Lou Andreas-Salomé MOJ ŽIVOT
Lou Andreas-Salomé MOJ ŽIVOT Sjećanja na Rilkea, Nietzschea, Freuda, Tolstoja, Wagnera, Schnitzlera, Hamsuna, Réea, Andreasa... Naslov izvornog izdanja LEBENSRÜCKBLICK Grundriß einiger Lebenserinnerungen Europäischer Literaturverlag GmbH, Bremen, 2011. S njemačkoga preveo Ivan Ott Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ŽIVOT JE LIJEP 21 (192) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000915811 ISBN 978-953-320-093-4 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Lou Andreas-Salomé
MOJ ŽIVOT
Ah, ljudski život i život uopće – jest poezija! Mi ga nesvjesno živimo, dan za danom, poput scene za scenom – a on, u svojoj neoskvrnjivoj cjelovitosti, živi i opjevava nas. Daleko, daleko je to, odmaknuto od stare fraze »stvaranja umjetničkog djela od vlastita života«; nismo mi vlastito umjetničko djelo. Lou Andreas-Salomé
MOJ ŽIVOT
DOŽIVLJAJ BOGA Naš prvi značajniji doživljaj je gubitak. Još malo prije toga bili smo cjelina, neodijeljena i neodjeljiva od nekakvoga našeg bića – da bismo bili gurnuti u rođenje i postali tek mali preostatak koji se mora trsiti da se dalje sve više i više ne smanjuje, nego da se održi u tom sve širem i ustobočenijem svijetu u koji je iz svoje punoće palo u – gotovo opustošenu – prazninu. Tako se najprije doživljava nešto što je već prošlo, što se opire sadašnjosti; prvo »sjećanje« – tako ćemo ga nešto kasnije nazvati – istovremeno je i šok, razočaranje gubitkom onoga čega više nema i nečega od naknadne spoznaje, svijesti da bi trebalo postojati. To je problem pradjetinjstva. No tako se i u cjelokupnom pračovječanstvu stanovita samourođenost i dalje izražava uz iskustvo stečeno svjesnim postojanjem; poput snažne legende o besmrtnom sudioništvu u svemoći. I prvi su ljudi s pouzdanjem znali održati vjeru da je cijeli pojavni svijet podređen pristupačnoj im magiji. Čovječanstvo i dalje trajno podržava nešto od te nevjerice u sveopću ispravnost izvanjskoga svijeta koji je nekoć, naoko, s njime bio jedno te isto; i dalje se, uz pomoć mašte, premošćuje taj u vlastitoj svijesti nastali jaz, premda i ona mora ujednačavati model svojih božanskih ispravaka sa sve stvarnijim pojavnim svijetom. To Iznad i Pored, taj izfanta5
Lou Andreas-Salomé zirani Duplikat – smišljen da zataška ono što je čovječanstvu dvojbeno – čovjek je nazvao religijom. Stoga se i današnjem ili jučerašnjem djetetu – ukoliko je još i samorazumljivo roditeljskom vjerom usmjereno na ono što se »drži istinitim« – može dogoditi da religiozno vjerovanje i nehotice prihvati kao stvarno zapažanje. Jer baš u tim najranijim godinama, s najmanjim mogućnostima razlučivanja, vlada ona pramogućnost vjerovanja da ništa nije nemoguće i da se najveće krajnosti mogu prihvatiti kao najizglednije; u čovjeku se svi superlativi još magično sastaju, sve dok dovoljno ne otupi u osrednjostima i različitostima stvarnoga svijeta. Ne treba pomisliti ni da će dijete koje je pošteđeno vjerskoga utjecaja biti sasvim lišeno takve pretpovijesti: uslijed još nedovoljno razvijenih moći razlučivanja, i k tome nesumnjive snage želja, najdjetinjije reakcije uvijek se zbivaju u blizini Superlativnoga. Jer kako naš sud o »sveurođenom«, zajedno s nasljeđem, uzmiče pred prvim privrženostima i nezadovoljstvima, tako sve više dolazi do nekog preobraženja, odnosno izobličenja u Naddimenzionalno – poput nekog potpunijeg sveobuhvata. Da, može se reći: tamo gdje će svjetovne okolnosti – kako današnje, tako i sutrašnje – dijete isuviše poštedjeti onih neizbježnih razočaranja i gdje će prerano razviti kritičku trezvenost i potiskivati prirodnu sklonost k maštanju, mnogo drevniju od racionalne budnosti, ima itekako razloga za bojazan da bi s takvim dodatnim porivom 6
MOJ ŽIVOT
moglo doći do najsablasnijeg pretjerivanja kao osvete trijeznoj stvarnosti i ukinuća objektivnih mjerila. No valja i ovo dodati: u normalnoga se djeteta previše »religiozni« odgoj sam od sebe povlači pred sve većom kritičnošću prema stvarnosti – baš kao što goruće zanimanje za realnost zamjenjuje neograničenu odanost svijetu bajki. Ukoliko do toga ne dođe, radi se o poremećaju u razvoju, neskladu između onoga što stremi životu i oklijevanja u zbližavanju s njegovim uvjetima. Budući da se našim rođenjem stvara pukotina između dva svijeta i dva načina postojanja, itekako je poželjan stanovit oblik posredništva. U mome slučaju su mali dječji sukobi uzrokovali izvjesno povlačenje, napuštanje (čak i izdaju) već prihvaćenoga roditeljskog svjetonazora i uzmak u čistu fantaziju i sveobuhvatni prihvat i prepuštanje većoj nadmoći, gotovo svemoći. Možda se to može predočiti ovako: kao da se iskočilo iz roditeljskog krila – iz kojeg se ponekad mora iskočiti – u Božje krilo, krilo djeda koji će popuštati i razmaziti, koji daruje punih džepova i pruža osjećaj gotovo svemoći, premda ne toliko i »dobrote«; a on je zapravo spoj obaju roditelja – topline majčina krila i očeve savršene moći. (Njihovo razdvajanje i razlikovanje kao sfera ljubavi i moći, silovit je rascjep u takozvanom pradavnom zadovoljstvu, lišenom želja.) No što to u čovjeku potiče sposobnost prihvaćanja takve fantazmagorije kao stvarnosti? Samo upor7
Lou Andreas-Salomé no odbijanje da se ograniči na vanjski svijet, na Ono izvan Nas (s velikim slovom!), ono što ne možemo čak ni pretpostaviti, odbijanje da se u potpunosti prizna ono što nas ne sadrži. Bio je to, sigurno, glavni razlog zbog kojeg me je iznenađujuće malo smetala potpuna nevidljivost te treće sile, koja se nametnula čak i roditeljima, pa su sve samo iz nje crpili. To se događa svim istinskim vjernicima. U mome slučaju postojao je i drugi razlog: čudesna situacija s našim zrcalima. Kad god bih se zagledala u jedno od njih, zbunilo bi me što tako jasno vidim da sam samo ono što vidim: ograničena, usložena, između ostaloga tako sputana čak i s onim najbližim, da jednostavno iščeznem. Ako u njih ne bih zurila, to me ne bi toliko diralo, premda mi je nekako vlastiti osjećaj zahtijevao da u njima budem nazočna, kao da ću bez odraza u zrcalu ostati bez ikakva utočišta. Djelovalo je to potpuno abnormalno jer sam se i kasnije prisjećala tih iskustava kad je slika u zrcalu normalno odražavala zanimljiv odnos prema vlastitu liku. U svakom slučaju, te su rane predodžbe pridonijele činjenici da mi ljubav prema Bogu – nazočnom ili nevidljivom – ne bude nimalo odbojna. Naravno, ovakva slika Božja, sklepana od tako ranih dojmova i osjećaja, ne može dugo potrajati; kraća je od razumljivih, razumskih provedbi – baš kao što djedovi obično umru prije roditelja. Jedna mala uspomena objašnjava metodu kojom sam obuzdala sumnju: otac mi je s neke dvorske sve8
MOJ ŽIVOT
čanosti donio predivnu kutiju koja se s praskom otvarala, a ja sam pretpostavila da je unutra zlatna haljina; kad su mi saopćili da sadrži samo haljinu od debljeg svilenog papira sa zlatnim obrubom – nisam ju htjela otvoriti. Tako je u mojim mislima haljina ostala zlatna. Meni ni pokloni djeda-Boga nisu trebali biti vidljivi jer su im neizmjerna vrijednost i obilje bili tako neupitno, i prije svega bezuvjetno sigurni; nisu bili, kao ostali pokloni, vezani uz moje dobro ponašanje. Čak se i blještavi rođendanski pokloni dobivaju radi dosadašnjeg ili budućeg dobrog vladanja. Budući da sam često bila »zločesto« dijete i imala bolna iskustva s brezovom šibom, nikada se nisam propustila na to žestoko požaliti dragome Bogu. On bi uvijek u potpunosti podržao moje mišljenje, čak bi mi se učinio i tako razgnjevljen, da bih ga ponekad, u dobronamjernom raspoloženju (što baš nije bilo često), zamolila neka pusti na miru i moje roditelje i tu njihovu brezovu šibu. Naravno, često je te fantazije moja svakodnevna okolina primala kao fantastični dodatak zbiljskim događajima, preko čega se uglavnom prelazilo sa smiješkom. Sve dok se jednog ljetnog dana nisam vratila sa šetnje s nešto starijom rođakinjom i na upit: »Onda, izletnice, što ste sve doživjele?« opširno isplela cijelu dramu. Moja se mala pratilja, u svojoj djetinjoj iskrenosti i istinoljubivosti uznemirila, preneraženo me pogledala i glasno zakričala: »Ali ti lažeš!« Nakon toga sam se trsila da mi svi iskazi budu istiniti – što znači 9
Lou Andreas-Salomé da im ne dodajem ni najmanju sitnicu, premda bi me ta prisilna škrtost znala itekako snužditi. Noću, u mraku, dragome Bogu nisam pričala samo o sebi: kazivala bih mu nesputano i darežljivo – čitave priče. Te su priče imale vlastitu svrhu. Rodila ih je potreba da Boga upoznam s cijelim jednim svijetom koji je u svoj svojoj širini postojao pored našega svijeta, koji me je svojim osobitim odnosom od stvarnosti više udaljavao nego zbližavao. Sadržaje svojih priča nisam slučajno crpila iz zbiljskih zgoda i susreta s ljudima, životinjama i stvarima; sa svim bajkovitim bila sam već Boga-slušača dovoljno zbrinula, pa to nije trebalo utvrđivati; suprotno tome, radilo se o utvrđivanju takozvane egzaktne stvarnosti. Naravno, ništa se nije moglo ispripovijedati što sveznajući i svemoćni Bog već ne bi znao; no baš mi je to i jamčilo neupitnu stvarnost ispričanoga, pa sam, s priličnim zadovoljstvom, svaki put započinjala s: »Kao što znaš...« Tek kasnije, već u starosti, prisjetila sam se svih pojedinosti toga zabrinjavajuće izfantaziranog odnosa; zabilježene su u kratkoj priči Sat bez Boga,1 u kojoj se, s izmijenjenim okolnostima, dijete našlo u stranom okružju i različitom odnosu – možda zato što sam i dalje osjećala potrebu uspostaviti stanovitu distancu prema prikazivanju nečega najintimnijeg. A zbilo se sljedeće: 1
Pripovijetka Die Stunde ohne Gott objavljena je 1922. u istoimenoj zbirci. (Autor svih bilježaka u knjizi je prevodilac.)
10
MOJ ŽIVOT
Sluga koji nam je tijekom zime iz naše ladanjske kuće donosio u stan u gradu svježa jaja, ispričao mi je da je ispred moje male kućice usred vrta zatekao jedan »par« koji je htio ući, ali im on to nije dopustio. Kad je opet došao, odmah sam ga zapitala što je s parom, bojeći se da se u međuvremenu nisu možda smrznuli ili skapali od gladi; što im se dogodilo? – Da, još uvijek su tamo, izvijestio je. I dalje stoje ispred kućice? Pa nije baš tako: zapravo, postupno su se potpuno izmijenili, postali sve tanji i manji, usukali se i napokon se sasvim sništili. Kad je jednoga jutra meo pred kućicom, opazio je samo crnu dugmad sa ženina bijela ogrtača i muškarčev izobličeni šešir, a mjesto na kojem su stajali još je uvijek bilo prekriveno njihovim zamrznutim suzama. Oštro me je pogodila nepojmljivost te strašne priče, ne toliko zbog sažaljenja prema »paru«, koliko zbog njihove zagonetne, prolazne naravi, istopljivosti nečega neupitno postojećega: kao da me je nešto udaljavalo od očitog i bezazlenog rješenja, dok je u meni sve žudilo za odgovorom. Vjerojatno sam još iste noći od dragoga Boga zatražila žuđeni odgovor. On se inače time nije bavio, već je bio, takoreći, samo uho za slušanje onoga što je već znao. No ni tada nisam od njega tražila previše: iz njegovih nijemih usta, preko nevidljivih usana trebalo je preći samo nekoliko kratkih riječi: »Gospodin i gospođa Snjegović«. Budući da to nije tako shvatio, došlo je do katastrofe. Nije to bila samo osobna katastrofa: naglo se pokidala zavjesa i 11
Lou Andreas-Salomé otkrila neizrecivu nelagodu. Bog, naslikan na toj zavjesi, nije iščeznuo samo meni, nego posvema – iščeznuo je cijelome svemiru. Kad nas nešto slično pogodi u vezi sa živim čovjekom u kojem smo se razočarali i morali promijeniti mišljenje, s osjećajem da nas je ostavio na cjedilu, tada ipak postoji mogućnost da popravimo način gledanja, neki poremećaj vida. Tako nešto dogodi se prije ili kasnije svakom čovjeku, svakom djetetu: dođe do raskola između očekivanog i zatečenog – dobrog ili lošeg – a iskustvo će nam odrediti stupanj njegove važnosti. No u slučaju Boga, stvar je bitno različita, što se, primjerice, može vidjeti u činjenici da se s prestankom vjere u Boga nipošto ne gubi bogomdana sposobnost vjerovanja kao takvog – osobito u nadnaravne sile. Sjećam se tako i trenutka kad je tijekom naše kućne molitve bio spomenut vrag ili đavolje sile, što me je trgnulo iz letargije: zar je on i dalje tu? Je li on, na kraju, bio taj koji me je izbacio iz Božjega krila, u kojem mi je bilo tako udobno? I ako je bio, zašto mu se nisam suprotstavila? Nisam li ga tako čak i poduprla? Pokušavajući tim riječima razjasniti taj letimični trenutak koji mi se duboko usadio u svijesti, nastojala sam osobito naglasiti da se ne radi o osjećaju krivnje zbog gubitka Boga, nego o nekom obliku suučesništva – slutnje onoga što će se zbiti. Začuđujuća beznačajnost zgode kojom sam svoga Gospoda stavila na kušnju, sigurno me nije mogla spriječiti da i sama ne do12
MOJ ŽIVOT
đem do rješenja – da ne otkrijem da je riječ o gospodinu i gospođi Snjegović, koje su dječje ruke tako rado stvarale. Novonastala predodžba o nečem neugodnom nije odigrala neku važniju ulogu u mome djetinjstvu; samo mi je otežala snalaženje u realnom svijetu »bez Boga«. Čudno je, međutim, da je gubitak Boga urodio neočekivanom posljedicom u moralnom smislu – postala sam, naime, bolja, poslušnija (bezbožnost me nije povragoljila), vjerojatno stoga što pokunjenost obično stišava i sve oblike neposluha. Ali bilo je tu i konkretnih razloga: stanovite neizbježne sućuti prema roditeljima koje nisam htjela ljutiti, jer su, baš kao i ja, pretrpjeli udarac izgubivši Boga – samo što to nisu znali. Naravno, dugo sam pokušavala preokrenuti to stanje, slijediti pobožne roditelje, kao što sam u prošlosti sve njihovo prihvaćala, učila i njihovom se pomoći uvjeravala u postojeću stvarnost. Svake sam večeri plaho sklapala ruke, zdvojna i smjerna, poput neke male strankinje koja je s najudaljenijeg ruba goleme samoće pozvana u nepojmljivu udaljenost. I nikako mi nije polazilo za rukom uskladiti tu tobožnju udaljenost s neposrednom, starom blizinom Boga; usprkos mojoj poniznosti, bio je to nekakav ishitreni, aktivni pristup sasvim drukčijem, ravnodušnom i stranom Bogu, pa je ta zamjena samo još više povećala moju usamljenost, uz stid što sam se obraćala nekome tko ne zna ništa o tome. 13
Lou Andreas-Salomé U međuvremenu sam prije spavanja nastavila pričati priče. Kao i dotad, crpila sam ih iz jednostavnih situacija, svakodnevnih susreta i zgoda, premda je i s njima došlo do presudnoga obrata: ostale su bez slušatelja. Kako god se trudila da ih što bogatije uresim i da im sudbine što bolje svijem, i one su se gubile u sjenkama. Moglo se uočiti da u pripovijedanju ni na tren nisu otpočinule u nježnim Božjim rukama i da mi nisu ustupljene kao darovi iz njegovih velikih džepova: sankcionirane i legitimirane. Čak štoviše, nisam uopće bila sigurna jesu li istinite, budući da sam ih prestala primati i davati s onim pouzdanim: »Kao što znaš«. Postale su nepriznat, opterećujući posao; kao da sam ih ubacivala, nezaštićene, u životne neizvjesnosti, odakle sam ih izvlačila kao dojmove. U teškoj groznici od ospica, imala sam noćnu moru – kasnije su mi je često prepričavali – da sam mnoge i mnoge ljude iz mojih priča ostavila bez kruha i krova nad glavom. Osim mene, nitko ih drugi ne bi mogao razlikovati, niti ih s njihovih bespomoćnih putovanja vratiti u sigurnost gdje bi svi počivali u miru: baš svi – u bezbrojnim osobnostima koje su se i dalje umnožavale – sve dok na svijetu ne bude ni jednog, vidljivog i stvarnog, komadića koji se ne bi mogao vratiti Bogu kao svojoj kući. Vjerojatno me je to učinilo tako lakoumnom, pa sam se često znala istovremeno nadovezivati na sasvim različite vanjske dojmove; tako su mi usputni školarac, kao i starac u prolazu, izdanak ili široko stablo, predočavali različite faze odrastanja jedne 14
MOJ ŽIVOT
te iste stvari – kao da su oduvijek jedno. Tako je ostalo i kad mi je sav taj »materijal« već počeo postupno opterećivati pamćenje, pa sam se krenula ispomagati crticama, uzlovima i natuknicama, kako bih se snašla u toj sve gušćoj mreži. (Moguće je da sam u kasnijem životu zadržala nešto od te navike, kad sam počela pisati kratke priče: kao pomagala za postizanje mnogo složenije cjeline, koja se njima nije mogla izraziti, ali su zasad bili zapravo izlaz u nuždi.) Skrb za ljude u mojim pričama nipošto ne treba shvaćati kao majčinsku brigu, što bi lijepo priličilo maloj djevojčici. Čak i kad bismo se igrali s bebama, nisam ih ja, nego moj tri godine stariji brat stavljao u krevet, a igračke-životinje smještao u štale. Meni su poslužile samo kao povodi za igre, a pritom je, začuđujuće, u tim aktivnostima moj brat iskazivao mnogo više mašte. O svojim »doživljajima Boga« nisam otvoreno razgovarala ni sa svojim malim prijateljicama – vršnjakinjama ( jedna od najprisnijih bila mi je rođakinja, koja je poput nas, samo s majčine strane, potjecala iz francusko-njemačke obitelji, a sestra joj se kasnije udala za moga drugog brata), jer nisam bila dovoljno sigurna jesu li i one imale sličnih iskustava. Ali i u mene je to s godinama minulo. Stoga dobro pamtim kako sam bila zgrožena kad sam mnogo kasnije, među starudijama, našla otrcani, stari komad papira na kojem sam nekoć, u Finskoj, po čudesnoj svjetlosti bijelih ljetnih noći, nažvrljala ove stihove: 15
Lou Andreas-Salomé O, ti svijetlo nebo iznad mene, Ti ćeš mi vjerovati moći: Nek’ mi ništa, zbog radosti il’ boli, Kad uvis gledam, ne zapriječi oči Ti, koji se prostireš po svemu, U širine s vjetrovima znadeš zaći, Pokaži mi tako žuđen put Kojim ću Te iznova naći Od radosti želim tek krajičak, Od boli me srce ne zebe Želim samo jedno: neki prostor, mjesto, Da kleknem ispod Tebe Pri kasnijem čitanju djelovali su mi strano, čak sam ih iščitavala s taštom nepristranošću, ocjenjujući im poetsku vrijednost! Pa ipak, taj isti temeljni ton usmjeravao je sve moje kasnije doživljaje i ponašanje, kao da nije nastajao postupno, iz normalno veselih ili tužnih iskustava, nego kao da je iskočio iz mojih najranijih nedjetinjih saznanja, ponavljanja onoga prašoka kojeg dožive svi ljudi kad postanu svjesni svoga postojanja, a čiji će im pečat ostati zauvijek. Ma koliko se trudila, teško mi je sve to uvjerljivo prenijeti. Možda bi bolje poslužio konkretan primjer. Iznad moga kreveta visio je kalendar s 52 biblijske izreke koje su se svakoga tjedna tijekom godine mijenjale i kad je na red došla Prva poslanica Solu16
MOJ ŽIVOT
njanima (4,11): »Brižno nastojte živjeti u miru, baviti se svojim poslovima i raditi vlastitim rukama«, pustila sam je da tamo i ostane. Zaista ne bih mogla objasniti što me je na to ponukalo. No mora da se radilo o naknadnom doživljaju nekog prijašnjeg osjećaja napuštenosti i potpune ravnodušnosti koja ga je pratila, kad ta izreka i dan danas visi pored mene. Ta nimalo djetinja izreka preživjela je sve godine moga otuđenja od Boga, ne samo zbog mojih roditelja, nego i zato što mi je prirasla srcu. Posljednji dokaz za to zbio se nakon moga odlaska u inozemstvo, kamo su mi, s ostalim stvarima, poslali i taj kalendar s izrekama; tu ju je Nietzsche, čuvši za sve to, preinačio i nadopisao Goetheove stihove: »Okani se polovičnosti i odlučno se okreni punom, bogatom i lijepom životu.«2 I danas se taj zapis nalazi ispod već izblijedjela otiska. Činjenica da opisani dojmovi potječu iz vrlo ranoga djetinjstva može biti izuzetna i iznenađujuća, ali, kao što sam već spomenula, bila je povezana s dječjom regresijom, odnosno odgođenim razvojem u djetinjoj dobi. Prerano sam usvojila stanovitu koncepciju Boga koja se suprotstavljala vlastitoj duhovnosti, pa je njen kasniji gubitak bio drastičniji i po svijest opasniji nego što je to inače slučaj – baš kao da sam po drugi put bačena u svijet da se jednom zauvijek suočim s otrežnjavajućom stvarnošću. 2
Stih iz Goetheove pjesme Generalbeichte (Opća ispovijed), iz ciklusa Gesellige Lieder (Društvene pjesme).
17
Lou Andreas-Salomé Sa sedamnaest godina sam se po prvi put izravno prisjetila svojih starih borbi s Bogom, ali zahvaljujući vanjskom poticaju: zbilo se to na poduci za krizmu koju je vodio Hermann Dalton iz Reformirane evangeličke crkve. Tim se povodom nešto u meni opredijelilo za onog, već dugo pokojnog, dječjeg Boga, jer on tada nije zahtijevao toliko dokaza i poduka. Osjetila sam, s pijetetom, stanovito potajno nezadovoljstvo, odbacujući sve te dokaze o njegovu postojanju, pravednosti, neusporedivoj moći i dobroti; donekle sam se stidjela, kao da je on, iz dubine moga djetinjstva, prisiljen – začuđen i iznenađen – slušati sve to; tako sam mu pružala stanovitu podršku. A pitanje krizmanja okončalo se ovako: budući da mi se otac razbolio, Dalton me nagovorio da i sljedeće godine polazim poduku iz konfirmacije i ne izazovem uzrujavanja do kojih bi moglo doći mojim istupom iz Crkve; no na kraju sam ipak definitivno istupila. Postupila sam tako, premda sam osjećala da postupam gore nego da je sve išlo postupno, samo od sebe, čime bih svoju pobožnu obitelj poštedjela i žalosti i briga. Na taj me korak nije nagnala fanatična sklonost istini, nego nagonska, neobjašnjiva, ali prijeka potreba. Za života, često su me studij i druge okolnosti dovodile u doticaj s filozofijom, čak i teologijom, kad me to i ne bi privlačilo. Međutim, to nije bio odraz moje »pobožne«, izvorne naravi, niti kasnijeg zaokreta. Ništa od moje misaonosti nije potaknulo staru, nekadašnju vjeru – kao da se u »odraslome promišljanju« 18
MOJ ŽIVOT
nije mogla snaći. Zbog toga sam sva ta misaona područja, uključujući i teologiju, doživljavala kao puku intelektualnu znatiželju, nikad ne dodirujući, a kamoli zadirući, u sferu osjećaja koje sam nekada iskusila. Mogla bih čak reći da mi je sve to ubrzo postalo odbojno – poput pripreme za krizmu. Naravno, prihvatila sam, nerijetko s divljenjem, razne vrste nadomjestaka – vrlo prosvijećenih i produhovljenih – kojima bi drugi zamjenjivali takvo promišljanje, kad bi im iskrsnula nekadašnja pobožna prošlost, pa su je zrelim umovanjem uspijevali uklopiti u cjelinu. Bilo im je to često najbolje sredstvo da misleći na sebe uspiju bolje svladati životne lekcije, za razliku od mene kojoj to nije polazilo za rukom bez brojnih posrtanja. Meni su takva sredstva ostala strana i nemoguća, kao da je riječ o sasvim drugim područjima i temama. Ipak, takvim ljudima – živima ili mrtvima – koji su se u potpunosti posvećivali sličnim mislima, najviše me je privlačila njihova samosvojnost. Bez obzira što su sve to još znali i istančano filozofski izraziti, moglo se uvijek očitati da im je u stanovitom, dubokom smislu Bog ostao prvi i zadnji doživljaj u čitavom životu. Kao sadržaj života, što bi se s time još moglo usporediti? Nikad ih nisam prestala voljeti: s ljubavlju koja nastoji doprijeti do ljudskoga srca, gdje se odlučuje o svemu istinski sudbinskom. Ali, sad bi me netko mogao zapitati: ako nisam uspjela uspostaviti takav sklad između želje i istine, emocionalnih očekivanja i duhovnih saznanja, koji se 19
Lou Andreas-Salomé tijekom razvoja uspostavlja postupno, sam od sebe – kako su se i u čemu u meni naknadno očitovale one najstarije i najranije vjerske predodžbe? Na to pitanje mogu pošteno odgovoriti: samo i jedino u samom nestajanju Boga. Jer, pored svih površinskih promjena svijeta i života, u dubini je ostala neizmijenjena činjenica da je Bog napustio ovaj svijet. I baš je možda zbog prethodne, tako djetinje predodžbe Boga, u kasnijim formulacijama to nemoguće izmijeniti ili iznova uspostaviti. Međutim, osim tog negativnog ishoda, djetinji pristup nestanku Boga imao je i svoju pozitivnu stranu: nepovratno me je gurnuo u stvarni život. Sasvim mi je jasno – autobiografski to ocjenjujem najbolje što znam i mogu – da bi mi bilo kakve zamjenske koncepcije Boga, koje bi mi se umiješale u osjećaje, mogle samo naškoditi i skrenuti me s puta. Priznajem, doduše, da mnogi drugi različito koriste te nadomjestke i stižu mnogo dalje nego što bih ja to mogla. Iz svega toga proizišlo je i nešto najpozitivnije u mome životu: temeljni osjećaj neizmjernog sudbinskog prožimanja sa svime što jest, koji se probudio u ranom djetinjstvu, uporno se održavao i nikada nije posustao. Stoga je »osjet« bolja riječ za to nego »opažaj«, koji se odnosi na objekt; to je ćutilno uvjerenje u jednakost našega sudbinskog položaja. A taj se osjet ne ograničava samo na ljudsko, već je jednako susretljiv i prema kozmičkoj prašini. Upravo zbog toga, jedva da se tijekom života može mijenjati po bilo kojem ljudskom mjerilu vrijednosti: kao da ne postoji ništa što 20
MOJ ŽIVOT
bi jednostavnoj činjenici njegova postojanja trebalo dodati, uzvisiti ili poništiti, i baš kao da ništa ne može ugroziti važnost svega, ni ubojstvo, ni uništenje, osim ako mu propustimo iskazati posljednje strahopoštovanje, snazi njegova postojanja koje istovremeno i dijeli s nama i jest mi. Upravo mi je izletjela riječ kojom bi se, kad bi se htjelo, lako mogao protumačiti moj davnašnji odnos prema Bogu. Zaista, tijekom života, najviše od svega sam htjela iskazivati to strahopoštovanje – kao da sam u svim ostalim odnosima, i prema kome i prema čemu, mogla ostati suzdržana. Ta mi je riječ istovremeno bila drugo ime za svaku sjedinjenost svih naših sudbina, gdje se nalaze i najveće, ne zbog njihove veličine, i najmanje, bez obzira na značaj. Ili, da to objasnim ovako: sve što jest, ima uvijek u sebi težinu cjelokupnog postojanja, kao da i jest sve. Je li žar pripadanja zamisliv bez pripadajućeg strahopoštovanja – i nije li ono, nevidljivo i neprepoznato, ugrađeno u pratemelje naših emocija? U onome što ovdje namjeravam ispripovijedati, strahopoštovanje je itekako važno. Da, možda se samo o njemu i radi, usprkos mnogim riječima koje valja posvetiti tolikim drugim stvarima, dok ta jedna, jednostavna riječ tiho počiva ispod svega. Koliko god to bilo nelogično, moram priznati: čak je i najapsurdniji oblik vjerovanja bolji od mogućnosti da čovječanstvo izgubi svaki osjećaj strahopoštovanja. 21
Lou Andreas-Salomé
DOŽIVLJAJ LJUBAVI U svakom životu bude pokušaja novoga početka, poput ponovnoga rađanja: istinita je poznata izreka da je pubertet drugo rođenje. Nakon godina u kojima se uspijemo prilagoditi zbivanjima što nas okružuju, zakonima i sudovima koji tako lako svladaju naš mali mozak, odjednom se, sa sve bližom tjelesnom zrelošću, pojavi iskonska potreba da tek sada treba stvoriti svijet u koji je dijete isporučeno – neuko i nepodučeno za navalu svojih priželjkivanih pretpostavki. Čak i iz najtreznijih događaja nastaje nekakva očaranost: osjećaj da se rađa sasvim drukčiji, novi svijet i da sve što protuslovi tom osjećaju mora biti neki neshvatljivi nesporazum. No budući da ne možemo ustrajavati u tom smionom uvjerenju, nego nam, na kraju, valja popustiti svijetu kakav zaista jest, kasnije će nam se taj »romantični« period omotati velom sjetne nostalgije – poput mjesečeva odraza u šumskom jezeru ili zova sablasnih ruševina. Tada se u nama onaj najskriveniji puls pobrka s neodmjerenim i neproduktivnim viškom emocija, nekoć vezanih za određeni period vremena. A ono što netočno zovemo »romantičnim«, zapravo potječe iz onog najtrajnijeg, neuništivog u nama, robusnog i najizvornijeg – čiste životne snage – koja se jedina, vlastitom unutarnjom snagom, kadra nositi s vanjskom egzisten22