Sunce se užarilo na zapadnom nebu. Još je uvijek bilo visoko
iznad krošanja razgranatih topola pa se Štefu činilo kao da se predomišlja, nećka i da ljetna vrelina nikad neće popustiti. Niz obraz pa kroz duboke vratne bore cijeli dan tekao mu je znoj koji nije stizao upiti niti rukavom, niti ofucanom krpom. I košulja i koža ispod nje bili su jednako natopljeni. Sakrivao se iza tanke sjene gomile šibnatih košara i cekera bez imalo uspjeha. Ispred gradskih vrata nije bilo ni daška vjetra, samo ustajala smrdljiva vrućina. Iz naručja mu je ispalo započeto pletivo, kunjao je glavom naslonjen na rub kola otvorenih usta, poput šarana zarobljenog u mutnom plićaku, soptao otvorenih usta. Da mu je bilo domoći se samo daška svježine, odmah bi sve bilo drugačije.
E
Mogao je otići, za ljetne pripeke ljudima nije trebalo ništa drugo do napitaka i hladovine, bio je siguran kako će još jedan dan proći, a on neće nikome košaru prodati. Takav naporan i uzaludan dan mogao mu je misli lako dotjerati u loše raspoloženje. Da mu je Kapetan dozvolio prodaju unutar grada sad bi bio u hladovini. Kapetan je rekao da grad ne treba košaraše, no posebno njemu učinit će uslugu i dozvoliti mu prodaju ispred gradskih vrata. Nije bilo šanse niti da se barem za ovakvih nepogoda privremeno preseli unutar gradskih
bedema. Kapetan je bio nepravedan, kao da Štef nije bio građanin Koprivnice zato što je bio samo košaraš. Bilo je očigledno kako do kraja dana sigurno više neće biti posla, no Štef se svejedno nije želio povući. Volio je kad bi ga sugrađani izdaleka pozdravljali, pitali ga za zdravlje, obitelj, poslove i novosti, kad bi mu prepričavali svoje dogodovštine. Predvečer su se Koprivničanci vraćali s polja, neki i izdaleka. Donosili bi mu kojekakve priče i novosti. Nedostajali bi mu ti razgovori kad bi sad otišao. Kad vrućina mine vratit će se ljudi, govorio si je Štef i ustrajao na vrućini.
E
Možda je i odrijemao, nije bio siguran, ali kad se prenuo sunce je već dobrano zapalo u krošnje topola, a zrak je zamirisao svježinom. Zakreketale su prve žabe, Štef se osvrnuo, Gagan je nedaleko njega mirno plutao zrcalnom površinom tamne barske vode. Preko njegove glave lastavice su nisko prelijetale u potrazi za rojevima komaraca. Svuda unaokolo opažao se pokret, ljudi kao da su iz zemlje izronili, svugdje ih je bilo. Štef
se osmjehnuo, izašao na cestu u susret dobroj susjedi Jajetićki. Preko ramena prebacila je motiku, sa štila motike visio je zavežljaj. Vraćala se iz vinograda, unutra je sigurno bilo nekoliko boca vina. Jajetićkin muž bio je iz bogate obitelji, a niti ona nije bila udata bez miraza. Često mu je, kad je kćerka Ana bila još malo dijete, tutnula toplo bijelo pecivo u ruku, uvijek ih počastila prvim trešnjama, a povremeno bi ga darivala kojom bocom svojeg dobro vina ništa ne tražeći zauzvrat. Susjeda Jajetićka je bila dobra susjeda s kojom je volio razgovarati.
E
– Dobar večer susjedo – pozdravi je Štef izdaleka. – Dobra ti večer moj Štef. Danas je baš pripeklo, zar ne? Kako si samo izdržao cijeli dan ovdje? – A što ću drugo, to mi je posao. Naš Kapetan je strog, čim koji dan izostanem odmah me zove i prijeti da će dozvolu za prodaju dati nekom drugom. A ne pita me jesam li prodao koji ceker ili koju korpu, nije ga briga što ima noći kad mi obitelj gladna liježe na počinak. – Hajde, hajde, nije baš sve tako crno. Snalažljiv si ti Štef, niste vi nikad gladni.
– Ma, znate susjedo, nije da se ne snađem, ali ipak mi ponekad dođe muka kad znam da moram poslijepodneva ovdje iza svojih korpi sjediti dok bi za to vrijeme mogao nešto korisnije raditi. Uvijek nekako ide, ali danas se doista ne mogu pohvaliti s prodajom. – Nitko nas ni pita možemo li, kad se zna da moramo. Reci Marti neka mi sutra donese jaja od katice, deset ili koliko ima, znaš da su mi posebno dobra – popravila je Jajetićka rubac na glavi i nastavila dalje. – Da, moramo, dobro velite, nitko nas ne pita. Sutra će vam odmah izjutra donijeti doma jaja, trebalo bi ih biti i preko deset, ništa ne brinite.
E Ni pet koraka nije uspio napraviti Štef kad se začuo galop konja. Na glavnom putu odjednom se pojavio oblak prašine, vjerojatno su se priključili sa zapadne strane jer bi ih inače vidio i čuo puno ranije, a u njemu četiri konjanika, raspoznao je po zvuku, uskoro i prebrojao četiri sjajne kacige. U ulaštene kacige bila je obučena sam o kraljevska garda. Prvi konjanik nosio je visok barjak s grbom u centru koje je bila dvostrana sjekira. To je nesumnjivo bila garda kralja Heldebarda! Štefu je srce poskočilo, jako je volio kralja Heldebarda i lijepu kraljicu Helenu. Garda kralja Heldebarda u Koprivnicu mogla je značiti samo jedno; najavu njegovih veličanstava. Ponovno je došao onaj dan u godini, onaj dan kad Koprivnicu posjećuje kralj, kraljica i cijela njihova kraljevska svita, kad sjaj i svila zavladaju gradskim ulicama. To je vrijeme kad se u njihovu čast priređuje velika parada, kad gradski korpar Štef postaje važna osoba.
E – Gagane, Gagane, brzo dođi – dotrčao je do opkopa oko gradskog bedema i dozvao iz vode svojeg najboljeg prijatelja. – Dođi brzo, moram ti nešto važno reći. Dolazi nam lijepa kraljica Helena i njen kralj Heldebard! – Ga – ga! – zagakao je pitomo Štefov najbolji prijatelj kad se dogegao do njega.
Iako nevelika, Štefova kuća je baš kao i svaka druga kuća imala tavan. Štef je ruke podbočio na kukove i stao posred dvorišta zagledao se u tavanski prozor. Nestrpljivo bi povremeno gladio dugačku bradu prošaranu sjedinama. Dobrano se namučio dok nije nagovorio Martu da se popne na tavan, otvori uska krila prozorčića i nagne se van. Rogoborila je kako joj je ovo zadnji puta da mu glumi lijepu kraljicu Helenu, da joj je dosta i njega i Gagana, da im se cijeli grad smije. Smiju se jer su zavidni, tvrdio joj je, nije mala stvar osobno poznavati njezino veličanstvo, zato neka samo pričaju, to se njega savršeno nije ticalo. Tvrdoglavo je napućila usne, onda se složila, doista nije mala stvar što se upravo njezin Štef osobno poznaje s lijepom kraljicom Helenom, još će mu je jednom glumiti.
E Morala je s prozora gurnuti kratku dasku, kleknuti na nju tako da tijelom viri van okvira i zvečkom dozvati Gagana. Kad Gagan sleti na dasku trebala je pustiti zvečku, iz druge kutije dati mu žive debele crve, a drugom rukom uzeti grančicu koju bi joj donio. Ako grančice nije bilo ni pod koju cijenu mu nije smjela dati crve. Uspuhala se i oznojila dok je puzala po tavanu. Kad je ono Jajetićki odnijela jaja ova joj je rekla kako će izgleda i ove godine kraljevska veličanstva pohoditi Koprivnicu. Kapetana i Gradskog
Suca posjetila je kraljevska garda. To je bio siguran znak njihovog dolaska. Već je cijeli grad brujio o velikoj časti koju će im i ove godine ukazati njihovi gospodari. Marti je pak na pameti bilo samo ovo provlačenje kroz paučinu i višetjedno glumatanje kraljevskog veličanstva s tavanskog prozora vlastitog kućerka. Kao i uvijek bila je prisutna realna bojazan, da propadne kroz natrule tavanske podnice u kuhinju, što ne bi bilo nimalo veličanstveno.
E
Gagan se gizdavo motao oko Štefovih nogu. Gagan je bio racak i to, svi su govorili, čistokrvni podravski. Imao je sivu glavu, zeleni prsten posred vrata, nadalje bijelo perje crvenkastih vrhova, naročito prsa, dok su mu krila bila prošarana dugim smeđima perima, da bi mu se sve boje spojile u crnom repu kojim je micao dok se gegao po gradu za Štefom. Valjda je odmalena naučio da mu je Štef majka jer ga je još kao pačić u stopu pratio. Kasnije se njihov odnos još više učvrstio. Štefa je Gagan zabavljao, sprijateljili su se i nije dolazilo u obzir da završi u loncu. Tako lijepi racak nadaleko nije mogao biti viđen. Štef je Gagana, između ostalog, naučio jednostavnoj igri da bi si prikratio duga usamljena poslijepodneva dok je čekao kupce za košare. Naučio ga je da mu za sočne crve donosi grančice u zamjenu. Zatim da to donosi drugima, a zatim mu je pala na pamet genijalna ideja. Za vrijeme svečane parade ispod tornja u kojem su odsjedala kraljevska veličanstva, s balkona mahali su kralj i kraljica narodu koji im je klicao. Došao je na ideju da Gagan s tla poleti s ružom u kljunu i preda je lijepoj kraljici