ferencak proba

Ove 2011. godine 20. 12. navršava 45 godina od smrti jednog od najvećih talenata koprivničke glazbe Milana Brace Šimunovića.

Pamte ga mnogi, danas već Koprivničanci nešto starije dobi, kao izvanrednog glazbenika, harmonikaša, trubača i klavijaturistu, koji je već kao dečko s petnaestak godina počeo oduševljavati publiku na javnim nastupima, plesnjacima i zabavama krajem pedesetih do polovice šezdesetih godina.

Nas nekoliko prijatelja iz škole, benda i privatnog života smo nekako osjetili potrebu da povodom ove, za nas tužne godišnjice, napravimo in memoriam koncert uz pomoć nekoliko generacija koprivničkih glazbenika, u znak sjećanja na njega i glazbu u koju je bio zaljubljen.

Naši počeci Bracin glazbeni put, kao i nas mnogih koji smo se dobar dio života bavili glazbom, počinje sjećanjem na Stjepana Miklaužića jednog velikog čovjeka, glazbenog pedagoga,entuzijastu, zaslužnog za odgoj generacija koprivničkih glazbenika. Naša generacija je pod njegovu dirigentsku palicu došla davne 1952. godine, kao druga generacija poslijeratnih tamburaša, a vodio nas je punih osam godina. No nije vodio samo tamburaše. Odgojio je i usadio ljubav prema glazbi i mnogim malim harmonikašima i puhačima, ali je ostavio traga i u vođenju pjevačkih zborova.. O njemu se pričaju anegdote dandanas i usprkos toga što su ga mnogi zapamtili po ne baš pedagoškim mjerama, svima je ostao u divnoj uspomeni. Učo (po tom nadimku ga pamtimo) je mnogima od nas odredio glazbeni put za mnogo godina unaprijed. Sviranje u tamburaškom orkestru nam je dalo osnovna znanja i ljubav prema glazbi, slušanje nekih starijih kolega, koji su tada bili prisutni na koprivničkoj glazbenoj sceni, je potaknulo interes, pa smo na Bracinu inicijativu počeli razmišljati o stvaranju zabavnog benda već u osmom razredu osnovne škole. Moram svakako spomenuti neka imena starijih kolega kojih se 2

sjećam iz pedesetih godina i koje smo rado slušali na plesnjacima i zabavama u Domoljubu. Tu su bili braća Herceg, naš profesor Šavor, Max Šimunković, Stanč Bešenić, Dado Hrubec, Dražen Haberštok, moj susjed Stanko Pika i mnogi drugi. Stanka su inače zvali Piksić i vjerojatno je bio jedan od najtalentiranijih bubnjara u poslijeratnom vremenu i šteta da se rano prestao baviti glazbom. U sjećanju su mi ostala njegova sola na bubnjevima u stilu poznatog američkog bubnjara Gena Krupe. U nekoliko navrata Piksić je surađivao s Bracom i vjerujte da je to bio u ono vrijeme glazbeni doživljaj. S nekima od spomenutih smo mi mlađi imali kasnije prilike i svirati i naravno mnogo toga naučiti. Srećom da su svi ovi spomenuti ljudi imali vrlo istančan ukus, što se tiče glazbe, pa smo i mi od njih preuzeli repertoar evergrinske glazbe koji je kasnije godinama bio osnova i našeg repertoara.

Na Bracin glazbeni razvoj su uz našeg Uču Miklaužića utjecala još trojice poznatih Koprivničanaca: gospodin Cesarec s prvim podukama klavira, nastavio je gospodin Vladimir Dominis a poduke iz harmonike je dobivao od legendarne Mariške Holubek. Uz Marišku nas veže i jedna poznata anegdota kojoj sam osobno prisustvovao jer sam Braci pomagao nositi poveću harmoniku. Mariška je naime prakticirala za vrijeme poduke i kuhati pa je tako jednom, dok je Braci dala svirati vježbu, otišla u podrum po krumpir i naravno s jednim uhom slušala kako Braco svira.Odjedamput se iz podruma čulo: “Falš! Od početka!”

Kao i mnogi klinci u tim godinama, i takvoj situaciji, i mi smo se našli pred nekim gotovo neriješivim

3

problemima: kako pribaviti instrumente za normalni početak rada benda? Olakšavajuća nam je situacija bila što je Braco bio iz relativno dobro stojeće obitelji pa je imao doma harmoniku i klavir, što naravno nije bilo dosta, ali ipak nešto konkretno za početak. Druga povoljna okolnost je bila što je naš poštovani učitelj Miklaužić imao puno razumijevanja za naš početak, pa nam je posuđivao instrumente tamburaškog orkestra.

Nismo doduše izgledali kao “pravi” bendovi ali za početak dosta. Slijedeća velika sreća je bila što sam u to vrijeme dobio od dede iz Amerike nekoliko dolara, pa sam uz malu tatinu pomoć mogao kupiti prvu gitaru.

Naravno gitara je bila bez pojačala jer tada za to gotovo nismo niti znali a kamoli imali novaca za tako nešto kupiti. Novi problem je bio kako riješiti pitanje bubnjeva, bez kojeg se niti jedan normalan bend nije mogao zamisliti. Za to smo pronašli rješenje na Bracinom tavanu, gdje smo našli neke materijale slične koži i to smo napeli na okvir starog sita. Ton nije bilo baš kakav smo očekivali no boljega od toga nije bilo. Tek koji mjesec kasnije smo uspjeli kupiti nekakav bubanj koji vidite na slici iz prvog našeg nastupa. Još nam je ostalo dati ime bendu. To je bilo vrijeme našeg odrastanja kad smo još uvijek bili jako zaluđeni igrom kauboja i Indijanaca i romanima Karla Maya, pa smo nekako normalno dali ime prvom bendu “Winetou”. Bend je mogao početi s radom. Kako je to izgledalo na prvom javnom nastupu pogledajte na slici.

4

Braco na harmonici, Zvonko Sekelj na gitari, Ivan Ferenčak “pjevač”,Zlatko Keršun na zvečkama i Josip Šafar na bubnjevima.

Iza Brace je tamburaška berda koju je svirao Zdravko Ogrinec.

Nekoliko riječi o tom prvom nastupu. Kraj je osmog razreda, generacija se razilazi, opraštamo se od nastavnika pa je i red da taj oproštaj nekako obilježimo. Po uzoru na tada popularne emisije Radia Zagreb, Braco organizira “Mikrofon je vaš” u danas već srušenoj drugoj osnovnoj školi. Na fotografiji iz te priredbe već se vidi osnova na kojoj će počivati u budućnosti bend, doduše u malo drugačijim ulogama. Na fotografiji su: Braco na harmoniki, Zvonko Sekelj na gitari, Zdravko Ogrinec-Cico na berdi, Josip-Joha Šafar na bubnjevima, Zlatko Keršun-Pela (nažalost također pokojni) na zvečkama i ja u ulozi pjevača. Srećom za publiku to je za mene bio jedini solistički nastup. Dobio sam dodu-

5

še prvu nagradu od dvjesto dinara za izvođenje pjesme “Pepita di Mayorka” a tolko mi je dao i ponosni otac.

Tako sam zaradio prvih četristo dinara sa glazbom u životu. U duetu s kolegom Željkom Kukcem sam još otpjevao i veliki hit Paula Anke “Diana”. Sjećam se da je Braco nakon nastupa na toj priredbi već isto večer ugovorio “gažu” u dječjem domu u Basaričekovoj. Zamislite klince od četrnaest godina sa dvije gaže u istom danu.Honorar za ovu drugu gažu su bili kolači i nekakv sok. Bend postaje sve poznatiji a to nam stvara obvezu da više vježbamo i obogatimo repertoar ali i da poboljšamo kvalitetu naših instrumenata. Kako nam je prvi gitarista Zvonko uskoro otišao u sjemenište (danas je ugledni visokopozicionirani crkveni dužnosnik) ja sam se morao prihvatiti gitare, a bend dobiva tri nova člana: Jerka Kučana i Martina Petrića na trubi a za pjevača dolazi Boško Lukač. Taj je bend, pod imenom “Bolero”, počeo organizirati vrlo popularne plesove u dvorištu Boška Lukača u Gornjem Banovcu, o čemu svjedoči članak i slika iz Glasa Podravine od 8. 8. 1959. Za te plesnjake smo imali čak osmišljenu “reklamu”. Jedan stariji kolega, Darko Jovanović, je dao izraditi drvenu piramidu, obukao ju u čvrsto platno, na koje je nešto nacrtao i ispisao poziv na čagu.

Ovo što vidite u Boškovoj lijevoj ruci je stalak i mikrofon iz kućne radinosti a umjesto pravog zvučnika glas je izlazio iz starog radioaparata.

Kolko je taj bend trajao teško mi je reći ali smo nekako u to vrijeme, sad već gimnazijalci, imali nešto veće apetite pa smo počeli svirati po plesnjacima u Koprivni-

6

Na slici u Glasu Podravine od 8. 8. 1959. su s lijeva: Ivan Ferenčak, Braco Šimunović, Martin Petrić, Jerko Kućan, Josip Šafar i Boško Lukač.

ci i okolici. Sjećam se prvog nastupa na plesnjaku u Peterancu, a dobili smo priliku svirati u Kloštru Podravskom pa u kratko vrijeme u Novigradu nastupiti čak dva puta.

Iz tog vremena moram spomenuti neke anegdote. U Peteranec smo krenuli vlakom i da si skratimo vrijeme do polaska počeli smo svirati u ondašnjim G-kolima.

Za koju minutu nas je jedan željezničar zapitao kuda putujemo i onda nam skrenuo pažnju da smo u vlaku za Varaždin. Naš je vlak u međuvremenu već bio negdje oko Danice. Da spasimo stvar Martin je skoknuo doma po bicikl i odvezao se do Peteranca a mi ostali smo krenuli pješke uz prugu. Negdje na pola puta došli su organizatori pred nas biciklima pa smo tako na prvu gažu izvan Koprivnice putovali kombinirano: pješke i

7

biciklima. U Kloštru Podravskom smo imali prilike nastupiti sa tada vrlo popularnim koprivničkim GAK-om (gradskim amaterskim kazalištem). GAK je davao kazališnu predstavu “Klupko” a mi smo nakon predstave odsvirali zabavu. Za Novigrad je vezana jedna nezgodna anegdota. Razglas na koji smo svirali je bio spojen sa zvučnicima po cijelom selu, što mi tada nismo znali.

U pauzama smo razgovarali malo “slobodnije” sve dok nije netko od organizatora dobio informaciju o sadržaju našeg razgovora. Usprkos toga smo u Novigradu i kasnije bili rado viđen bend.

Novigrad, 1959.

Iz slike je vidljivo da smo bili dosta opušteni pa nije čudno da je u eter otišla i koja nezgodna riječ.

Prvi razred gimnazije smo upisali u jesen 1959. i kao gimnazijski bend smo dobili dvoranu za vježbanje u podrumu gimnazije, gdje su bili za ono vrijeme prihvatljivi bubnjevi, a bio nam je na raspolaganju i školski

8

klavir. Prvi učitelj benda je bio poznati koprivnički violinista, gitarista i glazbeni pedagog Željko Gregl, koji je preminuo upravo zadnjih dana 2011. Kako u to vrijeme gitara bez pojačala i nije značila puno, na Bracin prijedlog ja prelazim na bubnjeve. U stvari o tome je odlučio čisti slučaj. Drugog dana nove godine bubnjar se malo “razbolio” a kako sam ja bio uvijek negdje tu, zamijenio sam ga tu večer i tako je ostalo slijedećih dvadesetak godina, pa pomalo još i danas. Tad se formira bend koji se održao pune dvije godine svirajući na plesnjacima u gimnaziji ili u Domoljubu.

Slika s jedne čage u nekoj gimnazijskoj učionici Na toj slici je bend koji je formiran za samo nekoliko svirki. Na slici su: Braco, Žač Šestak, Škuro Slukić, Jerko Kučan i Joha Šafar. Ja u tom bendu još nisam svirao.

9

Kako u to vrijeme nije bili pravog razglasa, a bendovi nisu ni mogli sanjati o vlastitom razglasu, svirali smo uglavno instrumentalnu plesnu glazbu, pretežno američke evergrine i naravno šlagere sa domaćih festivala. Bendovi nisu imali niti pjevača osim na priredbama ala “Mikrofon je vaš”, kad bi dobili neki društveni razglas upitne kvalitete.

Prva gaža u Opatiji 1961.

Bend je napredovao, zahvaljujući vrlo čestim probama, pa smo već u drugom razredu gimnazije počeli razmišljati o gaži na moru, što nam se i ostvarilo 1961., iako je bila plaćena dosta visoka cijena te avanture. Naime na kraju drugog razreda gimnazije dogodile su nam se stvari koje su nam malo zakomplicirale život iako smo čini mi se i sami puno tome doprinjeli.

U to vrijeme se redovito odlazilo na dobrovoljne akcije na izgradnju autoputa “Bratstvo i jedinstvo” i trebalo se pokazati u dobrom svijetlu, naravno i u kulturnom životu. Bracin bend je trebao biti glavni adut koprivničke gimnazijske brigade pa je bilo najnormalnije da se tamo i pojavimo. Kao i svi ostali brigadisti smo bili cijepljeni protiv nekih boleština i čekao se samo dan polaska. U čitavu igru se uklopio i izbor novog predsjednika omladine na gimnaziji, što je trebao biti Braco kao

10

vrlo popularan dečko među đacima i profesorima, iako je završio tek drugi razred. Ta se dužnost nije ni u snu smjela odbiti iako smo koji dan prije već znali da smo dobili dvo i pol mjesečnu gažu u Opatiji. Braci su napisali govor, objasnili protokol omladinske konferencije, koja se poklapala upravo s našim danom odlaska. Osim nas petorice iz benda, nitko nije znao što se sprema. Nisam siguran da su za taj slučaj znali i naši roditelji jer bi se događaji vjerojatno odvijali drugačije. Uglavnom na dan konferencije mi smo pokupili instrumente i garderobu i najranijim vlakom krenuli put Opatije. Kakva je frka nastala u Koprivnici saznali smo dva dana kasnije kad je naš član benda Zlatko Šestak-Žač kao maturant došao u Opatiju i donio nam najnovije informacije. Nas trojica gimnazijalaca, četvrti je bio iz ekonomske škole, smo bili predloženi za isključenje iz škole. Sreća u nesreći je bila da su Cicina mama, profesorica Olga Ogrinec i teta, profesorica Zora Damjanić, bile profesorice na gimnaziji, pa su uspjele ishoditi samo ukor pred isključenje. No taj grijeh nas je pratio do kraja školovanja u gimnaziji. Bili smo krivi za puno toga, neki su gimnaziju morali završiti u Križevcima, neki iz ničega nisu mogli dobiti pet, a posebno Braco kao vođa benda i začetnik svih akcija benda. Na priloženoj slici je bend (Braco Šimunović, Zlatko Šestak, Marijan Posavec, Zdravko Ogrinec i Ivan Ferenčak) koji je to ljeto svirao na jednoj maloj terasi, bez razglasa i bez pjevača, što danas vjerojatno za mlade kolege muzičare zvuči gotovo nevjerojatno.

11

Na slici prva gaža na moru 1961. u Opatiji.

S lijeva: Zlatko Šestak - harmonika, Zdravko Ogrinec - bas, Braco Šimunović - truba, Ivan Ferenčak - bubnjevi i Marijan Posavec - saksofon

Ta gaža je za bend bila strašan dobitak. Napravili smo pristojan repertoar a i publika je bila jako zadovoljna. U slučaju kiše nismo svirali što je za nas bila dobra situacija, ne zato što nam se nije sviralo, nego smo mogli slušati poznate bendove u opatijskim hotelima. Uskoro smo se upoznali s tadašnjim poznatim zagrebačkim muzičarima, koji su svirali u big bendu na terasi hotela Kvarner, pa su nam pristali davati instrukcije. Braco

12

je išao na satove trube kod Roberta Švabenica, Cico kod Šare Šatraka a ja kod Ivice Gereka, tadašnjeg bubnjara big benda i Zagrebačkog jazz kvarteta. Iz tog ljeta mi je ostala u sjećanju jedna divna anegdota s našim poznatim kompozitorom Ljubom Kuntarićem. Bracin brat ga je doveo na terasu da čuje taj bend mladih nada i naravno da smo mi odsvirali njegovu, tada vrlo popularnu kompoziciju, “Kad si kupim mali motorin”. Na pitanje kako mu se bend sviđa, Ljubo je odgovorio: “Dečki jako dobro sviraju al bi prosil da moje kompozije više ne sviraju”. Nije baš neki kompliment ali nam je pomogel da još više vježbamo.Sve u svemu ljeto za pamćenje. Skoro tri mjeseca uživanja,stjecanja dragocjenog iskustva, za sedamnaestogodišnjake u ono doba gotovo nestvarno.

Prva ljetna gaža nam je otvorila apetite i naravno da smo to sve htjeli ponoviti. No između dva ljeta dosta se toga promjenilo. Harmonikaš Žač odlazi u Zagreb na studij a umjesto njega na harmoniku i klavir dolazi Tihomir Šifkorn, danas poznati teniski entuzijast. Sviramo na kojekakvim čagama i zabavama a posebno mi je u sjećanju ostala maturalna zabava na dočeku Nove godine 1961./62. za Poljoprivrednu školu u Križevcima. Osim dobre zabave i lijepih djevojaka, atrakcija su bili crni studenti iz nesvrstanih zemalja koji su se isticali svojim plesom. Ovaj bend je u proljeće 1962. prestao s radom, no kako je Braco već imao dogovorenu gažu na istom mjestu u Opatiji kao i 1961., trebalo je napraviti novi bend za to ljeto.

13

Opatija 1962.

U sastav ulazi naš poznati Koprivničanec Vinko Hrašćanec na harmoniki a moram reći da je i sjajno pjevao ali ga je bilo malo teže nagovoriti da to radi češće.

Godinu-dvije kasnije je i pobjedio na “Prvom pljesku” u zagrebačkom varijeteu s pjesmom “Mesec, seno i noć”, a pjevao je i u mnogim kasnijim koprivničkim bendovima. Dogodio nam se doduše peh pred sam odlazak u Opatiju, jer nas je napustil basista Cico, pa smo na gažu otišli u malo čudnom sastavu: Braco na klaviru, Vinko na harmonici i ja na bubnjevima. Slučaj je htio da već za dan-dva na terasu dođe Duško Paro, saksofonista iz Ičića, koji je tražio bend. Došao je kao kec na jedanaest a posebno je bio zanimljiv jer je pjevao tada popularne talijanske šlagere. Duško je kasnije bio dugogodišnji vođa poznatog benda “Opatijski suveniri” koji je godinama nastupao u hotelu Kvarner kao prateći bend Ive Robića. Da bi ta sezona bila zapamćena po još nećem opet se pobrinuo Braco jednim dodatnim poslom. S turističkom agencijom “Kvarner expres” je ugovorio gažu na izletničkom brodu za Rab.Taj put svake srijede Opatija-Lovran-Medveja- Crikvenica-Rab i natrag nam je bio pravi doživljaj i totalna zabava. Gosti su bili iz svih mogućih evropskih zemalja, svih mogućih uzrasta i naravno različitih navika zabave. Za štimung, nećete vjerovali, su najbolji bili Englezi, pogotovo dok su se svirali njima poznati evergrini. Dobri su bili i Talijani a Njemci bi se uglavnom “zabavljali” uz dobro i jefti-

14

Slika benda na brodu s jednog od putovanja na Rab u ljeto 1962.

Na slici koju je snimio Braco su: Duško Paro, Vinko Hraščanec i Ivan Ferenčak

no piće. Naročito je bilo zabavno na povratku s izleta.

Nije se ni na Rabu gubilo vrijeme pa je vožnja prema Opatiji bila nezaboravni štimung. Hodalo se po brodu gore-dole, unutra van, svirale se kojekakve internacionalne stvari koje su svi poznali. Braco bi za tu prigodu svirao trubu, Vinko i Duško na svojim instrumentina a ja bi na remen objesio mali bubanj i tak smo bili mobilni za pravi brodski šou. Kako to obično biva dok se turisti opuste, a bili su puni alkohola kaj Majka božja milosti, bili su i široke ruke što se tiče love. Na povratku smo jedanput imali problema da zbrojimo i razvrstamo svu lovu u svim mogućim valutama i apoenima. Duško je pun oduševljenja viknuo: “Ljudi pa mi smo bogati!” Naravno da je to bilo daleko od bilokakvog bogatstva ali je bilo dosta za jednu obilnu finu večeru za cijeli bend.

Ta ljetna gaža nije možda bila za pamćenje po kvaliteti svirke ali je definitivno bila jedna od najzabavnijih od svih četrnaest ljetnih gaža, koliko sam ih ja odsviral tijekom bavljenja glazbom.

15

Prvi jazz bend Kraj sezone u ljeto 1962. značio je i razlaz tog benda i počela je potraga za novim članovima i novim izazovima. Braco je bio dosta sklon jazzu a kao trubač je puno slušao velikog jazz trubača Milesa Davisa. Kad bi došli noću doma sa svirke, on bi na gramofon stavio LP ploču Milesa Davisa “Seven stepes ti haven”, slušao je do kasno u noć i skidao Milesove numere. No kako ta vrsta glazbe u to vrijeme baš i nije bila previše omiljena kod naše publike, odlučili smo se za jednu prihvatljiviju varijantu jazza: diksilend. Uz Bracu na trubi bend su činili: Zvonko Kučinić-Kićo na saksofonu, Martin Petrić-Pepa na trombonu, Miroslav Kokot-Ruco na klaviru, Zdravko Ogrinec-Cico na basu i ja na bubnjevima. Taj je bend trajao oko godinu dana i moram reći da je za ono vrijeme sjajno zvučao. Redovite probe smo uglavnom imali u Domoljubu i to po svakakvim uvjetima. Sjećam se da smo zimi 1962./63. došli na probu u jednu prostoriju bez grijanja pa smo svi osim Ruce nosili rukavice i sjedili u zimskim kaputima. U jednom trenutku je došeo tadašnji domar gospon Travinić i pital:”Kaj je dečki?Je sparinjava?” Gaže su bile uglavnom po zabavama i čagama a posebno pamtim doček Nove godine u organizaciji sportskog društva “Partizan”, koju je kao glavni organizator vodio poznati koprivnički sportski radnik Rudi Šestak. Nakon godinu dana smo se razišli iako se zapravo ne sjećam pravog razloga, osim činjenice da smo te godine maturirali a dio benda (Braco, Cico i ja) odlazi u Zagreb na studij.

16

Moram ovdje spomenuti i jednu za nas neobičnu gažu na kraju gimnazije i jedno novo iskustvo. Dobili smo ponudu da sviramo na svatovima poznatog sportaša Branka Županića i Barice Klauček. Tu se baš i nismo snalazili jer svirati na Starom Brežancu svatove trebalo je imati hrabrosti jer su se svatovi u tom koprivničkom kvartu znali dobro zabavljati i naravno da je trebalo svirati jedan jako “šareni” repertoar. Izlaz je bio u tome da uz naš standardni repertoar naučimo i prigodne pjesme.

Izlaz je bio u tome da smo zamoli Nanu (Bracinu dadilju) da nam pjeva sve čega se sjeti za takve prilike. Braco bi bilježio note a ja sam zapisivao tekstove. Dvodnevna svirka je uspjela iznad svih očekivanja a svatovi se pamte po ludoj zabavi za koju smo i mi bili zaslužni. Prvi smo dan svirali do nedjelju ujutro i već smo za ručak morali doći natrag i svirati do ponedjelka ujutro. Sa svatova direktno u školu. Kak je to bilo zimi a sjedili smo u razredu pored peći izdražali smo samo prva dva sata i onda doma na spavanje.

17

Bend je za tu priliku bio u sastavu: Braco na harmoniki, Paja Posavec na saksu i klarinetu, Cico Ogrinec na basu i ja na bubnjevima.

Dolazi slika ako ju usoijem nabaviti?!

Školovanje Iako nije vezano uz glazbu nekako mi se čini da o Braci treba reći i nekoliko riječi kao đaku, naročito o onom dijelu za vrijeme školovanja u gimnaziji. Osnovno obrazovanje smo manje više proveli u igri i pomalo učenju. Bilo je kojekakvih aktivnosti: od ranije spomenutih igara kauboja i Indijanaca, logorovanja u Bracinim goricama, proslavama rođendana pa do obaveznih posjeta kinu. Ako se dobro sjećam nismo bili baš u prvim redovima odlikaša, ali smo bili tu negdje između

18

četvorke i mršave petice. No zato smo bili izuzetno aktivni u tamburaškom orkestru i mnogobrojnim dječjim predstavama za kolege, roditelje i naravno za sve one koji su tih godina bili zainteresirani za kulturni život školaraca. U gimnaziji se sve to još više potenciralo pa je Braco osim na školskim priredbama sudjelovao u radu glumačke sekcije igrajući neke zahtjevne uloge kao što je bila ona u “Nebeskom odredu” kojeg je režirao, ako se dobro sjećam, profesor biologije Slavko Domazet.U drugom razredu smo se morali opredjeliti za jedan od smjerova, društveni ili prirodni, pa su tako formirani razredi slijedeće tri godine bili manje-više isti. U našem se razredu brzo iskristalizirala jedna četvorka pomalo “čudna” ali je odlično funkcionirala do samog kraja gimnazijskog školovanja. Zašto čudna? Naime dvojica su bili sportaši Dieter Benotić i Đorđe Karlović, sjajni rukometaši, dugogodišnji nositelji rukometa u Koprivnici a Braco i ja smo se posvetili glazbi. Bili smo prisutni svagdje, koristili smo svaki slobodni trenutak za druženje i zabavu. Posebno mi je ostalo u pamćenju maturalno putovanje i zgode i nezgode s tog dvotjednog puta na relaciji:Koprivnica-Zagreb-Sarajevo-Dubrovnik-Starigrad na Hvaru-Split-Rijeka-Koprivnica.

Nešto i nije za ovaj tekst ali ću ispričati jednu anegdoticu iz Dubrovnika. U ono vrijeme smo bili smještani po privatnim kućama po dvoje-troje, ovisno kakva je bila ponuda iznajmljivača soba. Nas smo četvorica ostali na kraju s dvojicom profesora u nadi da se bude našla nekakva četverokravetna soba. Međutim ostale su samo dvije trokrevetne i na moju žalost, trojica mojih pri-

19

jatelja su bili za trenutak brži, zgrabili jednu sobu a u drugoj sam ostao ja sa ova dva profesora. Jedan je bio naš razrednik Ivo Kušek a drugi, Sveto Komatina, je bio određen da nam bude svojevrsni čuvar jer smo kao razred bili navodno malo nestašni.Tu mi pada na pamet još jedna zgoda vezano uz nas četvoricu prijatelja. Čini mi se da je to bilo u trećem razredu. Malo smo se “zaigrali” i na polugodištu katastrofa. Cijeli razred je imao ukupno 27 jedinica a nas smo četvorica sami skupili 17. Roditeljima nismo rekli ni riječi ali smo se morali pod zimskim praznicima malo potruditi da isperemo tu sramotu. Kako je izgledala ta četvorka vidite na priloženoj slici, koja je snimljena na našem oproštajnom od gimnazije.

Dolazi: Slika s oproštajnog- treba skenirati

20

U ono je vrijeme bila tradicija da vicematuranti prirede oproštaj starijim kolegama maturantima. I baš se na nama slomilo. Godinu dana prije je na oproštaju od starijih kolega je bilo malo “veselo” (nas četvorica smo bili zaduženi za nabavu pića) i kad smo se mi opraštali stigla nas je prohibicija. Direktorica je zabranila točenje alkohola pa smo morali nešto poduzeti za malo štimunga. Na slici vidite flašice Cokte ali vjerujte da je to poslužilo samo za slikanje. Ključ rješenja je bio u lozinki “Šaran”, koje se još uvijek živa i zdrava, a ponekad nestašna trojka, jako rado sjeti. Jedna pak zgoda je povezana s našom maturom i glazbom. Počeli smo se pripremati na vrijeme, kod mene u dvorišnoj sobici.

Nesreća je bila što je ta sobica bila iznad podruma a u podrumu je bilo i finoga domaćeg šilera. Stalno je bili “imamo još vremena, budemo stigli sve na vrijeme”, dok nismo jednog dana shvatili da je matura već tu. Počeli smo intenzivnije učiti i po noći, da nadoknadmo ona opuštanja ranijh dana. Jedne večeri se Braco vraćao doma biciklom, naletio u Dugoj ulici na nekakvu grabu, opao s bicikla i pukeo mu je prednji zub. Dal je napraviti novi zub ali taj nije mogeo izdržati pritisak kod sviranja trube. Možda jednog dana malo detaljnije opišem još masu zgoda u kojima smo sudjelovali kroz gimnazijsko školovanje.

U muzičkom vakuumu 1963./64. sviramo po čvrgama u različitim postavama, no kako nismo imali stalni bend, nismo te godine mogli niti tražiti ljetnu gažu na moru. Najčešće smo Braco, Cico i ja svirali u triju pa bi vikendom obilazili dvorane u Koprivnici gdje su svi-

21

rali naši stariji kolege.Mi bi u pauzama išli na pozornicu i molili da nas puste odsvirati nekoliko stvari. To bi se događalo gotovo redovito u dvorani “Željezničara”, u starom Domu JNA, pa čak i u čuvenom i zloglasnom Kalniku u koji kao gimnazilaci nismo smjeli ulaziti. Poslije jednog takvog posjeta Kalniku imali smo u kasnije noćne sate bliski susret s jednim našim nastavnikom, pa je Cico nakon malo “nezgodne” komunikacije s njim gimnaziju završio u Križevcima. Svirali bi uglavnom evergrin standarde koje je rado slušala mlađa publika jer smo bili malo drugačiji nego naši stariji kolege. S tim smo kolegama kasnije tu i tamo i nastupali po kojekavim gažama pa čak i na svatovima. Kao trio nastavljamo nastupati i u Zagrebu po nekim čagama. Ja sam uspio čak već za prvu Novu godinu u Zagrebu dobiti gažu u “Gradskom podrumu” a neko vrijeme i u klubu mađarskih studenata u Radičevoj.

Pobjeda u Zagrebu i gaža 1964. na Cresu Upravo u to vrijeme Braco počinje s okupljanjem novog benda za jednu posebnu priliku, za natjecanje omladinskih zabavnih bendova u Hrvatskoj. U mađarskom klubu sviram s kolegom s faksa Arpado koji postaje novi član benda na saksofonu. Peti član postaje pozna-

22

ti Koprivničanec Pavao Dominis-Aki na klaviru. Probe održavamo u Koprivnici a za uhodavanje odrađujemo nekoliko čaga i zabava. Takmičenja su bila po kup-sistemu po regijama, a naš koprivnički bend je dobio priliku nastupiti u finalu u tadašnjem Narodnom sveučilištu grada Zagreb u Kordunskoj ulici. Osim nas je nastupao jedan daruvarski bend, jedan bjelovarski a četvrtog se, moram priznati, ne sjećam. Pobjedili smo (18. 3. 1964.) uvjerljivo jer je tako odlučio žiri sastavljen od poznatih zagrebačkih muzičara. U žiriju je bio tada poznati pjevač i trubač Ivica Keretić i Boris Ciglenečki-Cigla dugogodišnji bubnjar “Komba pet”. Moram spomenuti da je ugovor (kojeg čuvam i danas) za taj nastup potpisao Koprivničanec Ivan Meandžija kao predstavnik organizatora. Pobjedu smo dosta bućno i nestašno proslavili u Gradskom podrumu s našim kolegama iz Bjelovara.

Ovaj bend je nastupao još neko vrijeme tijekom proljeća 1964. no onda je došlo do promjena pred ljetnu gažu na Cresu. Cico i ja smo izašli iz benda (ne sjećam se iz kojih razloga) a na naša mjesta dolaze Vlado Sverak-Master (dugogodišnji violinista zagrebačkih solista) na bubnjeve i (da ne vjerujete) Zlatko Kauzlarić-Atač na kontrabas.

Drago Horvat-Čarli je na klaviru, a on je poslije Bracine smrti došao na njegovo mjesto u bend. Ispred ovog tria su bili Braco na trubi i Paja Posavec na saksofonu i klarinetu. Ovaj je bend trajao samo jedno ljeto jer smo već u jesen 1964. počeli raditi na okupljanju novog benda i pripremati se za ljetnu gažu 1965.

23

Nova gaža u Opatiji 1965.

Došlo je vrijeme za kvalitetnije promjene jer smo već iza sebe imali dvije godine “zagrebačkog” iskustva i ozbiljnije smo pristupali glazbi. Braco definitivno ostavlja trubu, jer mu zub stalno radi probleme, prelazi na klavijature a počinjemo intenzivno tražiti za bend i pjevača. Našli smo ga u jednom mladom koprivničkom polazniku glazbene škole u Varaždinu, Ivici Martinčeviću-Tinči. Sjećam se da je na prvoj probi pjevao tada vrlo popularan šlager “Platno, boje, kist i tvist”, s kojim je pobjedio na nekom omladinskom takmičenju. Novi članovi benda su opet moji kolege sa studija, Jelenko Minigo-Faust na saksofonu i Vlado Mijić-Zeko na gitari. Javlja nam se stari problem s prostorom za probe no kako su dečki bili školovani glazbenici mogli smo napraviti dobre pripreme i za probe i nastupe. Približavala se nova ljetna gaža, ponovno u Opatiji, našli smo se na par dana u Koprivnici i intenzivno radili na repertoaru. Ovaj put je postalo sve jako ozbiljno jer smo gažu dobili u centru Opatije na terasi hotela Jadran, današnjem hotelu Milenium. Tu je stvarno trebalo dati najbolje od sebe jer je pored terase svako večer prolazilo na storine turista-šetača a tog je ljeta i konkurancija bila strašna. Naime na potezu od Voloskog do Ičića je na udaljenosti od 3-4 kilometra, tog ljeta sviralo devet živih orkestara. Za publiku se je trebalo izboriti. Srećom smo imali mladog ambicioznog direktora, koji je imao vrlo stroge kriterije i stalno nas je tjerao na vježbanje i

24

proširenje repertoara. Na kraju sezone je bend već imao prepoznatljiv zvuk, dobro uigran repertoar i naravno puno planova za budućnost. I dok je dio benda, zbog obveza u školi i faksu, nakon sezone otputovao prema Zagrebu, nas trojica (Braco, Cico i ja) smo malo produžili sezonu još na mjesec dana u crikveničkom hotelu “International”, a pridružil nam se samo Ante, saksofonista tadašnjih riječkih “Sinova mora”. Braco je čak ostao s jednim domaćim bendom u tom hotelu čitavu zimu a ja sam ga redovito posjećivao jer ruku na srce imao sam dosta vremena obzirom da ni Braci ni meni u to vrijeme studij nije bil u prvom planu.

Velika obećavajuća 1966. i tužan kraj Proljeće 1966. donosi nove izazove, velika očekivanja, puno divnih trenutaka ali je završila na najtužniji mogući način. Najprije se događa jedna velika promjena. U bend pred odlazak na gažu u Mali Lošinj, uvodimo umjesto kontrabasa bas gitaru koju svira Ivica Martinčević a Braco kupuje za ono vrijeme “staršne” orgulhe Farfissa”. Tako smo dobili malo moderniji zvuk a ruku na srce bilo je racionalnije raditi s manjim bendom. Počinje više nego dobro. Braco se već sjajno snalazi u riječkim glazbenim krugovima i u kratko vrijeme dobivamo tri gaže u najprestižnijem opatijskom hotelu “Kvarner”.

Prvi nastup smo imali s Anom Štefok, tada velikom zvi-

25

jezdom zabavne glazbe, a druga dva posve slučajno s Ivom Robićem. Naime gažu smo dobili mi kao bend, s Tinčom kao vokalistom, a kontrabas je s nama svirao te gaže jedan odličan riječki basista Pic. Kako je Robić bio doma u Ičićima bio je redoviti gost takoreći “svojega” hotela pa je bilo normalno da navrati sa svojom Martom na večeru. Te prigode su bile Uskrsni vikend i kongres turističkih radnika Europe, kad je Kvarner bio pun inozemnih gostiju. Gosti, uglavno iz Njemačke, Austrije i Italije, i ljudi iz turizma su dobro znali tko je Robić. Čim bi ga gosti opazili spontano su počeli s pljeskom i naravno tražiti da nešto otpjeva. Bio je jako uviđavan prema nama. Pogledao je notni materijal i tekstove koje je imao Tinča i naravno izabrao ono što je mislio da možemo odsvirati od prve. Bio je tu naravno i nezaobilazni “Morgen”. Kako nam je bilo pratiti Robića bez probe možete misliti, no sve je prošlo više nego dobro.

Rezultat toga: Robić nam je dao nekoliko savjeta i sugestija i natuknuo kako traži stalni bend za ljetne svirke u “Kvarneru”. Braco i on su razmjenili brojeve telefona i uskoro su počeli razgovori o mogućoj suradnji i nakon nekoliko telefonskih razgovora završilo je dogovorom da se čuju u jesen nakon ljetne gaže. Ove tri gaže u tako poznatom hotelu i s imenima kakva su bila Ana Štefok i Ivo Robić, podigli su nam cijenu, dobro kotiramo među bendovina na riječkoj estradi pa dobivamo vrlo atraktivnu gažu na Malom Lošinju u “Vili Karlolini” i to već od prvog svibnja. Zašto atraktivnu? Nekim čudom je u koncesiju na deset godina tu vilu i terasu dobio talijanski državljanin Angelino Mancini. Gaža ko gaža mislili

26

smo i malo se prevarili. Naime taj je gospodin odmah postavio stroge kriterije i sve to lijepo stavi u ugovor: od ponašanja, oblaćenja, dužine svirke do obveznih dnevnih proba u trajanju od sat i pol. Na Bracinu inicijativu bili smo prisiljeni napraviti i međusobni ugovor o poštivanju discipline i načina rada u bendu. Imam i taj ugovor koji je sklopljen 30. travnja 1966. Sve u svemu svakodnevno smo svirali normalno radno vrijeme od osam sati. Nismo ni slutili da smo odjedamput postali profesionalci.

Dodatni posao smo dobili jer je na mjesec dana na gažu došao naš, tada vrlo popularni pjevač, Zvonko Špišić. To vam je izgledalo otprilike ovako: jutarnje proba od devet do pola jedanaest ali se protegnula i do ručka. Gazda nam je nosio iz Italije note za sve svjetske hitove ili nam je donosio ploče pa smo talijanske i svjetske hitove morali skidati s magnetofona. Kroz tjedan smo svirali od 19 do 24 sata, a subotom i nedjeljom do jedan ili čak do dva sata u noći. Ovisilo je o publici na terasi.

No kad imate 21 ili 22 godine ništa vam nije teško. S gazdom Angelinom smo rješili još jedan gorući problem: jedan, za ono vrijeme, odličan talijanski razglas Meazzi, na kojeg je otišao dobar dio zarade benda tog ljeta. Navodno je na takav razglas u Italiji pjevao čuveni talijanski urlator Adriano Cellentano. Ja sam pak preko Angelina nabavio bongose i nove činele koje je gazda zvao piato (tanjur) pa sam ja za njega i njegovu gospođu ostao cijelo ljeto mister Piato! Zadnji mjesec dana smo dobili jedno pojačanje u osobi mlade riječke pjevačice u usponu: Ire Kraljić. Moram reći da smo s njom dobili puno na kvaliteti: kao čovjek se brzo uklopila u bend,

27

povećali smo još više repertoar, a s Tinčom je sjajno pjevala u ono vrijeme jako popularne duete. Suradnja s Irom se nastavila i nakon Bracine smrti pa je odradila i sljedeće godine s nama cijelu sezonu. Sve u svemu bend je zvučal vrlo dobro, s jednim vrlo širokim i jako dobro uigranim repertoarom. Terasa je svake večeri puno iako je primala preko 700 gostiju. Sjećam se da bi svako večer morali između ostalog morali svirati tada popularne plesove Jenka song i La bamba. Kako su to tada bili plesovi popularni u čitavoj Evropi, bilo je divno vidjeti kad bi se gotovo svi gosti digli i zakrčili plesni podij uživajući u opuštenom plesu. Sezona 1966. u Lošinju je već pomalo bila pri kraju kad nam je došla nova ponuda. Iz Lošinja smo otputovali na petnaest dana u Poreč u Plavu lagunu. Nezgoda je bila u tome što je Tinča, još uvijek đak, morao otići u devetom mjesecu u školu pa smo morali uzeti zamjenu na basu. Bio je to Šiljo, kolega koji nas je slušao čitavo ljeto pa mu se nije bilo teško uklopiti obzirom da je odlično svirao i gitaru i bas. Ira je ostala jedini vokalista. Plava laguna je bila i novi izazov i drugačiji način svirke. Naime svirali smo i terasu i bar.

To je značilo: od 19 do 23.30 terasa pa preseljenje u bar od ponoći do tri sata ujutro. Kondicije za takvu svirku smo imali ali je dodatni problem bio program u baru.

To je naime bio naš prvi susret s artistima a ono što nas je posebno uzbuđivalo je bio nastup striptizete. Moram vam reći da smo se upravo s striptizetom Sonjom brzo skompali i postali dobri prijatelji. Sonja je naime bila u kompi s Bracom pokretač mnogih nepodopština pa je tih dva tjedna proletilo kao dva dana. U to vrijeme je

28

Plava laguna bilo mjesto gdje su se zabavljali uglavnom mladi iz cijele Evrope i vjerujte da su se sklopila mnoga divna prijateljstva. Za nas sezona nikako da završi. Još se nismo zapravo niti snašli u Poreču i već je stigla ponuda za gažu u baru hotela Adriatik u Umagu. Bend se je sve više smanjivao jer je iz Poreča morao otići i saksofonista Faust pa smo ostali u kvartetu samo sa Irom. Tih mjesec dana je bilo izuzetno interesantno i zabavno. Sa svirkom nismo imali problema, društvo u baru je bilo sjajno, pa se je sve svodilo na ludu zabavu. Imam osjećaj da je nekakav prst božji tjerao Bracu na čisti hedonizam. Gotovo je izmišljao što da radimo tijekom slobodnog vremene ili slobodnih dana, kao da je slutio što se bude dogodilo za svega dva mjeseca kasnije. Uostalom tako je izgledalo cijelo to ljeto: puno posla ali i jako puno zabave.

29

1966: Zadnja dva mjeseca jednog mladog života Povratak u Koprivnicu je značio mali odmor ali i nekakv novi početak. Braco se sa studijem stomatologije preselio u Maribor jer je Koprivnica bila bliže nego Rijeka. Počeo je razmišljati o novom bendu čija okosnica bi bili i dalje Koprivničanci. On Tinča i ja smo počeli s probama u triju s jednom velikom novinom: troglasno pjevanje dok ne dobijemo nove članove. Napravili smo nekoliko proba i da provjerimo kako to bude primljeno dogovorili smo svirku na čagi u tadašnjem domu JNA, danas Dom mladih. Bio je 17. prosinca 1966. Dvorana je bila puna jer smo nekako koprivničku publiku i ranijh godina naviknuli da po povratku s ljetnih gaža napravimo čagu ili koncert. Već negdje kod postavljanja instrumenata nam se činilo da nešto nije u redu s Bracom. Naime ubo se u prst na nekavu žicu i potekla je tekućina čudno svijetle boje. Naravno da nismo kao laici mogli ni slutiti što bi to moglo biti. Čim je počela svirka sve smo brzo zaboravili i koncentrirali se na novi nastup ovog trija. Bilo smo na dobrom putu da napravimo nešto veliko ali je život otišao drugim putem. Posebno pamtim posljednje zajedničko večer.

Braco je došao sa svojom zaručnicom kod mene doma na kolinjsku večeru. Obožavao je krvavice i godinama su on i drugi kolege iz generacije dolazili k meni na kolinje. Bio je nekako umoran, brzo iza večere je otišao

30

doma. Kasno u noći mu je pozlilo, završio je u bolnici.

Vjerovali smo da će se stvari srediti za nekoliko dana, no samo tri dana nakon zadnje odsvirane čage, u utorak 20. 12. 1966. jedan veliki glazbeni talent nije dobio šansu da se razvije do kraja. Nekim slučajem događaji tih dana su se čudesno poklopili. Naime na dan Bracine smrti je već bio najavljen u Domoljubu koncert s našim prijateljem Zvonkom Špišićem. Da spasimo situaciju koncert odgađamo za 22. 12. i umjesto Brace angažiramo poznatog zagrebačkog glazbenika Stjepana Mihaljinca na klaviru da možemo odraditi već dogovoreni posao. Koncerta nije bilo a na taj dan je Zvonko Špišić umjesto koncerta prisustvovao zadnjem ispračaju našeg dugogodišnjeg prijatelja i lidera benda Milana Brace Šimunovića. U neviđenoj povorci do tada, Koprivničanci svih uzrasta, prijatelji glazbe i kolege iz genercije su se oprostili od svog mladog sugrađanina Brace.

Slučaj je htio da smo za doček Nove godine 1967. imali već i dogovorenu gažu na Lošinju na tradicionalnom svjetskom kupu podvodnih ribolovaca, obzirom da smo ostavilio vrlo dobre dojmove od ljetne gaže.

Gažu smo naravno morali prepustiti nekom drugom bendu. Ja sam boravio za novogodišnje praznike na Lošinju privatno, no to je za mene bio najtužniji doček u životu. Na svakom koraku u poznatoj lošinjskoj uvali Čikat je Braco bio još prisutan.

31

Bendovi nakon Brace 1967-1980.

Bracinog benda više nema ali ozračje jednog talenta nas je pratilo još godinama. Želja mi je da napišem i jedan prikaz ostalih bendova koji su nastavak Bracinog rada, u stvari da opišem jedan kontinuitet bendova u kojima smo nakon Brace nastupali Tinča i ja kao Koprivničanci i višegodišnji članovi Bracinog benda. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da se vratimo u realnost i da shvatimo gde smo i što hoćemo. Vraćamo se zadnjem bendu iz ljeta 1966. Ja preuzimam vođenje benda, onog poslovnog dijela, a tražimo zamjenu za glazbenog lidera. Dobivamo informaciju od našeg starog gazde Angelina da nas ponovno želi angažirati za ljetnu gažu u Karolini, pod uvjetom naravno da mi to želimo i da možemo na odgovarajući način riješiti zamjenu za Bracu na klavijaturama. Počinjemo dogovore s Dragom Horvatom Čarlijem, on pristaje ali nema instrument. To rješavam razgovorom s Bracinom mamom koja Čarliju, na moju riječ, daje gotovo nove orgulje na otplatu. Nastavljamo tamo gdje smo stali s Bracom, pojačani za cijelo ljeto s Irom Kraljić. Uz početne poteškoće oko savladavanja našeg uigranog repertoara brzo dolazimo u nekakvu optimalnu formu i odradimo cijelu sezonu u profesionalnom ritmu kojeg nam je već godinu dana prije nametnuo gazda. Koliko je bilo teško svirati na pozornici, na kojoj smo čitavu jednu ljetnu gažu odsvirali s Bracom, i svirati uglavnom repertoar koji je on postavio možete zamisliti. Emocije su bile još previše jake.

32

Kraj sezone dočekujemo s novom ponudom za stalnu gažu u studentskom domu “Cvjetno naselje” u Zagrebu gdje se zadržavamo punih dvije godine svirajući plesnjake svake subote i nedelje, a svake druge srijede na plesnjak dovodimo poznate zagrebačke pjevače: Zvonka Špišića, Bojana Kodrića, Anu Štefok, Tonija Leskovara, Žarka Dančua, Vjekoslava Jutta i dr. Ovaj bend, još pod jakim utjecajem Brace i njegovog doživljaja glazbe, svoj vrhunac postiže godinu dana iza Bracine smrti kad organiziramo “In memorim Braci” s našim dragim prijateljima Zvonkom Špišićem, Anom Štefok i Irom Kraljić.

33

Nekoliko mjeseci kasnije iz benda izlazi najprije Faust, kojeg zamjenjuje jedan od najboljih zagrebačkih saksofonista Tomislav Karlović-Ranac. To je bio pun pogodak. Kroz bendove u kojima sam svirao je prodefiliralo 7-8 saksofonista ali je Ranac bio daleko najbolji ali i najinteresantniji kao čovjek. Uz njega je bend dobio drugog “pjevača” na saksofonu. Njegov tenor je u stvari pjevao i puno je doprinio kvaliteti svirke kroz pune dvije godine.

Poreč 1968.

Pred ljetnu gažu te godine ostajemo i bez Čarlija i u velikoj smo potrazi u zadnji čas za klavijaturistom obzirom da je na gažu u Zelenoj laguni u Poreču trebalo doći već prvog svibnja. Dakle ta se godina pamti. Svirali smo u baru “Zabavnog centra” a od 1. 5. do 30. 9. promjenili smo jedanaest ljudi: trojicu klavijaturista, dvojicu saksofonista, trombonistu, dva pjevača, dvojicu basista a jedini stalni članovi smo bili Zeko na gitari i ja na bubnjevima.

Naša je sreća bila da je objekt bio tek otvoren, svi su se pomalo uhodavali i tražili pa na orkestar nisu posebno obračali pažnju. Čak smo na kraju i profitirali. Naime mi smo svirali u baru zabavnog centra u Zelenoj laguni a na terasi su svirali “Roboti”, tada vjerojatno prvi hrvatski bend. Kad su 31. 8. otišli na njihovo su mjesto došli koparski “Kameleoni” a kak su za ono vrijeme imali strašnu opremu i bili strašno glasni, na što su se gosti žalili, već nakon 2-3 dana su dobili otkaz. S nama 34

je ostao, umjesto Tinče, basista Robota Rajmond Ruić.

Mi smo dobili priliku da do kraja ljeta odradimo duplu gažu: od 19.00-24.00 terasu i od 00.30-04.00 bar. Jest da je bilo naporno ali je trajalo samo mjesec dana uz za ono vrijeme vrlo obilan honorar.

Po povratku u Zagreb nastavljamo sa plesnjacima na “Cvjetnom” a na upražnjeno mjesto klavijaturista dolazi Mladen Brajša, tek devetnaestgodišnjak, iz poznate glazbene obitelji. U tom sastavu bend radi nešto više od godinu dana i odrađujemo ljetnu gažu Selcu.

1969. Selce Nekako mi se čini da je to bila posljednja gaža na kojoj se je osjećao još utjecaj Brace i repertoara kojeg

35

smo napravil pod njegovim vodstvom. Od Bracinog benda smo ostali još Tinča i ja, Ranac je na saksu i Mladen na klavijaturama. Promjena je utoliko što je Tinča samo pjevao a na basu je naš susjed Međimurec Stjepan Magdalenić Mojs, sjajan muzičar tada student akademije na violončelu. Kako je Ranac bio zaposlen pa je mogai svirati samo za vrijeme godišnjg, tokom dobrog dijela gaže ga je zamjenio Braco Kramarić Kit, poznati zagrebački glazbeni pedagog i dugogodišnji član benda u Ritz baru. Jedna divna sezona na lijepoj terasi hotela Slaven s pogledom na Crikvenicu. To ljeto pamtim po dva događaja: dva koncerta s Ivom Robićem i finale Hrvatske za pjevače amatere. Koncerti s Ivom Robićem su bili posebno interesantni ali i naporni. Robić je u to vrijeme dolazio na gaže sa Stjepanom Mihaljincem koji je basisti i meni donio popis stvari koje se sviraju u dva dijela. Na Mojsovom popisu su bili nazivi kompozicija i tonaliteti a na mojem nazivi i ritmovi. O probi nije bilo ni govora. Gledaj u Mihu i sviraj. Kako me je to izmorilo na prvom koncertu prije drugoga sam se išao vagnuti. Za nešto više od dva sata sam izgubio dvije kile. Što je najvažnije Mojs i ja smo svirali za čavle. Na drugi koncert nam je Robićeva Marta donjela onda poznati konjak David. Na finalu Hrvatske za mlade pjevače su nastupili poslije poznata braća Tomislav i Vedran Ivčić, Nevia Rigutto, riječka pjevačica kasnije poznata kao druga pjevačica uz Iru Kraljić u poznatom bendu “Grupa 777”, a pobjedila je Inga Romac iz Sinja koja se nakon kratkog vremena potpuno izgubila s glazbene scene.

36

1969. do 1973.

U tom razdoblju je bend iz Cjetnog imao tek jednu veću gažu izvan stalne gaže. Odsvirali smo doček nove godine 1969./70. u Umagu u hotelu “Turist” sa Vjekoslavom Juttom, tada jako popularnim pjevačem. Početkom 1970. vraćam se pomalo studiju, uglavnom sam u Zagrebu i jedina ozbiljnija gaža je bila mjesec dana preko ljeta u baru u Čateškim Toplicama. Čvrgaril sam s kojekakvim bendovima, tek toliko da popunim prazan studentski žep i pripremam se za posao kojeg sam dobio 15. 9. 1970. u kopriničkoj Podravki. Početkom 1971. osniva se “Zodijak” u sastavu: Antal Papp na klavijaturama i saksofonu, Davor Švarc na gitari, Mladen Antolić na basu i ja na bubnjevima. Moram reći da je to za mene bilo nešto novo, pomalo izazovno, čak i na momente zabavno, no trajalo je tek par meseci. Uglavnom se sviralo na čagama u tadašnjem domu JNA pred punom dvoranom koprivničke omladine i nekoliko nastupa u okviru dana mladosti u Koprvnici i okolnim mjestima.

Odnosi među članovima nisu bili baš idilični i ta kratka i slatka avantura je brzo završila.

Krajem 1971. odlazim u vojsku, nakon jedanaest mjeseci se vraćam i za par dana dobivam ponudu od tada već uigranog i poznatog benda “Panonie”. Prva postava je bila : Ivo Hanžek na klavijaturama, Zlatko Kesteli Paja na trubi, Davor Premec Dixi na saksofonu, Ivan Stanišić Hans na gitari, Slavek Česi Česka na basu i ja na bubnjevima. U tom sastavu se zadržavamo nešto više od go-

37

dinu dana. Sviramo u hotelu Podravka tri puta tjedno, za potrebe Podravke u različitim prilikama, ljeto sviramo najprije na Šoderici a onda mjesec dana u hotelu “Kolentum” na Murteru. I kako to obično biva, mjesec dana zajedničkog svakodnevnog života na površinu donese sve ono što inače u rijetkim nastupima ne dolazi do izražaja. Bend se raspada: jedan dio ostaje na okupu a drugi dio kud koji mili moji. Ja sam u ovom drugom djelu i opet pomalo čvrgarim tek toliko da ubijem vrijeme i tu i tam popravim malo đeparac. U tom trenutku već ponovno radim u Podravki pa mi glazba nije toliko važna kao izvor prihoda.

1976. do 1980.

1976. ponovno dolazim u “Panoniu” i čini mi se poslije onih vrlo plodnih i uspješnih godina 1966. i 67. dolazi novi zlatni period dobre svirke i rekao bih novog profesionalizma. Naime taj je bend bio gotovo četri godine rasprodan i svirao bez pauze po sistemu: četri godine, u zimskim mesecima od 1. 11. do 1. 3 svakodnevna svirka u koprivničkom hotelu “Podravka”, a ostale mjesece smo kružili: hotel “Central” u Bjelovaru, hotel “Kalnik” u Križevcima, hotel “Putnik” u Ludbregu, hotel “Slavonija” u Virovitici”, hotel “Turist” u Varaždinu i “Motel Vrbovec” u Vrbovcu. U Vrbovcu smo 1. 5 1980. i završili karijeru, barem bend u kojem smo još sudjelovali Tinča i ja, kao nekadašnji članovi Bracinog benda.

Eventualne slobodne termine smo pretežno odrađivali 38

po želji Ive Hanžeka u Đurđevcu i okolici.

Tu bi rado istaknuo naročito prve dvije godine kad je Panonia nastupala u sastavu: Ivo Hanžek, Ivan Stanišić, Slavek Česi i ja. Te dvije godine smo njegovali dva paralelna repertoara: škagerski repertoar za plesnjake po hotelima i zabavama širom Podravine i drugi dio repertoara koji je bio usmjeren na Golden Gate Quartet, Abbu Panonia na ljetnoj gaži i slične sastave, njegujući višeglau hotelu “Horizont” u sno pjevanje. Moram reći da smo Baškoj vodi. Na slici s to radili jako dobro, zvučali smo lijeva: Ivan Ferenčak, Ivo jako uvjerljivo pa smo to odlično “prodavali” i pred ozbiljnijom pu- Hanžek, Ivan Stanišić i Vjekoslav Česi. blikom.

Taj je bend odradio tri ljetne gaže po mjesec dana, koliko smo dobili godišnjeg odmora, obzirom da smo svi bili u radnom odnosu. Bilo je to na Zlatnim stijenama u Puli u “Tvrđava baru”, na terasi hotela “Park” u Puntu na Krku i u baru hotela “Horizont” u Baškoj Vodi.

Na pola tog razdoblja osjećao se već lagani umor od non-stop nastupanja pa najprije bend i glazbu uopće napušta Česka, zamjenjuje ga Tinča na basu i naravno postaje prvi vokal a nakon kraćeg vremena iz benda odlazi Ivo Hanžek a na njegovo mjesto dolazi Vinko Hrašćanec na klavijaturama ali i kao pjevač. Moram reći da su potencijali bili stvarno veliki ali se dogodilo nešto

39

drugo. Harmonija glasova nije bila ni blizu onog što je imao stari bend jer smo imali dva odlična pjevača (Tinča i Vinko) jednog vrlo korektnog (Hans) ali smo izgubili onaj saund koji je krasio bend u djelu repertoara višeglasnog pjevanja, posebno Golden Gate repertoara. Ostali smo još uvijek solidan bend i još uvijek smo jako traženi u tom djelu Hrvatske. Zadržavamo zimske gaže u koprivničkom hotelu, sviramo u Virovitici i Vrbovcu.

Umor od stalnih gaža učinili su svoje. Ne radimo previše na repertoaru, postajemo pomalo apatični i zasićeni pa je kraj dominacije jednog benda posve logičan na dan 31. 5. 1980. u motelu Vrbovec. Vinko, Tinča i ja prestajemo s aktivnim bavljenja glazbom a Hans se još neko vrijeme drži u bendovima koje više nažalost nisam pratio.

Postava zadnjeg benda iz 1980, hotel Podravina, s desna: Ivan Stanišić, Vinko Hraščanec, Ivica Martinčević i Ivan Ferenčak.

Trubač je odsvirao 2-3 stvari kao gost.

40

2010. Povratak nakon 30 godina Znate već kako to ide. Iako sam ubrzo nakon prestanka prodao bubnjeve da ne padnem u napast, jedna potajna želja za aktiviranjem je stalno tinjala. Susret s prijateljem Davorom Švarcom je uvijek završavao s pitanje: “Stari bumo napravili bend?” i tako više od desetak godina. Slično je bilo i s Tinčom. Čim bi popili dva gemišta na nekoj fešti počela je spika u okupljanju novog benda. Davorova upornost je urodila plodom i nakom punih trideset godina pristajem se aktivirati i osniva se BPS 300. (Pogodite zašto ovaj 300?) Kakav je to osjećaj teško mi je opisati. S jedne strane veliko veselje ponovnog bavljenja glazbom a s druge strane godine su učinile svoje, ruke i noge su teške i glazba pomalo postaje opterećenje. Dodatna poteškoća je i u sastavu članova benda. Razlika između mene i dečki je bila sedam odnosno čak deset godina života. To se je naravno reflektiralo u radu benda. Bili smo naprosto ljudi iz različitih glazbenih filmova, s različitim idejama oko stvaranja repertoara, načina rada i naravno iskustva.

Uz nas petoricu:Davor Švarc, Duško Bodinovac, Zlatko Samošćanec i mene, gotovo stalni članovi benda su i vokali Anita Šepec i Augustina Posavec i naravno moj kum Ivica Marinčević Tinča. Radili smo otprilike godinu i pol dana i u to vrijeme odradili šest nastupa: Dva prva svibnja na glavnom koprivničkom trgu, jedne “Podravske motive”, dvije svirke u hotelu i zadnja moja svirka s bendom je bila 15. 7. 2011. na plesnjaku u “Domu

41

mladih”. Nekoliko dana prije te zadnje svirke sam odlučio napustiti bend u nadi da bude bend imao više sreće s mlađim bubnjarom od mene.Od srca bi želio da taj bend uspije. Sve moje ambicije i aktivnosti sam odlučil usmjeriti na in memoriam koncert povodom 45. godišnjice Bracine smrti kako sam to napisao u uvodu ovog teksta.

20. 12. 2011. Drugi in memoriam koncert: 45. godišnjica Bracine smrti Ideja se nametnula negdje u proljeće ove godine u razgovoru sa prijateljima i članovima Bracinih bendova: Atačem i Tinčom. Osim toga su me podržali i prijatelji naše generacije s kojima svake godine slavim početkom lipnja godišnjicu mature.

Ideja je bila: okupiti muzičare nekoliko generacija koji će svirati glazbu iz razdoblja 1958.-1966. u vremenu kad je djelovao Bracin bend. Naravno da to nismo bili u stanju napraviti sami pa smo potražili pomoć mnogih generacija koprivničkih glazbenika i hvala im da su žrtvovali svoje dragocjeno vrijeme za probe i završni nastup u “Domu mladih. Prvi razgovori su bili obavljeni već u srpnju kad smo dobili suglasnost dvojice sjajnih koprivničkih glazbenika: Marina Hraščanca i Ferdinanda Buhanca. Tinča i ja smo bili tu i sad smo trebali animirati još neke kolege. Već prije sam dobil suglasnost od našeg poznatog koprivničkog glazbenika sa stanom u Zagre42

bu Krešimira Trumbetaša Boča, poznatog glazbenog pedagoga i dugogodišnjeg člana zabavnog orkestra RTV-a.

Bez razmišljnja nam se pridružio i trombonista Tihomir Klauček, vrlo aktivan koprivnički glazbenik i ravnatelj koprivničke glazbene škole, bez obzira što je upravo tih dana bio jako zauzet svojim obvezama. Na trubi nam se pridružio Mario Lončar, nadareni mladi i vrlo traženi glazbenik, koji je upravo pred krajem studija na zagrebačkoj glazbenoj akademiji. Ja sam pak dobio kao pojačanje mladog perspektivnog bubnjara Gorana Vdovića koji nam se pridružio na kongama i bongosima. Nisam naravno zaboravio Tinču koji je glavni vokalista s repertoarom iz tog vremena, a pridružila nam se i članica “Pralina” Anita Šepec .

Dolazi: Slika sa koncerta-treba izabrati Kao gost je nastupio i Vis BPS 300, bend u kojem sam svirao od siječnja 2010. do srpnja 2011. Bend je doživio neke promjene, vjerujem da će biti uspješni s novim članovima, a ja sam na ovom koncertu bio njihov gost.

Dolazi: Slika Davorovog benda-treba izabrati Koncert je protekao vrlo dobro obzirom na činjenicu da smo imali malo prilika za ozbiljnije zajedničke probe, no obzirom na glazbenike koji su sudjelovali i njihovo iskustvo i kvalitetu odradili smo jedan jako dobar posao na zadovoljstvo mnogobrojne publike. Već isto večer su mnogi od njih došli izraziti svoje zado-

43

voljstvo i oduševljenje s onim što smo im pokazali a još nekoliko dana iza koncerta su me nazivali prijatelji i kolege iz generacije i zahvalili nam na dva sata podsjećanja na jedan mladi život i glazbu iz tog vremena. Vjerujem da su se mnogi u dvorani vratili u mislima u to vrijeme kad su s nama dijelili radost života i glazbe.

Na kraju moram izreći jedno veliko HVALA svim ovim dragim ljudima sudionicima koncerta ali i mnogim prijateljima koji su u okviru svojih financijskih mogućnosti pomogli realizaciji ove naše ideje.

Ono što smo mogli učiniti za sudionike je bio poziv na jednu malu zakusku a svi oni koji su na bilo koji način pomogli realizaciji ove ideje će u znak pažnje i zahvale dobiti DVD koncerta i ovaj tekst koji je pred vama.

44

Sudionici in memoriam koncerta U glazbenom dijelu sudjelovali: Marin Hraščanec- klavijature Ferdinand Buhanec- bas Krešimir Trumbetaš ; tenor sax, klarinet, flauta Mario Lončar- truba Tihomir Klauček- trombon Goran Vdović- konge Ivan Ferenčak- bubnjevi Vokali: Ivica Martinčević, Anita Šepec, Gosti programa: Vis 300 Davor Švarc- gitara, Sven Pierobon- gitara, Ivan Bukovčan- klavijature Duško Bodinovac- bas Renato Glavak- konge Ivan Ferenčak -bubnjevi; kao gost Anita Šepec i Augustina Posavec- vokali Kroz program vodio: Voditelj i koautor scanarija: Zlatko Kauzlarić Suvoditelji koautor teksta: Ivan Ferenčak Ozvučenje postavili: Braća Bardek Vizualni efekti: Robert Ostriž

45