao prodavačica u robnoj kući Montgomery Ward. Premda su tada postojale granice do kojih je mogla doći neka žena, Dorothy je stigla prilično daleko. Ubrzo je došla na mjesto savjetnice za zapošljavanje, a nedugo zatim imenovana je voditeljicom odjela.

No dok je Dorothy bila pokretačka snaga, čini se da je Seth bio neka vrsta zabušanta, bio je gotovo izbačen iz inženjerskog programa na Teksaškom Agronomskom fakultetu. Rekao je da je više zbog Velike depresije nego zbog loših ocjena bio prisiljen napustiti studij tijekom zadnjeg semestra. Vrativši se u Amarillo 1932. zaposlio se na benzinskoj crpki i ubrzo stekao reputaciju neke vrste plejboja.

Seth je upoznao Dorothy na »sastanku naslijepo«. Godine 1935., otprilike nakon tri godine hodanja, jedan Sethov kolega s koledža preporučio ga je 20

OŽILJCI SLATKOG RAJA za posao u Port Arthuru u firmi Texas Company, danas poznatijoj kao Texaco. Dorothyn šef ponudio joj je dvostruku plaću da ostane, no ona je izabrala Port Arthur. Seth je radio u Texacu u postrojenju koje je proizvodilo spremnike za naftu, na poslu koji nije zahtijevao nikakve inženjerske sposobnosti, premda ga je to oslobodilo vojne službe u Drugom svjetskom ratu. Obiteljska legenda kaže da su čak i s tim novim poslom on i Dorothy bili toliko siromašni da si nisu mogli odmah priuštiti vjenčanje. Kad su se 1936. napokon vjenčali, bio je to spartanski događaj kojemu nije prisustvovao niti jedan član obitelji. Međutim, ubrzo nakon njihova vjenčanja razvela se Dorothyna majka te im je pokucala na vrata s najmlađom kćerkom Mimi. Njihov dolazak natjerao je Setha i Dorothy da kupe prvu kuću. Joplinovi su u slobodno vrijeme odlazili preko rijeke Sabine u barove u Vintonu u Louisiani, u istom onom gradu gdje će se Janis i njeni prijatelji opijati i bančiti. Kad je Dorothy zatrudnjela, šest godina nakon vjenčanja, njihove pijanke s onu stranu granice su prestale.

Janis Lyn rođena je ujutro, 19. siječnja 1943. Bila je jedino dijete do svoje šeste godine i barem tih godina bila je neprikosnovena zvijezda u obitelji Joplin. Zasjala je također i izvan doma, budući da je u školi bila toliko dobra da je preskočila drugi razred. Do devetog razreda Janis je bila popularna djevojčica; čak je imala i dečka, Jacka Smitha. Prema njemu, njihova je veza bila »živa dosada«, koja se svodila isključivo na nekoliko odlazaka u crkvu i kino i igranje bridža s njenim roditeljima. Također je odlazio s Joplinovima u crkvu gdje je Janis bila na glasu zbog svog pjevanja. Jack kaže da je Janis bila jedna u nizu istaknutih solista u crkvenom zboru. Pjevala je tu i tamo pokoju solo dionicu, no to je za Janis bila velika stvar; tjerala je Jacka i ostale da idu u crkvu kako bi je slušali. Janis nikad nije spominjala novinarima taj dio svog djetinjstva, radije je pričala izmišljene priče o krađama naplataka. Suprotno od legende o njoj, Janis se nije počela osjećati kao nitko i ništa u Port Arhuru. »Daleko od toga«, tvrdi Jack, »već je tada bila mala zvijezda.« Također je bila, kaže on, »zjenica oka svoje majke«.

Janisin prekrasan sopran mora da je godio njezinoj majci – no također joj je nanosio i bol. Nešto prije Janisinog šestog rođendana Dorothy joj je kupila rabljeni klavir i učila je svirati dječje pjesmice. Janis je voljela lupati po tom klaviru, no on nije ostao dugo u kući Joplinovih. Seth ga se riješio kad je Dorothyn kristalni glas bio uništen nakon operacije štitnjače koja joj je oštetila glasnice. Nesposobnoj za pjevanje, Dorothy je bilo prebolno slušati Janis, a Sethu se ionako nikad nije sviđala svakonoćna kakofonija. Možemo se samo zapitati kako je Janis primila njihovo objašnjenje za uklanjanje klavira.

Nekako u to vrijeme kad je izgubila klavir, Janis je dobila sestru. Ubr21

Alice Echols zo nakon Laurinog rođenja, Joplinovi su se preselili na rub naselja Griffing Park, imućnijeg dijela Port Arthura. Premda je njihov dom, prema svim standardima, još uvijek bio skroman, to je označilo njihov ulazak u srednju klasu, pa makar samo na njezine niže stepenice. Četiri godine nakon Laurinog rođenja, kad je Janis imala deset godina, rodio se Michael. Joplinovi su imali velika očekivanja od svoje troje djece koju su poticali na čitanje i marljivo učenje. Samousavršavanje je bilo pravilo u kući Joplinovih. Dorothy je organizirala privatne satove umjetnosti za Janis koja je od malih nogu voljela crtati.

Za razliku od mnogih njihovih vršnjaka, Janis, Laura i Michael nisu provodili sate pred obiteljskim televizorom. »Najvažnija stvar u našoj kući bila je kad si naučio napisati svoje ime«, sjeća se Janis. »Morali smo ići u knjižnicu i imati vlastitu iskaznicu.« Janis je smatrala svog oca koji je odbijao imati televizor »prikrivenim intelektualcem, čitateljem knjiga, govornikom i filozofom«.

Bio je također i okorjeli »majstor« ulažući svoju kreativnu energiju u izgradnju neobičnih sprava za igranje koje su oduševljavale – a povremeno i ozljeđivale – klince iz susjedstva. Dorothy je bila roditelj koji je pokušavao usaditi disciplinu i ustrajnost svojoj djeci. Iako je Laura pisala s velikom ljubavi o svojoj majci, nazivajući je »najboljim učiteljem« kojega je ikad imala, kaže da je Dorothy neprestano »nadzirala« njihove živote, tjerajući ih da uvijek budu još bolji, sugerirajući im kako da se usavrše u svemu što su radili, čak i onda kad su se samo igrali.

Većini stanovnika Port Arthura Joplinovi su se činili kao poslovično dobra obitelj. Kao i mnogi Amerikanci koji su proživjeli zbrku i oskudicu za vrijeme Velike depresije i Drugog svjetskog rata, Seth i Dorothy Joplin više su od svega željeli »normalan« dom. Međutim, ono što je bilo smatrano normalnim u poratnim godinama, bilo je kvalitativno različito od svega što je prethodilo tom razdoblju. Povjesničarka Elaine Tyler May ističe da legendarna »nuklearna obitelj« 50-ih nije bila, kao što se obično vjeruje, »posljednji dah ‘tradicionalnog’ obiteljskog života« već prije »prvi iskreni pokušaj stvaranja doma koji bi praktički ispunio osobne potrebe svih članova obitelji«. Prema novom kredu o obiteljskom zajedništvu, roditelji su trebali biti prijatelji svojoj djeci, a muževi i žene jedno drugome najbliži drugovi. Nažalost, teškoće njihovih ranih godina stavile su Joplinove u nepovoljan položaj dok su pokušavali podići vlastitu normalnu obitelj 50-ih. Nastojali su biti dobri roditelji, no oboje su odrasli u obiteljima u kojima je bilo malo bliskosti i emocionalne topline. Upitana je li Janis dobila dovoljno ljubavi dok je odrastala, Dorothy Joplin je dojmljivo odgovorila: »Pa, dobila je svoju porciju.« To je uznemirujući mada ne baš iznenađujući odgovor, s obzirom na Dorothyn cjeloživotni osje22