Kabinet vostanih figura 22

Iljf i Petrov KABINET VOÅ TANIH FIGURA

Ilja Iljf i Evgenij Petrov KABINET VOŠTANIH FIGURA 1001 dan ili nova Šeherezada Neobične priče iz života grada Kolokolamska Kabinet voštanih figura Izvorni naslov Илья Ильф – Евгений Петров КАБИНЕТ ВОСКОВЫХ ФИГУР S ruskoga preveo Miroslav Nikolac Ilustracije u knjizi preuzete iz časopisa »Čudak« Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 41 (203) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000968118 ISBN 978-953-320-104-7 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Iljf i Petrov KABINET VOÅ TANIH FIGURA

1001 dan ili nova Ĺ eherezada

Iljf i Petrov

6

1001 dan ili nova Šeherezada

DRUGARICA ŠAJTANOVA U moskovskim poslovnim krugovima poznata Agencija za javnu nabavu rogova i svijeća proživljavala je teške dane. U agenciji se odvijala borba moćnika: direktor institucije, drug Fanatjuk, borio se sa svojim zamjenikom, drugom Sotonjukom.

U slučaju pobjede moćnika Fanatjuka, svim pristalicama druga Sotonjuka prijetio bi otkaz. Pobjeda moćnika Sotonjuka izazvala bi trenutačan progon iz agencije svih sljedbenika druga Fanatjuka. Razlozi spora bili su već odavno zaboravljeni, ali odnosi među moćnicima sve više su se zaoštravali, bližio se trenutak sudbonosnog raspleta.

Službenici su se motali po hodnicima agencije i međusobno se uznemiravali glasinama.

– Jeste li čuli? Fanatjuka šalju na književni rad u Minusinsk!

– Jeste li čuli? Šupiraju ga! U Ust-Sisoljsk! Na organiziranje javne nabave opeke od gnojiva. Ali ne druga Fanatjuka, nego, konačno, poraženog Sotonjuka.

Iz hodnika, usijanih od strasti, širila se groznica.

Službenike su uznemiravale najnevjerojatnije glasine.

Fanatici i Sotonci naizmjence su likovali i očajavali.

Borba je završena potpunim porazom Sotonjuka. Šutnuli su ga u Umanj radi upravljanja kulturnim radom među mjesnim kočijašima.

7

Iljf i Petrov Na zamrlu Agenciju za javnu nabavu rogova i svijeća za potrebe široke potrošnje spustila se strašna sjena pobjednika Fanatjuka.

Pavel Venediktovič Fanatjuk nije bio sklon opraštanju te je od 1. travnja, to jest od onoga dana koji se obično obilježava veselim obmanama i šalama, započeo rušenjem preostalih protivnika.

U satenskoj »rubaški«, vezanoj pojasom i osutoj značkama tamnocrvene rubinove boje, što ih je dobio od raznih filantropskih organizacija, drug Fanatjuk sjedio je na čelu cijele komisije u svojem uredu, gdje su se sa stropa spuštali izrezbareni drveni stalaktiti.

Kako bi se nabava rogova i svijeća odvijala bez prekida, bilo je odlučeno da se rasprava održi kao u vojsci: s početkom u deset sati i svršetkom u četiri sata.

Sotonjukovi nepromišljeni sljedbenici skamenjenih lica okupili su se ispred ulaza u čistilište.

Prvi je u čistilište ušao mladić Vanja Lapšin.

– Lapšin? – upitao je direktor zvonkim glasom.

– Vi ste, čini mi se, radili kao kurir našega visokopoštovanog druga Sotonjuka?

– Jesam – rekao je Vanja – a sada radim u administraciji.

– Vi ste bivši patrijarh?

Mladić Lapšin imao je premalo godina da bi znao tko je to patrijarh, pa je prešutio odgovor.

– No, odlazite – reče Fanatjuk – otpušteni ste.

U hodniku su Lapšinu pristupili znatiželjni kolege. Dok je on, nervozno urlajući, dokazivao da nema 8

1001 dan ili nova Šeherezada ništa zajedničko sa Sotonjukom niti je ikada imao, Fanatjuk je već stigao otpustiti još dvojicu: jednoga zbog veze s nekakvim mističnim elementima, a drugoga zato što je za vladavine Kerenskoga išao u kino s kuponima koje je dobijao u ministarstvu poljoprivrede.

Zatim je prag ureda prešla uredska radnica Šeherezada Fjodorovna Šajtanova.

Kad ju je ugledao, drug Fanatjuk je živnuo. Šeherezada Fjodorovna bila je poznata kao suradnica svrgnutoga Sotonjuka i Pavel Venediktovič se već odavno spremao da je izbaci iz agencije.

– A! – rekao je Fanatjuk i napravio kružni pokret rukom kao da poziva članove komisije da kušaju neobično jelo.

– Dobar dan, Pavele Venediktoviču – pozdravi strastveno Šajtanova.

Na ušima Šeherezade Fjodorovne poput zvona su se njihale velike naušnice. Izvijajući se, prišla je stolu i usmjerila pogled svojih prekrasnih perzijskih očiju na Pavla Venediktoviča.

– A mi ćemo vas otpustiti! – izjavi Fanatjuk. Članovi komisije istog su časa sagnuli svoje glave, pokazujući time da u potpunosti odobravaju politiku druga Fanatjuka.

– Ali zašto me želite otpustiti? – upita Šeherezada. – RKK neće dozvo...

– Kakva er-ka-ka! – uzviknuo je Fanatjuk. – Ovdje sam ja direktor, jedini i nezamjenjivi.

– O, Pavele Venediktoviču – reče Šeherezada, skromno spuštajući pogled – i kerozinska lampa s ke9

Iljf i Petrov ramičkim rezervoarom i bakrenim zrcalom je mislila da je nezamjenjiva. Ali došla je električna žarulja i sada komadići keramičkih rezervoara leže u košu za smeće. I ako drugovi žele, ja ću im ispričati vrlo zanimljivu priču o drugu Livreinovu.

– A tko je to bio? – sa zanimanjem upita Fanatjuk.

– On je bio najnezamjenjiviji od nezamjenjivih – odgovori Šeherezada. »Pa dobro«, pomislio je Pavel Venediktovič, »mogu je otpustiti i kasnije.« Pa reče: – Samo da ne bude predugo, jer je već pola četiri.

I Šeherezada tada, bio je to 1. RADNI DAN, počne Priču o direktoru-udarniku za jedan dan.

– Priča se, o sretni direktore Agencije za javnu nabavu rogova i svijeća, da je prije dvije godine u Moskvi živio direktor velike institucije zadužene za opskrbu građana gorušicom i lužinom – visokopoštovani drug Livreinov. Taj je direktor bio toliko žustar da se nitko nije mogao natjecati s njim u hitrom donošenju odluka. U Moskvi nije bilo sretnijeg direktora od njega, ni vatra ni voda nisu mogle njemu nauditi. Ni jedna čistka nije ga zahvatila, dao mu CKK zdravlja.

Već mu se činilo da će njegov put zauvijek biti posut službenim ružama, kadli se dogodi slučaj koji je doveo toga velikog čovjeka do krajnje bijede...

No u tom je trenutku Šeherezada primijetila da je 10

1001 dan ili nova Šeherezada kazaljka stigla do četiri sata. Kao da ne želi zloupotrebljavati dobru volju druga Fanatjuka, Šeherezada je skromno utihnula. Visokopoštovani drug Fanatjuk je u sebi pomislio: »Kunem se Državnim komitetom za planiranje da joj neću dati otkaz prije nego što čujem tu priču o direktoru gorušice i lužine.«

11

Iljf i Petrov

DIREKTOR-UDARNIK ZA JEDAN DAN Kada je počeo 2. RADNI DAN, Šeherezada Fjodorovna stigla je na posao točno u deset sati i, prošavši pored službenika u iščekivanju čistke, ušla u gotički ured druga Fanatjuka.

– Što se dogodilo s direktorom Agencije za javnu nabavu gorušice i lužine? – nestrpljivo je upitao direktor. Šeherezada Fjodorovna Šajtanova sjela je bez ikakve žurbe, pričekala da tajnica svima posluži čaj, pa nastavila: – Znajte, o druže Fanatjuk i vi članovi komisije, da je direktor gorušice i lužine, drug Livreinov, imao ponosan karakter i dobre veze. I išlo mu je vrlo dobro, jer što je pored veza i ponosa još potrebno energičnom poduzetniku? Livreinov je bio uvjeren kako nije potrebno ništa više te je smatrao da mu nitko nije ravan u poslu planiranja javne nabave gorušice i lužine. I to je sve što o njemu treba reći.

Dogodilo se da je nakon tri godine mirne vladavine Livreinova, u Agenciju za javnu nabavu gorušice i lužine poslan radnik-udarnik. A on je svoj put do mjesta u agenciji započeo radom na stroju, pa je njegova 12

1001 dan ili nova Šeherezada pojava u agenciji izazvala pomutnju. Glasnici nesreće – svi tajnici – uletješe u ured Livreinova te, dobro zatvorivši vrata, obavijestiše direktora o pridošlici. Drug Livreinov ih je saslušao zavidnom mirnoćom i, gledajući svoje plave pamučne hlače, rekao: – A kako obično postupaju s radnicima-udarnicima u susjednim i nama sličnim institucijama?

– Tjeraju ih da metu hodnike i raznose čaj – reče prvi tajnik. – Radnik-udarnik izdrži najviše pola godine te se plačući vraća u proizvodnju.

– Ne daju im nikakve zadatke – reče drugi tajnik – i to je najsigurniji način. Radnik-udarnik muči se pokraj praznoga stola, povremeno zaviruje u prazne ladice i već nakon mjesec dana, sav postiđen, zauvijek bježi iz agencije.

Tajnici su zašutjeli.

– I to su svi načini za koje znate? – s podsmijehom upita Livreinov.

– Svi! – odgovoriše tajnici spustivši glave.

– U tom slučaju – bijesno uzvikne Livreinov – zaslužujete trenutačan otkaz bez otpremnine i bez prava zapošljavanja u drugim institucijama. No ja vam opraštam. Znajte, glupi tajnici, da postoji četrdeset načina, i za svaki način još četrdeset varijacija, pomoću kojih je moguće ukloniti svakog radnika-udarnika u roku od tjedan dana... Razradio sam idealan plan... Taj univerzalni plan jamči izbacivanje bilo kojeg radnika-udarnika iz bilo koje institucije, i to u roku od jednoga dana.

No u tom je trenutku Šeherezada Fjodorovna primijetila da je kazaljka zidnoga sata stigla do četiri sata te je skromno zašutjela. Članovi komisije za provođe13

Iljf i Petrov nje čistke počeli su užurbano skupljati torbe, a drug Fanatjuk je pomislio: »Kunem se Državnim komitetom za planiranje da joj neću dati otkaz prije nego što saznam kakav je bio taj sjajni plan.« A kada je došao 3. RADNI DAN, Šeherezada Fjodorovna, došavši na posao točno u deset sati ujutro, nastavi: – ... Taj univerzalni plan – odgovorio im je Livreinov – jamči izbacivanje bilo kojeg radnika-udarnika iz bilo koje institucije u roku od jednoga dana. Slušajte, glupi i neiskusni tajnici. Slušajte i učite. Ja neću tjerati toga radnika-udarnika da mete podove, kao što to rade kojekakvi fićfirići. Ja ga neću mučiti neradom, kao što to rade beznadežni glupani. Ja ću postupiti sasvim drugačije. Uvest ću ga u svoj ured, drugarski stisnuti ruku, otvoriti pred njim sve ormare i dati mu sve pečate, pa i voštani, i osmerokutni, i gumeni, i četvrtasti. Provest ću ga po svim uredima, predstaviti mu sve zaposlenike i reći im: »Izvršite sve naloge ovoga druga, bez obzira kakvi oni bili, jer je on moj zamjenik.« Odvest ću ga u garažu i povjeriti mu svoj najbolji auto koji sam tek nedavno naručio iz Italije za 35.000 rubalja u zlatu. Zatim, nakon svih tih blagonaklonosti prema njemu, otići ću na jedan dan i ostaviti mu sve najsloženije poslove moje velike institucije. I tijekom toga jednog dana će on, jer nema pojma o javnoj nabavi gorušice i lužine, napraviti toliko pogrešaka i skriviti toliko nesreća da će ga smjesta izbaciti i neće ga pustiti natrag čak ni u 14

1001 dan ili nova Šeherezada proizvodnju. Napravit ću od njega direktora za jedan dan i nesretnika za čitav život.

I, prošavši pored zapanjenih tajnika, drug Livreinov se uputio u predsoblje, gdje je, izmučen čekanjem na drvenoj klupi, sjedio stidljivi Papanjkin u kratkom kondukterskom kaputu.

– Zdravo, druže! – uzviknuo je Livreinov. – Ovi naši birokrati ostavili su te da čekaš. No, krenimo.

I, zagrlivši Papanjkina, zbunjenog zbog neočekivano srdačnog odnosa, Livreinov ga je uveo u svoj ured, otvorio pred njim sve ormare i predao mu sve pečate: i onaj voštani, i osmerokutni, i gumeni, i četvrtasti. Zatim ga je proveo po svim uredima, predstavio sve radnike i rekao im: – Izvršite sve naloge druga... druga...

– Papanjkina! – pomogne mu radnik-udarnik.

– Druga Papanjkina, bez obzira kakvi oni bili, jer je on moj zamjenik.

Zatim je, nakon svih tih blagonaklonosti, otišao na jedan dan. Prije odlaska povjerio je Papanjkinu sve najsloženije poslove javne nabave gorušice i lužine.

No tada Šeherezada Fjodorovna primijeti da je kazaljka stigla do četiri sata i skromno utihne.

A kada je nastupio 4. RADNI DAN, ona reče: – ... i lužine. I, ponosan na svoju nezamjenjivost i umijeće snalaženja u najtežim situacijama, drug Livreinov je otišao. I to je sve što treba reći o njemu.

15

Iljf i Petrov A novi namještenik Papanjkin je tijekom jednoga dana zaista izazvao bezbroj nesreća. Sjeo je u automobil, koji mu je tako lakomisleno povjerio Livreinov, i obišao sva skladišta. Tamo nije pronašao ni grama gorušice, ni unce lužine. Ali zato je, vrativši se u agenciju, pronašao tone spisa i drugih posve nepotrebnih požutjelih papira. Nakon toga je Papanjkin istjerao sva tri tajnika i ukupno trideset članova njihove bliže rodbine.

Drugi dio dana posvetio je radu na razvoju, raskinuo je ugovore s privatnim trgovcima, pohvalivši one koji su zaslužili pohvalu i osudivši one koji su zaslužili osudu. Prvi put u posljednje tri godine agencija je radila normalno i prvi put u posljednje tri godine službenici su shvatili radi čega sjede za svojim stolovima. Kraj radnoga dana potrošen je na sastavljanje dopisa državnom tužitelju s molbom za pokretanje istrage nad radom druga Livreinova. I to je sve što se tiče Papanjkina. Što se tiče Livreinova, njega su već sljedećeg dana odveli u zatvor.

– Tako je – završi Šeherezada Fjodorovna – najnezamjenjiviji od svih nezamjenjivih pao od vlastite ruke. No ta priča – produži Šeherezada – nije ništa u usporedbi s Pričom o dvostrukom životu druga Portiščeva. I ako je želite poslušati, ja ću vam je ispričati.

– Molimo, molimo! – povikaše članovi komisije.

No u tom je trenutku Šeherezada primijetila da je radni dan završio te je skromno utihnula.

16

1001 dan ili nova Šeherezada

DVOSTRUKI ŽIVOT PORTIŠČEVA A kada je započeo 5. RADNI DAN, najbolja uredska radnica Šeherezada Fjodorovna došla je na posao točno na vrijeme i ušla u direktorov ured, gdje je zasjedala komisija za provođenje čistke...

– Pričajte duže! – šaptali su za njom službenici koji su već peti dan čekali svoj red. – Zavlačite!

No Šeherezada je i sama znala što treba učiniti. Nakon što je sjela ispred suda, skromno je spustila pogled.

– Što se dogodilo s drugom Portiščevim? – uzvikne Fanatjuk. – I zbog čega je vodio dvostruki život?

I Šeherezada odmah počne priču s nazivom: Dvostruki život – Znajte, visokopoštovani članovi komisije, da se u redovima partije od 1923. godine nalazio pravedni komunist Elisej Portiščev. Zauzimao je udobno mjesto stručnog suradnika u jednoj od važnih agencija moskovske gubernije.

Drug Portiščev slovio je za velikog radnika i volio je o sebi govoriti na sljedeći način: – Mi iz seoske bijede navikli smo raditi.

17

Iljf i Petrov I zaista, koliko god rano ostali službenici dolazili na posao, za stolom zamjenika predsjednika već je sjedio drug Portiščev. Točno u deset sati donosili su mu šalicu kipuće vode. Portiščev nije pio čaj, čuvajući tako ispravan rad svoga srca.

U podne bi Portiščev iz ladice pisaćeg stola vadio žutu repu i počinjao je gristi bisernim zubima, nakon što je svojim nožićem brižljivo očistio plod.

Imao je izvanredne zube: bili su ljepši od umjetnih. Jedan sat kasnije, veliki bi radnik pojeo dva razmućena jaja.

Hladna razmućena jaja su neukusna, ali drugu Portiščevu to nije smetalo. On nije jeo, već se hranio. On nije jeo jaja, već masti, ugljikohidrate i vitamine. Nakon toga bi se na stolu druga Portiščeva stvorio veliki komad kruha i omot mesarskog papira.

Iz omota bi se pojavio komad slanine koji bi potom rezao na tanke šnite. Zatim bi drug Portiščev nabadao svaku šnitu vrhom nožića i ubacivao je u usta.

Veliki radnik bi nakon hranjenja čistio mrvice sa stola te, iako više nije imao baš nikakva posla, poprimao zabrinut izgled čovjeka pretrpana 18

1001 dan ili nova Šeherezada poslom. Bio se navikao pretvarati do te mjere da mu nije bilo nimalo dosadno satima promatrati nepotreban papir.

Drug Portiščev bi na kraju radnog dana ustao, snažno bi se protegnuo i potom prilazio zidnom satu da podigne uteg. Uvijek bi to radio vlastitim rukama, i teško suradniku koji bi se usudio dotaknuti bakreni lančić na satu, bio on član partije ili ne.

Ako bi nakon posla morao otići na sjednicu, i tamo bi drug Portiščev dolazio prije svih. Nastojao bi zauzeti mjesto točno nasuprot sekretaru i tijekom čitavog zasjedanja promatrao bi ga privrženim pogledom.

Drug Portiščev obično nije govorio, ograničavao se tek na pažljivo slušanje govornika i unaprijed promišljeno glasovanje. Pažljivo je ispunjavao direktive i njegovo se mišljenje s nevjerojatnom točnošću poklapalo s mišljenjem drugova na višoj razini. Članarine je plaćao na vrijeme i nikada nije bio u dugu.

Portiščev je jako volio primati plaću u novim novčanicama.

Zajedno s dnevnicama, njegov je prihod iznosio 400 rubalja mjesečno. Trošio ih je vrlo škrto.

– Pa nećemo valjda mi iz najsiromašnijih seljačkih slojeva živjeti rastrošno! Pa nismo mi iz grada! – uzvikivao bi. – Treba ulagati u obveznice!

A ustvari je drug Portiščev vodio i drugi život, za koji nije znao nitko od njegovih kolega...

No u tom je trenutku Šeherezada primijetila da je radni dan završio te je skromno utihnula.

A kada je nastupio 19

Iljf i Petrov 6. RADNI DAN, ona reče: – ... život, za koji nije znao nitko od njegovih kolega...

U subotu, točno u tri sata popodne, Portiščev bi napuštao gubernijsku agenciju i odlazio na kolodvor.

Već u vlaku bi se drug Portiščev počeo neobično mijenjati.

Ozbiljan, čelično-partijski izraz odjednom bi iščeznuo s njegova lica te bi mu čak i boja košulje poprimala jedva primjetnu slobodarsku i malograđansku nijansu. Zijevajući, drug Portiščev bi se sa zadovoljstvom prekrstio, što si nikada ne bi dopustio na poslu.

U svoje rodno selo, koje se nalazilo šezdeset kilometara od glavnoga grada, nije dolazio moćan partijski radnik, ni borac za ideju, ni drug Portiščev, već Elisej Maksimovič Portiščev.

Na stanici su ga čekala udobna seoska kola u koja su bila upregnuta dva konja. Ljudi koje bi sretao na putu do sela iskreno su mu se klanjali, i on im je odgovarao ponosnim kimanjem glave. Dok bi konje prepuštao radniku, poduzetnik bi mu rekao: – Kažu mi da tražiš nekakvu zaštitnu odjeću? Da ne bi možda htio i osmosatni radni dan, kao oni gradski neradnici?

Poučivši tako radnika, Elisej Maksimovič se bacao na poslove upravljanja imanjem. Po ustaljenom redu obilazio bi konjušnicu sa šest konja i ždrebetom, potom veliku svijetlu štalu s kravama i svinjama, kamo je ulazio sav uzbuđen. Glasanje dobro uhranjenih 20

1001 dan ili nova Šeherezada svinja stapalo se u zvuk koji je podsjećao na buku pilane. A zatim bi Elisej Maksimovič s onim svojim blještavim zubima prošao kroz sumračno dvorište, potom bi rasipao mrvice gradskog kruha iz novinskih listova te glasno izvikivao naredbe: »Piju! Piju! Piju!« Užurbano se klanjajući, domaća ptica podređivala bi se glasu stručnog radnika.

Elisej Maksimovič bi do kasno u noć sjedio za glatkim stolom i razgovarao sa ženom o poslovima oko imanja. Stručnog radnika obuzela je strast bogaćenja. Njemu se imanje već činilo malenim, dom otužnim, broj stoke nedovoljnim.

– Kad bismo barem mogli unajmiti mlin! – jadikovala je žena.

– Nedostaje nam novaca – uzdisao bi Portiščev – jedino da smislim izvanredan službeni put s ciljem otkrivanja nedostatka saveznog aparata na periferiji.

Morat ću to učiniti. Eh! Kad bar ne bih morao plaćati partijsku članarinu, sve bi bilo lakše!...

U nedjelju bi Elisej Maksimovič obavezno posjećivao seosku partijsku organizaciju. U seoskoj organizaciji jako su se bojali Portiščeva kao gradskog komunista i, kao i ostali seljaci, smatrali da je svemoguć.

Ako poželi, može ukinuti čitavo selo.

– Tu kod vas loše ide kulturni rad! – govorio bi on jednolično. – Neprimjetna vam je cestovna izgradnja.

Ne bi bilo loše poraditi na tome.

U ponedjeljak u zoru Elisej Maksimovič teška bi srca odlazio u grad. Sa sobom bi u zavežljaju nosio šest repa, po jednu za svaki dan, dvanaest jaja i omalen svinjski but. I što bi se više vlak približavao 21

Iljf i Petrov Moskvi, to bi strože postajalo lice Eliseja Maksimoviča. Na peron nije izlazio vlasnik imanja, već drug Portiščev – stopostotni pravednik.

U pola deset drug Portiščev ušao bi u još potpuno praznu agenciju, podigao uteg na satu, trknuo klatno koje bi se preko vikenda zaustavilo i ponovo počinjao službeni dio svojega dvostrukog života. I to je sve što se tiče toga varalice.

– Ali ako drug Fanatjuk dopusti – dodala je Šeherezada – ispričat ću visokopoštovanoj komisiji još zanimljiviju Priču o drugu Aladinovu i njegovoj čarobnoj knjižici.

22