FRANK O’HARA Pjesme za ručak
FRANK O’HARA Pjesme za ručak (prošireno izdanje povodom 50-godišnjice prvotiska) Naslov izvornog izdanja LUNCH POEMS S engleskoga preveo DAMIR ŠODAN Copyright © 1964, 2014 by Maureen Granville-Smith, Administratrix of the Estate of Frank O’Hara. Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka HEY JOE 40 (201) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000951906 ISBN 978-953-320-102-3 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
FRANK O’HARA Pjesme za ručak
Za Josepha LeSueura
Predgovor
UVODNA RIJEČ
Teško je povjerovati da je prošlo gotovo pedeset godina otkako su Pjesme za ručak eksplodirale na književnoj sceni. Ponovno ih iščitavajući prisjetio sam se kako je samo konzervativna i formalna bila suvremena američka poezija u vrijeme kad su te pjesme nastajale, uz izuzetak bitnika, koji su se tada tek bili pojavili (knjiga ustvari završava pjesmom posvećenom Allenu Ginsbergu). Nijedna druga zbirka lirike iz 60-ih godina protekloga stoljeća nije učinila više da se razbije zapekla obrazina suvremene akademske poezije. Za vrijeme tih sat, sat i pol, tijekom pauze za ručak dok je radio na recepciji Muzeja moderne umjetnosti (MoMA), O’Hara bi lutao ulicama Midtowna, puštajući misli da mu vrludaju, prisjećajući se tako nedavnoga službenog puta u Španjolsku, u aranžmanu muzeja, tijekom kojeg sam ga pratio, kao i onoga u Pariz, gdje je imao mnoge prijatelje: “Volio bih da zujim po Parizu / mjesto da zujim po New Yorku / Volio bih da ne zujim uopće / Proljeće je led se otopio i Ricard se lijeva”, ili pak snatreći o mjestima koja nikad nije ni posjetio: Singapur, Tokio, Harbin, koji se spominju u pjesmi “Dupe Mary Desti”, čije značenje sam slučajno odgonetnuo u jednoj knjižari nabasavši na knjigu Isadora Duncan’s End autorice Mary Desti. Većina ljudi nije svjesna te reference, a i nema veze. Frankov neusiljeni entuzijazam vodi čitatelja u sjajne polufikcijske univerzume gdje ga zatiče rame uz rame s Lanom Turner, Billie Holiday, 5
Predgovor Rahmanjinovim, kao i Majkama Amerike, na koje apelira: “puštajte djecu u kino!... Možda će vam biti čak i zahvalna / za svoja prva seksualna iskustva”. Živi užas! Da bi nadogradio tu dotada nečuvenu sugestiju, on rabi i riječ “jebati” i više no jednom, premda nije bio mačo obznanitelj “krutih istina”, već naprotiv, dobrostivi, ljubopitljivi, krajnje znatiželjni i zgodni mladac, koji bi tek nekoliko časaka dnevno odvajao na svoje dvojbe i premišljanja, prije negoli bi se vratio nazad u ured, kao i svi mi. John Ashbery
6
Pjesme za ručak
GLAZBA Predahnem li načas kod Konjanika zastajući da kupim sendvič s jetrenom kobasicom u Mayflower Shoppeu, učinit će mi se da onaj anđeo tjera konja u Bergdorf’s a ja sam gol poput stolnjaka, napetih živaca. S ratnom paranojom i ugaslim zvijezdama. Na dlanu držim tek 35¢ – kako li je besmisleno jesti! dok se slapovi vode slijevaju u lavore lišća, kao čekići staklenoga koncertnog klavira. Ako ti se čini da usne su mi od lavande pod krošnjom svijeta, onda moram pritegnuti remen. Poput zahuktale lokomotive, doba nespokoja i jasnosti otvara mi vrata u zimske večeri gdje snijeg lagano pada po novinama. U maramicu me utisni kao suzu – u maglovitoj jeseni ranoposlijepodnevnu trubu! I dok se po Park aveniji dižu božićna drvca, gledam svoje misli kako šeću svrhovite s odjevenim psima, dok ne zaiskre svi ti šareni lampioni! Ali nema više fontana i kiše, i radnje rade do kasno u noć. 1953.
7
Frank O’Hara
ALMA Est-elle almée?... aux premières heures bleues Se détruira-t-elle comme les fleurs feues...1 Rimbaud 1. Sunce, možda čak tri, jedno crno jedno crveno, znaš već, i ona koja neprekidno pleše lepezom žareći nebo što biva sve purpurnije; njena fina bijela koža poprilično je neorijentalna u oblim očima musave djece što stojeći ukrug žvaču mafine: žohari što virkaju iz mekinja. Dečko! kako si, Ivane Prezbiteru? s tim riječnim osmijehom, tako pocakljenim, znatiželjnim. 2. Kakav spomen Kralja? kolo sreće još uvijek se okreće, jabuke uz pjesmu trule, a Alceste na zimovanju u Nici je baš “najs”! Stog’ lutaj, dragi sveti pontifeksu, usudi se ubijati temeljito, pa pomisli čemu samo ta zgoda krvava 1
Pojašnjenja i bilješke vidjeti na kraju knjige.
8
Pjesme za ručak u srcu slabog plesača s nožnim prstom tako dragocjenim, kakva banda, kakva drskost! to njeno rođenje tako dražesno među žirovima s utisnutim noktima strasnih roditelja, kastanjetama! bjelačkim pričama! i razmjernom im rasipnošću: “Sveto Srce, o Srce tako bolesno, posveti Detroit i dobro ga zaposjedni onako šugavog i pohlepnog da Judin nam se prorok obavezno obznani.” Pa da zalegne, a mi ustanemo i Alma zapjeva k’o slavuj s rasplesanim noktima u očima. I mrtvim ocem na obali Gabona. 3. Detroit je utemeljen na obližnjem velikom razvođu odmah do Kanade, koja se prijateljski ponijela i smjesta sebi priskrbila naslov “Detroit Termopila”: ime što opstalo je svugdje gdje se do klasičnih plesova primjereno drži. Dozvolite da vas podsjetim na tu veliku kretnju zglobom, šizofrenu nagužvanost, krajnje prihvatljivu varijaciju do koje se dolazi uz prstohvat šalše od rajčica. Kakav uspjeh! U Detroitu biti optužen za potpirivanje čikaške vatre. Uz milijun ruskih ruža! Alma je prošla sito i rešeto, otvorila draguljarnicu, pa postala i brend izumivši uloške za cipelice. 9
Frank O’Hara Kako li je često mislila na oca! na onaj zamak, ljetnu kuhinju obraslu sljezovima i potokom što vitičasto poput zagrade teče pod vodenicom. Ali mnogu je ona gorku suzu prolila na daskama ovog teatra promišljajući duboko nemilu oskudicu božanske Providnosti, vazda pjevušeći, vazda pomičući se pomalo, ali nikada ne ispadajući iz takta. Jedne je sezone na vrhuncu nostalgije gostovala u baletu Salammbô Metropolitan opere; činilo se da joj je otac vrlo blizu u svom tom orijentalnom sjaju bambusovine i hotelskih palmi, narukvica, vonja skorenog znoja i istisnutih suza. U snijegu, pod krznom bijele lisice, bila je ljepša i od Mary Garden! 4. Sad naprijed na Zapad! “Odakle sam došao, kamo odlazim. U Zemlju indijansku!” Zlato! O, reci vidiš li Almu. Miljenicu Njihovu. Svi joj prijatelji bjehu umjetnici. I samo oni imaju uspomene. Samo oni vole cvijeće. I samo oni priređuju domjenke i umiru. Jadna Alma! Samo oni. Umrla je i kao da su odahnuli svi dragulji svijeta. Seizmograf Sveučilišta Fordham zabilježio je bar jednom duhovnu notu. Poput oštre krhotine u kratkom joj i mišićavom stopalu. Voljela je Zapadni svijet, premda ima i nekih što tvrde da zapravo i nije mrtva.
10
1953.
Pjesme za ručak
ZA RO\ENDAN RAHMANJINOVA
Brzo! posljednja pjesma prije no što skrenem s uma. Oh, Rahmanjinove! Onset, Massachusetts! Je l’ to smokvin biskvit svira trubu? Gromka okna pakla, hoće li se vaše cijevi ikad sasuti u prah? O, moja palačo od naranči, svaštarnico, spajalico, umbro, bazalte! Opet sam ono zbilja jadno dijete, onaj pipkav pizzicato. U džepu mi šljokice, jo-jo, tesarska olovka, ametist, hipo, predizborna značka, je li soba puna dima? Sranje na juhi, nek’ sagori! Znači, vratilo se. Nikad nećeš na duševni čistac.
11
1953.
Frank O’Hara
PJESMA Gledao sam kako oružnica ravna brončane cigle dok s neba bliješte mliječne šipke. Al’ gdje ode labud, onaj kljastih leđa?
Sad penjući se uza stube ulazim u svoj novi dom pun sivih radijatora i staklenih pepeljara punih vune.
Samovar mi valja zbaviti za zimu, s ugraviranim lišćem bosiljka i ukrajinskim mudrim izrekama što uz udaljen se lepet krila bolno odupiru vjetru, ali uz malo plavog vratit će se ljetni zrak dok para grgolji u napasnom monstrumu i ja bit ću sretan tu i tamo, pun čaja i suza. Pretpostavljam da nikad neću dospjeti do Italije, ali ostat će mi barem ta užasna tundra. Novi će mi dom biti pun drvlja, korijenja i sličnog, 12
Pjesme za ručak dok ja lutam uokolo u dolčeviti popravljajući bicikl. Gledao sam kako palisade podrhtavaju u snijegu moga lica, što postade nadnaravno čisto. Ne bih li ga pridobio, uništih jednom čovjeku predodžbu o sebi. Da sam tad imao samovar pristavio bih mu čaj i on bi me volio dok iz lončanice bujaju jaglaci tamo u mojoj ljupkoj sobi s prljavim pokrovcem za čajnik što tjera me na put da skupljam lišće. O, golemi moj glasoviru, ni nalik nisi bivanju na čistom zraku
iako je hladno a ti si sazdan od ogrjeva i vatre! Dižem ti poklopac i planine se vraćaju s lijepim riječima za mene.
Zvijezde trepte kao mrežica za kosu odbačena na stolcu što sad već leži u uličici iza teatra gdje glasovi na izdisaju sriču moju dramu.
13
Zapravo sam drvodjelac i riječi su mi ljubav koja svojevoljno paradira svojom sobom odbijajući i najmanji pokret.
1954.
Frank O’Hara
PUTEM DO SAN REMA
Japanske lijeske viju se visoko Mjesec redom reži na treptava okna stambene se zgrade gube u gluhom purpuru
Šišmiš uz siktaj k sjeveru brza do rešetke vode opasne stube i najednom sve je manja jara
Razroko se pseto češe o podrtu krpu betona klateći patrljkom prednje desne noge u obliku slova “V” al’ ni traga noktiju na ulici tek neka žena što se nudi
Musava je, jako stara i fićuka u prljavoj nadi da će kišiti večeras
Šestom avenijom autobus tetura pun pretile rulje što kašlje k’o u kinu pod iskričavim svjetlom zobljuć’ jedno drugom prhut
14
Mjesec se sklanja za oblake bolan od uličnog svjetla tvog pogleda – o, srce moje!
Pjesme za ručak I taj čin ljubavni tek bizon je podzemne što grabi niz ekspresnu prugu kroz slavoluke bačenih papira dok se jedan mornar trijezni i sitnišem kljuka aparate za kikiriki
Premda i drugih ima u toj noći: daleke usne prašno pazuho pâsu nosnice su pune suza
Hi-fi odmara u kutiji ruka je na prozorskom oknu slatki mir violinskih žica mrsi mladićevu kosu dok sjajne mu crne oči iskričave mrlje odapinju daleko Jest blesav si što pušiš barovi su za zečeve što voljeli bi nadživjeti ljude. 1954.
15
Frank O’Hara
2 PJESME IZ OHARE MONOGATARIJA
1 Moja ljubav stiže u čaši burbonske krvi saksofon il’ kornet qu’importe où? zelenilo staklenog cvijeća dans le Kentucky uvijek ista maramica prislonjena uz isti nos od damasta podiže mi raskošnu kragnu i zabacuje šal oko vrata Baudelaire vječne čistoće Kyota nije li malo udaren u glavu? 2 Nakon dugog puta do svetišta u drvenim klompama pogubnima po mišiće čaj je gorak i grudi tvrde toliko terase za jednu večer
16
Pjesme za ručak nigdje više nema oceana ne vidim ocean dok hoduljama uokolo prebirem po mraku ruke na zglobovima stopala na zapešćima gol u mislima kao bič od najprostije hulahopke radio radi cigareta se puši od ugodna valjanja u glibu što neki ga zovu Mliječni put u dalekim zemljama Okcidenta nad drvećem gdje zabavne lubanje žive
17
1954.
Frank O’Hara
KORAK OD NJIH
Vrijeme je ručka, pa krećem u šetnju kroz taksije boje vreve. Najprije niz pločnik gdje radnici svoja sjajna prljava torza hrane sendvičima i Coca-Colom, pod žutim šljemovima što ih – pretpostavljam – štite od otpalih cigli. Zatim dalje avenijom gdje suknje plešu iznad potpetica i lepršaju nad rešetkama otpadnih kanala. Sunce je vrelo, ali taksiji kovitlaju zrak. Gledam neke ručne satove na sniženju. U piljevini se valjaju mačke. Potom dalje do Times Squarea, gdje dim suklja iz reklame nad mojom glavom, a gore u visini teče neki slap. Jedan crnac stoji na vratima s čačkalicom u zubima, blago unezvijeren. Plavokosa zboristica lovi mu pogled: on se na to smiješi i trlja bradu. I najednom odasvud sirene: četvrtak je, 12:40. 18
Pjesme za ručak Dnevni neon velik je užitak, napisao bi Edwin Denby, baš kao i žarulje u po bijela dana. Zastajem na cheeseburger u JULIET’S CORNERU. Giulietta Masina, supruga Federica Fellinija, è bell’ attrice. I čokolada se istopila. Po ovakvom danu dama s lisicom trpa svoju pudlicu u taksi. Nekoliko Porto rikanaca je na aveniji danas, što utopljuje i uljepšava prizor. Najprije je Bunny umrla, zatim John Latouche, pa Jackson Pollock. Ali zar ih je zemlja tako puna kao što ih život bijaše pun? Jeo sam i hodam uz golišave časopise i plakate za KORIDU i Mahnattan Storage Warehouse, koji će uskoro sravniti sa zemljom. Mislio sam da je Armory Show održan tamo. Sad još čaša soka od papaje i nazad na posao. Srce mi je u džepu: Pjesme Pierrea Reverdyja.
19
1956.
Frank O’Hara
CAMBRIDGE Još uvijek kiši i žutozeleno vlaknasto voće baš bedastim se čini oko prozora s pogledom na zimska stabla s tek tri blijeda lista. Kuhalo radi, uz instant kavu jedini zemaljski izvor topline. Navlačim tople samtaste hlače, debeli kestenasti pulover, ogrćući se starim kestenastim kućnim mantilom. Baš kao Pasternak u Marburgu (kažu da su Italija i Francuska hladnije, ali siguran sam da je u Njemačkoj hladno barem kao ovdje), ali lišen Majstorove inspiracije, mogao bih se nasmrt smrznuti i prije nego iskoračim u tu bijelu kišu. Mogao sam sinoć ostaviti prozor zatvoren? Ali otud stiže zdravlje! Njegov dah Urala uvlači me u plamen kao zaboravljenu cigaretu. Gori! ovo nije zanemarivo, budući poetično, a ne slabašno, jer to uz neprocjenjiv trošak sponzorira najveći živući ruski pjesnik. Preko puta ulice je zgrada pod skelama sama na kiši. Potajno ću raditi na njoj. 1956.
20
Pjesme za ručak
PJESMA Instant kava s malo kiselkastog vrhnja i telefonski poziv onostranom što se izgleda nimalo ne bliži. “Ah, tatice, biva mi se pijan danomice” od poezije jednog novog prijatelja; moj život je kao dragocjena kap na vidovitim dlanovima drugih što ćute svoju nemoć, kao i moju. Je l’ ovo ljubav, sad kad je prva ljubav napokon mrtva, tamo gdje ništa nije nemoguće? 1956.
21
Frank O’Hara
TRI ZRAKA
za Normana Bluhma
1. Toliko je toga u zraku! čađa, muda slona, jedan ispuhani kineski balon, mačka o rep obješena i čula mrtvih što lutaju s one strane moga krepanoga i krvavog oka 2. Negdje u dubinama je mala ptica što samo tiho pjevuši, pjevuši o umjerenosti i čvrstini, ona vodi ljevaonicu kako samo čvrsto grabi stvari! od mulja ih otima, a potom ih, avaj! vragolasto ispušta u kazan odurnosti i uvijek neki sunčev zalaz imenuje topole što vodnih zjena zamjećuju samo sebe 22