PETER ACKROYD ﾄ経vjek koji se nije smijao
Peter Ackroyd ČOVJEK KOJI SE NIJE SMIJAO Životopis Edgara Allana Poea Naslov izvornog izdanja POE: A LIFE CUT SHORT S engleskoga preveo DENIS PERIČIĆ Ilustracija na naslovnici ROBERT M. PLACE Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ŽIVOT JE LIJEP 19 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851226 ISBN 978-953-320-058-3
Čovjek koji se nije smijao
1
Žrtva Navečer 26. rujna 1849. Edgar Allan Poe navratio je u ordinaciju liječnika u Richmondu u Virginiji – Johna Cartera – kako bi nabavio lijek za ublažavanje groznice koja ga je uhvatila. Zatim je prešao preko ceste i večerao u lokalnom svratištu. Sa sobom je zabunom ponio malacca štap s oštricom doktora Cartera. Poe se namjeravao ukrcati na parobrod za Baltimore. Bila mu je to prva postaja na putu za New York, gdje je trebao obaviti neki posao. Sljedeće jutro u četiri, brod je trebao krenuti na putovanje koje bi trajalo oko dvadeset i pet sati. Prijateljima koji su ga vidjeli činio se raspoložen i trijezan. Očekivao je da će iz Richmonda izbivati najviše dva tjedna. Ipak, zaboravio je uzeti prtljagu. Utvrđeno je da je tada viđen posljednji put prije nego što je šest dana kasnije pronađen kako umire u gostionici u Baltimoreu. Stigao je u Baltimore u petak, 28. rujna. Umjesto da nastavi do Philadelphie, sljedeće postaje na putu za New York, zadržao se u gradu, gdje je viđen kako pije. Možda je pio da odagna slabost od groznice. Možda se bojao iznenadnoga srčanog udara. Doktori u 5
PETER ACKROYD
Richmondu rekli su mu da bi sljedeći napad mogao biti koban. Moguće je da je do Philadelphie putovao vlakom. U tom je gradu posjetio neke prijatelje, pa se napio ili mu je pozlilo. Sljedećeg jutra, u tom je stanju smetenosti rekao da ide u New York. Ali, zapravo, slučajno ili namjerno, vratio se u Baltimore. Nepotvrđena izvješća govore da se još jednom pokušao vratiti u Philadephiu, ali su ga u vlaku pronašli »obeznanjenog«. Kondukter ga je vratio u Baltimore. Prava se istina ne zna. Sve je maglovito. Neilson Poe, njegov bratić, kasnije je Poeovoj punici i neslužbenoj zaštitnici Mariji Clemm pisao: »U koje je doba stigao u grad [Baltimore], gdje je proveo vrijeme i pod kojim okolnostima, nisam bio u stanju razotkriti.« Unatoč mnogim istraživanjima i nagađanjima, ta su pitanja i dalje ostala nerasvijetljena. Možda je lutao ulicama ili teturao od krčme do krčme. Izvjesno je samo to da je 3. listopada tiskar novina poslao poruku uredniku Josephu Evansu Snodgrassu: »Tu kod Ryanovog 4. birališta je jedan gospodin, u prilično lošem stanju, koji se predstavlja kao Edgar A. Poe, a djeluje mi silno uznemiren: Kaže da ima dogovor s vama, no uvjeravam vas da mu je hitno potrebna pomoć.« Snodgrass je bio urednik lista Saturday Visiter, u kojemu je Poe surađivao. »Ryanovo 4. biralište« odnosi se na gostionicu koja se tog dana koristila kao biračko mjesto za izbore za Kongres; Ryan je bilo ime vlasnika. 6
Čovjek koji se nije smijao
Tiskarova poruka bila je dovoljno ozbiljna da Snodgrass ode tamo. Ušao je u bar i našao Poea kako, otupio, sjedi okružen gomilom »pijanica«. Njegova čudna odjeća privukla je Snodgrassovu pažnju. Nosio je pohabani slamnati šešir i hlače koje su mu jadno pristajale. Imao je polovni ogrtač, bez prsluka ili šala. Izuzme li se eventualno slamnati šešir, to nije bila odjeća u kojoj je otišao iz Richmonda. Ipak, neočekivano, još uvijek je uza se imao malacca štap dokotora Cartera. Onako omamljenom i izmučenom, to mu se vjerojatno činilo kao sredstvo obrane. Snodgrass mu nije pristupio, nego mu je u istoj gostionici unajmio sobu. Baš je namjeravao obavijestiti Poeove rođake u Baltimoreu, kadli su se dvojica njih slučajno pojavila. Jedan je bio Poeov bratić Henry Herring, koji je u gostionicu došao zbog izbora. Bio je u rodu s lokalnim političarom. Snodgrass se prisjeća da su ondje »Poeu odbili pružiti pomoć i skrb« zato što ih je u prethodnim svojim pijanim stanjima grubo vrijeđao; umjesto toga, savjetovali su da se Poea prebaci u lokalnu bolnicu. Uspjeli su ga utrpati u kočiju, noseći ga »poput trupla«, te je primljen u bolnicu Washington College. Tamošnji liječnik John Moran kasnije je izvijestio da je Poe ostao »nesvjestan svog stanja« do ranog jutra. Njegovu otupjelost tada je zamijenilo »drhtanje udova«, kao i delirij s »neprekidnim govorenjem – ispraznom konverzacijom sa svjetlosnim i zamišljenim objektima 7
PETER ACKROYD
na zidovima«. Tek drugog dana nakon što je primljen, u petak, 5. listopada, povratio je smirenost. Počeo je razgovarati, ali nije bio suvisao. Rekao je doktoru da u Richmondu ima ženu, što nije bilo točno, i da ne zna kada je otišao iz grada. Doktor ga je zatim uvjerio da će uskoro opet biti u društvu prijatelja, na što je zapao u mučno samooptuživanje zbog vlastite degradacije, rekavši kako bi mu svaki prijatelj učinio najveću uslugu da mu prospe mozak. Zatim je utonuo u san. Kad se probudio, zapao je u delirij. U subotu navečer započeo je zazivati »Reynoldsa« i nastavio tako sve do tri sata u nedjelju ujutro. »Iscrpljen od tog napora«, zapisao je doktor, »utihnuo je i činilo se da se nakratko odmara, a zatim je blago pomaknuo glavu i rekao: ‘Gospodine, smiluj se mojoj jadnoj duši’ i izdahnuo.« To je svjedočanstvo doktora Morana. Napisao ga je i poslao Mariji Clemm pet tjedana nakon događaja koje spominje. Unatoč kasnijim doktorovim uljepšavanjima, to je sve do danas ostalo najbliže istini. Što je Poe radio tijekom tih izgubljenih dana u Baltimoreu? Prema najšire prihvaćenoj teoriji, iskoristili su ga na izborima kao »mrtvu dušu«, odjevena u odjeću nekog drugog kako bi mogao više nego jednom glasati za određenog kandidata. Takve su lažne birače držali u »ćuzama« ili u svratištima, gdje su ih opsluživali alkoholom. To proizlazi i iz toga što je »Reynolds«, ime koje je Poe ustrajno ponavljao u svom konačnom deliriju, 8
Čovjek koji se nije smijao
bilo prezime jednog od službenika na biralištu u Ryanovoj gostionici. To je moguće, ali ne i jedino objašnjenje. Na primjer, insinuira se da je imao veliku svotu novaca od pretplate na Stylus, časopis koji je pripremao, i da je zbog toga bio opljačkan. Također, mnogo je objašnjenja za njegovu ranu smrt, uključujući delirium tremens i tuberkulozu, »leziju mozga« ili tumor mozga i šećernu bolest. Bunar je predubok da bismo mogli doprijeti do istine. Sprovod je održan u ponedjeljak, 8. listopada, sa samo četiri ožalošćena. Među njima su bili Henry Herring i Neilson Poe. Obred nije trajao više od tri-četiri minute. Poput njegovih pripovijesti i fabula, Poeova vlastita priča završava naglo i nedosljedno; obavijena je misterijem koji nikad nije, a vjerojatno nikad ni neće biti razjašnjen.
9
PETER ACKROYD
2
Siroče Edgar Allan Poe postao je slika i prilika poète maudit, proklete duše, lutalice. Sudba mu je bila teška, a život ga nije mazio. Od samoga rođenja snalazila ga je sva sila nevolja. Jednom je rekao: »Da bi se odjednom revolucionirao univerzalni svijet ljudske misli« neophodno je samo »napisati i objaviti vrlo malu knjigu. Naslov bi joj bio jednostavan – tek nekoliko riječi – ‘Otvorio sam srce’. Ali – ta knjiga mora odgovarati svom naslovu.« Poe nikad nije napisao takvu knjigu, ali njegov je život zaslužuje. Ono što ga je mučilo – mješavina neutaživa nemira i ništa manje bespomoćne čežnje – počelo je rano. Njegova majka navukla je tuberkulozu prije njegova rođenja, i moglo bi se pretpostaviti da je u maternici došlo do gubitka ili pomanjkanja hranjivih tvari. Opasnost ograničena prostora, u kojemu žrtva leži sopćući, igra veliku ulogu u njegovoj prozi. Oboje njegovih roditelja, David i Eliza Poe, također su radili pod teškim bremenom tjeskobe pogoršane siromaštvom. Sve te tenzije djelovale su na nerođeno dijete. Tako je Poeov tjeskobni život započeo i prije njegova rođenja. »Vjerujem da mi je Bog dao iskru genija«, rekao je nekoliko tjedana 10
Čovjek koji se nije smijao
prije smrti, »ali zatomio ju je u jadu.« Rođen je jednog hladnog dana, 19. siječnja 1809, u pansionu u Bostonu. Oluja je ledom okovala bostonsku luku. U kasnijim izvješćima Poe je, pomalo hirovito, mijenjao godinu svog rođenja, kao da je htio zaboraviti taj događaj. Roditelji su mu bili glumci, putujući glumci čiji je status bio tek nešto viši od statusa skitnica. Možda je nazvan po gospodinu Edgaru, vođi kazališne družine s kojom su Poeovi surađivali. Neki od njegovih suvremenika primijetili su da je Poe u svom kasnijem životu izražavao kazališni ili histrionski duh. »Svijet nek’ mi je pozornica«, jednom je napisao. »Moram ga osvojiti ili mi je mrijeti.« Stara je kazališna izreka da se predstava mora nastaviti. Tri tjedna nakon Poeova rođenja bostonske novine napisale su: »Čestitamo ljubiteljima kazališta na oporavku gospođe Poe nakon njena nedavnog porođaja.« Glumila je ulogu Rosalinde u Zschokkeovu komadu Abaellino, veliki odmetnik. No, lutalački život Poeovih imao je neposrednih posljedica za njihova malog sina, jer je ubrzo nakon rođenja, na nekoliko mjeseci, predan na skrb očevim roditeljima u Baltimoreu u Marylandu. Bilo je to prvo od mnogih odbijanja koje je Poe prepatio. Ipak, možda upravo zbog toga, Poe je obožavao majku. Jednom je u novinskom članku napisao da je bio »sin glumice, koji se nebrojeno puta time hvalio, jer nijedan grof nije bio ponosniji na svoju grofoviju nego on na svoje porijeklo od žene koja, iako rođena u imuć11
PETER ACKROYD
noj obitelji, nije oklijevala svoju kratku karijeru genijalnosti i ljepote posvetiti drami«. O majci je uvijek govorio samo najbolje. Naravno, Eliza Poe uopće nije bila rođena u imućnoj obitelji. Iz Engleske je 1796. otploEliza Poe vila u Ameriku u društvu majke, glumice kazališta Covent Garden, koja se nadala ili je očekivala da će u novoj zemlji biti boljih prilika za dramsku umjetnost. U vrijeme te migracije Poeova majka imala je samo devet godina, ali uskoro je postala izučena artiste. Nisu prošla ni tri mjeseca od njena dolaska u Sjedinjene Države, a već je nastupala na pozornici. Sačuvan je jedan njen portret na pragu zrelosti. Prikazuje lijepu, vrlo mladu ženu s pomodnim naušnicama, živahna izraza lica, tek malko narušena pomalo izbuljenim očima. Na portretu nosi haljinu u ampir stilu i elegantni šeširić. Zasigurno je bila solidna i omiljena glumica, jer je u tadašnjim novinama požnjela mnoštvo pohvala. Bila je također i svestrana, katkad odrađujući po tri uloge u istoj večeri. Tijekom svoje razmjerno kratke karijere odigrala je 201 različitu ulogu. Jedan od njenih glumačkih kolega bio je gospodin Luke Usher, čije je prezime, zahvaljujući glasovitoj Poeovoj priči, nadživjelo svog nositelja. 12
Čovjek koji se nije smijao
Kad je imala petnaest godina, 1802. godine, udala se za glumačkog kolegu Charlesa Hopkinsa, koji je umro tri godine kasnije. Šest mjeseci nakon smrti prvog muža, 14. ožujka 1806. godine, mlada se glumica vjenčala s Davidom Poeom u Richmondu u Virginiji, i to, čini se, nakon vrlo kratke veze. David Poe za tu je prigodu morao posuditi novac. Namjeravao je ostvariti pravničku karijeru, no od nje su ga odvukle kazališne ambicije. Međutim, te su ambicije bile ispunjene tek djelomice, a jedno novinsko izvješće navodi da on nije bio dorastao svojoj lijepoj mladoj ženi. Jedan je časopis zaključio da mu »nikad nisu bili suđeni visoki dramski dometi«. U vrijeme ženidbe imao je dvadeset i dvije godine i bio je tri godine stariji od svoje žene. Ali, također je bio nagao i ekstravagantan mladi čovjek, itekako odan piću. Predstave bi se otkazivale u posljednji trenutak zbog »iznenadne indisponiranosti« gospodina Poea, kako je to publici objasnio vođe trupe, a što je bio eufemizam za potpunu alkoholiziranost. Moglo bi se raspravljati o tome može li sklonost teškom opijanju ili alkoholizmu (a što nije isto) biti nasljedna. Jedino očuvano pismo ispisano rukom Davida Poea je očajnički apel za novcem, s uvjeravanjem da ga »ništa osim teške nevolje ne bi navelo na ovu zamolbu«. Upravo takvu vrst pisama kasnijih je godina bio prisiljen pisati njegov sin. Moglo bi se reći da je Poe postao odjek vlastita oca, što je podjednako sablasna veza kao i slične u njegovoj vlastitoj prozi. 13
PETER ACKROYD
Henry, prvo dijete Davida i Elize Poe, rođen je u siječnju 1807. Dvije godine nakon rođenja povjeren je na skrb roditeljima Davida Poea, Elizabeth i »generalu« Poeu. Lutalački život kazalištaraca, koji su putovali uzduž i poprijeko Istočne obale od New Yorka do Bostona, od Baltimorea do Philadelphie i Richmonda i natrag, pokazao se prenapornim kako za majku tako i za dijete. »General« Poe uopće nije bio general, nego bivši kolar; u vrijeme Rata za nezavisnost imenovan je zamjenikom zapovjednika glavnog stožera za grad Baltimore, a kasnije je promaknut u čin bojnika. Ipak, bio je poduzetan i uspješan časnik, zasluživši potom i preporuke markiza De Lafayettea. Zasigurno je bio uspješan i u ništa manje izazovnoj ulozi roditelja, jer je na svaki način, izuzev službenoga, posvojio Henrya, te je skrbio za Edgara tijekom najranijih mjeseci njegova života. U ljeto 1809. David i Eliza vratili su se po malog Edgara u Baltimore, no to nije bilo radosno obiteljsko okupljanje. I muž i žena bili su tuberkulozni, a zbog siromaštva i življenja od danas do sutra, stanje im se neizmjerno pogoršalo. U prosincu 1810. rodilo se još jedno dijete, Rosalie, ili »Rosie«, kako su je zvali, što je bilo dodatno opterećenje za tu mladu obitelj. Prema nekim izvorima, dva najmlađa djeteta dana su na skrb jednoj staroj Velšanki koja im je »redovito davala džin i druga alkoholna pića, ponekad i s laudanumom« kako bi izrasla »snažna i zdrava«. Ili, možda, samo da ih ušutka. 14
Čovjek koji se nije smijao
Zatim, negdje u proljeće ili početkom ljeta 1811, David Poe je nestao. Nikad se više nije vratio ženi i obitelji. Norfolk Herald je 26. srpnja izvijestio da je gospođa Poe »ostavljena sama... bez prijatelja i bez zaštite«. U kasnijem životu, prema jednom kolegi, Edgar Poe »pravio se« da ne zna što se dogodilo s njegovim ocem. Možda u tome i nije bilo nikakve izlike. Nije, naime, poznato zbog čega je David Poe pobjegao. Bilo je glasina o svađi s Elizom i ustrajnih šaputanja da Rosie nije njegovo dijete. Čak se i navodilo da je napustio obitelj još 1810, možda i prije Rosaliena rođenja. Istovremeno, Eliza je proživljavala posljednji stadij tuberkuloze. Mali Edgar zasigurno je bio akutno svjestan gubitka oca i kopnjenja majke. Vjerojatno nije bio sposoban razumjeti te stvari, ali u tim najranijim danima bio je obavijen ozračjem pogibelji i neumitnosti. U djetinjstvu je spavao s – tjeskobom. Također, gledao je postupno urušavanje majčina lika, praćeno bolnim, grčevitim kašljem i izljevima krvi. Te ga slike nikad nisu napustile. U mnogim je svojim pričama uskrsnuo sušičav lik voljene žene. Tijekom srpnja i listopada 1811. Eliza Poe još je nastupala na pozornici kazališta u Richmondu. Potom, u studenome, pala je u krevet zauvijek. Početkom mjeseca jedan je građanin Richmonda izvijestio da je »bolesna« i »u oskudici«. Krajem studenoga Richmond Enquirer objavio je da »gospođa Poe, bolešću prikovana za krevet i okružena svojom djecom, moli vašu pomoć; i to vjerojat15
PETER ACKROYD
no moli posljednji put«. Devet dana kasnije bila je mrtva. Dvoje male djece dovedeno je da posljednji put pogledaju mrtvo tijelo svoje majke. Rosalie je dobila praznu kutiju za nakit, dio skromne preostale imovine gospođe Poe, a Edgar je dobio minijaturu svoje majke, zajedno s John Allan dva uvojka njene kose uložene u jednoj džepnoj knjizi. Na poleđini minijature naslikala je vizuru bostonske luke sa savjetom svom sinčiću da »voli Boston, svoje rodno mjesto«. Nikad nije poštovao taj nalog. U pratnji sina i kćeri odnijeli su je na groblje crkve Sv. Ivana. U pismu napisanom nekih dvadeset i četiri godine kasnije, Poe je o svojoj majci rekao: »Osobno, nikad je nisam upoznao – i nikad nisam upoznao ni očinsku ljubav. Oboje su umrli... u razmaku od nekoliko tjedana. U puno sam se navrata suočavao sa Zlom kobi, ali želja za roditeljskom ljubavi bila je najteža od mojih iskušenja.« Ne čini se vjerojatnim da mu je otac umro tako skoro nakon majke. Poe je bio sklon dramskim efektima, čak i kad se radilo o najosobnijim stvarima. Ali spomenuta želja mogla bi biti iskrena. Moguće je, čak i vjerojatno, da se nije sjećao majke. Silna žalost mogla je donijeti blagoslov zaborava. Te su mu rane godine mogle ostati prilično zamagljene. 16
Čovjek koji se nije smijao
Ali razumijevao ih je u drugačijem smislu. Teško da je tada shvaćao što znači majčina smrt, ali, kako su godine prolazile, osjećaj tuge i gubitka postajao je sve veći i mučniji. Nešto mu je nedostajalo. Nestalo je nešto dragocjeno. Uvijek je bio siroče, sam na svijetu. Sva svjedočanstva o njegovoj karijeri i o njegovu pisanju naznačuju da je ognjenim obručima bio sputan prvim iskustvima napuštenosti i usamljenosti. Proza mu je ispunjena slikama smrti ili umiruće žene, mlade i prelijepe i dobre. Mogli bismo se ovdje spomenuti vojvode od Exetera u Shakespeareovu Kralju Henriku V: Sav taj prizor majčina mi lika Kroza suze sada mi je slika. I što reći o toj nesretnoj djeci koju je prvo napustio otac, a potom ih je, mimo svoje volje, napustila majka? U njezinim posljednjim danima, dok je ležala na slamarici u unajmljenoj sobi, Elizu Poe posjećivale su i tješile, kako su opisane u novinama, »dame iz najuglednijih obitelji«. Među njima je bila i žena trgovca i poslovnog čovjeka Johna Allana, koji je iz Škotske emigrirao u zemlju financijskih mogućnosti. Frances, ili »Fanny« Allan, vezala se za malog Poea. Tada je imala dvadeset i pet godina, ali nije imala vlastite djece, i pogled na napušteno nejače probudio je u njoj snažne osjećaje. Uvjerila je supruga da mali Edgar mora dobiti dom, dok je Rosalie predana na skrb drugoj škotskoj trgovač17
PETER ACKROYD
koj obitelji, Mackenzieima. Tako su Edgara, tada malo dijete, preselili u kuću tih neznanaca na uglu Trinaeste i Glavne ulice, iznad poslovnih prostora kompanije Ellis i Allan. Na krštenju 7. siječnja 1812. dobio je ime svojih nadomjesnih roditelja: postao je Edgar Allan Poe. Svi opisi malog dječaka tijekom tih ranih godina u domaćinstvu Allanovih jednoglasno mu idu u prilog. Susjedi u Richmondu prisjećaju ga se kao »dragog dečkića s tamnim uvojcima i sjajnim očima, odjevena poput mlada kraljevića«; odlikovali su ga ljupkost i bistrina, bio je blagoslovljen veselom i velikodušnom naravi, hvaljen zbog iskrene i živahne ćudi. Zvuči gotovo predobro da bi bilo istinito. Mali lord Fauntleroy bio je ništa u usporedbi s njim. Plesao je na stolu, na oduševljenje ženskog društva Fanny Allan, i recitirao dijelove Scottove poeme Počivalište posljednjega minstrela. Nazdravljao je »damama« čašom slatkog vina i vode. Gospođa Allan ga je mazila i odijevala. Čini se da je stekao i naklonost njena muža. John Allan imao je trideset i jednu godinu kad se Edgar pridružio obitelji. Bio je poslovan čovjek, ali nije bio ni težak niti tvrd; štoviše, čini se da su ga privlačili životni užici i zadovoljstva. Već je bio imao dvoje nezakonite djece koja su živjela u Richmondu. Zasigurno je i suosjećao s malim Edgarom, jer je i sâm bio siroče. Drugi članovi obitelji Allan ostali su nam nepoznati i neuhvatljivi: uključuju i robove koji su živjeli u odijeljenim stambenim prostorijama. Među njima je bila 18
Čovjek koji se nije smijao
i »mammy« zadužena da se brine za malog Edgara kad god je Fanny Allan bila odsutna. Znamo da su u domaćinstvu živjeli mladi rob zvan Scipio i stariji rob zvan Thomas. Nedvojbeno je bilo i drugih. Poe je uvijek branio instituciju ropstva, za koju ga, čini se, vePoe, 10 g. žu snažna i topla sjećanja. Također, mnogo je dugovao toj maloj crnačkoj zajednici koja mu je probudila maštu pričama o grobovima i mrtvačnicama. Poeova baka po majci, Eliza Poe, opisala ga je kao »dijete sreće« zbog toga što ga je odgojio tako drag par. Ali, naravno, nema zapisa o njegovim osjećajima o tome. Međutim, morao je biti svjestan da živi zahvaljujući dobročinstvu i ljubaznosti onih koji nisu u pravom srodstvu s njim; to je u nj usadilo osjećaj nesigurnosti ili defanzivnosti. Ispunilo ga je strahom. Priča iz njegova djetinjstva govori o tome kako se jednom vozio kraj neke brvnare okružene grobovima, na što je, kad ih je ugledao, vrisnuo: »Izaći će, potrčati za nama i povući me za sobom!«
19
PETER ACKROYD
3
Školarac U kasno proljeće 1815. John Allan odlučio je s obitelji odseliti u Englesku. Došlo je do negativnog obrata u njegovu poslu u Richmondu, pa se trgovačka klima Londona učinila povoljnijom. Konkretno, želio je obnoviti trgovačke veze s uvoznicima duhana u prijestolnici. Tako su krajem lipnja Allanovi brodom Lothair otplovili za Liverpool, uputivši se na putovanje koje će potrajati gotovo pet tjedana. Družina je uz Poea uključivala Johna Allana, Frances Allan, njezine sestre i družice Anne Moore Valentine te crnog roba znanog samo po imenu Thomas. Sa sobom su uzeli malu prtljagu. Poe je prvi put bio na oceanu. Dok su se na peljaru otiskivali na more, John Allan se prisjeća da »Nedu [Edgaru], jadnom momku, baš i nije do toga bilo stalo«. Ali slika valova i uzbibanog obzorja utisnula se u maštu dječaka, koji će se na to često navraćati u svom kasnijem pisanju. Allan je kazao da ga je, kad su stigli na drugu obalu, šestogodišnji dječak pitao: »Tata, reci mi nešto: reci da se nisam bojao plovidbe preko mora.« To naznačuje da je nastojao prikriti svoj strah. Pristali su u Liverpoolu 29. srpnja, ali nisu otputovali ravno u London. Umjesto toga, John Allan odlučio 20
Čovjek koji se nije smijao
je da posjete njegovu rodbinu u Škotskoj; imao je sestre u Irvineu i Kilmarnocku i druge rođake u Greenocku, otkuda su otputovali za Glasgow i Edinburgh. Škotska veleturneja potrajala je neka dva mjeseca, a početkom listopada Allanovi su kočijom otputovali u London. Unajmili su stan u Ulici Southampton Row, malo južnije od Russel Squarea, gdje su se uskoro svi prehladili zbog vlažnog i teškog londonskog zraka. U jednom je pismu John Allan oslikao svoje domaćinstvo i opisao »Edgara koji čita knjigu priča«. Mogla bi to biti knjiga koju je nekoliko godina kasnije Poe spomenuo u jednom eseju, gdje je primijetio »kako se rado prisjećamo onih čarobnih dječačkih dana kad smo prvi put naučili ozbiljno shvaćati Robinsona Crusoea!« Međutim, bilo je tu i egzaktnijeg štiva. Početkom travnja 1816. Poea su upisali u javnu osnovnu školu u Ulici Sloane koju su nadzirale dvije sestre poznate kao »gospođe Dubourg«. Očuvan raspored iz te ustanove uključuje »odvojen krevet«, »sjedalo u crkvi«, učenje iz Mavorove čitanke i Fresnoyeva zemljopisa. Ostatak nastavnog programa je nepoznat, ali Poe je napredovao pod tim režimom. U srpnju 1818. John Allan je u pismu napisao da je »Edgar dobar dječak i čita latinski prilično tečno«. Njegov je napredak bio takav da je, mjesec dana kasnije, »Edgar Allan« upisan na nastavu u drugoj školi. Postao je učenik Škole Manor House u četvrti Stoke Newington pod pokroviteljstvom velečasnog 21
PETER ACKROYD
Johna Bransbya. Škola je bila smještena u mjestu koje je tada bilo selo s drevnom crkvom i brojnim lijepim starim kućama; Daniel Defoe nekad je živio u istoj ulici. Ovdje je Poe, uz druge klasične predmete, učio latinski, a polazio je i satove plesa. Jednom kasnije Bransby se prisjetio svoga negdašnjeg učenika kao »spretna i bistra dječaka koji bi bio vrlo dobar dječak da ga roditelji nisu razmazili; ali razmazili su ga i davali mu pretjerano velik džeparac, što mu je omogućilo da se uplete u svakovrsne nepriličnosti...« Drugom prigodom opisao je dječaka kao »inteligentnog, ćudljivog i svojeglavog«. Sve su to značajke koje bi se mogle primijeniti na Poea i u njegovu kasnijem životu. Nedvojbeno je Fanny, više nego John, bila ta koja je ugađala djetetu; džeparac je zacijelo bio »pretjerano velik«, međutim, više po engleskim nego po američkim standardima. Poe se, u produbljenu obliku, školi odužio u ‘Williamu Wilsonu’, gdje je opisuje kao nezgrapnu, prostranu zgradurinu s bezbrojnim katovima i odajama gdje »nikad nije bilo kraja zavojitim hodnicima«. Poe je uvijek bio jako osjetljiv na zgrade, a ova mu je »čudnovata« i »gotička« struktura dala povoda za mnoga maštovita razmišljanja. Prizvao je, također, i »sumračnu atmosferu« u »jednom sumornom engleskom gradiću«1, stoga je Stoke Newington pripomogao nadahnuti njegove prve 1
Navedeni citati preuzeta su iz ‘Williama Wilsona’, iz prijevoda Zlatka Crnkovića; Poe, Priče, Knjiga prva, NZMH, Zagreb, 1986, str. 204-206. – u daljnjim opaskama skraćeno: Poe, Knjiga prva.
22