Kafka proces 22

FRANZ KAFKA Proces

Franz Kafka PROCES Naslov na izvornom jeziku Der Prozess Prijevod NEDA PARAVIĆ Ilustracije IGOR HOFBAUER Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 33 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 871874 ISBN 978-953-320-069-9

Proces

I Uhićenje. Razgovor s gospođom Grubach. Zatim gospođica Bürstner.

Netko je zacijelo potvorio Josefa K., jer je jednoga jutra uhićen, a da nije učinio nikakvo zlo. Kuharica gospođe Grubach, njegove gazdarice, koja mu je svakodnevno oko osam sati donosila doručak, ovaj put nije došla. To se još nikada nije dogodilo. K. je malo pričekao, vidio s jastuka staricu, koja je stanovala prekoputa i koja ga je promatrala sa znatiželjom, posve neobičnom za nju, ali tada je, iznenađen i gladan, pozvonio. Netko je odmah pokucao, a zatim je ušao muškarac kojega još nikada nije vidio u tom stanu. Bio je vitak, ali čvrste građe, na sebi je imao pripijeno crno odijelo, nalik na putno, s nekoliko nabora, džepova, kopči, dugmadi i pojasom, koje se zbog toga činilo vrlo praktično, premda nije bilo jasno čemu služi. »Tko ste vi?« upitao je K., napola se uspravivši u krevetu. No muškarac je prešao preko tog pitanja, kao da se njegova pojava mora mirno prihvatiti, i samo rekao: »Zvonili ste?« »Anna mi treba donijeti doručak«, rekao je K. i najprije pokušao šuteći, pozorno promatrajući i razmišljajući, ustanoviti tko je zapravo taj čovjek. No on se nije predugo prepustio njegovim pogledima, nego se okrenuo prema vratima, odškrinuo ih kako bi nekome, tko je očito stajao odmah iza vrata, rekao: »Hoće da mu Anna donese doručak.« Začuo se kratak smijeh u susjednoj sobi; prema zvuku nije bilo sigurno je li u tome sudjelovalo više osoba.

5

Franz Kafka Iako neznanac po tome nije mogao doznati ništa što već nije znao, ipak se obratio K.-u u obavijesnom tonu: »To je nemoguće.« »To je nešto novo«, rekao je K., skočio iz kreveta i brzo navukao hlače. »Ipak moram vidjeti kakvi su to ljudi u susjednoj sobi i kako će mi gospođa Grubach opravdati ovo uznemiravanje.« Doduše, odmah mu je palo na um da to nije morao reći naglas i da je time donekle priznao neznančevo pravo nadzora, ali sada mu se to nije činilo važnim. Neznanac je upravo tako i shvatio te riječi, jer je rekao: »Nećete li radije ostati ovdje?« »Neću ostati ovdje i neću da mi se obraćate sve dok mi se ne predstavite.« »Bilo je to dobronamjerno«, rekao je neznanac i dobrovoljno otvorio vrata. U susjednoj sobi, u koju je K. protiv volje ušao polaganije, izgledalo je na prvi pogled sve gotovo isto kao i prethodne večeri. Bila je to dnevna soba gospođe Grubach; možda je u toj sobi, pretrpanoj namještajem, pokrivačima, porculanom i fotografijama, danas bilo malo više prostora nego inače; to se nije odmah razabiralo, to manje što je glavna promjena bila nazočnost muškarca koji je sjedio pokraj otvorena prozora uz knjigu s koje je sada dignuo pogled. »Trebali ste ostati u svojoj sobi! Zar vam to Franz nije rekao?« »Da, ali što hoćete?« rekao je K. i skrenuo pogled s novog poznanika prema čovjeku nazvanom Franz, koji je ostao stajati na pragu, a zatim opet pogledao onoga prvoga. Kroz otvoren prozor ponovno je opazio staricu koja je sada s pravom staračkom znatiželjom prišla prozoru na suprotnoj strani kako bi sve nastavila gledati. »Ipak ću gospođi Grubach...«, rekao je K. i pokrenuo se kao da se otima dvojici muškaraca, koji su zapravo stajali daleko od njega, i potom je htio otići. »Ne«, rekao je muškarac do prozora, bacio knjigu na stolić i dignuo se. »Ne smijete izići, pa uhićeni 6

Proces ste.« »Čini se da je tako«, rekao je K. »A zbog čega?« upitao je zatim. »Nismo ovlašteni da vam to kažemo.

Idite u svoju sobu i čekajte. Eto, postupak je pokrenut i sve ćete pravodobno doznati. Prekoračujem svoja ovlaštenja kad s vama razgovaram ovako prijateljski.

No nadam se da to nitko ne čuje osim Franza, a on je i sam protupropisno ljubazan prema vama. Budete li i dalje imali toliko sreće koliko ste je imali pri određivanju vaših čuvara, možete biti optimistični.« K. je htio sjesti, ali tada je vidio da u cijeloj sobi nema sjedala osim naslonjača do prozora. »Još ćete se uvjeriti kako je sve to istinito«, rekao je Franz i prišao mu istodobno s drugim muškarcem. Osobito je taj drugi nadvisivao K.-a i nekoliko ga je puta potapšao po ramenu. Obojica su pregledali K.-ovu noćnu košulju i primijetili da će sada morati odjenuti mnogo lošiju, ali da će ovu i ostalo rublje oni pohraniti i da će mu sve vratiti ako se njegov predmet povoljno riješi. »Bolje je da stvari pohranite kod nas nego u skladištu«, rekli su, »jer se u skladištu često krade, a osim toga, ondje nakon određenog vremena rasprodaju sve stvari, bez obzira na to je li predmetni postupak završio ili nije. A kako li samo takvi procesi dugo traju, posebice u posljednje vrijeme! Doduše, naposljetku dobijete od skladišta utržak od prodaje, ali on je, prvo, već sam po sebi malen, jer u prodaji ne odlučuje visina ponude nego visina mita, a drugo, takvi se utršci, prema iskustvu, smanjuju ako se prenose iz godine u godinu i iz ruke u ruku.« K. gotovo nije obratio pozornost na te riječi jer pravo raspolaganja stvarima, koje je možda još posjedovao, i nije baš previše cijenio, mnogo važnije mu je bilo da razjasni svoj položaj; no u nazočnosti tih ljudi nije mogao ni razmišljati; trbuh drugog čuvara – pa to su mogli biti samo čuvari – stalno 7

Franz Kafka ga je gotovo prijateljski udarao, ali kada je dignuo pogled, opazio je suho koščato lice koje uopće nije bilo u skladu s tim debelim tijelom, lice s jakim, zakrivljenim nosom, to lice koje se iznad njega sporazumijevalo s drugim čuvarom. Pa kakvi su to bili ljudi? O čemu su govorili? Kojoj su službi pripadali? Pa K. živi u pravnoj državi, posvuda vlada mir, svi su zakoni bili na snazi, i tko se to usudio zaskočiti ga u njegovu stanu? Bio je sklon sve donekle olako shvatiti, povjerovati u najgore tek kad najgore dođe, ne brinuti se za budućnost, pa i kad bi mu prijetila opasnost sa svih strana. No činilo mu se da ovo nije u redu; doduše, sve se moglo smatrati šalom, grubom šalom koju su mu, iz nepoznatih razloga, priredili kolege iz banke jer mu je danas bio trideseti rođendan; bilo je to, dakako, moguće, možda se trebao samo na neki način nasmijati čuvarima u brk, pa bi se i oni nasmijali; možda su to bili nosači s ugla ulice, bili su im i slični – unatoč tome, od prvog trenutka kad je ugledao Franza, odlučio je da ne ispusti iz ruku ni najmanju prednost koju je možda imao u usporedbi s tim ljudima. K. je vidio vrlo malu opasnost u tome da mu poslije kažu kako ne razumije šalu, ali se zato sjetio – premda obično nije učio iz iskustva – nekoliko beznačajnih slučajeva kada se, za razliku od svojih prijatelja, svjesno ponašao neoprezno, nimalo se ne obazirući na moguće posljedice zbog kojih je poslije bio kažnjen. To se ne bi smjelo ponoviti, barem ne ovaj put; ako je to komedija, on će u njoj sudjelovati.

Još je bio slobodan. »Dopustite«, rekao je i žurno se između čuvarâ uputio u svoju sobu. »Čini se da je razborit«, čuo je iza sebe. U svojoj sobi odmah je izvukao ladice pisaćeg stola, ondje je sve bilo vrlo uredno, ali onako uzrujan nije odmah mogao na8

Proces ći osobne isprave koje je tražio. Napokon je našao biciklističku iskaznicu i već je htio s njom otići čuvarima, ali tada mu se ta isprava učinila beznačajnom, pa je nastavio tražiti sve dok nije našao rodni list. Kada se vratio u susjednu sobu, upravo su se otvorila vrata na suprotnoj strani kroz koja je htjela ući gospođa Grubach. Vidio ju je samo na trenutak, bilo joj je očito neugodno, jer tek što je prepoznala K.-a, ispričala se, izišla i nadasve oprezno zatvorila vrata. »Dajte, uđite«, K. joj je još uspio reći. A tada je sa svojim ispravama stajao usred sobe, još je gledao u vrata koja se nisu ponovno otvorila i trgnuo se tek kada su ga pozvali čuvari koji su sjedili za stolićem kraj otvorena prozora i, kako je K. razabrao, jeli njegov doručak. »Zašto nije ušla?« upitao je. »Ne smije«, rekao je visoki čuvar. »Pa vi ste uhićeni.« »Pa kako mogu biti uhićen? I još na ovakav način? »Opet počinjete«, rekao je čuvar i uronio kruh s maslacem u posudicu s medom. »Na takva pitanja ne odgovaramo.« »Morat ćete odgovoriti na njih«, rekao je K. »Ovdje su moje isprave. Vi mi pokažite svoje, a ponajprije, uhidbeni nalog.« »Zaboga!« rekao je čuvar. »Kako se ne možete pomiriti sa svojim položajem i kao da ste nakanili nepotrebno nas ljutiti, nas koji smo vam sada vjerojatno najbliži, bliži od svih vaših najbližih.« »Tako je to, pa vjerujte nam«, rekao je Franz ne prinoseći ustima šalicu kave koju je držao u ruci, nego promatrajući K.-a dugim, vjerojatno značajnim, ali neshvatljivim pogledom. K. se nehotice upustio u dijalog pogledima s Franzom, a zatim je ipak lupio po svojim papirima i rekao: »Ovo su moje isprave.« »Pa što nas se one tiču?« doviknuo je sada visoki čuvar. »Ponašate se gore od djeteta. Što hoćete?

Hoćete li na brzinu okončati svoj prokleti veliki proces time što raspravljate s nama čuvarima o osobnoj 9

Franz Kafka iskaznici i o uhidbenom nalogu? Mi smo niži namještenici i slabo se razumijemo u osobne isprave, a s vašim predmetom nemamo nikakve veze osim što stražarimo kod vas deset sati na dan i za to smo plaćeni.

To je sve o nama, ali ipak možemo shvatiti da su se više vlasti, u čijoj smo službi, vrlo točno obavijestile o razlozima uhićenja i o osobi koju treba uhititi prije negoli su donijele nalog za takvo uhićenje. Nema u tome nikakve pogreške. Naša upravna tijela, koliko ih ja poznajem, a poznajem samo one najnižeg ranga, ne traže valjda krivnju u pučanstvu, nego njih, kako piše u zakonu, privuče krivnja pa moraju poslati nas čuvare. To je zakon. Gdje bi tu bila pogreška?« »Taj mi je zakon nepoznat«, rekao je K. »To gore po vas«, rekao je čuvar. »On zacijelo postoji samo u vašim glavama«, rekao je K. koji se htio nekako uvući u misli čuvarâ, pridobiti ih, i ondje se udomaćiti. No čuvar je samo odbojno rekao: »Imat ćete priliku da to osjetite.« Franz se upleo i rekao: »Gle, Willem, on priznaje da ne poznaje zakon i istodobno tvrdi da nije kriv.« »Imaš potpuno pravo, ali ništa mu se ne može objasniti«, rekao je drugi. K. više nije ništa odgovorio; moraju li me, pomislio je, brbljarije tih najnižih organa – sami priznaju da oni to jesu – još više zbunjivati?

Pa oni svakako govore o stvarima koje uopće ne razumiju. Samouvjereni su samo zbog svoje gluposti. Nekoliko riječi koje ću progovoriti s nekim sebi ravnim sve će neusporedivo bolje objasniti nego najdulji razgovor s ovima. Prešao je nekoliko puta po slobodnom prostoru sobe, a prijeko je vidio staricu koja je do prozora dovukla još mnogo vremešnijeg starca i čvrsto ga obgrlila; K. je morao prekinuti tu predstavu: »Vodite me svojem pretpostavljenom«, rekao je. »Kada on to poželi, ne prije«, rekao je čuvar, kojega je onaj drugi 10

Proces nazvao Willemom. »A sada vam savjetujem«, dodao je, »da se vratite u svoju sobu, da se mirno ponašate i čekate što će se o vama odlučiti. Savjetujemo vam da se ne uznemirujete beskorisnim mislima, nego da se saberete, jer će se od vas još mnogo toga zahtijevati. Niste se prema nama ponijeli onako kako bismo zaslužili zbog svoje susretljivosti, zaboravili ste da smo mi, što god mi bili, za razliku od vas sada, barem slobodni ljudi, a to nije mala nadmoć. Ipak smo spremni, ako imate novaca, da vam iz kavane prekoputa donesemo nešto za doručak.« Ne odgovorivši na ovu ponudu, K. je neko vrijeme stajao mirno. Možda se ta dvojica, ako otvori vrata susjedne sobe, ili čak vrata prema hodniku, neće uopće usuditi spriječiti ga, možda bi najjednostavnije rješenje svega toga bilo da ode u krajnost. No možda će ga ipak zgrabiti, a kada ga jednom svladaju, izgubit će svu nadmoć koju je sada, u određenoj mjeri, ipak uspio sačuvati u odnosu na njih. Stoga je radije dao prednost sigurnom rješenju što ga mora donijeti prirodni tijek događaja, pa se vratio u svoju sobu, a da ni on ni čuvari više nisu progovorili ni riječi.

Bacio se na krevet i s noćnog ormarića uzeo jednu lijepu jabuku koju je sinoć priredio za zajutrak. Sada je to bio njegov jedini doručak i, u svakom slučaju, bolji – kako se uvjerio već s prvim velikim zalogajem – od doručka iz prljave noćne kavane, koji bi mogao dobiti milošću čuvarâ. Osjećao se dobro i sigurno, u banci je, doduše, jutros izostao s posla, ali to se moglo lako opravdati zbog razmjerno visokog položaja što ga je ondje zauzimao. Bi li trebao navesti pravi razlog? To je namjeravao. Ako mu ne povjeruju, što je u ovom slučaju shvatljivo, može kao svjedokinju navesti gospođu Grubach ili ono dvoje staraca iz kuće preko11

Franz Kafka puta, koji su se sada vjerojatno uputili na prozor sučelice njemu. K. se čudio, čudio se barem razmišljanju tih čuvarâ, koji su ga otjerali u sobu i ondje ga ostavili samoga, u sobu u kojoj je ipak imao bezbroj mogućnosti da se ubije. Ujedno se pitao, slijedeći sada tok svojih misli, kakav bi mogao imati razlog da to učini.

Možda zato što su ta dvojica sjedila u susjednoj sobi i presrela mu doručak? Bilo bi posve besmisleno da se ubije, ne bi to bio u stanju učiniti, baš kad bi i htio, zbog besmislenosti takva čina. Kada ta duhovna ograničenost čuvarâ ne bi bila tako upadljiva, moglo bi se pretpostaviti da ni oni, zbog istog uvjerenja, ne vide opasnost u tome da ga ostave samoga. Sada su mogli vidjeti, ako su htjeli promatrati, kako prilazi ormariću na zidu, u kojemu je držao dobru rakiju, kako najprije prazni čašicu u zamjenu za doručak, zatim drugu za ohrabrenje, tu drugu samo za svaku sigurnost, bude li potrebno, ako se dogodi nešto nevjerojatno.

Uto ga je iz susjedne sobe tako trgnuo jedan poziv da mu je čaša zvecnula među zubima. »Zove vas nadzornik«, glasio je poziv. Uplašio ga je već taj uzvik, taj kratki, odsječni, vojnički uzvik koji uopće ne bi očekivao od čuvara Franza. I sama ta zapovijed itekako mu je dobrodošla. »Konačno«, doviknuo je i on, zatvorio ormarić i odmah požurio u susjednu sobu. Ondje su stajala dva čuvara i ponovno ga otjerala, kao da je to samo po sebi razumljivo, u njegovu sobu. »Što vam pada na pamet?« doviknuli su mu. »Zar ćete u košulji pred nadzornika? Dat će vas pretući, a s vama i nas!« »Pustite me, dovraga!«, viknuo je K. kojega su već dogurali do ormara s odjećom. »Ako me netko zaskoči u krevetu, ne može očekivati da će me zateći u svečanom odijelu.« »Ništa ne pomaže«, rekli su čuvari koji su, kad god bi K. viknuo, ostali posve mirni, štoviše goto12

Proces vo tužni i time ga zbunili ili donekle urazumili. »Smiješne ceremonije!« progunđao je još jedanput, ali već je dignuo sako sa stolca i neko ga vrijeme držao rukama kao da ga podastire presudi čuvarâ. Oni su stresli glavom. »Mora biti crni sako«, rekli su. Nato je K. bacio sako na pod i rekao – ni sam nije znao što je time htio reći: »Pa ovo još nije glavna rasprava.« Čuvari su se smješkali, ali su ostali pri svome: »Mora biti crni sako.« »Ako time požurim stvar, meni je pravo«, rekao je K., pa sâm otvorio garderobni ormar, dugo prebirao među mnogobrojnom odjećom, odabrao najbolju crnu odjeću, odijelo sa sakoom koji je zbog strukiranosti gotovo pobudio senzaciju među znancima, navukao na sebe drugu košulju i stao se brižljivo odijevati.

Potajno je povjerovao kako je sve uspio ubrzati zbog toga što su ga čuvari zaboravili prisiliti da ode u kupaonicu. Promatrao je neće li se možda ipak toga sjetiti, ali to im, dakako, nije uopće palo na um, premda Willem nije zaboravio poslati Franza nadzorniku s porukom da se K. odijeva.

Kada se potpuno odjenuo, morao je poći tik ispred Willema kroz praznu susjednu prostoriju u sljedeću sobu čija su vrata bila već otvorena. U toj sobi, kako je K. točno znao, odnedavno je stanovala neka gospođica Bürstner, tipkačica, koja je obično odlazila vrlo rano na posao i kasno se vraćala i s kojom K., osim pozdrava, nije razmjenjivao mnogo riječi. Sada su noćni ormarić pokraj kreveta pomaknuli u sredinu sobe kao stol za preslušavanje, za kojim je sjedio nadzornik. Prebacio je nogu preko noge, a jednu ruku stavio preko naslona stolca.

U jednom kutu sobe stajalo je troje mladih ljudi i gledalo fotografije gospođice Bürstner, pričvršćene na zidnoj prostirci. S kvake otvorena prozora visjela 13

Proces je bijela bluza. Uz prozor nasuprotne kuće ponovno se smjestilo dvoje starih ljudi, ali se njihovo društvo povećalo, jer je iza njih stajao, dobrano ih nadvisujući, muškarac u košulji raskopčanoj na prsima, koji je stiskao i sukao svoju riđu šiljastu bradu. »Josef K.?« upitao je nadzornik, možda samo zato da bi na sebe svratio K.-ov rastreseni pogled. K. je kimnuo. »Zacijelo su vas jako iznenadili jutarnji događaji?« upitao je nadzornik i pritom rukama pomaknuo nekoliko predmeta na noćnom ormariću – svijeću sa šibicama, knjigu i jastučić za igle kao da su to predmeti koji će mu trebati za preslušavanje. »Svakako«, rekao je K. i obuzeo ga je osjećaj ugode što se, napokon, sučeljava s razboritim čovjekom i što može s njim razgovarati o svojem predmetu, »svakako sam iznenađen, ali nisam nipošto jako iznenađen.« »Niste jako iznenađeni?« upitao je nadzornik i stavio svijeću na sredinu noćnog ormarića dok je druge predmete razvrstao oko nje. »Možda me pogrešno shvaćate«, požurio se K. primijetiti. »Hoću reći...« Ovdje je K. zastao i pogledom potražio naslonjač. »Valjda mogu sjesti?« upitao je. »Nije običaj«, odgovorio je nadzornik. »Hoću reći«, rekao je tada K. bez nove stanke, »ja sam zapravo vrlo iznenađen, ali kad je čovjek trideset godina na svijetu i kad se sam mora probijati, kako je meni suđeno, otvrdne na iznenađenja i ne uzima ih ozbiljno.

Posebno ne ovo današnje.« »Zašto posebno ne ovo današnje?« »Ne želim reći da sve to smatram šalom, jer mi se pripreme svega toga čine preopsežne. U tome bi morali sudjelovati svi ljudi iz pansiona, a i svi vi, pa bi to prešlo granice šale. Dakle, ne želim reći da je to šala.« »Posve točno«, rekao je nadzornik provjeravajući koliko šibica ima u kutiji. »No, s druge strane«, nastavio je K. i pritom se obratio svima, a čak bi mu bilo 15

Franz Kafka drago da se i ona trojica kod fotografija okrenu prema njemu, »s druge strane, ta stvar i ne može biti posebno važna. Zaključujem to jer sam optužen, ali ne nalazim ni najmanje krivnje zbog koje bi me se moglo optužiti. No i to je sporedno; glavno je pitanje: tko me je optužio? Koja služba vodi postupak? Jeste li vi službene osobe? Nitko nema uniformu, osim ako se vaše odijelo« – pritom se obratio Franzu – »može nazvati uniformom, ali to je ipak prije putno odijelo. Zahtijevam jasan odgovor na ta pitanja i uvjeren sam da ćemo se nakon tog razjašnjenja moći najsrdačnije razići.« Nadzornik je tresnuo kutiju šibica na stol. »Vi strahovito griješite«, rekao je. »Ova gospoda ovdje i ja potpuno smo nebitni za vaš predmet, mi čak gotovo ništa ne znamo o njemu. Mogli bismo nositi i najpropisniju uniformu, a da se vaša stvar ne bi ništa pogoršala. Ne mogu vam nipošto reći da ste optuženi, a i ne znam jeste li optuženi. Vi ste uhićeni, to je istina, više od toga ne znam. Možda su čuvari nešto naklapali, ali to je bilo samo naklapanje. Pa, ako sada i ne mogu odgovoriti na vaša pitanja, ipak vam mogu savjetovati, mislite manje na nas i na to što će se s vama dogoditi, radije mislite na sebe. I nemojte dizati takvu galamu oko svojeg osjećaja nevinosti, jer time kvarite dojam o sebi koji i nije tako loš. Trebali biste općenito biti suzdržaniji dok govorite, gotovo sve što ste maloprije rekli moglo bi se zaključiti iz vašeg ponašanja, čak da ste izgovorili samo nekoliko riječi, a osim toga, to baš i nije bilo naročito povoljno za vas.« K. se zagledao u nadzornika. Zar će dobivati školske lekcije od čovjeka možda i mlađeg od sebe? Zar će zbog svoje otvorenosti biti kažnjen ukorom? I zar neće doznati ništa o razlogu svojeg uhićenja i o njegovu nalogodavcu? Donekle uzrujan, ushodao se po sobi, a 16

Proces u tome ga nitko nije sprečavao, povukao je manšete prema gore, opipao prsa, poravnao kosu, prošao mimo ona tri gospodina, rekao »to je besmisleno«, na što su se oni okrenuli prema njemu, ljubazno ga, ali ozbiljno pogledali, i on se, napokon, ponovno zaustavio pred nadzornikovim stolom. »Državni tužitelj Hasterer moj je dobar prijatelj«, rekao je, »mogu li mu telefonirati?« »Svakako«, rekao je nadzornik, »ali ne znam kakvog bi to trebalo imati smisla, jer bi to zacijelo značilo da s njim trebate raspraviti nešto privatno.« »Kakvog smisla?« viknuo je K. više zaprepašten nego ljut. »Pa tko ste vi? Hoćete smisao, a navodite najbesmislenije stvari koje postoje? Ne bi li zbog toga i kamen proplakao? Ova gospoda su me najprije zaskočila, a sada ovdje sjede ili stoje i natjeravaju me da pred njima plešem kao paradni konj. Pitate me kakvog bi imalo smisla telefonirati državnom tužitelju ako sam, kako vi kažete, uhićen? Dobro, neću telefonirati.« »No dajte«, rekao je nadzornik i pružio ruku prema hodniku u kojemu je bio telefon. »Molim vas, dajte telefonirajte.« »Ne, sada više neću«, rekao je K. i prišao prozoru. Ono društvo prekoputa još je bilo na prozoru i činilo se da im je K., prišavši prozoru, malo poremetio mir promatranja. Starci su se htjeli dignuti, ali ih je muškarac iza njih smirio. »I ondje su takvi gledatelji«, viknuo je K. prilično glasno nadzorniku i upro prstom prema njima. »Mičite se odande«, doviknuo im je zatim. Njih troje odmah su uzmaknuli nekoliko koraka, dvoje starih čak iza muškarca koji ih je zakrio svojim širokim tijelom i, sudeći po micanju usta, rekao nešto nerazumljivo s te udaljenosti. No nisu potpuno nestali, nego su, činilo se, čekali trenutak da se ponovno neopazice približe prozoru. »Nametljivi, bezobzirni ljudi!« rekao je K. kada se ponovno okrenuo prema sobi.

17

Franz Kafka Nadzornik se možda s njim složio, kako se K.-u učinilo, pogledavši ga sa strane. No možda ga nije ni slušao, jer je ruku čvrsto utisnuo na stol i činilo se da uspoređuje dužinu prstiju. Dvojica čuvara sjedila su na kovčegu prekrivenom ukrasnim pokrivačem i pritom su trljali koljena. Trojica mladih ljudi podbočila su se i besciljno gledala oko sebe. Bilo je tiho kao u nekakvu zaboravljenom uredu. »No, moja gospodo«, povikao je K., i u jednom trenutku učinilo mu se kao da ih sve nosi na plećima, »sudeći po vašem izgledu, moja bi stvar mogla biti završena. Smatram kako je najbolje da više ne razmišljamo o opravdanosti ili neopravdanosti vašeg postupka te da međusobnim stiskom ruke pomirljivo zaključimo ovaj slučaj. Ako i vi tako mislite, onda molim...« i tada je prišao nadzornikovu stolu i pružio mu ruku. Nadzornik je dignuo pogled, ugrizao se za usnu i pogledao K.-ovu pruženu ruku; K. je još vjerovao da će je nadzornik prihvatiti. No on se dignuo, uzeo krut, okrugao šešir, koji je ležao na krevetu gospođice Bürstner, te ga objema rukama oprezno stavio na glavu, kao na probi novih šešira. »Kako se vama sve čini jednostavno!« rekao je pritom K.-u. »Trebali bismo pomirljivo zaključiti ovaj slučaj, to ste mislili? Ne, ne, tako to doista ne ide. S druge strane, time ne želim uopće reći da biste trebali očajavati. Ne, pa zašto? Samo ste uhićeni, ništa drugo. To sam vam morao priopćiti, to sam i učinio, a i vidio kako ste to prihvatili. Za danas je dosta, pa se možemo oprostiti, zasada samo privremeno. Sada ćete zacijelo htjeti u banku?« »U banku?« upitao je K. »Mislio sam da sam uhićen.« K. je to upitao s određenim prkosom, jer premda njegova ruka nije bila prihvaćena, osjećao se sve neovisniji o svim tim ljudima, posebno otkako se nadzornik dignuo. Poigravao se njima. Kanio je potr18

Proces čati za njima do veže, budu li odlazili, i ponuditi im da ga uhite. Stoga je i ponovio: »Pa kako da odem u banku kad sam uhićen?« »Ah, tako«, rekao je nadzornik koji je već bio kod vrata, »pogrešno ste me shvatili. Da, svakako, uhićeni ste, ali neka vas to ne sprečava da obavljate svoj posao. I neka vas to ne sprečava da vodite uobičajeni način života.« »Onda uhićenje i nije tako loše«, rekao je K. i približio se nadzorniku. »Nisam nikada ni mislio drugačije«, rekao je nadzornik. »Tada se čini da ni priopćenje o uhićenju nije bilo baš potrebno«, rekao je K. i još mu se više približio. I ostali su se približili. Sada su se svi skupili u uskom prostoru kod vrata. »To je bila moja dužnost«, rekao je nadzornik. »Glupa dužnost«, nepopustljivo je rekao K. »Možda«, odgovorio je nadzornik, »ali nećemo gubiti vrijeme na takve govorancije. Pretpostavio sam da želite ići u banku. Budući da pazite na svaku riječ, dodat ću: ne prisiljavam vas da idete u banku, samo sam pretpostavio da vi to želite. I da bih vam to olakšao i da bi vaš dolazak u banku bio, po mogućnosti, što neupadljiviji, zadržao sam ovdje ova tri gospodina, vaše kolege, da vam budu na raspolaganju.« »Kako?« uzviknuo je K. i začuđeno pogledao tu trojicu. Ti tako beznačajni, beskrvni mladi ljudi, koje je pamtio samo kao grupu s fotografijama, doista su bili činovnici njegove banke, ne kolege, to su bile prejake riječi i dokazivale rupu u nadzornikovu sveznanju, ali svakako su bili niži činovnici banke. Kako je to K.-u moglo promaknuti? Kako li je ipak morao biti zaokupljen nadzornikom i čuvarima kada tu trojicu nije prepoznao?! Ukočenog Rabensteinera koji je stalno mahao rukama, plavokosog Kullicha duboko usađenih očiju i Kaminera s nepodnošljivim osmijehom zbog kroničnog istegnuća mišića. »Dobro jutro!« rekao je K. na19

Franz Kafka kon nekog vremena i pružio ruku gospodi koja su se uljudno naklonila. »Nisam vas uopće prepoznao. No sada idemo na posao, zar ne?« Gospoda su revno kimnula smijući se kao da su cijelo vrijeme to čekala, no kada je K. opazio da nema šešira, koji je ostao u njegovoj sobi, svi su, jedan za drugim, otrčali po njega, po čemu se moglo zaključiti da je ipak vladala određena zbunjenost. K. je mirno stajao i gledao za njima kroz dvoja otvorena vrata, posljednji je, dakako, bio ravnodušni Rabensteiner koji je potrčao elegantnim kasom. Kaminer mu je predao šešir, a K. je morao sam sebi priznati, kao što je, uostalom, često činio u banci, da se Kaminer ne osmjehuje namjerno, štoviše, da se on i ne može namjerno osmjehivati. U hodniku je tada gospođa Grubach, ne ostavljajući baš dojam posebnog osjećaja krivnje, otvorila cijelom društvu vrata stana, a K. je spustio pogled, kako je to često činio, na uzicu njezine pregače koja se nepotrebno duboko usjekla u njezino golemo tijelo. Dolje je K., držeći sat u ruci, odlučio pozvati taksi da ne bi nepotrebno povećao polusatno zakašnjenje. Dok je Kaminer otrčao do ugla po vozilo, a druga dvojica očito pokušavala zabaviti K.-a, Kullich je iznenada upro prst u nasuprotnu vežu, u kojoj se upravo pojavio muškarac s riđom šiljastom bradom i, u prvom trenutku, bio malo zbunjen što se pokazao u svoj svojoj veličini, pa je ustuknuo prema zidu i naslonio se na njega. Starci su zacijelo bili još na stubištu. K. se ljutio na Kullicha što je upozorio na tog muškarca kojega je već i sam bio vidio i čak ga očekivao. »Nemojte gledati onamo«, procijedio je ne opažajući da je upadljivo obraćati se na taj način odraslim muškarcima. No ni objašnjenje nije bilo potrebno, jer je upravo stigao taksi, pa su sjeli u njega i odvezli se. Tada se K. sjetio da uopće nije opa20

Proces zio odlazak nadzornika i čuvarâ, nadzornik mu je zakrio ta tri činovnika, a sada su činovnici zakrili nadzornika. To baš nije bio znak velike prisebnosti, pa je K. odlučio tome posvetiti više pozornosti. Ipak je nehotice bacio pogled preko ramena i nagnuo se iznad stražnjeg dijela automobila da bi možda još vidio nadzornika i čuvare. No odmah se okrenuo, pa se udobno naslonio u kut automobila, ne pokušavajući nikoga tražiti pogledom. Iako se nije tako činilo, baš sada bila mu je potrebna utjeha, ali ta gospoda doimala su se umorno. Rabensteiner je gledao nadesno iz automobila, Kullich nalijevo, a samo je Kaminer bio na raspolaganju s onim svojim osmijehom, a s njim se, nažalost, zbog čovječnosti nije smjelo zbijati šale.

Tog je proljeća K. obično provodio večeri tako da je poslije posla, kada je još mogao – bio je u uredu uglavnom do devet sati – odlazio na kratku šetnju, sam ili sa znancima, a zatim u pivnicu u kojoj je za uobičajenim stolom sjedio većinom sa starijom gospodom obično do jedanaest sati. U tom rasporedu bilo je i iznimaka, primjerice, kada bi ga direktor banke, koji je veoma cijenio njegov rad, pozvao na vožnju automobilom ili na večeru u svoju vilu. Osim toga, K. je jedanput na tjedan odlazio djevojci zvanoj Elsa, koja je noću i sve do kasno prijepodne služila kao konobarica u jednoj gostionici, a danju primala posjete samo u krevetu.

No te večeri – dan je brzo prošao zbog naporna dana i mnogih prijateljskih rođendanskih čestitki i iskazivanja poštovanja – K. je htio odmah otići kući. U svim predasima tijekom rada razmišljao je o tome; ne znajući točno razlog, činilo mu se da je zbog 21

Franz Kafka jutarnjih događaja nastao velik nered u cijelom stanu gospođe Grubach i da upravo on treba ponovno uspostaviti red. A kad se jednom uspostavi red, izbrisat će se svaki trag tih događaja i sve će opet poći starim tijekom. Napose, nije se trebalo bojati trojice činovnika, oni su ponovno utonuli u veliki činovnički aparat banke i na njima se nije zapažala nikakva promjena. K. ih je često pozivao u svoj ured, pojedinačno i sve zajedno, samo zato da bi ih promatrao; uvijek ih je mogao zadovoljan otpremiti.

Kada je u pola deset navečer stigao pred kuću u kojoj je stanovao, naišao je u veži na momka koji je ondje stajao raskrečenih nogu i pušio lulu. »Tko ste vi?« odmah ga je upitao K. i unio se tom momku u lice; u polumraku prolaza nije se mnogo vidjelo. »Ja sam pazikućin sin, milostivi gospodine«, odgovorio je momak, izvadio lulu iz usta i stao ustranu. » Pazikućin sin?« upitao je K. i nestrpljivo udario štapom po podu. »Želi li što milostivi gospodin? Da odem po oca?« »Ne, ne«, rekao je K.; u njegovu glasu bilo je nekakva opraštanja, kao da je momak učinio nešto loše, a on mu oprašta. »U redu je«, rekao je zatim i produžio, ali prije negoli se počeo uspinjati stubištem, još jednom se okrenuo.

Mogao je otići ravno u svoju sobu, no budući da je htio razgovarati s gospođom Grubach, odmah je pokucao na njezina vrata. Sjedila je s pletenom čarapom za stolom na kojem je bila još cijela hrpa starih čarapa. K. se rastreseno ispričao što dolazi tako kasno, ali gospođa Grubach bila je vrlo ljubazna i nije htjela ni čuti za nekakvu ispriku; s njim je, kako je rekla, uvijek spremna razgovarati, jer on vrlo dobro zna da je njezin najbolji i najdraži stanar. K. se osvrnuo po sobi, sve je ponovno bilo u potpuno uobičajenom sta22