L谩szl贸 Krasznahorkai Melankolija otpora
László Krasznahorkai Melankolija otpora Naslov izvornika Az ellenállás melankóliája Copyright © 1989 by László Krasznahorkai S mađarskoga prevela Angéla Pataki Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU 28 (184)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 891208 ISBN 978-953-320-084-2
L谩szl贸 Krasznahorkai
melankolija otpora
TeÄ?e, ali ne prolazi.
melankolija otpora
izvanredna stanja Uvod Budući da još uvijek nije stigao putnički vlak koji povezuje ledom okovana južnonizinska naselja, od Tise pa gotovo do podnožja Karpata, i to unatoč sve odlučnijim uvjeravanjima šefa postaje koji je svako toliko nervozno istrčavao na peron, kao i usprkos nejasnim objašnjenjima željezničara koji je švrljao uz tračnice (»Dakle, molim vas, eto ga, opet je nestao...« – odmahivao je rukom željezničar pakosno i kisela lica), spasonosna kompozicija, sastavljena od samo dva trošna vagona s drvenim klupama i jedne zastarjele olinjale lokomotive 424, koju su puštali na prugu samo u takvim »osobitim situacijama«, krenula je s kašnjenjem od dobrih sat i pol u odnosu na približan vozni red koji se ionako nije odnosio na nju, da bi na taj način mještani, koji su nedolazak toga putničkog vlaka iz smjera zapada otrpjeli prilično ravnodušno i posve bezvoljno, ipak i usprkos svemu stigli do svojih odredišta na preostalom dijelu puta koji je bio gotovo pedeset kilometara dug. Zapravo, sve to nikoga više nije moglo iznenaditi zato što su se i sve druge okolnosti posve neočekivano odražavale i na željeznički promet, baš kao i na sve ostalo: uobičajene navike postale su neizvjesne, neukrotiv nered poremetio je svakidašnji ustroj, budućnost je bila neizvjesna, prošlost nepovratna, svakidašnji život potpuno nepredvidiv, i sve to u tolikoj mjeri da se ljudi ne bi više ničemu čudili, pa makar pšenica počela urastati u dubinu zemlje ili se pak sva vrata opirala otvaranju, jer su samo vanjski znakovi toga raspada bili vidljivi, dok su uzroci ostali nepojmljivi i neobjašnjivi, tako da je preostala tek mogućnost da svatko mora iskoristiti stvorenu priliku, pa su se upravo tako i ponašali ovi ljudi na toj seoskoj željezničkoj postaji i stoga su nasrtali na zaleđena vrata u posve opravdanoj nadi, doduše nerealnoj zbog smanjena prostora, da će naći slobodno mjesto na klupi u vlaku. U tom nepotrebnom naguravanju (jer se ubrzo pokazalo da nitko nije ostao stajati) sudjelovala je u velikoj 5
lászló krasznahorkai
mjeri i gospođa Pflaum koja se upravo žurila kući iz uobičajenoga zimskog posjeta rodbini pa je, gurajući ustranu te što su stajali ispred nje, snagom neobičnom za njezin niski stas, i zadržavajući one koji su navirali iza nje, napokon uspjela osvojiti pored prozora jedno sjedalo u smjeru kretanja vlaka, te potom dosta dugo oklijevala oko svoga negodovanja zbog nemilosrdnog tiskanja i oko onoga dvojbenog osjećaja između ljutnje i tjeskobe, a sve zbog toga što karta kupljena za prvi razred ovdje zapravo ništa nije vrijedila, i zato što će u tom oštrom vonju češnjovke, voćne rakije i jeftinog duhana, tako gotovo okružena »grubim seljacima« koji se podriguju i viču, ipak biti primorana otrpjeti najvažnije pitanje putovanja koje je u današnje vrijeme ionako opasno: hoće li, naime, ikada stići kući. Njezine sestre, koje su živjele potpuno osamljene i koje se zbog poodmaklih godina nisu mogle pokrenuti, nikada joj ne bi oprostile da je ovaj put propustila već godinama uobičajen posjet početkom zime, pa zato samo radi njih nije odustala od tog opasnog pothvata, premda je i sama – kao i svi drugi – bila načisto s tim da se nešto oko nje korjenito promijenilo i da bi u ovim okolnostima najpametnije bilo ne izlagati se nikakvom riziku. I doista, nije bilo lako biti pametan a istovremeno smireno procijeniti što će se zbiti, jer kao da se u sustavu vječne nepromjenjivosti vremena, pa i zraka, iznenada dogodila neka nezamisliva promjena, koliko korjenita toliko i nemjerljiva, neko neopisivo načelo – koje je u svoj svojoj bestjelesnosti, kako se obično kaže, upravljalo svijetom i čiji je jedini stvarni trag bio upravo ovaj svijet – koje kao da je iznenada izgubilo na snazi, i zbog toga se onaj zajednički predosjećaj da bi se ubrzo moglo nešto dogoditi pokazao nepodnošljivijim čak i od mučne svijesti o nesumnjivoj opasnosti, i upravo je to »nešto« – kao znakovita unaprijed ugovorena opomena slabosti – uznemiravalo više od bilo koje osobne katastrofe, a i ljudima je sve više oduzimalo mogućnost hladnog rasuđivanja. Bilo je nemoguće snalaziti se u izvanrednim događajima koji su proteklih mjeseci bili sve češći i sve strahovitiji, i to ne samo zato što se vijesti, govorkanja, glasine i doživljaji nikako nisu mogli međusobno povezati (bilo je gotovo nemoguće pronaći suvislu vezu između, primjera radi, preuranjenoga oštrog mraza početkom studenoga, zagonetnih obiteljskih tragedija, uzastopnih željezničkih nesreća i uznemirujućih glasina iz udaljene prijestolnice o sve većem broju dječjih bandi i o oskvrnjivanju spomenika) nego i zato što takve vijesti same po sebi nisu više ni6
melankolija otpora
šta značile, jer su se doimale samo kao nagovještaji – kako su sve češće govorili – prave »katastrofe na pomolu«. Gospođa Pflaum čula je i to da neki govore već o osobitim promjenama čak i u ponašanju životinja, pa ako je to – kao prethodnica neke buduće okolnosti – zasada izgledalo kao nepromišljeno zastrašivanje, bilo je sigurno da, za razliku od tih kojima je taj zamršeni nered, prema uvjerenju gospođe Pflaum, došao kao naručen, pošten čovjek gotovo da ne bi smio izaći iz kuće, jer tamo gdje su vlakovi nestajali »tek tako!«, tamo, komentirala je dalje u sebi, više »ništa nije bilo važno«. Pripremila se, dakle, na to da put do kuće neće biti ni u kojem slučaju tako lagodan kakav je bio pri dolasku u stanovitoj zaštićenosti prvog razreda, naime, na ovom »jezivom sporednom kolosijeku«, pomislila je nervozno, može se očekivati čak i ono najgore, i zato je sjedila uspravno i djevojački stisnutih nogu – kao da bi najradije nestala – u graji koja se postupno stišavala nakon prepirke oko sjedala, s pogledom pomalo prezirnim i odbojnim, i dok je napeta i s nepovjerenjem promatrala tu skupinu nejasnih lica što su se zrcalila u prozorskom staklu, rastrzana između tjeskobe i čežnje, mislila je čas na zloslutnu daljinu koja ju je razdvajala od kuće, a čas pak u sjećanje prizivala toplinu dalekog, ostavljenog doma: sva ona ugodna poslijepodneva s gospođama Mádai i Nuszbeck, negdašnje nedjeljne šetnje pod krošnjama drveća u Papsoru te, na kraju, i onaj lagani namještaj kod kuće i one mekane sagove, pa brižljivo njegovano cvijeće i onu blistavu, opuštenu urednost njezinih slatkih malih trica koje su za osamljenu ženu poput nje, koja je živjela neometano i u miru, bile poput otočića u moru nepredvidivosti svijeta – dobro je to znala – i koje su predstavljale jedino okrilje i jedino skrovište u tim vremenima kada su stanovita poslijepodneva i nedjelje živjeli samo još u sjećanjima. Pomalo zavidno, ali i s prezirom i nerazumijevanjem, zaključila je da se njezini bučni suputnici – to mnoštvo neotesanih seljaka koji očito životare po okolnim selima i mračnim salašima – mogu vrlo brzo prilagoditi čak i takvim prisilnim okolnostima: kao da se ništa izvanredno nije ni dogodilo, oko nje su zašuštali masni papiri u koje su bili zamotali hranu, praskali su čepovi, padali pivski poklopci na nauljen pod, ovdje-ondje se začulo već i mljaskanje koje je »vrijeđalo svačiji osjećaj za lijepo«, ali koje je, prema njezinu mišljenju, »u takvih ljudi posve svagdašnje«, štoviše, nasuprot njoj su četvorica od onih najglasnijih već započela i partiju karata – samo je ona još uvijek sjedila kruto i u tišini, na novin7
lászló krasznahorkai
skom papiru prostrtom ispod bunde, u tom žamoru ljudskoga govora koji je odjekivao i sve jače dopirao sa svih strana, držeći glavu uporno okrenutu prema prozoru, a pritom svoju damsku torbicu s kopčom pritiskujući na trbuh tako izgubljeno i s takvim tvrdoglavim nepovjerenjem da gotovo i nije primijetila kada je vani lokomotiva – tamo naprijed – nesigurno krenula u zimsku noć bacajući svjetlost svojih dviju crvenih lampi u hladnu tminu. No nije baš dugo potrajalo ni zadovoljno mrmljanje zbog kojega je odahnula ali u kojem nije sudjelovala, ni glasno odobravanje izazvano olakšanjem zbog toga što im se nakon dugog čekanja i smrzavanja napokon nešto događa, a sve to zato što je kompozicija uz nekoliko nespretnih trzaja opet stala, kao da su neočekivano opozvali naredbu za polazak već nakon nekih sto metara od utihnuloga seoskog kolodvora; i bučno nezadovoljstvo koje je na to odjeknulo pretvorilo se ubrzo u glupo i uzbuđeno grohotanje, pa kada su shvatili da će to tako i ostati, i kada su uvidjeli da će njihov put biti žalostan niz vječitih pokretanja i zastajkivanja – najvjerojatnije zbog posljedičnog meteža izazvanog ubacivanjem toga vlaka izvan voznoga reda – neki su pali u vedru ravnodušnost, u onu tupu ošamućenost prisilna prihvaćanja kada čovjek, zbog suzbijanja straha od istinske traume, nered u zbivanjima prikazuje kao iritantnu potvrdu svoje neobaviještenosti, i zatim se tom neugodnom ponavljanju opire snažnim izrugivanjem. Iako je sirovi duh uzastopnih »lakrdija«, naravno, sablaznio njezinu osjetljivu dušu (»Kad bi’ ja tol’ko razmišlj’o doma sa ženom u krevetu...!«), u sve tišoj kiši brutalnih šala koje su neprestano trebale nadmašiti prethodnu, pomalo se i gospođa Pflaum počela otapati i, čuvši katkad neki od uspjelijih komentara – jer protiv gromoglasnog smijeha koji se na to zaorio, naravno, nije postojala prava zaštita – nije se mogla ni sama suzdržati od pokojeg sramežljivog osmijeha. Sada je već smjela riskirati poneki hitar pogled upućen susjedima, onako kradomice, oprezno, iako možda još ne prema onima najbližima ali svakako prema onima što su sjedili malo dalje, pa je zato sada, u ovom izobličenom ozračju glupavoga veselja – jer iako je publika u vagonu bila i nadalje grozna, no ni izdaleka toliko prijeteća kao u početku, svi ti muškarci koji se lupkaju po bedrima i sve te žene neodređene dobi koje hihoću punim ustima – čak je i gospođa Pflaum pokušavala obuzdati svoju zabrinutu maštu i nastojala uvjeriti sebe da se možda neće morati suočiti s onim potajnim prijetnjama koje su se, prema njezinu osjećaju, mogle očekivati 8
melankolija otpora
od te ružne bagre koja ju je okruživala, pa ako stigne kući nepovrijeđena, premda iscrpljena zbog napetog iščekivanja, za to će moći zahvaliti samo svojoj preosjetljivosti na zloslutne znakove, baš kao i iznimnoj prepuštenosti samoj sebi u ovom hladnom i stranom okruženju. Njezina nadanja u takav sretni ishod doista nisu imala nikakva temelja, ali gospođa Pflaum, naprosto, više nije mogla odoljeti primamljivom lažnom optimizmu: iako je kompozicija već nekoliko minuta opet stajala u pustari čekajući na signalno svjetlo kao znak za polazak, ona je spokojno zaključila da »ipak krećemo«, stišala je čak i svoju nervozu i nestrpljivost zbog – nažalost – sve češćih uzastopnih škripanja kočnica i dokonih iščekivanja, da bi, na kraju, i ona skinula i objesila bundu jer je sada već bilo ugodno toplo zbog grijanja koje su, očito, uključili još prilikom polaska, pa se tako nije trebala bojati prehlade kada bude izašla na ledeni vjetar nakon što, konačno, stignu. Poravnala je nabore bunde iza svojih leđa, prostrla u krilo ovratnik od umjetna krzna, zatim obujmila prstima damsku torbicu, trbušastu zbog uguranoga vunenog šala, te opet sjela posve uspravno i ponovo pogledala kroz prozor, i tada u prljavom prozorskom staklu neočekivano otkrila kako jedan »upadljivo šutljiv« muškarac neobrijana lica, koji sjedi nasuprot njoj i pijucka smrdljivu rakiju, pilji (»požudno!!«) u njezina možda pretjerano naglašena, snažna prsa – sada kad ih je pokrivala samo bluza i kaputić od kostima. »Znala sam!« povukla je munjevitom brzinom glavu unatrag i, premda ju je preplavila silovita vrelina, ponašala se kao da ništa nije primijetila. Nekoliko minuta nije se ni pomaknula, samo je slijepo gledala van u mrak, ali kako se, na osnovi maloprijašnjeg slučajnog pogleda, uzaludno pokušavala prisjetiti vanjštine tog muškarca (sjećala se samo neobrijana lica, toga »nekako prljavog« suknenog kaputa i odvratnog, podmuklog, bestidnog pogleda koji će je tako duboko zapanjiti...), počela je sasvim lagano kliziti pogledom niza staklo – u nadi da će sada sigurno moći učiniti to bez rizika – ali ga je gotovo istoga trena i povukla, jer je »onaj tamo« ne samo nastavio »tu drskost« nego su im se čak i pogledi sreli. Od kruta držanja glave boljela su je već i ramena i vrat i zatiljak, ali nakon svega, čak i da je htjela, nije mogla gledati nikamo drugamo, jer je osjećala da se može okrenuti u bilo kojem smjeru, no ipak će je taj nepomični i zastrašujući pogled, koji pored te uske prozorske tame slobodno vlada svim drugim kutovima kupea, »odmah zarobiti«. »Otkad me promatra?« 9
lászló krasznahorkai
sinulo je munjevitom brzinom u glavi gospođe Pflaum, i mogućnost da je ta gnusna, ispitivačka pozornost muškarca »počivala na njoj« još od početka putovanja, učinila je još užasnijim sâm taj pogled koji je uhvatila u bljesku trenutka, maloprije, kada se susreo s njezinim. Ta su dva oka, naime, govorila o otužnoj gorčini ispod sloja »vlažne naslade«, »štoviše«, stresla se, »kao da u njima plamti neki suhi prezir«. Premda za sebe ne bi rekla da je baš starica, znala je da je u životnoj dobi kada takva vrsta – inače vrlo prostačke zainteresiranosti – za nju više nije prirodna, i zato je, osim što je s gađenjem mislila na muškarca (kakav je to čovjek koji osjeća ikakvu želju za starijim damama?), prestrašeno shvatila da taj nitkov što smrdi na rakiju možda ništa drugo i ne želi od nje doli da joj se izruguje, podsmjehuje i da je ponižava, a potom da je, cereći se, odbaci »kao kakvu krpu«. Vlak je sada uz nekoliko nezgrapnih trzaja ubrzao, kotači su počeli divljački kloparati na tračnicama, a njome je zavladao neki davno zaboravljen, jedak i nejasan stid, jer su u tom ozračju nasilnog, bezobzirnog pogleda koji je još uvijek bio uperen i prikovan za nju, njezina puna, teška prsa počela bridjeti... i nekako boljeti. Njezine dvije ruke, kojima ih je mogla barem malo zakloniti, jednostavno je nisu slušale: kao da su je privezali i stoga ništa nije mogla učiniti protiv svoje nagosti, osjećala se sve nezaštićenijom, sve izloženijom, i bila je bespomoćna kada je shvatila da što više želi... prikriti... svoju ženstvenost i bujnost, tim je više razotkriva. Kod kartaša je tada uz grubu svađu upravo završila jedna od partija, i vjerojatno bi uspjela pobijediti svoju nesretnu omamljenost u toj galami koja se stišavala slabeći neprekidan neprijateljski metež – i koja kao da je njezinoj sputanoj volji stvarala rez za oslobađanje – samo da se nije odmah potom dogodilo nešto još gore, i to samo radi toga, pomislila je u očajanju, da bi se još povećale njezine kušnje. Kada je, naime, pritiješnjena instinktivnim osjećajem srama, pokušala sakriti grudi nekom vrstom spontana otpora, te opreznim pokretima spustila glavu, leđa su joj se savila, ramena nagnula naprijed, i prestrašeno je shvatila kako joj se, vjerojatno zbog neuobičajena držanja – straga otkopčao grudnjak. Podignula je prestrašen pogled, i gotovo da se nije iznenadila što su još uvijek uporno zurile u nju oči tog muškarca koji joj je tada – kao da je znao kakva ju je zla sreća snašla – zavjerenički namignuo. Gospođa Pflaum je bila načisto s tim što će se sada dogoditi, ali ju je sudbonosna nezgoda toliko zbunila da je samo nepomično sjedila i sada je, u buci 10
melankolija otpora
zbog nepravilna poskakivanja kompozicije koja se sve brže kretala, bila primorana i dalje podnositi, sasvim bespomoćna i lica crvena od srama, ta dva oka koja su likovala i s prezirom samouvjereno zurila u njezina prsa koja su se oslobodila iz stiska grudnjaka i zbog truckanja vagona tamo-amo veselo poskakivala. Nije smjela još jednom podignuti pogled da bi se uvjerila, premda je bila sigurna: njezinu muku sada ne promatra samo taj muškarac nego i svi ti »odvratni seljaci« zajedno, naprosto je i vidjela kako je te nakazne, pohlepne i iscerene njuške polako okružuju... i ta se ponižavajuća muka možda nikada ne bi ni završila da nije tada iz onoga stražnjeg vagona ušao kondukter – jedan bubuljičavi klipan dječjeg lica; i konačno ju je taj zvonki mladenački glas (»Karte, molim!«) izbavio iz sramotne klopke, brzo je izvadila kartu iz damske torbice i ruke prekrižila ispod prsa. Vlak je ponovo stao, ali ovaj put gdje je i trebao, i kada je mehanički pročitala ime sela na krovu slabo osvijetljene postaje – samo da ne gleda u ta već zastrašujuća lica – najradije bi uskliknula od olakšanja zato što je već znala iz dobro poznatog voznog reda, koji je unatoč tome prije putovanja uvijek ponovo pregledala, da se sjedište županije nalazi na samo nekoliko minuta odavde, a tamo će se sigurno osloboditi svojega progonitelja (»Izaći će! Morat će izaći iz vlaka!« uvjeravala je samu sebe). Promatrala je uzbuđeno i u grču konduktera koji se zbog zlonamjernih pitanja o razlozima kašnjenja sporo približavao, i premda se odlučila zatražiti pomoć od njega čim stigne, to je dječje lice, uplašeno od kreštanja ljudi oko njega, bilo toliko daleko od službenog lica koje jamči zaštitu, da ga je mogla samo zbunjeno upitati, kada se on već zaustavio pored nje, gdje je toalet. »A gdje bi drugdje bio«, odgovorio je mladić nervozno i probušio njezinu kartu, »nego tamo gdje i obično. I sprijeda i straga.« »Ah, naravno!« promucala je uz gestu isprike gospođa Pflaum i već je skočila s mjesta, stisnula uza se svoju damsku torbicu i krenula između sjedala žurno prema natrag, klateći se čas na lijevu čas na desnu stranu zbog gibanja vlaka koji je upravo krenuo, i dok se sjetila da je bundu ostavila na kuki pokraj prozora, već je bila u posranoj prostoriji WC-a, zadihana, leđima naslonjena na zaključana vrata. Znala je da to treba obaviti što je brže moguće, ali je ipak potrajalo barem jednu minutu dok se – nakon što je odustala od brzog povratka po skupu bundu – pribrala: klatila se zbog neprestanog truckanja dok je skidala gornji dio kostima, za tren oka skinula je bluzu, onda je uzela pod ruku i kaputić i bluzu i 11
lászló krasznahorkai
damsku torbicu, pa ružičasti kombine naglo podignula uvis, sve do ramena. Grudnjak je u grozničavoj žurbi drhtavim rukama okrenula na tijelu, zatim je, vidjevši da se kopča (»Bogu hvala!«) nije slomila, uzdahnula s olakšanjem; hitro ga je zakopčala i počela se užurbano i nespretno oblačiti kada joj je netko iza leđa, s vanjske strane, tiho ali ipak posve čujno, pokucao na vrata. Bilo je nečega u tom kucanju, neke očite nijanse prisnosti koja ju je posve razumljivo – osobito nakon svega što je dosada proživjela – uplašila, ali je onda pomislila kako se jamačno samo njezina uzrujana mašta poigrava s njom te je, osjetivši samo još bijes zbog toga što je požuruju, nastavila s prekinutim kretnjama, bacila površan pogled u umrljano zrcalo i upravo se htjela uhvatiti za kvaku da bi izašla, kada se kucanje s nestrpljenjem ponovilo, a ubrzo potom se začuo i glas: »Ja sam.« Zatečena, povukla je ruku, i kada je shvatila tko bi to zapravo mogao biti, u njoj je tada neko očajno neshvaćanje postalo jače od osjećaja stjeranosti u kut, jer u tom prigušenom muškom glasu nije bilo ni traga od prizemne agresivnosti, prije bi se moglo reći kako je u njemu podrhtavalo neko otužno požurivanje da ona, gospođa Pflaum, napokon otvori vrata. Neko se vrijeme ni jedno od njih dvoje nije micalo, kao da objašnjenje očekuju od onoga drugoga, a gospođa Pflaum je shvatila da je postala žrtvom podlog nesporazuma tek onda kada je njezin progonitelj, izgubivši strpljenje, nervozno udario po kvaki i ljutito povikao: »Hej! Što je to sada? Očijukanje može, a onda od drpanja ništa?!« Prestrašeno je gledala u vrata. Zatresla je ogorčeno glavom kao da ne želi povjerovati u sve to, a njezino je grlo stegla zaprepaštenost onih koji su, »izigrani vražjim trikovima«, napadnuti upravo s one strane otkuda su to najmanje očekivali. Zgrožena nepravednom optužbom i očitom vulgarnošću, počela je vrlo sporo shvaćati – koliko god to nevjerojatno bilo, naime... ustvari... ona se stalno odupirala – kako je taj lik neobrijana lica od samog početka mislio da je upravo ona ta koja se nudila, isto kao što joj je vrlo sporo, i to korak po korak, postajalo jasno na koji je način to »izopačeno čudovište« shvatilo njezino skidanje bunde – svu tu nesretnu nezgodu... kao i njezino raspitivanje za toalet – tek kao ponudu, kao nedvojben dokaz njezine spremnosti, jednostavnim riječima rečeno, kao niz jeftinih trikova što navode na bludne radnje od kojih lice bukti od srama do te mjere da se sada, pored sramotnog napada na njezinu čestitost i poštenje, morala sučeliti i s tim da jedan takav tip koji smrdi na rakiju, takav pr12
melankolija otpora
ljavi i odvratni ološ od čovjeka, govori s njom kao s »kakvom ženetinom«. Srdžba i uvrijeđenost koje su je obuzele pokazale su se bolnije i od bespomoćnosti, zato mu je tada – jer više nije mogla podnositi ni tu zamku u kojoj se zatekla – sva slomljena pod teretom odlučnosti, viknula glasom koji se gušio od uzbuđenja: »Gubite se! Ili ću pozvati upomoć!« Muškarac je na to – nakon trenutka tišine – udario šakom o vrata te prosiktao hladnim prezirom od kojega se gospođi Pflaum naježila koža na leđima: »Zavitlavaj ti tetkicu svoju, kurvo stara. Nisi ti uopće vrijedna da razbijem ovaj šekret i da te zadavim u toj kanti s govnom.« Kroz prozor kabine su je zapljusnula prva isprekidana svjetla sjedišta županije, kompozicija je već poskakivala preko skretnica, a ona se morala uhvatiti za ručicu da ne bi pala. Čula je udaljavanje koraka, snažno lupanje vrata koja su iz hodnika vodila u unutrašnjost vagona i, kad je iz toga shvatila da ju je muškarac time dokraja ostavio na miru istom onom hladnom arogancijom kojom ju je i napao, zaplakala je zadrhtavši cijelim tijelom. I premda je, zapravo, prošlo tek nekoliko minuta, gotovo cijelu je vječnost trajao taj bljesak trenutka u kojem je ugledala sebe s visine kako, prepuštena samoj sebi, grčevito jeca, to maleno lice koje zuri kroz osvijetljen prozor maloga vlaka koji čeka u gustoj tami golemoga večernjeg prostora – to njezino slomljeno, nesretno i izgubljeno lice. Iako je iz prljavih, neobičnih i gorkih riječi jamačno mogla shvatiti da se novoga nasrtaja ne treba bojati, njezin konačni bijeg ju je ispunjavao istom takvom dubokom tjeskobom kao i sâm napad, jer ništa nije objašnjavalo zašto joj se pružila prilika za taj neočekivani spas – ako se već smisao njezinih dosadašnjih namjera i postupaka uvijek pretvarao u svoju suprotnost. Nije vjerovala da je progonitelj ustuknuo pred njezinim očajničkim glasom kojim je zamuckivala, osjećala se, naime, i nadalje kao jadan objekt nemilosrdne volje tog muškarca, kao što je bila, uostalom, bezazlen i naivan objekt i u preostalom vanjskom svijetu, protiv čije ogoljene hladnoće, zabljesnulo je u njoj, možda čak i nije postojala istinska zaštita. Kao da ju je taj neobrijani tip ipak obeščastio, bila je slomljena i naprosto pritisnuta tom svojom sviješću dok se klatila u zagušljivom zraku smrdljive kabine, i dok se pitala čime bi se mogla radi zaštite okružiti u toj općenitoj prijetnji, iz bezobličnog kovitlaca nedefinirane tjeskobe iscrtavale su se u njoj sada samo konture jedne gorke tuge: jer dok je shvaćala kao ozbiljnu nepravdu to što ona neće postati tiha izbavljena osoba već, naprotiv, 13
lászló krasznahorkai
istinski nedužna žrtva, i to upravo ona koja je »cijeli život težila za mirom i nikada nije nikome naškodila«, istodobno je morala priznati da sve to više ništa ne znači: nema se kome žaliti i nema gdje protestirati, a teško se može nadati da se može obuzdati to što se oslobodilo. Nakon tolikih glasina i svih tih užasnih priča morala je sada i sama iskusiti da se »sve kreće u istome smjeru«, i dobro je shvatila – unatoč tome što je incident koji se njoj dogodio možda i završio – da će se »u svijetu u kojem se to moglo dogoditi« taj mahniti raspad nemilosrdno nastavljati. Izvana se već čuo nemiran žagor ljudi koji su se spremali za izlazak, a i kompozicija je počela primjetno usporavati; iznenada je uzdrhtala na pomisao da je bundu potpuno zanemarila, te je brzo otvorila vrata i koraknula van među ljude koji su se naguravali (nasrtali su na vrata istom žestinom kao i pri ukrcavanju, ne mareći da to ovaj put – pri izlasku – doista nema nikakva smisla) pa je posrćući preko gomile kovčega i torbi stigla do svojega mjesta. Bunda je bila tamo, ali ovratnik od umjetna krzna nije odmah pronašla, i dok je, mozgajući o tome je li ga ponijela u toalet, počela grozničavo pretraživati, shvatila je da svoga napadača ne vidi više nigdje u tom užurbanom metežu: očito je među prvima napustio vlak, pomislila je s olakšanjem. Kompozicija se toga trena zaustavila, ali je vagon, koji je zbog izlaska putnika na minutu postao prozračniji, iznenada zaposjela još veća i, ako je to uopće moguće, još strašnija šutljiva horda, i nije joj bilo teško procijeniti da će ta mračna gomila i tijekom sljedećih dvadeset kilometara pružati sve razloge za zabrinutost, ali je morala shvatiti i to da se njezina nadanja u vezi s onim neobrijanim tipom neće obistiniti. Kada je, naime, odjenula bundu i konačno oko vrata stavila krzno, koje je iščeprkala ispod klupe ulaštene od istrošenosti, te krenula van kako bi radi sigurnosti put nastavila u drugom vagonu, nije mogla povjerovati vlastitim očima kada je ugledala poznati sukneni kaput (»kao da ga je meni ostavio ovdje...«) na jednom udaljenom sjedalu, nemarno prebačen preko naslona. Zastala je na tren, a potom brzo pošla dalje, izišla na stražnja vrata i stigla u drugi vagon – probijajući se i tamo kroz nijemu gomilu – u kojem se opet smjestila na sredini, bezvoljna, u smjeru u kojem se kretao vlak. Neko je vrijeme samo pogledavala na vrata, spremna na skok, premda nije više znala koga se ustvari boji i iz kojeg smjera joj uopće prijeti opasnost, ali kako se ništa nije događalo (vlak je još uvijek stajao na kolodvoru), pokušala je prikupiti preostalu snagu za slučaj ako se 14
melankolija otpora
ta jeziva avantura nastavi, da je ne bi potpuno iznenadila. Obuzeo ju je neizmjeran umor, njezine nježne noge naprosto su se žarile u čizmama s podstavom i imala je dojam da će joj se bolna ramena »smjesta odvaliti«, ali još uvijek nije mogla otkloniti svu tu napetost, malo se opustiti, uspjela je samo laganim kružnim kretanjem glave pokrenuti bolne vratne mišiće i, nagnuvši se nad kutijicu s puderom, s tek nekoliko mehaničkih pokreta napokon dovesti u red lice natečeno od plača. »Gotovo je, gotovo, ne trebaš se više ničega bojati«, ponavljala je, a ipak bila uvjerena da se nema čemu nadati, dapače, ne može se ni udobno smjestiti jer ne zna što je sve još može iznenaditi. Osim nekoliko putnika koji su nastavljali put, i ovaj je vagon poput onoga prvog okupirala »ista ta momčad sa zločestim licem«, koja ju je uplašila maloprije kada je sa svojega prijašnjeg mjesta krenula ovamo, pa se jedino još mogla ponadati da će barem ta tri sjedala oko nje ostati slobodna i biti zalogom njezine zaštite, te da ih nitko neće zauzeti. Neko su vrijeme još i postojali izgledi za to, jer gotovo cijelu jednu minutu (tijekom koje je lokomotiva dva puta zapištala) nije stigao ni jedan novi putnik, ali se iznenada na čelu posljednjeg vala, bučno, zadihano i uspuhano, hvatajući ravnotežu s glomaznim zavežljajem, košarom i nekoliko dobro natovarenih torbi, na vratima pojavila debela seljanka s maramom na glavi i, nakon što je nekoliko puta zavrtjela glavom u svim smjerovima (»kao kakva kokoš«, proletjelo je kroz glavu gospođe Pflaum), odlučno je krenula prema njoj, stenjući i krkljajući, te odmah zaposjela sva tri sjedala silom koja ne trpi protivljenje, pa sa svim onim bezbrojnim stvarima gotovo zabarikadirala sebe, ali i gospođu Pflaum – sudeći po njezinu izrazu lica – od prezrene gomile koja je nadirala. Gospođa Pflaum nije, naravno, prozborila ni riječ i, progutavši svoj bijes, shvatila da je to možda još i sreća, jer kad već nije uspjela za sebe sačuvati ovaj kutak, ipak ga nije zauzela ta šutljiva banda, no sve to nije joj dugo pružalo utjehu zato što se njezina neugodna suputnica (premda je ona samo željela da je ostave na miru) bez oklijevanja bacila na nju, i to odmah nakon što je ispod brade razvezala čvor na marami. »Barem griju. A? Ne?« Čim je čula taj kreštavi glas vrane i vidjela zlonamjeran i prodoran par očiju koji je iskakao iz maramom uokvirena trokuta, shvatila je da je najpametnije da se ne obazire na nju, ako je već ne može otjerati i ne može se udaljiti, onda će demonstrativno okrenuti glavu od nje i gledati kroz prozor. Ali se žena nimalo nije sustezala, s prezirom je još nekoliko 15
lászló krasznahorkai
puta pogledala po kupeu. »Ne smeta vam, je l’ te, što vam govorim? Bolje je ’vako u društvu brbljati, zar ne? Dokuda vi idete? Ja do zadnje stanice, kod sina.« Gospođa Pflaum najprije ju je mrzovoljno pogledala, ali je onda shvatila da će joj biti još mučnije ako nastavi svojim očitim prezirom, te je u znak suglasnosti kimnula glavom. »Idem zato«, živnu seljanka na to, »što moj malecki unuk ima rođendan, pa zato. Kaže on meni još onda, na Uskrs, kad sam bila tamo kod nji’, kaže taj maleni stvor: ‘Al’ ćeš doć’, majka, je li? Jel’ tako mene zove to moje unuče: majka. Eto, zato sad idem.« Gospođa Pflaum se usiljeno nasmiješila, ali se odmah zatim i pokajala zato što je žena otada govorila bez prestanka. »A kad bi djetence znalo kol’ko to teško pada njegovoj staroj baki u ovim godinama...! Cijeli božji dan samo stajati, stajati na tržnici s ovim proširenim venama na bolesnim nogama, pa čovjek se, naravno, umori do večeri. Jel’, znate, prodajem, imam taj mali vrt, a s mirovinom nikako ne moš’ izdržat. Ja ne znam ni oklen drugi imaju sve te blistave mercedese i sve to bogatstvo! Al’ sad ću ja vama reći, slušajte ’vamo. Kradu i varaju, eto! Nema više dobri Bog svoju riječ u ovom nakrivljenom svijetu! A, čujte, još i ovo ružno vrijeme. Što će od svega toga bit’, kaž’te vi meni? A evo, što je. Radio veli sedamnaes’ stupnjeva, ili čega već, u minusu! A tek je kraj studenog. Znate što će bit’? Ja ću vam reć’. Smrznut ćemo se do proljeća! To! Jer ugljena nema. Samo ne znam što rade svi ti lijeni rudari u brdima. A vi, znate l’? Eto, vidite.« Gospođi Pflaum je već brujala glava od te lavine riječi, ali koliko god joj je bilo teško nositi se s tim, nikako je nije mogla zaustaviti niti je primorati na šutnju, te nakon što je shvatila kako žena od nje uopće i ne očekuje da je sluša, i zadovoljava se tek ponekim kimanjem glave, sve je duže gledala kroz prozor za svjetlima koja su polako plovila i tako nastojala dovesti u nekakav red svoje misli, jer vlak je u međuvremenu krenuo iz sjedišta županije i ona je uzaludno pokušavala izbrisati iz sjećanja onaj kaput, koji je u međuvremenu zaboravila, jer ju je on uznemiravao još više nego ta zloslutna rulja koja je buljila preda se. »On se zabunio«, mozgala je, »ili se napio? Ili namjerno...?« Odlučila je da se više neće mučiti nagađanjima, nego će provjeriti, koliko god se to doimalo riskantnim, je li kaput još tamo, pa je, ne obazirući se na ženu, izašla u predvorje vagona kroz masu koja je stajala, s mukom se probila preko željeznog mosta koji je spajao dva vagona, potom kriomice i s najvećim mogućim oprezom pogledala kroz odškrinuta vrata. 16
melankolija otpora
Njezin predosjećaj da treba provjeriti iznenadni nestanak neobrijanog tipa nije ju iznevjerio, jer je on, na njezino zaprepaštenje, opet tamo sjedio, leđima okrenut njoj, u tom pretrpanom vagonu gdje je maloprije bio ostavio svoj kaput, i upravo je, glave zabačene unatrag, lijevao rakiju u sebe. Gospođa Pflaum se bez daha vratila u stražnji vagon, samo da je taj muškarac ili netko od šutljivih putnika ne bi primijetio (jer tada je ni Bog ne bi spasio sumnje da je sve vrijeme sama tražila nevolju), i kad je zaprepašteno primijetila da je, iskoristivši njezino kratko izbivanje, neki tip u šubari besramno zauzeo mjesto na kojem je sjedila, i tako je upravo ona, jedina dama, putovanje morala nastaviti stojeći i zaglavljena u prikrajku vagona, a morala je priznati sebi i da je bila vrlo glupa kad je dovela sebe u zabludu da se oslobodila čovjeka u suknenom kaputu samo zato što ga na nekoliko minuta nije vidjela. Bilo je potpuno nebitno kamo je pošao maloprije, do WC-a ili samo do postaje po novu bocu smrdljive rakije (naravno, bez kaputa?!), a više se i nije bojala da će muškarac ponovo pokušati nešto ovdje u vlaku, zato što je zbijena gomila, čak ako se i sama ne okrene protiv nje (»... ovima bi i bunda bila sasvim dovoljna, krzneni ovratnik ili moja torbica...!«), zbog otežane prohodnosti kroz kompoziciju, sama po sebi, vjerovala je, ipak značila zaštitu; u isto vrijeme ju je pak njezina pogreška primoravala da se odsada suočava i s onim što je za nju bilo najstrašnije, da ga se možda kao zatočenica neke vražje zle sile (»... neke nejasne odredbe kojoj se ne može ući u trag?«) nikada više neće moći osloboditi. Upravo to, iako posve nevjerojatno, najviše ju je dovodilo do očaja, jer kada ga je sada nakon minule neposredne opasnosti iznova prizvala u sjećanje, nije više smatrala prijetnjom baš to što ju je htio silovati (»... ali kako je to strašno čak i izgovoriti...!«), nego što se doimao kao čovjek koji »ne poznaje ni Boga ni čovjeka«, i koji je spreman učiniti bilo što (»Bilo što!«), ako mu se ukaže prilika, jer se ne plaši ničega, ni ognja paklenoga. Opet su se pojavile pred njom ledeno hladne oči i dlakavo, grubo lice, opet je vidjela zavjereničko, mračno namigivanje, ponovo je čula bezbojan, sarkastičan glas koji govori: »Ja sam!«, i bila je sigurna da se tu nije susrela samo s jednim razvratnim zlikovcem, već je maloprije pobjegla od jednog nerazumljivog bijesa koji je spreman razarati, i koji ništa drugo i ne može učiniti osim što će zgaziti sve što je cjelovito, jer takvim je bitangama sve nepodnošljivo, sve gdje vlada red, mir i vjera u budućnost. »Vi, međutim«, opet je 17
lászló krasznahorkai
stigao do nje graktavi glas piljarice koja se svojim neiscrpnim priopćenjima oborila na novog suputnika, »dosta loše izgledate ak’ niste znali. Ja se nemam za šta žalit’, to možete vidit’. Samo godine i to što s njima ide. I zubi. Evo, gle’te«, otvorila je usta nagnuvši se prema susjedu u šubari i kažiprstom razvukla ispucale usne kako bi taj mogao bolje pogledati, »sve ih vrijeme pojelo. Al’ ja neću pustit’ da mi ruju po njima! Uzalud mi doktor sopće! Mljaskat ću ja do groba s njima, jel’ tako? Na meni se neće bogatiti sve te hulje, vrag nek’ im svima izgrize crijeva! A, gle’te«, izvukla je iz reklamne torbe igračku, plastičnog vojnika, »kol’ko košta ’vaka mala stvar! Vjerovali vi meni il’ ne, tražili su za nju trid’set i jednu forintu! Za ’vaku jednu malu stvar! I što su sam’ stavili na nju? Jednu pušku i ovu crvenu petokraku. A imali obraza tražit’ za to trid’set i jednu forintu! Al’ što ću«, tutnula je igračku ponovo u torbu, »današnjem djetetu samo ovo treba. I što će onda učiniti baba? Kupit će. Škripat će zubima, al’ će kupit’. Jel’ tako?« Gospođa Pflaum je s gađenjem okrenula glavu i brzo pogledala kroz prozor, ali kada je potom čula tup udarac i kada je munjevitom brzinom pogledala, od tog trenutka više nije mogla odvratiti pogled, a nije se usudila ni pomaknuti. Nije znala je li to bio udarac golom šakom, kao što se iz opće šutnje nije moglo saznati ni razlog tom udarcu, jedino je u tom vrlo brzom i spontanom pogledu shvatila samo toliko da je piljarica pala unatrag... da joj se glava skljokala ustranu... da joj je tijelo ostalo među njezinim stvarima kao poduprto, i da se čovjek u šubari (»... uzurpator njezina sjedala...«) – koji je sjedio nasuprot njoj, vraćajući se iz nagnutog položaja i bez ijednog titraja na licu – sada polako oslanjao na naslon sjedala. Kada netko u takvu prostoru ubije neku dosadnu muhu, čak i to izazove nekakav mjestimični zvuk, nekakav tihi žamor, ali tu se nikakav zvuk nije čuo, nitko ni riječ nije rekao, svi su samo sjedili ili stajali, ravnodušno i nepomično. »Šuteći odobravaju? Ili mi se opet pričinja?« zurila je preda se gospođa Pflaum, ali je taj privid smjesta i odbacila, jer je iz toga što je vidjela i čula mogla zaključiti samo to da je tu ženu udario i oborio taj čovjek. Dodijalo mu je brbljanje pa ju je bez ijedne riječi udario preko lica, doista, odzvanjalo je sve u njoj, drukčije nije moglo biti, ali je sve to u isto vrijeme bilo toliko strašno da je samo stajala kao skamenjena, a njezino je čelo zbog straha oblijevao znoj. Žena leži onesviještena, curi joj znoj niz čelo, taj u šubari je nepomičan, a nepomični su tu i ostali, kamo sam ja to dospjela, dragi Bože, 18
melankolija otpora
kakav je to gnusni ološ? Bila je gotovo paralizirana od nemoći, vidjela je samo prozor, prozorski okvir i svoj odraz na prljavu staklu, i kada se kompozicija, koja je bila primorana čekati sljedećih nekoliko minuta, opet pokrenula, iscrpljena od tih uzastopnih nesuvislih slika, s tom bukom u glavi, promatrala je mračne i puste predjele koji su vani promicali, tešku masu nebeskog svoda koji se čak i na svjetlu punog mjeseca jedva raspoznavao. Ali ništa joj nije govorio ni taj predio ni to nebo, i shvatila je da su gotovo već stigli tek onda kada je vlak prošao između željezničkih rampi – koje nisu bile spuštene – na autocesti koja je vodila u grad, i ona je izašla u hodnik, zaustavila se pred vratima i, prislonivši se iznad sjene svojih dlanova, ugledala tmurne stajske zgrade lokalnog gospodarstva i glomazni vodotoranj koji se nadvio nad njima. Od djetinjstva su je te rampe na prometnicama i te dugačke plosnate zgrade, utonule u toplinu stočne pare, prve upozoravale da je sigurno stigla kući, i premda su one ovaj put najavljivale kraj jednog doista nesvakidašnjeg zapleta, uopće se nije mogla sjetiti svih tih negdašnjih uzbuđenja i lupanja srca što su je obuzimali svaki put kad bi se vraćala iz posjeta rodbini ili kad bi se, dva puta godišnje, vraćala iz sjedišta županije s operetnih predstava, njoj tako dragih, u okrilje svoje obitelji, koja se otada već raspala, pa dok se u ono vrijeme doimalo kako grad i njezina ugodna toplina naprosto stvaraju prirodnu utvrdu njezinu domu, do danas od toga ništa više nije ostalo, i od prije dva ili tri mjeseca, a posebice sada nakon ove sramotne spoznaje da je svijet pun takvih bradatih i tih što nose suknene kapute, od stare prisnosti ništa drugo nije preostalo osim hladnog labirinta pustih ulica u kojima čak i prozori, isto kao i ti što sjede iza njih, odsutno zure preda se, dok prigušenu šutnju »remeti samo povremeni lavež sukobljenih pasa«. Promatrala je približavanje svjetla grada, i kada je vlak prošao pored otvorenoga voznog parka gospodarstva i nastavio duž drvoreda jablana koji se protezao paralelno s tračnicama i jedva nazirao u mraku, stegnuta je srca pokušavala pronaći među još dalekim i slabo osvijetljenim kućama i uličnim svjetiljkama trokatnicu u kojoj se skrivao njezin stan, da, upravo tako, stegnuta srca, jer je mučno olakšanje što je napokon stigla nadomak stanu odmah potisnula zabrinutost zato što je dobro znala da zbog dvosatnog kašnjenja sada više ne može računati na uobičajenu večernju autobusnu liniju, pa će put od kolodvora do kuće morati preći pješice (»... i sama...«) – da ne govorimo sad o tome kako će, prije 19
lászló krasznahorkai
nego što razmisli što bi valjalo učiniti poslije, najprije morati izaći iz vlaka. Ispod prozora su projurile male gredice povrtnjaka i zatvorene drvene kućice, zatim se na trenutak iz mraka izdvojio most na smrznutom kanalu i za njim stari mlin; ali gospođa Pflaum u njima nije vidjela svoje oslobođenje, nego mučne postaje novih kušnji, jer ju je gotovo slomila svijest o tome kako se sada, kad je već stigla dovde i kad je od oslobođenja dijeli samo još jedan korak, upravo tu, njoj iza leđa može u bilo kojem trenutku dogoditi neki napad, u potpunosti nerazumljiv. Niz cijelo njezino tijelo slijevao se znoj. Očajnički je promatrala piramidalno složene trupce borova u prostranoj i dugačkoj pilani, zatim oronulu kućicu čuvara pruge, staru parnu lokomotivu usnulu na slijepom kolosijeku i nejaku svjetlost koja se probijala kroz rešetkaste staklene zidove montažne hale. Iza nje se još uvijek nitko nije micao dok je stajala sama na hodniku. Zgrabila je ledeno hladnu kvaku na vratima, ali se nije mogla odlučiti: ako ih odviše rano otvori, mogu je gurnuti van, a ako zakasni, sustignut će je ta »nečovječna, krvnička banda«. Kompozicija vagona počela je usporavati uzduž jednog beskrajno dugog, nepomičnog teretnog vlaka i, napokon, uz škripu zakočila. Vrata su se otvorila i ona je naprosto skočila na zemlju, vidjela je između željezničkih greda oštre komadiće šljunka, čula kako dolaze za njom, a onda se iznenada našla na trgu ispred kolodvora. Nitko je nije napao, ali kao da su bile u nekoj zlokobnoj povezanosti s njezinim dolaskom, najbliže ulične svjetiljke odjednom su se ugasile, i kao što se ubrzo pokazalo, potom i u cijelome gradu. Nije gledala ni lijevo ni desno, samo u svoje noge da ne bi u mraku pala na nos, i brzo je hitala prema autobusnoj postaji nadajući se da je autobus možda ipak dočekao vlak ili da će još stići na onu kasnu liniju, ako postoji. Ali tamo više nije stajalo ni jedno vozilo, kao što nije mogla računati ni na »kasnu liniju« zato što je prema voznom redu, istaknutom kod glavnog ulaza željezničke stanice, upravo onaj autobus, koji je otišao ubrzo nakon propisanog vremena dolaska vlaka, očito bio i posljednji – a povrh svega toga je cijeli papir bio precrtan s dvije debele crte... Uzaludno je pokušavala preduhitriti tu masu, jer dok je ona proučavala vozni red, na trgu je niknula gotovo prava šuma od šubara, masnih seljačkih šešira i kapa s pokrivalima za uši, i kada je prikupila snage za polazak, izronilo je zastrašujuće pitanje što li ovi uopće traže ovdje, te ju je iznenada obuzeo osjećaj da se opet pojavio onaj na kojega je već gotovo zaboravila, jer se užasno 20
melankolija otpora
sjećanje na njega rasplinulo zbog svega ostalog što se dogodilo u stražnjem vagonu, i da sada tog čovjeka u suknenom kaputu opet vidi tamo među tim ljudima koji čekaju s druge strane ulice, tamo slijeva: kao da je još razgledavao, kao da je nešto tražio, zatim se okrenuo i nestao iz njezina vidokruga. Sve se to odigralo tako brzo, a ona je stajala tako daleko od njega da nije mogla biti potpuno sigurna je li to uistinu bio on (da i ne govorimo o tome kako u sve većem mraku uopće nije znala više razlikovati sablasno priviđenje od stvarne slike), u svakom slučaju, već i sama ta mogućnost toliko ju je uplašila da se, najprije, žurno probila kroz tu gomilu zlokobnih ljudi koji su besposleno stajali, i gotovo trčećim koracima krenula prema kući širokom alejom koja je vodila do centra grada. Zapravo, sve to nju nije ni najmanje iznenadilo, jer koliko god se to činilo besmislenim (a nije li i to cijelo njezino putovanje bilo besmisleno?!), njoj je još u vlaku, kada je razočarana u svojim nadanjima opet naletjela na njega, nešto govorilo da se ta njezina priča s tim neobrijanim tipom – taj jezivi pokušaj silovanja – ni izbliza još nije završila, i sada kad je strahovala ne samo od toga da će je napasti ti »razbojnici odostraga« nego da se i on može pojaviti iznenada (»ako je to uopće bio on... i ako nije sve to samo mašta«), i da je može zaskočiti iz bilo koje veže, pa je zato ubrzala korak kao da se ne može odlučiti što bi u toj neprilici sada bilo svrhovitije: oprezno uzmicati ili nepromišljeno bježati. Prošla je već podosta od tajnovitoga četverokutnog kolodvorskog trga, prošla je i pored križanja kod Ulice Zöldág što vodi prema dječjoj bolnici, ali na ravnoj cesti pod golim granama divljeg kestena nije vidjela ni žive duše – iako bi susret s kakvim poznanikom sada bio pravi spas – a osim vlastita disanja, fine škripe svojih koraka i zujanja vjetra koji ju je šibao po licu, čula je samo još tiho, uporno soptanje nekog mehanizma u daljini koji se odande nije mogao raspoznati, a koji ju je najviše podsjećao na zvuk prastarih pila. Premda nije prestala prkositi okolnostima koje su upravo prijetile njezinoj neustrašivosti, u potpunom nedostatku javne rasvjete i u ukočenoj, pritajenoj tišini počela se malo-pomalo osjećati kao kakav plijen dobačen zvijerima, jer kamo god bi gledala tražeći zrake svjetlosti koja bi dopirala iz stanova, sve je izgledalo kao što to općenito biva u mjestima pod opsadom, u kojima su sve daljnje napore procijenili kao nepotrebne i beskorisne, te se odrekli i posljednjih znakova ljudske nazočnosti, u nadi da, ako su već ulice i trgove morali prepustiti neprijate21
lászló krasznahorkai
lju, onda barem oni prikriveni iza debelih zidova kuća neće biti izloženi ozbiljnijoj opasnosti. Koračala je po zamrznutom smeću na neravnoj površini pločnika, bila je već ispred majušnog izloga nekada popularne specijalizirane prodavaonice »Ortopéd« koja je sada pripadala mjesnoj zadruzi postolara i, prije nego što je prešla preko sljedećeg raskrižja (jer zbog nedostatka benzina gotovo da više i nije bilo automobilskog prometa još od vremena kada je krenula u posjet rodbini), pogledala je više iz navike u mračnu Ulicu Sándora Erdélyija, koju su mještani inače jednostavno zvali samo »Ulicom suda« zato što se protezala duž visokog zida dvorišta suda (i zatvora) i jer je zid završavao bodljikavom žicom. Duboko u ulici, negdje oko arteškog zdenca, ugledala je sjene neke tihe skupine i iznenada ju je obuzeo osjećaj da u toj prigušenoj šutnji nekoga tuku. Prestrašena, smjesta se dala u bijeg i, osvrćući se povremeno unatrag, usporila je korake tek kada je bila sigurna da je masivnu zgradu suda (i zatvora) ostavila za sobom i da se nitko nije pojavio da bi pošao za njom. Nitko se nije pojavio i nitko je nije pratio, niti je išta remetilo umrtvljen spokoj pustoga grada osim toga prijašnjeg soptanja koje se sada čulo sve jače, i u toj jezivoj ispunjenosti tišinom – nikakvo zapomaganje, ni zvuci udaraca, čak i sâm zločin, jer što bi to drugo moglo biti, kao da je potvrđivao svojom nijemom pričom tu gotovo netaknutu tišinu oko arteškog zdenca – uopće više nije bilo neobično što tu nema barem malo ljudi, jer bi u uobičajenim prilikama, unatoč gotovo zaraznoj navici masovnog večernjeg osamljivanja, ipak znala kadikad sresti ponekog prolaznika, posebice baš u tom dijelu Aleje Béle Wenckheima koja je bila već blizu centra grada. Žurila je dalje, tjerana zlim slutnjama, osjećala se sve više kao u nekom opakom snu, a onda, kako se bližila izvoru soptanja što se sada već sasvim jasno čulo, neočekivano, iza uspravnih stabala divljeg kestena ugledala je golemi mehanizam i stoga bila uvjerena da, zbog iscrpljenosti i straha, sve samo umišlja, jer joj se to što je vidjela u prvi čas učinilo ne samo začudno nego i posve nemoguće. Nedaleko od nje, posred široke ceste, kretala se sablasna naprava potpuno sama kroz zimsku noć – ako se to nesretno batrganje uopće još može nazvati kretanjem, jer je to đavolsko vozilo na svom mukotrpnom putu do grada svladavalo taj prostor centimetar po centimetar, nevjerojatno sporo poput cestovnog valjka: kao da se ne kotrlja po površini ceste pobjeđujući nalete olujnog vjetra, nego kao da se probija kroz neku gustu ljepljivu tvar. 22