VENERA U KRZNU by jimmy jim

LEOPOLD VON SACHER-MASOCH Venera u krznu

Leopold von Sacher-Masoch VENERA U KRZNU Naslov izvornog izdanja VENUS IM PELZ S njemačkoga preveo BORIS PERIĆ Ilustracije u knjizi FRITZ BUCHHOLZ Ilustracija na koricama JANINE Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 29 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 842762 ISBN 978-953-320-053-8

Gospod Svevladar svlada ih rukom 탑ene jedne! ( Judita, XVI, 5)

VENERA U KRZNU

Bio sam u ljubaznom društvu. Meni nasuprot, pokraj renesansnog kamina, sjedila je Venera; ne, nikakva dama iz polusvijeta, koja bi pod tim imenom povela rat protiv mrskog joj i neprijateljskog spola, kao što to čini gospođica Kleopatra, nego istinska boginja ljubavi. Sjedila je u naslonjaču. U kaminu se razgorjela pucketava vatrica čiji je odsjaj crvenim plamenim jezičcima lizao njezino blijedo lice, a s vremena na vrijeme i noge, kad bi ih pokušavala nekako ugrijati. Unatoč mrtvim, kamenim očima, glava joj bijaše prelijepa, ali mnogo više od toga nisam mogao ni vidjeti. Svoje mramorno tijelo uznosita dama zaogrnula je pozamašnim krznom pod kojim se skutrila poput mačkice. – Ne razumijem, milostiva gospođo – uzviknuh ja – ta, zaista više nije hladno, već dva tjedna uživamo u blagodatima najljepšeg proljeća. Bit će da ste nervozni. – Hvala vam lijepa na takvu proljeću – reče ona dubokim, kamenim glasom i odmah potom naprosto božanstveno kihne, i to čak dvaput zaredom. – Ja to zaista ne mogu izdržati i počinjem razumijevati... – Što to, milostiva?

Leopold von Sacher-Masoch

– Počinjem vjerovati u ono nevjerojatno, shvaćati ono neshvatljivo. Odjednom razumijem krepost Germanki i njemačku filozofiju, a i nemam više dojam da vi u sjevernim krajevima ne biste umjeli ljubiti, štoviše, da ne biste imali čak ni pojma što je to ljubav. – Dopustite, gospođo – planuh ražešćen njezinim riječima – ja vam za nešto takvo doista nisam dao ni razloga ni povoda. – No da, vi... – božanstveno kihne treći put i pritom neopisivom gracioznošću slegne ramenima. – Ali zato sam prema vama vazda bila milostiva, a i posjećujem vas s vremena na vrijeme, iako za tih posjeta svaki put brzo nazebem, i to unatoč krznu koje sam prebacila. Sjećate li se još kako smo se nas dvoje prvi put sreli? – Kako bih pak to mogao zaboraviti? – uzvratih. – Imali ste tada bujne smeđe uvojke, i smeđe oči, i rumene usne, ali ja sam vas ipak smjesta prepoznao prema obliku vašega lica i njegovoj mramornoj bljedoći. Uvijek biste nosili kaputić od ljubičasta baršuna, obložen krznom ruske vjeverice. – Da, bili ste zaljubljeni u tu toaletu! A kako ste samo bili uljudni! – Vi ste me naučili što je to ljubav, zbog vašega vedrog bogoslužja zaboravio sam čitava dva tisućljeća. – A kako li sam vam samo bila besprimjerno vjerna! – No, mislim, što se tiče vjernosti...

VENERA U KRZNU

– Nezahvalniče! – Ništa vam neću predbacivati. Vi ste žena, istina, božanstvena, ali ipak žena, okrutna u ljubavi poput svake druge. – Nazivate okrutnim – živahno se usprotivi boginja ljubavi – ono što je, naprosto, element čulnosti, ljubavne vedrine, priroda žene da se predaje kad ljubi, ali i ljubi sve što joj se svidi. – Ima li za onoga koji ljubi veće okrutnosti od nevjere ljubljene žene? – Ah! – uzvrati ona. – Mi smo vjerne dokle god ljubimo, ali vi od žene zahtijevate vjernost bez ljubavi i predanost bez užitka. Pa tko je tu onda okrutan, žena ili muškarac? Vi sa sjevera ljubav uopće uzimate kao nešto previše važno i ozbiljno. Govorite o dužnostima gdje može biti govora samo o zabavi. – Da, gospođo. Mi gajimo veoma časne i kreposne osjećaje i održavamo trajne veze. – A ipak, tu je i ta vječito živa, vječito nezadovoljena čežnja za pukim poganstvom – upadne gospođa. – Ali ona ljubav, koja bi trebala biti uzvišena radost i sama božanska vedrina, ne valja vama, modernim ljudima, vama, djeci refleksije. Donosi vam samo nevolje. Čim poželite biti prirodni, vi postajete podli. Priroda se vama objavljuje kao nešto neprijateljsko, od nas nasmijanih grčkih bogova napravili ste demone, a od mene vražicu. Možete me samo odagnati ili prokleti, ili pak u naletu bakantskog ludila sami sebe žrtvovati na mojem oltaru, a ako bi netko od vas jednom i smogao hrabrosti da poljubi

Leopold von Sacher-Masoch

moje rumene usnice, taj bi zbog toga u isposničkim haljama hodočastio sve do Rima i očekivao cvjetove na suhome prutu, dok pod mojim nogama u svako doba niču ruže, ljubice i mirta. Ali vama ne godi njihov miomiris, pa ostanite onda u svojoj sjevernjačkoj magli i kršćanskom tamjanu; ostavite nas pogane da počivamo u miru ispod ruševina i skamenjene lave, molim vas, ne iskapajte nas, jer Pompeji, naše vile, kupališta i hramovi, nisu građeni za vas. Ne trebaju vama bogovi! A mi zebemo u vašem svijetu. Lijepa mramorna dama nakašlja se i navuče tamno samurovo krzno čvršće oko svojih ramena. – Hvala vam od srca na klasičnoj lekciji – uzvratio sam. – Ali nećete valjda zanijekati da su muškarac i žena u vašem vedrom, sunčanom svijetu, baš kao i u ovom našem maglovitom, ipak prirodni neprijatelji, što ih ljubav na kratko vrijeme sjedinju-

VENERA U KRZNU

je u jedno jedino biće, sposobno samo za jednu misao, jedan osjet, jednu volju, ne bi li ih potom još više razdvojila i – no, to ćete vi svakako znati bolje od mene – onaj tko tada ne umije podjarmiti, osjetit će odveć brzo nogu onoga drugoga kako mu gazi zatiljak. – I to, u pravilu, muškarac žensku nogu – viknu gospođa Venera obijesnom zajedljivošću u glasu – što ćete pak vi znati mnogo bolje od mene. – Naravno. I upravo zbog toga ne gajim nikakve iluzije. – To znači da ste sada moj rob bez iluzija, a ja ću vas zato gaziti nemilice. – Gospođo! – Pa zar me još uvijek niste upoznali? Da, ja sam okrutna – kad vas već i sama riječ toliko raduje – a zar nemam pravo da budem takva? Muškarac je onaj koji žudi, a žena, žena je predmet te žudnje, to je sva, ujedno i presudna prednost žene, priroda joj je izručila muškarca na milost i nemilost zbog njegove strasti, a žena koja ne umije učiniti ga svojim podanikom, svojim robom, pa i svojom igračkom, te ga, naposljetku, onako nasmijana izdati, ta žena naprosto nije mudra. – To su vaša načela, milostiva gospođo – dobacio sam srdito. – Ali ta moja načela počivaju na tisućljetnom iskustvu – uzvrati gospođa podrugljivo, dok su joj se prsti poigravali tamnim krznom. – Što će se žena pokazati predanijom, to će se muškarac brže ras-

Leopold von Sacher-Masoch

trijezniti i postati njezinim gospodarom, ali što je ona okrutnija i nevjernija, što ga više zlostavlja, što se opakije igra s njim i što manje milosti pritom pokazuje, to će više izazvati muškarčevu žudnju da je ljubi i obožava. Tako je to bilo oduvijek i u sva vremena, od Helene i Dalile, pa sve do Katarine II. Velike i Lole Montez. – Ne mogu zanijekati – rekoh ja – da za muškarca ne postoji ništa što bi ga moglo draškati više od slike lijepe, pohotne i okrutne despotkinje koja, kad joj se tako prohtije, obijesno i bezobzirno mijenja one kojima je naklonjena. – I povrh svega toga odijeva se u krzno – viknu boginja. – Odakle vam sad to? – Pa znam valjda što volite. – Ali znate li – upao sam joj drsko u riječ – da ste, otkako smo se posljednji put vidjeli, postali veoma koketni? – U kojem smislu, molit ću lijepo? – Pa riječ je o tome da za vaše bijelo tijelo ne može biti divnije podloge od ovoga tamnog krzna i što vam se... Boginja se glasno nasmije. – Vi sanjate! – viknu. – Probudite se! Svojom mramornom rukom uhvatila me je za nadlakticu. – Ta, probudite se – odjeknu njezin glas još jednom, ovaj put u dubokom tonu. Tek uz veliki napor uspio sam otvoriti oči.

VENERA U KRZNU

Vidio sam ruku koja me je drmala, ali ta ruka odjednom bijaše brončane boje, a glas koji sam slušao bijaše težak, rakijom natopljen glas mojega sluge Kozaka koji je stajao preda mnom u svojoj punoj veličini od preko sto osamdeset centimetara. – Ta, probudite se – tvrdoglavo nastavi on. – To je zaista sramota. – A zašto je sramota? – Sramota je zaspati potpuno odjeven i još k tome uz knjigu – odstranio je ostatke dogorjele svijeće i podigao s poda knjigu koja mi bijaše skliznula iz ruke – uz knjigu od... od Hegela! A i krajnje je vrijeme da se odvezemo gospodinu Severinu koji nas čeka s čajem.

– Čudesan san – reče Severin kad sam završio s prepričavanjem, nalakti se na koljena, spusti glavu na dlanove išarane finim žilicama i zapadne u razmišljanje. Znao sam da se sad neko vrijeme neće ni pomaknuti, štoviše, da neće gotovo ni disati, i to je zaista uslijedilo. Za mene u njegovu ponašanju nije bilo ničeg neobičnog, jer smo već gotovo tri godine bili dobri prijatelji, pa sam bio navikao na sve njegove mušice i neobičnosti. Da, bio je neobičan, to se nije moglo zanijekati, iako ni izdaleka nije bio ona opasna luda kakvom su ga smatrali, i to ne samo u

Leopold von Sacher-Masoch

susjedstvu nego i u čitavom kolomjanskom1 okrugu. Meni ne samo da je bio zanimljiv nego sam ga – i zato sam kod mnogih slovio kao malčice zaluđen – smatrao u velikoj mjeri simpatičnim. Kako za galicijskog plemenitaša i zemljoposjednika tako i za svoju dob – Severin jedva bijaše prešao tridesetu godinu – pokazivao je zamjetnu trezvenost duha, određenu ozbiljnost, pa čak i pravu usredotočenost. Živio je prema pomno uređenom, napola filozofskom napola praktičnom sustavu, u isti mah i prema satu, a i ne samo to nego istodobno i prema termometru, barometru, aerometru, hidrometru, Hipokratu, Hufelandu, Platonu, Kantu, Kniggeu i Lordu Chesterfieldu; no s vremena na vrijeme znao je dobivati i napadaje strastvenosti kad se činilo da je nakanio ići glavom kroza zid, pa mu se svatko rado klonio s puta. I dok on bijaše zanijemio, pjevala je vatra u kaminu, pjevao je veliki, štovanja vrijedan samovar, a pjevao je i stolac njegovih časnih predaka na kojem sam se ljuljao pušeći svoju cigaru, pa i čitav njegov dom u tom prastarom zdanju. Odlutao sam pogledom među neobične naprave, životinjske kosture, preparirane ptice, globuse i sadrene odljeve koji se bijahu nagomilali u njegovoj sobi, sve dok mi za oko sasvim slučajno ne zape jedna slika koju sam, doduše, viđao dovoljno često, ali me se upravo toga dana neopisivo dojmila na crvenom odsjaju vatre u kaminu. 1

Kolomja, grad u zapadnoj Ukrajini

VENERA U KRZNU

Bilo je to veliko ulje u snažnoj, bojama zasićenoj maniri belgijske škole, a predmet sam po sebi bijaše dovoljno neobičan. Lijepa žena sa sunčanim osmijehom na profinjenu licu, bujne kose, svezane u antički čvor, na kojem se bijeli prah bijaše nakupio poput lagana inja, ležala je, počivala na divanu, oslonjena na lijevu ruku, gola pod tamnim krznom; desnom rukom poigravala se bičem, dok golu nogu nehajno bijaše spustila na muškarca, koji ležaše pred njom poput roba ili psa, a taj muškarac, oštrih ali skladno oblikovanih crta, u kojima se odražavahu zamišljena sjeta i predana strast, koji je zanesenim, usplamtjelim očima mučenika gledao uvis prema njoj – upravo taj muškarac koji je glumio tronožac za njezine noge, bijaše Severin, ali bez brade, kako se činilo, dobrih deset godina mlađi nego što je danas. – Venera u krznu! – viknuh, pokazujući prema slici – Takvu sam je vidio u snu. – I ja – reče Severin – samo što sam ja svoj san sanjao otvorenih očiju. – Kako? – Ah, to je glupa priča. – Tvoja slika očito je dala povoda mojem snu – nastavio sam – ali reci mi, napokon, što je posrijedi! Da je ta slika odigrala ulogu u tvojem životu, i to veoma važnu, možda i presudnu, to mogu zamisliti, ali sve ostalo morat ćeš mi ispričati sam. – Pogledaj malo njezin pandan – uzvrati moj neobični prijatelj, kao da ne mari za moje pitanje.

Leopold von Sacher-Masoch

Pandan je bila vjerna kopija znamenite Tizianove Venere u zrcalu, čiji original visi u drezdenskoj galeriji. – No, što mi time želiš reći ? Severin ustade i pokaže prstom na krzno u koje Tizian bijaše odjenuo svoju boginju ljubavi. – I ovdje? Venera u krznu? – rekoh uz fini osmijeh. – Ne vjerujem da je starog Mlečanina na to nagnala neka namjera. On je naprosto naslikao portret neke Mesaline, pri čemu je bio dovoljno uljudan da zrcalo, u kojem ona hladnom privlačnošću odmjerava vlastite čari, dade u ruke Amoru, kojemu je ta zadaća očito sve manje po volji. Slika je oličenje laskavosti. Kasnije je neki »poznavatelj« rokokoa damu krstio imenom Venere, a krzno despotkinje – kojim se Tizianov ljupki model zacijelo bijaše zaogrnuo više zbog straha da ne nazebe negoli zbog čednosti – postalo je simbolom tiranije i okrutnosti što počiva u ženi i njezinoj ljepoti. Ali dosta sad o tome! Upravo ta slika pokazuje nam se kao najpikantnija satira na račun naše ljubavi. Venera, koja na apstraktnom sjeveru, u ledenom kršćanskom svijetu, mora skliznuti u veliko teško krzno da se ne bi prehladila. Severin se nasmije i pripali novu cigaretu. U taj čas otvoriše se vrata, a u sobu uđe ljupka, jedra plavuša pametnih, ljubaznih očiju, odjevena u crnu svilenu haljinu, i donese nam hladno meso i jaja uz čaj. Severin posegne za jednim jajetom i nožem razbije ljusku.

VENERA U KRZNU

– Nisam li rekao da ih želim meko kuhana? – viknu tolikom žestinom da mlada žena protrne. – Ali, dragi Sevču... – reče ona bojažljivo. – Ništa, Sevču – nastavi on vikati – moraš me slušati, slušati, razumiješ li? Rekavši to, strgne s vješalice kančuk2 koji je visio kraj njegova oružja. Hitra i plaha poput srne, mlada žena smjesta pobjegne iz sobe. – Čekaj, čekaj, ulovit ću ja tebe – vikao je za njom. – Ali, Severine – rekoh i uhvatih ga rukom za nadlakticu – kako samo možeš tako mučiti tu ljupku ženicu? – Ma pogledaj samo tu ženu – uzvrati on i vragolasto mi namigne. – Da sam joj laskao, ona bi mi stavila omču oko vrata, ali ovako, kad je odgajam kančukom, ona me obožava. – Ma nemoj, molim te! – Ma nemoj ti! Tako se žene moraju dresirati. – Živi, što se mene tiče, kao paša u svojem haremu, ali mi samo nemoj postavljati teorije. – Zašto ne? – viknu on živahnim glasom. – Ono Goetheovo »Moraš biti ili čekić ili nakovanj« ne odgovara ničemu drugom tako savršeno kao odnosu muškarca i žene – pa to ti je gospođa Venera u snu, onako uzgred, također utuvila u glavu, zar ne? Na muškarčevoj strasti počiva ženina moć i ona će znati kako je treba upotrijebiti, ne bude li muškarac na 2

dugačak bič kratke drške

Leopold von Sacher-Masoch

oprezu. On samo može birati hoće li biti ženin tiranin ili ženin rob. Preda li joj se, eto mu glave u jarmu i ne gine mu bič. – Čudesne su to maksime! – Nisu to maksime, nego iskustva – uzvrati on i kimne glavom. – Mene su zaista bičevali, ja sam izliječen, hoćeš li čuti kako? Rekavši to, Severin ustane i iz ladice masivnog pisaćeg stola izvuče malen rukopis, pa ga stavi preda me na stol. – Maloprije si me pitao za onu sliku. Ja ti već dugo dugujem objašnjenje. Eto – čitaj! Severin sjedne kraj kamina i okrene mi leđa. Činilo se da sanja otvorenih očiju. U sobi ponovo zavlada tišina, ponovo zapjevaše i kamin i samovar i čitav dom u starom zdanju, a ja otvorih rukopis i stadoh čitati: – Ispovijesti nadčulna čovjeka. Na rubu rukopisa stajali su kao motiv malčice promijenjeni poznati stihovi iz Fausta: – Ti nadčulni, čulni udvaraču, žena te vuče za nos. Mefisto. Okrenuh naslovnu stranicu i pročitah: Štivo koje slijedi sastavio sam prema svojem dnevniku, jer se vlastita prošlost nikad ne može prikazati nepristrano. Ovako, međutim, sve pokazuje svježe boje, boje sadašnjosti.

VENERA U KRZNU

Gogolj, ruski Molière, reče – a gdje to? – no, dobro, negdje – da je prava komična muza ona kojoj ispod nasmijane krinke teku suze. Predivne li izreke! Osjećam se prilično čudno dok ovo zapisujem. Zrak kao da je ispunjen uzbudljivim cvjetnim mirisom, koji me omamljuje i zadaje mi glavobolju. Dim iz kamina nadima se i zgušnjava u likove, u male sivobrade đavolčiće koji podrugljivo upiru prstom u mene; ti Amorčići rumenih obraščića zajahali su naslon i rukohvate mojeg stolca, ljuljuškaju se na mojim koljenima, a ja se nehotice smijem, smijem se grohotom dok zapisujem svoje pustolovine, i to ne običnom tintom, nego rumenom krvlju koja kaplje iz mojega srca, jer sve njegove odavna zarasle rane sada su se ponovo otvorile i sav se tresem i sve me boli, a s vremena na vrijeme i pokoja suza kapne na papir. Tromo se vuku dani u malom karpatskom lječilištu. Čovjek ne vidi nikoga i nitko ne vidi njega. Dosadno je do te mjere da bih mogao pisati idile. Od silne dokolice mogao bih naslikati čitavu galeriju slika, ispuniti čitavu jednu kazališnu sezonu novim komadima, koncertima desetak virtuoza, da ne spominjem tercete i duete, ali – ma što ja to govorim! – ja naposljetku ne činim mnogo više nego tek napinjem platno i glačam ga, rišem crtovlja u notnim listovima, jer ja sam – ah, samo bez lažna stida, prijatelju Severine, laži drugima, ali ne la-

Leopold von Sacher-Masoch

ži samome sebi, to ti baš više i ne polazi za rukom – dakle, ja nisam ništa drugo doli diletant; diletant u slikarstvu, u poeziji, u glazbi i još nekim drugim takozvanim umjetnostima bez hljeba, koje svojim majstorima danas osiguravaju prihode ministara, pa i malih moćnika, ali prije svega, ja sam diletant u životu. Živio sam dosad kao što sam slikao i pisao, to znači da nikad nisam došao bitno dalje od podloge, plana, prvog čina ili strofe. Postoje naprosto takvi ljudi koji sa svime započnu, a ipak ništa ne privedu kraju – eto, takav čovjek sam ja. Ali što ja to brbljam? Prijeđimo na stvar. Sjedim na prozoru i čini mi se da je mjestašce u kojem očajavam zapravo beskrajno poetično. Kakva li pogleda na plavu, zlatnim sunčevim mirisima okupanu visoku liticu gorja, kroz koje planinski potoci brzaju poput srebrnih traka, i kako li je samo jasno i modro nebo prema kojem strše snijegom prekriveni vrhovi, kako su zeleni i svježi šumoviti obronci i livade na kojima pasu mala stada sve do doline, do žitnih polja na kojima stoje kosci, sagibaju se i ponovo izranjaju iz toga žutog valovitog žita. Kuća u kojoj stanujem nalazi se u nekoj vrsti perivoja, ili šume ili divljine, kako komu drago, i veoma je samotna. U njoj stanujem ja, jedna udovica iz Lavova, potom domaćica gospođa Tartakovska, mala starica koja svakim danom postaje sve manja i sve stari-

VENERA U KRZNU

ja, te jedan stari pas koji hrama na jednu nogu i jedna mala mačka koja se neprestance igra klupkom konca, a to klupko konca pripada, pretpostavljam, lijepoj udovici. Navodno je zaista lijepa ta udovica i još veoma mlada, najviše dvadeset i četiri, a čini se i veoma bogata. Ona stanuje na prvom katu, a ja stanujem u razizemlju. Zelene rebrenice kod nje su neprestance zatvorene, a ima i balkon koji je u cijelosti obrastao zelenim penjačicama. Ja zato dolje imam svoju dragu, prisnu sjenicu u kojoj čitam i pišem i slikam i pjevam, kao ptica među grančicama. Kad pogledam uvis, mogu vidjeti balkon. Katkada zaista pogledam prema njemu, a onda, s vremena na vrijeme, vidim bijelu haljinu kako svjetluca kroz tu gustu, zelenu mrežu. Zapravo me ljepotica, koja je stanovala tamo gore, nije previše zanimala, jer ja sam zaljubljen u drugu, a zaljubljen sam krajnje nesretno, daleko nesretnije nego Schillerov vitez Toggenburg i vitez Des Grieux u Manon Lescaut, jer moja je ljubljena od kamena. U vrtu, u toj maloj divljini, nalazi se ljupka mala livada na kojoj mirno pase nekoliko pitomih srna. Na toj livadi stoji kameni kip Venere, original se, mislim, nalazi negdje u Firenci. Ta Venera najljepša je žena koju vidjeh u životu. To, naravno, ne znači mnogo, jer ja u svojem životu vidjeh malo lijepih žena, štoviše, vidjeh vrlo malo žena, tako da sam i u ljubavi diletant koji ni-

Leopold von Sacher-Masoch

VENERA U KRZNU

kada nije nadvisio temelje, odnosno prevladao prvi čin drame. A i čemu govoriti u superlativima, kao da bi se nešto tako lijepo još moglo i nadmašiti. Dosta sad o tome. Ta Venera lijepa je i ja je ljubim toliko strastveno, toliko bolesno iskreno, toliko suludo koliko se može ljubiti samo žena koja našu ljubav uzvraća vječito istim, vječito mirnim, kamenim smiješkom. Da, ja joj se doslovce klanjam i obožavam je. Kad sunce zažeže u šumarku, često legnem ispod sjenovite krošnje jedne mlade bukve i čitam, a često svoju okrutnu ljubav posjećujem i noću; tada pred njom padam na koljena, pritišćem lice o leden kamen na kojem počivaju njezine noge i upućujem joj svoje molitve. Neopisivo je kad iziđe Mjesec – sad se upravo nadima – kad zapliva među krošnjama i obasja livadu srebrnim sjajem, a boginja stoji uznosito, sve kao da se kupa u njegovu blagom svjetlu. Jednom, kad sam se kroz neku od aleja koje vode prema kući vraćao sa svoga bogoslužja, vidjeh iznenada kroz zelenu galeriju ženski lik, bijel poput kamena i okupan mjesečinom. Učini mi se da mi se lijepa mramorna žena smilovala, da je oživjela i krenula za mnom – ali tu me uhvati bezimen strah, srce zaprijeti da će se rasprsnuti i umjesto... No, da, ja sam diletant. Zastao sam, kao i obično, na drugom stihu, ne, naprotiv, nisam zastao, pobjegao sam glavom bez obzira.

Leopold von Sacher-Masoch o

Kakve li slučajnosti! Kod jednog Židova, trgovca fotografijama, dospjela mi je u ruke slika mojeg ideala. Malen je to list, Tizianova Venera u zrcalu, ah, kakve li žene! Želim spjevati pjesmu. Ne! Uzimam list i pišem: Venera u krznu. Zebeš, dok sama izazivaš plam! Ogrni se samo svojim despotskim krznom, jer kome će ono pristajati bolje doli tebi, okrutna boginjo ljubavi i ljepote! Nakon nekog vremena dopisah i nekoliko Goetheovih stihova, koje ne tako davno bijah pronašao u dodacima njegovu Faustu. Amoru! »Iz laži raste krila par, A strelice su kandže, Pod vijencem sitni rogovi, Jer ako ćemo pravo, Ko i svi grčki bogovi I on je krišom đavo.« Poduprijevši je knjigom, stavih sliku preda se na stol i stadoh je promatrati. Hladno koketiranje kojim je ta prekrasna žena drapirala svoje čari tamnim samurovim krznom, kao i strogoća i tvrdoća u njezinu mramornom licu, očaraše me i ispuniše jezom u isti mah. Još jednom posegnuh za perom i, eto, pišem: »Ljubiti, biti ljubljen, ah, kakve li sreće! A ipak,