Mark Twain BROJ 44, TAJANSTVENI STRANAC
Mark Twain BROJ 44, TAJANSTVENI STRANAC Izvorni naslov NO. 44, THE MYSTERIOUS STRANGER S engleskoga prevela VJERA BALEN-HEIDL Portret autora na naslovnici JAMES CARROLL BECKWITH Ilustracije u knjizi (iz prvog izdanja 1916.) N. C. WYETH Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka VINKO I ZVONKO 05 (200) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000950382 ISBN 978-953-320-101-6 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Mark Twain Broj 44, tajanstveni stranac
Broj 44, tajanstveni stranac
I. Bilo je to godine 1490. – zimi. Austrija je bila uspavana i udaljena od svijeta; još je uvijek živjela u srednjem vijeku i činilo se da u njemu namjerava zauvijek i ostati. Neki su je čak smještali stoljeća i stoljeća unatrag i tvrdili da je prema mentalnom i duhovnom satu i dalje u mračnom srednjem vijeku. No time su joj htjeli polaskati, a ne omalovažavati je, pa smo to tako i shvaćali i ponosili se time. Dobro se sjećam toga iako sam još bio dječak, a sjećam se i zadovoljstva kojim me to ispunjalo. Da, Austrija je bila daleko od svijeta i uspavana, a naše je selo bilo u samome središtu toga sna jer se nalazilo u samom srcu Austrije. Spokojno je drijemalo u dubokoj skrovitosti i osami brdâ i šuma, kamo jedva da bi ikad dopirale vijesti iz svijeta da ga ometu u snu, pa je ono bilo zadovoljno i prezadovoljno. Pokraj sela tekla je mirna rijeka, čija je površina bila išarana obrisima oblaka i odrazima lađa i teglenica što su po njoj plovile; straga se uzdizahu šumovite kòse sve do podnožja visoke litice, a s vrha te litice mrgodio se golemi dvorac Rosenfeld, s onim svojim silnim tornjevima i bastionima obavijenim povijušama; onkraj rijeke, neke tri milje ulijevo, raštrkala su se šumovita brda ispresijecana zavojitim gudurama u koje nikad nije dopiralo sunce; s desne strane nad rijekom se nadnosila strmina, a između nje i upravo spomenutih brdâ 5
MARK TWAIN u nedogled se sterala ravnica načičkana malim majurima što su se ugnijezdili sred vinograda i krošnjatih stabala. Cijeli taj kraj koji se prostirao miljama unaokolo bio je nasljedno vlasništvo kneza Rosenfelda, čije su sluge uvijek održavale savršen red u dvorcu kako bi bio spreman za stanovanje, ali i on i njegova obitelj dolazili bi onamo tek svake pete godine. Kad bi došli, bilo je to kao da je stigao sam gospodar svijeta i sa sobom donio sva bogatstva svojih kraljevstava; a kad bi otišli, zavladao bi mir nalik na duboki san koji slijedi iza orgije. Za nas dječake Eseldorf je bio pravi raj. Nisu nas previše gnjavili školovanjem. Uglavnom su nas učili da budemo dobri katolici, da iznad svega štujemo Majku Božju, Crkvu i svece, da duboko poštujemo Cara i o njemu govorimo ispod glasa, skidamo kapu pred njegovom slikom, u njemu gledamo onoga tko nam milostivo daruje kruh i daje sve zemaljske blagodati, dok smo mi sami došli na ovaj svijet samo s jednim zadatkom, a to je da radimo za nj, lijemo svoju krv za nj, a bude li potrebno, i umiremo za nj. Osim ovog navedenog nije se od nas tražilo da mnogo znamo; zapravo nam se to nije ni dopuštalo. Svećenici su govorili da je znanje štetno za prosti puk te da bi ga ono moglo navesti da bude nezadovoljan sudbinom koju mu je namijenio Bog, a Bog neće trpjeti neslaganje s njegovim naumima. To je bila istina jer su to svećenici saznali od biskupa. Upravo je nezadovoljstvo zamalo dovelo do propasti Gretel Marx, mljekareve udovice, koja je imala dva konja i kola u kojima je vozila mlijeko u trgovište. 6
Broj 44, tajanstveni stranac U Eseldorf je došla husitkinja koja se prezivala Adler i potajno hodala uokolo te one neuke i glupe stala nagovarati da noću krišom dođu doma k njoj da čuju »pravu Božju poruku«, kako reče. Bila je to lukava ženska i pristupala je samo onoj nekolicini pismenih – laskajući im kako samim time pokazuju koliko su pametni, a da samo pametni ljudi mogu razumjeti njezin nauk. Malo-pomalo skupila je njih desetero pa ih je u svojoj kući svake noći trovala tim krivovjerjem. I poklanjala im husitske propovijedi te ih uvjeravala da nije nikakav grijeh čitati ih. Jednog je dana naišao otac Adolf i zatekao udovicu kako sjedi u sjeni divljeg kestena što je rastao pokraj njezine kuće i čita te grozote. Bio je to vrlo bučan, revan i gorljiv svećenik i uvijek je radio na tome da stekne što veći ugled, sve se nadajući da će jednoga dana postati biskup; stalno je njuškao okolo i držao na oku tuđa stada, baš kao i svoje; bijaše on razuzdan i vulgaran i pakostan, ali inače prilično dobar čovjek, prema općem mišljenju. A svakako bijaše nadaren; bio je veoma rječit i živahan govornik i mogao je izreći najbritkije i najduhovitije stvari, premda možda malo prostački – doduše, to su govorili samo njegovi neprijatelji, a ne bi se to za njega moglo reći ništa više nego za druge; no on je bio član seoskog vijeća i ondje vodio glavnu riječ i služio se lukavštinama kako bi sproveo ono što je naumio, i naravno da je time uzrujavao ostale pa su mu, onako nezadovoljni, potajno prišivali razne nadimke i zvali ga »seoskom barabom« i »vražjim pletivom« i kojekakvim drugim imenima, što je posve razumljivo, jer, kad se baviš politikom, upao si, štono se veli, gologuz u osinje gnijezdo. 7
MARK TWAIN Gegao se on tako cestom, sav razdragan, onako puna trbuha, i revao svojim gromkim basom: »Za vinca kupicu i lijepu curicu«, kadli spazi udovicu kako čita onu knjigu. Stane pred nju, sve onako njišući se, posprdno je gledajući onim svojim sumnjičavim pogledom, dok mu se debelo rumeno lice kreveljilo i cerilo. »Što to imate, Frau Marx? Što to čitate?« Pokazala mu je. On se sagne i baci pogled, a onda joj izbije knjigu iz ruku pa će bijesno: »Spalite to, spalite, ludo jedna! Ne znate li da je grijeh to čitati? Želite li da vam duša bude prokleta? Gdje ste to nabavili?« Ona mu prizna, a on će na to: »Tako mi Boga, to sam i mislio. Pripazit ću ja na tu žensku. Pobrinut ću se za to da joj prisjedne boravak u našem mjestu. Vi idete na te njezine sastanke, zar ne? Što vas to ona uči – to da štujete Majku Božju?« »Ne – samo Boga.« »To sam i mislio. Dospjet ćete u pakao. Majka Božja kaznit će vas zbog toga – zapamtite što vam velim.« Frau Marx stade hvatati strah i već je zaustila da se ispriča zbog svoga ponašanja, no otac Adolf je prekine i nastavi je bijesno grditi i govoriti joj što će joj sve Majka Božja učiniti, sve dok se nije gotovo onesvijestila od straha. Kleknula je i molila ga da joj kaže što da uradi kako bi smirila Majku Božju. On joj odredi tešku pokoru, još je malo izgrdi, a onda nastavi sa svojom pjesmom ondje gdje je bijaše prekinuo pa teturajući i gegajući se pođe dalje. Ali Frau Marx ponovo poklekne već za tjedan da8
Broj 44, tajanstveni stranac na i jedne večeri opet pođe na sastanak kod gospođe Adler. Samo četiri dana nakon toga uginu joj oba konja! Pohitala je ocu Adolfu, obuzeta očajem i kajanjem, pa je plakala i ridala i rekla da je upropaštena te da će umrijeti od gladi; jer kako će sada moći prodavati mlijeko? Što bi morala poduzeti? Što joj je činiti? On će na to: »Rekao sam vam da će vas Blažena Djevica Marija kazniti – nisam li vam to rekao? Dobijesa, zar ste mislili da lažem? Drugi put ćete valjda slušati.« A onda joj reče što da radi. Mora dati naslikati svoje konje i poći na hodočašće do crkve Naše Gospe od blaga pa ondje objesiti sliku i nadariti crkvu, a onda otići kući i prodati konjsku kožu pa kupiti srećku s brojem koji odgovara datumu njihova uginuća te strpljivo čekati na Gospin odgovor. I već za tjedan dana odgovor stiže, kad je Frau Marx već gotovo svisnula od očaja – srećka joj je donijela tisuću petsto dukata! Eto kako Gospa nagrađuje iskreno kajanje! Frau Marx više nikad nije pokleknula. Ispunjena zahvalnošću, otišla je do onih drugih žena i rekla im što je iskusila te im pokazala kako su grešne i glupe i kako je opasno to što rade, pa su sve one spalile propovijedi koje su držale kod sebe i kajući se vratile u okrilje Crkve te je Frau Adler morala drugdje nuditi svoj otrov. Bila je to najbolja a i najkorisnija lekcija koju je naše selo ikada dobilo. Nikad više nije dopustilo nijednom husitu da dođe onamo, a Gospa je onda za nagradu bdjela nad njim i osobno ga štitila pa je zauvijek bilo sretno i napredno. Ocu Adolfu najviše su ležali sprovodi, ako ne bi predstavljali preveliko breme, već taman toliko da do9
MARK TWAIN lično udovolji svetosti svoje službe. Lijepo ga je bilo vidjeti kako vodi povorku kroz selo, kroz špalir ljudi koji kleče, jednim okom motreći svijeće što žutom svjetlošću trepere na suncu da vidi hodaju li ministranti uspravno i drže li ih kako valja, a drugim pazeći da se neki glupan ne bi zaboravio i stajao i buljio pokrivene glave dok nose hostiju. Zgrabio bi široki šešir s glave takve budale, iz sve ga snage pljesnuo njime po licu i tiho zarežao: »Kako se to ponašaš, stoko jedna, dok ovuda prolazi Gospod!« Kad god bi se dogodilo kakvo samoubojstvo, imao je pune ruke posla. Pobrinuo bi se za to da vlast izvrši svoju dužnost i izbaci dotičnu obitelj na ulicu te zaplijeni ono malo njezine imovine a da se pritom ne zaobiđe ni ono što pripada Crkvi; bio je pri ruci i u ponoć kad bi tijelo zakapali na raskrižju – i to ne da obavi neki vjerski obred, jer to, naravno, nije bilo dopušteno – nego da se osobno uvjeri da je kolac zaboden kroz tijelo propisno, stručno i trajno. Bio je to sjajan prizor gledati ga kako u doba kuge vodi kroz selo procesiju s relikvijama našeg sveca-zaštitnika, u draguljima optočenom kovčežiću, pa u zamjenu za molitve i svijeće od Djevice Marije ište pomoć u suzbijanju kuge. A uvijek je bio pri ruci i na prilazu mostu, i to devetog dana u mjesecu prosincu, na dan smirivanja vraga. Naš je most bio prekrasan, masivan, od kamena, s pet lukova, sedamsto godina star. Sagradio ga je vrag u jednoj jedinoj noći. Naručio je to od njega poglavar samostana, a pridobio ga je teškom mukom jer je vrag rekao da je diljem Europe gradio mostove za svećeni10
Broj 44, tajanstveni stranac ke i da su ga uvijek prevarili za plaću, i da je ovo zadnji put da vjeruje kršćaninu ako ga sad prevare. Uvijek prije, kad je gradio most, za plaću je tražio da mu dadu onoga prvog tko prijeđe preko njega – a svi su, naravno, znali da je time mislio na kršteno čeljade. Pa ipak to nikad nije izrekao, tako da bi uvijek preko mosta poslali magare ili pile ili neko drugo stvorenje koje ne podliježe prokletstvu i tako ga nasamarili. Ali ovaj put on baš zatraži krštenu dušu i osobno to napiše u ugovoru, da ne bi bilo nikakva nesporazuma. A to nije tek rekla-kazala, nego povijesna činjenica, jer sam ja na svoje oči vidio taj ugovor, i to više puta; uvijek ga se izvadi na Dan smirivanja vraga i nosi u procesiji do prilaza mostu, i svatko tko plati deset groša može ga vidjeti i k tomu dobiti oprost od trideset i dva grijeha, jer su tada za sve bila lakša vremena nego danas, a grijesi mnogo jeftiniji; toliko jeftiniji da su ih si svi osim onih najsiromašnijih mogli priuštiti. Bila su to dobra vremena, ali su prohujala, otišla u nepovrat, tako svi vele. No da, on je to unio u ugovor, a poglavar je rekao da ne treba odmah graditi most, nego da će on uskoro odrediti taj datum – možda za nekih tjedan dana. Bio je tu neki stari redovnik koji je već jednom nogom bio u grobu, pa je poglavar naredio čuvarima da pomno motre i upozore ga čim primijete da je starac na samrti. Malo prije ponoći devetoga dana u mjesecu prosincu čuvari ga o tome obavijeste pa on pozove vraga i time započe gradnja mosta. Ostatak noći poglavar i cijelo bratstvo probdjeli su i molili da umirući smogne snage da u zoru ustane i prijeđe preko mosta – dovoljno, ali ne previše snage. Na nebu su čuli tu moli11
MARK TWAIN tvu i veoma se uzbudili, toliko da je sva nebeska čeljad ustala prije zore i sišla da vidi, pa su se ondje stvorili čitavi oblaci anđela, ispunjajući zrak iznad mosta, a umirući je redovnik teturao preko njega i imao taman toliko snage da ga prijeđe; onda se srušio mrtav baš kad je vrag posegnuo za njim, a kad je ispustio dušu, anđeli su se obrušili na most i uhvatili je pa s njome poletjeli u nebo, uz smijeh i podrugljivo dovikivanje, te je Sotona shvatio da nema ništa osim beskorisna trupla. Bio je vrlo ljutit i optužio je glavara samostana da ga je prevario te rekao: »To nije kršćanin«, no poglavar mu odgovori: »Jest, ali mrtav.« Onda su poglavar i svi redovnici stali obavljati cijeli niz lažnih obreda, pretvarajući se da time žele udobrovoljiti vraga i pomiriti se s njim, no time su mu se zapravo izrugivali i još ga više dovodili do bijesa. I onda ih je on na kraju dobro ispsovao, dok su ga pak oni cijelo vrijeme ismijavali. Tada je podigao silnu oluju s vjetrom, munjom i gromovima te, nošen njome, odletio; no baš kad je bio krenuo, bodlja na kraju njegova repa zapela je za vršni kamen i otrgnula ga, i eno ga gdje stoljećima leži ondje kao dokaz vražje rabote. I sâm sam ga vidio, i to tisuću puta. Takve vam stvari govore više od povijesnih zapisa; jer zapisi mogu lagati, osim ako nisu iz pera kakva svećenika. Lažno smirivanje vraga ponavlja se svakoga devetog dana u prosincu, sve do dana današnjega, u znak sjećanja na pobožnu zamisao poglavarevu koja je spasila ugroženu krštenu dušu od mrskog neprijatelja čovječanstva. Bilo je, u neku ruku, i boljih duhovnika od oca Adolfa, jer imao je on svojih mana, ali u našoj župi ni12
Broj 44, tajanstveni stranac je bilo nijednoga kojemu bi iskazivali veću čast i poštovanje. Bilo je to zato što se ni najmanje nije bojao vraga. Bio je on jedini kršćanin kojeg sam poznavao a za kojega bi se to doista moglo reći. Zbog toga su ljudi osjećali silno strahopoštovanje prema njemu, uvjereni da u njemu zacijelo ima nešto nadnaravno, jer inače ne bi bio tako odvažan i samouvjeren. O vragu svi ljudi govore ogorčeno i s negodovanjem, no ujedno i sa strahopoštovanjem, a ne uvredljivo, ali kod oca Adolfa bilo je to posve drukčije; on ga je nazivao najpogrdnijim i najodvratnijim imenima koja bi smogao, tako da bi svi koji su ga čuli stali drhtati, a često je o njemu i govorio prezirno i podrugljivo; na to bi se ljudi prekrižili i brzo se odmaknuli od njega u strahu da se ne dogodi nešto strašno, što je i razumljivo, jer je Sotona, na kraju krajeva, sveti lik koji se spominje u Bibliji, i ne priliči samo tako izgovarati sveta imena, da se ne bi i sámo nebo naljutilo. Otac Adolf stvarno se susretao sa Sotonom licem u lice, više no jednom, i izazivao ga. To se zna. Sâm je otac Adolf to rekao. Nikad on to nije tajio, već otvoreno govorio o tome. A da je govorio istinu, za to je postojao i dokaz, barem u jednom slučaju; naime, tom prigodom se posvađao s Nečastivim i junački ga gađao bocom pa je na zidu njegove radne sobe ostala crvenkasta mrlja ondje gdje je tresnula i razbila se. Svećenik kojega smo svi najviše voljeli i najviše žalili bio je otac Peter. No biskup ga je suspendirao zato što je okolo pričao da je Bog sušta dobrota i da će već nekako spasiti sva svoja jadna ljudska stvorenja. Izgovoriti tako nešto bilo je strašno, ali nikad nije bilo čvrstog dokaza da je to otac Peter doista i rekao, a i ni13
MARK TWAIN je nekako išlo uz njega da tako nešto kaže, jer je uvijek bio dobar i blag i iskren i uzoran katolik, i uvijek je s propovjedaonice naučavao ono što propisuje Crkva, i ništa drugo. Ali eto ga, vidite: nije on bio optužen da je to govorio s propovjedaonice, gdje ga je mogla čuti i o tome svjedočiti cijela pastva, već vani, u razgovoru, a neprijateljima je lako izmisliti tako nešto. Otac Peter to je opovrgavao, ali je, bez obzira na sve, otac Adolf htio zauzeti njegovo mjesto pa ga je tužio biskupu, i zakleo se da je čuo oca Petera kako to govori; kako to govori svojoj nećakinji kad je otac Adolf stajao iza vrata i slušao – jer je sumnjao u ispravnost oca Petera, reče, pa je u interesu vjere morao budno paziti. Peterova nećakinja Gretchen to je zanijekala i preklinjala biskupa da joj vjeruje i da njezina starog ujaka poštedi siromaštva i sramote, no otac Adolf već je dugo vremena nasamo huckao biskupa protiv starca pa je ovaj nije htio slušati; on se, naime, silno divio neustrašivosti koju je otac Adolf pokazivao prema vragu i osjećao strahopoštovanje prema njemu zbog toga što se ovaj suočio s vragom licem u lice, pa je tako potpao pod utjecaj oca Adolfa. Na neodređeno je vrijeme suspendirao oca Petera, iako nije išao tako daleko da ga izopći iz Crkve na temelju svjedočenja samo jednog čovjeka; i tako je otac Peter već nekoliko godina bio udaljen, a za njegovu je pastvu bio zadužen otac Adolf. Bile su to teške godine za tog starog svećenika i za Gretchen. Oni su bili općenito obljubljeni, ali to se, dakako, promijenilo kad je na njih biskup stao gledati prijekim okom. Mnogi njihovi prijatelji posve su im okrenuli leđa, dok su pak drugi postali suzdržani i 14
Broj 44, tajanstveni stranac hladni. Gretchen je bila ljupka osamnaestogodišnjakinja kad ih je snašla ta nevolja i imala najumniju, najbistriju glavicu u selu. Podučavala je sviranje na harfi i sav svoj džeparac i novac za haljine sama zarađivala. Ali sad su svi njezini učenici otpali, jedan po jedan; kad je seoska mladež priređivala plesove i zabave, na nju su zaboravljali; mladići su im prestali navraćati u kuću, svi osim Wilhelma Meidlinga – a bez njega se baš i moglo; ona i njezin ujak bijahu tužni i jadni, onako napušteni i osramoćeni, i sunce je prestalo obasjavati njihov život. Bivalo je sve gore i gore, pune dvije godine. Odjeća im se izlizala, sve su teže i teže nabavljali kruh. A onda ih je napokon stigao završni udarac. Solomon Isaacs im više nije htio pozajmljivati novac na temelju založnog prava na kuću i obavijestio ih je da će je sutradan zaplijeniti.
15
MARK TWAIN
II. Bio mi je poznat taj seoski život, ali sad već godinu dana nisam u njemu sudjelovao, jer sam marljivo učio zanat. Moj je smještaj bio više neobičan negoli udoban. Bio sam spomenuo dvorac Rosenfeld; spomenuo sam i strminu što se nadnosila nad rijekom. E pa, duž te strmine protezao se sličan golemi dvorac, načičkan tornjevima i kruništima bedema – čudesan, obrastao povijušama, veličanstven i lijep, ali u stanju propadanja. Izumrla je slavna plemićka loza, u čijem se vlasništvu nalazio i gdje je uglavnom prebivala kroz četiri-pet stoljeća, pa već punih stotinu godina ondje nije živio nijedan njezin odvjetak. Bilo je to čvrsto staro zdanje, većinom još uvijek prikladno za stanovanje. U unutrašnjosti su zapuštenost i zub vremena bili manje uočljivi nego vani. Istina je da su prostrane odaje i široki hodnici, plesne dvorane, sale za bankete i svečane hale uglavnom bile prazne i sumorne i prekrivene paučinom, ali su zidovi i podovi bili u pristojnom stanju, tako da se ondje moglo stanovati. U nekim sobama još je bilo trošnoga starinskog namještaja, ali ako su one prazne sobe izgledale žalosno, ove su djelovale još jadnije. Taj stari dvorac ipak nije bio sasvim pust. Milošću kneza u onom dvorcu ponad rijeke, vlasnika i ovog dvorca, u njegovu malenom dijelu tik samoga središta već su godinama živjeli moj poslodavac i nje16
Broj 44, tajanstveni stranac govi ukućani. U dvorcu bi se bilo moglo smjestiti tisuću ljudi; stoga se, štono bi se reklo, ta šačica ljudi ondje posve izgubila, poput lastavičjega gnijezda u kakvoj stijeni. Moj je poslodavac bio tiskar. Bio je to nov zanat, star svega trideset-četrdeset godina, i još gotovo nepoznat u Austriji. U našem zabačenom kraju malo je ljudi uopće ikad vidjelo štampanu stranicu, malo njih je imalo iole jasnu predodžbu o tiskarskom umijeću, a još ih je manje gajilo ikakvu znatiželju u vezi s njim ili se pak zanimalo za nj. Pa ipak smo svoj posao morali voditi donekle skrovito, i to zbog Crkve. Crkva se protivila tomu da knjige pojeftine i da znanje bude jednako dostupno svima bez razlike. Naši suseljani nisu marili za naš rad niti s nama poslovali; ondje nismo ništa objavljivali niti tiskali išta što bi oni mogli čitati, onako nevični zakučastim znanjima i mrtvim jezicima. Bili smo šarena družina. Moj poslodavac, Heinrich Stein, bio je krupan muškarac dostojanstvena i uznosita držanja, široka, dobroćudna lica i smirena i duboka pogleda – strpljiv čovjek koji je mogao mnogo toga podnijeti prije nego što plane. Bio je ćelav, s vjenčićem svilenkaste sijede kose na glavi, lice mu je uvijek bilo izbrijano, ruho lijepo i probrano, ali ne i raskošno. Bio je on naobražen, a i sanjar odnosno mislilac, i volio je učiti i sve nešto proučavati pa bi se najradije cijele dane i noći bio udubio u knjige i tako, nesvjestan svog okruženja, pronašao ugodu i mir, da je Bog tako htio. Po svojoj puti izgledao je mlađi negoli po kosi; preostalo mu je bilo još četiri-pet godina do šezdesete. 17
MARK TWAIN Društvo mu se uglavnom sastojalo od njegove žene. Dobrano je zašla u godine i bila visoka i mršava, ravnih grudi; imala je neumoran i zao jezik, i živahan i vraški duh, a bila je i malo previše zaokupljena vjerom, kad se uzme u obzir kakva je to vjera bila. Hlepila je za novcem i vjerovala da se negdje u mračnim zakutcima dvorca krije blago, pa joj je tako, dok se svojski trudila oko toga, a i oko toga da svakoga grešnika na kojeg naiđe privede vjeri, vrijeme brže prolazilo i nije joj prijetila ni opasnost da joj život postane nezanimljiv a duh se ulijeni. O blagu se odavna govorilo, a tome treba pridodati i riječi Balthasara Hoffmana. On bijaše došao izdaleka, a bio ga je zao glas, što je krio od naše družine najbolje što je mogao jer, kao i svaki smrtnik, nije baš žudio za tim da ga Crkva pošalje na lomaču. Živio je kod nas i, za smještaj i malu plaću, proučavao zvijezde ne bi li pronašao ono blago. Imao je laku službu i nije bio izvrgnut opasnosti da izgubi posao budu li mu zvijezde ulijevale nadu, i to zato što ga je zaposlila Frau Stein, a njezina vjera u njega, baš kao i u sve ono što joj bijaše srcu priraslo, bila je nepokolebljiva. Unutar zidina dvorca, gdje je bio na sigurnom, odijevao se onako kako i priliči čarobnjacima i čudotvorcima te se dostojanstveno kretao zaodjenut u crni baršun ukrašen zvijezdama, mjesecom, kometima i suncem – simbolima svog zanata izrađenima u srebru, a na glavi je nosio čunjasti toranj na kojem su blistali isti takvi simboli. Kad bi povremeno izlazio, svoje bi poslovno ruho, kao pametan, ostavljao doma, i odlazio odjeven kao i drugi ljudi, a i tako bi vješto poprimio izgled uzornoga vjernika da bi ga najnormalnije prihvatio i sam sveti Petar i vjerojatno 18
Broj 44, tajanstveni stranac mu čak nešto i ponudio pride. Jasna stvar da smo ga se svi bojali – mogao bih valjda reći i užasavali, iako je Ernest Wasserman tvrdio da ga se on ne boji. Nije to javno govorio; ne, nije, jer je uza sve razmetanje Ernest Wasserman bio dovoljno pametan da za to odabere pravo mjesto gdje se ne izlaže nikakvoj opasnosti. Nije se čak bojao ni duhova, ako mu vjerujete na riječ; i ne samo to nego nije ni vjerovao u njih. To jest, rekao je da u njih ne vjeruje. Istini za volju, taj bi izvalio bilo kakvu glupost ako bi smatrao da će se tako istaknuti. No, da se vratimo na gospođu Stein. Taj vrag od gazdarice bila je gazdina druga žena, a prije toga bila je udova Vogel. Dovela je u familiju dijete iz prvog braka, a ta je cura sada bila sedamnaestogodišnjakinja i, da se tako izrazim, prava pokora, jer je bila preštampana mati u drugom izdanju – grubi otisak bez revizije i korekture, pun izokrenutih slova, pogrešnih slova, »pogreba« i »svadbi«, kako to mi u tiskari velimo – ukratko, »ribice«,1 ako se želiš baš oštro izraziti a da pritom ne iskrivljuješ činjenice. Pa ipak, ako bi ikad bilo pravedno iskrivljavati činjenice, bilo bi to baš kad je o njojzi riječ, jer ni sama nije prezala pred tim da ih mijenja kad bi joj to odgovaralo. Moses Haas je rekao da je samo treba promatrati kad iznosi neku činjenicu tako kao da polučetverac pokušava silom ugurati onamo gdje ni slučajno nema mjesta ni za četvrtinku, no ona bi na tomu ustrajala pa makar se morala poslužiti čekićem za stezanje klinastih zatvarača u okviru. Zar to nije krasno! Zar je to savršeno ne opisuje? Da, znao je Moses tako nešto reći, bogme da – taj najpakosniji đavo među nama, ali znao je iznenada zabli1
Pojašnjenja su u Tumaču izraza iz područja tiskarstva na kraju knjige.
19
MARK TWAIN stati poput krijesnice kad je bio u pravom raspoloženju. Bio je posebno nadaren za to da na sebe navuče mržnju, i još bi na nju zaračunavao kamate. Ta kći je zadržala prezime po ocu – Vogel, Maria Vogel; tako je željela njezina mati, a i ona sama. Obje su se ponosile njime, bez ikakva razloga, osim razlogâ koje su s vremena na vrijeme sáme izmišljale i svima podastirale. Možda su se neki od Vogela i istaknuli samim time što nisu dospjeli na galge, smatrao je Moses, no nitko baš nije pridavao važnost tomu što su im pripisivale majka i kći. Maria je bila živahna i okretna i jezičava i prilično zgodna, mada ne i lijepa, izuzmete li njezine oči u kojima je gorio svakovrstan plam, već prema trenutačnom raspoloženju – opalni plamen, plamen lukavosti, oganj pakleni i tako dalje. Općenito uzevši, nije znala za strah. Možda se uopće nije ničega bojala, osim Sotone i duhova i vještica i svećenika i čarobnjaka, i osjećala onaj neki strah od Boga u mraku i munje nakon što bi izrekla kakvo svetogrđe a da nije stigla izmoliti dovoljno Zdravomarija da izgladi stvar i naplati se. Prezirala je Marget Regen, majstorovu nećakinju, kao i Margetinu majku, Frau Regen, majstorovu sestru, koja je ovisila o njemu i bila prikovana za krevet. Voljela je Gustava Fischera, visokog, plavokosog, naočitog i dobrodušnog kalfu, dok je, čini mi se, sve druge iz naše družine odreda mrzila. Gustav joj nije uzvraćao osjećaje. Marget Regen bila je Marijina vršnjakinja – sedamnaestogodišnjakinja. Bila je dražesna i vitka kao tankovita jela; modrooka plavojka, nježna i slatka i nevina i obzirna i milovidna i pažljiva i lijepa; melem za oči, puna poštovanja, divna, čarobna; ali ono on20
Broj 44, tajanstveni stranac dje nije bilo pravo mjesto za nju. Bila je to mala maca uhvaćena u menažeriju. I ona je bila drugo izdanje svoje majke u mladim danima, ali otisnuta s ispravnih formi i bez potrebe za revizijom, kao što se to veli u tiskari. Ta bespomoćna majka ležaše ondje, napola oduzeta, sve otkako je prije petnaest ljeta njezin brat a moj gazda željno dovede ondje kao divnu i krasnu mladu udovicu s malim djetetom. Njih dvije su lijepo dočekane pa su zaboravile na svoju bijedu i položaj siromašnih rođakinja i pune tri godine bile sretne. A onda je došla nova supruga sa svojim petogodišnjim derištem i stvari su se počele mijenjati. Nova žena nikad nije uspjela iskorijeniti majstorovu ljubav prema sestri niti izbaciti sestru s djetetom iz kuće, ali uspjela je u svemu drugome: čim joj je pošlo za rukom svoga muža i gospodara naviknuti na uzde, skratila je i prorijedila njegove posjete sestri. No to je nadoknadila time što ju je sama često posjećivala i pekla je na vatrici, kako se ono veli. Nadalje, tu je bila stara Katrina. Ona je bila kuharica i domaćica; njezini su preci služili majstorovu porodicu i nikog drugog tijekom tri-četiri naraštaja; bilo joj je šezdeset godina, a sama je gazdu služila cijeloga života, sve otkako bijaše djevojčica a on djetešce u pelenama. Uspravna, visoka šest stopa, držala se i stupala kao vojnik; bila je nezavisna duha i vrlo okretna, a njezini su se strahovi odnosili samo na nadnaravne stvari. Bila je uvjerena da sve njih ondje može dobro izlemati i vrlo bi rado da joj se netko ponudi. Što se tiče stupnja njezine odanosti, ona ju je iskazivala s ljubavlju i poštovanjem, ali ta odanost nije sezala dalje od »njezine obitelji« – majstora, njegove sestre i Mar21
MARK TWAIN get. Frau Vogel i Mariju smatrala je tuđinkama i uljezima, i to je otvoreno priznavala. Bila je nadređena dvjema jedrim curama – Sari i Grúbi (to joj je nadimak) i jednom slugi, Jakovu, te nosaču Fritzu. Nadalje, tu imamo tiskarske snage. Adam Binks, šezdeset godina star, učeni neženja, korektor, siromašan, razočaran i neprijazan čovjek. Hans Katzenyammer, 36, tiskar, golem, jak, crvenokos, s pjegicama na licu, grubijan. Kad se napije, svadljiv. Pijan kad mu se ukaže prilika. Moses Haas, 28, tiskar, misli samo na sebe; sklon tome da ljudima ružno govori o drugima; sve u svemu, ne baš ugodan karakter. Barty Langbein, 15, bogalj; momak za sve, vedra duha, srdačan, svira violinu. Ernest Wasserman, 17, šegrt, hvalisavac, zloban, pun mržnje, kukavica, lažljivac, okrutan, nepošten, podmukao. On i Moses osjećali su nekakvu, kakvu-takvu sklonost jedan prema drugome, što je i razumljivo, s obzirom na to da su imali jednu ili više zajedničkih osobina, i to onih niže vrste. Gustav Fischer, 27, tiskar, visok, stasit, skladno građen i mišićav, tih, hrabar, ljubazan, prijazan, čestit i pravedan; dugo mu treba da plane, ali se zna itekako raspaliti. On ovamo nije spadao, baš kao ni Marget. Bio je najbolji čovjek među nama i zaslužio je da bude u boljem društvu. Zadnji po redu je August Feldner, 16, šegrt. To sam ja.
22