Tri covjeka u camcu 22

Jerome K. Jerome TRI ČOVJEKA U ČAMCU (a o psu da se i ne govori)

Jerome K. Jerome TRI ČOVJEKA U ČAMCU (a o psu da se i ne govori) Naslov izvornog izdanja THREE MEN IN A BOAT (To Say Nothing of the Dog) S engleskog preveo NIKOLA KRŠIĆ Ilustracije (iz prvog izdanja, 1889.)

ARTHUR FREDERICKS Pas na koricama LEO, Sašin i Marijin Montmorency Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka VINKO I ZVONKO 03 (197) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000927188 ISBN 978-953-320-097-2

Prvo izdanje, 1889.

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

Prolog Temeljna ljepota ove knjige nije toliko u njezinom književnom stilu, niti pak u opsegu i korisnosti informacija koje pruža, koliko u njezinoj pukoj istinitosti. Njezine stranice tvore izvješće o zbivanjima koja su se uistinu dogodila. Jedino smo ih pritom malo začinili, ali to nismo dodatno naplatili. George i Harris i Montmorency nisu poetski ideali nego stvorenja od krvi i mesa – posebice George, koji teži gotovo 80 kilograma. Druge knjige zacijelo nadmašuju ovu u dubini mislī i poznavanju ljudske naravi; druge knjige zacijelo joj konkuriraju u izvornosti i obimu; ali nijedna dosad napisana nije joj ravna u pogledu beznadne i neizlječive vjerodostojnosti. Zbog toga će ovaj svezak, mišljenja smo, više nego zbog svih njegovih drugih draži, biti dragocjen ozbiljnom čitatelju te pridati dodatnu težinu pouci naše pripovijesti.

LONDON, kolovoz 1889.

5

Ruta puta

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

I. Tri invalida – Georgeove i Harrisove nevolje – Žrtva sto sedam teških bolesti – Korisni recepti – Liječenje bolesti jetre kod djece – Slažemo se da smo premoreni i da nam je potreban odmor – Sedam dana na nemirnome moru? – George predlaže rijeku – Montmorency ima zamjerke – Prvobitan prijedlog prihvaćen većinom od tri prema jedan.

Bili smo četvorica – George, William Samuel Harris, ja osobno i Montmorency. Sjedili smo u mojoj sobi, pušili i razgovarali o tome kako smo zaista u bijednom stanju – hoću reći, bijednom s medicinskoga gledišta, naravno.

Svi smo bili iscrpljeni i bezvoljni, i to nam je već išlo na živce. Harris je rekao da povremeno ima čudne napadaje vrtoglavice i da tada jednostavno ne zna što se događa oko njega; zatim je George rekao da i on ima napadaje vrtoglavice i da tada ni on ne zna što se događa oko njega. Što se mene tiče, nešto nije bilo u redu s mojom jetrom. Znao sam da nešto nije u redu s mojom jetrom jer sam upravo bio pročitao neki prospekt posvećen novim tabletama za jetru, u kome su bili podrobno opisani simptomi po kojima čovjek može ustanoviti da mu jetra nije u redu. Ja sam ih sve osjećao. Čudna stvar, nikad nisam bio u stanju pročitati ni jedan tekst iz medicine a da smjesta ne zaključim kako patim upravo od bolesti o kojoj se govori u napisu, i to u njezinu najžešćem obliku. Dijagnoza uvijek nekako odgovara točno onome što i sam osjećam.

7

Jerome K. Jerome

Sjećam se kako sam jednoga dana otišao u Britanski muzej da bih proučio kako se liječi neko bezazleno ali neugodno oboljenje koje me je okrznulo – čini mi se da je to bila peludna groznica. Uzeo sam knjigu i pročitao ono radi čega sam došao, a onda sam, ne razmišljajući, počeo nasumce listati i čitati o raznim bolestima. Ne sjećam se više na koju sam bolest prvo naletio – bila je to, koliko znam, neka strašna, smrtonosna boleština – ali prije nego što sam stigao do polovice popisa »prvih simptoma«, shvatio sam da bolujem upravo od te bolesti.

Sjedio sam neko vrijeme potpuno ukočen od užasa, a onda sam, iz čistog očaja, počeo ponovno okretati stranice knjige. Naišao sam na tifus... pročitao simptome... i ustanovio da bolujem od tifusa, da zapravo već mjesecima bolujem od tifusa a da toga uopće nisam bio svjestan.

Počeo sam se pitati od čega još bolujem. Naišao sam na padavicu i, naravno, kao što sam i očekivao, zaključio sam da bolujem i od toga. Taj moj slučaj počeo me je zanimati, pa sam odlučio temeljito ispitati stvar. Krenuo sam abecednim redom. Kao prvo, pročitao sam sve o artritisu i saznao da sam već obolio i da će me akutni stadij oboriti u postelju za nekih četrnaest dana. S olakšanjem sam ustanovio da bolujem od blaže varijante upale bubrega i da ću, što se toga tiče, poživjeti još koju godinu.

S difterijom sam se, po svemu sudeći, rodio, ali zato sam bolovao od kolere s vrlo ozbiljnim komplikacijama. Savjesno sam se probio kroz cijelu abecedu i ustanovio da jedino od čega ne patim jest voda u koljenu.

8

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

U početku mi je to bilo nekako krivo; čak uvredljivo, činilo mi se. Zašto nemam vodu u koljenu? Kakva je sad to diskriminacija? Nakon nekog vremena, međutim, ublažio se moj osjećaj sebičnosti. Patim od svih bolesti što ih poznaje medicina, razmišljao sam, pa mogu biti toliko tolerantan da se odreknem vode u koljenu. Već imam, po svemu sudeći, upalu zglobova u najakutnijem obliku, iako o tome nisam imao pojma, a od žutice očigledno bolujem još od djetinjstva. Iza žutice, po abecednom redu, više nije bilo bolesti, pa sam zaključio da ne bolujem više ni od čega.

Ostao sam sjediti, zamišljen. Razmišljao sam o tome koliko je moj slučaj zanimljiv s medicinskoga gledišta, kakvo blago predstavljam za cijelu jednu profesiju! Kad bi mene imali, studenti više ne bi morali stažirati u bolnicama. Ja sâm predstavljam cijelu bolnicu. Bilo bi dovoljno da dođu i temeljito me pregledaju, a zatim odu i podignu diplome.

Konačno sam se počeo pitati koliko mi je života još ostalo. Pokušao sam pregledati samoga sebe. Opipao sam puls. U prvom trenutku učinilo mi se da uopće nemam puls. Onda, kao da je odjednom krenuo. Izvukao sam sat i počeo brojiti. Izbrojio sam sto četrdeset i sedam otkucaja u minuti. Pokušao sam opipati kako mi srce kuca. Nisam ga mogao osjetiti. Prestalo je udarati. Kasnije sam nekako shvatio da je bilo cijelo vrijeme na svome mjestu i normalno kucalo, ali to ne mogu sa sigurnošću potvrditi. Počeo sam se lupkati po grudima, od onoga dijela koji nazivam strukom pa do glave, zatim malo sa strane i, koliko sam mogao, po leđima. No nisam mogao ništa ni čuti ni osjetiti. Pokušao sam pogledati jezik. Isplazio sam ga koliko se dalo i zatvorio jedno oko, nastojeći pregledati ga drugim.

Vidio sam mu samo vrh i jedino što sam iz toga zaključio bilo je još čvršće uvjerenje da bolujem od šarlaha.

9

Jerome K. Jerome

Ušao sam u čitaonicu zdrav i sretan, a izvukao se kao bijedna ruševina od čovjeka.

Otišao sam svom liječniku. On je moj stari pajdaš i uvijek mi opipa puls, pogleda jezik i porazgovara sa mnom o vremenu, sve besplatno, kad god umislim da sam bolestan.

Odužit ću mu se, pomislio sam, ako odmah odem k njemu. »Doktoru je od svega najpotrebnija praksa«, rekao sam sebi. »Sad će imati mene. Na meni će steći više prakse nego na tisuću sedamsto običnih, svakodnevnih pacijenata od kojih svaki boluje od samo jedne ili dvije bolesti.« Tako sam otišao ravno k njemu.

– No, reci što te muči? – rekao je.

– Prijatelju dragi – rekao sam – neću ti oduzimati vrijeme govoreći o onome što me muči. Život je kratak i moglo bi se dogoditi da umreš prije nego što završim priču. Zato ću ti reći što me ne muči. Nemam vodu u koljenu. Zašto nemam vodu u koljenu ne bih ti znao reći, ali činjenica je da je nemam. Sve ostale bolesti, međutim, imam.

Zatim sam mu ispričao kako sam to otkrio.

Rekao mi je da se svučem do pojasa, pogledao me odozgo naniže, uhvatio me za zglob na ruci, a onda me tresnuo po grudima kad sam to najmanje očekivao – što je, moram reći, bila kukavička gesta – i odmah nakon toga još me i glavom udario. Kad je to obavio, sjeo je i napisao recept, presavio papir i pružio mi ga, a ja sam ga gurnuo u džep i otišao.

Recept nisam ni pogledao. Otišao sam u najbližu ljekarnu i pružio ga ljekarniku. On ga je pročitao, vratio mi ga i rekao da takve stvari ne drži.

– Jeste li vi ljekarnik ili niste? – upitao sam.

10

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

– Da, jesam – rekao je. – Da sam zadružna prodavaonica i da držim obiteljski pansion, mogao bih vas poslužiti. Kako sam, nažalost, samo ljekarnik, to nije u mojoj moći.

Pročitao sam recept. Glasio je: 1/2 kg bifteka i 1 vrč crnog piva svakih šest sati 1 šetnja od 15 kilometara svakog jutra 1 krevet svaku večer točno u 11 sati I ne puni glavu stvarima koje ne razumiješ Pridržavao sam se tih uputa, s izvrsnim rezultatom – bar što se mene tiče; život mi je spašen i još se držim.

No u ovom drugom slučaju, da se vratimo na prospekt o tabletama za jetru, simptomi su bili tu, izvan svake sumnje. Glavni je simptom bio »opća nesklonost prema bilo kakvom radu«. Što sam zbog toga simptoma prepatio nitko živ ne bi mogao opisati. Bio sam pravi mučenik, od najranijeg djetinjstva. Bolest me, dok sam bio dječak, nijednog dana nije ostavljala na miru. Nitko nije znao, tada, da je za sve to kriva moja jetra. Medicinska znanost bila je na mnogo nižem stupnju nego što je danas, i bolesnika su obično proglašavali lijenčinom.

– Slušaj ti, lijeni crve – govorili su – ustaj i prihvati se nečega od čega ćeš živjeti, čuješ li? – Nitko, naravno, nije znao da sam bolestan.

Nisu mi davali ni tablete; umjesto tableta dobivao sam pljuske. I, ma koliko to izgledalo čudno, te bi me pljuske često izliječile – barem privremeno. Događalo se da jedna takva pljuska bolje djeluje na moju jetru i ulije mi više volje da smjesta, ne gubeći vrijeme, krenem ka11

Jerome K. Jerome

mo treba i obavim ono što treba, nego cijela kutija tableta danas.

Znate već, često je tako – jednostavni starinski lijekovi ponekad su mnogo djelotvorniji nego svi današnji farmaceutski preparati.

Sjedili smo tako pola sata i opisivali jedan drugome svoje boljke. Objašnjavao sam Georgeu i Williamu Harrisu kako se osjećam kad ujutro ustajem, a William Harris je nama govorio kako se osjeća kad uvečer ide u krevet; George je, stojeći na prostirki ispred kamina, vrlo vješto i impresivno odglumio kako se osjeća noću.

George, naravno, samo umišlja da je bolestan; njega, znate, zapravo apsolutno ništa ne muči.

U tome trenutku na vrata je pokucala gospođa Poppets da pita jesmo li spremni za večeru. Tužno smo se osmjehnuli jedan drugome i rekli kako će možda ipak biti bolje da prezalogajimo štogod. Harris je dodao da zalogaj u želucu često pomaže organizmu da prevlada bolest.

I tako je gospođa Poppets unijela pladanj, a mi smo sjeli za stol i prihvatili se odrezaka s lukom i pite od rabarbare.

Sigurno sam u to vrijeme bio već vrlo slab jer se sjećam da me, poslije nekih pola sata ili nešto više, jelo više nije privlačilo – što se meni rijetko događa – i da sir nisam ni okusio.

Kad je to obavljeno, ponovno smo napunili čaše, pripalili lule i nastavili s diskusijom o svom zdravstvenom stanju. Od čega smo zapravo bolovali, nitko od nas nije mogao sa sigurnošću reći, ali jednoglasno smo zaključili da je uzrok svemu, ma o čemu se radilo, premorenost.

– Potreban nam je odmor – rekao je Harris.

– Odmor i potpuna promjena – rekao je George.

– Pretjerano umno naprezanje izazvalo je opću depresiju u organizmu svakoga od nas. Promjena sredine i odsut12

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

nost svake potrebe za razmišljanjem brzo će uspostaviti duhovnu ravnotežu.

George ima nekog rođaka koji se u knjigama vodi kao student medicine, pa se, sasvim prirodno, u objašnjavanju stvari ponekad služi obiteljsko-liječničkim rječnikom.

Suglasio sam se s Georgeom i predložio da potražimo neko zabačeno i od Boga zaboravljeno mjesto, daleko od bučne gomile, gdje bismo, šećući po suncu tihim, pospanim stazama, mogli odsanjati cijeli tjedan... neki napola zaboravljeni kutak koji su vile sačuvale za sebe, izvan dosega svjetske vreve, neko starinsko gnijezdo postavljeno visoko na stijenama Vremena, do koga tek izdaleka i slabašno dopire grmljavina burnih valova devetnaestog stoljeća.

Harris je rekao da bi nam tamo, po njegovu mišljenju, bilo ubitačno dosadno. Točno zna na kakvo mjesto mislim, rekao je – gdje svi odlaze u krevet već u osam, gdje Sportske novosti ne možeš dobiti za sve blago ovoga svijeta, a za duhan treba pješačiti petnaest kilometara.

– Ne – rekao je Harris. – Ništa ne može pružiti takav odmor i promjenu kao plovidba morem. Žestoko sam se tome usprotivio. Putovanje morem godi čovjeku kad ima na raspolaganju bar dva-tri mjeseca, ali isploviti na tjedan dana prava je propast.

Krenete tako u ponedjeljak, duboko uvjereni da ćete se divno provesti. Veselo mašete momcima na obali, a zatim pripalite najveću lulu i počnete se šepiriti po palubi kao da ste kapetan Cook, sir Francis Drake i Kristofor Kolumbo, sve u jednoj osobi. U utorak žalite što ste pošli. U srijedu, četvrtak i petak žalite što niste mrtvi. U subotu ste u stanju progutati koju žlicu bistre goveđe juhe, sjediti na palubi i sa slabim, sjetnim osmijehom odgovarati dobrim ljudima kad vas pitaju kako se osjećate. U ne13

Jerome K. Jerome

djelju ponovno počinjete šetati naokolo i jesti čvrstu hranu, a u ponedjeljak ujutro, dok s kovčegom i kišobranom u ruci stojite pored ograde čekajući da se iskrcate, plovidba vam se počinje sviđati.

Sjećam se kako je jednom moj zet, zdravlja radi, krenuo na kraće putovanje brodom. Uzeo je povratnu kartu od Londona do Liverpoola, s ležajem u kabini, a kad je stigao u Liverpool, jedino na što je mogao misliti bilo je kako da nekome utrapi tu povratnu kartu.

Kažu da je karta nuđena naokolo po gradu po drastično sniženoj cijeni i da je na kraju prodana za osamnaest penija nekom slabokrvnome mladiću kome su liječnici upravo bili savjetovali da pođe na more i da gimnasticira.

– More! – uzviknuo je moj zet veselo kad je gurnuo kartu mladiću u ruke. – Bit će vam ga dosta za cijeli život, a što se tiče gimnastike, gimnasticirat ćete više sjedeći na tom brodu nego da se na kopnu prevrćete preko glave.

On osobno – moj zet, mislim – vratio se vlakom. Rekao je da njegovu zdravlju sasvim odgovara i Sjeverozapadna željeznica.

Jedan drugi moj znanac krenuo je na takvo jednotjedno putovanje brodom duž obale. Prije polaska prišao mu je stjuard i upitao ga želi li plaćati u restoranu svaki obrok posebno ili će se pretplatiti na hranu za cijelo putovanje.

Stjuard mu je preporučio ovu drugu varijantu jer će tako proći mnogo jeftinije. Prehrana za cijeli tjedan stajat će ga samo dvije funte i pet šilinga. Za doručak će biti riba, a zatim meso na žaru. Ručak je u jedan sat i redovito se sastoji od četiri jela. Večera je u šest – predjelo, juha, riba, kotlet, piletina, salata, kolači, sir i voće. I laka, kasna večera, s mesom, u deset.

14

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

Moj prijatelj (koji je inače velika izjelica) zaključio je da će mu aranžman za dvije i pol funte odgovarati, pa je uplatio hranu za sedam dana unaprijed.

Ručak je poslužen upravo kad su stigli do Sheernessa. Nije bio gladan koliko je mislio da će biti, pa se zadovoljio s malo kuhane govedine i porcijom jagoda sa šlagom. Popodne je dugo razmišljao i učinilo mu se da već tjednima nije jeo ništa osim kuhane govedine, a kasnije opet da već godinama živi samo na jagodama sa šlagom.

Ni govedina ni jagode sa šlagom nisu bile naročito sretne; činilo se da su i one podjednako nezadovoljne.

U šest su došli i javili mu da je večera poslužena. Vijest nije izazvala u njemu neko posebno oduševljenje, ali mu se činilo da je dužan iskoristiti nešto od one dvije funte i pet šilinga, pa je sišao u restoran pridržavajući se za konopce i ostalo što je mogao dohvatiti. U podnožju stuba dočekao ga je ugodan miris luka i kuhane šunke pomiješan s mirisom pržene ribe i povrća. Prišao mu je stjuard i s osmijehom ga uslužno upitao: – Što biste željeli, gospodine?

– Želim da me odnesete odavde – glasio je jedva čujan odgovor.

Brzo su ga izvukli van, odveli do ograde u zavjetrini i tu ga ostavili.

Sljedeća četiri dana proveo je živeći čednim i jednostavnim životom na tankim kapetanovim biskvitima (to se pecivo tako zove, nije pripadalo kapetanu) i soda-vodi. Već u subotu se, međutim, ohrabrio pa je popio blijedi čaj sa suhim preprženim kruhom, a u ponedjeljak je željno gutao pileću juhu. Iskrcao se u utorak i, prateći tužnim pogledom brod koji je polako isplovljavao iz luke, rekao: – Eto, odlazi, odnoseći zasigurno kilu hrane koja pripada meni, a koju nisam ni okusio.

15

Jerome K. Jerome

Poslije je rekao da bi sigurno izravnao račun da je mogao ostati na brodu još samo jedan dan.

Zato sam se oštro usprotivio svakom odlasku na more. Naravno, ne sebe radi, kako sam odmah objasnio. Meni na brodu nikad nije bilo zlo. Bojao sam se, međutim, za Georgea.

George je izjavio kako njemu sigurno ne bi bilo ništa, da bi čak uživao, ali da bi savjetovao meni i Harrisu da ni ne pomišljamo na brod; uvjeren je da bismo se obojica odmah razboljeli. Harris je na to rekao kako je, što se njega tiče, njemu uvijek bilo i ostalo zagonetno na koji to način ljudima uspijeva dobiti morsku bolest. Sigurno to rade namjerno, zbog prenemaganja. Često je želio dobiti morsku bolest, rekao je, ali mu to nikad nije uspjelo.

Zatim nam je ispričao anegdote kako je prelazio preko Kanala po tako uzburkanome moru da su putnike morali vezivati za ležajeve, i kako su on i kapetan bili jedine dvije žive duše na brodu koje nije svladala mučnina.

Ponekad je tvrdio da samo on i drugi oficir nisu podlegli morskoj bolesti, ali uvijek je to bio on i još netko drugi.

A ako nije bio on i još netko drugi, onda je samo on ostajao zdrav. Čudna stvar, nitko nikad ne pati od morske bolesti – na kopnu. Na moru možete vidjeti mnogo ljudi kojima je stvarno zlo; ponekad ih je pun brod. Još nikad, međutim, nisam sreo čovjeka na kopnu koji zna što je to morska bolest. Kamo svi ti loši moreplovci od kojih vrvi sva16

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

ki brod nestanu čim se dočepaju kopna, ostaje nedokučiva tajna.

Ako su ljudi u velikoj većini slični momku koga sam vidio na brodu za Yarmouth, onda do rješenja te zagonetke nije teško doći. Bili smo negdje ispred Southend Piera,1 sjećam se, kad sam ga našao presavijenoga preko ruba brodskog okna u vrlo opasnom položaju. Prišao sam mu, pokušavajući ga spasiti.

– Hej, povucite se malo – rekao sam, tresući ga za rame. – Past ćete u more.

– Oh, Bože, volio bih da sam tamo – bio je jedini odgovor što sam ga mogao izvući od njega, pa sam ga morao tu i ostaviti.

Tri tjedna kasnije sreo sam ga u kavani jednoga hotela u Bathu. Pričao je o svojim putovanjima i oduševljeno objašnjavao koliko voli more.

– Rođeni sam pomorac – odgovorio je na pitanje nježnog mladića koji ga je slušao zavideći mu. – Doduše, jednom sam se osjećao pomalo nelagodno, priznajem.

Bilo je to kod Rta Horn. Brod se sljedećeg jutra razbio o stijenje.

– A zar vam nije bilo pomalo mučno tu nedavno, kod Southend Piera, tako da ste već poželjeli da padnete s broda? – upitao sam.

– Kod Southend Piera? – odgovorio je, promatrajući me začuđeno.

– Da, na brodu za Yarmouth, prošlog petka bilo je tome točno tri tjedna.

– Oh, ah... da! – odgovorio je, razvedrivši se. – Sad se sjećam. Toga popodneva mučila me je glavobolja. Od kiselih krastavaca, znate. Bili su to najgori kiseli krastavci što sam ih ikad okusio na nekom pristojnom brodu. Jeste li ih i vi jeli?

1

Na samom ušću Temze.

17

Jerome K. Jerome

Što se mene tiče, otkrio sam izvrsnu preventivnu metodu protiv morske bolesti. Treba jednostavno balansirati. Treba stati nasred palube i, dok se brod ljulja i propinje, pokretati tijelo tako da uvijek ostane uspravno. Kad se pramac broda počne propinjati, treba se naginjati naprijed sve dok nosom gotovo ne dodirnete palubu, a kad se počne dizati krma, treba se na isti način naginjati unatrag. Sve je to, međutim, lijepo i krasno ako traje sat ili dva; teško je tako balansirati sedam dana.

– Da krenemo onda uz rijeku! – rekao je George.

Imat ćemo svježeg zraka, dovoljno fizičke aktivnosti i tišine, rekao je; misli će nam biti obuzete stalnim promjenama krajolika oko nas, a naporan rad popravit će nam apetit i donijeti nam dobar san.

Harris je rekao kako, po njegovu mišljenju, George ne bi trebao poduzimati ništa od čega će biti pospaniji nego obično, jer bi to moglo biti opasno. Rekao je da baš ne shvaća na koji to način George namjerava spavati više nego sada, jer dan ipak ima samo dvadeset i četiri sata, i ljeti i zimi. Kada bi George stvarno spavao duže, onda bi komotno mogao biti i mrtav, pa tako bar uštedjeti ono što sad troši na stan i hranu.

Harris je, međutim, dodao da bi za njega osobno rijeka bila »kao naručena«. Sad, pretpostavljam da taj izraz valja protumačiti tako da čovjeku odgovara kada dobije nešto što je želio, a zbog nekakva razloga nije naručio. Iako i takvi slučajevi mogu donijeti neugodna iznenađenja, shvatio sam da je to pozitivan komentar.

18

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

I za mene je rijeka bila »kao naručena«, pa smo i Harris i ja rekli da je Georgeova ideja odlična. Rekli smo to tonom iz koga se nekako dalo naslutiti kako smo iznenađeni da se George sjetio nečega tako pametnog.

Jedini koji nije bio oduševljen prijedlogom bio je Montmorency. Njemu nikad nije bilo odviše stalo do rijeke.

– Vi momci smatrate da je to u redu – rekao je.

– Vi volite rijeku, ali ja ne. Ja tamo nemam što tražiti. Krajolici me ne zanimaju, a i ne pušim. Ako ugledam nekog štakora, vi nećete zaustaviti čamac, a ako zaspim, izvodit ćete gluposti i na kraju me prevrnuti u vodu. Ako mene pitate, za mene je sve to puka besmislica.

Bila su, međutim, tri glasa prema jedan, i prijedlog je prihvaćen.

19

Jerome K. Jerome

II. Rasprava o planovima – Zadovoljstva »kampiranja« kad su noći lijepe – Isto, kad pada kiša – Postignut je kompromis – Montmorency, prvi dojmovi – Strahovanje da je on previše dobar za ovaj svijet, kasnije odbačeno kao neosnovano – Sjednica odgođena Izvukli smo mape i počeli raspravljati o planovima.

Dogovorili smo se da krenemo sljedeće subote iz Kingstona. Harris i ja otići ćemo ujutro i prebaciti čamac do Chertseyja, a George, koji tek popodne može napustiti City (George svakog dana spava u banci od deset do četiri, osim subotom, kad ga bude i izbacuju već u dva sata), pridružit će nam se tamo.

Hoćemo li »kampirati« ili spavati u gostionicama?

George i ja bili smo za kampiranje. Rekli smo da bi to bilo romantičnije, da bismo se osjećali kao u divljini, kao u stara vremena.

U srcima hladnih, tužnih oblaka polako blijedi sjećanje na zlatne zrake mrtvog sunca. Ptice su ušutjele, prekinule pjesmu kao ožalošćena djeca, i samo bolni krici liske i oštro kriještanje prdavaca razbijaju svečanu tišinu iznad uspavanih voda dok umirući dan izdiše svoj posljednji dah.

Sablasna armija Noći, četa sivih sjena, izvlači se nečujno iz mračnih šuma duž obala rijeke da rastjera posljednje straže svjetla, stupajući bez zvuka, nevidljivim nogama, kroz uzbibanu vodenu travu i šuštavu trstiku. A Noć, na svome tamnom prijestolju, širi svoja crna krila nad svijetom koji tone u mrak, tiho vladaju20

TRI ČOVJEKA U ČAMCU

ći s trona svoga sablasnog dvorca obasjanoga blijedim zvijezdama.

U tim trenucima uplovljavamo našim malim čamcem u neki miran kutak, podižemo šator, pripremamo skromnu večeru i polako, s uživanjem, jedemo. Poslije toga punimo i palimo velike lule i tiho, kao melodija, počinje odzvanjati ugodan razgovor dok rijeka, u trenucima šutnje, žuboreći oko čamca, pripovijeda čudne stare priče, odaje davne tajne i tiho pjevuši staru dječju pjesmicu koju pjeva već toliko tisuća godina i pjevat će je još tisućama godina, sve dok joj glas ne postane promukao i starački, pjesmu za koju mi, koji smo naučili voljeti njezino promjenljivo lice, koji smo se tako često privijali uz njezina podatna njedra, nekako mislimo da je razumijemo, iako ne bismo znali riječima ispričati bajku koju smo toliko puta čuli.

I sjedimo tako, uz njezinu obalu, dok se Mjesec, koji je također voli, polako spušta da joj utisne na lice bratski poljubac i čvrsto ovije oko nje svoje srebrne ruke. A mi je promatramo kako teče, stalno pjevušeći, stalno šapućući, u susret svom kralju, moru... dok nam glasovi ne zamru u tišini a lule se ugase, te se mi, obični i ni po čemu posebni mladi ljudi, ne osjetimo čudno ispunjeni mislima, pomalo sjetnim a pomalo slatkim, tako da se u na21

Jerome K. Jerome

ma ugasi svaka želja i potreba za razgovorom... dok se ne nasmijemo i, ustajući i istresajući pepeo iz ugašenih lula, poželimo jedni drugima laku noć i, uspavani pljuskanjem vode i šuštanjem lišća, utonemo u čvrst san pod velikim, nepokretnim zvijezdama, sanjajući da je Zemlja ponovno mlada – mlada i svježa kakva je bila prije nego što su stoljeća jada i brige izbrazdala njezino blago lice, prije nego što su grijesi i ludosti njezine djece učinili da ostari njezino ljubavlju ispunjeno srce; da je ljupka kao što je bila u onim davno minulim danima kad nas je, kao mlada majka, dojila na svojim nabujalim grudima, prije nego što nas je varljiva civilizacija svojim lažima odmamila iz njezina toplog naručja, a otrovna zloba izvještačenosti učinila da se stidimo jednostavnog života što smo ga vodili s njom, i priprostog ali prostranog doma u kome se čovječanstvo rodilo prije toliko tisuća godina.

– A što će biti ako padne kiša? – rekao je Harris.

Harrisa ne možete ničim dirnuti. U Harrisu ne postoji ni trun sklonosti poeziji, on ne zna što je to strastvena čežnja za nedostižnim. Harrisu se ne događa da »plače a da ne zna zašto«. Ako se Harrisove oči ispune suzama, to je, možete biti sigurni, zato što jede sirovi luk ili zato što je prelio kotlet prevelikom količinom vusterskog umaka.

Ako se nađete noću s Harrisom na morskoj obali i kažete: – Slušaj! Zar ne čuješ? Jesu li to sirene što pjevaju iz dubine valovitih voda, ili to tužni duhovi mora nariču nad blijedim utopljenicima zapletenima u morsku travu?

22