STEFAN ZWEIG Nietzsche
Stefan Zweig NIETZSCHE Naslov izvornog izdanja STEFAN ZWEIG Der Kampf mit dem Dämon. Hölderlin-Kleist-Nietzsche Fischer Taschenbuch Verlag 1981., Frankfurt/M. S njemačkoga preveo MARIO KOPIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ŽIVOT JE LIJEP 20 (187) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000901626 ISBN 978-953-320-086-6 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Stefan Zweig
NIETZSCHE
Do filozofa dr탑im samo toliko koliko je kadar dati mi primjer. Vremenu neprimjerena razmatranja
Tragedija bez likova Požeti najveći užitak od opstanka znači živjeti pogibeljno. Vremenu neprimjerena razmatranja Tragedija Friedricha Nietzschea je monodrama: ne postavlja na kratku scenu njegova života nikakav drugi lik osim njega samoga. U svim činovima što se obrušuju kao lavine stoji taj samotni hrvač sam, nitko mu ne prilazi, nitko mu se ne suprotstavlja, nijedna žena ne ublažuje nježnom nazočnošću napeto ozračje. Svaki pokret polazi jedino od njega i vraća se jedino k njemu: onih nekoliko figura što se u početku pojavljuju u njegovoj sjeni samo nijemim kretnjama čuđenja i zaprepaštenja prate njegov herojski pothvat i postupno uzmiču kao pred nečim pogibeljnim. Ni jedan jedini čovjek ne usuđuje se približiti i potpuno stupiti u unutarnji krug tog usuda, pa tako Nietzsche svagda zbori, svagda se bori i svagda pati sam za se. Nikome ništa ne govori i nitko mu ne odgovara. A što je još strašnije: nitko ga i ne sluša. 5
Stefan Zweig
U toj herojskoj tragediji Friedricha Nietzschea nema nikakvih ljudi, nema partnera, nema slušatelja: no ona nema ni navlastitoga gledališta, nema krajolika, nema scenarija, nema kostima, nego se takoreći odvija u zrakopraznom prostoru ideje. Basel, Naumburg, Nica, Sorrento, Sils-Maria, Genova, ta imena nisu njegova zbiljska prebivališta, nego samo prazni miljokazi duž puta prijeđena na plamtećim krilima, hladne kulise, zamukle boje. Zapravo je scenarij te tragedije vazda isti: samovanje, samotnost, ona užasna samotnost bez riječi, bez odgovora, koju njegova misao nosi kao neko neprobojno stakleno zvono oko sebe i ponad sebe, samotnost bez cvijeća i boja, bez glasova životinja i ljudi, samotnost čak i bez Boga, izumrla kamena samotnost jednoga prasvijeta prije svih vremena ili nakon svih vremena. No ono što njezinu pustoš, njezinu neutješnost čini tako jezovitom, tako groznom i istodobno tako grotesknom, to je neshvatljivost da taj ledenjak, ta pustinja samotnosti duhovno stoji usred amerikanizirane zemlje od sedamdeset milijuna ljudi, usred nove Njemačke koja sva zvoni i zuji od željeznica i brzojava, od vike i gužve, usred kulture koja je inače upravo bolesno radoznala, koja svake godine izbacuje u svijet 6
NIETZSCHE
četrdeset tisuća knjiga, a svakodnevno na stotinama sveučilišta prikazuje tragedije, pa ipak ništa ne zna, i ništa ne sluti, i ništa ne ćuti o tom najmoćnijem igrokazu duha u svojoj vlastitoj sredini, u svome najužem krugu. Jer upravo u svojim najvećim trenucima tragedija Friedricha Nietzschea nema u njemačkom svijetu više nijednog gledatelja, nijednog slušatelja, nijednog svjedoka. U početku, dok on još kao profesor govori s katedre, a Wagnerova ga svjetlosna snaga čini vidljivim, prilikom prvih njegovih riječi njegov govor pobuđuje još neku malu pozornost. No što dublje poseže sam u se i u vrijeme, to manje rezonance nalazi. Tijekom njegova herojskog monologa ustaju jedan za drugim njegovi prijatelji, ustaju stranci, preplašeni sve izrazitijim divljim preobrazbama, sve vatrenijim ekstazama toga samotnika, i na sceni njegova usuda ostavljaju ga užasno sama. Malo-pomalo tragičnoga glumca uznemiruje to što zbori posve uprazno, što zbori sve glasnije, sve više viče, sve više gestikulira, da bi prema sebi izazvao neki odjek ili barem protimbu. Za svoje riječi pronalazi on muziku, bujnu, šumnu, dionizijsku muziku, no više ga nitko ne sluša. Sam sebe prisiljava na harlekinijade, na 7
Stefan Zweig
nekakvu oštru, drečavu, nasilnu veselost, njegove se rečenice prevrću u zraku i pretvaraju u izrugivanje, samo da bi izvještačenom šalom namamio slušatelje na svoju strašnu ozbiljnost – no nitko se i ne miče. Naposljetku pronalazi sebi ples, ples među mačevima, pa svoju novu smrtonosnu umjetnost izvodi pred ljudima ranjen, rastrgan i krvareći, no nitko i ne sluti smisao tih drečavih šala i na smrt ranjenu strast u toj glumljenoj lakoći. Bez slušatelja i bez odjeka završava pred praznim klupama najnečuveniji igrokaz duha poklonjen našem samourušavajućem stoljeću. Nitko, čak ni uzgred, ne skreće pogled kad je bijesni zvrk njegovih misli, vrteći se na čeličnom šiljku, zadnji put divno poskočio uvis i, naposljetku, teturajući pao na pod: »mrtav pred besmrtnošću«. To biti sam-sa-sobom, to biti-sam-protiv-samoga-sebe najdublji je smisao, jedina sveta nužnost životne tragedije Friedricha Nietzschea: nikada se nije takva metalna neprobojna šutnja suprotstavila tako neizmjernom obilju duha. Nije mu dana čak ni milost značajnih protivnika – i tako mora ta najjača mislilačka volja, »uvučena sama u sebe kao u špilju, zakapajući samu sebe«, iz vlastite tragične duše izvlačiti sebi odgovor i otpor. 8
NIETZSCHE
Ne iz svijeta, nego iz krvavih krpa vlastite kože, baš kao Heraklo svoju otrovanu košulju, i taj bjesomučnik usuda trga plamteći žar, da bi se našao gol naspram posljednje istine, naspram samoga sebe. No kakve li studeni oko te nagosti, kakve li šutnje oko toga strahovitoga krika duha, kakva li užasnoga neba prepuna oblaka i munja ponad toga »ubojice Boga« koji sada, kad ga nikakvi protivnici više ne pronalaze i kad on više ne nalazi protivnike, napada sam sebe, »samopoznavatelj i samokrvnik bez milosti«! Istjeran od svojega demona iznad vremena i svijeta, čak i preko krajnjeg ruba svojega bića, Tresu me, ah, neznane groznice, Drhtim od šiljastih ledenih iglica, A ti me goniš, misli! Neizreciva! Zakrinkana! Užasna! zaprepaštena pogleda i pun groze pokadšto ustukne, jer razabire kako ga je život daleko odbacio ponad svega živoga i svega prošloga. No tako prejaki zalet ne može više natrag: s punom sviješću ispunja on usud što ga je za nj unaprijed zamislio njegov dragi Hölderlin, usud njegova Empedokla. 9
Stefan Zweig
Herojski krajolik bez neba, gigantski igrokaz bez gledatelja, šutnja i sve nasilnija šutnja oko najstrašnijeg krika duhovne samotnosti – to je tragedija Friedricha Nietzschea: morala bi nam biti ogavna kao jedna od brojnih besmislenih okrutnosti prirode da on sam nije na nju odgovorio jednim ekstatičnim Da i da nije tu jedinstvenu okrutnost odabrao i volio upravo zbog njezine jedinstvenosti. Jer on je sebi dragovoljno, polazeći od sigurne egzistencije i s jasnim smislom, izgradio taj »posebni život« iz najdubljeg tragičnog instinkta i jedinstvenom snagom izazvao bogove »da na njemu iskušaju najviši stupanj pogibelji u kojoj čovjek živi«. Chairete daimones! »Zdravi da ste, demoni!« Tim vedrim pokličem obijesti (hibrisa) jedne vesele studentske noći Nietzsche i njegovi filološki prijatelji zazivaju vječne sile: u sablasne sate izlijevaju oni s prozora iz punih čaša crveno vino na usnule ulice grada Basela kao žrtvu nevidljivima. To je samo fantastična šala koja se poigrava s dubljim naslućivanjem: no demoni čuju taj zov i prate onoga koji ih je zazvao sve dok se igra jedne noći veličanstveno ne pretvori u tragediju jednoga usuda. Nikada se pak Nietzsche ne opire onoj neizmjernoj čežnji za koju ćuti da ga hvata premoćnom si10
NIETZSCHE
lom i odbacuje ga: što tvrđe ga pogađa čekić, to jasnije zveči brončani nakovanj njegove volje. A na tom užarenom nakovnju patnje sa svakim se dvostrukim udarcem sve tvrđe i tvrđe kuje formula koja čelikom okiva njegov duh, »formula za veličinu kod čovjeka jest amor fati1: da čovjek ne želi imati ništa drukčije, ni unaprijed, ni unatrag, ni u svu vječnost. Ono nužno ne samo podnositi, još manje zatajiti, nego ga ljubiti«. Ta njegova usrdna ljubavna pjesma moćima ditirambski odzvanja jače nego vlastiti bolni krik: oboren na tlo, smrvljen šutnjom svijeta, izgrižen od samoga sebe, razjeden zbog svih gorčina patnje, nikada ne uzdiže ruke i ne moli da ga usud, naposljetku, poštedi. Moli samo za još više, za još jaču stisku, za još dublju samotnost, za još puniju patnju, za krajnje obilje svojih sposobnosti; ne diže ruke u obrani, nego jedino u molitvi, u najdivnijoj molitvi junaka: »Ti poslanje moje duše što ga usudom imenujem, Ti u-meni! Preko-mene! Sačuvaj me i poštedi me za jedan veliki usud!« A tko tako veličanstveno zna moliti, taj biva uslišan. 1
Ljubav prema sudbini (sve opaske su prevoditeljeve)
11
Dvostruka slika Uzvišen stav ne pristaje veličini; neiskren je onaj kojemu treba uzvišenost... Oprez pred svim pitoresknim ljudima! Ecce homo Patetična slika heroja. Tako ga oblikuje mramorna laž, pitoreskna legenda: prkosno uzdignuta glava junaka, visoko zasvođeno čelo, naborano od mračnih misli, teški uvojci kose ponad napetoga, prkosnog zatiljka. Ispod čupavih obrva bljeska sokolski pogled, a svaki mišić silovita lica napet je od volje, zdravlja i snage. Vercingetoriksovski brkovi, pokazujući barbarskog ratnika, muževno mu se spuštaju ponad oporih usana i izbočene brade, pa čovjek i nehotice mora uz tu lavlju glavu čvrstih mišića zamisliti germanski vikinški lik s pobjedničkim mačem, lovačkim rogom i kopljem. Naši kipari i slikari vole toga samotnika duha prikazivati tako nasilno uveličana u njemačkog nadčovjeka, u antičkog Prometeja obuzdane sna12
NIETZSCHE
ge, eda bi ga učinili zornijim lakovjernom čovječanstvu koje je, zahvaljujući školskoj čitanci i pozornici, nesposobno ono tragično shvatiti drukčije do u teatralnoj draperiji. No ono što je istinski tragično nikada nije teatralno, pa je zato Nietzscheov istinski portret beskrajno manje pitoreskan od njegova poprsja i slike. Portret čovjeka. Oskudna blagovaonica pansiona za šest franaka u nekom alpskom hotelu ili na ligurskoj obali. Ravnodušni gosti, uglavnom starije dame u small talku, beznačajnom razgovoru. Zvono je tri puta pozvalo goste za stol. Preko praga prelazi jedan malko pognut, nesiguran lik opuštenih ramena: kao iz kakve špilje u tu stranu prostoriju ulazi taj čovjek »šest sedmina slijep«. Tamno, lijepo očetkano odijelo, tamno lice i gusta, smeđa, valovita kosa. Tamne su i oči ispod debelih konkavnih bolesničkih naočala. Ulazi tiho, čak plašljivo, a oko njegova bića neobična mrtva tišina. Ćuti se da je to čovjek koji živi u sjeni, onkraj svake razgovorljive društvenosti, čovjek koji se s gotovo neurasteničnom bojažljivošću plaši svega što je glasno, svake buke: pristojno, uz naglašenu otmjenost, uljudno pozdravlja goste, koji pak uglađeno, ljubazno i ravnodušno uzvraćaju pozdrav 13
Stefan Zweig
njemačkom profesoru. Oprezno se taj kratkovidni čovjek primiče stolu, oprezno on, tako osjetljiva želuca, ispituje svako jelo: nije li čaj odveć jak, nije li jelo odveć začinjeno, jer svaka zabluda u hrani draži njegova osjetljiva crijeva, svaka pogreška u dijeti danima nasilno uzbuđuje drhtave živce. Nema čaše vina, nema čaše piva, nema alkohola, nema kave pred njim, nema cigare, nema cigarete nakon obroka, ničega što krijepi, osvježava ili odmara: samo kratak, mršav obrok i mali, urbani, površni razgovori vođeni tihim glasom s prigodnim susjedom (kao što zbori netko tko se već godinama odučio od govora i boji se da ga ne bi netko previše pitao). Potom opet gore u usku, tijesnu, oskudnu, hladno namještenu sobu, chambre garnie2, u kojoj je stol pretrpan bezbrojnim listovima, bilješkama, rukopisima i korekturama, ali nijedan cvijet, nijedan ukras, jedva pokoja knjiga i rijetko kakvo pismo. Odostraga u kutu težak, glomazan drveni kovčeg, jedina njegova imovina, s dvije košulje i s drugim iznošenim odijelom. Inače samo knjige i rukopisi, na poslužavniku bezbrojne boce i bočice, i tinkture: protiv glavobolje, koja mu često 2
Soba (iznajmljena), u zakupninu koje je uračunat i doručak.
14
NIETZSCHE
na čitave sate oduzima svijest, protiv grčeva u želucu, protiv spazmatičnog povraćanja, protiv lijenosti crijeva, a poglavito ona strašna sredstva protiv besanice, kloral i veronal. Užasan arsenal otrova i droga, a ipak jedini pomagači u toj pustoj tišini strane prostorije, u kojoj on nikada ne počiva drukčije nego u kratkom, umjetnim sredstvima izborenom snu. Zamotan u ogrtač, ogrnut vunenim šalom ( jer se ona uboga peć samo puši a uopće ne grije), približivši dvostruke naočale tik do papira, njegova užurbana ruka prozeblim prstima sate i sate ispisuje riječi što ih mutne oči jedva mogu i same odgonetnuti. Satima on tako sjedi i piše, dok ga oči peku i suze mu: rijetki su sretni slučajevi u njegovu životu kad mu se neki pomagač smiluje i posudi mu svoju ruku na sat ili dva. Po lijepom vremenu samotnik izlazi, vazda sam, vazda samo sa svojim mislima: nikada neki usputni pozdrav, nikada suputnik, nikada nikakav susret. Ružno vrijeme, koje mrzi, kiša i snijeg izazivaju mu bol u očima i nemilosrdno ga zadržavaju u tamnici njegove sobe: nikada ne silazi k onim drugima, k ljudima. Uvečer još samo nekoliko keksa, šalica slabog čaja i onda opet duga beskrajna samotnost s mislima. Sate i sate bdije uz titravu, zadimljenu svjetiljku, 15
Stefan Zweig
a živci, žarko napeti, ne opuštaju se u blagi umor. Onda poseže za kloralom, za bilo kojim sredstvom za spavanje, i potom, konačno, na silu iznuđen, san onih drugih ljudi, slobodnih od misli, onih ljudi koje ne progoni demon. Pokadšto danima ostaje u krevetu. Povraćanje i grčevi do besvijesti, oštri bolovi u sljepoočicama, kao da ih reže pila, gotovo posvemašnja sljepoća. No nitko ne dohodi k njemu da mu bar malo pomogne, da mu stavi oblog na užareno čelo, da mu nešto pročita, popriča s njim, da se s njim nasmije. A ta chambre garnie posvuda je ista. Gradovi često mijenjaju imena, pa se zovu čas Sorrento, čas Torino, čas Venecija, čas Nica, čas Marienbad3, ali chambre garnie ostaje svagda ista, svagda ona strana, unajmljena soba s hladnim, starim, trošnim namještajem, s radnim stolom, krevetom boli i beskrajnom samotnosti. Nikada u svim tim dugim nomadskim godinama vedar počinak u živahnom prijateljskom krugu, nikada noću toplo nago žensko tijelo uz njegovo, nikada jutarnje rumenilo slave nakon tisuću crnih noći šutljiva rada! Oh, koliko je prostranija, koliko beskrajno prostranija Nietzscheova samotnost od one pitoreskne viso3
Njemačko ime grada Mariánské Lázně u Češkoj.
16
NIETZSCHE
ravni Sils-Marie gdje sada turisti između doručka i ručka običavaju posjećivati njegovu sferu: njegova se samotnost razastire preko čitava svijeta, preko njegova čitavog života, od jednoga kraja do drugoga. Tu i tamo poneki gost, kakav stranac, posjetitelj. No oko čežnjive jezgre željne ljudi već je odveć tvrda, odveć jaka kora: samotnik olakšano odahne kad ga stranac opet prepusti njegovoj samotnosti. »Društvenost« je u njemu već unatrag petnaest godina posvema izgubljena, razgovor zamara, iscrpljuje, ogorčava toga čovjeka koji sam sebe izjeda, a ipak gladuje samo sam sa sobom. Pokadšto, posve nakratko, zasja mali tračak sreće: zove se muzika. Izvedba Carmen u nekom lošem kazalištu u Nici, nekoliko arija na kakvom koncertu, jedan sat za klavirom. No i ta sreća biva nasilna, »dira ga do suza«. Ono čega je lišen već je u tolikoj mjeri izgubljeno da se ćuti kao bol i tišti. Petnaest godina daleko pruža se taj pakleni put od chambre garnie do chambre garnie, neznan, neprepoznat, samo njemu samome poznat, taj jezoviti hod u sjeni velegradova, kroz loše namještene sobe, bijedne pansione, prljave željezničke vagone i brojne bolesničke sobe, dok vani na površju vre17
Stefan Zweig
mena šarenilo sajamske gužve umjetnosti i znanosti urla do promuklosti: samo bijeg Dostojevskog u gotovo istim godinama kroz isto takvo siromaštvo, istu zaboravnost, obasjan je tim istim sivim hladnim sablasnim svjetlom. Ovdje kao i ondje, djelo jednog titana krije mršav lik bijednog Lazara što svakoga dana umire zbog bijede i bolesti, i kojega opet svakoga dana iz njegove dubine budi čudo iskupljenja stvaralačke volje. Punih petnaest godišta uzdiže se tako Nietzsche iz lijesa svoje sobe i spušta se opet u nj, od patnje do patnje, od smrti do smrti, od uskrsnuća do uskrsnuća, sve dok se, naposljetku, ne rasprsne taj svim energijama pregrijani mozak. Srušena na ulici, toga najosamljenijeg čovjeka svojega vremena nalaze tuđi ljudi. Tuđinci ga odnose gore u stranu sobu u Via Carlo Alberto u Torinu. Nitko nije svjedok njegove duševne smrti, kao što nitko nije bio svjedok njegova duhovnog života. Oko njegove propasti su tama i sveta samotnost. Nepraćen i nepriznat, najbistriji genij duha ruši se u vlastitu noć.
18
Apologija bolesti Ono što me ne ubija čini me jačim. Sumrak kumira Nebrojeni su krikovi izmučena tijela. Tablica sa stotinu znamenki svih tjelesnih nevolja, a ispod toga grozna završna crta: »U svako doba života bilo je kod mene neizmjerno preobilje patnji«. I doista, u tom jezovitom pandemoniju4 bolesti zastupana su sva paklenska mučenja: glavobolja, omamna glavobolja, pri kojoj kao da se u glavi nešto razbija čekićem i koja danima toga obnemoglog čovjeka obara onesviještena na sofu i krevet, želučani grčevi s krvavim povraćanjima, migrene, groznice, pomanjkanje teka, umor i žuljevi, zastoji u radu crijeva, drhtavica, noćno znojenje – jezovito kružno kretanje. K tomu i na »tri četvrt slijepe oči« koje kod najmanjeg napora odmah natiču i počinju suziti, pa tom duhovnom radniku dopuštaju samo »sat i pol vida dnevno«. No Nietzsche 4
Hram posvećen svim demonima, prebivalište svih demona.
19
Stefan Zweig
prezire tu higijenu tijela, radi po deset sati za pisaćim stolom, a za tu neumjerenost prenapet mozak osvećuje se divljačkom glavoboljom i nervoznom prenadraženošću, jer se on ne može uvečer, kad se tijelo već odavno zamorilo, odjednom iskopčati, nego ruje sve dalje u vizijama i mislima, sve dok se silom ne omami sredstvima za spavanje. No u tu svrhu potrebne su sve veće količine (za dva mjeseca potrošio je Nietzsche pedeset grama klorohidrata, da bi time kupio to malo polusna) – a onda se želudac opire i buni da sa svoje strane plati tako visoku cijenu. A potom – circulus vitiosus5 – spazmatično povraćanje, nova glavobolja koja traži nova sredstva, neumoljiva i nezasitna, strastvena međusobna borba nadraženih organa koji u ludoj igri jedan drugome uzajamno dobacuju trnovitu loptu patnje. Nikada nikakvo počivalište u tom vrtlogu, nikada bezbrižan trenutak zadovoljstva, makar mjesec dana punih udobnosti i samozaborava; tijekom dvadeset godina ne može se nabrojati ni tuce pisama u kojima ne bi iz nekog retka izbijalo stenjanje. I sve mahnitiji, sve gnjevniji postaju krikovi toga čovjeka koga nadražuju njegovi pretjerano budni, pretjerano osjetljivi i već upalje5
Začarani krug.
20
NIETZSCHE
ni živci. »Ta olakšaj sam sebi, umri!« dovikuje on sebi ili piše: »Pištolj mi je sad izvorište relativno ugodnih misli«, ili pak: »Strašna i gotovo neprekidna muka navodi me da žudim za svršetkom, a prema nekim znamenjima već se približava moždani udar koji će me osloboditi«. Već odavno ne nalazi više izraze u superlativu za svoju patnju, oni sad djeluju gotovo monotono u svojoj kričavosti i brzom ponavljanju; ti grozni krikovi koji nemaju više ništa ljudsko i iz »štenare njegove egzistencije« uistinu trešte, obraćajući se ljudima. Onda odjednom zaplamti – i čovjek se zaprepasti od takva neizmjernog protuslovlja – iz njegova djela Ecce homo snažno, ponosno, kameno priznanje koje prividno pretvara sve te krikove u laži: »Kao summa summarum, bio sam (u zadnjih petnaest godina) zdrav«. Što sad vrijedi? Onih tisuću krikova ili te veličanstvene riječi? Oboje! Nietzscheovo tijelo bilo je organski snažno i otporno, unutarnje stablo široko svedeno i sposobno da podnese i najveći teret koji se nagomilava na nj; korijenje mu zahvaća duboko u tlo zdravih njemačkih pastorskih naraštaja. Sve u svemu, summa summarum, kao klica, kao organizam, u puteno-duhovnom temelju bio je Nietzsche doista zdrav. Samo živci su mu odveć 21
Stefan Zweig
nježni za neobuzdanost njegovih osjećaja i zato se nalaze u stalnoj nemirnoj pobuni (pobuni koja nikada ne može uzdrmati mjedenu vladajuću snagu njegova duha): sam je Nietzsche jednom pronašao smisleno najsretniji izraz za to napola pogibeljno a napola sigurno stanje kad govori o »čarkanju lakog oružja« svojih patnji. Jer u tom ratu nikada ne dolazi do zbiljskog prodora kroz unutarnji bedem njegove snage: on živi kao Guliver u Brobdingnagu, neprestance opsjednut gmizavim pigmejskim nakotom bolova. Oko njega je vječna uzbuna živaca, a on sveudilj stoji na straži na promatračnici, svagda u mučnoj samoobrani naporne pozornosti. Nigdje pak ne uspijeva nijednoj pravoj bolesti (osim možda jednoj jedinoj koja je tijekom dvadeset godina probijala minski rov pod tvrđavom njegova uma i onda je odjednom digla u zrak) da prodre, da nešto osvoji: veličanstven duh kao što je Nietzscheov ne podliježe čarkanju lakim oružjem, samo eksplozija može razoriti granit takva mozga. Tako naspram neizmjerne sposobnosti za patnju stoji neizmjerna snaga patnje, naspram odveć snažne žestine osjećaja odveć fino živčevlje motoričkoga sustava. Jer svaki živac želuca, srca i osjetila predstavlja kod Nietzschea izvanredno precizan, 22