George Orwell PREDAH
George Orwell PREDAH Naslov izvornog izdanja George Orwell COMING UP FOR AIR S engleskoga prevela MIA PERVAN Copyright © 1939 by Eric Blair © the Estate of the late Sonia Brownell Orwell, 1986 Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 31 (186)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000902847 ISBN 978-953-320-087-3
Mrtav je, ali se ne da. Popularna pjesma
PRVI DIO
I. Ta mi je ideja zapravo pala na pamet onoga dana kad sam dobio novo zubalo. Dobro se sjećam toga jutra. U četvrt do osam, tako nešto, skočio sam iz postelje i uletio u kupaonicu na vrijeme da zapriječim ulaz djeci. Bilo je odurno siječanjsko jutro s prljavim, žućkastosivim nebom. Kroz kupaonski prozorčić pogled mi padne na četrdesetak četvornih metara trave okružene živicom od kaline, a u sredini gola zemlja – mi to nazivamo stražnjim vrtom. Isti takav stražnji vrt, ista živica od kaline i ista trava resi sve kuće u Ellesmere Roadu. Jedina je razlika u tome što tamo gdje nema djece nema ni gole zemlje u sredini. Dok mi se kada punila vodom, pokušavao sam se obrijati prilično tupom britvicom. Iz zrcala pogledavalo me vlastito lice, a pod njim, iz čaše s vodom na maloj polici iznad umivaonika, umjetni zubi za to lice. Bila je to privremena proteza koju mi je dao moj zubar gospodin Warner dok ne izradi novu. A lice mi zapravo i nije tako ružno. Jedna od onih ciglastocrvenih faca što pristaje uz kosu boje maslaca i svijetloplave oči. Nisam ni posijedio ni oćelavio, Bogu hvala, a kad stavim zubalo, ne bi se reklo da imam četrdeset pet godina. Trudeći se zapamtiti da moram kupiti nove britvice, sjeo sam u kadu i počeo se sapunati. Nasapunao sam ruke (punašne i pjegave sve do lakata), dohvatio četku za leđa i nasapunao lopatice koje inače ne mogu dosegnuti rukom. Smeta me što sad već ima nekoliko dijelova koje ne mogu dohvatiti. Zapravo, naginjem debljini. Neću reći da sam poput pretilih sajamskih egzemplara. Nemam više od 85 kilograma, a obujam struka, kad sam ga posljednji put 7
George Orwell mjerio, iznosio mi je 122 ili 124 centimetra, tako nešto. No nisam štono kažu »odvratno« debeo, nisam od onih kojima trbuh visi zamalo do polovine bedara. Tek, trup mi je poširok, bačvasta oblika. Znate li kako izgleda krepak, dobroćudan debeljko, tip atletski krupne građe kojega obično zovu Debs ili Gico, a koji je duša i srce svake veselice? Takav sam vam ja. Najčešće me zovu »Debs«. Debs Bowling. A pravo mi je ime George Bowling. No u tom trenutku nisam se baš osjećao kao duša i srce veselice. Zapitao sam se zašto sam rano ujutro gotovo uvijek mrzovoljan, premda dobro spavam i imam dobru probavu. Znao sam, naravno, što me smeta – ti vražji umjetni zubi. Izgledaju mi kao kljove uvećane vodom u onoj čaši, a cere mi se poput zuba u goloj lubanji. Gadno je kad osjetite da vam se desni dodiruju, da su vam se usne nekako zgrčile, uvenule, što li, kao da ste zagrizli kiselu jabuku. Možete vi reći što hoćete, ali umjetni zubi velika su prekretnica u životu. Kad vam ispadne i posljednji prirodni zub, odzvonilo je vremenu kad ste si mogli umišljati da ste holivudski šeik. A ja sam debeo i imam četrdeset pet godina. Kad sam ustao da se nasapunam između nogu, pogledao sam nadolje. Glupo je reći da debeli ljudi ne vide vlastita stopala, ali je činjenica da ih i ja, kad se uspravim, vidim samo dopola. Nema te žene, pomislio sam dok sam sapunao trbuh, koja će me ikad više dvaput pogledati ako joj ne platim. Ali to ne znači da sam u tom trenutku osobito želio da me ijedna dvaput pogleda. No rekao bih da sam toga jutra imao debelog razloga za dobro raspoloženje. Kao prvo, nije me čekao nikakav posao. Krntija kojom »pokrivam« svoj okrug (moram vam reći da radim u osiguravajućem društvu Leteći Salamander koje vas, uz životno osiguranje, osigurava od požara, provale, pomorskih nezgoda – svega) bila je na popravku, pa premda sam morao svratiti u londonsku ispostavu i tamo ostaviti neke dokumente, bio sam zapravo 8
PREDAH uzeo slobodan dan kako bih mogao otići po novu protezu. Osim toga, u zadnje mi se vrijeme još nešto mota po glavi. Imam sedamnaest funta za koje nitko ne zna – to jest nitko u obitelji. Evo kako se to dogodilo. Jedan frajer u tvrtki, neki Mellors, bio se domogao knjige Astrologija i konjske trke, u kojoj pisac kaže da sve ovisi o utjecaju planeta na boje džokejeve odjeće. Eto, a u jednoj utrci sudjelovala je kobila zvana Gusareva Mlada, kljuse bez ikakve šanse za pobjedu, a njezin je džokej bio odjeven u zeleno – pravu boju za planete koji su u tom trenutku bili u ascendentu. Zaluđen tom astrološkom bajkom, Mellors je bio stavio nekoliko funta na kobilu, pa me na koljenima molio da i ja učinim isto. Na kraju balade, a najviše da mu začepim gubicu, riskirao sam deset šilinga, iako se u pravilu ne kladim. I bogme je Gusareva Mlada pobijedila. Zaboravio sam koliko je točno iznosio zgoditak, no moj je dio bio sedamnaest funta. Taj sam novac valjda instinktivno – što je čudno, ali zacijelo ukazuje na još jednu prekretnicu u mome životu – potajno uložio u banku, a da nikome nisam ni pisnuo. Nikad dotad nisam učinio takvo što. Dobar muž i otac bio bi kupio Hildi (to mi je žena) haljinu i klincima cipele. No ja sam punih petnaest godina bio dobar muž i otac i to mi je počelo ići na jetra. Bolje sam se osjećao kad sam se cijeli nasapunao, pa sam se opružio u kadi i počeo razmišljati o tih sedamnaest funta i o tome u što ću ih utrošiti. Činilo mi se da imam dvije mogućnosti: provesti vikend s nekom ženskom ili ih mirne duše spiskati na gluposti poput cigara i duplih viskija. Upravo sam si bio natočio još malo vruće vode u kadu i zavezao se u misli o ženama i cigarama kadli začuh silnu halabuku, kao da je niz one dvije stube što vode u kupaonicu nagrnulo krdo bivola. Klinci, naravno. Dvoje djece u kući maloj poput naše isto je što i litra piva u krigli od pola litre. Izvana je dopirao zvuk divljačkog toptanja, a zatim panično zapomaganje. 9
George Orwell »Tata. Daj otvori!« »Ne mogu. Makni se odatle!« »Ali tata! Sila mi je!« »Nađi si drugo mjesto! U kadi sam.« »Ta-ta! Sila mi je!« Uzalud! Dobro sam znao što znači ta panika. WC je u kupaonici – jasno da jest, a gdje bi bio u kući poput naše? Odčepio sam kadu pa se samo površno obrisao što sam brže mogao. Kad sam otvorio vrata, mali Billy – moj najmlađi, onaj od sedam godina – prošišao je kraj mene izbjegavši pljusku. Tek kad sam se već bio potpuno odjenuo i počeo tražiti kravatu, shvatio sam da još imam sapunice na vratu. A to je gadno. Imate odvratan osjećaj da vam je vrat ljepljiv, i zanimljivo je kako, koliko god ga brisali spužvom, ostaje ljepljiv do kraja dana. Sišao sam u blagovaonicu neraspoložen i nabrušen. Naša blagovaonica, kao i sve blagovaone u Ellesmere Roadu, skučena je prostorijica otprilike četiri sa tri i pol, a zbog japanske vitrine od hrastovine s dvije prazne vinske karafe i srebrnim stalkom za jaja, koji nam je Hildina majka poklonila za vjenčanje, djeluje još skučenije. Hilda je namrgođeno sjedila s druge strane čajnika, uspaničena kao i obično, i snuždena viješću iz dnevnih novina News Cronicle koje su javljale da će poskupjeti maslac ili nešto slično. Nije bila upalila plinsku peć pa je soba, unatoč zatvorenim prozorima, bila užasno hladna. Sagnuo sam se i kresnuo šibicom prema peći dišući glasno, kroz nos (kad se sagnem uvijek se uspušem i počnem dahtati) – neka zna da mi nije pravo. Pogledala me iskosa kao i uvijek kad misli da se čudno ponašam. Hilda ima trideset devet godina, a kad sam je upoznao izgledala je baš kao zec. I sada tako izgleda, samo što je jako omršavjela i grdno se smežurala, a pogled joj je vječno zamišljen i zabrinut; kad se uzruja više nego ina10
PREDAH če, pogrbi se i prekriži ruke na prsima poput stare Ciganke nad otvorenom vatrom. Spada među one koji najviše uživaju u predviđanju katastrofa. Malih, dakako. A usto se nimalo ne uzbuđuje zbog ratova, potresa, boleština, gladi i revolucija. Poskupjet će maslac, došao je ogroman račun za plin, djeci su se poderale cipele a valja platiti najnoviju ratu za radio – to je vječna Hildina žalopojka. Shvatio sam da je najsretnija kad se stane njihati amo-tamo, a ruke prekriži na prsima i tužno pogledava u mene: »Ali, George, situacija je jako ozbiljna! Što će biti s nama? Odakle nam novaca za sve to! Imam dojam da ne shvaćaš koliko je to ozbiljno!«, i tako dalje, bez kraja i konca. Utuvila si je u glavu da ćemo završiti u ubožnici. Pritom je najsmješnije da će to, ako i završimo u ubožnici, njoj smetati mnogo manje nego meni; ustvari, bit će joj drago, jer će se ondje osjećati zaštićeno. Klinci su već bili sišli u blagovaonicu nakon što su se oprali i odjenuli brzinom svjetlosti, kao i uvijek kad nema straha da itko drugi treba kupaonicu. Kad sam sjeo za stol, već su se rječkali na temu: »Ti si to učinio. Da, jesi!« »Ne, nisam!« »Jesi!« »Nisam!« i činilo se da će tako nastaviti do podneva, sve dok im nisam naredio da začepe. Samo ih je dvoje: sedmogodišnji Billy i jedanaestogodišnja Lorna. Čudni su osjećaji koje gajim prema tim klincima. Najčešće ih jedva podnosim. A slušati ono što govore upravo je nesnosno. Sad su u onoj nezahvalnoj dobi kad ih zaokupljaju stvari poput ravnala, pernica i pitanja o tome tko je dobio bolju ocjenu iz francuskoga. Inače, osobito kad spavaju, gledam ih posve drugim okom. Katkad, u ljetne večeri dok još ima svjetla, stanem nad njihove krevetiće i gledam kako spavaju okruglih lišca i svijetle kose, nekoliko nijansi svjetlije od moje, i osjetim da mi se srce uzbudilo, kao što, mislim, piše u Bibliji. Tada mi se učini da sam tek suho zrno graška koje ne vrijedi ni prebite pare i da sam važan samo utoliko što sam ta mala stvorenja do11
George Orwell nio na svijet i što ih hranim dok još rastu. Ali to se dogodi samo koji put. Najčešće mi se vlastiti život učini itekako važnim, osjetim da u ovom starom panju još ima života i da me čeka još mnogošto dobroga. I tada mi nikako nije po volji predodžba o sebi kao o kakvoj pitomoj kravi muzari koju sisaju mnoge žene i zahtjevni klinci. Nismo baš mnogo razgovarali za doručkom. Hilda je bila u jednom od svojih raspoloženja tipa »ne znam što ćemo!« dijelom izazvanim poskupljenjem maslaca, a dijelom time što su božićni blagdani bili gotovo pri kraju i što smo još dugovali pet funta školarine za prošlo polugodište. Pojeo sam meko kuhano jaje i namazao krišku kruha džemom od naranče marke Golden Crown. Hilda uporno kupuje taj džem. Pola kile košta pet i pol penija, a na naljepnici najsitnijim slovima piše da džem, u skladu sa zakonskim propisima, sadrži »stanovitu količinu neutralnog voćnog soka«. To me navelo da se gnjevnim tonom, kojemu ponekad pribjegnem, upustim u glasno razmišljanje o »neutralnim voćkama« i u pitanje kako te voćke izgledaju i gdje pobogu rastu, sve dok se Hilda nije razbjesnila. A nije da joj smeta što joj se podsmjehujem, nego negdje u primozgu misli da je bezočno zbijati šale na račun onoga na čemu možemo uštedjeti. Prelistao sam novine, ali nije bilo bogzna kakvih novosti. Dolje u Španjolskoj i tamo daleko u Kini kolju se kao i obično; u čekaonici jedne željezničke stanice nađene su dvije ženske noge; još se ne zna hoće li se kralj Zog uopće vjenčati. Oko deset sati, mnogo ranije no što sam kanio, konačno sam krenuo u grad. Klinci su se otišli igrati u park. Jutro je bilo užasno hladno. Kad sam izašao iz kuće, po sapunastoj mrlji na šiji zviznuo me opak zapuh vjetra od kojega mi se najednom učinilo da mi je odjeća pretijesna, a cijelo tijelo ljepljivo.
12
II. Znadete li kako izgleda ulica u kojoj stanujem – Ellesmere Road u West Bletchleyju? Ako ne znate, sigurno znate kako izgleda pedesetak isto takvih ulica. A znate li kako se te ulice poput gangrene šire po svim predgrađima i prigradskim naseljima? Beskrajni nizovi posve istih, malih polusamostojećih kuća – ima ih do broja 212 u Ellesmere Roadu, a mi smo na broju 191 – a sve su nalik na zgrade za socijalno ugrožene i uglavnom su još ružnije. Žbukano pročelje, obojena ograda, živica od kaline i zelena ulazna vrata. Svaka ima svoje ime. Lovorika, Mirta, Glogov cvijet, Mirni kutak, Moj mir, Lijepi pogled. Otprilike na svakoj pedesetoj kući neki je buntovnik, koji će po svoj prilici završiti u ubožnici, svoja vrata obojio u plavo. Osjećaj da mi je vrat ljepljiv bio me potpuno obeshrabrio. Čudno je što može obična ljepljiva šija. Oduzme vam energiju, izazove osjećaj nelagode, gotovo stida, slično kao kad vam se na javnom mjestu najedanput odlijepi poplat. Toga jutra nisam imao nikakvih iluzija o sebi. Bilo mi je kao da sam stao ustranu i počeo promatrati sebe: hodam ulicom, crven u licu, sa zubalom, u jeftinom odijelu. Čovjek poput mene ne može izgledati gospodski. I s udaljenosti od sto metara odmah ćete prokljuviti... možda ne da radim u osiguranju, nego da sam akviziter koji nudi rog za svijeću, ili pak sitni trgovac. Jer odjeća koju sam imao na sebi gotovo da je odora takvog soja ljudi. Iznošeno sivo odijelo s uzorkom riblje kosti, plavi kaput od pedeset šilinga, polucilindar, bez rukavica. A i pogled mi je tipičan za ljude koji prodaju robu na proviziju 13
George Orwell – neotesan i drzak. U svom najboljem izdanju, kad imam novo odijelo ili cigaru u ustima, mogao bih proći za kladioničara ili za krčmara, a u gorem izdanju možda za tipa koji ide od vrata do vrata i prodaje usisavače, ali ćete najčešće, čim me ugledate, odmah reći: »Ovaj zarađuje pet do deset funta na tjedan.« Kad je riječ o mojim primanjima i položaju na društvenoj ljestvici, spadam među osrednju čeljad iz Ellesmere Roada. Ulica je bila polupusta. Muškarci su bili odjurili uloviti autobus u 8:21, a žene su petljale oko plinskih peći. Kad imate vremena promatrati svijet oko sebe, i kad ste dobro raspoloženi, bude vam smiješno hodati tim prigradskim ulicama i razmišljati o životu tamošnjih stanovnika. Jer kakve su to ulice, molim lijepo, svi ti Ellesmere Roadi? Puki zatvori, a sve su im ćelije u istom nizu. Redovi polusamostojećih mučilišta u kojima bijedni mali trudbenici, oni sa pet do deset funta na tjedan, drhte i strepe jer imaju šefa koji im vadi mast, ženu koja im jaše za vratom i djecu što im sišu krv kao pijavice. Kakve li su sve gluposti izrečene o patnjama radničke klase! A meni baš i nije žao proletera. Jeste li ikad čuli za nadničara koji ne može zaspati jer se boji da će mu šef dati nogu? Proleter pati fizički, ali kad ne radi, slobodan je. A u svakoj od ovih žbukanih škatuljica čuči jadnik koji nikad nije slobodan osim kad spava i sanja da je bacio šefa u bunar i zatrpao ga gromadama ugljena. Naravno, temeljni problem ljudi poput nas, pomislio sam, u tome je što umišljamo da imamo što izgubiti. Kao prvo, devet desetina stanovnika Ellesmere Roada ima dojam da posjeduju kuće u kojima stanuju. Ellesmere Road, kao i cijela okolna četvrt, sve tamo do High Streeta, dio je golemog reketa zvanog Hesperides Estate, u vlasništvu građevinskog društva Cheerful Credit Building Society. Građevinska društva zacijelo su najlukaviji reket moder14
PREDAH noga vremena. I osiguranje u kojemu ja radim, lupeški je posao, priznajem, ali to je barem otvorena prijevara, gdje su sve karte na stolu. No ljepota prijevare građevinskih društava u tome je što njihove žrtve misle da im ta društva čine uslugu. Oni vas mlate, a vi im ližete ruku. Ponekad pomislim da bih volio da na vrh Hesperides Estatea postave golemi kip boga građevinskih društava. Bio bi to neobičan bog. Među ostalim i dvospolac. U gornjem bi dijelu bio izvršni direktor, a u donjem trudna žena. U jednoj bi ruci nosio golem ključ – ključ ubožnice, dakako – a u drugoj rog pun voća, kako ono zovu takav rog, kornukopija, mislim, iz koje bi ispadali mali prijenosni radioaparati, police životnog osiguranja, zubala, aspirini, kondomi i valjci za tabanje vrtnih staza. Mi iz Ellesmere Roada zapravo ne posjedujemo kuće u kojima živimo, pa ni onda kad ih otplatimo. One ni tada ne postaju naše vlasništvo, riječ je tek o kupnji na lizing. Cijena im je petsto pedeset, otplaćujemo ih šesnaest godina, a to su kuće koje bi, da ih kupite za gotovinu, koštale oko tristo osamdeset. To znači da Cheerful Credit ostvari profit od stotinu i sedamdeset, a ne treba ni reći da iz tog posla izvuče mnogo više. U stavku od tristo osamdeset uključen je profit građevinske tvrtke, ali Cheerful Credit i sam gradi kuće i ubire profit od izgradnje, sada pod imenom Wilson & Bloom. Jedino što mora platiti materijal. Pritom profitira i na materijalu jer pod imenom Brookes & Scatterby sam sebi prodaje opeku, pločice, vrata, okvire za prozore, pijesak, cement i – mislim – staklo. A ne bi me iznenadilo kad bih doznao da pod nekim drugim imenom sam sebi prodaje drvo od kojega izrađuje vrata i okvire za prozore. Ujedno – a to je nešto što smo zbilja mogli predvidjeti, ali nismo, pa smo se zaprepastili kad nam je doprlo do mozga – Cheerful Credit ne pridržava se uvijek vlastitih ugovora. U doba kad su ga 15
George Orwell gradili, Ellesmere Road je gledao na Plattove livade – ništa osobito, ali dobro mjesto na kojem su se djeca mogla igrati. Ništa nije bilo utanačeno crno na bijelo, ali se uvijek podrazumijevalo da se na tom zemljištu neće graditi. No predgrađe West Bletchley brzo je raslo; 1928. godine otvorena je tvornica marmelade Rothwell, 1933. startala je angloamerička tvornica bicikla, povećavao se broj stanovnika, a povećavale su se i najamnine. Nikad nisam uživo vidio Sir Herberta Cruma niti ijednog velikog igrača iz Cheerful Credita, ali sam bio itekako svjestan da su i njima potekle sline. Jednog lijepog dana došli su građevinari i tada su na Plattovim livadama počele nicati kuće. Mi, vezani za Hesperides, zajaukali smo od očaja; osnovano je društvo za zaštitu stanara. Uzalud! U pet minuta Crumovi su nam odvjetnici začepili usta i Plattove su livade pretvorene u gradilište. No rafinirana smicalica, ona koja je, mislim, Crumu priskrbila naslov baroneta, bila je smicalica na mentalnom planu. Zbog puste iluzije da smo vlasnici tih kuća i da smo ono što nazivaju »zainteresirane strane«, mi, namagarčene budale iz Hesperidesa i sličnih tvrtki, zauvijek smo pretvoreni u odano Crumovo roblje. Svi smo mi čestiti kućevlasnici, a to će reći konzervativci, torijevci, klimavci i dupelisci. Ta tko bi se usudio ubiti zlatnu koku! A činjenica da zapravo nismo kućevlasnici, da otplaćujemo svatko svoju kuću dršćući od straha da bi nešto moglo poći po zlu prije nego otplatimo zadnju ratu dodatno otežava situaciju. Svi smo kupljeni, štoviše, kupljeni smo vlastitim novcem. I svaki taj potlačeni jadnik, koji rinta od jutra do sutra da bi platio dvostruki iznos za kućicu od opeka zvanu Belle Vue, što će reći Lijepi pogled, a kuća nema ni L od lijepog pogleda, ali nikom ništa – svaki taj naivni jadnik bio bi spreman poginuti na bojnom polju da zaštiti zemlju od boljševizma. Skrenuo sam u Walpole Road i došao do High Streeta. 16
PREDAH Vlak za London polazi u 10:14. Naišavši na robnu kuću Sixpenny Bazaar, sjetio sam se da moram kupiti britvice. Na odjelu kozmetike ugledao sam poslovođu, šefa odjela, ili kako ga već zovu – izderavao se na prodavačicu. Ujutro obično nema mnogo kupaca u toj robnoj kući. Uđete li čim je otvore, katkad ćete ugledati prodavačice postrojene pred poslovođom koji im čita jutarnju bukvicu tek toliko da ih dovede u red za taj dan. Kažu da te velike robne kuće imaju neke tipove koji umiju majstorski peckati i ismijavati osoblje, pa ih šalju od jedne do druge podružnice neka potaknu djevojke na rad. Spomenuti poslovođa bio je čangrizav, malen čovo uglatih ramena i nakostriješenih sijedih brčića. Upravo se bio okomio na prodavačicu zbog pogrešno uzvraćenog sitniša i režao poput kružne pile. »Ma nemoj! Nisi stigla brojiti! Naravno da nisi. Što bi se ti mučila, a? Baš tebe briga!« Nehotice sam ulovio njezin pogled. Mora da joj je bilo neugodno što je usred tog prekoravanja promatra debeli sredovječni tip crvena lica. Okrenuo sam se brzinom munje hineći da me zainteresiralo nešto s obližnje tezge, koluti za zavjese, tako nešto. Poslovođa se opet okomi na prodavačicu. Bio je od onih zanovijetala koji na trenutak ostave žrtvu na miru da bi joj domalo opet skočili za vrat, poput muhe zunzare. »Nisi stigla brojiti, kažeš, a! Fućka se tebi što fale dva šilinga. Vrlo važno, a? Sitnica, jel’? Teško ti se pomučiti! Radiš onako kako je tebi lakše! I briga te za druge, ha?« Trajalo je to oko pet minuta, čulo ga se do pola dućana. Nekoliko puta se okrenuo na peti ne bi li sirotica pomislila da je završio, a onda pojurio u novi napad. Stajao sam podalje od njih i promatrao ih krajičkom oka. Prodavačica, punašno djevojče od osamnaestak godina, lica 17
George Orwell okrugla kao mjesec, bila je od onih koje se uvijek prevare pri uzvraćanju sitniša. Problijedjela je pa pocrvenjela i sva se grčila, doslovno se grčila od bola, kao da ju je izbičevao. Djevojke za drugim tezgama pravile su se da ne čuju. A on? Onako ružan i malen, napuhan kao pjetlić, ruku prekriženih pod skutima sakoa – čovjek bi rekao rođen za stožernog narednika, da nije bio onako niska rasta. Jeste li primijetili kako takve nasilničke poslove često daju kepecima? Unosio joj se u lice cijelim trupom i nakostriješenim brkovima e da bi se mogao što bolje derati. A ona se crvenjela i drhturila. Naposljetku, kad je valjda procijenio da ju je dovoljno izgrdio, krenuo je dalje šepireći se poput admirala na palubi, a ja sam prišao tezgi s britvicama. On je znao da sam čuo svaku riječ, a znala je i ona, i oboje su znali da ja to znam. No najgore od svega je bilo što se ona zbog mene morala pričinjati da se ništa nije dogodilo i držati se na doličnoj distanci u ophođenju s muškim kupcima. Morala je igrati ulogu odrasle mlade dame samo pola minute nakon što sam vidio kako se gad otresa na nju kao da je balavica! Još je bila crvena u licu, još su joj se tresle ruke. Zamolio sam je da mi pokaže britvice, a ona stane petljati po ladici s jeftinim brijaćim priborom. Uto onaj mali gad opet krene prema nama, pa i ona i ja na trenutak pomislismo da se vratio u novi napad. Djevojka ustukne kao pas kad ugleda bič. No krajičkom oka neprijateljski je gledala u mene. Bio sam svjedok njezina poniženja, zato me je mrzila. Čudno! Pokupio sam se noseći britvice. »Zašto te cure to trpe?« pitao sam se. Boje se, naravno. Neka mu samo jedanput odgovore, lete van. A isto je gdje god se okrenete. Sjetio sam se mladića koji me katkad poslužuje u trgovini mješovitom robom. Kršan dvadesetogodišnjak, rumen kao ruža, snažnih ruku – mogao bi raditi u kovačnici. A 18
PREDAH stoji za tezgom, u bijeloj kuti, pogrbljen, trlja ruke i ponavlja: »Da, gos’n! Točno, gos’n! Lijepo vrijeme za ovo doba godine, gos’n! Što bi gospodinu danas bilo po volji?« – čovjek bi pomislio: čeka da ga udarite nogom u stražnjicu. Čini to po šefovoj naredbi, dakako, jer kupac je uvijek u pravu. A na licu mu se čita smrtni strah, jer mogli biste ga tužiti zbog neljubaznosti, a to bi značilo otkaz. Osim toga, kako može znati da niste jedan od njuškala koje tvrtka šalje u obilazak? Strah! Plivamo u strahu. To je naš element. A oni koji ne umiru od straha da će izgubiti posao, smrtno se boje rata, fašizma, komunizma ili čega sličnog. Židovi se, pak, znoje kad pomisle na Hitlera. Palo mi je na pamet da onaj mali kopilan nakostriješenih brkova vjerojatno strepi od otkaza mnogo više nego prodavačica. Sva je prilika da ima obitelj, mora je uzdržavati. Ali tko zna, možda je kod kuće krotak kao janje, možda u stražnjem vrtu uzgaja krastavce, možda pušta da mu žena sjedi u krilu i da mu klinci čupkaju brkove. Isto kao što su – ako je vjerovati onome što čitamo – španjolski inkvizitori ili glavešine iz ruskog GPU-a1 u privatnom životu bili dobri, blagi ljudi, divni muževi i očevi, privrženi svojim pitomim kanarincima, i tako dalje. Djevojka za tezgom s kozmetičkim potrepštinama promatrala me dok sam izlazio. Najradije bi me bila na mjestu ubila. Kako me mrzila zbog onoga što sam vidio! Mnogo više no što je mrzila poslovođu.
1
GPU – sovjetska tajna policija (Op. prev.)
19
III. Nisko nad glavom letio nam je bombarder. Minutu-dvije činilo se da se kreće ukorak s vlakom. Nasuprot meni sjedila su dva priprosta tipa u otrcanim kaputima, očito trgovački putnici najnižeg ranga, po svoj prilici novinski akviziteri. Jedan je čitao Mail, a drugi Express. Po njihovom sam ponašanju vidio da me drže jednim od svojih. A tamo, na drugom kraju vagona, dva su odvjetnička vježbenika, s crnim aktovkama, razgovarali nabacujući se pravnim izrazima kojima su nas željeli zadiviti i pokazati nam da ne pripadaju običnom svijetu. Promatrao sam pročelja kuća što su promicale pored nas. Pruga iz West Bletchleyja uglavnom prolazi pokraj siromaških nastamba, ali tu vlada svojevrstan mir, pogled vam pada na mala stražnja dvorišta sa cvijećem u teglama, na ravne krovove, žene koje vješaju oprano rublje i na krletke po zidovima. Veliki crni bombarder lagano se zanjiše u zraku i odleti dalje, nisam ga više vidio. Sjedio sam leđima okrenut lokomotivi. Jedan od one dvojice trgovačkih putnika baci brz pogled prema avionu. Znao sam što misli. Uostalom, svi to misle. Ne morate biti silno pametni da bi vas morile takve misli u današnje doba. A što ćemo kada za godinu-dvije ugledamo takav avion? Trčat ćemo u podrum, piškit ćemo u gaće od straha. Frajer odloži svoj Daily Mail. »Pobijedio je Templegate«, reče. Odvjetnički vježbenici nabacivali su se učenim gluparijama o neograničenom pravu vlasništva i nominalnim najamninama. Uto se jedan od trgovačkih putnika pipne po džepiću na prsluku i izvadi zgužvanu cigaretu marke 20
PREDAH Woodbine. Zatim se pipne po drugom džepiću i nagne se prema meni. »Imaš šibicu, Debs?« Počeo sam tražiti šibice. Eto vidite, nazvao me »Debs«. Zapravo, zanimljivo. Načas sam prestao razmišljati o bombama i počeo misliti na vlastito tijelo, onakvo kakvim sam ga vidio toga jutra u kadi. Istina je da sam debeo; gornji mi je dio tijela gotovo točno u obliku bačvice. Ali zanimljivo je kako vam svi, pa i potpuni neznanci, bez ustezanja nadijevaju uvredljive nadimke samo zato što ste malo krupniji. A što bi bilo da je čovjek grbav ili škiljav ili da ima zečju usnu – bi li ga i tada kojekakvim nadimcima podsjećali na tjelesne nedostatke? No debele etiketiraju bez ustezanja. Ja sam tip čovjeka kojega ljudi automatski tapšaju po ramenu i bubaju u rebra, a pritom gotovo svi misle da mi to godi. Nikad ne prekoračim prag bara Crown u Pudleyju (jednom na tjedan prolazim tim putem, poslom) a da me onaj magarac Waters (trgovački putnik tvrtke Seafoam Soap, koji manje-više stalno visi u tom baru), ne mune u rebra s riječima: »U tom salu leži siroti Tom Bowling!«, što je šala koje se oni dripci u baru nikad ne mogu zasititi. Prst je u Watersa tvrd poput željezne šipke. Svi oni misle da debeli ljudi ništa ne osjećaju. Trgovački putnik iskamčio mi je još jednu šibicu, ovaj put da pročačka zube, a zatim mi vratio kutiju. Vlak se velikom brzinom uspinjao na željezni most. Pogledao sam dolje i spazio pekarski kombi i dugački niz kamiona punih cementa. »Čudno«, pomislio sam, »ljudi ipak imaju pravo kad se smijuckaju debelima.« Činjenica je da debeo čovjek, osobito onaj koji je debeo od rođenja, to jest od djetinjstva, nije poput drugih. On kroz život prolazi kao da prebiva u drukčijem svijetu, u svijetu humoreske, premda, kad govorimo o sajamskim egzemplarima, 21
George Orwell to jest o stokilašima, pa i debljima, nije toliko riječ o humoreski koliko o gruboj farsi. Ja sam u životu bio i mršav i debeo i znam kako debljina utječe na čovjeka. Kao da mu ne dopušta da stvari shvaća preozbiljno. Sumnjam da čovjek koji je oduvijek bio pretio, čovjek kojega nazivaju Debsom otkako prohoda, da takav čovjek uopće zna za duboka čuvstva. Ta kako bi? Nikad ih nije iskusio. Nikad ne može biti dio tragičnog prizora, jer prizori s debelima nisu tragični već komični. Zamislite, na primjer, debelog Hamleta! Ili Olivera Hardyja u ulozi Romea. Čudno, no nekidan, čitajući roman Uzaludna strast, kupljen u običnoj drogeriji, razmišljao sam na sličan način. Lik iz te priče ustanovi da mu je djevojka odmaglila s drugim, s frajerom o kakvima čitate u romanima – bljedolik, osjećajan, tamnokos, imućan. Sjećam se manje-više toga ulomka: David je koračao amo-tamo po sobi hvatajući se za glavu. Ta vijest ga je zgromila. Dugo nije mogao vjerovati da je istinita. Sheila, pa da ga je iznevjerila! Nemoguće! Tad u hipu sagleda istinu u svoj njezinoj strahoti. Nije ju mogao podnijeti. Bacio se na pod gušeći se u suzama. Tako nekako. I to me odmah navede na razmišljanje. Vidi, vidi, ima i toga, ha? Znači, očekujemo takve reakcije od – nekih ljudi. Ali što bi bilo s ovakvim kakav sam ja? Pretpostavimo da Hilda ode na vikend s drugim – nije da bi me to imalo potreslo; zapravo, bilo bi mi drago znati da u njoj još ima života – ali recimo da bi me smetalo, zar bih se tada i ja bacio na pod gušeći se u suzama? Bi li to od mene itko očekivao? Nitko, s obzirom na moju debljinu. Takvo ponašanje bilo bi baš nakaradno. Vlak je vozio uz nasip. Malo ispod nas promicali su krovovi u dugačkim nizovima, mali crveni krovovi na koje će pasti bombe, blago osvijetljeni jer ih je dotaknula sunčeva zraka. Čudno kako neprestano razmišljamo o bombama. No nema dvojbe da će se to uskoro dogoditi. Vidi se i po ohrabrujućim vijestima iz novina. Nekidan 22