KEN KESEY Let iznad kukaviÄ?jeg gnijezda
KEN KESEY Let iznad kukavičjeg gnijezda Naslov izvornog izdanja ONE FLEW OVER THE CUCKOO’S NEST S engleskoga preveo OMER LAKOMICA Copyright © Ken Kesey. 1962 Copyright renewed Ken Kesey. 1990 Copyright © The Estate of Ken Kesey. 2002 All rights reserved This edition published by arrangement with Viking, a member of Penguin group (USA) LLC, a Penguin Random House Company
Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 30 (185) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 897344 ISBN 978-953-320-085-9
Ken Kesey
LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA
Viku Lovellu1 koji mi je rekao da zmajeva nema, a onda me odveo do njihova brloga
... jedna se istoka hvata, jedna zapadnih zvijezda, jedna poleti iznad kukavičjeg gnijezda2 Iz dječje pučke pjesmice
1
Keseyjev prijatelj sa studija koji mu je rekao da u jednoj bolnici rade istraživanja o djelovanju psihodeličnih droga i da traže dobrovoljce. Tijekom testiranja u bolnici Kesey je dobio ideju za ovaj roman. 2 Izvorno: ... one flew east, one flew west / One flew over the cuckoo’s nest. Riječ cuckoo na engleskom znači kukavica, ali i luđak...
PRVI DIO Eno ih, tamo su.
Crni momci u bijelom, u hodniku su prije mene da počine kakvu svinjariju i speru je na vrijeme da ih ne zateknem. Izađem iz spavaonice, a oni zbilja ribaju, sva su trojica zlovoljni, sve mrze, i taj tren, i mjesto gdje rade, i ljude o kojima moraju brinuti. Kad im je tako sve mrsko, bolje da me ne vide. Šuljam se u svojim platnenim cipelama, tiši sam od miša, ali oni imaju ugrađene specijalne detektore, hvataju moj strah, svi su se uzgledali, sva trojica kao jedan, s crnog im lica oči blistaju jarkim žarom lampi u kutiji staroga radija. – Evo ga, Poglavica. Evo ga, suu-per Poglavica, ljudi. Poglavica Metla. Jesi li nam stigao, Poglavice Metla?... Guraju mi držak otirača u šaku, pokazuju mi odakle mi je danas početi s poslom i ja krećem. Jedan me drškom metle ošine po nožnim listovima da opružim korak. – Kako hopše, a? Gledaj ga, mogao bi me zubima ponijet, a usro se od straha. Smiju se, a onda ih čujem kako mi za leđima mumljaju, skupili su glave. Zuji crna mašinerija, zuji o mržnji i smrti i inim bolničkim tajnama. Iako sam im blizu, ne boje se glasno govoriti i žuč izlijevati, jer misle da sam i gluh i nijem. Svi to misle. Lukavac sam ja, prešao sam ih propisno. Ako sam u ovom šugavom životu imao ikakve koristi od svoje poluindijanske krvi, onda sam je imao samo u tome – što sam lukav. Brišem pod kod samih vrata odjela, a s one strane ključ ulijeće u bravu, po načinu kako brava popušta pod ključem, tihim, kratkim i prisnim »škljoc«, znam da je to Glavna sestra, ona se već odavno izvještila s bravama. Sklizne unutra sa zapuhom studeni, zaključava za sobom vrata, gledam kako joj prsti klize po glatkom čeliku – prst po prst, na noktima boja kao na usnama. Čudna neka, narančasta. Kao užarena lem-žica. Boja tako vruća, ili tako hladna, da je i takneš, nećeš znati kakva je. 5
KEN KESEY Drži svoju pletenu torbu koja me podsjeća na one koje pleme Umpqua prodaje duž ceste za ljetne sparine, nalik mi je na torbu za alat, samo s drškom od kudjelje. Ima je otkad sam tu, sve ove godine. Narijetko je ispletena pa vidim što nosi u njoj: ondje nema ni pudrijere, ni ruža, ničega ženskog; torba joj je nabijena tisućama stvarčica kojima se kani služiti na svojoj današnjoj dužnosti – kotačići, zupčanici, zupci tako izbrušeni da jarko blistaju, sitne tablete koje se bijele kao porculan, igle, kliješta, urarske pincete, svici bakrene žice... U prolazu mi kratko kimne glavom. Otiračem se odgurnem do zida, smiješim se i naprežem da joj začaram opremu koliko to mogu sklopljenih očiju – dokle god kriješ oči, o tebi se ne može mnogo znati. U mojoj tmini, dok prolazi kraj mene, čujem kako joj od teška koraka gumene pete lupaju po pločicama, a ona roba zvekeće u pletenoj torbi. Korak joj je tvrd. Otvaram oči, ona je gotovo na dnu hodnika, sad će skrenuti u zastakljenu glavnu sobu gdje provodi dan sjedeći za svojim stolom, zureći kroza staklo i zapisujući sve što se pred njom zbiva tijekom osam sati u dnevnom boravku. Od te misli lice joj je zadovoljno i spokojno. A onda... ugledala je crne momke. Još su tamo, eno ih, mumljaju. Nisu čuli kad je došla na odjel. Sad su osjetili kako joj oči sijevaju u njih, ali je prekasno. Baš su našli kad će se okupiti i mumljati, kad je njoj vrijeme da dođe na odjel. Skup glava zbunjeno je poskočio, raspao se. Ona se pognula, ide na njih, a oni se zgurili, u dnu hodnika, kao u klopci. Zna ona o čemu su govorili – vidim da je kao furija bijesna. Tako je bijesna da će samljeti one crne gadove. Nadima se, tako se nadima da joj gotovo puca bijela odora na leđima, ruke je toliko raširila da bi njima mogla i pet-šest puta omotati onu trojicu. Velika joj se glava obrće, ogledava se. Nigdje nikoga, samo ona bijeda od Bromdena Metle, mješanca koji se tamo dolje skupio iza otirača, a on ne može govoriti, ne može zvati u pomoć. I tako se ona prepušta bijesu, krive joj se oličene usne, razvlače u otvoreno režanje, sva se nadima sve više, narasla je kao tenk, tako je narasla da osjećam stroj u njoj, smrdi mi kao iz pregrijana motora. Dah mi je stao, mislim, Bože, ovaj put je gotovo! Ovaj put zloba će im prekipjeti i provaliti, raskomadat će se uzajamno kao zvijeri a neće ni znati što rade! Ali, baš u trenu kad će crne momke zgrabiti onim svojim hvatalj6
Let iznad kukavičjeg gnijezda kama, a oni će odozdo u nju zabiti svoje metle, neki pacijenti ispadaju iz spavaonice, izlaze da vide kakav je to lom, a ona se mora srediti da ne pokaže svoje pravo, odvratno lice. I dok su pacijenti protrljali oči, još i ne mogu dobro vidjeti zbog čega taj rusvaj, pred njima je opet kao uvijek nasmiješena, mirna i staložena Glavna sestra, crne momke opominje da se tako ne skupljaju i brbljaju, zar ne znaju da je danas ponedjeljak, a ponedjeljkom ujutro ima toliko posla... – ... e, vražji ponedjeljak ujutro, i sami znate kakvo je to zlo, dečki moji... – Da, gospojice Ratched... – ... i danas imamo dosta posla s pacijentima, pa ako taj vaš razgovor nije tako važan... – Da, gospojice Ratched... Ušutjela je, kima glavom pacijentima koji su ih okružili i u njih zure od sna podbuhlim i crvenim očima. Kima po jedanput svakome. Ukočeno, mehanički. Lice joj je ljubazno, namješteno, bez greške, kao u skupe lutke, ten joj kao emajl, boje mesa, sve nešto bijelo i krem, dječje plave oči, nosić, male ružičaste nosnice, sve jedan sklad osim one boje na usnama i noktima i velikih sisa. To je morala biti neka tvornička greška, na onakvu savršenu izvedbu nasaditi onolike, krupne, ženstvene sise, i slijepac bi vidio koliko je to boli. Ljudi i dalje stoje i čekaju hoće li vidjeti što su joj se zamjerili crni momci, a ona se nato sjeti mene: – Dečki, još nešto; kako smo rekli, danas je ponedjeljak, pa počnite ovaj tjedan ljudski. Danas prvo obrijte našega jadnog gospodina Bromdena, znate kakva je navala na brijanje poslije doručka, pa možda izbjegnemo... ovaj... neprilike koje on tako često izaziva. Što kažete? Nitko se još nije stigao ni okrenuti i pogledati me, a ja sam već zbrisao u spremište za metle, zalupio sam za sobom vrata i u mraku zadržao dah. Brijanje natašte – goreg od toga nema! Kad imaš štogod u želucu jači si i budniji i te hulje koje rade za Sustav neće te tako lako prevariti i srediti kakvim svojim strojem umjesto električnim aparatom za brijanje. Ali, kad te briju prije doručka, što mi ona katkad priredi – šest i pol ujutro, soba sva bijela, bijeli zidovi, bijeli umivaonici, na stropu duge cjevaste halogene svjetiljke da ne bude nikakve sjene, lica oko tebe, a ti vrištiš u klopci pred zrcalom – kako se onda možeš obraniti od njihovih aparata? 7
KEN KESEY Pritajio sam se u spremištu i osluškujem, u mraku mi srce tuče, upinjem se da suzbijem strah, da u mislima odletim drugamo – da se vratim u prošlost, da se sjetim sela i velike rijeke Columbije, da se ovaj put sjetim kad smo Stari i ja jednom lovili ptice u cedrovu šumarku kod The Dallesa u Oregonu... Ali, kao obično kad pokušam mislima odjezditi u prošlost i tamo se sakriti, neposredan strah razlijeva te uspomene. Osjećam kako onaj kržljavi crni momak ide hodnikom, njuška za mojim strahom, šire mu se nosnice kao kakvi crni dimnjaci, njuška klateći glavetinom lijevo-desno, udiše strah iz cijelog odjela. Sad njuši mene. Čujem ga kako puše. Ne zna gdje sam se sakrio, ali me njuši i lovi. Ukočio sam se u mjestu... (Stari mi govori neka se ne mičem, kaže mi da pas osjeća pticu, negdje je vrlo blizu. Ptičara smo posudili od jednog čovjeka iz The Dallesa. Naši psi u selu nisu nizašto, kaže Stari, samo bi se prežderavali ribljih crijeva a ne vrijede ni pišljiva boba, ali ovaj, e, to je pravi, taj ima instinkt! Ja ništa ne govorim, ali već vidim pticu gdje čuči na jednom niskom cedru, skupila se u gomilu siva perja. Ispod nje pas juri u krugu, ne zna se snaći, mnogo je mirisa oko njega. Ptica je sigurna dokle god je mirna. Dobro se ona drži, ali pas stalno njuši i kruži, sve je bučniji i bliži. Onda ptica prhne, perje poleti, izlijeće iz granja ravno pred sačmu iz puške Staroga.) Izvukao sam se iz spremišta, ali nisam prešao ni deset koraka i već su me dva crna momka, onaj kržljavac i jedan od macana, ščepali i odvukli na brijanje. Ne opirem se, šutim. Ako vičeš, još će ti gore biti. Vrisnuo bih, ali stežem zube. Stežem zube sve vrijeme, ali kad mi dođu do sljepoočica onda više ne znam je li to brijač ili neka druga aparatura i više se ne mogu svladati. Kad ti dođu do sljepoočica, tu više nema svjesne volje. To ti je kao... to ti je kao neka sklopka pa tuli »zračni napad, zračni napad«, ušteka mi takvu buku da to više i nije zvuk, iza staklena zida svi na mene dreče a pričepili su uši dlanovima, usne im se krive i kruže kao da govore, ali iz usta im nema zvuka. Urlik iz mene zaglušio je sve zvukove. Sad su opet ukopčali stroj za maglu i ona oko mene navire ledena i bijela kao obrano mlijeko i tako gusta da bih se čak mogao u nju i sakriti da me ne drže. Kroz onu maglu ne vidim ni pedalj pred nosom i osim svoga urlanja samo još čujem kako Glavna sestra sopćući juri niz hodnik i pletenom torbom krči sebi put između pacijenata. Čujem je gdje dolazi, ali svejedno ne mogu utišati svo8
Let iznad kukavičjeg gnijezda je urlanje. Evo je kod mene, a ja još urlam. Drže me, a ona mi gura u usta pletenu torbu sa svim alatom i sve skupa mi drškom otirača nabija u gušu. (Ondje u magli lovački pas laje, juri sav prestrašen i izgubljen jer ne vidi. Na tlu nikakva traga osim njegova, a on njuši na sve strane svojim hladnim, kao guma crvenim nosom, ali drugo ništa ne osjeća osim mirisa svoga straha, straha koji u njemu gori i peče poput pare.) I ja ću upravo tako izgorjeti, kad na kraju ispričam sve to, o bolnici, o njoj, o ljudima – i o McMurphyju. Tako sam dugo šutio da će sad iz mene zagrmjeti poput bujice, a vi ćete misliti, Bože, kakve bezvezarije ovaj bunca i trtlja; mislit ćete, takva se strahota i ne može u zbilji dogoditi, pa to je odveć strašno da bi bilo istinito! Molim. I meni je još teško da trijezno razmislim o tome. Ali točno jest, pa i da se nije dogodilo.
Magla se donekle razrijedila, mogu vidjeti oko sebe, sjedim u
dnevnom boravku. Ovaj put nisu me odnijeli u šok-sobu. Sjećam se, s brijanja su me odveli u samicu. Ne znam jesu li mi dali doručak. Vjerojatno nisu. Sjećam se, bude takvih jutara, ja u samici, a crni momci donose svakakve ostatke – navodno za mene, ali ih oni pojedu – sva trojica doručkuju, a ja ležim na onom smrdljivom, upišanom madracu i gledam ih kako žderu kajganu s tostom. Miriše mi mast, čujem kako im pod zubima hrska tost. Ima i drugih jutara, kad mi donose hladnu kašu i sile me da je gutam onako neslanu. Tog jutra jednostavno nisam znao za sebe. Toliko su me nakljukali onim stvarčicama što ih zovu pilulama da sam bio izgubljen sve do trena kad sam čuo kako se otvaraju vrata odjela. Kad se vrata odjela otvaraju, znači da je najmanje osam sati, znači da sam barem sat i pol ležao u samici kao mrtav, tehničari su mogli ući i u mene ugraditi bilo što, po nalogu Glavne sestre, a ja pojma ne bih imao. Čuje se štropot kod vrata odjela, na kraju hodnika, izvan mog vidokruga. Od osam sati ta se vrata otvaraju i zatvaraju po tisuću puta na dan, kšhš-klik. Ujutro, nakon doručka, sjedimo u dnevnom boravku, jedni na jednoj, a drugi na drugoj strani, zabavljamo se slagalicama i ćulimo uši da čujemo hoće li se ključ okrenuti u bravi i što će onda biti. Nemamo što drugo raditi. Katkad je na vratima kakav 9
KEN KESEY mladi stažist, uranio je da gleda kakvi smo prije terapije. PT – tako to zovu. Katkad nekome dođe žena u posjet, u cipelama s visokim petama, steže torbicu čvrsto uz trbuh. Gdjekad pak naiđe jato pučkoškolskih učiteljica, vodi ih onaj kreten od šefa propagande, onaj koji svaki čas plješće svojim vlažnim dlanovima govoreći kako cvate od sreće što danas u duševnim bolnicama više nema nekadašnje okrutnosti: – Kakva vesela atmosfera, je li? – I plješće rukama i mota se oko jata učiteljica koji se gusto zbio sigurnosti radi. – Oh, samo kad se sjetim kako je nekad bilo, pa prljavo, pa loša hrana, pa... da-da, i grubosti, oh, moje dame, kako mi je odmah jasno koliko smo napredovali u svojoj kampanji! – Tko god došao na vrata, uvijek smo razočarani, ali je nada uvijek tu i eto, čim se ključ okrene u bravi, sve glave skaču kao na federima. Tog jutra brava je nekako čudno škljocnula; na vratima nije nikakav uobičajeni posjetilac. Čuje se nervozan i nestrpljiv glas jednog pratitelja: – Prijem! Dođite da potpišete primitak. – I crni momci odlaze. Prijem. Svi prestaju igrati karte i Monopoly, okreću se i zure u vrata dvorane. Danju uglavnom čistim hodnik i mogu vidjeti koga to primaju, ali tog jutra, kako sam rekao, Glavna je sestra na mene natrpala pola tone i ja ne mogu ni mrdnuti iz naslonjača. Inače ja prvi vidim novajliju, gledam ga kako se šulja kroz ona vrata, klizi uza zid pa stoji, sav u strahu, a onda crni momci dođu, potpišu da su ga primili, vode ga u kupaonicu, skidaju do gola i puštaju ga da dršće, uz otvorena vrata, pa onda jurcaju hodnikom gore-dolje, krevelje se, traže vazelin. – Treba nam vazelin – kažu Glavnoj sestri – treba nam za termometar. – Ona ih gleda redom i kaže – Znam da vam treba – i daje im staklenku od najmanje četiri kilograma – ali nemojte se sad svi ondje skupiti. – Onda gledam njih dvojicu, a gdjekad i svu trojicu, u kupaonici s novajlijom, umaču termometar u vazelin i vrte ga dok se na njemu ne nahvata prst masti i sve pjevuše: – Tako, tako, samo tako. – Onda zatvore vrata i puštaju sve tuševe da ništa ne možeš čuti od one vode što bezdušno pljušti po zelenim pločicama. Ja sam uglavnom tamo i tako to vidim. Ali, tog jutra, ni makac iz naslonjača, samo čujem kako ga uvode. Ne vidim ga, doduše, ali znam da to nije običan novajlija. Ne čujem ga da u strahu klizi uza zid, a kad mu oni kažu za tuš, ne čujem onaj po10
Let iznad kukavičjeg gnijezda korno tihi, jedva čujni »da«, nego zvonak, jak i drzak glas koji odvraća hvala lijepa, on je već tako čist da ga možeš polizati. – Sinoć su me tuširali u zatvoru, a jutros na sudu. Vjerujte mi, i u taksiju bi mi uši oprali samo da su imali čime. Ljudi moji, čim me gdje šiknu, ribaju me od glave do pete po tri puta prije, za vrijeme i poslije operacije. Tako mi je došlo da čim čujem vodu spremam stvari. Odbij od mene s tim termometrom, Same, pusti me najprije da malo pregledam svoj novi dom! Pa ja sam tek prvi put u psihijatrijskoj klinici! Pacijenti se samo zapanjeno gledaju, onda opet bleje u vrata kroz koja dopire njegov glas. Tako je bučan kao da su crni momci kilometar od njega. Zvuči kao da je on negdje daleko iznad njih, pa im dovikuje odozgo, kao da leti pedesetak metara iznad glava i viče onima dolje na tlu. Glas mu odzvanja snagom. Čujem ga kako dolazi niz hodnik, i korak mu tuče snažno, zacijelo ne klizi, ima potkovane cipele, odjekuje željezo po podu. Evo ga na vratima, stao je, šake okačio palcima za džepove, raskrečio noge, stoji, a ljudi ga gledaju. – Dobro jutro, društvo. Nad glavom mu visi papirnati šišmiš od Noći vještica, obješen o koncu. Digne ruku i zavrti ga. – Kakav divan dan, a? Glas mu je pomalo kao u moga Staroga, zvonak i pun obijesti, ali izgledom nije nalik na Staroga. Stari mi je bio punokrvni Indijanac s rijeke Columbije – poglavica – a tvrd i blistav kao puščani kundak. Ovaj je tip riđokos, s dugim zaliscima i kovrčavom kosom koja mu viri ispod kape, širok je koliko mi je Stari bio visok, širokih čeljusti, ramena i grudi, sa širokim i bijelim fakinskim osmijehom; i on je tvrd, ali drukčije nego Stari, tvrd kako je lopta za bejzbol tvrda ispod svog izlizanog omotača. Preko nosa i jedne jagodice teče mu ožiljak, netko ga je tamo dobro opalio, valjda u kakvoj tučnjavi, još se vide šavovi. Stoji on i čeka, a kako nitko ništa ne govori, stane se smijati. Zacijelo nitko nema pojma čemu se smije, ne događa se ništa smiješno. Ali to nije smijeh kao u onoga kretena od propagande, ovaj je smijeh iskren i zvonak, izvire mu iz širokih iskešenih usta i kružno se širi, sad se već odbija od zidova po cijelom odjelu. Ne, to nije tupi smijeh onoga idiota. To zvuči stvarno. Odjednom mi sine da je to prvi smijeh koji čujem nakon dugo godina. Gleda nas, klati se u svojim čizmama, gleda nas i smije li se smi11
KEN KESEY je. Isprepleo je prste na trbuhu ne izvadivši palce iz džepova. Gledam mu šake, velike su i kvrgave. Cijeli odjel, i pacijenti, i osoblje, svi su zanijemjeli od njega i njegova smijeha. Nitko da ga prekine, nitko da mu što kaže. Smije se tako neko vrijeme, a onda stupa u dnevni boravak. Prestao se smijati, ali zvuk njegova smijeha još lebdi oko njega, kao zvon velikog zvona koje titra oko njega još koji tren pošto je utihnulo – smijeh mu je u očima, u onom njegovu osmijehu i važnom hodu, u tonu. – Društvo, ja sam McMurphy. R. P. McMurphy, dušu dao za kocku. – Namiguje i pjevuši neku pjesmicu: »Samo nek je dobra igra, za lovu me nije briga«, pa se opet smije. Prilazi jednom stolu gdje se karta, debelim, teškim prstom lagano gura karte jednom akutnom, škilji u njih i vrti glavom. – Da-da, ptičice, zato sam i došao u ovu instituciju, da vama donesem radost i veselje za kartaškim stolom. Tamo na radnoj farmi Pendletona nije bilo više nikoga da mi uljepša dane. Zato sam tražio premještaj. Jasno? Fuj, pazi kako ova ptica drži karte, svak mu ih može vidjeti! Ljudi božji, pa ja ću vas ostrići kao ovce! Cheswick je odmah skupio svoje karte. Riđokosi mu pruža ruku. – Zdravo, prijatelju. Ma u što igrate? Ni u što, onako? Isuse, onda i nije čudo što ti je svejedno hoće li ti drugi vidjeti karte. A imate li vi kakav pravi špil? Ma nije važno, pa zato sam ja tu, donio sam svoje karte, za svaki slučaj, a to nisu obične karte, dobro im pogledajte slike, što kažete, a? Svaka drukčija. Pedeset i dva položaja. Cheswick je ionako buljook, ali od onih slika oči samo što mu nisu iskočile. – Hej, polako, nemoj mi ih pojesti. Imamo vremena koliko nas je volja, bit će partija... Bogme, bit će mi uživancija ovdje igrati sa svojim kartama, svakome će od vas trebati najmanje tjedan dana da nauči koja je koja karta... Na sebi ima traperice i košulju, od sunca tako izblijedjele da im je boja kao razvodnjeno mlijeko. Od duga rada u polju, lice, vrat i ruke su mu kao štavljena koža. Na glavi mu crna pletena motociklistička kapa, nabijena na uši, preko jedne ruke prebacio je kožnu jaknu, na nogama ima sive i prašnjave čizme, tako teške da njima možeš čovjeka raspoloviti. Okrenuo se od Cheswicka, skinuo kapu i njome s bedra isprašio oblak prašine. Jedan ga crni momak oblijeće s termome12
Let iznad kukavičjeg gnijezda trom, ali mu on brzo izmiče, provlači se između akutnih, rukuje se sa svima, pa crni momak pogađa u prazno. Onim tonom, namigivanjem, bučnim glasom i razmetanjem podsjeća me na prodavača automobila ili na dražbovatelja – ili na one cirkuske izvikivače ispred šatora na sajmu, koji u prugastim košuljama sa žutim gumbima stoje ispod lepršavih stjegova i kao magnet privlače poglede rulje. – Vidite, sa mnom vam je zapravo ovako bilo: da budem iskren, imao sam dvije-tri tučnjave i sud je riješio da sam psihopat. I što mislite da sam učinio, da sam se stao svađati sa sudom? Sačuvaj Bože, pa nisam vesla sisao! Mislim si, bit ću što god oni kažu, psihopat, bijesan pas, ako hoće i vukodlak, samo da se u životu više ne latim motike. Rekli su mi da je psihopat tip koji se previše tuče i previše ševi, ali se ja s tim ne slažem. Što vi mislite, a? Hajde, jeste li kad čuli da je ševe previše? Hej, prijatelju, a kako tebe zovu? Ja sam McMurphy i evo, da se okladimo u dva dolara tu, naslijepo, da ne znaš koje sve karte držiš u ruci, ne gledaj! U dva dolara; što kažeš? Same, bogamu, što me guziš s tim termometrom, daj, strpi se bar minutu!
Novajlija stoji tako čas-dva, promatra dnevni boravak.
Na jednoj su strani mlađi pacijenti, poznati kao akutni jer ih doktori drže još tako bolesnima da ih treba srediti, jedni probaju snagu mišića na stolu, drugi izvode trikove s kartama, dodaš, oduzmeš, odbrojiš toliko i mora biti ta karta. Billy Bibbit drži papirić i duhan, uči se motati cigaretu, a Martini se šeće i svašta otkriva ispod stolova i stolica. Akutni se inače mnogo kreću. Jedan drugome pričaju viceve i smiju se ispotiha (nitko se ne usuđuje dati si oduška i smijati se, odmah bi dojurilo cijelo osoblje s bilježnicama i pitanjima) ili pišu pisma žutim, izglodanim komadićima olovaka. Jedan drugoga špijuniraju. Dogodi se pa netko izlane što o sebi, i nehotice, omakne mu se, a od njegovih prijatelja za stolom gdje je to izvalio odmah će netko kao zijevnuti, ustati da se protegne, prikrasti se do debeloga dnevnika kraj središnje sobe i upisati što je čuo – što je terapijski važno za cijeli odjel, ona je knjiga zato tu, kaže Glavna sestra, ali ja znam da ona samo gleda kako će prikupiti dosta dokaza da može dotičnoga otpremiti u glavnu zgradu na generalni remont, da mu se popravi kvar u glavi. 13
KEN KESEY A tip koji je upisao podatak u knjigu, njemu kraj imena na popisu ucrtaju plus i on ima pravo sutradan spavati dokasna. Na drugoj strani dvorane su kronični – škart-proizvodi Sustava. Oni nisu u bolnici radi popravka nego samo zato da ne skiću ulicama i ne brukaju proizvodnju. Kronični su proizvodni škart i to osoblje priznaje. Kronični se dijele na pokretne (kao ja, koji se još mogu kretati, naravno dok ih hraniš), nepokretne i vegetirce. Mi kronični – to jest većina nas – to su vam strojevi s greškom koja se ne da popraviti, s urođenom greškom koju smo sami sebi zatjerali godinama udarajući glavom u što tvrdo pa, kad nas je bolnica pronašla, već smo krvarili negdje u nekoj rupetini, istjecala nam je hrđa umjesto krvi. Ah, među nama kroničnima ima i takvih na kojima je osoblje nešto zabrljalo još koju godinu prije, ima nas koji smo bili akutni kad smo tu došli pa su nas prepravili. Kronični Ellis došao je kao akutni, ali su ga jezivo sredili prejakom strujom u onoj gnusnoj sobi za uništavanje mozga koju crni momci zovu »šok-soba«. Sad je on okovan uza zid, isti kakav je bio kad su ga zadnji put dignuli sa stola, u istom položaju ispruženih ruku, šake ovlaš stegnute, na licu mu isti užas. Tako on stoji, okovan za zid, kao kakav preparirani trofej. Skidaju ga sa zida kad je vrijeme jela ili kad ga odvode u krevet, ili da bih ja obrisao lokvu ispod njega, a to je kad se njima hoće. U staroj bolnici tako su ga dugo držali na jednome mjestu da je mokraća izgrizla i pod i potpornje pod njim, pa je stalno propadao kat niže i onom odjelu dolje pravio svakakve probleme, pogotovu kod prebrojavanja. I Ruckly je kroničar koji je došao kao akutni prije nekoliko godina, ali njega su zabrljali na drugačiji način; nešto su uprskali kod glavne aparature. On je bio prava kuga, cijelo vrijeme, udarao je crne momke, grizao studentice-sestre za noge, pa su ga odvukli da ga urede. Privezali ga remenjem za onaj stol i neko vrijeme više ga nitko nije vidio; namignuo je, tren prije nego što će se za njim zatvoriti vrata, i crnim momcima koji su se odmicali od njega dobacio: – Crne pičkice, ovo ćete mi krvavo platiti! Na odjel su ga opet doveli dva tjedna poslije, bio je ćelav, čelo mu je bilo u tamnoljubičastoj masnici, a iznad obrva imao je usađen po jedan mali utikač veličine gumbića. Na očima mu vidiš kako su ga tamo spržili; oči su mu mutne, sive i iznutra prazne poput pregorjelih osigurača. Sad ništa drugo ne radi nego po cijeli božji dan drži ispred 14
Let iznad kukavičjeg gnijezda onoga pregorjelog lica neku staru sliku, prevrće je i obrće svojim hladnim prstima, a slika je i s jedne i s druge strane posivjela poput njegovih očiju i više ne znaš što je na njoj bilo. Osoblje, da – osoblje smatra Rucklyja svojim promašajem, ali ja ne vjerujem da bi njemu bilo išta ljepše da je aparatura bila ispravna. Aparati koje danas prave uglavnom rade bez greške. Pa i tehničari su se izvještili i stekli iskustvo. Više nema tih gumba na čelu, nema uopće uticanja – sada ti idu unutra kroz očne duplje. Dogodi se tako, frajer ode na instalaciju, s odjela odlazi tako lud i opasan da bi poklao cijeli svijet, a za nekoliko tjedana evo ga, vraća se, na očima šljive kao da se negdje svojski potukao, a tako je fin, blag i krotak da vam pamet stane. Pa se dogodi da za mjesec-dva i ode kući, sa šeširom nabijenim na čelo i licem mjesečara koji luta u svojim priprostim i sretnim snovima. Uspjeh, kažu oni, ali ja kažem da je to samo još jedan robot za Sustav i možda bi mu bolje bilo da je neuspjeh kao Ruckly koji tamo tupo sjedi i slini nad svojom slikom. Drugo gotovo i ne radi. Katkad ga malo bocne onaj crni momak, onaj kržljavac, tu i tamo priđe mu pa ga pita: – Je li, Ruckly, što misliš, što ti je žena noćas radila u gradu? – Rucklyju se glava diže. Negdje u onom kršu od mašinerije šapću uspomene. Zažari se, žile mu se negdje začepe. Od toga tako dašće da iz grla jedva istiskuje nekakav sitan pisak. S kutova usana izbijaju mu mjehurići bale, s teškom mukom melje vilicom da nešto kaže. I kad konačno uspije protisnuti riječ, to je takvo krkljanje da ti se koža naježi: – Jjjjjjebeš ženu! Jjjjjebeš ženu! – i od napora ruši se u nesvijest na licu mjesta. Ellis i Ruckly su najmlađi kronični. Najstariji je pukovnik Matterson, stari, okamenjeni konjički časnik iz Prvoga svjetskog rata, uživa svojim štapom dizati suknje sestrama u prolazu i spreman je svakome tko ga želi slušati držati neke lekcije iz povijesti, uz pomoć natuknica zapisanih na lijevoj ruci. On je najstariji na odjelu, ali nije tu i najduže, žena ga je dovela tek prije nekoliko godina kad joj je dojadilo voditi brigu o njemu. Ja sam na odjelu najduže, od Drugoga svjetskog rata. Tu sam na odjelu duže nego itko drugi. Duže nego ikoji drugi pacijent. Duže je od mene tu samo Glavna sestra. Kronični i akutni uglavnom se ne druže, ne miješaju. Jedni su na jednoj, a drugi na drugoj strani dvorane, kako to hoće crni momci. Tako je urednije, kažu crni momci, i svakoga upozoravaju da oni že15
KEN KESEY le da tako ostane. Nakon doručka dotjeraju nas, gledaju obje skupine i kimaju glavom. – Baš tako, gospodo, tako treba. I samo tako stojte. Zapravo ništa i ne moraju reći jer se kronični, osim mene, i ne kreću mnogo, a akutni tvrde da se ni za sve zlato ovoga svijeta ne bi maknuli od svoje strane dvorane jer da kronični smrde gore od najgorih usranih pelena. Ali ja znam da oni ne bježe od kroničnih toliko zbog smrada koliko zbog toga što ih kronični podsjećaju na ono što se i njima može dogoditi jednoga dana. Glavna sestra zna za taj strah i zna kako ga iskoristiti; ako se kakav akutni naduri, ona ga opominje da bude dobar dečko i da se drži reda i propisa koji su stvoreni radi njegova ozdravljenja, inače će završiti na onoj strani. Cijeli se odjel ponosi tom suradnjom pacijenata. Imamo bakrenu pločicu pribijenu na daščicu od javora i na ploči piše: ČESTITAMO NA USPJEŠNOM RADU ODJELU S NAJMANJE OSOBLJA U BOLNICI. To nam je nagrada za suradnju. Visi na zidu ravno iznad dnevnika, točno u sredini između kroničnih i akutnih. Taj koji je netom stigao, riđokosi novajlija McMurphy otprve zna da nije kronični. Pošto je tako jednu minutu gledao dnevni boravak, shvatio je da pripada onoj strani s akutnima i ode tamo, smješka se i rukuje sa svakim. Odmah vidim kako je svakome tamo neugodno – od njegove šale i zafrkancije, od drskog načina kako viče na crnog momka s termometrom koji ga prati u stopu, a nadasve od onoga gromkog smijeha iz puna grla. Od toga zvuka titraju kazaljke na kontrolnoj ploči. Kad se on smije, akutni se samo nelagodno i prestrašeno mjerkaju, kao djeca u školi kad učiteljice nema a našao se jedan nevaljalac koji vraški larma pa se boje da učiteljica ne bane iznebuha i ne padne joj na um da ih sve zadrži duže. Vrpolje se i premeću u taktu s kazaljkama na kontrolnom bloku. Vidim da je McMurphy uočio da im je neugodno, ali ipak ne popušta. – Bogamu, pa kakav je ovo mrtvački klub! Dečki, pa i ne izgledate mi tako ludi. – Htio ih je nekako razvedriti, onako kako se dražbovatelj trudi da razvedri publiku prije početka dražbe. – Hajde, ko misli da je najluđi? Ko je ovdje glavni luđak? Ko je šef ovoga kartanja? Meni je danas prvi dan i htio bih otprve stvoriti dobar dojam kod vašega glavnog, ako mi taj dokaže da on jest glavni. Dakle, ko je tu glavna faca, glavni luđak? 16
Let iznad kukavičjeg gnijezda To govori Billyju Bibbitu. Nagnuo se nada nj i tako mu zuri u oči da se Billy osjeća dužnim da promuca kako on još nije g-g-lavna fa-fa-faca, ali jest idući na rere-redu za tu dužnost. McMurphy gurne svoju tešku šaku pred Billyja, a Billy, što će drugo, stisne je. – Dobro, prijatelju – McMurphy će Billyju – strašno mi je drago što si ti idući na re-redu, ali ja kanim osobno preuzeti sav ovaj cirkus, sve kompletno, zato moram razgovarati s glavnim. – Gleda u skupinu akutnih koji su netom prekinuli kartanje i steže šaku u šaci, škljoca zglobovima svih prstiju najednom. – Vidiš, prijatelju, odlučio sam da budem kralj kocke na odjelu, da priredim koji žešći ajnc. Zato me upoznaj s vašim šefom pa ću ja s njim urediti ko će tu biti bog i batina. Nikome nije jasno što je tom plećatom tipu s ožiljkom i ludim smijehom, jel se samo zeza ili je tako udaren da misli ozbiljno, ili oboje, ali sve već silno golica ta igra. Gledaju kako spušta onu svoju tešku crvenu šaku na Billyjevu tanku mišicu i čeka da mu Billy odgovori. Billy vidi da mora progovoriti, pa se ogledava i naposljetku bira jednoga kartaša. – Harding – kaže Billy – mi-mi-mislim da si to ti. Ti si p-p-predsjednik Bolesničkog savjeta. Ovaj č-č-čovjek želi ra-ra-razgovarati s tobom. Sad se akutni kese, više im nije neugodno, milo im je što se zbiva nešto novo. Peckaju Hardinga, pitaju ga je li on glavni, je li on glavni luđak. Harding odlaže karte. To je blijed i nervozan čovjek s licem koje ti se čini da si ga možda gledao na filmu jer je i odveć lijepo da bi moglo pripadati običnom čovjeku s ulice. Ramena su mu široka i mršava i on ih skuplja i glavu u njih uvlači kad se želi uvući u se. Šake su mu tako duge, bijele i elegantne da mi se čine kao da su se same stvorile od čiste sapunice a dogodi se katkad da mu se kao otkinu pa pred njim lepršaju slobodno kao dvije bijele ptice, ali ih on, čim to uoči, stisne koljenima; smeta ga što ima lijepe ruke. Harding je predsjednik Bolesničkog savjeta zato što ima nekakav papir na kojem piše da je završio koledž. Taj je papir uramljen i stoji mu na noćnom ormariću, pored slike žene u kupaćem kostimu koja također izgleda kao da si je vidio na filmu – ima vrlo velike sise, prstima pridržava kostim iznad njih i iskosa gleda u kameru. Kraj nje je 17
KEN KESEY Harding, sjedi na ručniku, onakav mršav u kupaćem kostimu, i gleda kao da očekuje kad će ga kakav snagator zasuti pijeskom. Harding se silno hvali što ima takvu ženu za suprugu, govori da je ona najseksi žena na svijetu i da joj noću nikad nije dosta njega. Kako Billy pokazuje u njega, Harding se dublje zavaljuje u stolicu, izbacuje važnu facu, zuri u strop pa, ne gledajući ni Billyja ni McMurphyja, pita: – Gospodine Bibbit, a da li taj... gospodin ima ugovoreni sastanak? – Imate li ugovoren sastanak, gospodine McMur-mur-murphy? Znate, gospodin Harding je vrlo zauzet, k njemu se ne mo-mo-može tek tako. – Taj vrlo zauzeti gospodin Harding, je li on glavni luđak? – McMurphy zirka u Billyja jednim okom, a Billy klima glavom gore-dolje sve u šesnaest. Billyju laska što je u centru pažnje. – Onda recite glavnom luđaku gospodinu Hardingu da R. P. McMurphy želi govoriti s njim i da je ova bolnica premala za nas obojicu. Ja sam navikao da budem glavni. Bio sam glavna faca među traktoristima u svim logorima sezonskih drvosječa na Sjeverozapadu, i glavna fora među kockarima još tamo od Koreje, pa čak i glavna fora među pljevačima na poljima graška u Pendletonu. Prema tome, dabome: ako moram biti luđak, onda moram biti superluđak. Reci tome Hardingu da se sa mnom sretne oči u oči, a ako neće, onda je usrana kukavica i neka se do zalaza sunca čisti odavde! Harding se još dublje zavalio u stolcu, palčeve je zadjenuo za suvratke kaputa. – Bibbit, recite tom zelembaću, tome momčiću McMurphyju da ću se sresti s njim u glavnom hodniku točno u podne da tu stvar sredimo jednom zauvijek, pa neka sijevaju libida. – Harding oteže i razvlači riječi, imitira McMurphyja, a smiješno zvuči svojim piskavim, zadihanim glasom. – I, tek reda radi, upozorite ga da sam ja glavni luđak ovog odjela već nepune dvije godine i da na svijetu nema žive duše luđe od mene. – Gospodine Bibbit, a vi upozorite toga gospodina Hardinga da sam ja toliko lud da se ne stidim priznati da sam glasao za Eisenhowera. – Bibbit, recite gospodinu McMurphyju da sam ja toliko lud da sam dvaput glasao za Eisenhowera! 18
Let iznad kukavičjeg gnijezda – A vi odmah odgovorite gospodinu Hardingu – McMurphy se objema šakama naslanja na stol, naginje naprijed, spušta glas – da sam ja toliko lud da kanim sad u studenom opet glasati za Eisenhowera! – Skidam vam kapu – kaže Harding, klanja se i rukuje s McMurphyjem. Meni je sasvim jasno da je McMurphy dobio, samo mi nije jasno što. Svi ostali akutni ostavljaju svoje igre i zabave i prilaze bliže da vide kakav je tip taj novajlija. Takvoga još nije bilo na odjelu. Još nikad nisam vidio da nekoga tako ispituju tko je i odakle je. McMurphy odgovara da je on posve posvećen svom poslu, posvećenik. Bio je skitnica i beskućnik, a onda ga je vojska uzela i otkrila mu prirodnu sklonost; vojska jedne nauči zabušavati a druge ljenčariti, a njega je naučila pokeru. Otad se sredio i posvetio kocki na svim nivoima. Da je po njegovom, kaže, samo bi igrao poker, nikad se ne bi ženio, a živio bi gdje i kako mu se hoće. Ali – ne daju ljudi. – Znate kako je, posvećenik je društvu trn u oku. Otkako sam otkrio svoj poziv, obišao sam tolike provincijske zatvore da bih na tome mogao doktorirati. Kažu da sam nepopravljiva svađalica. Da se svaki čas potučem. Sranje! Dok sam bio blesavi sezonac, bilo im svejedno što se tučem. To je opravdano, kažu, čovjek koji teško rinta mora se izritati, kažu. Ali, ako si kockar, ako znaju da tu i tamo priređuješ kakvu finu partijicu karata u zavjetrini, onda je dosta da krivo pljuneš, iskosa, pa da ti odmah zalijepe etiketu kriminalca. Ti boga, toliko su me puta bacali u hladovinu da im budžet mora biti u deficitu. Vrti glavom i huče. – Ali, tako je išlo neko vrijeme, a onda sam skužio stvar. Pravo govoreći, ovo što sam sad odrađivao u Pendletonu, zbog napada i tjelesne ozljede, kako oni kažu, bio mi je prvi kiks u gotovo godinu dana. Vidite, zato sam i nadrljao, što sam omekšao, nisam bio u formi. Frajer mi je prebrzo ustao, pa je doveo pajkane, nisam stigao zbrisati iz grada. Vrlo tvrd tip... Opet se smije i rukuje, sjeda da s nekim ogleda snagu mišića svaki put kad mu se crni momak s termometrom odveć približi, upoznaje se pojedinačno sa svakim akutnim. Kad se rukovao i s posljednjim, prelazi na ovu stranu, kod kroničnih, kao da smo mi isto. Ne znaš je li on zbilja takav frajer da se želi upoznati s tipovima koji su već tako u 19
KEN KESEY ofsajdu da mnogi od njih ne znaju čak ni kako se zovu, ili to čini iz nekih svojih posebnih kockarskih razloga. Eno ga gdje skida Ellisu ruku sa zida i trese mu je kao kakav političar pred izbore kome je jako stalo do Ellisova glasa. – Prijatelju – govori Ellisu svečanim tonom – ja sam R. P. McMurphy i nije mi drago gledati odrasla čovjeka da pliva u vlastitoj pišalini. Zašto se ne ideš osušiti? Ellis u čudu gleda u mlaku oko svojih nogu. – Pa, hvala vam – reče i čak napravi korak-dva prema zahodu, ali mu okovi na rukama ne daju dalje. McMurphy vrši obilazak kroničnih, rukuje se s pukovnikom Mattersonom, Rucklyjem i starim Peteom. Rukuje se sa svima – pokretnima, nepokretnima i vegetircima, steže ruke koje mora uzeti iz krila gdje leže kao mrtve ptice, mehaničke ptice, čudesa od krhkih kostiju i žica koja su stala i pala. Prilazi svakome i rukuje se sa svakim, samo ne s Velikim Georgeom, luđakom čistuncem koji se krevelji i uzmiče pred njegovom sumnjivo čistom šakom, pa mu McMurphy samo salutira i odlazeći dalje govori svojoj desnoj šaci: – Je li, ruko, što bi ti rekla, otkud ovaj stari zna u kakva si se sve govna uvalila? Nitko ne može skopčati što on hoće, ni zašto je tako požurio da se upozna sa svima, ali je ta parada zacijelo zanimljivija od premetanja slagalica. On jednako ponavlja da mu je to nužno, mora upoznati ljude s kojima će imati posla, sve to spada u zanat kockara. Ma, valjda zna da neće imati posla i sa živim leševima od osamdeset godina koji s igraćom kartom i ne znaju što bi drugo nego da je strpaju u usta i žvaču koliko mogu. A ipak se čini da uživa, čini se da je od onih tipova koji znaju nasmijati društvo. Ja sam posljednji. U svom kutu, još se osjećam kao usidren u naslonjaču. McMurphy mi prilazi, stane, palčeve je opet okačio o džepove, zabacuje glavu i udara u smijeh kao da je na meni vidio nešto smješnije nego na drugima. Odjednom me prestraši pomisao da se smije zato što kuži da je ono moje sjedenje skvrčenih i rukama stegnutih koljena, očiju uprtih ravno preda se kao da ni glasa ne čujem, samo gluma. – Ho-ho – kaže – gle što tu imamo! Toga se momenta sjećam do detalja. Sjećam se, zaškiljio je jednim okom, zabacio glavu, gleda me niz onaj svoj ožiljak vinske boje na nosu i smije mi se. U prvi mah učini mi se da se smije zato što mu se mo20
Let iznad kukavičjeg gnijezda je indijansko lice i crna, masna indijanska kosa čine smiješnim na takvome kao što sam ja. Mislim, valjda mi se smije što izgledam tako nemoćan. Ali, sjećam se kako sam onda pomislio da mi se smije zato što ga ni sekunde nisam zavarao svojom glumom gluhonijemca; koliko mi god gluma bila lukava, on je mene pročitao pa mi se smije i namiguje mi da to znam. – A odakle ti tu, Veliki Poglavico? Izgledaš mi kao neki Bik Koji Sjedi. – Pogledao je akutne da vidi smiju li se njegovom štosu; samo su se blijedo iskesili i on se opet okreće meni i namiguje. – A kako se zoveš, Poglavico? S druge strane sobe javi se Billy Bibbit. – Z-z-zove se Bromden. Poglavica Bromden. Svi ga zovu Poglavica Me-me-metla jer ga bolničari najviše koriste da im čiči-čisti. Ali on inače ne m-m-može bogzna što drugo raditi. On je gluh. – Billy je podbočio bradu šakom. – Ah, da sam ja g-g-gluh – uzdahne – ja bih se u-u-ubio. McMurphy ne skida pogled s mene. – Bogme je taj dobro narastao, a? Koliko će biti visok? – Mi-mi-mislim da ga je netko jednom m-m-mjerio, ima d-d-dva metra. Ali nema veze što je v-v-velik, boji se i svoje s-s-sjene. Običan k-k-krupan i gluh Indijanac. – Čim sam ga vidio, odmah sam pomislio da je kao Indijanac. Ali Bromden nije indijansko ime. Iz kojeg je plemena? – Ne znam – reče Billy. – Ja s-s-sam ga zatekao tu kad sam došao. – Ja znam, rekao mi je doktor – umiješa se Harding. – On je samo upola Indijanac, mislim da je negdje iz područja rijeke Columbije. Iz nekog nestalog plemena uz Columbiju. Doktor kaže da mu je otac bio plemenski poglavica, zato su i njega nazvali »Poglavicom«. Što se tiče imena Bromden, moje znanje indijanskog folklora ne ide tako daleko. McMurphy mi se tako unio u lice da sam ga morao pogledati. – Je li to točno? Jesi li gluh, Poglavico? – On je g-g-gluh i nijem. McMurphy pući usne i dugo mi gleda u oči; onda se uspravlja i pruža mi ruku. – U redu, nema veze, bogamu, zar se ne može rukovati? Bio gluh ili ne bio. Jebi ga, Poglavico, neka si i kao gora, ako mi ne stegneš ruku, uvrijedit ću se! A vjeruj mi, nije dobro uvrijediti novoga glavnog luđaka bolnice. 21
KEN KESEY S tim riječima gleda u Hardinga i Billyja i pravi grimase ali ne spušta onu svoju šaketinu široku kao tanjur. Sjećam se one šake kao da je sad gledam: ispod nokata crna mast od rada u garaži; na nadlaktici tetovirano sidro; na zglobu srednjeg prsta prljav i iscufan flaster; na ostalim zglobovima sve sami ožiljci i posjekotine, i stariji i noviji. Sjećam se dlana – ravan i tvrd od baratanja drvenim drškama sjekira i motika, dlan koji ne odgovara ruci koja miješa karte. Na dlanu žuljevi, a žuljevi ispucali, u njih se nabila prljavština. Putna mapa njegovih lutanja uzduž i poprijeko Zapadom. Kad je taj dlan dodirnuo moju šaku, čulo se nešto poput struganja. Sjećam se jakih i debelih prstiju koji su se stisnuli oko mojih i čudna osjećaja u mojoj šaci, ondje na kraju mršave ruke, kao da mi je počela rasti, kao da mi on u nju pumpa svoju krv. Zadrhtala je krvlju i snagom. Narasla je gotovo kao njegova, sjećam se... – Gospodine McMurry. To je Glavna sestra. – Gospodine McMurry, molim vas, hoćete li doći ovamo? Da, to je Glavna sestra. Crni momak s termometrom otišao je po nju i doveo je. Stoji, kucka termometrom po svom ručnom satu, koluta očima kao da bi htjela ocijeniti novajliju. Usne su joj kao trokut, kao u bebe spremne za sisu. – Gospodine McMurry, bolničar Williams mi kaže da radite poteškoće oko obaveznog tuširanja. Je li to točno? Molim vas, da se razumijemo, meni je drago što ste se vi odmah sprijateljili s ostalim pacijentima na odjelu, ali, sve u svoje vrijeme, gospodine McMurry. Oprostite što prekidam vas i gospodina Bromdena, ali, vi ćete shvatiti... pravila vrijede za svakoga. McMurphy zabacuje glavu i namiguje, onim načinom koji govori da ga ni ona ne vara, kao ni ja, da i nju čita. Cijelu minutu gleda je jednim okom. – Znate što, gospođo – kaže – znate što... svugdje se nađe neko da mi u dlaku isto govori o pravilima... Smiješi se. Oboje se jedno drugom smješkaju, jedno drugog mjerkaju. – ... čim procijeni da ću ja učiniti upravo obratno. I pušta moju ruku. 22