Broj07 by Klub studenata geografije Zagreb

16ºE

[šesnaesti meridijan]

16ºE

[šesnaesti meridijan] a

Riječurednika

Luka Vuković

glavni i odgovorni urednik

Petra Radeljak

pomoćnica gl. urednika

Nina Brandeis

pomoćnica gl. urednika

Luka Vuković art direktor

Ankete

Petra Radeljak i Nina Brandeis

Prijevod inozemnih članaka Petra Radeljak

Izdavač:

Klub studenata Geograﬁje Zagreb Geografski odsjek PMF-a Marulićev trg 19/3 HR - 10 000 Zagreb,RH Tel.: +385 (0) 1 4895 452

Tisak

ITG d.o.o. Dalmatinska 12 10 001 Zagreb, RH www.digitalnitisak.hr Časopis izlazi uz pomoć Gradskog ureda za obrazovanje i šport, izdavačke kuće “Meridijani” te Ministarstva znanosti obrazovanja i športa i besplatan je za članove Kluba studenata geografije Zagreb.

U početku bijaše riječ… I ta riječ bijaše meridijan, ili točnije “16. meridijan”. Napadačko - ucjenjivačkom taktikom s elementima prisile te faktorom iznenađenja, ove godine uspjeli smo prikupiti čak 29 (±) članaka! Tu ćete naći dojmove s terenskih nastava, primjere provedbe Bolonjskog procesa u EU, sve što ste ikada htjeli znati o nacionalnim i međunarodnim aktivnostima KSG-a i još mnogo mnogo toga… Ali to nije sve! Potpuno besplatno u ovom, 7. broju “16. meridijana” dobit ćete i najopširnije ankete do sada, budući da smo entuzijastički odlučili ispitati sve što se na našem Odsjeku ispitati dalo… Ovim putem još se jednom želim zahvaliti Petri Radeljak i Nini Brandeis bez kojih ovgodišnje ankete ne bi ugledale svjetlo dana! Na kraju bih se još htio zahvaliti svima koji su sudjelovali u nastanku ovoga što sada držite u rukama! Pritom se posebno zahvaljujem asistentu Lukiću (iliti Aci) te prof. Pejnoviću, na njihovoj pomoći i savjetima pri obrađivanju anketa! I to je to! Uživajte…

Sadržaj... GEOGRAFSKI ODSJEK

2 Ankete o nastavi 3 Terenska nastava 04./05

KLUPSKE AKTIVNOSTI

Riječ predsjednice

Motivacijski

EGEA kongres, Trier (D)

Na izvoru inspiracije

Ahoj Tatre! I to one visoke

52 54

Pogled na istok

EGEA godišnji kongres, Pilio (Grčka)

31 Kongres u Tutzingu

33 Duh i grad antičke

Na zaista sunčanoj strani Alpa Razmjena Beograd-Zagreb

Razmjena Zagreb-Beograd

Izlet “Velika Planina”

Razmjena Skopje-Zagreb

Anketa o KSG-u

Ankete o terenskoj 15 nastavi 18 Bolonjski proces u EU

Ankete o Bolonjskom 21 procesu u hrvatskoj 22 Intervju s apsolventima IZ STRUKE

24 Tropski cikloni 29 Balkan

Grčke

PUTOPISI

36 Zašto baš Bologna? 38 Iz SSSR-a u EU 41 Saluti da Napoli

Razmjena Varšava-Zagreb

ZA 7. BROJ 16. MERIDIJANA PISALI SU...

Nina Brandeis, Dijana Butigan, Ivan Čanjevac, Monika Dončević, Dinko Gredelj, Maja Hrustić, Ana Keleminec, Vedrana Ljuljović, Martina Macolić, Mladen Maradin,

Lana Marinković Dubravka Matić Magdalena Pavelić Ana Popović Vlatka Prević Petra Radeljak Marijeta Sikavica Helena Šarić Nevena Tutavac Miroslav Uremović

Filip Vrbanec Filip Vujasinović Zrinka Zaninović Irma Janauskaite (Litva) Stathis Kantas (Grčka) Joanna Markowska (Poljska) Miloš Miljković (SCG) Kai Solinski (Njemačka)

ANKETE O NASTAVI Dragi studenti!

Ove godine ponovno smo proveli anketno istraživanje među studentima svih geografskih smjerova i godina studija. Anketa je bila anonimna, a cilj nam je bio pružiti priliku studentima da (za promjenu) oni ocjenjuju rad profesora te uspješnost kolegija, kako bi eventualno poboljšali, ili zadržali kvalitetu svog rada. Za svaku godinu studija ispitali smo 35% studenata, osim studenata koji su apsolvirali u ak. godini 2005./2006., kojih smo uspjeli ispitati tek 20%. Studenti su zamoljeni da ocijene samo one kolegije koje su slušali (i za koje su kompetentni dati ocjenu), i to u 10 kategorija (koncepcija kolegija, organizacija predavanja, retorika na predavanju, sudjelovanje s

auditorijem, zanimljivost predavanja, upotreba nastavnih sredstava i pomagala, motiviranje studenata, susretljivost i konzultacije, organizacija ispita i objektivnost na ispitima) na ljestvici od 1 do 10. Rezultate smo prikazali u tablicama koje slijede, te na kraju dali i poredak 10 ukupno najbolje ocijenjenih kolegija te najviše ocjene po kategorijama. Nadamo se da će vam dobiveni rezultati biti zanimljivi! Godina studija Ocjena 6,66 1. godina 7,24 2. godina 6,09 3. godina 5,57 4. godina

koncepcija organizacija retorika na sudjelovanje zanimljivost upotreba nast. motiviranje susretljivost i organizacija objektivnost stavke za ocjenjivanje kolegija predavanja predavanju s auditorijem predavanja sredst. i pomag studenata konzultacije ispita na ispitima kolegij i predavač Uvod u geografiju 4,42 4,00 4,81 4,81 5,00 2,50 3,67 3,61 4,17 3,96 Feletar Klimatologija 3,87 3,24 3,72 3,11 4,82 4,11 2,76 3,74 4,70 5,03 Filipčić Vježbe iz klimatologije 2,44 2,37 2,83 2,81 3,21 3,37 2,63 3,65 X X Filipčić Kartografija 6,49 6,95 6,69 5,69 6,71 6,50 5,89 6,00 7,29 7,47 Toskić Vježbe iz kartografije 8,64 9,05 8,72 8,64 8,68 8,79 8,32 8,97 X X Spevec Osnove statistike s GGM 6,03 6,55 6,36 6,36 5,08 5,58 5,42 7,37 7,45 7,91 Bašić Vježbe iz OS s GGM 5,20 5,37 5,15 5,58 4,91 4,88 5,15 6,56 X X Zupanc GIS 4,91 4,71 6,10 4,80 5,59 7,00 5,18 5,71 6,45 6,45 Toskić stavke za ocjenjivanje kolegij i predavač Hidrogeografija Orešić Seminar iz hidrogeog. Rendulić Geomorfologija Bognar Geomorfologija Faivre Seminar iz geomorf. Bočić Seminar iz geomorf. Faivre Demogeografija Nejašmić Vježbe iz demogeog. Bašić Historijska geografija Fűrst-Bjeliš Seminar iz hist. geogr. Zupanc

koncepcija organizacija retorika na sudjelovanje zanimljivost upotreba nast. motiviranje susretljivost i organizacija objektivnost kolegija predavanja predavanju s auditorijem predavanja sredst. i pomag studenata konzultacije ispita na ispitima 6,37

4,92

6,35

5,89

7,19

4,05

5,30

6,43

7,54

7,50

5,41

4,74

5,70

5,88

5,61

4,94

4,82

7,12

8,00

7,17

6,45

7,28

7,93

4,24

6,83

7,03

6,07

5,59

6,75

7,13

5,75

5,25

7,00

6,25

5,88

8,25

7,63

8,50

9,17

8,86

8,66

8,37

8,29

7,57

8,03

9,23

7,00

7,33

5,17

4,33

6,33

4,67

4,00

7,00

8,39

8,21

8,68

7,84

8,16

5,86

7,55

8,24

8,64

7,08

7,23

7,06

7,50

5,57

5,40

5,71

7,79

4,75

8,00

5,54

5,26

5,50

4,63

4,37

4,59

4,17

6,86

7,83

7,75

4,81

4,10

4,11

4,21

3,68

3,37

3,95

6,05

stavke za ocjenjivanje koncepcija organizacija retorika na sudjelovanje zanimljivost upotreba nast. motiviranje susretljivost i organizacija objektivnost kolegija predavanja predavanju s auditorijem predavanja sredst. i pomag studenata konzultacije ispita na ispitima kolegij i predavač Urbana geografija 5,46 5,27 6,42 4,31 5,50 4,27 3,81 6,19 6,00 6,86 Njegač Urbana geografija 5,29 5,36 4,89 5,32 5,25 4,19 3,96 5,52 X X Henkel Seminar iz urbane geog. 6,62 5,92 7,00 6,82 6,55 5,50 5,61 7,00 X X Prelogović Ekonomska geografija 7,36 7,61 8,07 8,36 7,79 5,81 6,19 8,68 8,00 8,00 Ilić Seminar iz ekon. geog. 6,00 6,60 6,20 5,80 5,10 4,89 4,90 6,73 X X Jakovčić Prometna geografija 7,30 7,70 8,55 8,30 7,80 6,30 6,90 8,65 7,94 7,41 Ilić Seminar iz prom. geog. 6,29 7,38 6,62 5,46 5,38 5,15 4,64 7,07 X X Jakovčić Industrijska geografija 6,67 6,93 7,81 7,59 7,41 7,56 7,26 8,00 7,65 7,95 Stiperski Seminar iz ind. geog. 6,64 6,79 8,00 8,29 6,71 8,00 6,86 7,71 X X Stiperski Geografija Europe 5,68 5,32 5,11 3,57 5,07 3,48 4,14 6,26 5,27 6,36 Sić Ruralna geografija 7,00 7,79 7,50 7,82 5,96 6,18 6,41 8,96 X* X* Pejnović Seminar iz ruralne geog. 7,82 8,11 8,25 8,59 8,22 7,96 8,07 9,11 X X Lukić Metodika nastave geog. 7,43 7,43 8,21 7,64 6,86 7,79 6,93 8,05 8,12 8,12 Curić Politička geografija 6,06 5,88 5,88 6,69 5,44 4,69 4,75 6,94 7,00 6,75 Henkel Australija s Oceanijom 7,92 6,67 7,33 5,17 8,25 7,58 5,67 6,08 7,60 7,20 Filipčić

* S obzirom na vrlo mali broj odgovora u ovim kategorijama, izostavljene su u konačnom pregledu. stavke za ocjenjivanje koncepcija organizacija retorika na sudjelovanje zanimljivost upotreba nast. motiviranje susretljivost i organizacija objektivnost kolegija predavanja predavanju s auditorijem predavanja sredst. i pomag studenata konzultacije ispita na ispitima kolegij i predavač Turistička geografija 5,78 5,44 6,67 6,33 6,56 6,67 5,22 8,11 4,50 6,50 Curić Seminar iz turist. geog. 7,28 7,71 7,71 7,57 7,29 7,00 6,57 7,71 X X Opačić Teorija geografije 7,22 6,44 6,44 6,44 5,11 5,67 4,89 8,00 9,00 9,20 Šakaja Geografija Hrvatske 5,33 5,11 5,11 4,56 4,33 4,22 3,89 5,66 5,00 5,33 Njegač Seminar iz geog. Hrv. 5,33 4,89 5,22 5,00 5,11 6,67 5,00 7,00 X X Prelogović Angloamerika 7,00 7,22 7,11 7,89 7,44 7,00 7,00 8,33 8,14 8,86 Šakaja Kulturna geografija 6,13 6,63 5,75 6,57 8,57 6,00 6,25 7,71 8,00 8,00 Šakaja Geografija JI Europe 7,00 7,44 7,89 7,67 7,44 6,56 7,33 9,00 X X Pejnović Azija 6,33 7,00 7,44 7,78 7,78 8,22 7,67 8,22 7,37 8,62 Stiperski Geografija mora 6,44 5,67 6,22 6,56 7,33 6,22 5,89 6,55 7,40 8,20 Orešić Geoekologija 5,11 5,11 6,11 5,67 6,11 3,38 5,00 5,55 5,00 3,13 Bognar Seminar iz geoekol. 4,71 4,57 4,71 4,86 4,43 4,29 4,28 5,43 X X Bognar

po kategorijama

TOP 10 ukupni poredak Pozicija 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 8. 10.

Naziv kolegija Vježbe iz kartografije Seminar iz geomorf. Seminar iz ruralne geog. Demogeografija Metodika nastave geog. Prometna geografija Azija Ruralna geografija Angloamerika Ekonomska geografija

Predavač Godina Uk.prosjek 8,73 Spevec 1. 8,52 Bočić 2. 8,27 Lukić 3. 7,98 Nejašmić 2. 7,70 Curić 3. 7,69 Ilić 3. 7,64 Stiperski 4. 7,60 Pejnović 3. 7,60 Šakaja 4. 7,59 Ilić 3.

Kategorija Koncepcija kolegija Organizacija predavanja Retorika na predavanju Sudjelovanje s auditorijem Zanimljivost predavanja Upotreba nastavnih sredstava i pomagala Motiviranje studenata Susretljivost i konzultacije Organizacija ispita Objektivnost na ispitu

Naziv kolegija i voditelj Prosj. ocjena Seminar iz geomorf. 9,17 Bočić Vježbe iz kartografije 9,05 Spevec Vježbe iz kartografije 8,72 Spevec Vježbe iz kartografije 8,64 Spevec Vježbe iz kartografije 8,68 Spevec Vježbe iz kartografije 8,79 Spevec Vježbe iz kartografije 8,32 Spevec Seminar iz geomorf. 9,23 Bočić Teorija geografije 9,00 Šakaja Teorija geografije 9,20 Šakaja

Istra & Primorje

(Toskić - Filipčić)

Ranom zorom okupljeni na parkiralištu iza Cibone, nakon nepredviđenog kašnjenja predvidljivih pojedinaca, krenusmo put Hrvatskog primorja. Nakon izlaganja seminara tijekom više-manje kratkog putovanja (polu)autocestom, zaustavili smo se na odmorištu Lepenica kako bi saznali nešto više o Gorskom kotaru i utjecaju kiselih kiša na te krajeve od prof. Toskića, voditelja putovanja. Pri izlasku iz tunela Tuhobić pred nama se pružio Kvarnerski zaljev obasjan jutarnjim suncem. Po dolasku u Rijeku,

TERENSKA NASTAVA T Marijeta Sikavica F

smjestili u sobe i kvalitetno nadoknadili svu želju za hranom i pićem. Drugi dan je počeo i završio prekasno; predugi obilazak unutrašnjosti, tj. sive, ﬂišne Istre započeli smo u Pazinu, administrativnom središtu Istre, uz zanimljivo vodstvo prof. Bogešića. Nakon Pazinske jame i Pazinčice, krenuli smo put Borutskog i Rakovog potoka, akumulacijskog jezera Butoniga, gradina Oprtlja, Buzeta, Huma i Aleje glagoljaša, a radni dio dana je bio priveden kraju toliko iščekivanom GPS vježbom. Izmoreni pješačenjem po brdovitoj, 2.5 kilometara dugačkoj cesti, na +40˚C prema pitoresknim Kotlima, uspjeli smo pronaći traženu točku i uputili se istim (!) putem natrag prema

Lubenice

slijedilo je dugo iščekivanje dolaska našeg vodiča, prof. Kneževića sa Fakulteta za hotelski i turistički menadžment iz Ike, na užarenom asfaltu parkirališta Delta, na nasipanom deltastom ušću Rječine. Nakon detaljnog obilaska fekalnog kolektora i iscrpnog objašnjenja svih faza obrade fekalija, uživajući u svim njegovim čarima, na brzinu smo obišli lučke terminale i uži centar grada, pa se uputili u posjet Hotelijerskom fakultetu u Iki gdje smo bili izvrsno ugošćeni i počašćeni, uz predavanje o napretku turizma u Hrvatskoj. Potom smo se uputili u Vrsar, uz kraći predah na vidikovcu kod Plomina,

našem voljenom klimatiziranom autobusu. Posljednje atome snage potrošili smo na večeru i (nazovimo to) zabavu po sobama. Treći dan smo krenuli put zapadne obale Istre, tj. Crvene Istre, od Limskog kanala (nazivanog fjordom u turističke svrhe), Poreča, ruševina Dvigrada, Novigrada, ušća rijeke Mirne i Umaga, pa sve do najsjevernije točke Hrvatske, rta Savudrija, u pratnji prof. Baldaša. Sa štancije, gospodarskog imanja, nedaleko od rta bacili smo pogled na Piranski zaljev, Piran i solanu te se uputili do samog graničnog prijelaza i „slovenske“ kuće Joška Jorasa, upoznajući se sa problematikom granica sa Slovenijom... Po povratku u Vrsar, najhrabriji su otvorili sezonu kupanja, a zabava se nastavila uz šum mora, na mjesečini obasjanom molu. Jutrom ranim krenuli smo prema Brestovi, da stignemo na trajekt za Porozinu

kako bismo u gradu Cresu dočekali prof. Filipčić, nakon poduže pauze. Nakon par riječi o glacioeustatskim pokretima, predvođeni policijom, krenuli smo prema 4000 godina starom mjestašcu Lubenice iznimno zavojitom i uskom cesticom, odakle smo uživali u kratkom, ali predivnom pogledu na pučinu i obalu Istre. Umorne od neprestanog (misterioznog) iščekivanja, poslali su nas na vrelo, strmo pješačenje do Vranskog jezera, dok nas je profesorica čekala u svom automobilu kojim nas je pratila sve do Lošinja i smještaja u hotelu u Malom Lošinju. Noćno je tulumarenje ostavilo traga na geo-geo smjeru, što se očitovalo „debelim“ kašnjenjem u polasku za Krk, što baš i nije oduševilo nadređene. Na Krku nas je dočekala prof. Novosel-Žic i približila nam povijest, klimatološke i geografske značajke otoka, kao i Primorja. Nakon obilaska starog dijela grada Krka, slijedeće odredište bio je Punat gdje smo se ukrcali na brod za otočić Košljun. Razgledali smo franjevački samostan, u sklopu kojeg je etnografski muzej gdje se ističe Ptolomejev (1511.) i Strabonov (1573.) atlas. Nakon duže pauze u Puntu i potpuno (ne)očekivanog kašnjenja profesorske ekipe, izmoreni skroz-na-skroz, krenusmo put Zagreba. Na Krčkom mostu su nas neke kolegice napustile , a ostali su na odmorištu Ravna Gora sreli kolege na povratku iz Ljubljane te nakon razmjene iskustava nastavili put prema toliko željenoj metropoli. Putovanje nam se (sve u svemu) svidjelo; mnogo informacija u kratkom periodu, intenzivni kondicijski trening u sunčanim i iznimno toplim proljetnim danima, šokovi toplo-hladno, tj. unutra-van, neprestana borba između jave i sna...ali nadasve poučno! Nažalost, svemu dođe kraj. ;)

Curić - Bašić - Orešić T F Miroslav Uremović

Odlučujući izbjeći teror Istre, nekolicina nas brucoša krenula je u pustolovinu neviđenih razmjera. Ni snijeg ni led nisu nas mogli spriječiti u pohodu na hrvatski jug. Oboružani iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za uzbuđenjem, krenuli smo u ponedjeljak putevima revolucije. Isprobali smo novu nam autocestu, uvjerivši se u iznimna dostignuća našeg radnog naroda. Nakon izmarajuće vožnje stigli smo do izvore Cetine, jedne od najvećih hidrogeografskomorfol oških ljepota Hrvatske. Nedaleko od izvora situirana je starohrvatska crkva sv. Križa, uistinu maestralno zdanje ako zanemarimo činjenicu da joj nedostaje krov. Kad smo se zasitili religije, htjeli smo s vozačem svratiti na čašicu rakije. No, poštujući

Mostar odredbu, da ne kažemo zakonsku, o 0.0 promila za volanom, odlučili smo pričekati Opuzen, gdje smo sjeli na litru. Kratak predah i nastavljamo put Kleka. Smjestivši se u bungalove počeli smo sa zabavom. Dan D, kao drugi! Počelo je doručkom – hobotnica ispod peke sa hercegovačkim pršutom i istrijanskim tartufima. Poslije krkačine ušli smo u bus i krenuli do najjužnijeg dijela naše domaje, Prevlake i rta Oštro. Prevlaka je još od Austro-Ugarske važna

vojno strateška pozicija mornarice. Nasuprot najjužnije točke, rta Oštro, pogled seže na bratsku nam Crnu Goru. Tu smo se kulturno uzdigli vidjevši najjužniji kamen u našoj zemlji, što nas je ispunilo nevjerojatnim ponosom. Nakon tog čina, kad su se smirile emocije, povukli smo se prema Dubrovniku. Tamo smo uživali dok su nas pljačkali naplativši nam SCpizzu 40 kuna. Neki su obišli zidine, dok su oni pametniji novac uložili u nabavku zabavnih sredstava za tu večer. Dana trećeg krenuli smo s namjerom da nešto naučimo, no planovi su nam se izjalovili čim smo došli na safari-plovila na Neretvi. Suhe smokve i domaća loza ozarili su nam svima lica, raspršivši i zadnju želju za edukacijom. Vrijeme su nam uljepšavala dvojica bardova, jedan za dugmetarom, a drugi za gitarom. Kad je safari završio, bili smo tužni i otužni, ali smo bez pogovora krenuli navrh brda opuzenskog. Gore nas je prof. Curić detaljno informirao o dolini Neretve i kraju mandarina. Pri silasku su se neki odmorili u travi dok smo čekali bus. Ukrcali smo se i smrdljivi krenuli prema Vidu iliti antičkoj Naroni, te poslije toga posjetili ornitološku zbirku u Metkoviću. Dan nam je uljepšao raniji povratak u Klek, tako da je nekolicina smjelih otrčala štafetu, pošto je ipak bio 25. maj. Taj dan nam je najviše odgovarao zasluženi odmor uz večernje aktivnosti. Iako predviđeno za dan

Safari - plovila na Neretvi

ranije, Mostar smo posjetili četvrtog dana. Nažalost, tamo gotovo da se i nema što vidjeti osim mosta, remek-djela osmanlijske arhitekture, koji je ujedno i jedini obnovljeni dio grada. Plan je predvidio kratko zadržavanje u Mostaru i pauzu za ručak te obilazak u Međugorju. Banjalučki ćevap dobro nam je sjeo. Punim trbuhom pošli smo prema jednom od najvećih hidrogeografskomorfoloških ljepota Hercegovine. Bili su to i još jesu slapovi Kravice, gdje smo se ovlažili i kao takvi ovjekovječili trenutke za pamćenje. Napunjenih baterija vratili smo se u Klek na janjetinu sa mladom kapulicom i pokoji vrč rujnog vina. Tu večer smo se zabavili do ranih jutarnjih sati uz gitaru i bongose na plaži. Zadnje što nam se dogodilo je zadnji dan. Ranim jutrom smo se ukrcali u bus i neispavani pošli natrag kući. Putem smo pauzirali u Makarskoj, a u Splitu smo sjeli na rivu i uz gorki plač oprostili se od mora. Iako smo znali da je pred nama naporan put, jedva smo dočekali povratak u naš Beli Zagreb Grad i ispitni rok. Nakon svega uspjeli smo (ipak) ponešto naučiti, steći nova poznanstva i vidjeti južne krajeve Lijepe naše.

SLOVENIJA TRST ISTRA KRK Ilić - Njegač T Lana Marinković

Ove godine nije bilo lako otići na teren! Prvo je trebalo proći konflikt sa samim sobom, tj, odabrati od svih 6 ponuđenih destinacija onu koja te najviše interesira, a zatim i pobijediti tehnologiju i pravodobno se na Internetu prijaviti za željeni put. Nakon toga uslijedila je dražba na oglasnoj ploči Odsjeka: „Mijenjam Curića za Ilića!“ ili „Nudim 3 mjesta kod Bognara za 2 kod Pejnovića – javiti se na broj taj i taj – HITNO!!!“ i konačno, nakon cijele birokracije, stigao je i kraj svibnja i vrijeme da se krene na još jednu terensku ekskurziju. Nas 50-tak odlučilo se za ovaj put pod vodstvom profesora Ilića i Njegača, te uz pomoć asistenata Vedrana Prelogovića i Martine Jakovčić. Itinerer obuhvaća dvije susjedne zemlje Sloveniju i Italiju, ukrug po Istri, malo do mora, pa doma. Prilično velik i zahtjevan put, iako bi mislili – pa sve je to tu blizu, a ni Slovenija nije baš tak` velika... No da...! I tako smo na put krenuli, naravno u dobrom raspoloženju (iako je 7 ujutro), u iščekivanju 5 zanimljivih dana. Nakon pozdravnih govora u autobusu, taman malo zaspeš, a ono već Ljubljana – centar naše sosedne dežele i odredište našeg prvog dana putovanja. Tamo nas je dočekao simpatičan profesor, čega drugoga nego geografije, koji je bio angažiran kao naš vodič po gradu. Najprije pogled na Ljubljanu iz zraka, tj. posjet Ljubljanskom starom gradu – kuli, s koje smo pratili profesorovu priču o razvoju i smještaju grada. Poslije toga krećemo u sam centar događanja – Trg Franca Prešerna, koji je stjecište nekoliko radijalnih ulica,

iznenadili bi se, vrlo prometnih, s tim da posred trga, kroz gužvu vozi i autobus! Nakon jedva dočekane kave u centru, slijedi i drugi dio obilaska Ljubljane, između ostalog, posjet „novim“ stambenim blokovima okruženima šašem (puno lošija verzija Novog Zagreba), te lijepo rečeno, divljem naselju, zapravo više ciganskom, gdje smo mogli vidjeti sve, od kartonskih baraka do istih tih stanovnika u Audiju. Kozari bok ukratko. Kraj dana dočekali smo uz večeru, u finim hotelskim sobicama i naravno uz „druženje i prepričavanje dogodovština od cijelog dana“, hm, hm... Dan drugi – počinje vrlo rano, jer slijedi put na sam SZ Slovenije, prema Triglavu. Krajolik već počinje ličiti na alpski, puno guste šume, visoki planinski vrhovi, pokoji od njih sa snježnom kapom... To i jest dio Julijskih Alpa. Triglav, najviši vrh Slovenije, vidjeli smo kroz prozor autobusa, a nas je čekalo uspinjanje na Vršič. Naravno ne pješice, ali ni ovako nije bilo puno lakše – naime, visina je 1611 m , a do vrha se dolazi preko 25 serpentina, samo uz profesionalne manevre našeg šofera. Ne treba posebno spominjati da su mnogi od nas do gore ispustili dušu. No, doživljaj Vršiča nam je malo popravio dotadašnje muke – prekrasna čista priroda, svjež planinski zrak i začudo, rani planinari sa cepinima, štapovima i punim ruksacima. Put dolje značio je još 25 serpentina, al` i to smo preživjeli i nastavili prema

zapadu Slovenije, i to najljepšim mogućim putem – dolinom rijeke Soče. To je rijeka nevjerojatne plavo-zelene boje, te smo morali nekoliko puta zastati uz cestu da zaposlimo svoje fotiće. Cilj nam je bio stići do slovenskog primorja (koje je, usput, „veliko“ čak 46 km), točnije do luke Koper, koja je važan prometni punkt u sjevernojadranskom sustavu luka (koji još uključuje Rijeku i Trst). U Kopru su nam domaćini održali kratko predavanje i provozali nas po terminalima. Vidjeli smo terminale za kontejnerski promet, za rasuti teret, za drvo – već složeno i upakirano, a sve organizirano i uredno ko’ po crti- tereta svih vrsta puno, a najviše nas je zainteresirao nepregledan poligon sa novim autima koji vjerojatno čekaju carinu. Doslovno, ogroman auto – sajam! E, da nam je koji...! U gradu Kopru, iako euro u Sloveniji službeno još nije uveden, može se kupovati u obje valute. Do večere smo već stigli u Umag, koji je bio stacionar za iduća dva dana, tj. noći, jer je to, ko’ što znamo, jedini dio dana koji se na terenu provodi u hotelu. Ujutro trećeg dana zaputili smo se u Trst, drugu važnu luku na našem itinereru. Imali smo osigurano vodstvo mlade profesorice, koja je u Trst došla na studij iz Rijeke, pa nije bilo problema sa sporazumijevanjem. U samoj luci bi se skoro izgubili sami, jer je ogromna, kontejneri i dizalice posvuda, a posao uredan i organiziran. Nakon luke, ide i tura kroz grad, pa slobodno za shopping. Ali, nije više Trst što je nekad bio! Danas se u centru može jedva naći koji skupi butik,

a ostalo se pretvorilo u China town. Gdje god se okreneš, vise crveni lampioni, a unutra svi imaju jednaka skladišta sa jednakom robom. U Zagrebu bi našli bolje, ljepše i jeftinije, davno je prošlo vrijeme masovnih opskrbljivanja na Ponte Rossu i sličnim mjestima. Ovakav razočaravajući dojam uljepšao nam je posjet dvorcu Miramar, koji se nalazi na stijeni, malo van grada, s pogledom na luku. Pravo utočište ako se želi malo mira i tišine. Može se prošetati lijepo uređenim parkovima, sjesti i gledati more, ali nema pecanja – naime, oko dvorca je ograđen pojas od 50-tak m i tu je zabranjen bilo kakav oblik iskorištavanja i zagađivanja mora. Luka je već dovoljno učinila. Na povratku u Hrvatsku, prešli smo granicu točno na onom mjestu gdje je poznati provokator iz slovenske vlade, dotični Joško Joras, sagradio kuću na kojoj još piše: „In tukaj je Slovenija!“. Nema veze što mu je preko puta naplatna kućica za prelazak ne slovenske, nego već hrvatske granice!! Bezobrazluku i pohlepi nikad kraja, pa makar za 2 kvadratna metra... Četvrti dan bio je predviđen za obilazak Istre. Najprije smo posjetili Pazin, centar u unutrašnjosti tog našeg najvećeg poluotoka, gdje nas je u obilazak poveo mladi profesor iz pazinske gimnazije. Izgleda da smo se zatekli u Pazinu u najboljem trenutku, jer je tek pred nekoliko dana bila konačno uređena i otvorena šetnica za spuštanje u kanjon Pazinjčice. Eto, ipak i malo „pravog“ terena – kroz blato, grmlje i šumu, pazi kud gaziš, drž` granu da ne završiš u vodi... Taj dio se nekako nije svidio onim pametnima koji su se opremili japankama i bijelim hlačama (baš zanimljivo!), dok

su neki jedva dočekali malo avanturizma. Kad smo se izvukli iz „prašume“, nastavili smo šetnju gradom, i usput ponovili gradivo o Julesu Verneu, koji je svojedobno tamo boravio i pisao. Put smo nastavili prema istočnoj obali Istre. Zastali smo kratko na vidikovcu s kojeg se lijepo vide pogoni termoelektrana Plomin 1 i Plomin 2. Iduća stanica trebao je biti jedan od terminala riječke luke - terminal za drvo i stoku u Raši. Međutim, kad smo stigli u Raški zaljev, mislili smo da smo zalutali, no upravo tu je i poanta – tog terminala nema, ne funkcionira! Ostala je pokoja metalna konstrukcija, poneki komplet drva, i to je to. Profesori su nas tada podsjetili na one metre i metre takvih, ali na crtu složenih kompleta koje smo vidjeli u konkurentskom Kopru – ovo je ravno sramota prema susjedima!! E, sad se trebalo oporaviti od šoka, pa je malo dulja pauza u Opatiji taman pasala. Kupali se baš nismo, al i da je bilo za kupanje, mislim da bi ga preskočili, s obzirom na atraktivnost opatijske plaže. Ali za neke je kupanje počelo čim smo se preselili u naš hotel u blizini Kraljevice, tj. u Uvali Scott koja se nalazi točno ispod Krčkog mosta. Posljednja noć na terenu... kad prije...?! A posljednji dan započeo je veselim posjetom na naftni terminal u Omišlju na Krku, početnu stanicu Jadranskog naftovoda (JANAF-a). Tamošnji stručnjaci pokazali su nam kako otprilike izgleda postupak spajanja tankera na pumpu, te komandnu sobu iz koje se preko raznih računala regulira tlak, brzina, te uopće cijeli proces. Objasnili su i sistem kojim se sprječava

moguća havarija, ili ako već do nje dođe, da se zagađenje ne proširi dalje prema Rijeci i Bakru. To je bio vrlo interesantan dio, jer smo iz prve ruke vidjeli i doznali mnoge detalje do kojih inače ne bismo dospjeli. Nakon naftnog terminala, i ostalih velikih luka na ovom našem putovanju, preostalo je još da cijelu priču usporedimo s najvećom i najprometnijom hrvatskom lukom - Rijekom. Ali – pristup u luku (kontejnerski terminal) gotovo nemoguć, kamioni, dizalice na sve strane, samo im je još naš autobus falio. Onda se gospoda na ulazu nisu mogla dogovoriti tko smo mi zapravo i po što smo došli, pa nek` pričekamo dok pronađu onog tko je zadužen za nas. Toliko o organizaciji. Sama luka je, kako smo doznali, dosta neprilagođena – preplitka je i prekratka, pa su u planu razna proširenja. Količina prometa – ni blizu tršćanskom. Takse – puno više nego koperske. I kako sad postati i ostati konkurentan na nemilosrdnom tržištu?? U daljnji obilazak poveo nas je uvaženi postariji profesor Stražičić, koji nam je naravno znao pokazati prava mjesta i ispričati brojne zanimljivosti. Nezaobilazne su, jasno, bile šetnje kulom Trsat, s koje puca široki pogled na Rijeku, te Korzom, glavnom riječkom ulicom. Još kratka pauza i u kasno popodne morali smo pozdraviti profesora, Rijeku i more, te se uputiti prema našem Zagrebu. Isteklo je svih dinamičnih 5 dana, a svaki nam je ostavio mnogo štošta za prepričavanje, i mnogo nas naučio – naravno one koji su slušali i pratili gdje se ide, a ima čak i takvih! I za kraj još pohvala i zahvala profesorima na kvalitetnoj i zanimljivo pripremljenoj terenskoj nastavi. Možda će nas voditi na još koje putovanje, ali ovaj put prema jugu... 7

  T

Zrinka Zaninović

Prošlo je već dovoljno vremena da se slegnu prvi, pa i zadnji dojmovi prošle terenske. Mislim da se svi još uvijek sjećamo zgoda i nezgoda povezanih sa izborom i prijavom na terensku nastavu. Svatko od nas uputio se nekim putem iz raznih razloga. Moj izbor bio je odlazak u Liku, Dalmaciju i Zapadnu Bosnu. Mora se priznati da je već na prvi pogled program bio ‘malo’ nadobudan i nije bilo realno očekivati da će se do kraja ispuniti. Stoga je bilo puno promjena. Neki će reći bilo je prenaporno, jer nismo imali slobodnog vremena. Istina i ja sam spadala s nogu od umora, ali mislim da je ova terenska nastava bila bolja od moje prve i dotada jedine. Kad bismo izuzeli sve nevolje koje su nas zatekle, terenska je nastava bila dobro iskustvo za sve. Osim što smo sve i svašta vidjeli i puno toga proživjeli, uspjeli smo se međusobno upoznati. Pa da krenemo: Kao i uvijek krenulo se ranom zorom s parkirališta ispred Cibone. Nekoliko sekundi za smještanje i već smo se upoznavali sa povećom hrpicom materijala. Prva postaja, Ogulin. Još pospani prošetali smo starim gradom i pogle-

dali Đulin ponor, odslušali par riječi naših profesora i okinuli par slika. Ubrzo smo bili u autobusu na putu za Sabljake. Prvi odmor na Sabljacima (umjetnom jezeru) gdje na vikend dolaze Ogulinci, Riječani, pa i Zagrepčani. Nekih sat vremena kasnije ponovno smo stali. Ni ne znajući što nas čeka izašli smo protegnuti noge. Rekli su nam idemo do ostatka utvrde Tržan. Poučena iskustvom Sljemena očekivala sam običnu planinarsku stazu, no toga nije bilo. Nepostojećom stazom, kojom ljudska noga nije kročila još od doba osmanskog carstva polako smo se uspinjali. Za neke malo ‘spretnije’ poput mene to je bilo i opasno. Uspuhana, i pomalo ljuta stigla sam na vrh. S utvrde na uzvišenju pruža se pogled na gotovo cijelu Ogulinsko – plašćansku udolinu. Neobičan prizor. Kada smo se uspjeli spustiti, ponovo smo sjeli u bus. Slijedeća stanica, Brinje, ručak, za one koji vole ribe: poslastica – pastrva. Ako se dobro sjećam u autobusu gotovo niti sekunde nije bilo tišine, tri profesora ‘borila’ su se za mikrofon. Imali smo ‘sreću’ što je sa nama bio i stručnjak za Triplex confin-

ium (Trojnu granicu) prof. Drago Roksandić, pa smo imali prilike naučiti gotovo sve o osmanskim osvajanjima u Hrvatskoj, ne? Inače da se ne zaboravi, glavni i odgovorni za prvi dio puta bio je prof. Dane Pejnović, koji nam je pružio obilje korisnih informacija o Lici. Drugi dio puta bio je posvećen prirodi, posjetili smo Kuterevo i sjedište NP Sjeverni Velebit u Krasnom, vrelima Gacke, i središtu Gackog polja - Otočcu. U Kuterevu nas je dočekao dobroraspoloženi domaćin Ivan Crnković koji je spremno odgovarao na

Vrelo Gacke

svako pitanje i upoznao nas skloništem za medvjede. A da ne odemo bez pozdrava pobrinuo se jedan od razigranih medvjeđih stanovnika. U kasnim večernjim satima stigli smo u privatni smještaj na večeru (mmm janjetina), gdje smo prije spavanja uspijeli napraviti i poplavu te ostati bez vode – dakle tuširanja. Čekala

Kosinjskom Bakovcu te nanas je kratka, ali vedra noć u neposrednoj blizini vodnu lokaciju prve tiskare vukova, riseva i medvjeda u Hrvatskoj. Prije ručka na slobodi. navratili smo do brane SkRano jutro, nešto prije 8 lope na Krušičkom jezeru, sati okupili smo se nakon na mjestu kojega je nekad doručka pred autobusom. bilo istoimeno naselje. Ista Bila je magla i vrlo hladno, sudbina očekuje vjerojatno i naselje Gornji Kosinj što a pred nama dug put. njegovi stanovnici nasKrenuli smo u obilazak Ličkoga polja. Prvo što smo toje spriječiti, ali teško toga jutra namirisali bio je je to kada nema mladih. U Perušiću smo ručali, a miris fermentacije mlipotom posjetili crkvu Sv. jeka u sirani u Krasnom. Križa, nekad džamiju Taj mali pogon izvrstan je primjer oživljavanja gosove najzapadnije točke Vesesli studenti na početku terena... Zrinka, Ana, Martina, Petra, Filip

podarstva nerazvijenog kraja, a istodobno očuvanja tradicije. Naime, za siranu se koristi mlijeko sa farmi iz cijele Like, a u samom pogonu zaposleno je nekoliko radnika s kojima smo imali prilike razgovarati. Proizvodnja sira čak nije dovoljna s obzirom na potražnju, što dovoljno govori o uspjehu. Ubrzo ostavljamo Krasno i vozimo se do stajanja na cesti za brzi izlazak iznad Lipovog polja i Donjeg Kosinja. Zelenilo kakvo ne možete zamisliti! Što je jedna strana zaostalog razvoja i rijetke naseljenosti. Tu smo posjetili crkvu Sv. Vida u

Ličkog sandžaka, nedaleko koje se nalaze ostaci turske kule. Tu smo doznali neke zanoimljive pojedinosti iz života našeg prof. Pejnovića koji je odrastao u okolici. Naše putovanje kroz Liku sve se više bližilo kraju i ubrzo smo došli do tunela Sv. Rok. Pri izlasku iz tunela palicu je preuzeo prof. Nejašmić i tako smo ušli, citiram, u ‘obećanu zemlju’, Dalmaciju. Bilo nam je usput pa smo svratili u Islam grčki. Ovdje smo posjetili vilu obitelji Vladana Desnice koja se trenutno rekonstruira. Do same zgrade probili smo se uskim puteljkom između

visoke trave. Tamo smo poslušali kratko predavanje prof. Roksandića o povijesti tog mjesta. Ubrzo je prof. Pejnović bacio pogled na ‘sat’ i svi smo znali – pokret. Dugo se nismo zaustavljali, a već smo naveliko kasnili. Čekao nas je Split, a prije toga Dugopolje. Dugopolje je zaista profitiralo autocestom, jer tamo skladišta, ali i manje tvornice koje niču kao gljive. Jedan takavu, manju nazovimo ju tvornicom jahta posjetili smo. Jahte koje se tamo proizvode visoke su kvalitete i namjenjene izvozu, uglavnom nešto o čemu mi budući prosvjetni djelatnici možemo samo sanjati. Omamljeni mirisima krenuli smo ka Splitu, gradu pod Marjanom. U kratkom i brzinskom razgledavanju, popeli smo se na Marjan, prošvrljali Velim Varošem, došli do prvog HNK u Hrvatskoj i okončali rutu u trajektnoj luci. Tu nas je dočekao trajekt koji nas je nakon sat vremena iskrcao u Supetru. Kasnili smo, i večerali tek oko 10, što znači da je osoblje hotela samo radi nas produžilo radno vrijeme, čitaj bili su iznimno ‘dobro’ raspoloženi. Hrana je bila odlična, sobe uredne i krevet vrlo udoban. Oni koji su još imali snage izašli su na plažu, no većina je ipak bila svjesna da je 7 i 45 vrlo rano. Taj dan su nam se ‘više sile’

smilovale te smo mogli u kupovinu hrane i sl. Rano ujutro u Konzumu kupovali smo pod strogom kontrolom koje bi se i carinici posramili. Mogli iznijeti samo (!) dva artikla. Rijetki su uspjeli prošvercati više, a takva restriktivna politika je prema onima koji su je donijeli bila nužna da bi izbijegli gužve, i da slučajno ne bi gubili sekunde tako dragocjenog vremena. Nakon shoppinga, došli smo u Škrip, najstarije naselje na Braču. Tamo smo bili vrlo kratko, posjetili smo crkvu Sv. Jelene, lokalno groblje

Pušišća; klesarska škola

i Brački muzej. Vidjeli smo i kulu Radojkovića i palaču Cerineo. Nije prošlo ni dva sata, a već smo se našli na Vidovoj gori, najvišem vrhu hrvatskih otoka ili kako piše na tabli ‘higest penku’. Vrijeme nas je poslužilo tako da smo mogli vidjeti čak i Vis. Nakon što smo napustili Vidovu goru, čekala nas je duga šetnja do samostana pustinjaka u Blacama. Bilo je vruće, a staza od kršja. Nakon sat i po spuštanja došli smo do cilja. Tu smo čekali razgledavanje u malim grupama prostorije u kojima je stanovao posljednji župnik Miličević. Tamo smo se malo vratili u prošlost, u

doba bez Tv-a i normalnog WC-a. Još pod dojmom spuštanja i obilaska stare župne kuće i škole, krenuli smo natrag, opet pješke, u po bila dana. Nakon svih muka koje smo prošli, u busu nas je dočekala radosna vijest, idemo u Bol i imamo slobodno. Gotovo nismo povjerovali. Vrijeme u busu kao i obično kratio nam je prof. Nejašmić, koji je bio beskrajan izvor geografskih podataka o Braču. U Bolu smo konačno odahnuli, neki su se i smočili. No, sve što je lijepo kratko traje, tako je i tih sat i po proletjelo s vjetrom koji je zapuhao. Mrak se spuštao, a autobus se ljuljuškao do hotela. Te noći konačno nismo bili mrtvi, bar ne od umora. U mraku s pogledom na Split uživali smo na plaži u dobro poznatim čarima ‘terenske nastave’. Opet jutro, spakirani i nahranjeni krenuli smo u zadnji tour de Brač. Nakon ekspresnog stajanja u Postiri, gdje smo bacili oko na rodnu kuću Vladimira Nazora, stigli smo u Pučišća – dom bračkog kamena. Moram priznati da sam ostala zatečena ljepotom tog mjesta. Sve se sjajilo od kamena, bijelog rudistnog vapnenca, a ne mramora. A tek klesarska škola, nije kao one sive zgrade u koje smo mi išli. Tamo nas je dočekao jedan od profesora, pokazao nam oruđe za obradu kamena, radove

nekih od učenika i objasnio kako škola funkcionira. Imali smo i slobodnog za jedno jutarnje razbuđivanje uz kavu. U Supetar smo stigli ranije te smo u privatnom aranžmanu uspjeli čak i vidjeti nešto drugo osim hotela. Nedugo nakon toga bili smo na kopnu i vozili prema našem slijedećem smještaju u Korenici, dakle opet u Liku. Kratko smo stali u Zadvarju kod kanjona i slapa Gubavice na Cetini te Crljivici. Naime, tamo smo naišli smo na nekoliko stećaka između kojih prolazi cesta. Slijedeća postaja bio je Knin, ali ne središte sa tvrđavom, nego malo zapadnije na izvoru Krke. Dok smo poput male djece pretrčavali preko mosta kod slapa Krčića i hladili užarene glave vrijeme je letjelo. Oko sedam sati po srednjeeuropskom vremenu stigli smo u Udbinu. Očekivao nas je susret sa vlasnikom stada ovaca Franjom Gučaninom. Kršan, malo stariji čovjek doselio je iz srednje Bosne u Hrvatsku kako bi se bavio poljoprivredom. Poveo se zanimljiv razgovor sa mnoštvom pitanja, na radost prof. Pejnovića. Saznali smo brojne pojedinosti o životu ovčara, koji još uvijek sa stadom sezonski seli iz Slavonije u Liku, a padale su i bračne ponude. Zahladilo je, a i noć se već spuštala, kad je zanimljivom razgovoru došao kraju. Čekala nas

je još samo večera u školi za ugostiteljske usluge i spavanac. Nažalost po nas, a sreću po hrvatski turizam hotel u Korenici je bio popunjen, te je mala ‘povlaštena’ grupica prenoćila u neposrednoj blizini popularne Macole. Nakon što smo preživjeli noć, ekipa iz ‘Macole’ rano ujutro željno je išćekivala naš mali autobus na parkiralištu. Nakon pola sata zakašnjenja pridružili smo se kolegama na putu prema vrelu Une, koje nam je bilo usput, samo

ravodušnim. Stvar je još začinila činjenica da je cesta bila kriminalna,. Kad smo iznervirani stigli na odredište nikome nije bilo do dugog zadržavanja. Od silnih litara vode koju smo popili, sam spomen slapova bio je užasavajuć’. Sve što smo tamo vidjeli, manastir (nekad katolička crkva) Sv. Nikole, slapovi Une i nekoliko UN-ovih vojnika možda i nisu bili vrijedni tolikog puta, ali kad smo u blizini... Tu negdje su stvari krenule nizbrdo. Dok smo se vozili prašnom cestom,

Udbina; stado ovaca Franje Gučanina

nekih 50 km u suprotnom smjeru. Usred ničega naišli smo na putokaz, izašli iz autobusa i krenuli u proboj stazom do samog vrela dublje u šumi. Uz silnu buku koju proizvode brzaci prof. Pejnović pokušao nam je objasniti kako nastaje izvor, ali nažalost rijeka ga je nadglasala. Pred nama je još bio put u susjednu nam BiH. U želji da što više vidimo krenuli smo prema Martin – Brodu, okolo naokolo jer izravnog graničnog prijelaza nema. To je po običaju bilo u suprotnom smjeru, što nikoga nije ostavilo

ako se to uopće moglo tako nazvati, gume našeg busa su patile ... i nisu izdržale pritisak. U jednom trenu čula se buka i bus se nagnuo desno. Otišla je stražnja desna guma. Nismo baš imali vremena za nekakvo stajanje, a i živci su već visjeli na tankom koncu, pa smo probali voziti dalje. Svi na lijevu stranu autobusa, zagrmio je vozač! Bezuspješno! Eto, tako smo zapeli, Bogu iza nogu, u nekom raštrkanom naselju u najgore doba dana. Sunce je pržilo, dok je 13 mozgova smišljalo kako zamijeniti gumu. Toliko

je, naime muških bilo u autobusu. Rezervnu gumu smo imali, ali na busu ih nisu mijenjali od prošlog stoljeća. Tada su u pomoć priskočili lokalni stanovnici i održali nam lekciju iz tolerancije. Sva trojica pripadala su jednom od entiteta u BiH i zajedničkim snagama popravili smo autobus i nastavili prema Bihaću. Negdje na pola puta došao je do mojeg sjedala papir s pitanjima za profesore vezanih uz terensku. Time smo još malo izmamili osmijeh na lica naših voditelja, jer smo počeli surađivati. Već kad smo svi pomislili: ‘Još malo pa gotovo!’, zaustavili smo se u gužvi. Samo pola sata od grada, zapeli smo zbog preuređenja ceste. Nekima je to bila kap koja je prelila čašu, a nekima je postalo posve svejedno. Kad smo konačno stigli u Bihać, bili smo već toliko umorni i gladni, te nas je jedino zanimalo kada i gdje ćemo jesti. Dočekala nas je profesorica geografije, provela nas kroz centar grada i dogovorila ručak/ večeru u ćevapdženici ‘Pod žutom dunjom’. Tu smo se konačno malo opustili i zaboravili na nevolje uživajući u predobrim ćevapima. Put kroz Banovinu više nije dolazio u obzir te smo se uputili prema Zagrebu. Oko ponoći iskrcavali smo se ispred Cibone željni mekog kreveta i dobrog sna.

Beč & Budimpešta

Terenska nastava

T Helena Šarić

elike promjene su najavile svoj dolazak... Pa tako i u vidu organizacije, održavanja i provođenja terenske nastave. Naravno, jasno je, riječ je o promjenama nastalim stupanjem na snagu svima nam poznatog Bolonjskog procesa. Izabravši Beč i Budimpeštu kao svoj teren izbivaste iz naše nam lijepe metropole 23.05.-27.05.2005. godine, te ste bili počašćeni stručnim vodstvom prof. Stiperskog, prof. Furst-Bjeliš te asistenta Zupanca i asistentice Lončar. Budući da je posljednja terenska nastava bila oblikovana malo drugačije, to je imalo i neke posljedice, ne velike, ali ipak nekima (a i meni) osjetne. Neke od njih su zbrka oko prijavljivanja željenog terena, što samo po sebi dovodi do druge (ne manje važne) posljedice -razdvajanje ekipa, klapa i ostalih grupacija. Ova potonja sama po sebi umanjuje doživljaj terena jer ta strana međusobnog druženja uz neiscrpne zalihe alkoholnih tekućina utječe i na drugi dio terena; jer ipak, nakon duge noći napajanja tim tekućinama, ujutro bi bili puno spremniji za (ne)proučavanje i (ne)uočavanje bitnih geografskih aspekata prostora u kojem se nalazimo. Program je, mora se priznati bio vrlo zanimljiv. I mi studenti smo dobili zadatke, pripremu seminara za dobivenu temu. Seminare smo održavali

kroz vožnju busom što naravno i nije baš spektakularno, a još je manje poučno. Beč - obilazak i razgledavanje grada uz stručno vodstvo dr. Petera Jordana iz Austrijskog instituta za Istočnu i Jugoistočnu Europu posjet i predavanje u Centru za povijest okoliša koje je održala prof. dr. Verena Winiwarter posjet Kartografskoj zbirci Austrijske nacionalne biblioteke (fondu starih karata Hrvatske) - posjet Gradišću Budimpešta - posjet tvornici Alpine - japanska tvrtka koja se bavi proizvodnjom audio sistema i navigacijskih uređaja (za svoje proizvode su primili brojne nagrade) - posjet Balatonu Razgled grada je bio nešto neopisivo - kroz stakla našeg prijevoznog sredstva, što je jedna zamjerki organizaciji. Druga je ta da, nažalost, noćni život ova dva grada nismo bili u mogućnosti vidjeti jer su naši hoteli bili previše udaljeni od samog grada, a i odvojeni pomanjkanjem javnih prometnih sredstava (u Beču je udaljenost bila prisutna u horizontalnom, a u Budimpešti i u vertikalnom pravcu...); ako ništa drugo, panorama s hotelske terase je bila veličanstvena. Sve u svemu bilo je super, bez obzira na gore navedene zamjerke. S prof. Stiperskim zanimljivostima nikad kraja...

Dubrovnik

Bognar – Šakaja – Faivre

Elafiti &

T Dijana Butigan Naposlijetku odluka je pala. Vjerujem da su vam svima poznate zavrzlame oko ovogodišnjeg odlaska na teren, jednako kao i sveopće zadovoljstvo tim eksperimentom koji se, nadam se, neće ponoviti. Dugo smo se predomišljali kamo, ali više od toga, svojski smo se trudili da na željenu destinaciju odemo s nama zanimljivom ekipom. Odlazak u Dubrovnik i na Elafite zvučao je primamljivije od ostalih opcija, što se nakon kasnije usporedbe dojmova s ostalim kolegama pokazalo kao odličan odabir. Kako to uvijek biva, na kraju su nam neki nedostajali, a neki pak i nisu... Po dogovoru našli smo se na standardnom polazištu, pogađate – parking kod Cibone. Svi smo pomalo umorni iščekivali početak tih par dana zbog kojih učimo (ili ne učimo) čitavu godinu. Atmosfera je bila obećavajuća (ah tako počinje svaki naš članak o terenima...). Kao u startu svih terenskih nastava (kako se, dragi kolege, stručno zove tih par dana naše zabave), raspravljali

smo o politici i geografskim problemima, mi cure naravno uz to smo komentirale i kladionicu. Kasnili smo u polasku, ali to i nije neka abnormalna pojava, zar ne? Da, pili smo sok, i to juice, svaki dan. Uspješno smo zauzeli stražnji dio autobusa no.2 i krenuli. Usput rečeno, profesor Bognar se odlučio za

baljezgalo gluposti s izrazom lica kao da pričamo nešto izuzetno pametno. 4 am – Trilj. Bili smo neugodno iznenađeni što u to doba (!) ne radi lokalna pekara, jer su neki (svaka čast) bili uvjereni da će se najesti, baš tog trena i to baš u Trilju. Oko 7 ujutro bacismo pogled na dolinu Neretve i simpatične

Kartiranje Elaﬁtskog arhipelaga

alternativu i pravio društvo kolegama s 4. godine u susjednom autobusu, što nam baš i nije po volji, ‘al dobro. Prvo stajalište začudo je bila Korenica, i to Macola. Svi smo sa zanimanjem razgledavali okolo, ipak tko zna kad će nam se opet ukazati takva prilika. Od spavanja naravno ništa. Kartalo se ili jednostavno

Neretvane (nisam subjektivna, to je činjenica) i kroz kojih pola sata bili smo u inozemstvu, Neum. Opustošili smo pola trgovine planirajući večer, očarani cijenama. Kad su se uz neizbježno šuštanje povadili fotoaparati svih vrsta i boja da se uslika most (Franje Tuđmana

Dubrovnik

ili Dubrovnik, kako vam drago), znali smo da smo blizu cilja. Čekajući brod i tijekom dvosatne vožnje pri pravoj ljetnoj temperaturi, uspješno smo dobili i malo boje, naravno neki i malo više. Očekivanja su bila točna. Malo mjesto, tiho i staro, te par mještana koji su trljali ruke čim su nas vidjeli. Iz torba su se izvadili samo ručnici i kupaći kostimi i pravac plaža. Prije večere naše nas je vodstvo upoznalo s detaljnim planom i programom. Večer/noć: sobe, piće, plaža, hrpa rasplesanih i veselih geografa. Par sati sna, ako i toliko, bilo je sasvim dovoljno. Čekao nas je obilazak Elafita brodom i posjet Lopudu. Tamo nas je dočekao razgovorljivi don Ivan kojeg moram citirati: “Michelangello je namjerava doći na Lopud ali se nažalost razbolio, to su povijesne činjenice, a ne rekla-kazala“. Obilazak mjesta kojeg je taj umjetnik gotovo posjetio završili smo popodnevnim kupanjem. Na brodu za natrag zatekla nas je kiša, al’ ništa zato, slijedila je još jedna nezaboravna noć. Naravno, sabotirali smo svaki oblik

zabave, rekli smo „ne“ alkoholu i zatvorili se u sobe. Buđenje prije 5 sve nas je zateklo poletne i sretne. Vrelo omble, Župa Dubrovačka, Prevlaka, Cavtat... lokacije su se nizale. Vidjeli smo dosta toga, čuli o svačemu pomalo, a od svega toga i nešto zapamtili. Dan je bio ispunjen i pomalo naporan. Žudili smo za toplom večerom i odmorom od silnog vozikanja. Kroz večer smo ponovno bili kreativni, što je rezultiralo odlaskom u disko i još jednom u nizu neprospavanih noći. Predzadnji dan bio je rezerviran za Dubrovnik. Od Lovrijenca, Kneževa dvora, samostana Male braće do nezaobilaznog Straduna. Vidjeli smo sve zbog čega je taj grad toliko posjećivan, zaštićen i svjetski poznat. Koliko god

smo iskoristili sve prednosti tog malog mjesta i kolikotoliku naklonost mještana do ranih jutarnjih sati. Prilikom odlaska iz hotela ostavili smo „preporuke“ u knjizi žalbe zbog izuzetno dobre i „raznovrsne“ prehrane. A potom s drugog kraja otoka na trajekt. Autobusi koji su nas čekali u Dubrovačkoj luci izgledali su primamljivo kao vodeni kreveti i uskoro smo svi onako iscrpljeni zaspali. Stajanje u Hrvacama bilo je jako ugodno iznenađenje. Tamo smo se pošteno (napokon) najeli i imali smo za nas priređenu malu sinjsku alku. Još jednom hvala kolegici koja je za to zaslužna. Gunđali smo zbog (pre) čestog stajanja i mislili da nikad nećemo ugledati svjetlo drage nam metropole. Ali to se ipak desilo. Sretni i premoreni, oduševljeni terenom i

Noćni život na Šipanu puta dolazili, uvijek vas ostavlja bez riječi. Povratak u hotel značio je pakiranje i finalnu večer. Još jednom

zahvalni našim dragim profesorima i asistentima, stigosmo u Zagreb i još uvijek se oporavljamo.

Ankete o terenskoj nastavi KAKO STUDENTI VIDE TERENSKE NASTAVE U PROTEKLOJ AKADEMSKOJ GODINI Pejnović Nejašmić Pravodobnost informiranja studenata o njihovim točnim zadacima Pravodobnost informiranja studenata o lokalitetu odvijanja terenske nastave Pravodobnost informiranja studenata o iznosu studentske participacije Uključivanje studenata u organizaciju Odabir lokacije terenske nastave Odabir smještajnih objekata na izabranim lokacijama Koncepcija terenske nastave na samom terenu Susretljivost voditelja nastave na samom terenu Motiviranje studenata od strane voditelja na samom terenu Odabir stručnih suradnika na terenu Zanimljivost službenog dijela terenske nastave Ukupna uspješnost terenske nastave UKUPNO

Bognar - Faivre Šakaja

Curić – Orešić - Bašić

Ilić - Njegač

Toskić - Filipčić

Stiperski – Fürst-Bjeliš

8,07

7,93

8,15

6,64

8,42

7,50

8,33

8,71

8,07

9,00

8,33

8,54

7,00

8,38

8,85

7,73

8,25

5,31

3,73

4,47

5,75

5,27

4,33

5,54

7,87

7,94

9,35

8,45

7,00

7,07

7,67

7,22

8,20

7,73

8,50

6,31

4,80

9,43

6,65

8,00

5,50

6,38

6,07

9,90

7,25

7,55

6,00

8,77

5,47

9,27

5,75

7,27

5,00

6,46

5,80

8,22

7,05

7,36

7,75

7,46

5,47

9,75

8,20

7,73

6,10

6,77

5,47

9,52

8,20

7,91

7,50

8,54

6,31

8,39

7,67

7,55

6,89

7,05

Rang - lista ukupnih prosječnih ocjena terenskih nastava u ak. godini 2004./2005. ��

��

�

��

�

��

Proteklu terensku nastavu doživljavamo kao...

��

�

��

�

��

�

��

�

��

�� Priprema studenata za

��

stručni dio terenske nastave

��

�

��

Iznos studentske participacije studenti smatraju…

��

� ��

��

�

��

Biste li ponovno odabrali istu terensku nastavu?

��

�

��

�

Jeste li zadovoljni...

...postojecom satnicom terenskih nastava

...novim načinom organiziranja i odvijanja terenske nastave

DA 13%

DA 31%

DA 47%

NE 53%

NE 69% Terenska nastava trebala bi biti organizirana po principu... ��

Smatram da bi se terenska nastava trebala organizirati na bazi... 52.17

��

�

NE 87%

��

...sistemom najvrži prst

��

32.61 11.96 0 8 osoba

3.26 16 osoba

Smatrate li da bi studenti trebali biti direktno uključeni u organizaciju terenske nastave?

��

25-35 osoba

50 osoba

100 osoba

Jeste li spremni zbog smanjenja troškova terenske nastave i povećanja terenskih sati hotelski smještaj i prehranu zamijeniti nečim niže kategorije?

��

Jeste li spremni izdvojiti puno više vremena u vlastitu pripremu za stručni dio terenske nastave?

��

Jeste li spremni uložiti financijska sredstva za organiziranje i odvijanje dodatne terenske nastave na određenom prostoru europe i drugih kontinenata?

��

Jeste li spremni izdvojiti veća financijska sredstva za “idealnu terensku nastavu”?

��

Bolonjski proces u Europskoj Uniji T

Stathis Kantas, Sveučilište Mytilene

U ovom tekstu nastojat će se približiti stanje u akademskom obrazovanju u Grčkoj. Glavni uzrok ozbiljnih problema je loša struktura administrativnog dijela sistema. Također, obrazovanje dolazi pod direktan utjecaj svjetskih uvjeta, Europske unije, karakteristika grčkog društva i njegovih problema. Posljednjih godina grčko je društvo postavilo akademsko obrazovanje kao esencijalni element socijalnog uspona i uspjeha te ga shvatilo kao sinonim profesionalne karijere. Međutim, odlučivanje velikog dijela studenata za nekoliko konkretnih studija stvorilo je zasićenje u ovim sektorima i teškoće u profesionalnom usavršavanju. Također, sistem ulaska na sveučilišta daje većini mladih ljudi priliku da se upišu na neki od fakulteta. Zbog toga postoji ogroman broj studenata. Zbog ekonomskih i geopolitičkih razloga, država je otvorila veliki broj sveučilišta diljem zemlje. Karakteristično je da postoji fakultet u svakom gradu iznad 10000 stanovnika. Međutim, Vladina briga za njih nakon osnivanja vrlo je slaba, a to je razlog tomu da

se sve institucije suočavaju s velikim problemima. Također postoje veliki problemi u sektoru poučavanja i učenja studenata. Zahtjevnost studiranja ovisi o fakultetu i teškoći samog predmeta studija. Akademska godina razdvojena je u dva semestra. Prvi traje od rujna do siječnja, a drugi do početka srpnja. Ispitni rokovi variraju od fakulteta do fakulteta. Većinom su u rujnu, veljači i lipnju. U rujanskom ispitnom roku student može imati ispite iz kolegija koje nije prošao protekle godine. Broj kolegija u semestru varira od 6 do 8. Program studija svakog fakulteta često je predmet rasprava profesora i studenata. U prvim godinama uglavnom uključuje obavezne kolegije, dok je na višim godinama većina kolegija izborna, ovisno o interesima studenta. Također, postoji veliki broj laboratorijskih predmeta, uglavnom u prirodnim znanostima, koje su studenti obavezni pohađati i imaju pravo na minimalne ili nikakve izostanke, inače ne prolaze predmet. U većini kolegija student je obavezan izraditi jednu ili više vježbi

do kraja semestra. U laboratorijskom predmetima oni su ulavnom najzahtjevniji dio, koji može biti organiziran i na tjednoj bazi. Označavanje kolegija razlikuje se od onoga u Europskoj uniji, što stvara probleme kada studenti sudjeluju u ERASMUS-SOCRATES programu. No, napokon se sveučilišta izjednačavaju s onime što se događa u ostatku Europe (ECTS bodovi). Jedno od polja na kojem se grčka sveučilišta suočavaju s važnim problemom su uvjeti i mogućnosti rada koje daju

studentima. Postoje manjkovi u knjižnicama, zato bibliografsko istraživanje postaje teško. Oprema fakulteta nedovoljna je, često i nepostojeća, što rezultira time da je rad studenata ograničen na teoretsku razinu. Prirodno je da studenti nisu zadovoljni sa akademskim obrazovnim sistemom i vrlo

rado bi ga potpuno promijenili. Osim gore spomenutih problema, vode se ozbiljne rasprave o institucionalnom okviru koji se tiče sveučilišta. Vrlo karakterističan primjer je da na grčkim sveučilištima vrijedi pravilo azila. Zakon izričito zabranjuje ulazak policije ili vojske u područje sveučilišta. Azil je postignut nakon pada diktature te borba i žrtava studenata na mnogim sveučilištima. Neučinkovita administrativna

organizacija sveučilišta stvara probleme i želji mnogih studenata da studiraju jedan dio godine na nekome od inozemnih sveučilišta (ERASMUS-SOCRATES). Birokracija i manjak koordinacije otežavajući su faktori. Međutim, postoji značajan postotak studenata koji žele sudjelovati u takvim razmjenama te ne posustaju u svojoj želji, tako da ih mnogo na kraju i ode na studij na inozemna sveučilišta na jedan

ili dva semestra. Još jedan problem je što ponekad strana sveučilišta odbijaju potpisati bilateralne sporazume jer grčka sveučilišta ne podupiru program studiranja na engleskom jeziku. No, barem je pozitivno što su profesori spremni pomoći studentima oko izbora sveučilišta, prikupljanja bitnih dokumenata i izbora prikladnih kolegija, tako da budu priznati od strane grčkih sveučilišta kada je program završen.

T Kai Solinski, Sveučilište Münster Njemačka je 1999. sa 28 drugih europskih država potpisala takozvani Bolonjski sporazum, i time se obvezala da će do 2010. svoje studije urediti prema tom uzoru. U Njemačkoj je sustav obrazovanja federalan što znači da svaka od 16 saveznih država svojim školskim i sveučilišnim obrazovanjem sama upravlja, i provodi ga. Münster je smješten u saveznoj državi Nordrhein – Westfalen, u kojoj bi najkasnije do 2008. trebala biti završena reforma studija. Konkretno za geografiju u Münsteru to znači veliki upravni i organizacijski trošak, koji će se teško prevladati. Pritom će se s vremenom puno novaca štedjeti u području obrazovanja, i radi toga nedostajati stručne snage koja se može intenzivno i kompetentno baviti reformom. Sada konačno postoje nastavni planovi, koji uvažavaju Bacc. studij.

U zimskom semestru 2005. prvi studenti na našem Institutu započeli su studiranje po novom sistemu. Mi – “stari” Diplom-Geographen studiramo do kraja studija po starom sistemu. Reforma se, nažalost, mora vrlo kritički promotriti: Govori se da je Bolonjski sistem studija stand-

ardiziran. To međutim za nas nije ništa novo jer je već stari sistem studija bio strukturiran po modelima. Sadržajno se studiji vrlo snažno izjednačavaju. Zbog nedostatka novca i vremena stari nastavni plan jednostavno je nanovo sastavljen i “prodaje” se pod novi. Studij traje samo 3

godine (6 semestara) umjesto prijašnjih 9 semestara. Tu nužno opada obrazovna kvaliteta. Sistem je zahtjevan i studenti su pod jakim opterećenjem vremena i uspjeha. Demokratska studentska tijela (studentske udruge, parlament, itd.) trebaju se u budućnosti ograditi. Tu će se vjerojatno gubiti veliki dio prava samoopredjeljenja. Aktivne i svježe misli nisu više toliko poželjne. Sveukupno gledajući, može se reći da je stručno područje geoznanosti, u kojem se geografija nalazi, suočeno sa zahtjevnim zadatkom prelaska na novi sistem. Postoji puno nejasnoća, i planovi nastave i terena su dijelom kaotični. Jedini pozitivni efekt moglo bi biti jednostavnije priznavanje ostvarenja postignutih u inozemstvu (Erasmus/ Sokrates).

T Joanna Markowska, Sveučilište u Warszawi

tudij geografije na Varšavskom sveučilištu dvodijelan je. Diplomski studij traje tri godine i nakon toga studenti pišu diplomski rad te dobivaju naslov (titulu) „licencjusz”. Da bi nastavili studij trebaju polagati usmeni ispit. Drugi dio studija traje 2 godine na svim specijalizacijama (prije je kartografija trajala 2,5 godine). Da bi dobili naslov (titulu) „magister”, studenti trebaju napisati magistarski rad i polagati magistarski ispit. Postoje tri tipa nastave: predavanja, vježbe i seminari. Predavanja najčešće nisu obavezna na prve tri godine studija, ali na specijalizaciji često postoji popis slušača. Sva predavanja završavaju ispitom. Vježbe, kao i seminari, obavezni su, odsutnost je dozvoljena samo dva puta u semestru, pa ima problema… Završavaju ili testom, ili samo preko nazočnosti, ili nakon pravilne izrade svih vježba. Svake godine također imamo terenske nastave, koje traju od 5 do 21 dana (zavisi od predmeta i tipa istraživanja). Radimo u malim grupama (4 – 7 osoba), crtamo karte, a nakon terenskih nastava imamo test ili usmeni ispit. Na terenskim nastavama dobri su stambeni uvjeti, boravimo na

lijepim mjestima (Tatry, Mazury, Sudety); nažalost, oprema koju koristimo je stara, teška i ponekad je nema dovoljno za sve. Veliki je problem nedostatak dvorana i tehničke opreme. Na svakoj godini studija geografije studira 120 osoba. Prije dvije godine na Fakultetu je otvoren Studij iz prostornog planiranja, pa sada nema dovoljno dvorana za sve kolegije. Što se tiče tehničke opreme, kompjuteri su stari i spori. Također nedostaje multimedijalnih projektora.

Na većini fakulteta Varšavskog sveučilišta sustav ECTS postoji već nekoliko godina. Na Fakultetu geografije radimo u ovom sustavu od 2003 g., ali uistinu nitko ne broji bodove. Plan studija je tako uređen da treba testirati svaki semestar. Nema izbora među kolegijima, treba testirati sve koji su predviđeni za semestar. Samo

ako netko želi studirati na dvije specijalizacije (ima visok prosjek i dopuštenje dekana), mora sam brojati koliko ima ECTS bodova i može testirati nastavu sa drugih godina. U biti studenti nisu svjesni da studiraju u sustavu ECTS. Dobivaju gotov plan iz tajništva i ne mogu ništa mijenjati. I sve ispite trebaju polagati u lipnju ili uvjetno u rujnu. Postoji mogućnost da studenti otiđu negdje na studij putem stipendije. Ako je netko zainteresiran i pažljivo traži, nađe ponude. Treba sam tražiti jer su sastanci za stipendije vrlo rijetki. Na Varšavskom sveučilištu najbolja je suradnja u okviru programa „Socrates-Erasmus”. Svake godine 2 do 4 studenta s našega Fakulteta odlaze u zapadnu Europu (najčešće u Španjolsku, Francusku i Njemačku), ali ipak to još nije toliko popularno. Dogodi se da neki profesor ne dozvoljava da student ode. Ne želi mu napisati mišljenje („opinion letter“) ili potpisati potrebne dokumente. Ako mu se posreći i student ode vani, nakon boravaka pomoću stipendije broje se ECTS bodovi. Ako ih ima dosta, može studirati dalje bez problema. Međutim, popularnije je uzeti pauzu na studiju i otići na putovanje u SAD, Indiju ili na NZ.

T Irma Janauskaite Sveučilište u Vilniusu Na svim litavskim sveučilištima postoji isti sistem Bacc. – Mag. studija. Kako bih bolje po-jasnila, uzet ću kao primjer Sveučilište u Vilniusu. Preddiplomski studij traje 4 godine (8 seme-stara), a 2 godine (4 semestra) potrebne su za postizanje zvanja magistra (samo studij medicine je iznimka – ovisno o izabranom opsegu, studenti medicine

imaju kontinuiran studij od 5 do 8 godina). Na Sveučilištu imamo sistem bodova. To znači da student, koji želi da mu se prizna prolazak ispita, mora tijekom jednog semestra skupiti ne manje od 20 bodova iz različitih predmeta. Predmeti koji se boduju uključuju također sve seminare, terenski i drugi praktični

rad, iz-borne predmete, kao i završni rad studijske godine (prvostupnički i magistarski rad također). Bodovi prebačeni sa studija u inozemstvu također su uključeni, ako se radilo o službenom pro-gramu razmjene između sveučilišta. Izborni predmeti (dva izborna predmeta su na preddiplomskom studiju počevši od druge

godine, a na diplomskom od prve godine) uključuju sve programe studija na svim fakultetima sveučilišta, ako se profesori slažu s primanjem studenata u svoj program. Također, studenti koji su uključeni u sveučilišne sportske timove ili sudjeluju u drugim službenim aktivnostima za sveučilišta imaju 2 garantirana boda po semestru, kao za izborne predmete. Prema unutarnjim pravilima Sveučilišta dužnost studenta je pohađanje praktičnog rada i seminara, i u nekim slučajevima najmanje 50% predavanja. Naravno, svaki student mora 100% sudjelovati na terenskoj ili specijalističkoj praksi, te na prezentaciji svog završnog rada godine. Problem je što neki profesori žele punu prisutnost na svim predavanjima i ponekad pretjeraju sa svojim procjenama pišući završne rezultate za studente koji rade, na primjer… Cijelo vrijeme sveučilišna uprava, kao i svaki fakultet posebno, više ili manje se trude poboljšati kvalitetu studija u svima aspektima, ali unatoč tome studenti još uvijek nisu potpuno zadovoljni promjenama. Na primjer, na našem fakultetu oprema i materijali za praktični rad su prilično stari. Ali moram priznati, u nekim aspektima je to čak i prednost (učimo raditi s bilo kojiom vrstom opreme ili materijala), ali u suvremenom razdoblju za dobro obrazovanje moramo također razumjeti najnovije stvari, sigurna sam da to razumijete. Po mom mišljenju u ovom slučaju je veći problem manjak prakse koja se odvija van fakulteta, a kraće traje, tijekom semestra i sistem studentske prakse organizirane u dugom trajanju. Za poboljšanje našeg teoretskog znanja moramo vidjeti više

primjera u stvarnom životu, ali ne možemo pronaći sve potrebne primjere negdje u blizini, gdje bi bili u mogućnosti posjetiti za vrijeme predavanja. Prije svega, za takve promjene potrebno je promijeniti čvrsti sistem sponzoriranja koji postoji na sveučilištima, što je najčešće najteže i najsporije. A pitanje duže prakse za studente nije tako teško riješiti – uprava mora samo pokazati više in-teresa za to pregovarajući sa kompanijama i institucijama kako bi lakše primile studente na praksu. Nakon nekih razgovora saznali smo da bi šefovi tvrtki bili čak zadovoljni,

budući da je praksa obično tijekom ljeta kad kompanije većinom imaju manje radnika, a većina studenata pris-taje na neplaćen rad budući da to ionako moraju odraditi. Moramo samo dobiti službene pre-poruke kako kompanije ne bi bile kažnjene zbog malo plaćenih ili neplaćenih radnika. Rekla bih da se naši studijski programi poboljšavaju. Promijenjeni su dosta tijekom proteklih nekoliko godina, iako se još mogu čuti pritužbe, čak i od studenata s prve godine koji propuste neke predmete ili znanje… Dobra stvar je program razmjene između sveučilišta što uzrokuje i neke pozitivne prom-jene u našem sistemu

studiranja. Druga pozitivna strana kod studiranja u inozemstvu je da, ako studenti rade službenu razmjenu između sveučilišta, svi seminari, programi izučavanja i studija su adekvatno preneseni na naš sustav bodova, iako predmeti variraju. U većini slučajeva najduže razmjene traju jedan semestar. Ako su prije pet godina programi studentskih razmjena bili prilično rijetki i uglavnom na inicijativu studenata, danas je to svakodnevna pojava zbog promjene stava (profesori su čak počeli podupirati studente), poboljšanja znanja stranih jezika i interesa stude-nata i profesora drugih zemalja za studiranjem u Litvi. Poticajni faktor ovoj promjeni bilo je uvjer-enje da će studiranje u inozemstvu biti sigurno priznati ovdje i da nije puno teže studirati zbog jezične razlike (budući da je takvo mišljenje prije bilo rašireno). Međutim, nije moguće izbjeći neke nesporazume. Na primjer, jedna studentica je sama odlučila produžiti studiranje na inozemnom sveučilištu još jedan semestar radi poboljšanja jezika. Kad se vratila, profesori se bez valjanog objašnjenja nisu složili da se računaju bodovi cijelog se-mestra a morala je polagati sve ispite kao da je izostajala cijeli semestar… Kao zaključak, mogu samo priznati da je generalno studij na litavskim sveučilištima dovol-jno dobre kvalitete, inače ne bi imali tako puno stranih studenata, kao i profesora koji nam dolaze predavati. Što je još postojanije, Bacc. – Mag. sistem studiranja poboljšava se tijekom mnogo godina i ne mogu reći bi li bile dobre neke iznenadne promjene o kojima smo ponekad mogli čuti u posljednje vrijeme. S druge strane, pametne promjene su uvijek dobre kako se ne bi zaglavilo u napredovanju.

Kako brucoši doživljavaju primjenu Bolonjskog procesa S obzirom da je ove godine u studij uveden Bolonjski proces, odlučili smo ispitati studente prve godine što misle o novom sistemu studiranja i njegovoj primjeni na Geografskom odsjeku. Pritom je anketirano 35% studenata. Jeste li upoznati sa starim četverogodišnjim sistemom studiranja?

Očekujete li značajne promjene s obzirom na opterećenje studenata tijekom akademske godine (tjedne zadaće, češći kolokviji i praktikumi)?

Očekujete li značajne promjene s obzirom na interakciju profesor – student?

Vaš prvi dojam o studiju jest:

Da možete birati, biste li studirali po starom ili novom modelu?

Odgovore 69,77% ispitanika svrstali smo u sljedeće skupine s negativnim predznakom: • neorganiziranost • preopterećenost studenata (obaveze, seminari, zbijeni kolokviji) • nepravilno provođenje Bolonjskog procesa • prevelika količina gradiva i literature za jednosemestralne kolegije • ostalo

40,00% 26,67% 23,33% 16,67% 23,33%

Odgovore 51,16% ispitanika svrstali smo u sljedeće skupine s pozitivnim predznakom*: • primjena kolokvija • kontinuirani rad • veći izbor usmjerenja • jednosemestralni kolegiji • ostalo

31,82% 27,27% 13,64% 9,09% 18,18%

*Kolegij Statističke i grafičke metode u geografiji 13,64% ispitanika navelo je kao jedini uspješan primjer primjene Bolonjskog procesa u praksi.

Kako apsolventi vide svoje dosadašnje studiranje...

Putem elektronske pošte zamolili smo studente koja su apsolvirali u ak. godini 2005./2006. da nam odgovore na nekoliko pitanja vezanih uz pozitivne i negativne strane studija, kolegije i profesore koje bi posebno istaknuli, kao i ukupno zadovoljstvo studijem. Oko 20% studenata poslalo nam je svoje odgovore.

Kao segmente studija kojima su zadovoljni navode vježbe i dio predavanja, “obiteljsku” atmosferu na Odsjeku, poneka teoretska znanja, praktični dio nastave, terenske nastave, zanimljivost kolegija, sklopljena prijateljstva, pristup profesora radu i njihova susretljivost, a neki nisu zadovoljni niti jednim segmentom.

Mislite li da ste dovoljno naučili tijekom dosadašnjeg studiranja?

��

Kao segmente studija kojima nisu zadovoljni �� navode pristup predavanjima, rad knjižnice, dostupnost literature za većinu kolegija, organiziranje terena te nedovoljnu količina terenskih nastava i praktičnog rada. Od kolegija apsolventi ističu (abecednim redom): Angloameriku (zbog studioznosti pripreme predavača) Geografiju mora Kartografiju (zbog pristupa profesora radu, dobre informiranosti i pristupa literaturi) Kulturnu geografiju (zbog zanimljivosti i dobre koncepcije kolegija, potiče studente na šire sagledavanje te kvalitetnog predavača) Petrologiju s mineralogijom (zbog susretljivog i razumljivog profesora) Seminar iz ruralne geografije Teoriju geografije (zbog zanimljivog predavača) Turističku geografiju (zbog seminara koji je zahtijevao rad i aktivnost) Zemlje u razvoju (zbog rada u maloj grupi studenata).

��

Od predavača istaknuti su (abecednim �� redom): ��

Andrija Bognar (zbog pristupačnosti prema studentima) Anita Filipčić (zbog konkretnih predavanja, dobre literature te �� uključivanja studenata u predavanja) �� Reinhard Henkel Milan Ilić (zbog dobre komunikacije sa studentima i realnog ocjenjivanja) Dražen Kurtanjek (zbog susretljivosti i razumljivosti) Dane Pejnović (zbog širokog raspona znanja koji želi dati studentima) Laura Šakaja (zbog individualističkog pristupa geografiji, entuzijazma, studioznosti pripreme, davanja primjera, korištenja metode razgovora)

��

Tropski cikloni - postanak i geografsko značenje T Mladen Maradin

UVOD

Tropski cikloni jedni su od najjačih poremećaja koji nastaju u Zemljinoj atmosferi, a njihov je utjecaj na stanovništvo prostora koje oni pogađaju vrlo velik. Čak se i visoko razvijene zemlje teško nose s posljedicama koje uzrokuju tropski cikloni, dok u manje razvijenim zemljama njihov utjecaj može imati nesagledive posljedice po gospodarstvo. Nedavni hariken Katrina najbolje pokazuje utjecaj tropskih ciklona na život ljudi u prostorima koje oni pogađaju. POSTANAK Tropski cikloni postankom su vezani za tropska područja. U tropima nad prostranim oceanima s dominanatnim istočnim strujanjem nastaju poremećaji koji se zovu istočni valovi. Oni razvojem prelaze u tropske poremećaje, tropske depresije, tropske oluje i tropske ciklone. Ti se poremećaji međusobno razlikuju svojom veličinom i brzinom vjetrova unutar baričkog sistema. Tropski su cikloni najmanji tropski poremećaji, ali su vjetrovi unutar baričkog sitema najbrži. Njihov promjer iznosi redovito manje od 1000 km, dok je brzina vjetrova unutar njih veća od 120 km/h. Tropski ciklon karakterizira vrlo veliki pad tlaka od periferije prema centru. Područje najnižeg tlaka u središtu naziva se oko ciklona. Izobare unutar tropskog ciklona vrlo su pravilne i gotovo potpuno koncentrične. Zbog takve raspodjele tlaka zraka on vrlo brzo i spiralno struji prema središtu. Tropski se cikloni, kao sistem, za razliku od vjetrova unutar ciklona, giba relativno sporo, od 16 do 24 km po danu. Prosječno trajanje tropskog ciklona u prosjeku iznosi 6 dana, premda može trajati od samo nekoliko sati pa sve do dva tjedna. GEOGRAFSKA RASPODJELA TROPSKIH CIKLONA Kao što im i naziv govori tropski cikloni nastaju u tropskim prostorima. Najveća je vjerojatnost da će tropske oluje prijeći u tropske ciklone kada je površinska temperatura mora veća od 27° C. Tropski cikloni nastaju na otvorenom moru, najmanje 250 morskih milja udaljenom od kopna. Smjer im je od istoka prema zapadu, a zbog utjecaja Zemljine rotacije tropski se cikloni ne pojavljuju u pojasu od 5° sjeverne i 5° južne geografske širine. Kada dođu nad kopno tropski cikloni naglo oslabe zbog trenja sa kopnom i zato jer po dolasku nad kopno izgube izvor vodene pare. Tropski cikloni javljaju se u svim dijelovima tropskih oceana, jedino nisu zabilježeni u južnom Atlantiku i južnom Pacifiku istočno od 140° zapadne geografske dužine (sl. 1.). Najveća učestalost tropskih ciklona je u područjima gdje je veliko meridionalno migriranje intertropske konvergencije. Također, najčešći su na zapadnim dijelovima oceana, kao i na sjevernoj hemisferi. Na sjevernoj hemisferi godišnje nastaje 20 do 30 tropskih ciklona.

Sl. 1. Geografska raspodjela područja u kojima nastaju tropski cikloni i učestalost njihovog formiranja. Postoci označavaju udio tropskih ciklona u pojedinim područjima. (izvor: Smithson, 1993.)

Šest je glavnih područja gdje se pojavljuju tropski cikloni. To su južni i jugozapadni dio tropskog Atlantika; pacifička obala Meksika i pučina sjevernog Pacifika ispred nje; jugozapadni dio sjevernog pacifika; sjeverni dio Indijskog oceana; južni dio Indijskog oceana od Mozambičkog kanala i Madagaskara do obale Australije; i južni Pacifik od Australije do oko 140° zapadne geografske dužine. Slika 2. pokazuje učestalost kojom se pojavljuju tropski cikloni u pojedinim dijelovma svijeta. Najviše ih ima u prostoru Indijskog oceana i zapadnom dijelu Pacifika. To je ujedno prostor gdje je najveće sezonsko migriranje intertropskle konvergencije. Zbog svojeg značenja za život ljudi tropski se cikloni različito nazivaju u različitim dijelovima svijeta. Na zapadnim obalama sjevernog Pacifika i u južnom Pacifiku zovu se tajfuni, na Filipinskim otocima baguios. U Srednjoj Americi i na Atlantiku harikeni, u Indijskom oceanu cikloni, a u Australiji willy-willies. Superuragan je pojam koji upotrebljava Centar za upozoravanje na uragane SAD-a za tropske ciklone čiji vjetrovi barem jednu minutu pušu brzinom većom od 150 km/h. Veliki hariken je pojam koji upotrebljava Nacionalni centar za harikene čiji vjetrovi barem jednu minutu pušu brzinom većom od 111 km/h. Umjesto pojam veliki hariken često se upotrebljava pojam intenzivni hariken. IMENA TROPSKIH CIKLONA Zbog značenja koje imaju, ali i zbog lakšeg snalaženja pri vremenskim prognozama i obavještavanjima javnosti tropskim ciklonima se dodjeljuju imena. Naime, nekoliko tropskih ciklona može se istodobno formirati nad oceanom. Početkom dvadesetog stoljeća prva osoba koja je dala ime tropskom ciklonu bio je australski meteorolog, koji je ime dao prema političaru kojeg nije simpatizirao. Tijekom drugog svjetskog rata harikenima, koje su proučavali američki meteorolozi, davala su se ženska imena, i to, najčešće, prema imenima njihovih žena. Premda se ta praksa pokušala promijeniti početkom pedesetih godina, tek nakon 1979. godine US National Weather Service (NWS) počela je tropskim ciklonama davati i muška imena. Tropskim ciklonima koji pogađaju azijske zemlje od 1945. godine dodijeljivala su se ženska imena, a od 1979. i muška imena. Od 2000. godine usvojena je nova lista imena za tropske ciklone u sjeverozapadnom Pacifiku. Ta lista sadržava imena koja su azijskog porijekla i koja nisu osobna, već su to imena cvijeća, životinja, ptica, drveća, pa čak i hrane. Tropskim ciklonama koje nastaju na sjeveru Indijskog oceana ne dodjeljuju se imena, a tropskim ciklonama u području Australije i južnog Pacifika daju se od 1974. godine ženska i muška imena. Neka se imena tropskih ciklona više ne upotrebljavaju. Najčešće se to radi s tropskim ciklonama koje su nanijele velike štete ili su usmrtile veći broj ljudi (tab.1.). To se radi i kako se ne bi upotrebljavala ista imena za povijesno poznate tropske ciklone. Tab. 1. Popis imena tropskih ciklona koje se više ne upotrebljavaju i godina kada je tropskim ciklonama zadnji put dodijeljeno to ime. Audrey 1957, Agnes 1972, Anita 1977, Allen 1980, Alicia 1983, Andrew 1992, Allison 2001 Betsy 1965, Beulah 1967, Bob 1991 Connie 1955 ,Carla 1961, Cleo 1964, Carol 1965, Camille 1969, Celia 1970, Carmen 1974, Cesar 1996, Charley 2004 Diane 1955, Donna 1960, Dora 1964, David 1979, Diana 1990 Edna 1968, Eloise 1975, Elena 1985 Flora 1963, Fifi 1974, Frederic 1979, Fran 1996, Floyd 1999, Fabian 2003, Frances 2004 Gracie 1959, Gloria 1985, Gilbert 1988, Georges 1998 Hazel 1954, Hattie 1961, Hilda 1964, Hugo 1989,Hortense 1996 Ione 1955, Inez 1966, Iris 2001, Isidore 2002, Isabel 2003, Ivan 2004 Janet 1955, Joan 1988, Juan 2003, Jeanne 2004 Klaus 1990, Keith 2000 Luis 1995, Lenny 1999, Lili 2002 Marilyn 1995, Mitch 1998, Michelle 2001 Opal 1995 Roxanne 1995 (izvor: http://www.aoml.noaa.gov/hrd/tcfaq/tcfaqHED.html)

SEZONA TROPSKIH CIKLONA Sezona tropskih ciklona je u toplom dijelu godine, kada je temperatura mora dovoljna da se stvore uvjeti za njihov nastanak. Općenito, najviše tropskih ciklona nastane u rujnu, a najmanje u svibnju . Službeno, sezona harikena na Atlantskom oceanu traje od 1. lipnja do 30. studenog. U tom razdoblju u prosjeku nastane oko 97% tropskih poremećaja u tom prostoru. Maksimum je od kolovoza do listopada kada je vrhunac i kada nastane oko 78% tropskih oluja. U sjeveroistočnom Pacifiku razdoblje pojave tropskih ciklona je od kraja svibnja do studenog s vrhuncem krajem kolovoza i početkom rujna. U sjeverozapadnom Pacifiku tropski cikloni nastaju tijekom cijele godine s minimumom u veljači i prvoj polovici ožujka, a maksimumom krajem kolovoza i početkom rujna. Na sjeveru Indijskog oceana razdoblje nastanka tropskih ciklona traje od travnja do prosinca s dvostrukim maksimumom u svibnju i studenom. Razdoblje s izrazito jakim tropskim ciklonama je od travnja do lipnja i od rujna do početka prosinca. U Australiji i jugozapadnom Pacifiku sezona tropskih ciklona počinje u kasnom listopadu i ranom studenom; vrhunac je na prijelazu iz veljače u ožujak, a kraj sezone je u svibnju. KATEGORIZACIJA TROPSKIH CIKLONA Tropski cikloni u Atlanskom oceanu, tj. harikeni se rangiraju prema Saffir-Simpsonovoj ljestvici. Ona se određuje prema brzini vjetrova i posljedicama koje uzrokuju na područjima koje zahvate. Tablica 2. pokazuje samo neka obilježja tropskih ciklona prema Saffir-Simpsonovoj ljestvici. Tab. 2. Neka obilježje tropskih ciklona prema Saffir-Simpsonovoj karegorizaciji SafﬁrSimpsonova kategorija

Maksimalna brzina vjetrova(m/s)

Minimalni površinski tlak (mb)

Olujni valovi (m)

1 33-42 veći od 980 1.0-1.7 2 43-49 979-960 1.8-2.6 3 50-58 964-945 2.7-3.8 4 59-69 944-920 3.9-5.6 5 70+ manji od 920 5.7+ (izvor: http://www.aoml.noaa.gov/hrd/tcfaq/tcfaqHED.html) GEOGRAFSKO ZNAČENJE TROPSKIH CIKLONA Utjecaj tropskih ciklona na stanovništvo i gospodarstvo država koje pogađa vrlo je velik. Osobito je to izraženo za vrlo jakih tropskih ciklona. Tropski ciklon Tip koji je nastao nad sjeverozapadnim Pacifikom 12. listopada 1979. godine imao je središnji tlak 870 mb, a brzina vjetrova je procjenjena na 306 km/h. Najbrži vjetrovi zabilježeni su za tropskog ciklona Nancy, također na Pacifiku, 12. rujna 1961. godine i iznosili su oko 340 km/h. Najači hariken koji se razvio nad Atlanskim oceanom bio je Gilbert u rujnu 1988. godine (sl. 2.). Tlak u njegovom središtu iznosio je 888 mb. Također je utvrđeno da, premda tropski cikloni nad Tihim oceanom imaju niži tlak od onoga nad Atlantskim, vjetrovi tropskih ciklona nad Atlantikom su postojaniji, odnosno, vjetrovi velikih brzina duže pušu.

Sl. 2. Posljedice harikena Gilbert. (izvor: http://www2.sptimes.com/weather/HG.5.html) Tropski cikloni koji se formiraju nad Bengalskim zaljevom nanose istočnoj obali Indije velike štete i ljudske žrtve. Dva tropska ciklona pogodila su u 17. i 29. rujna 1999. godine indijsku saveznu državu Orissu. Vjetrovi brzine do 260 km/h i jake kiše prouzročile su poplave. Zabilježeni su valovi do 8 metara visine. Kako se tropski ciklon vrlo sporo premještao štete na infrastrukturi bile su vrlo velike. Više od 10 000 ljudi je poginulo, a preko milijun je ostalo bez domova. Tropski cikloni, osim što uzrokuju visoke valove, podižu razinu mora što onemogućava otjecanje kopnenih voda u ocean. Ukoliko tropski ciklon pogodi obalu Bangladeša kada rijeke imaju visoki vodostaj posljedice su katastrofalne (sl. 3.). Tropski ciklon 1991. prouzročio je štetu od 2.7 milijardi US$, a 5 milijuna ljudi ostalo je bez domova. Najpogođenji dijelovi Bangladeša bila su priobalna područja, gdje stanovništvo živi na brojnim riječnim otocima u delti Gangesa i Brahmaputre. Na tim nestabilnim riječnim otocima koji se nalaze samo nekoliko centimetara iznad razine vode živi oko 5 milijuna ljudi.

Sl. 3. Razorne posljedice tropskog ciklona u Bangladešu. (izvor: http://wps.prenhall.com/wps/media/objects/720/737341/AAAMBHPA.JPG) Razorni utjecaj tropskih ciklona najvidljiviji je u zemljama u razvoju. Zbog lošeg sustava obrane od tropskih ciklona i obavještavanja stanovništva, kao i kvalitete građevina, ljudske žrtve su vrlo velike. Smatra se da je u tropskom ciklonu koji je 1970. godine pogodio Bangladeš, zbog olujnog vala poginulo više od 300 000 ljudi. Tropski ciklon koji je prouzročio najveću štetu, do 2005. godine, bio je hariken Andrew koji je pogodio Bahame, Floridu i Lousianu 1992. godine. Štete su iznosile više 26.5 milijardi US$. Međutim, ako se u obzir uzme inflacija i promjene vri-

jednosti dolara, onda je najveću štetu izazvao hariken Miami, 1926. godine, koji je u današnjoj vrijednosti prouzročio štetu od 70 milijardi US$ u južnoj Floridi i još 10 milijardi dolara u ostatku Floride i Alabami. Jedan od najjačih tropskih ciklona, uopće, koji je 2005. godine pogodio SAD bio je Katrina (sl. 4.) Štete koje je prouzročio iznose oko 200 milijardi US$. Prostor koji je taj tropski ciklon zahvatio iznosi više od 233 000 km2, gotovo kao Velika Britanija. Poginulo je oko 1250 ljudi, a preko milijun ostalo ih je bez domova. New Orleans je gotovo potpuno potopljen, a proteći će nekoliko mjeseci prije nego što se svi dijelovi grada u potpunosti osposobe za povratak stanovništva. Svi su suglasni da New Orleans više nikada neće biti isti.

Sl.4. Razorne posljedice harikena Katrina u New Orleansu. (izvor: http://www.efca.org) ZAKLJUČAK Tropski cikloni imaju veliki utjecaj na prostor koji pogađaju. Njihova se važnost ne očituje u njihovoj velikoj razornoj snazi, već i prostoru koji pogađa. To je obalni prostor SADa, Srednje Amerike, jugoistočne, južne i istočne Azije. Iako se stanovništvo u prostorima koje pogađa prilagodilo njihovom razornom djelovanju, svakih nekoliko godina javljaju se tropski cikloni vrlo velike razorne snage koji imaju veliki utjecaj na gospodarstvo i stanovništvo uopće. Čak i visoko razvijene države poput SAD-a imaju vrlo velike poteškoće prevladati negativne posljedice tih prirodnih katastrofa. Siromašnim državama Azije iznimno jaki tropski cikloni nanose velike štete i usporavaju njihov razvoj. Puno su veći gubici stanovništva i osobne tragedije ljudi. Stoga je nužno pažnju usmjeriti na istraživanja koja će znanstvenicima omogućiti bolje razumijevanje tropskih ciklona kako bi se što je moguće više smanjile negativne posljedice koje oni izazivaju. LITERATURA I IZVORI Šegota T., Filipčić A.(1996): Klimatologija za geografe. Školska knjiga, Zagreb. Filipčić A. (1996): Klimatologija u nastavi geografije. Hrvatski zemljopis, Koprivnica. Smithson, P. (1993.): Tropical cyclones and their changing impact. Geography, 78, 170-174 http://en.wikipedia.org/wiki/Tropical_cyclone

http://www2.sptimes.com/weather/HG.5.html http://www.aoml.noaa.gov/hrd/tcfaq/tcfaqHED.html http://www.efca.org http://wps.prenhall.com/wps/media/objects/720/737341/AAAMBHPA.JPG

Balkan - O T Nina Brandeis

Beznačelnost, borba nedopuštenim sredstvima, podvala, politička ubojstva, podmićivanja, dodvoravanje drugima, a grubost prema nižima od sebe. To su samo neke od negativnih karakteristika koje se pripisuju balkanizmu. Odakle potječu te negativne karakteristike Balkana? Riječ Balkan je turska riječ koja znači ˝visoka kuća˝ ili ˝planina˝. Nekada su planinu Balkan zvali Haemus Mons (tračka riječ koja znači lanac). Sam pojam Balkan javlja se u 19 st. Prije toga Osmanlije prostor Balkanskog poluotoka nazivaju Rumelijom, a srednjovjekovni europski putnici Romanijom. Oba su imena vezana za Rimsko Carstvo, čija se vlast protezala i samim Balkanom. U 18 st. putopisci to područje nazivaju europska Turska zbog osmanske vlasti. Nakon revolucionarnih zbivanja u 19 st., kada se osmanska vlast privodila kraju, usvaja se pojam Balkan. Prvi je taj pojam upotrijebio njemački geograf A. Zeune 1809. godine. Time je htio da i taj dio Europe dobije ime po planini, kao što su ga dobili Apeninski i Pirenejski poluotok.



Na početku 20. st. termin Balkan se sve više zamjenjuje terminom Jugoistočna Europa. Time se žele izbjeći sve negativne asocijacije koje se vežu za Balkan.

U EUROPI, ALI IPAK IZVAN NJE Balkan se može definirati s više aspekata, kao politički, geografski, geopolitički i civilizacijski pojam. Usporedno s tim, njegove međe variraju. Civilizacijski gledano, Balkan je obilježen brojnim negativnim karakteristikma. Te su karakteristike proizvod evolucije koja je započela još dolaskom Osmanlija. Tada je Balkan postao dio jednog drugog svijeta, svijeta drugačijeg od europskog Zapada. Upravo su te razlike utjecale na rađanje zapadnjačkih stereotipa. To se prvenstveno odnosilo na vjeru. Ljudi se ponekad boje drugačijeg od onoga na što su navikli, zaziru pred promjenama, omalovažavaju i potcjenjuju nepoznato. Balkan je poprimio nova obilježja. Prostorno dio Europe, duhom izvan nje. Europa je u Osmanlijama

vidjela nekršćanski narod, nepoznate navike, a zbog neprestanih sukoba oni su za njih bili sve, samo ne civilizirani. Kako se Balkan nalazio teritorijalno pod Osmanlijama, nije čudno što su se takva stajališta odnosila i na Balkan. Europa u Balkanu vidi osmansko nasljeđe, što se prvenstveno odražava u svijesti čovjeka, mentalitetu, sustavu vrijednosti i samom ponašanju. Sam termin ˝balkanizacija˝ nastao je nakon balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. ˝Bure baruta˝ je postalo, kako Marija Todorova kaže ˝skladište negativnih karakteristika˝ kako bi se izgradila pozitivna i samohvalisava slika Zapada. Nije tajna da i Zapad ima svog prljavog rublja. Sam spomen na križarske ratove trebao bi biti dovoljan. Ali oni su na te ratove gledali kao na svoju kršćansku misiju i zadaću, stoga je cilj opravdavao djela. Dva dijela Europe, tako blizu a ipak tako daleko. Dijeli ih vrijeme, u kojem su se usporedno razvijali u različitim uvjetima. Danas, nakon nekoliko godina, kada se Balkan, ili Jugoistočna Europa, po-

lako integrira sa ostatkom Europe, usvajajući načela demokratskog Zapada, on i dalje nosi nasljeđe povijesti koje je utkano u svakog čovjeka i to ga nasljeđe na neki način dijeli od ostatka Europe. Međutim, usprkos tome, Balkan čini jednu bitnu kariku u povijesti. On je bio most, veza između Orijenta i Zapada. Njegovim teritorijem su se razmjenjivala iskustva, stjecala nova saznanja, upoznavala nova vjera, kultura i običaji. Balkan je prostor koji je vjerski i kulturno raznolik, i u tome je njegova velika privlačnost. Balkan ne može pobjeći od svoje prošlosti, ali može izgraditi novu budućnost. Ipak, korijeni prošlosti su preduboki i prejaki da bi se mogli ukloniti preko noći. Potrebno je kulturno i politički približiti se Europi. Sve to najviše ovisi o pojedincu koji svojim postupcima određuje svoju budućnost, ali i budućnost cjeline.

JE LI HRVATSKA DIO BALKANA? Pitanje je veoma diskutabilno i često izaziva negativne reakcije kod ljudi. Razloge treba tražiti u samoj psihi čovjeka koji se ne želi vezati za negativno. Zato smo skloni negiranju bilo kakve povezanosti s Balkanom, kako nas ne bi poistovjetili sa svime onime što Balkan nosi u sebi. Svrstavanje Hrvatske u bilo koju regiju u Europi, bilo bi netočno. Hrvatska se nalazi pod utjecajem više regija, i upravo radi toga predstavlja jednu tampon zonu između Srednje Europe, Mediterana i Balkana. Nije tajna da se u povijesti Hrvatska našla pod utjecajem Balkana te zbog toga poprimila neke njegove karakteristike. Ona je dva stoljeća bila povezana sa sudbinom Osmanskog Carstva. Teško je povući bilo kakvu

među, jer je Balkan pojam koji bi se različito mogao definirati s obzirom na reljefne karakteristike, vjersku strukturu, nacionalni sastav ili političku orijentaciju. Danas je Hrvatska svojom vanjskom politikom više orijentirana prema Srednjoj Europi, stoga je neki upravo radi toga definiraju kao srednjoeuropsku zemlju. Upravo je ta vanjskopolitička orijentacija veoma bitna. Ako se pogleda primjer Srednje Europe, koja se nalazi na dodiru Istoka i Zapada, ona je više orijentirana prema Zapadu, i zato se više uklapa u Zapad. Usprkos svemu tome, ne bi se trebala negirati bilo kakva povezanost sa Balkanom jer su niti prošlosti prejake da bi se mogle samo tako prekinuti.

LITERATURA I IZVORI: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Stojanović T. (1995): Balkanska civilizacija, Beograd Todorova M. (1999): Imaginarni Balkan, Beograd Mazower M. (2003): Balkan, kratka povijest, Zagreb Topalović D. (2000): Balkanska Europa: Zagreb Klemenčić M. (1997): Regije, Regionalizacija i Regionalizam; Atlas Europe, Leksikografski zavod, Zagreb, 196-201 Gams I. (1973): Koliko je Jugoslavija balkanska zemlja; Osnove opće i regionalne političke geografije, geopolitike i geostrategije ( I dio ), Zagreb, 136 http://hr.wikipedia.org/wiki/Balkan

44. Međunarodni visokoškolski tjedan, Tutzing, SR Njemačka

„Regionalizacija, regionalizam i regionalna politika u jugoistočnoj Europi“

T Nevena Tutavac

Mi Hrvati volimo smatrati svoju domovinu srednjoeuropskom i mediteranskom zemljom i mnogi su posebno osjetljivi na sam spomen pojma Balkan i Hrvatske kao njegovog dijela. Slične asocijacije kao Balkan kod mnogih izaziva i pojam Jugoistočna Europa. I ja se osobno slažem i s jednima i s drugima. Ali nije sve crno i bijelo. Jer većina će se složiti da kao jedan od osnovnih ciljeva Hrvatske u skoroj budućnosti vide poboljšavanje komunikacije i suradnje sa susjednim zemljama, ali i zemljama članicama Europske unije. Bez obzira bili mi eurofanatici, euroskeptici ili nešto između, moramo biti svjesni činjenice da sami i potpuno izolirani ne možemo opstati, a kamoli napredovati. I stoga treba komunicirati i surađivati s ostalim zemljama u regiji bez obzira kako netko tu regiju nazivao i kojeg reda veličine ona bila. Jednu od zanimljivijih i prilično neuobičajenu definiciju Jugoistočne Europe napravilo je njemačko Društvo za Jugoistočnu Europu (Südosteuropa Gesellschaft) sa sjedištem u Münchenu. Naime, njihovu JI Europu čine Turska, Grčka, Cipar, Makedonija, Bugarska, Rumunjska,

Moldavija, SiCG, Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Slovenija, Slovačka, Mađarska. JIE A upravo gore navedeno Društvo redovito organizira Visokoškolski tjedan na različite teme koje obuhvaćaju i odražavaju jedan ili više segmenata problematike JIE. Od 10. do 14. listopada 2005. na rasporedu je bila geograf-

ska tema (ali ne isključivo geografska) – “Regionalizacija, regionalizam i regionalna politika u JIE” pod znanstvenim vodstvom prof. Horsta Förstera sa sveučilišta u Tübingenu. Jedan od predavača bio je i naš profesor Henkel, a on je pozvao kolegicu Teu Lončar s poslijediplomskog studija i moju malenkost da sudjelujemo u statusu Nachwuchswissenschaftlera. Nas dvije smo u skladu sa student-

skim standardom sjele na noćni vlak za München i krenule u svoju malu pustolovinu. U političkoteritorijalnu rascjepkanost srednjoeuropskog prostora uvjerile smo se na vlastitoj koži, tj. kroz ˝posjete˝ pograničnih službenika različitih zemalja baš u trenutku kad bi uspjele zaspati. Ali to nas nije omelo da nakon prve njemačke kave ostavimo prtljagu na kolodvoru i krenemo u ˝uradi sam˝ turu po Münchenu. A budući da smo mi ipak tipične

cure ni brzinski šoping nije izostao. Kad smo konačno stigle u Tutzing, bile smo doista jako ugodno iznenađene; imale smo nevjerojatnu sreću s vremenskim prilikama (5 dana u listopadu rijetko viđane savršene vedrine) pa se ionako lijep gradić na jezeru činio kao mjesto iz bajke, a ne

sjedište nekog ozbiljnog geografskog okupljanja. Sve se to odvijalo u Akademiji za političko obrazovanje koja je bila i suorganizator visokoškolskog tjedna, i na svakom koraku i u svakom trenutku se mogla vidjeti i osjetiti poslovična njemačka točnost i dobra

Poseban naglasak je stavljen na regionalizaciju koja bi zadovoljavala kriterije statističke službe Europske unije (posebno tzv. NUTS II i NUTS III razina) u kojoj se vodi više računa u mogućnostima što boljeg korištenja pretpristupnih i drugih fondova EU, a manje o kompleksnom

Tutzing

organiziranost. Koja se posebno očitovala kroz raspored predavanja i vrlo disciplinirane rasprave nakon njih. Ali da ne bi baš sve bilo savršeno, mene su uspjeli ˝prekrstiti˝ u Nevanda što je ekipa ubrzo skratila na Vanda (ma nije strašno, moglo je biti Bevanda!). Što se pak sudionika tiče, većina ih je (iako podrijetlom iz zemalja JI Europe) došla s njemačkih sveučilišta, a najveću nenjemačku koloniju činili su Mađari – iz Mađarske, ali i Rumunjske. Predavanja su varirala od teorije geografije do brojnih case study prikaza lokalne problematike u promatranima zemljama.

geografskom značenju i smislu takvih regija. To je, međuostalim, pokazao i profesor Henkel u svom izlaganju o regionalizmu i regionalizaciji u RH pokazujući 8 prijedloga koje je izradilo naše Ministarstvo europskih integracija, ali konačno rješenje nije nađeno. Možemo se samo nadati da se neće ponoviti slučaj stvaranja županija čije granice vrlo često nemaju opravdani geografski temelj. Predavači su nam također svratili pozornost na probleme najmanjih samoupravnih jedinica s kojima se svi mi koji dolazimo iz jedne od takvih možemo poistovjetiti, ali i na koncept prekograničnih regija i suradnje susjednih

krajeva s različitih strana državnih granica u okviru Euro regija. Jer danas ne vrijedi sintagma Europa regija (Europa der Regionen) nego Europa s regijama (Europa mit den Regionen). Posebno je zanimljiva bila poludnevna stučna ekskurzija u kojoj smo se, pod vodstvom dr. Waltera Kuhna s geografskog odsjeka Sveučilišta LudwigMaximilian u Münchenu, upoznali s historijsko-geografskim razvojem grada Münchena, ali i popeli na vrh Olympiaturma, s kojeg se pružao nevjerojatan pogled na grad i okolicu. I, naravno, rezervirali karte za polufinalnu utakmicu hrvatske reprezentacije na nadolazećem SP-u (zato što će finale biti u Berlinu, ne zato što ne vjerujemo da će “Vatreni” do tamo dogurati)! A sve vas kojima su prva asocijacija na München i listopad dojmovi s Oktoberfesta moram razočarati jer smo stigli nekoliko dana prekasno! Nažalost, sve što je lijepo kratko traje, tako smo se morale vratiti kući upravo kada smo malo bolje upoznale svoje kolege iz zemalja JI Europe, ali i iz Njemačke, i shvatili smo da uglavnom imamo iste brige i probleme, ali i zajedničke interese i slična razmišljanja. I to ne samo što se geografije tiče...

DUH I GRAD NTIČKE GRČKE

T Magdalena Pavelić Poput Europe u malom, grčki je poluotok bogato razveden. Manji poluotoci neobična oblika strše u more, a more opet prodire u zaljeve s bijelim žalovima. Egejskim su morem razasuti brojni veliki, manji i sićušni otoci, što se poput mosta protežu između grčkog i azijskog kopna. Otoci su ostaci potonulog kopna «Egeja», koji i geološki i geografski pripadaju Grčkoj. Obrisi otoka ublažavaju onaj drevni strah starih naroda od otvorenog mora. Izgrađeni su uglavnom od vapnenca sa strmim obalama i prijetećim grebenima. Antička Grčka počinje s Tesalijom, premda bi među njezine pokrajine mogli uvrstiti i Trakiju koju su, međutim, stari Grci smatrali «barbarskom». Tesalija je na za-

padnoj strani ograđena planinskim lancem Pindom, te je tako ta pitoma pokrajina odvojena od divljeg, brdovitog Epira. U Tesaliji jedino nalazimo veće površine zemlje s obiljem vode pogodne za zemljoradnju. Tesalski Olimp najviša je točka Grčke, a njegov je vrh tajnovito skriven oblacima i nedostižan starim Grcima. U središtu Grčke nalazi se Fokida (slavna po Delf-

skom proročištu), na nju se nadovezuje Beotija i trokut Atike. Veliki poluotok Peloponez samo je tanašnom prevlakom bio vezan za ostatak grčkog kopna. Peloponez je izvorno bio prirodan otok (jer prevlaka potječe iz tercijara), kao što je danas umjetni otok. Peloponez ima četiri manja poluotoka (argolidski, oba lakonijska, mesenijanski) što se poput krakova pružaju prema moru. U središtu poluotoka nalazi se Arkadija; izdvojena visokim brdima vodila je svoj poseban život «bezbrižnih» pastira i pastirica. Južno od grčkog kopna nalazi se veliki otok Kreta; okružen morem

ovaj je otok prirodna, usamljena tvrđava. Ovako izgleda u kratkim crtama izložena povijesno geografska pozornica antičke grčke civilizacije. Pozornica nije samo okvir i podloga za povijesna zbivanja, koliko je ona važna i ponekad presudna, pokazuje nastanak i razvoj gradova na grčkom kopnu. Svaka je civilizacija neponovljivi i orginalni spoj ljudskog duha i njegove

okoline. Urbani razvoj antičke Grčke dijelimo na tri perioda: arhajski, klasični i helenistički period. Ako krećemo od najstarijih tragova urbane kulture na ovome prostoru, onda je Kreta prvi teritorij na kojem su sagrađeni gradovi. Zbog svoga geografskog položaja ranije je došla u doticaj s narodima starog Istoka od svojih sjevernih susjeda. Najstariji sloj u Knososu (na centralnoj Kreti) potječe iz epohe «prvih palača», koja se datira 2000. - 1750. god. pr.n.e. Bez obzira na spomenuti utjecaj, na otoku nisu pronađene utvrde i monumentalne vjerske građevine, dakle neolitske su zajednice međusobno živjele u miru. Kreta je specifična, o tome nam svjedoče pločice od fajanse iz Minosove palače (1850.pr.n.e.) koje je pronašao Sir Arthur Evans. Pločice nam pokazuju postojanje sanitarne tehnike u palačama te se pretpostavlja da su kuće (kao i palače) imale vlastite cijevi i vodovode (možda čak i nužnike s tekućom vodom). Najzanimljivije je postojanje prozora (u odnosu na male otvore i vječni polumrak zgrada Sumera), sa četiri ili šest okana te pokrivenih

s nepoznatim prozirnim materijalom. Minojski tekstovi (trgovačka pisma i računi, zakoni i hvalisanje vladara, magijski recepti i religiozni rituali) još uvijek nisu potpuno jasni te nam daju mnogo više informacija o urbanom životu nego o fizionomiji minojskog grada. Mikenska kultura s grčkog kopna preplavljuje Kretu oko 1400. pr.n.e. Vladavina mikenske ratničke aristokracije potpuno umrtvljuje gradske djelatnosti na Kreti. Međutim, mikenska naselja bila su tek izdanci urbane kulture koji se nisu uspjeli razviti jer za to nisu postignuti preduvjeti (pisano pravo, administrativna kontrola i porezni sistem). Mala elita bila je previše zauzeta ratom i atletskim vježbama te ugnjetavanjem mnogobrojng helotskog stanovništva. Bilo je to junačko doba o kojem je pjevao Homer. Između 8. i 6. st. pr.n.e. zbivaju se važne promjene u urbanom razvoju egejskog područja, uvodi se alfabet i oko 650. pr.n.e. kovani novac. Tako su stvoreni određeni uvjeti za intenzivniji razvoj gradskih djelatnosti. Sada na povijesnu pozornicu stupa klasična Helada. Slavni kraljevi i hrabri, epski ratnici napustili su Akropolu. Na njoj su ostali bogovi u svojim profinjenim hramovima, a vlast se preselila u grad. U ovom klasičnom periodu grčki gradovi cvjetaju i koloniziraju Sredozemlje prema zapadu i istoku. Od 734. pr.n.e. do 585. pr.n.e. mnoge su grčke kolonije niknule na prostranom području od Naukrata u

Egiptu do Masilije (Marseillea) u Galiji, od Sicilije do dalekih obala Crnog mora. Glavne poticaje za kretanje i širenje obalama Sredozemnog mora dao je višak poljoprivrednog stanovništva, nastao iz nedostatka obradivih površina. Uzlet trgovine između kolonija i matičnih gradova sretna je posljedica proizašla iz teške životne nužde. Razasuti polisi otvorili su se novim spoznajama i otkrićima u znanosti te plodnom stvaralaštvu u drami, poeziji,

su razvoj velikih metropola (poput Atene i Korinta). Atena nije bila kolonizatorski grad, iako se bavila prekomorskom trgovinom (lončarijom i maslinovim uljem). Suočena s problemom svoje veličine i prekobrojnog stanovništva te nedostatkom potrebnih sredstava, postala je tiranski grad koji je bio ovisan o danku manjih, njemu podređenih gradova. Najsjajnija zvijezda na grčkom nebu crpila je svoj sjaj iz rata, porobljavanja i uništavanja.

Plaža na Rhodosu slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi. Vlast je postala vremenski ograničena, a javne su službe postale dostupne svakom građaninu (slobodnom muškarcu s navršenom 21. god.). Atena se može uzeti kao reprezentativan primjer grada toga perioda, upravo nam taj grad daje većinu dokumenata o grčkom urbanom razvoju, kao i arheoloških nalaza koji su se sačuvali do danas. Međutim, većina je grčkih polisa bila umanjena verzija same Atene (u određenom razdoblju) jer mnogi nisu imali više od 3000 do 4000 stanovnika. Lak pristup moru, ali i svojevrsna kopnena barijera između grada i mora, omogućili

Obilje prirodno zaštićenih terena i rijetko naseljeno stanovništvo onemogućili su da se u Grčkoj oblikuje čvrsta, središnja vlast sa sveprisutnom kontrolom. U grčkom polisu živjeli su ljudi koji su cijenili svoju samostalnost i oslanjanje na samoga sebe, takvima ih je učinio škrti prostor na kojem su viškovi hrane i vode bili rijetkost. Grad i selo tvorili su među starim Grcima jedinstvo (3/4 atenskog građanstva posjedovalo je zemlju u Atici). Možda iz te povezanosti grada i sela proizlazi primitivnost stambenih i sanitarnih uvjeta grčkih gradova ( sve do 4.st.pr.n.e.). Kuće su bile građene od drveta i gline

sušene na suncu (čerpića). Stambeni uvjeti bili su najgori u prevelikim i gusto naseljenim gradovima poput Atene u 5. st. pr.n.e., s uskim ulicama i predgrađem prepunim smeća, u kojem se često javljala kuga. Na sreću, malo je bilo polisa koji su imali više od 10000 stanovnika u 5. st. pr.n.e. jer su mnogi osnivali svoje kolonije i prije nego što su postali prenapučeni (učinkovit način sprečavanje predimenzioniranosti gradova). Oko 8. st. pr.n.e. grčki je grad počeo dobivati svoje specifične karakteristike. On nikada nije postao nalik prevelikim gradovima orijentalnih despotskih država jer je kraljevska vlast rano odbačena. Posebnosti grčke urbane kulture proizlaze iz stalnog kretanja hodočasnika i posjetioca kroz središta specifičnih djelatnosti. Ovi su gradovi bili izvorišta novih ideja i normi te su naglašavali potrebu ujedinjavanja svih grčkih polisa. Olimpija je bila središte olimpijskih igara, a utjecaj olimpijskih igara na fizionomiju grčkog grada vidljiv je u gymnasionu (zatvorenom sportskom terenu u sklopu kojeg su se nalazile kupaonice, svlačionice, učionice). Na tržnici više nije bilo mjesta za sportske aktivnosti te se gymnasion gradi na gradskoj periferiji. Kipovi bogova i heroja nalazili su se posvuda po gradu, te su utjecali na oblikovanje općeg standarda ljepote i snage (poput suvremenih jumbo plakata sa savršenim mladim tijelima). Delfi su utjecali na pojavu kazališta u grčkim gradovima. Isprva su se

predstave održavale na agori (gradskom trgu, tržnici), ali kako se broj gledatelja s vremenom povećao, kazalište se gradi na padinama brežuljka, pod vedrim nebom, na rubu grada. Kos je bio zdravstveni centar i sanatorij, a Hipokrat je na njemu razvio svoje učenje o važnosti vode, zraka, zemlje i položaja za stanovanje. Praktična primjena njegovog učenja dolazi do izražaja tek u 4. st. pr.n.e., kada se u gradovima počinju graditi vodovodi sa čistom vodom za piće i pranje, prostrani parkovi za šetnje (vjerojatno prije aleksandrijskog vremena nisu postojali ukrasni vrtovi ili perivoji), obraća se pažnja na položaj zgrada i gradskih ulica (geometrijski pravilna shema ulica). Svoj klasičan oblik polis je dobio u 5. st. pr.n.e. Na njegovoj periferiji nalazile su se nove institucije (gymnasion i kazalište), a u središtu grada nalazimo preoblikovane institucije stare citadele (to je bio hram s nastambama za svećenike i svećenice te stara palača pretvorena u gradsku vijećnicu). Agora je bila smještena podno citadele, ali je ona često preseljena u blizinu luke radi nesmetanog odvijanja trgovine i lakšeg pretovara robe. Prvotna je funkcija agore bila sastajalište članova zajednice, tu su se vodili pravni sporovi, vodile filozofske rasprave, održavali politički skupovi. Na agori je upravo u svrhu druženja bila izgrađena stoa u obliku izduženog trijema, tako da je štitila od ljetnih, okomitih zraka, a zimi je primala kose, sunčeve

zrake. Akropola je duhovno središte grčkog grada. Hram je bio građen kao rezidencijalna palača (megaron), s velikom dvoranom, predsobljem i trijemom. Danas je teško zamisliti da su skulpture i ornamenti bili obojeni žarkim bojama. Mali hramovi i svetišta mogli su se naći po cijelom gradu jer su bili građeni zbog svetosti koje je određeno mjesto imalo. Do 6.st. pr.n.e. hramovi su građeni kao drvena konstrukcija ispunjena čerpićima, nakon otkrića prednosti mramora stari Grci grade svoje hramove od svjetlucavozlatnog pantelskog i snježnobijelog parskog mramora. Topografija i sklonost partikularizmu odvajali su grčke polise kroz njihovu povijest ali su ih unatoč tome niti jezika, književnosti, umjetnosti, trgovine,mitologije i olimpijskih igara povezivale u jednu mrežu polisa koja se rasprostrila čitavim Sredozemljem.

Literatura i izvori: Friedell, E. (2001.), Povijest grčke kulture Mumford, L. (1968.), Grad u historiji Vresk, M. (2002.),R azvoj urbanih sistema u svijetu www.greekciv.pdx.edu/ structure/carr2.htm www.wsu.edu:8080/~dee/ GLOSSARY/POLIS.HTM grupa autora, (1967.), Svjetska arhitektura www.escapefromwatchtower.com hsc.csu.edu.au

Zašto baš Bologna? – o gradu

Bologni i počecima visokog školstva u Europi T

Ivan Čanjevac

“Bolonjski proces” naziv je je 1158. godine u kojem se naglašava da se sveučilište za reformu visokog obrazovanja u Europi, kojoj i istraživanje unutar njega je osnovni cilj uspostaviti može razvijati nezavisno. U Europski prostor visokog XIV. stoljeću pravu su doobrazovanja do 2010. dane katedre za medicinu, godine. Naziv “Bolonjski filozofiju, aritmetiku, asproces” dolazi od Botronomiju, logiku, retoriku, lonjske deklaracije koju su latinski jezik i teologiju. 19. lipnja 1999. potpisali U tom razdoblju Bologna ministri zaduženi za visoko obrazovanje iz 29 europskih država. Formalni naziv Bolonjske deklaracije je “Europski prostor visokog obrazovanja”. No zašto je za potpisivanje deklaracije baš izabrana Bologna? (Give me one good reason) Za odgovor na to pitanje vratit ćemo se gotovo 920 godina u prošlost. Bolonjsko sveučilište najstarije je na svijetu. Krajem XI. stoljeća u Bologni, koja je u to vrijeme bila jedno od središta kulSl. 1. Ulaz u zgradu najstarijeg ture u Europi, nekoliko sveučilišta na svijetu doktora latinskog jezika, i njeno sveučilište jedno retorike i logike okupilo se je od europskih središta i počelo proučavati pravo. kulture i obrazovanja. U Službeno se za početak XV. st. uvode se katedre za rada uzima 1088. godina, grčki i hebrejski, a u XVI. a prvi zabilježeni učitelji pojedine grane prirod(profesori) bili su Pepone i nih znanosti i medicine. Irnerio. U početku je svaki predavač/docent sam priku- Na fakultetu su studirali, ili proveli dio svoga pljao školarinu od studeškolovanja mnoge “face” nata koje je poučavao. Prvi onog doba - Dante Alighstatut sveučilišta donesen

ieri, Francesco Petrarca, Nicolò Copernico (Nikola Kopernik), Albrecht Dürer, Karlo Boromejski, Torquato Tasso i drugi zaslužni znanstvenici i umjetnici koji su ostali zabilježeni kao pioniri ili istraživači u različitim granama znanosti i umjetnosti. Od XVIII. stoljeća i ženama je omogućeno sudjelovanje u nastavi kao studentima i predavačima. Industrijskom revolucijom i razvojem tehničkih znanosti razvijaju se i osnivaju ostale katedre. Dio svojih istraživanja i znanstvenog-nastavnog rada u Bologni su provodili i L. Galvani (liječnik i fizičar, otkrio biološki elektricitet) i rođeni bolonjac G. Marconi (pionir radio tehnologije i nobelovac). Svoju ulogu jednog od vodećih sveučilišta u svijetu zadržalo je do prvog svjetskog rata. Razvojem i pojavom novih grana znanosti i otvaranjem velikog broja novih sveučilišta u svijetu smanjeno je opće značenje Bolonjskog sveučilišta kao jezgre obrazovanja na širokom području znanosti koje je imala u prošlosti. Bolonjsko sveučilište (Universitá di Bologna) danas se sastoji

od 23 fakulteta, 68 odjela i 93 knjižnice koje se osim u gradu Bologni nalaze u campusima obližnjim gradovima Ceseni, Forlíju, Ravenni i Riminiju. Najznačajniji su pravni fakultet, fakultet političkih znanosti, književnosti i filozofije, medicine i po njima je sveučilište danas među vodećima u Europi. Bolonjsko sveučilište također ostvaruje značajnu međunarodnu suradnju kroz razmjenu studenata i predavača prvenstveno sa sveučilištima u Europi i SAD. Bologna je danas upravno, važno prometno i industrijsko središte Italije sa oko 400000 stanovnika. Smještena je na južnom rubu Padske nizine, u podnožju Apenina i glavni je grad regije Emilia-Romagna. Zbog svojeg smještaja jedno je od najvažnijih željezničkih i cestovnih križišta zemlje (veze sjeverne i srednje Italije) i središte prehrambene, strojarske, obućarske, kemijske, metaloprerađivačke, keramičke industrije. Poznata je, kao i veći dio Padske nizine po kulinarstvu, jelima od tjestenine, sireva i mesa (mmmm, njam) i proizvodnji mesnih prerađevina: mortadela, salama, pršuta, kobasica (mmm, njam njam). Bologna je i jedan od 16 gradova prijatelja Zagreba. No, Bologna i danas prven-

stveno ima status kulturnog i obrazovnog središta Italije koji je imala u srednjem vijeku. Očuvan izgled starog dijela grada s velikim brojem građevina iz srednjeg vijeka, renesanse i baroka: crkava (Santo

stanovništvo grada poveća se za oko 100 000. I za kraj nekoliko zanimljivosti. Nadimci Bologne: učena (zbog sveučilišta), debela (zbog fine papice), crvena (povijesno uporište socijalista i komunista, ali

Sl. 2. Bolonjsko Sveučilište Stefano, San Domenico, San Francesco...), palača, fontana, kosim tornjevima (Garisenda i Asinelli), sveučilišnim zgradama, ukupno 37 km arkada u gradu koje omogućavaju šetnje po svim vremenskim uvjetima i drugim znamenitostima. O obrazovnom statusu najbolje govori podatak da se u vrijeme predavanja na sveučilištu

i zbog mnogih zgrada od cigle i crvenog mramora). Glavni sport je, za razliku od većine Italije košarka: klubovi Fortitudo i Virtus (često mijenjaju imena prema glavnim sponzorima) ljuti su gradski suparnici. I još.. ma dosta je.

Toliko, i nemoj da netko ubuduće ne zna zašto baš Bologna.

Iz SSSR-a u EU

T&F Dubravka Matić i Dinko Gredelj Bližilo se vrijeme uzvratnog susreta razmjene s Poljacima, ali se naša ekipa odlučila pripremiti kroz par prijateljskih utakmica u pribaltičkim zemljama. Iako je nas 11 “vatrenih” veselo i nadobudno krenulo iz Zagreba, dodatno ohrabreni jutarnjom čašicom, događaji koji su uslijedili bili su krajnje neočekivani. Naime, naši vozači su se lako zarazili sveprisutnom geografskom atmosferom u autu i u kombiju te su nam odlučili kao bonus dodijeliti tour de Okolica Venecije uz vrlo detaljan obilazak autocesta. Njihova je velikodušnost na kraju rezultirala time da smo stigli do aerodroma taman na vrijeme da s ceste mahnemo našem avionu dok nas je prelijetao. Nakon scene koje se ne bi posramio ni sam Jerry Springer, pitali smo se što dalje. Jedna od opcija bila

Nida - dina Parnidzio

je i povratak u Zagreb, ali naš geografski duh nije se dao pa smo uperili banane u vozače i... O.K., zanijeli smo se, nije bilo baš tako!

furt (na mali aerodrom DALEKO od grada). Tamo je 20 sati bio naš privremeni dom, istina bez kuhinje, ali dobro smo se

Frankfurt Hahn - zračna luka

Ali uz (ne)kontrolirane povike i psovke (ponajviše zbog novonastalih troškova od 120 eura po osobi!!!) prisilili smo posramljene vozače da nas odvezu do aerodroma u Milanu, odakle smo odmah poletjeli. E, to je bio doživljaj (za one kojima je to bio 1. put)! Spustili smo se u Frank-

snašli u dnevnom boravku. Ni toalet nije bio loš! Zahvaljujući vlažnim papirnatim maramicama čak smo i uspjeli sprati sa sebe miris sardina u vreći, kojeg smo pokupili na podu “dnevnog boravka”! Zbog ovog nadasve interesantnog života na aerodromu, propao nam je jedan dan

puta kojeg smo trebali provesti u Rigi. Čim smo sletjeli u Rigu, odmah smo noćnom autobusnom linijom krenuli za Tallin. Nakon višesatnog lutanja po hladnom i pustom (nedjelja u zoru) gradu, konačno smo našli otvorenu pekarnicu koja nam je izgledala kao Ivici i Marici kuća od kolača!

podsjećaju nas da je Estonija tek nedavno prestala biti dio SSSR-a. Sljedeća stanica bio je Tartu. Iako je uz veće prometnice uobičajen razvoj naselja, mi smo jedva vidjeli poneku staru kućicu. U Tartuu su nas dočekali lokalni geografi koji su bili vrlo gostoljubivi da nas prime na tri dana,

Trakai (Litva) Prizor iz filma “veslanje na suhom”

Punih želudaca i dobrog raspoloženja, krenuli smo u razgled starog dijela grada. Sve je bilo uređeno u srednjevjekovnom stilu s puno atrakcija za turiste. Ubrzo smo saznali da je to prvenstveno namijenjeno Fincima koji u Tallin dolaze brodovima na vikend opijanja (jer je u susjednoj Finskoj alkohol izrazito skup). U usporedbi s vrlo živahnim centrom grada, prizor koji se nalazio niti kilometar dalje, davao je sasvim drugačiju sliku. Rijetko raspoređene zgrade sa starim fasadama, stari ofucani automobili i javni prijevoz koji je odavno trebao biti zamijenjen,

u ponešto neobičnom smještaju; bez kupaone ili alternativno s kadom u kuhinji. Tartu je drugi estonski grad po broju stanovnika (oko 100,000), a specifičan je po tome što u njemu borave skoro svi estonski studenti, njih 20-ak tisuća. Tu nam se malo osmjehnula i sreća jer smo neplanirano došli na “tjedan studenata”. Tako nam se pružila prilika da prisustvujemo brojnim događanjima. Svakako su nas se najviše dojmile utrke splavi na rijeci i izrada najduže slike (za Guinnessovu knjigu rekorda), na koju smo i mi nešto naslikali, te odlazak u saunu

gdje smo se pošteno opustili i osvježili za nastavak putovanja. Iduće jutro, već smo bili u busu za Rigu. Ovaj put smo imali “cijela” tri sata za razgled grada. Za razliku od Tallina, Riga je, kao glavni grad Letonije, bila izrazito modernog duha. Od prolaznika do građevina, sve je bilo uređeno i na neki način podsjećalo na Beč u malom. Bilo je i pravo osvježenje pričati s ljudima na engleskom jeziku, jer u Estoniji, a kasnije i Litvi, morali smo se snalaziti s ruskim (hvala Ani P.!), kojeg su naši sugovornici iz povijesno – političkih razloga nerado govorili. I naši su novčanici doživjeli ugodno iznenađenje, jer su u trgovinama bile vrlo niske cijene, čak više nego dvostruko jeftinije od cijena u Zagrebu! To je uzrokovalo manično trošenje zajedničkih novaca na grickalice u pokušaju da se riješimo ostatka valute prije odlaska iz zemlje. S ruksacima punima hrane, sjeli smo na autobus za Litvu, točnije za baltički gradić Klaipedu. Tu smo odsjeli i u svom prvom hostelu, gdje smo imali priliku popričati s nekoliko Finaca i Australcem na proputovanju Europom. Tamo smo svratili kako bi posjetili sprud na kojom se nalazi nacionalni park, u sklopu kojeg su najveće europske pješčane dine. Prošetali

smo se uzduž i poprijeko po dini, kad je netko uočio natpis na kojem je pisalo da se svakim korakom izvan propisane drvene staze pomiču tone pijeska unutar

pićima, Litvanci su to nadoknađivali masnom hranom. Masni i debeli krenuli smo vlakom do Vilniusa, gdje nas je dočekala vesela i

Dinko & Duda

dine! Ups! Požurili smo do obale i namočili ruke i noge u mutnom Baltiku. Moramo priznati da zaista nema do našeg Jadrana! Izmoreni ali zadovoljni, odlučili smo se počastiti ručkom u centru grada. Sjeli smo u lijepo uređen restoran i naručili tradicionalna jela. Masnoća hrane je bila izrazito visoka, ali su zato cijene bile izrazito niske (25kn – gl. jelo i sok). Za razliku od Estonaca koji su se poticali na rad žestokim

Baltik tour team

možda malo previše nadobudna ekipa Litvanaca (geografa, naravno). To kažemo zato jer su nas umorne od puta i s torbama na leđima poveli u kratki noćni razgled grada! Iako smo mislili da ćemo se nakon toga srušiti u krevete u više nego dobrom hostelu, ipak smo otišli na upoznavanje s našim sjevernim kolegama u obližnju pivnicu. Iduće jutro smo se zaputili do obližnjeg dvorca Trakai. Do dvorca smo stigli, ali dvojica

kršnih momaka nas nisu pustili u razgledavanje jer se snimao film. No nema veze! Snimili smo i mi par filmova u svojoj produkciji, među kojima su najveći hitovi “Veslanje na suhom” i “Modna revija na jezeru”. Po povratku u Vilnius uslijedio je razgled starog dijela grada, uz neizostavnu tvrđavu – muzej s koje smo imali lijep pogled na grad. Za kraj boravka u Vilniusu naši su nam kolege, iako u najboljoj namjeri, pružili reprizu prethodne večeri. Nakon opuštene atmosfere uz pivicu na travnjaku i ugodnog druženja ispred Geografskog fakulteta, uslijedila je brza šetnja, preko pola grada, do autobusnog kolodvora. Naše burno, nadasve zanimljivo i poučno putovanje kroz pribaltičke zemlje došlo je svom kraju. Bilo je vrijeme da se krene prema jugu. O našim dogodovštinama u Poljskoj pročitajte u nekom drugom prilogu.

Saluti da Napoli T&F Vedrana Ljuljović Iako sam očekivala poprilično kašnjenje, Hrvatske željeznice su tog zimskog dana osvjetlale svoj obraz time što je brzi vlak za Ljubljanu – München, s polaskom u 21:05, krenuo samo s par neznatnih minuta zakašnjenja. Nedugo nakon što smo se počeli udaljavati od velikih svjetala Zagreba, pokušavajući razaznati nešto kroz prozor osjetila sam kako me promatra par očiju. Baš sam tada počela zamišljati kako će izgledati moje putovanje vlakom preko Slov-

govora i istančanog ukusa u oblačenju. Skrenuvši pažnju, spremno me dočekala s nekoliko pitanja, koja su bila usmjerena da što bolje upozna s kim ima priliku dijeliti kupe. Odgovori su je izgleda zadovoljili, dapače, oraspoložili, jer je veselo nastavljala pričati gotovo bez prestanka. Gospođa mi je uspjela skratiti vrijeme i u nekih dva sata do Ljubljane ispričala je većinu značajnih događaja svog života. Iako, kaže,

Napulj

enije i dvije trećine Italije do krajnjeg odredišta – Napulja. No najprije je trebalo stići do Ljubljane, gdje dolazi vlak iz Budimpešte kojim dalje nastavljam za Trst. Želja za upoznavanjem novih prostora i stjecanjem novih iskustava stvarala je u meni mješavinu osjećaja znatiželje i radosti. Dakle, oči koje su me promatrale pripadaju gospođi koja me je držala budnom do Ljubljane. Za nju bi se slobodno moglo reći da je dama u godinama, specifičnog držanja, manira, načina

nikada nije imala problema na svojim brojnim putovanjima u Njemačku, osjetila je važnost ispričati mi nekoliko priča tipa crne kronike da mi proširi vidike i upozori na opasnosti koje vrebaju iza svakog ugla. Doista ohrabrena ovakvim početkom putovanja kročila sam na ljubljanski kolodvor, koji me se dojmio modernim izgledom, ali me dočekao zatvoren. Čekaonica, kao i cijela zgrada kolodvora, bila je pod ključem (očito nije ni kolodvor za svakoga).

Ostavivši veliku putnu torbu u prostoriji za prtljagu s pretincima koji gutaju eure, krenula sam prošetati gradom i vidjeti ponešto od Ljubljane, ne razmišljajući o hladnoći jer me vodila geografska znatiželja, a trebalo je i ispuniti četiri sata do očekivanog vlaka. Sniježilo je, pravi Božićni ugođaj! Prošavši glavnim ulicama, razgledavši zgrade i trgove, vratila sam se do kolodvora i sjela u obližnji kafić koji je još radio u to doba noći (zapravo pizzerija). Da mi proradi cirkulacija u prstima, čekajući kavu, zapisala sam nekoliko rečenica u svoj notes: - Sati je 01:30, ma šetnja je bila zakon - kakva hladnoća - samo što ne osjećam prste. Ljubljana je lijep grad, već sam je imala prilike vidjeti, ali ovaj put doživljaj je drugačiji - noćna perspektiva. Dojmile su me se široke ulice i svjetlucavi sjaj lampica kojima su ukrašene ulice i trgovi. Kod Tromostovja me zaustavila grupica djevojaka i mladića koji su krenuli u noćni život. Kad su shvatili da nisam domaća i da me zanima grad, ispričali su mi kratku povijest mosta na kojem smo stajali. Naime, Ljubljanu je pogodio 1895. g. potres koji ju je ostavio poprilično oštećenu, međutim, most je ostao čitav. Kako je za rekonstrukciju i popravak građevina novac izdvajala Austrija, pod čijom se upravom nalazila Slovenija u to vrijeme, Slovenci su

izmislili da je i most ošećen te, umjesto da ga ponovo izgrade (kao što su mislili Austrijanci), od tog su novca napravili još dva, po jedan sa svake strane postojećeg kako bi povećali protočnost. Eto, na terenu se uvijek skupe informacije iz prvorazrednih izvora! Društvo me nakon toga ljubazno pozvalo da im se pridružim u izlasku, jer je vani bilo -5°C (baš za šetnju!), što bih rado učinila da me nije čekao još veliki komad puta, pa sam ih ostavila da uživaju. Mnogo je mladih bilo na ulicama, činilo mi se više nego u Zagrebu u to vrijeme, uglavnom u potrazi za mjestom gdje bi se zabavili. Prolazeći kraj jednog puba ispred kojeg je bila poprilična gužva, čula se Bajagina pjesma: “…pleše r’n’r cela Jugoslavijaaa...” da, prisjećaju se starih vremena.To je ono što sam tad zapisala, a u međuvremenu sam dobila kavu koja je koštala nešto manje od 1 eura, baš po mom ukusu (ili mi je možda prijala više zbog toga što sam se napokon uspjela ugrijati). Napuštam Ljubljanu s lijepim dojmovima - za to su zaslužni ljubazni Slovenci. Smjestila sam se u željno iščekivani vlak, koji je bio više prazan nego pun, i u koji sam se ukrcala zajedno s još dvoje studenata iz Portugala, s kojima sam kratko razgovarala i saznala da su posjetili između ostalog Beč i Ljubljanu te da idu za Veneciju. Cvokotala sam u vlaku koji je bio vrlo prozračan. Okupiravši četiri sjedala pokušala sam se raskomotiti i utopliti koliko god je to bilo moguće. Na granici je bilo kontrole pa se vlak poprilično zadržao

u tom mjestu koje se zove Vila Opicina. Iz Trsta polazi InterCity vlak za Napulj, samo je bilo pitanje hoću li stići na vrijeme. No, stigli smo u Trst oko 6:15 tako da sam još mogla bez žurbe kupiti kartu i razgledati kolodvor. Interesantna stvar je da kupljenu kartu prije ulaska u vlak treba poništiti na aparatu koji je sličan onima u zagrebačkim tramvajima, inače ne vrijedi. Naravno, kondukter u vlaku je također pregledava. Nakon što sam se smjestila u ovaj mnogo komforniji vlak, nekako mi je laknulo –još «samo» 944 km do Napulja!!! Počelo je svitati, sve je izgledalo ljepše. I stvarno, vozeći se u vlaku, gledala sam kako je osvanuo lijep, kristalno bistar i sunčan dan. Sunčeve zrake su s desna dopirale do mene... napokon malo topline nakon zamrznute noći u Ljubljani. Dio puta sam veselo čavrljala s Matilde, simpatičnom Talijankom koja studira psihologiju u Trstu. Kazala je da svaki mjesec mora polagati 4 do 5 testova (jao,jao!) ukoliko želi pratiti tempo studija, inače se na kraju stvori popriličan broj. Ja sam njoj, naravno, pohvalila svoj studij geografije i povijesti, ublaživši primjedbe. Zainteresirala se za naše geografske aktivnosti, veselo rekavši da će posjetiti internet stranice EGEA- studentskog uduženja geografa (reklama,reklama!). Čavrljanje je bilo posebno zanimljivo jer sam ja pričala na engleskom, dok je ona odgovarala na njemačkom - ali razumjele smo se mi - bitne su geste. Vlak se svakom stanicom sve više popunjavao jer su vjerojatno svi, u to blagdansko vrijeme, željeli posjetiti obitelj

i rodbinu. Oko 18.00h je vlak napokon stigao u Napulj. Finalmente!!! Ustoličila sam se. Doduše, imala sam sreću da nisam stajala veći dio puta jer su sva sjedala u kupeu bila rezervirana osim mojega (koja sreća). Vlak je bio krcat toliko da se nije moglo ni prolaziti kroz njega. Tijekom puta sam primjetila da su ljudi bili vrlo ljubazni jedni prema drugima, unatoč općoj gužvi u vlaku i nekih nesporazuma oko rezervacija.

Tipična ulica u Napulju Većinom su pristupačni, vole razgovarati sa svima pa su tako pokušali i sa mnom, međutim, gotovo nitko od putnika nije znao engleski. Ali zato sam ja do Napulja već počela i razmišljati na talijanskom. Madona mia! :) Prešavši 1 100 km od Zagreba do Napulja u vlaku sam se počela osjećati kao kod kuće. Provevši nezaboravnih dva tjedna kod ujaka i ujne, koji žive ponešto izvan Napulja, naučila sam mnogo,

razgledavši kraj i upoznavši način života tih temperamentnih južnjaka, pa čak i poprilično talijanskog. Napoli sam doživjela kroz više dana, iz više aspekata. Grad ima zanimljivu povijest - osnovali su ga stari Grci u 4 st. pr. Kr. i nazvali ga Neapolis, u 5. st. pr. Kr. je osvojen od Rimljana. Kroz srednji i novi vijek Napuljsko kraljevstvo je igralo važnu ulogu u europskoj povijesti. Brojne vladajuće dinastije kao Anžuvinska, Aragonska, Habsburgovska i Burbonska su ga imale u posjedu. Danas, taj glavni grad Kampanije, važna je luka s izlazom na Tirensko more, a pun je zanimljivih građevina - tvrđava, brojnih crkava i muzeja, simpatičnih uskih ulica i veličanstvenih trgova s brojnim statuama (jedna posebno zanimljiva statua je ona kralja Viktora Emanuela III, koji sjedi na konju, dok njegova žena, kraljica Jelena, stoji). U daljini, obzor krasi veličanstveni Vezuv sa svojih 1281 m, kojem se jednostavno morate diviti. Nadvivši se nad to gusto naseljeno područje predstavlja snagu prirodnih sila, koju su osjetili stanovnici ovog kraja još 79. Godine, kad je uništio Pompeje i Herkulaneum, što nam je poznato zbog zapisa Plinija Mlađeg. Erupcija je zadnji puta bila 1944. godine, a ponekad su erupcije bile tako snažne, kao 1631. kad je pepeo iz Vezuva zasuo Istanbul. Danas je to nacionalni park, a ljudi još uvijek gusto naseljavaju uski pojas oko Vezuva. U gradu mi se posebno svidjela Via Caracciolo, dugačka

ulica uz more, na čijem kraju se nalazi tvrđava Castell del’Ovo s koje puca pogled na pučinu. Teatar San Carlo je jedan od najvećih u Europi. Nezaobilazna je monumentalna crkva Chiesa di San Francesco di Paola. Ljepota umjetnosti arhitekture, skulpture i slikarstva zapanjuje. Napoli ima svoj čar, posebno kod starih građevina osjetite da vas obuzima romantični duh prošlog vremena. Milijunski grad s temperamentnim ljudima... brzo pričaju svojim napolitanskim dijalektom koji se dosta

razlikuje od standardnog jezika - meni se činilo kao da krate svaku riječ. Još su brži u ispijanju capuccina, koji je zaista poseban - a o pizzi da ne pričam. Kava se pije brzo - svi su na nogama, sve skupa expresso. Gradski promet im je nevjerojatan - automobila ima posvuda, i u najužim ulicama parkiraju tako da i pješaci jedva prolaze. Vozi se bez pravila, bolje prolazi onaj tko je brži i snalažljiviji. Vozači stalno trube, viču, komentiraju jedni druge. Ono na što me ujak upozorio kad smo razgledavali grad jest da čuvam stvari, zbog toga što u tramvajima, autobusima i podzemnoj željeznici ima mnogo slučajeva krađe. Ne

zanima ih samo novac, već i zlatnina i ostale vrijedne stvari. Naknadno sam, kroz razgovor s ljudima iz Napulja i okolnih mjesta, shvatila da je veliki problem juga Italije što mnogi mladi nemaju interesa za školovanje, što rezultira velikim postotkom kriminala među mladima. Talijani, između ostalog, imaju razvijen osjećaj za lijepo. Svidio mi se način na koji su ukrasili ulice i trgove. Zanimljivo je da svaka kuća u Božićno vrijeme ima iznad vrata, ili negdje u kući, obješenu vješticu na metli koju zovu Befana. Moderne Befane imaju posebne mogućnosti - kada se glasno nasmijete ili pljesnete rukama, mala vještica se također sablasno smije i sijeva očima. Od slastica su mi bili zanimljivi struffoli koje možete kupiti na svakom uglu - male kuglice koje se prvo ispeku, slože na hrpu i zatim poliju slatkim sirupom. Tako se jedu danima, a ukusni su i mostaccioli - nešto slično čokoladnim medenjacima. Nakon što sam se opet našla u vlaku, koji me ovoga puta vodio u suprotnom smjeru, bila sam puna dojmova. Vraćala mi se slika novogodišnjeg vatrometa i svih lijepih trenutaka provedenih s ujakom, ujnom i ostalima koji čine talijanski dio moje obitelji. Vrijeme je za povratak kući - isprobavši gotovo sve vrste pasta, pomislila sam - basta pasta, via Zagabria!

KLUPSKE AKTIVNOSTI

Riječ predsjednice Ne računajući prekide, mogli bi reći da udruženja studenata geografije postoje u raznim oblicima cijelih pola stoljeća! Klub studenata geografije Zagreb, kakvog ga danas poznajemo, osnovan je 27. siječnja 1999. godine, s osnovnim ciljem promicanja geografije u svim njenim aspektima. Pa tako Klub organizira izlete u razna zanimljiva područja Hrvatske, također stručne ekskurzije, ljetne terenske nastave, volonterski rad, te različite prezentacije. Od 1999. smo i “proudly EGEAns”, ilitiga članovi European geography association for students and young geographers, a u sklopu nje sudjelovali smo na godišnjim i regionalnim kongresima diljem Europe (i organizirali onaj u Fužinama 2002!) te organizirali razmjene sa studentima iz Ljubljane, Berlina, Tartua, Sarajeva, Warszawe, Beograda, Skopja, i još mnogo mnogo toga… No budući da ste to gotovo sigurno sve već znali (a i sami bili dijelom mnogih aktivnosti), rekla bih koju rječicu i o sezoni 2005./2006. Bilo je tu svega i svačega! Po 6. put u organizaciji Kluba posjetili smo Plitvička jezera, a u organizaciji EGEA Ljubljane i Veliku planinu. Prije uzvratnog dijela razmjene sa Warszawom (po standardnom geslu “kad smo već tamo”) “svratili” smo do pribaltičkih zemalja. Održane su i malo kraće (ali nipošto manje vrijedne) razmjene s Beogradom i Skopjem. Brucošijadu geografije ponovno smo imali u VD “Brezovica”, pomogli smo u organizaciji zajedničke Brucošijade PMFa, tradicionalno organizirali rad štanda GO na Smotri, predstavili Klub na Uvod-

nom predavanju brucošima te organizirali Motivacijski vikend za brucoše. Zagreb i Hrvatsku najdostojnije moguće predstavljali smo na godišnjem EGEA kongresu na Pelionu (Grčka), regionalnim kongresima u Waldecku (Njemačka), Tatranskoj Lomnici (Slovačka), Kladovu (Srbija i Crna Gora) te Alps seminaru (Austrija). Ono što zabrinjava je otkazivanje planirane ekskurzije u Podravinu zbog - nedovoljnog broja zainteresiranih! Čini se da je to, nažalost, samo nastavak trenda pada interesa za edukativne ekskurzije; ali, nadamo se da će se to vrlo skoro promijeniti! Kao ‘šećer na kraju’ sezone, ono na što smo ipak najviše ponosni, organizirali smo EGEA Novogodišnji seminar u Kukavici kod Daruvara, s 40 sudionika s 21 sveučilišta iz cijele Europe, te 10 organizatora iz KSG-a Zagreb (EGEA-e Zagreb)! O svemu tome moći ćete pročitati na sljedećim stranicama, a nadam se da će vam to biti još jedan poticaj da se priključite organizaciji i sudjelovanju u nadolazećim aktivnostima Kluba i time upotpunite njegov rad u idućem razdoblju!!! Postanite aktivni član KSG-a Zagreb i sigurno nećete zažaliti!!!

Petra Radeljak,

predsjednica KSG-a Zagreb za 2005. godinu

Motivacijski vikend T Filip Vrbanec

Iskreno, kad sam čuo za neki Motivacijski vikend, nisam imao pojma kaj je to i što to znači. No čim sam saznao da bi to otprilike trebalo biti ugodno “druženje” nekoliko brucoša preko vikenda u nekom planinarskom domu ili sl., dovoljno sam se motivirao da se odlučim dodatno motivirati na Motivacijskom vikendu. Isto tako sam čuo da je broj brucoša koji se mogu prijaviti za taj vikend

Ana Popović

potrebni nikakvi vikendi. Bilo kako bilo, nas četvero nedovoljno motiviranih, krenulo je prema Samoboru, a tamo nas je dočekao šesteročlani organizacijski odbor. Relativno kratki boravak u tom gradu obilježila je zanimljiva no naporna orijentacijska igra. Nakon malo kremšnita pojedenih bez uporabe bešteka, odosmo mi svi skupa prema Žumberku. Jedan dio organizacije uputio se autom sa

Motivirani Brucoši ograničen na nekih 25-ero i to po principu - tko prvi njegova djevojka, tako se ja odlučih sto prije zguzit kako ne bi zvisio!! Kad je došao dan polaska shvatio sam da nas neće biti ni približno 25. Točnije bilo nas je toliko da nas se doslovno moglo nabrojati na prste jedne ruke, i to čak ako vam je jedan prst amputiran!! Iz tog razloga uzet ću si za pravo da poimence nabrojim čitavu ekipu brucoša. Marina Džidžić, Ivana Galinec, Ana Keleminec i ja. Zašto samo mi, ne znam, no čini se da je moja generacija bila uglavnom sasvim dovoljno motivirana, pa im nisu bili

svim potrepštinama za ovaj vikend, dok smo mi ostali krenuli pješke kao partizani, putevima revolucije - iliti kroz šumu. Stigli smo do svog odredišta i smještaja u “scout dom Koretići”. Primijetili smo kako ovi s autom još uvijek nisu došli, a ubrzo je stigla i vijest mobitelom da su skliznuli sa ceste u jarak. Na (ne)sreću, nijedna boca ljekovitog biljnog češkog piva “Litovel” žnj kategorije, nije stradala. Mislim, nije stradao niti nitko od putnika. Nakon vučne službe, konačno smo se svi okupili u domu i počelo je kratko i zanimljivo

izlaganje o Klubu, profesorima s prve godine, egei… a poslije toga - grah s kobasom!! Večer smo proveli uz ugodnu zezanciju i razgovore, gutajući Litovel uz golem napor. Ta piva je očito imala neku sposobnost razmnožavanja, jer koliko god smo je pili, uvijek bi negdje našli još sikspekova. Čavrljanje smo nastavili vani ispred doma uz vatru (lomaču), u kojoj su osim cjepanica gorjele i stare kašete i palete… Tadašnja predsjednica Kluba, Una Kociper, pobrinula se da nam preko noći ne bude hladno u spavaćoj sobi pa je ubacila koju cjepanicu u peć i zagrijala sobu do nekih 45 ºC (na 50 ºC koaguliraju bjelančevine u tijelu!!!). Sljedećeg jutra, nakon doručka, uputili smo se do jednog eko-sela u blizini i, izbjegavajući izmete, uživali u promatranju nekih domaćih životinja. Meso sa roštilja je bilo dobro došlo za ručak i uz još koji Litovel, zaključili smo vikend, strpali se u kombi vlasnika doma, ostavili vlasniku još dva sikspeka Litovela kojeg nismo uspjeli popiti i krenuli prema Zagrebu. Dio organizatora

Kongres Zapadne regije u organizaciji EGEA-e Trier 28. veljače do 4 ožujka 2005. T Ana Popović

Petra Radeljak

Prvi EGEA kongres te godine, a ujedno i moj prvi kongres, održao se u slikovitom Burg Waldeck-u. Budući da sam odlučila prije kongresa konačno posjetiti Belgiju, odnosno moju tetu koja živi nedaleko Bruxellesa, na mjesto kongresa putovala sam sama (moji kolege tada su već drugi dan bili u Trieru). Iako

dana... Mojih 45 minuta vrlo je brzo prošlo i već sam bila u vlaku za Koblenz gdje sam se trebala naći sa srpskim kolegama Vojom i Jelenom, kako bismo zajedno došli do mjesta kongresa. Nakon što smo se prepoznali na kolodvoru u Koblenzu uz pomoć Roka iz Ljubljane, krenuli smo na autobus za Burgen te se uz puno

je i službeno otvoren kongres, predstavljene radionice i ekskurzija, te organizatori, a nakon toga odveli su nas na jedno kratko noćno planinarenje. Zamislite 50 ljudi kako se u mraku kliže niz snježnu padinu i onda ponovo uspinju do ruševnog starog grada osvjetljenog bakljama gdje ih čeka kuhano vino. Nakon

mi je prvotni plan bio putem posjetiti i Luksemburg, mom posjetu toj zanimljivoj državici ispriječila se loša povezanost Belgije i Njemačke u tom smjeru, te sam se morala odlučiti za put preko Liegea i Kölna do Koblenza. Nije mi previše zasmetalo, barem sam imala dovoljno vremena između dva vlaka razgledati Kölnsku katedralu. Ekran ispred katedrale brojao je dane do Svjetskog dana mladih kojem će upravo Köln biti domaćin. Još 168

razjašnjavanja s vozačima koji su nas slali iz jednog busa u drugi, te puno smijeha, našli u pravom autobusu. Odavde nas je Claudio prevezao do mjesta kongresa gdje su nas dočekali Petra, Jazz i Marin, koji su već zauzeli sobu u koju smo se i nas troje smjestili. Čekalo nas je dočekivanje ostalih sudionika i upoznavanje novih Egeanaca, dok smo vrijeme između njihovog dolaska kratili uz klavir koji smo otkrili u party room-u! Tako smo dočekali večer kad

povratka u toplu kuću krenuli smo s tulumom upoznavanja... Drugi dan počeli smo i s radom u radionicama. Sudionici su podijeljeni u pet radionica, a moj izbor bila je radionica o sukobu arheologije i urbanog planiranja. Prijepodne smo proveli prezentirajući svoje gradove i očuvanje kulturne baštine u njima, a poslijepodne smo imali i diskusije o primjerima u Trieru, te dobili mali zadatak, riješiti dilemu gradskih vlasti u Trieru nakon otkrića rimskog foruma na

prostoru gdje su namjeravali izgraditi parkiralište – srušiti forum i napraviti parkiralište, odnosno raditi u interesu investitora (banke), ili sačuvati ostatke kako su i pronađeni? Uz brojne zanimljive prijedloge diskusija je ponekad znala i skrenuti na sasvim druge teme, kao što su albanski doseljenici u Ljubljani i vrste bureka... Kako smo došli na tu temu još uvijek je misterija. Dok smo mi diskutirali, druge radionice bavile su se utjecajem aerodroma Frankfurt Hahn na razvoj turizma ove

aktivno sudjelovali u prezentacijama drugih entiteta, a tu je zbilja bilo svega: od brzopoteznog ispijanja votke do grčkog igrokaza kojeg je postavila Myrto histerično tražeći dobrovoljce... Još pamtimo njezin ‘Show me the bridge!’ Te večeri proputovali smo Europu kroz razna jela i pića iz Poljske, Njemačke, Srbije, Slovenije, Finske, Škotske... a nekima je ta večer donijela i glavobolju zbog kombinacije žubrowke, ouza, votke, rakije, cvičeka i sličnih autohtonih proizvoda!

regije, onečišćenjem voda, proizvodnjom vina i piva u regiji i njenim utjecajem na razvoj te pograničnom suradnjom Saar-Lor-Lux regije. Ostali sudionici iz Hrvatske sudjelovali su u ovoj posljednjoj radionici i taj dan otišli na izvrsnu ekskurziju, u sklopu koje su posjetili Luksemburg, tvornicu čelika, ... Navečer smo na prezentaciji entiteta impresionirali naše kolege svojom vrhunskom izvedbom ‘Moja diridika’, a Marin je izazvao i salve smijeha svojom ličkom kapom. Kasnije smo i

Sljedeći dan donio nam je ekskurziju u Trier, gdje smo prvo poslušali predavanje o izgradnji novog dijela Triera – Petrisberga, te ponešto o urbanom planiranju, te zatim u pratnji našeg vodiča Jana imali priliku vidjeti sve antičke građevine Triera o kojima smo toliko slušali poteklih dana... i naravno, rodnu kuću Karla Marxa, zbog koje kineski turisti masovno dolaze ovamo! Obilazak rimskih termi, bazilike i katedrale doveo nas je i do simbola Triera – Porta Nigra! Tu smo

se i naslikavali, a onda krenuli natrag... Tu večer imali smo priliku prisustvovati rimskoj večeri uz kušanje vina, nakon kojega je uslijedila pomalo neobična utrka gdje su se stolovi lomili, konji padali, a vozači udarali u stupove i letili po prostoriji... Baš kao u dobra stara vremena! Iako su neki zadobili ozljede, zabava je nastavljena do kasno u noć... A jutro je opet donijelo nešto novo… Ovaj put moja radionica otišla je na ekskurziju, te smo imali priliku i uživo vidjeti sve nebuloze vezane uz (ne)očuvanje spomeničke baštine u Trieru. Posjetili smo romaničku crkvu koja je prenamijenjena u gimnastičku dvoranu, a da stvar bude još bolja, ispod crkve nalazi se ranokršćansko groblje s brojnim sarkofazima iznad kojih svakodnevno udaraju košarkaške lopte, skaču djeca... Mjesto smo posjetili kao primjer uspješnog očuvanja baštine! No dobro, nije to ništa prema već otprije poznatom rimskom Forumu... Dakle, kako točno ide priča: njemačka banka Sparkasse htjela je uz svoju poslovnicu napraviti podzemnu garažu za klijente te su počeli s iskopavanjima na nečemu što se činilo kao pogodno slobodno zemljište. Međutim, to kopanje dalo je neočekivan rezultat – pronađen je rimski forum i ostaci rimskih termi... Sad su se gradski oci našli na sto muka – banka je i dalje inzistirala na lokaciji podzemne garaže i nudili su velik novac za to (a znamo da novaca nikad dosta), a s druge strane, rimski forum ima veliku povijesnu i kulturnu vrijednost... Problem grada Triera je što ste prilično ograničeni što se

Jasmina i Ana

nekih novih zahvata tiče – čim malo zagrebete površinu, naiđete na ostatke iz antičkog doba! No, da se vratim na rimski Forum – gradski oci su odlučili sljedeće: Forum je sravnjen sa zemljom, osim ostataka rimskih termi nad kojima je izgrađena zgrada u obliku staklene kocke kako bi se ostaci mogli vidjeti. Banka je dobila svoju podzemnu garažu, a na trgu iznad crvenim pločicama označene su ulice Cardo i Decumanus u sivilu koje je glavna karakteristika trga. Da paradoks bude veći, uslijed činjenice da Trier ima velik broj parkirališta u okolici, pokazalo se da je 2000 godina povijesti žrtvovano zbog parkirališta koje sada veći dio dana zjapi prazno!!! Evo, da ne kažete više nikad da ‘toga ima samo kod nas!’ Još uvijek pod dojmom, prošetali smo uz rijeku Mosel, da bi zaključili da uopće nije uklopljena u grad. Čak štoviše, kuće uz rijeku ne gledaju na nju, nego na drugu stranu! Jedina kuća koja gleda na rijeku je, zanimljivo, javna kuća.... Uz rijeku smo došli i do zapadnog Triera, dijela grada izgrađenog totalno bez ikakvog plana i

sa industrijskim postrojenjima razbacanim posvuda. Zanimljivo je, Trier je odlučio radije uložiti u novi dio grada, planski izgrađen i sa potpuno novim zgradama, umjesto da uloži u ovaj, već postojeći i problematični dio grada, tzv. Trierski Bronx. Napustivši i ovaj dio Triera, požurili smo se natrag na mjesto kongresa – trebalo je još pripremiti prezentaciju radionice, a mi nismo baš imali previše vremena. Izmislili smo je putem, no nažalost, naš igrokaz o borbi investitora u jedan moderni trgovački centar i arheologa, oko antičkih spomenika pronađenih u Trieru, nije shvatio nitko osim nas jer smo glavnu ulogu dali Franciscu koji nije znao engleski! Druge radionice odlučile su se za Powerpoint prezentacije sa slikama sa ekskurzija, igrokaz (radionica o vodi imala je zgodan igrokaz o životu jedne kapljice vode!) ili igru prepoznavanja alkoholnih pića iz različitih krajeva Europe. Uslijedio je i tradicionalni DC

Ispred Porta Nigre

ili ‘drinking contest’ gdje je i dio hrvatske ekipe sudjelovao (ušli su u polufinale!). Jazz i ja smo ih samo pratile sa sigurne udaljenosti. U finalu je pobijedila ekipa sastavljena samo od djevojaka, sa imenom Gert’s harem, no Gert je putem nestao iz ekipe jer se, očito, lošije snašao od djevojaka. Večer je nastavljena u tonu ‘farewell party’ i nikome se nije žurilo spavati... Opet 5 ujutro, opet ja krećem na put... Poznati scenarij... u sobi su svi spavali pa sam samo brzo spremila stvari i krenula... Ovoga puta suputnice su mi bila Ruskinje, ni približno tako vesele kao moji suputnici s početka priče... Doduše, bilo je 5 ujutro... I one su me ostavile u Koblenzu te sam put dalje morala nastaviti sama... možda je i bolje tako, uz toliko dojmova za srediti... Na žalost, ja i nisam neki majstor od riječi pa vam nisam prenijela ni desetinu onog što se na jednom kongresu doživi, ali vjerujte mi, isplati se otići!

Na izvoru inspiracije (Tradicionalni izlet KSG-a Zagreb u NP Plitvice, 30.04.2005.)

T&F Filip Vujasinović Već godinama u proljetnom rasporedu KSG-a posebno mjesto zauzima izlet u Nacionalni park Plitvička jezera, kao jedna od najmasovnijih i najprepoznatljivijih akcija Kluba. Nakon mnogih problema koje nam je usud pripremio, morasmo izlet odgoditi za termin kasniji od prvotno zaplaniranog kraja ožujka. Kako ne razočarati zainteresirane mase, kad su staze na Plitvicama bile pogodnije za Ivicu i Janicu nego nas geografe. Ne da bi nam metar snijega fizički predstavljao neki problem sa stajališta naše izuzetne tjelesne pripremljenosti i izdržljivosti (jer samo se rijetki ‘civili’ usude i pomisliti o stvarima koje geografi lakoćom svladavaju), već je sniježni pokrivač onemogućio kvalitetno geomorfološko-hidrogeografsko upoznavanje plitvičkih fenomena.

predavanje prof. Riđanovića No, ništa zato! izabrasmo novi datum i novog voditelja. Neću vam reći da je izlet bio iznimno uspješan i dobro organiziran zato što sam baš i upravo ja bio organizator, već ga je takvim učinila svesrdna pomoć i entuzijazam umirovljenog prof. Josipa Riđanovića, koji nam je otkrio tajne Plitvičkih jezera predavanjem pri ulazu u nacionalni park. Naše geografske živote (a i one druge) povjerili smo u sigurne ruke kralja Tvrtka III od Bosne, u privremenoj misiji vozača

autobusa. Kasnije će se, na jednom od terena, pokazati da upravo taj autobus ima neugodnu sklonost ka pucanju guma i to gdje drugdje nego u Tvrtkovom kraljevstvu. plitvička panorama

Same ‘Plitvice’ ne bi bile potpune bez naših dugogodišnjih dragih gostiju, kolega studenata geografije iz Zadra i Ljubljane, koji su upotpunili izvrstan dan na jednom neponovljivom mjestu kao što su Plitvička jezera. Kako same riječi, a niti moje spisateljsko umijeće nije u stanju pravedno opisati njihovu ljepotu, odlučih se ne upuštati u unaprijed izgubljenu bitku, te ćete za impresiju Plitvica morati sudjelovati na jednom od budućih izleta KSG-a.

Hvala svim sudionicima izleta, a posebno profesorima Josipu Riđanoviću (dr.sc.), Ivi Turku i Lovri Skračiću.

Veliki ‘slap’

Ahoj Tatre!

I to one Visoke...

T Martina Macolić

EGEA Istočni Regionalni Kongres, Slovačka, 14.-18.3.2005.

Kongres studenata geografije iz cijele Europe? Upoznavanje novih ljudi i mjesta? Pet dana druženja uz interesantne radionice? Više razloga za odlazak na kongres prosječnom studentu geografije mislim da ne treba. I tako smo moj cijenjeni kolega Vuković (poznatiji kao gospon urednik) i ja

Nakon par sati «upijanja» Bratislave uslijedio je naš prvi Egea kontakt. Gdje? Naravno na željezničkom kolodvoru. S kim? Sa Srbima i to na tečnom engleskom!!! No nakon početnih odmjeravanja snaga (čitaj izgovaranja imena) potreba za engleskim jednostavno nije bilo (and the rest is history..). Sam kongres se održavao u Tatranskoj Lomnici gradiću u podnožju Nacionalnog parka Visoke Tatre (TANAP). Sam gradić ima oko 1 600 stanovnika te je 18 km udaljen od Poprada- devetog po veličini grada u Slovačkoj. Gradić je osnovala država krajem 19 st. kao prve državne toplice u Slovačkoj. Danas je u Tatranskoj Lomnici sjedište TANAP-a sa pripadajućim muzejom. Nadomak gradića nalazi se i drugi po visini vrh slovačkog dijela Tatri (Lomnický štít, 2 632 m) dok je najviši vrh slovačkih Tatri i općenito Karpata udaljen samo 7 km (Gerlachovský štít, 2 655 m). Sve su to više nego dobri uvjeti za razvitak zimskog turizma ,tako da danas Tatranska Lomnica privlači sve veći

Bratislava

krenuli u nepoznatu nam zemlju Slovačku u potragu za novim iskustvima i spoznajama. A kako smo krenuli? Naravno najgeografskijim od svih prijevoznih sredstava – vlakom. Nakon, naravno, poduljeg putovanja prva postaja našeg putovanja bila je Bratislava. Glavni i najveći grad Slovačke podsjeća na Zagreb-gradom prolazi rijeka koja ga dijeli na stari i novi dio. Stari dio sa dominantnim dvorcem odiše srednjoeuropskim štihom dok su u novom dijelu grada utjecaji godina i godina socijalizma više nego vidljivi. To su visoki, bezlični neboderi sa minimalno prozora, isplanirani i uređeni kao spavaonice tipične za socijalističke gradove. Iako je zemlja članica EU Slovačka, pa tako i Bratislava, nimalo ne odišu poznatim nam zapadnoeuropskim štihom. (Ne)uređenje ulica i okoliša, prijevozna sredstva, birokracija na šalterima, nepoznavanje engleskog jezika.. sve to podsjeća na nedavna socijalistička vremena. No, mentalitet se mijenja-tijekom radnog vremena na ulicama grada nema ljudi, osim turista (neizostavni su tu japanci).

Hrvati i Srbi iliti Wake up!

broj planinara, skijaša, snowbordera. Nakon cjelodnevne vožnje (ipak Tatranska Lomnica je na drugom kraju Slovačke a i zna se kakva je željeznička mreža u bivšim komunističkim zemljama!!) ispred nas je stajala tipična slovačka drvena kuća (nalik dvorcu),mjesto širenja naših geografskih i ostalih horizonta!

Petodnevna EGEA baza

Od planiranih 5 radionica na samom kongresu su održane 4. Jedna od radionica bila je posvećena nedavnoj prirodnoj katastrofi koja je pogodila Tatre. 19. studenog 2004. oluja sa vjetrovima do 200 km/h (Tatranska bora) pogodila je zonu široku od 2-5 km i dugu oko 50 km ostavljajući za sobom polomljena stabla, porušene kuće. Oluje kao ova nisu rijetkost u Tatrama , ali ostavila je tako razarajuće posljedice upravo zbog ljudskih efekata. Stabla koja su porušena nisu autohtona na Tatrama, nego su rezultat pošumljavanja, a većina objekata koji su porušeni su rezultat nedovoljno planirane izgradnje. Bila je tu još radionica o manjinama te o planinama kao prirodnim granicama. I zadnja održana radionica proučavala je problematiku euroregija kao «laboratorija zajedničkog identiteta» (laboratory of common identity). Povod toj radionici bila je činjenica da se sam kongres održava u jednoj euroregiji-Eurore-

Sudionici kongresa gion Tatry koja obuhvaća slovački i poljski dio Tatri. Koncept euroregija obuhvaća prekograničnu suradnju dviju susjednih zemalja. Razvitak euroregija pospješuje cjelokupni razvitak regija uz granicu ali isto pomaže u sprječavanju eventualnih konflikata uz granicu. I Hrvatska ima nekolicinu euroregija u začetku kao npr.

Jadranska ( suradnja IT, SLO, RH, BiH, SiCG). Uz više-manje uspješne radionice, svakom geografu najčešće u večernjim satima, ali nije rijetkost tijekom cijelog dana, dođe da malo nešto degustira bilo to iće il piće. A pošto svatko sa sobom donese nešto tome slično što je više nego voljan podijeliti sa kolegama (očekujući isto od drugih) te degustacije mogu potrajati do ranih jutarnjih sati. Ali što se mora nije teško! A netko i to mora! Ubrzo se tijekom takvih degustacija formirala i 5 radionica (ipak nismo mogli dopustiti da program kongresa bude ičim poremećen!). I ovim putem pozdravljam izdržljive sudionike drinking workshopa! Ne moram ni spominjati da je ova radionica bila među najposjećenijima te da je svim sudionicima to bila druga radionica. No ipak, geografski duh je nepobjediv! Izdržali smo sve-od često čudnih prehrambenih proizvoda, preko predoziranja čajem, i pomanjkanja dc potrošnog materijala, do ekskurzija. Tu moram zahvaliti vremenskim prilikama koje su bile na strani geografa- dani kongresa su bili među najtoplijima te zime pa planinarenje nije bilo moguće zbog realne opasnosti od lavina. Stoga smo se duboko razočarani morali toplo i udobno smjestiti u žičaru i ugodno se voziti do negdje 2000 m nadmorske visine. I što reći za kraj? Posudit ću riječi kolegice Prević, sudionice Istočnog regionalnog kongresa u Rumunjskoj 2004.-e:

« I ljudi molim Vas da više ne čitate o tome kako je netko bio na kongresu već otiđite i sami. Vjerujte, puno je zabavnije!!»

Pogled na istok T Vlatka Prević

EGEA EuroMed Kongres, Kladovo (SCG)

Bio je šok vidjeti Beograd tog jutra. Pogotovo dijelu ekipe koji je po prvi puta kročio na ova područja. Još iz vlaka smo nas tri kolegice s nevjericom gledale sive depresivne slamove i ciganska naselja koja su vizualno dominirala predgrađem Beograda. Dan je bio siv, a kiša je lijevala kao iz kabla. Ubilo nam to želju za razgledom grada, pa smo se već na kolodvoru zavalile u prvi birc i odlučile pijuckajući prvu jutarnju kavu dočekati naš bus za Kladovo. Prva ugodna stvar na koju smo naletjele bio je račun za kavu, koji je bio upola manji nego onaj na koji smo navikle. Na dnu šalice je doduše bilo par centimetara soca, ali to nas ipak nije smetalo. Kako je vrijeme prolazilo, čak i iza prljavog prozorskog stakla, u onoj gužvi na kolodvoru smo počele prepoznavati sve više poznatih lica drugih geografa, naših kolega iz cijele Europe koji su se uputili na isto odredište i s istim ciljem kao i mi. Srdačno smo proveli te prve trenutke prisjećajući se davno minulih doživljaja s nekih drugih kongresa, tako da nam nije ni smetalo što bus (ajme iznenađenja) kasni! Od 4 sata koliko je busu trebalo da se dočepa Kladova, u svjesnom stanju smo nažalost provele tek nekih 10-ak min. Pogreška je bila u prihvaćanju nekih Josipinih, čini se, ekstra jakih tableta protiv mučnine, od kojih smo, da su nas ostavili, mogle 2 dana prespavati. Kad smo ipak došle malo k sebi već se pred nama valjao ogromni mutni Dunav, pritisnut klisurama s obje strane. Bio je to predio Đerdapa ilitiga najpoznatijeg srpskog nacionalnog parka. Mora se priznati, lijepu lokaciju su «braća Srbi» izabrala za ovogodišnji kongres Istočne regije. Barem što se prirodne osnove tiče. Po oronulom izgledu kampa za mlade u kojem ćemo provesti narednih 5 dana, bilo je očigledno da se zadnjih 10-ak, a i više godina, nije ništa napravilo za očuvanje kompleksa. Kad k tome još pribrojimo i najezdu letećih mrava i slične probleme s kojima smo se susretali u našim bungalovima, opći dojam i nije baš bio najbolji mogući. Ali nije to ni bilo toliko važno jer pravi geografi s vremenom postaju imuni na takve, a i puno gore uvjete. Već prvi dan se nas 55 sudionika rasporedilo po radionicama. Na izboru ih je bilo 7: Fragile underground, Centralist and decentralist models of development, Djerdap region in European integration, Extinction of settlements, Suistanable

development and possibilities of tourism development on the Danube, Tourism in rural areas of Djerdap, te za kraj jedna malo neozbiljnija pod nazivom Schljivovitza workshop. Nas tri smo se namjerno odlučile za 3 različite radionice kako bismo što više komunicirale sa ne-hrvatskim kolegama. Una je odabrala temu turizma ruralnih područja Đerdapa, Josipa temu održivog razvoja i mogućnosti turističkog razvoja Dunava, dok sam se ja ovih par dana odlučila posvetiti podzemnom spiljskom svijetu. Koliko god bile različite, ipak su sve radionice imale jednu istu i konstantnu karakteristiku: lošu organizaciju. Dakako, znamo i sami da organizirati tako nešto uopće nije lako i da problemi iskrsavaju kada ih najmanje očekuješ, ali svima nam je bilo jasno da su se neke stvari mogle lako spriječiti i poboljšati. Neću cjepidlačiti i ulaziti u pojedinosti (jer bih tako zauzela veći dio Meridijana), ali ono što moram spomenuti je njihovo kašnjenje. Skoro da nije bilo događaja na koji organizacija nije kasnila. Najdomljivija je bila situacija kada smo puna 2 sata svi sjedili u busu i čekali polazak na ekskurziju, a kasnilo se – ma mislim da ni oni ne znaju zbog čega. Možda iz navike. Što se tiče radionica, zbog prirodne fizičke ograničenosti na samo jednu, mogu reći svoje mišljenje samo o onoj pod nazivom Fragile Underground. Točnije da preciziram, u mojoj radionici se bavilo pitanjem kako čovjek utječe na spilje i na njihove sisteme. Prvi dan je svatko pričao o primjerima iz svoje zemlje, osim Bjeloruskinje koja u svojoj državi zbog specifičnog sastava tla nema niti jednu spilju, što je nama bilo interesantnije od većine ostalih priča. U ovu radionicu najviše me privukao rad na terenu. I stvarno, dosta smo boravili u prirodi i ugodno se družili probijajući se kroz šume i šikare tražeći nekolicinu manje poznatih spilja, a zatim provlačeći se kroz uske spiljske kanale. Drugi dan smo tako proveli u okolici Kladova, dok je za treći dan bio planiran posjet Lazarevoj pećini, koja se nalazi u blizini grada Bora u istočnom dijelu Srbije. Naravno, početak puta je kasnio uobičajenih sat i pol vremena, no kada smo i napokon krenuli, nismo daleko došli. Crkla nam je, kako oni kažu, «drumska veštica» ili da pojasnim, Raletov nazovi kombi, za koji mi nije jasno kako je uopće i do tamo došao. I tako smo sjeli kraj ceste i čekali i čekali da organizacija smisli neko rješenje. Nakon

što smo se već prestali nadati i ozbiljnije počeli razmatrati ideju da se pješke uputimo nazad u kamp, došao je spas u obliku kolega Slovenaca (Rok uvijek spašava stvar) i njihovog sasvim pristojnog kombija, kojim su nas još puna dva sata vozili po razdrmanim cestama i cesticama sve dok se nismo dokopali spilje. Eh, ali ne možeš ti ništa protiv njihovog mentaliteta! Čovjek koji nas je trebao tamo dočekati i otključati nam vrata spilje (smiješno zvuči, ali to je u nekim boljim vremenima bilo vrlo posjećeno mjesto, tako da je postavljanje zaštite bila logična stvar) ne samo da je kasnio već se nije ni pojavio!! No, da ne bude sve tako crno, u tom području ima puno sličnih objekata, iako ne doduše tako velikih, pa smo se uputili prema susjednom. Ta nam je spilja, po imenu Vernikica, trebala biti zanimljiva zbog najveće spiljske dvorane na području Srbije, ali i tone smeća koja se u njoj nalazila!!! Idealan materijal za našu temu o ljudskom utjecaju u prirodi. Problem je taj što je lokalno stanovništvo, vjerojatno ne shvaćajući kakvu nepopravljivu štetu prouzročuju, tu godinama bacalo sve što se moglo baciti, od potrganih televizora do traktorskih guma, tako da je kraj dobio tu sramotnu znamenitost spiljasmetlište i pri tome naravno uništio i inače osjetljivu floru i faunu ovog spiljskog sustava. Oboružali smo se fotićima i hrabro ušli u mrak spilje. A kad ono, odjednom začujemo pomalo razočaravajući glas naše vodičke koja je upravo konstatirala da je to netko posve očistio. Ipak smo se odmah složili da je to jedna vrlo pozitivna stvar, na kojoj doduše ne treba zahvaliti lokalcima, već volonterskom centru koji je prošlo ljeto napravio akciju čišćenja, te se 20 volontera iz cijelog svijeta 10-ak dana bavilo isključivo iznošenjem smeća iz spilje. S obzirom da je sve to naša ljudska baština, veliko im hvala. I tako nam je prošao cijeli dan, te smo se zbog navedenih nepredviđenih problema vraćali tek po noći. I stigli taman na feštu. Koje su opet priča za sebe. Ili da malo pojasnim, priča s obiljem rakije i narodnjaka, što je nama koji ne volimo oboje predstavljalo mali problem. No čovjeku je ipak važnije društvo od tih popratnih segmenata, tako da smo pregrmili svih pet noći i zadobili simptome kroničnog umora. Čije liječenje smo naravno ostavili za kasnije, kad se jednom vratimo kući na sigurno. Jedan od ljepših i zanimljivijih dana bio je onaj kad su nas vodili na ekskurziju i pokazivali nam ljepote svoje zemlje. Tako smo pobliže razgledali i upoznali Kladovo, Majdanpek i njihovo jezero

koje oni kuju u zvijezde, a nama se činilo kao zadnje mjesto na koje bismo htjeli otići, zatim Lepenski vir, hidroelektranu Đerdap i mnoga druga zanimljiva mjesta te uspjeli potrošiti (ali korisno) cijeli dan i napraviti ogroman broj kilometara. Anegdota koju smo barem 20 puta poslije prepričavale, ali ću je eto još jednom prepričati i za širi puk, zbila se prilikom razgleda samog nacionalnog parka Đerdap. Naime baš smo se iz busa divili ljepotama Dunava i okolnih klisura, kad je jedna sudionica upitala vozača gdje je kanta za smeće da baci tetrapak od soka, a on je na zaprepaštenje svih prisutnih mrtvo-hladno počeo otvarati prozor da baci tu plastiku usred nacionalnog parka!!! Bez ikakvog osjećaja da to i nije baš mudro za napraviti općenito, a pogotovo ne pred očima 50-ak ekološki osvještenijih Europljana. Mi s prvih sjedišta smo ga automatski krenuli spriječiti i nakon par minuta uvjeravanja nevoljko nam ga je predao. Nećemo prosuđivati cijelu naciju na temelju jednog pojedinca, ali nakon te scene bilo nam je malo jasnije zašto je u Srbiji tako lako naći smeće na svakom ćošku. Nakon tog zadnjeg dana kongresa nas 30-ak je, nakon podulje kafe u obližnjoj birtiji (uostalom, sve kafe tijekom kongresa bile su po našim standardima podulje), stalo na cestu čekajući redovnu liniju koja bi nas trebala vratiti u Beograd. Kad smo se ukrcali u njega umjesto redovnog kupovanja karata, dočekalo nas je cjenkanje, i to pomalo neugodno! Prvo vozač nije htio vratiti kusur, koji možda po glavi i nije tako velik, ali pomnožen s 30 dostiže lijep iznos, a zatim nikako nije htio izdati račune koji su nekima bili potrebni da poslije na fakultetima dobiju povrat novca. I protiv toga se nije moglo ništa. U Beogradu nas je za razliku od prvog puta dočekalo lijepo vrijeme te nas je uža jezgra grada ugodno iznenadila. Pogotovo zeleni predjeli Kalemegdana, čija trava nas je tako mamila da smo se na kraju Una i ja ispružile po njoj, kao samo na kratko, i onako iscrpljene nakon 5 zaista aktivnih dana zaspale u istom trenu. I nakon par sati se probudile sa sunčanim opeklinama! Eh, da mi je netko rekao da je i to moguće u četvrtom mjesecu! Srbi su se iskazali dobrim domaćinima te nam ponudili da još koji dan ostanemo u Beogradu smješteni u njihovim kućama, što nam naravno nije bilo ni na kraju pameti odbiti. Tim zadnjim potezom definitivno smo poboljšale opći dojam i skroz zadovoljne se vratile kući pune različitih anegdota i doživljaja koje prepričavamo i dan danas.

LET’S AJMO!!!

Drugi dio razmjene EGEA Zagreb - EGEA Warszawa T&F Petra Radeljak Nakon tjedan dana baltičkih pustolovina, te noći (ne)prospavane na liniji Vilnus – Warszawa, u kišno svibanjsko jutro stigli smo na warszawski autobusni kolodvor! I tek što smo stupili nogom van iz autobusa, čuli smo viku i ugledali grupu ljudi opremljenih raznim šalovima, kapama i drugim rekvizitima u bojama Hrvatske

Warszawa kako trče prema nama – da, bili su to naši dragi Poljaci! Pošto smo se svi izgrlili i ispozdravljali, naši domaćini pokazali su razumijevanje za ono malo preostalih atoma snage u nama, pa smo s kolodvora krenuli pravac na tuš, hranu i spavanje. Tako da smo se tek popodne ponovno okupili na Fakultetu geografije i regionalnih studija, a hrvatska ekipa po prvi puta je bila tutto completo jer nam je preko Krakowa stigla i Helena. U prostorijama EGEA Warszawe domaćini su iskazali svoje glumačke vještine i uprizorili nam legende o postanku Warszawe! Svoju poljsku premijeru (nakon nastupa po baltičkim metropolama, a i nekim manjim gradovima) imao je ‘The Maslina-band’

(u sastavu: Duda, Martina, Dinko, Luka) feat. Maja, sa svojim uspješnicama ‘Maslina’ i ‘Linđo’! Poslije smo razgledali Plac J. Piłsudskiego, sa Grobom nepoznatog vojnika, gdje je misu pri posljednjem posjetu Poljskoj držao i papa Ivan Pavao II - kojeg su Poljaci nadasve cijenili i još uvijek je sve i svuda u znaku njega. A nakon što nam je Michael pokazao kako se ponašati u metrou (“…just follow the pink umbrella”), stigli smo do puba pa uz piće dobrodošlice i službeno otvorili razmjenu! Sljedećeg dana ponovno smo se našli na Fakultetu i slušali Archijevu prezentaciju Poljske, a Lidka nas je provela kroz Fakultet, gdje smo bili oduševljeni već samom činjenicom da postoje posebni dijelovi za klimatologiju, geomorfologiju, kartografiju… - dakle neopisivo drugačiji uvjeti rada od naših! Kasnije smo razgledali i cijeli Sveučilišni kampus, a poslije ručka u jednom od famoznih milk barova sa atmosferom socijalizma (gdje požalite trenutke kad ste potcjenjivali SC ), i Sveučilišnu biblioteku sa velikim vrtom na krovu! Kuba nas je vodio obalom Wisłe, gdje smo se mogli uvjeriti da su neke od legenda o nastanku Warszawe točne. Navečer smo išli u jedan od warszawskih noćnih klubova. Od trećeg dana našeg boravka u Warszawi pamtit ću prekrasne warszawske

parkove: Łazienkowski u centru grada, ljetnu rezidenciju posljednjeg poljskog kralja sa Palačom na vodi i spomenikom poznatom poljskom skladatelju Fryderyku Chopinu; i Willanow, udaljen oko 6 km od samog centra, rezidenciju kralja Jana III. Sobieskoga koji je porazio Turke. Lidka nam je taj dan pripremila i najbolje špagete u Warszawi, zahvaljujemo i ovim putem ! Navečer smo se ponovno našli u pubu. U nedjelju smo najprije sasvim slučajno nazočili mimohodu vojske povodom pobjede u II. svjetskom ratu. A kod spomenika pjesniku Adamu Mickiewiczu moguće dileme oko toga je li on bio poljski ili litvanski pjesnik (budući da smo u Vilniusu stekli dojam da je skoro pa litvanski) naši domaćini potrudili su se riješiti recitiranjem uglas njegovog najpoznatijeg epa. Razgledali smo Stari grad (sa Kraljevskim dvorcem, Zigmundovim stupom, katedralom u kojoj naplaćuju razgled oltara!…) koji je bio gotovo potpuno uništen u II. svjetskom ratu,

Rekreacija :)

a onda ponovno rekonstruiran, i to tako dobro da je uvršten na UNESCOvu listu svjetske baštine! Popodne smo pošli prema kontroverznoj Palači kulture i znanosti, koja predstavlja jedan od glavnih simbola Warszawe, ali nije pretjerano omiljena, budući da su je kao poklon gradu izgradili Rusi nakon II. svjetskog rata. Bilo kako bilo, pogled koji puca sa 30. kata nevjerojatan je, premda smo načuli mišljenje da je to i jedini vidikovac s kojeg je Warszawa lijepa, budući da se sama Palača ne vidi! Inače, unutar Palače u tijeku je bila izložba vezana uz mozak i njegovo funkcioniranje pa smo mogli isprobati različite izloške (kao npr. stolica za masažu, ah…). Navečer smo kod Archija roštiljali i slušali poljske borbene u spontanoj izvedbi njegovog tate ! Sljedeći dan bili smo na izletu u jednome od 23 poljska

Auschwitz nacionalna parka - Kampinoskom, samo nekoliko kilometara od Warszawe, gdje nam je Asia (naš vodič) pripremila nekoliko iznenađenja: kretanje kroz prirodu zavezanih očiju, izradu plakata sa sličnostima i razlikama nacionalnih parkova u Hrvatskoj i Poljskoj… Popodne smo šopingirali u najvećem warszawskom shopping centru ‘Arkadia’, a navečer krenuli najprije u disco club ‘Under-

EGEA Zagreb u Tatrama

ground’, gdje smo međutim bili ‘selektirani’ (tj. nismo im se svidjeli pa nas nisu pustili da uđemo ), pa smo morali u drugi! Utorak je bio naš posljednji dan u Warszawi. Ujutro su nas domaćini odveli na jedan od najvećih buvljaka u Europi, oko Starog stadiona; a tamo se može kupiti sve - od oružja do odjeće za bebe. Zanimljivo je da bez obzira na ulazak Poljske u EU barem zasad nema velikih opasnosti po njegov opstanak. Poljaci su nas stalno upozoravali da budemo oprezni, i bili uvjereni da će sve to biti za nas skoro pa svjetsko čudo. Eh, ko’ da mi toga nemamo! Bili smo i na Legijinom stadionu, gdje nam je vodič bio službeni spiker stadiona, i odveo nas u šetnju po službenim prostorijama Kluba, inače rezerviranima samo za igrače i upravu!A tamo je dobro biti navijač Dinama, budući da sve – od spomenutog spikera nadalje - još uvijek boli poraz od Hajduka u Ligi prvaka 1994.! (Istina, bilo jest 4:0 ). Popodne je Kuba pripremio još jedno iznenađenje za nas – spuštanje po užetu s 20 metara visokog mosta! Mora se naglasiti da su se i mnogi

Hrvati odvažili na taj čin, ali ostali (uključujući i mene) ipak su samo navijali sa sigurne udaljenosti… U srijedu smo krenuli prema Krakowu, a poseban ispraćaj na kolodvoru imao je Luka, dobivši bračnu ponudu na hrvatskom od simpatične Poljakinje! Što je dalje bilo, morat ćete pitati njega. Vodič u razgledu Krakowa bila je Iwona iz EGEA-e Krakow. Njegov Stari grad, za razliku od warszawskog, nije bio srušen u II. svjetskom ratu, a zajedno sa Wawelovim brdom također se nalazi na UNESCOvoj listi svjetske baštine. Uz prekrasne crkve, trgove i zmaja koji je simbol Krakowa, pamtit ću ogromno Zigmundovo zvono, koje zvoni samo pri najvažnijim događajima za Poljsku, a zadnji put je zvonilo kad je umro Papa… One koji su otišli iz Warszawe sa sumnjom u to da je Mickiewicz zaista poljski pjesnik, Michael i ekipa potrudili su se razuvjeriti do kraja zaustavljajući ljude na ulici, i SVI su znali recitirati famozni ep! Do samog polaska, to jest, dok nismo vidjeli Michaela da se raspituje kod vozača busa na kojem je pisalo

12.5. SNIJEG!!! (Tatre)

‘Zakopane’, nije nam bilo ni na kraj pameti da će nas Poljaci sljedećeg dana voditi u Tatre!!! Kad smo stigli u taj poznati zimski centar sa skakaonicom (centar grada inače je na nadmorskoj visini od 832 m), i uskoro krenuli u dugo planinarsko popodne, oduševljenje Tatrama nije prestajalo! Prvi cilj planinarenja bilo je Morskie oko, planinsko jezero na 1395 m nadmorske visine. Oni opremljeni izdržljivošću i boljim cipelama krenuli su u osvajanje i gornjeg jezera, ne znajući da ih čeka hodanje po višemetarskom snijegu, a dobar dio puta morali smo prijeći i četveronoške zbog velikog nagiba, držeći se za što smo stigli… Ali osjećaj gore bio je nevjerojatan!!! U hotelu je navečer održan DC, a u teškoj konkurenciji, pobjedničke medalje na kraju su zasjale oko Michaelovog, Lidkinog, Lukinog i mog vrata. Sljedeće jutro opskrbili smo se raznim sirevima i drugim suvenirima i krenuli minibusevima ponovno prema Krakowu, ali ovaj put malo okolnim putem. Upotrebljavajući naše geografske sposobnosti (čitaj: prateći znakove na cesti), shvatili smo da idemo u Wadowice, rodno mjesto pokoj-

nog Pape, gdje smo u centru naletjeli na zastavu i poruke hrvatskih hodočasnika! No, ubrzo smo krenuli dalje, a sljedeće odredište bio je Auschwitz, koncentracijski logor za koji malo tko nije čuo, ali ništa vas ne može pripremiti na susret s tim mjestom. Zločini su dokumentirani i logor je pretvoren u ogroman muzej, zaista strašan i šokantan. Navečer smo se vratili u Krakow. Budući da je to bila posljednja večer razmjene, bilo je vrijeme za podjelu

Helena i Martina

diploma, zahvale domaćinima i oproštajni izlazak. Plan za sljedeće jutro bio je da se nakon doručka na travi posjeti krakowsku židovsku četvrt, ali smo provjeravajući naše karte ustanovili da moramo na ran-

iji vlak za Beč ako ne želimo nadoplatiti 200 kn po osobi! Ostalo je još samo toliko vremena da kupimo čokoladnih i tekućih suvenira i otpjevamo skupnu “Maslinu” na kolodvoru, i to je bio oproštaj… U Beču nas je čekalo još jedno spavanje na kolodvoru. Pozitivna strana bila je što smo barem imali priliku prošetati i centrom Beča. Nije da smo se izgubili (jer geograf uvijek samo traži nove puteve), ali zanimljivo je da smo se stvarno potrudili dobiti informaciju od prolaznika na našem tečnom njemačkom, ali od 10 koje smo zaustavili 9 su bili Amerikanci! Sljedećeg dana već smo se u Sloveniji razmahali, a tek kad smo vidjeli SC, zavladalo je opće oduševljenje… Nakon ukupno 3 tjedna puta svi smo se poprilično zaželjeli svoje kuće i kreveta! Ali zadnji dogovor je pao - da ćemo se naći pa odspavati koju noć na nekom od zagrebačkih kolodvora, onako iz nostalgije…

Ekipa

Halara u zemlji syrtakija i gyrosa… T Petra Radeljak Opremljena dobrom voljom i Balkan flexipass kartama, a u društvu kolega iz EGEA-e Beograd, stigla je ekipa od 6 KSG-ovaca u Thessaloniki, ilitiga Solun; 1. stanicu našega puta u Grčkoj. Mi smo se još bezbrižno šetkarali Thessalonikijem (pri čemu hvala ljudima iz tamošnje EGEA-e za smještaj), dok je naša Andreja u jednom danu polagala stratigrafsku (brrr…), hvatala vlakove, bila opljačkana u Beogradu, ali svejedno stigla u komadu, s kojim danom zakašnjenja u Grčku! Thessaloniki je inače drugi po veličini grad u Grčkoj, a osnovan je još u 4. stoljeću prije Krista, dobivši ime po sestri Aleksandra Velikog. Dok šećete navečer gradom, lako možete zamisliti da ste npr. u

Kupe za 6 osoba?

Splitu – jer grad odiše onime što bi mi nazvali “mediteranski štih”. Dosta se osjeća i utjecaj gotovo 5 stoljeća duge turske vladavine, prije svega u zanimljivoj arhitekturi. Zaleđe Thessalonikiju čini regija Makedonija, tako da su tamošnji Grci posebno

17. godišnji EGEA kongres 10. – 16.10.2005.

Petra Radeljak, Jasmina Azenić

osjetljivi na prepucavanja oko toga što je “prava” Makedonija. No, dobra uvertira za predstojeće dane bio je mali milijun EGEA-naca koje smo već tamo sreli, pa smo se još veseliji zaputili iduće jutro vlakom (koji bi spadao u nižu srednju klasu Hrvatskih željeznica) prema gradu Volosu i poluotoku Pelionu, a gdje se održavao 17. godišnji EGEA kongres. Samo mjesto održavanja kongresa bilo je udaljeno nekih dva sata vožnje autobusom od Volosa, a taj prijevoz su po planu trebali osigurati organizatori. No već smo tada mogli shvatiti da je za dobrobit svih i što manje živciranja najbolje u startu se priviknuti na grčku opuštenost i dezorganizaciju, ilitiga halara (fjaka po naški) – pa smo za početak morali javnim prijevozom (al’ barem još nismo morali pješke…). Ali kad stigosmo do Mylopotamosa, tj. hotela u kojem se održavao kongres, ostali smo vrlo ugodno iznenađeni! Hotel je, naime, bio i više nego što su Grci najavljivali; uz hotelski bazen i slične pogodnosti, svaka soba imala je televizor, klimu i bar... Bez obzira na to što je bila tek polovica 10. mjeseca, vrijeme nas nije baš služilo, a moja ekstremna cimerica Andreja (kad je napokon stigla na kongres) spomenutu klimu hajcala je na 29°C svako jutro,

ampak da se zgrijemo… Usput rečeno, i moja druga cimerica Ana imala je zanimljivu naviku - pričanja u snu, na jeziku koji je meni u noćnom bunilu zvučao ruski, makar se kune da ruski ne zna toliko dobro. No, sav taj luksuz hotela skrivao je zamku – budući da su organizatori iskeširali puno tisuća eura za smještaj (spominjana je cifra od 25 000!), a nisu dobili sve novce koje su

Naš “skromni” hotel

očekivali – ne samo što nam tijekom kongresa nisu mogli platiti npr. buseve za ekskurzije, nego su i dandanas u dugovima! Još jedan problem s kojim su se Grci suočili bilo je otkazivanje čak blizu 50 najavljenih sudionika u zadnjih tjedan-dva! Sudionika je na kraju bilo oko 150, što je zapravo taman. Tema kongresa bila je: “Building the future: The influence of geography on new planning policies”. Kongres je, kao i onaj godinu prije u Baarlou, bio podijeljen na kongresni i seminarski dio. Radionice ponuđene u sklopu kongresa bile su:

1. Geography of tourism, alternative forms of touristic development 2. Environmental geography 3. Rural planing and land use 4. GIS and Remote Sensing 5. Urban planning 6. Geography of transportation 7. Immigration 8. Global Capitalism: Transition, Transformation and Development 9. Physical geography 10 .Cultural Geography 11. Landscape analysis U sklopu seminarskog dijela radionice su bile: 1. Interaction between European Union and Islamic culture 2. The importance of Mediterranean as a trading field 3. The impact of human activities in the Mediterranean ecosystem Kvaliteta radionica varirala

Halara... radionica na grčki način

varanje kongresa i uvodni party, a sljedećeg dana započeli smo s radom u radionicama. Maja i ja sudjelovale smo na radionici “Environmental geography”. Prije kongresa svi su sudionici naše radionice dobili zadatak da pripreme prezentaciju ekoloških problema obala određenih zemalja; mi smo pripremile temu “Ekološki problemi hrvatske obale i obalnog mora”, i uz nju mali kviz znanja. Voditelji su prezentirali opću problematiku i definiciju geograf-

Martina i Luka je od jedne do druge, ovisno o voditeljima radionica, odnosno njihovoj pripremljenosti. Treba reći i da većina voditelja nisu bili Grci – dakle nisu dobro poznavali prostor, a sami Grci im prije kongresa nisu pomogli koliko su trebali da se stručno pripreme, zbog čega su izbijale i svađe na forumu. Prvu večer bilo je službeno ot-

ije okoliša, a onda i primjer Grčke. Od ostalih sudionika slušali smo o Estoniji, Finskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Ukrajini. Navečer je počeo mnogima najdraži dio svakoga kongresa - prezentacije država. Kroz igrokaze, pjesmu, ples i različite nagradne igre predstavljene su razne zemlje. Mi smo odlučili hrvatsku gos-

toljubivost, veselje, glasnoću i dobar sluh prezentirati kroz atmosferu bara zvanog “Dvi lipe” (po zagrebačkom shoutboxu na EGEA forumu). Martina i Luka doslovno su se obukli u lišće, a sve smo začinili otpjevavši na kraju “Linđo”. Luka je kao blaženi muškarac među nama ženama imao svoj solo dio. Sljedeće jutro moja radionica provela je na plaži, do koje je bilo preko pola sata spuštanja, a popodne smo raspravljali kroz uloge svih onih koji na bilo koji način koriste more i obale (od menadžera naftne kompanije do životinja poput kornjače), i tako zaključili da je jako teško postići da sve strane budu zadovoljne. Sa sudionicima radionice o islamskoj kulturi gledali smo i vrlo dobar nizozemski film o Marokancima i njihovom načinu života u Nizozemskoj. Navečer su održani sastanci 4 regije EGEA-e. Sastanak naše EuroMed regije vodio je Lefteris umjesto odsutnog Roka. Iznijeli smo izvješća o radu entiteta, a došli i do zanimljive spoznaje - od 27 entiteta u regiji samo Mytilene i Zagreb imaju vlastitu prostoriju za rad! Blažena naša sobica! Za novoga predstavnika regije izabran je Vojkan Gajović iz Beograda. Sastanak je na trenutke postajao prilično neugodan; najprije je izbila svađa

Beograđana i Novosađana oko kongresa u Kladovu, a onda se prilično ružno i napadno nastojalo nametnuti organizaciju sljedećeg regionalnog kongresa Ljubljani. Nakon sastanaka nastavljene su prezentacije država, a onda i još jedan u nizu partya. Četvrti dan bio je rezerviran za zajedničku ekskurziju, u kojoj su svi sudionici podijeljeni u grupe i onda se natjecali u orijentacijskom kretanju prema plaži Damouhari. Kako to ne bi bio samo jednostavni dolazak iz točke A u točku B, putem smo imali zadatke tipa: izmjeri visinu zvonika, precrtaj grčka slova s fontane, skupi putem 10 vrsta lišća i životinju po izboru... Sve je to bilo ekstra zanimljivo, dok nije došao dio sa spuštanjem na samu plažu niz strminu kojoj bi pozavidio i najveći dalmatinski krš. To je već bilo iscrpljujuće, a nitko nije htio vjerovati da nas Grci kane poslati tim putem nazad, al’ – kanili su. Većina je barem uživala u kupanju i plivanju u moru. Navečer smo se ipak imali snage rasplesati na grčke ritmove u sklopu grčke večeri. Sljedećeg dana u radionici smo raspravljali o najvažnijim zaključcima do kojih smo mogli doći tijekom proteklih dana. Navečer je održan General Board Meeting (sastanak predstavnika svih entiteta prisutnih na kongresu), koji ni ovaj put nije iznevjerio trajanjem – dobrih 4 sata. Bilo je tu izvješća o radu u prošloj godini, Godišnjem kongresu u Baarlou 2004., uspostavljen je stalni sekretarijat EGEA-e u Utrechtu, donesene promjene u Statutory base (statut EGEA-e), prezentirana EGEA

Alumni. Kontroverzna je bila odluka Sjeverne regije da ih u BoE-u (Bord of Executives – “vlada” EGEA-e) predstavlja Sandor iz Utrechta, što znači da BoE ove godine ima 3 od 5 članova iz Zapadne regije (članovi su: Alois Humer iz Beča (predsjednik), Vojkan Gajović iz Beograda (potpredsjednik), Anna Bieniasz

Luka? iz Krakowa (tajnica), Paula Salmela kao kontakt osoba Sjeverne i Baltičke regije (ali Sandor Kreuze iz Utrechta vrši funkciju predstavnika u BoE-u, ujedno je i blagajnik) te Florian Fischer iz Muenchena kao koordinator idućeg Godišnjeg kongresa). Predstavljeni su i organizatori regionalnih kongresa 2006., izuzev EuroMed regije, za koju se još nije znalo. Predzadnjeg dana kongresa sve radionice pripremale su prezentaciju za navečer. Prezentacijama se obično na zanimljiv način prikaže ostalim sudionicima kongresa što se radilo proteklih dana u radionici. Majina i moja radionica ekološku problema-

tiku predstavila je kroz priču o kornjači u borbi za svoj životni prostor, koju je odlično utjelovila Hannele iz Helsinkija. Zvijezda večeri ipak je bio Luka! Slika govori više nego tisuću riječi… Poslije prezentacija i večere imali smo završni party. U nedjelju je bila dodjela diploma i službeno zatvaranje kongresa; a nakon što smo se ispozdravljali i poispraćali dobar broj EGEA prijatelja, s našim suputnicima Beograđanima zaputili smo se u Atenu - jer inače ko’ da i nismo bili u Grčkoj! Atena, grad od otprilike 3,5 milijuna stanovnika, ima posebno zanimljiv centar, s antičkim ostacima na svakom koraku. NAJ NAJ je definitivno Akropola! Ako zbog ničeg drugog, zbog nje se isplati doći u Atenu; međutim, druga strana medalje je prljav i neuredan grad, s psima i mačkama lutalicama na svakom koraku, i ludim vozačima. I eto… neki su dalje nastavili na druge grčke destinacije, neki u smjeru Turske, a nas 5 žena iz Zagreba krenulo je kući. Definitivno smo pobili onu kinesku da toliko žena na okupu znači svađu, jer se kroz 30 sati u vlaku nismo nijednom posvađale! Tako se vratismo mi u Lijepu našu, kako nam reče onaj srpski carinik...

Petra, Andrea, Maja

NA ZAISTA SUNČANOJ STRANI ALPA T&F Filip Vujasinović

Gdje ste bili između 17. i 22. lipnja prošle godine? Smijem li pokušati pogoditi? Smijem? Hvala. Dakle, padali ste ispite, prolazili ste ispite, nervirali se oko ispita, znojili se po zagrebačkim tramvajima, sanjali o skorim praznicima, ljetu (koje je, uzgred budi rečeno, potpuno zakazalo što se vremena tiče, osim u gore spomenutom razdoblju), moru... E pa, neki članovi Kluba vaše i naše mladosti (KSG Zagreb) odlučili su se za alternativu: Idemo u Alpe! Jodli-dodliduuu!!! Samo, kako, zašto, gdje,...??? Naime, čak tri nova ‘alpska’ EGEA entiteta, Beč, Bern i Minhen, su se odlučili baciti glavom naprijed u EGEA svijet i organizirati ‘Alpski seminar’ u Hirscheggu, u slikovitoj ledenjačkoj dolini Kleinwalsertal između spomenutih 17. i 22. lipnja. Dobro, sad kad znamo kako, zašto, tko i gdje, možemo odgovoriti na pitanja ‘tko je bio’ i ‘kako im je bilo’ (jesu li preživjeli). Uglavnom, kad su se svi putnici (u daljn-

jem tekstu: ja) iz Zagreba zbrali za polazak noćnim busom k obližnjoj ali prijateljskoj Ljubljani, već se u zraku moglo osjetiti da se spremaju velike stvari. Istina, sam početak puta je bio malo čudnovat; naime, taj veseli bus je bio neka polulegalnapolučudna linija koja mi je

Stefan i Anouk pružila užitak ispitivanja na razini slavnog ‘informativnog razgovora’ na hrvatskoslovenskoj granici. Našim graničarima je bilo i više no čudno kako sam ja jedini hrvatski građanin u cijelom busu naših susjeda s desne obale Save. No, uglavnom, i ta mala neugodnost se brzo končala, te sam se, zajedno s jakim snagama iz Ljubljane uputio prema Innsbrucku. Neprestano ugodno čavrljanje je pomoglo da nam vožnja i čekanje na mjestu sastanka s inzbručanima i koprankom prođe u trenu. E, tu u igru

ulazi i treće prijevozno sredstvo: osobni automobil! Brigitte, polovica EGEA Innsbruck, se pokazala kao izuzetno ljubazna te još bolja vozačica, svladavajući alpske serpentine s autom popunjenim s petero ljudi (druga polovica EGEA Innsbruck, Florian, je dizao atmosferu na suvozačkom mjestu), njihovim ruksacima, te svojim osobnim stvarima (jer se, koliko sam shvatio, selila). I konačno! Negdje u kasnim poslijepodnevnim satima je naša vesela karavana nakog poprilično lutanja po Hirscheggu ugledala chateauEGEA!!! Planinska kuća puna veselih egejaca je bila melem za oči umorne od gledanja u autokartu i rebra izubijana od Brigittinog kuhala. Nakon obavezne rutine registracije, i smještanja u dodijeljenu sobu, mogao sam se posvetiti ugodnijim ‘obvezama’: nadoknađivanju proteklog vremena sa starim prijateljima te upoznavanju novih..... Prva večer je bila puna takvih slatkih obveza. No,

kako svaki pravi geograf u svakom trenutku teži ‘sportskom životu i znanstvenom radu’ (Baksa, 2000.), tako su i radionice odmah ujutro počele s radom. No dobro, odmah po doručku. Moj doprinos radionici ‘late and post glacial landscape development’ (kasno i postglacijalno oblikovanje krajolika) koju je vodio već legendarni Stefan iz Amsterdama, je bila u vidu prezentacije o pleistocenskoj glacijaciji i periglacijalnim procesima na sjevernom Velebitu. Nek se zna da smo i mi ledenjake za trku imali. Uz moju, prezentaciju je još održala i Karolina iz Varšave, koja je nam je prezentirala rad iz svoje specijalizacije – putem mikroskopskog proučavanja zrnaca pijeska je moguće odrediti njegovu izvornu lokaciju, transportaciju i objasniti njegovu sadašnju lokaciju. Možda se čini malo pretjerano, no za Poljsku za čiji su razvoj krajolika glacijalni i post glacijalni procesi bili od iznimne važnosti, ta vrsta istraživanja sasvim sigurno ima veliku primjenu. No da ne bi samo puno teoretizirali, poslijepodne smo otišli na teren. Fizičke geografije bez terena nema! Upravo zbog toga smo sljedeća tri dana proveli na terenu. Uz svesrdnu pomoć Thomasa, našeg vozača i honorarnog radioničkog sužnja, glacijalna

radionica (poslije poznata kao ice, ice, baby), vidjela je sve klasične primjere alpske glacijacije, razvodnicu slivova Sjevernog i Crnog mora, kartirala neke glacijalne forme i uzorke tla i mnogo, mnogo više. Uz voditelja Stefana te njegovog već spomenutog sužnja Thomasa, radionicu su sačinjavali sudionici: Anouk, Maren, Janneke, Karolina, Eli, Ilya, Nicole, Lydia, David te ovaj

kad je tako dobra i s takvim izborom pravih poslastica, te u tolikim količinama, to se ne može previdjeti! Hvala vam ‘Cook Islands’!!! Usto, organizatori su ponudili tri opcije za veliku, cjelodnevnu ekskurziju. Uz fizički najtežu, cjelodnevnu turu oko Gottesacker platoa, bile su još i ekskurzija po lokalnim seoskim gospodarstvima, pivarijama i siranama te ekskurzija

eskarpman Hoher čiji članak trenutno čitate. Osim samih radionica, izuzetni organizatori su se pobrinuli za baš SVE što bi tko mogao zahtijevati od jednog EGEA kongresa, a i više! Druga noć je bila rezervirana za prezentacije država sudionika Seminara (iz čistog razloga što je Nijemaca bilo iz bar 5 entiteta osim organizatora!), na kojoj smo jedini sudionici s afričke tektonske ploče (Hrvatska i Slovenija) u gurmanski opsežnoj i zahtjevnoj prezentaciji pokazali najbolje od naše hrane, pića i glazbe. Zapaženi smo bili. Ovom bih prilikom spomenuo još jednu izvrsnu stvar ovog Seminara: izuzetnu hranu! Uglavnom mi je na kongresima hrana doista sporedna stvar, no

do Bodenskog jezera. Nakon znanstvenog rada, vrijeme je bilo prepustiti se sportskom životu, te sam izabrao najdulju ekskurziju. Stručno vođeni od strane g. Kesslera, prošetali smo granicom afričke i europske tektonske ploče, za koju, kao ni austrijsko-njemačku, nije trebala putovnica, iskusili snježne uvjete na +30°C (vrijeme je svih pet dana bilo spektakularno!), upoznali alpski krš, posjetili nastambe kamenodopskih lokalaca (navodno su i oni bili jako dobri u veleslalomu) te doživjeli pravo gorsko spašavanje. Sve se to skupilo u krajnji dojam, koji se zapravo niti ne da riječima izraziti: NEZABORAVNO!!! I FANTASTIČNO!!!

STUDENTSKA RAZMJENA ZG-BG Beogradski dio 3. – 6. 3. 2005. T&F Miroslav Uremović

Željni pustolovine i novih drugarstava, krenuli smo u Beograd na studentsku razmjenu. Za prijevozno sredstvo odabrali smo vlak, koji je najviše odgovarao našim financijskim mogućnostima. Sam put bio je prožet zabavom, ali i velikim uzbuđenjem i nestrpljivošću. Nas osam samuraja bilo je spremno.

Hotel Moskva

Jedva smo dočekali Beograd, glavni grad bivše države i jedan od najvećih gradova na Balkanu. Na postaji su nas dočekali drugovi i drugarice sa geografskog univerziteta, te nam pružili veoma srdačnu dobrodošlicu. Prošetali smo se do autobusnog okretišta, koje je nedaleko od željezničkog, i tu se razišli. Svatko je otišao kod svojega domaćina, a piće dobrodošlice dogovorili smo za par sati, dok se raspakiramo i predahnemo. Prvu večer nismo previše tulumarili, ujutro nas je čekao dan pun razgledavanja. Probudivši se, shvatili smo da vrijeme nije na našoj strani, ali bez oklijevanja krenuli smo u nove radne pobjede. Busom smo doputovali do Univerzitetskog trga, famoznog zdanja na kojem je situiran velik broj beogradskih fakulteta, uključujući i geografski fakultet. Oni, za razliku od nas, nisu odsjek već su samostalni fakultet. Malo su drugačije organizirani od nas, barem što se tiče načina studiranja. Mogli bismo reći da smo sad, s uvedenom Bolonjskom deklaracijom, puno sličniji njima što se tiče izbora smjera. Njima su, čisto informativno, ocjene na fakultetu u rangu 1 do 10, dok su im u srednjoj i osnovnoj školi kao kod nas, od 1 do 5. Nakon audijencije kod Dekana, koju moram uistinu pohvaliti jer su s nama bili veoma brižni i ljubazni, krenuli smo do posljednjeg prebivališta “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti” – Josipa Broza Tita. Tu smo se upisali u knjigu dojmova, zastali trenutak, a onda krenuli prema hramu sv. Save,

najvećem hramu na Balkanu. On se gradi već više od 70 godina, pošto je za vrijeme Jugoslavije izgradnja bila u fazi stagnacije. Uistinu je ogroman hram, iznimno zdanje. Pored njega je Sveučilišna biblioteka, malo starije soc-realističko zdanje, po ljepoti daleko ispod našeg NSB-a. Obilazak smo završili ručkom u restoranu ‘’Stara Hercegovina’’, uz mesni meni i litre odlične pive. Drugi dan isto nas je uhvatilo loše vrijeme, čak lošije negoli prvog dana. Pošli smo na glavni trg te pošli Knez Mihajlovom ulicom prema Kalemegdanu, beogradskoj utvrdi. To je zapravo najstariji dio Beograda, gdje se mogu vidjeti i ostatci antičkog Singidunuma, ali i mnogo mlađe zgrade. Vojni muzej, mala zoološka zbirka, spomenici narodnim herojima NOB-a samo su neke od čari Kalemegdana. Iako je snijeg napadao do koljena, bilo je jako lijepo. Domaćini su nas uvjerili da je mnogo ljepše ljeti i na proljeće, kad je tu poprište mnogih kulturnih zbivanja. Umorni i pothlađeni, odlučili smo se ugrijati uz obrok i mnogo pive. Sjeli smo u jednu zgodnu pivnicu, ‘’Mini pivaru’’. Uz prozor nam je pogled krasila zgrada hotela ‘’Moskva’’. Jeli smo, naravno, ćevape, jer bi bio grijeh otići iz Beograda, a ne probati kako to rade ovdje. Neko vrijeme smo proveli uz zabavu i veselje, prisjećajući se i uspoređujući sjećanja iz mladosti. Pošto nam je to bila zadnja večer, morali smo odlučili gdje ćemo je provesti. Neki su tulum nastavili u KST-u, beogradskoj inačici KSET-a, dok su drugi krenuli da vide Beogradski studentski grad, dio novog Beograda. Njihov studentski grad, radi usporedbe, broji oko 10 tisuća stu-

denata i stvarno je ogroman. Idućeg jutra oprobali smo njihovu menzu. Hrana je kao u nas, ništa posebno. Oni čak i

nemaju opciju naručivanja soka uz jelo, već se može izabrati između soka i slatkiša. Naime, imaju ‘’iksice’’, koje se tamo tako ne zovu, ali se na njih kupuju bonovi za ručak. Jedan bon košta 20-30 dinara, a uključuje cijeli obrok. Stvar koja najviše intrigira je ta da na ulazu u menzu imaju štand s priborom za jelo. Svi nose nekakvu vrstu žetona koju daju na tom štandu, a zauzvrat dobiju pribor za jelo. Kad završe, suđe odnesu i onda jedna zaposlenica menze provjeri je li sve na broju, tj. da li su na okupu nož, viljuška i žlica, i onda vraća taj žeton. Inače, žeton dođe 100 dinara. A za računicu, potrebno je samo maknuti jednu nulu i tako se

dobije iznos u kunama. Nakon doručka našli smo se kod koordinatora razmjene i razmijenili e-mailove i adrese uz domaću lozu (ili je bila šljiva…). Kupili smo još par stvari u dućanu i krenuli putem željezničkog kolodvora. Stvarno nam je bilo teško odvojiti se od ovih predivnih ljudi koji su nas uistinu dočekali nadasve srdačno i odnosili se prema nama s velikom pažnjom. Dogovorili smo se da ćemo ostati u kontaktu i s tugom u srcima ostavili sa sobom novostečene drugove i drugarice. Možda se još koji put vidimo u Beogradu…u Zagrebu sigurno.

Beograd u posjetu Zagrebu T Miloš Miljković

Miroslav Uremović

Poslije mnogo priprema, odlaganja i tome sličnog, dođe i taj dan. Idemo u Zagreb, da zaokružimo razmjenu započetu još u ožujku ove godine. Četa mala, ali odabrana i željna novih iskustava i poznanstava, krenula je na put.

U Zagreb stižemo 27.10. i tu nas čekaju stari prijatelji Miro, Boško, Hrvoje, Boris, Matej i Goran. Pošto je dan već pri kraju, poslije smještaja očekuje nas noćni obilazak Zagreba, ustvari to je samo početak. Obilazak Zagreba i okoline se pokazao kao prilično naporan, ali i beskrajno interesantan zadatak. Donji i Gornji grad, sa mnoštvom interesantnih spomenika i građevina, sa specifičnom arhitekturom, u kojoj se uočava kontinuitet građenja i planiranja, zaista nas impresionira. Naravno, tu je i Miro sa puno korisnih informacija o raznim građevinama i uopće povijesti Zagreba. Na pisca ovih redova

najjači utisak ostavili su kula Lotrščak i crkva sv. Marka sa cjelokupnim trgom, Hrvatskim Saborom na jednoj, i Banskim dvorima na drugoj strani. Nismo zanemarili ni večernji život, pa smo tako vidjeli i kako se studenti u Zagrebu zabavljaju u Klubu Studenata Elektrotehnike (KSET). Naravno, to je i prilika da sretnemo neke poznanike sa drugih EGEA dešavanja, što naravno nismo propustili. Posjet fakultetu je nešto što se nije smjelo propustiti. Tu smo vidjeli kako izgleda prostorija KSG i EGEA Zagreb, ono što mi u Beogradu nažalost nemamo. Upoznali smo i neke profesore, tako da je utisak o fakultetu kompletan. Dva izleta u okolinu Zagreba su posebna priča. Penjanje na Medvednicu do tvrđave Medvedgrad bilo je fantastično iskustvo, prije svega zbog prelijepe prirode i jesenjih boja, kojima je šuma bila okićena. Iako je bilo malo naporno, pri pogledu na raznolikost boja, sve se zaboravlja. Hladno pivo i pogled sa Medvedgrada dovoljni su, uz prethodno rečeno, da nam povrate energiju. Drugi izlet bio je do špilje Veternica, gdje su nađeni ostaci Špiljskog medvjeda. Iako je samo mali dio turistički uređen za posjetitelje, to je sasvim dovoljno da steknete pravi utisak o ovoj zaista lijepoj i interesantnoj pećini. Na kraju, što reći. Kada je društvo pravo, vremena je malo! Zahvaljujući našim domaćinima puno smo vidjeli, ali smo dobili i nagovještaje čega to još ima u Zagrebu i Hrvatskoj. Razlog više da ponovo dođemo i družimo se. Zato pozdrav do sljedećeg druženja!

VIKEND NA VELIKOJ PLANINI

T Monika Dončević i Ana Keleminec Rano jutro, pola šest (ostatak teksta se ne uklapa) nedavne nam subote probudio se dio puta željnih geografa i krenuo na mjesto sastanka za vikend v Slovenijo…ostatak se još saftao pod dekama. Dvanaest članova Kluba pod vodstvom predsjednice Petre i njene desne ruke Ane (ne Šeene) sjeo je na vlak (ne Orijent-ekspress) i krenulo ka Ljubljani. Nakon kratke vožnje, na

Ljubljanskom kolodvoru su nas dočekale četiri miroljubive geografske spodobe, koje su nam omogućile i raznim aktivnostima uljepšale dvodnevni boravak na Velikoj planini. Šofer Tajan prigrlio je vrle nam momke, koji curama u autu mjesta nisu dali , dok su krhke žene (+ Filip kao jedini pravi muškarac), pod vodstvom predsjednice kluba slovenskih geografa Zale i kolegica Anitke i Kristine, sjele na neobično očuvani bus za Kamnik. Onda smo se zavalili u birtiju i ubijali vrijeme u ugodnom čavrljanju uz kavu i mandarine. Zatim se šoferu Tajanu pridružio i šofer Gašpar ilitiga Schumacher (sreća da su ceste asfaltirane jer u suprotnom nismo sigurni da bi naše kosti to izdržale…i hvala vozaču na izlaganju o alpskoj glacijaciji) koji su nas prevezli do žičare. Podno Ve-

like planine smo se ukrcali na gondolu ilitiga žičaru, u kojoj su neki pretrpjeli najveće strahove u životu! Branimire ne brini, drugi puta ideš pješke. Nakrcani paketima pive i toaleta potražili smo naš brlog u kojem se puno toga zanimljivoga dogodilo. Domaćini su nas čebulom tjerali na plač (Željki odlazi titula za najcrveniju osobu), jesti nam nisu dali do pola osam (ali bez zamjerki za kuharice Kristinu i Zalu jer je gulaš bio odličan), zamalo nas izgubili u mrkloj noći usred ciče zime navrh Velike planine, kad su se neki od nas već jedva držali na nogama od previše vina i ječmenog sokića…Branimir i Andrija do daljnjega apstiniraju od istoga!!! Nakon kratke šetnje uslijedio je DC ilitiga drinking contest koji je još više probudio pustolove u nama, a naravno GeoFilip nas je počastio predavanjem o zen ispijanju pive, a nije zaostao ni u iskazivanju svojih pjevačkih sposobnosti terora.. ups tenora. Pjesmom smo uveličali potvrđivanje Plitvičke deklaracije potpisivanjem novosastavljene Velikoplaninske deklaracije…onda smo se kolektivno raspjevali za dobra stara vremena, malo otplesali i poštambiljali za višednevnu uspomenu. Za svakoga se našlo po nešto pa si je tako Ivana Mala dala oduška na narodnjake, Marijeta uz gitaru, nekolicina nas uz alkohol, iako ga je Josipu zvanom Jozo u ovim količinama bilo premalo. Već izmoreni događanjima protekloga dana, oko tri-četiri u noći većina nas je već legla

Monika Dončević

dok je muški trio fantastico imao manevre u prizemlju. Dana drugoga, kad smo se svi digli, dočekao nas je doručak nakon čega smo polako spakirali krpe i krenuli natrag do Ljubljane…a tamo su nas Zala i Anitka odvele u razgledavanje grada. Obišli smo ga brzinom svjetlosti i posjetili neke najznačajnije građevine i oduševili se izljevom cijeloga grada na Prešernovom trgu. Pogostili smo se u studentskoj menzi i masovno navalili na pizze, što je jako iznenadilo tetu kuharicu, ali svaka čast vašoj kuhinji jer naša nije takva! Nakon još jedne kratke šetnje uvalili smo se u Salon gdje smo napeto iščekivali da iza neke štange proviri neka egzotična plesačica. Onda je došlo i vrijeme rastanka, vlak je već čekao na stanici, pa smo brzo prebacili stvari i prije polaska se pozdravili sa Slovencima. Izmoreni i puni novih iskustava završili smo još jedan susret s geografima

susjedne nam zemlje..nekima tek prvi, ali nikako posljednji! I to bi bio kraj… Zahvaljujemo se Zali,Kristini, Anitki i Tajanu što su nas rasplakali, nahranili, educirali i družili se s nama, a osveta za čebulu slijedi u jednom od narednih druženja!!!

U SVAKO DOBA DANA [Sakam Skopsko]

RAZMJENA SKOPJE – ZAGREB 3. – 8. 11. 2005.

T&F Maja Hrustić Sve je počelo na Zagrebačkom željezničkom kolodvoru kad je Ivan iliti Dapski izvadio grickalicu i uredio nokte. Za put spremni! Nije nam baš sjela svađa s kondukterom oko rezervacija ali smo zadržali zle misli za sebe i sjeli u odvojene kupeje! Imali smo ugodna druženja s beračima jabuka, komičnom carinicom i mamom kojoj se nitko ne bi volio zamjeriti jer inače slijedi „izbacit ću te ko mleko iz vlaka“. Nakon 16 sati vlakovanja i debilisanja konačno smo razgibali ekstremitete i udahnuli svježeg Skopskog zraka. „Molili“ su nas da se otuširamo, pa smo im se smilovali. Nakon kraćeg odmora bilo je vrijeme za prvu žurku u klubu Marakana. Uslijedilo je cjelonoćno degustiranje Skopskog piva, naslikavanje i zbližavanje. Drugog dana posjetili smo PMF Skopje i upoznali šefa odsjeka. Predavanje bijaše vrlo zanimljivo, poučno čak, ali neki su se trudili držati oči otvorene. Kava je sjela ko naručena, a zaključak već poznat iz Poljske: „Ne spavati, razgledavati“. Ajmo do trga! Prisjetili smo se da je Skopje rodno mjesto Majke Tereze, čije je pravo ime Gondza Bojadziu. Odmah blizu njene statue postoji Krašev dućan, ali smo zauzdali apetite. Šokirali smo se realističnošću spomenika žene nastradale u potresu 1963. g. Na satu stare željeznice stalo je vrijeme, a Muzej grada Skopja vratio nas u prošlost. U Ramstor shopping centru proveli smo iznenađujućih pola sata. Slijedi posjet modernoj katoličkoj crkvi u kojoj smo pronašli molitvenike na hrvatskom jeziku. Zbog gladi na sedmu požurili smo u Sedmicu na hamburgere. Na kraju dana posjetili smo pravoslavnu katedralu Sv. Klemen Ohridski. Bilo je dosta hrabro stajati ispod lustera teškog 5 tona. Žurka broj 2 je Hrvatska večer uz romantični ugođaj, živu muziku i kikiriki. Treći dan je svanuo i svi putevi vode do trga. Počinje učenje o kulturi Skopja. Preko Kamenog mosta na rijeci Vardar prelazimo u stari dio grada. U nekadašnjem Dautpaša Amamu (kupka) otvorena je galerija. Na-

jkul izložak koji pamtimo su svijetleći tuljci. Šetnja Bazaarom (Stara Čaršija i bivši centar) otkrila je mnoge suvenirnice, zlatarnice, burekđinice... Spuštamo se u Kapan An sa zanimljivom fontanom. U gradskom muzeju Makedonije dočekala nas je ljupka voditeljica i uvela u priču. Vidjeli smo arheološke ostatke, ikone, narodne nošnje... Bila je to cjelokupna interpretacija nekadašnjeg života, običaja i navika ljudi. U sklopu muzeja na otvorenom nalazi se Kursumli An gdje je prije bilo mjesto za odmor, a danas se tu održavaju kazališne predstave. Bezisten (iliti mjesto gdje se prodaje odjeća) odisalo je duhom istoka. Na izlazu smo uočili jednu od mnogih raketa (džamija).

Ispred kipa Majke Tereze Opet malo „kupanja“ u Cifte Amam. Tamo smo se kulturno uzdizali uz fora fotke, a našli smo i mistično Uskršnje jaje. Vrijeme je za kavu, malo sna i smrzavanja. A zatim žurno žurkanje u vrućoj birtiji. Sljedećeg jutra našli smo se ispred Kocine (ali nije Una) osnovne škole nakon slasnog bureka i jogurta za doručak. Onda smo neko vrijeme hičhajkali uzbrdo Vodnom do Milenijskog križa. Skoro smo izgubili Helgu, ali nije se predala. Na vrhu Krštovar od 1066 m malo smo repali, divili se maglovitom pogledu na grad, a zatim zasjeli da nešto meznemo

uz topli čaj i pokoju čakulu. Marjan nam je održao predavanje o geologiji. Pri silasku smo na padinama uočili manastir Sv. Pantelejmon, inače pod UNESCO zaštitom. Vrijeme je za Nescaffe! A za kraj dana večer vrućih ritmova i uljuljanih bokova uz R’N’B u Colosseumu. Ponedjeljak je obično najgori dan u tjednu jer slijede obaveze. Mi smo srećom bili daleko od toga i opuštali se u prirodi. Vozimo se izvan grada do rijeke Treske. Družili smo se s Pesekicom i Macom prije kretanja do HE Matka. Divimo se kanjonu i osvajamo puteve bez kraja. Na obali jezera ulazimo u manastir Sv. Andreja. A onda pećinska kavana i čaj za vorming ap. Večer je provedena kod Tanje uz neuspjeli DC, ali zbog „Štofleca“ će mnogi morati ponavljati tablicu množenja. Nema smijeha, možda samo nekome 7 nije sretan broj! Kraj je sve bliže, ali ima još vremena za razgledavanje. Za početak barokna crkvica Svetog Spasa, sa rezbarijama u drvetu. Sarkofag revolucionara Goce Delčeva drže tri stuba koji simboliziraju 3 dijela Makedonije: Vardarska, Egejska i Pirinska. Razgledavamo i njegov muzej. Sa tvrđave Kale puca divan pogled na grad. Zoki se uživio u ulogu snajperiste i glumio Peru Djetlića. Na najvišem dijelu Skopja stoji Mustafa Paša raketa. Ostavili smo cipele na ulazu i nadali se da ih netko nebu maznul.

Žurka u Marakani

Ostatak dana obilježen je šopingiranjem i poziranjem naše Severine Helene. Posljednjata žurkata u Marakani i noćna šetnja uz Vardar. Zadnji dan ujutro kavica na željezničkom kolodvoru, hugs & kisses. See you later Macedonians! A onda još jedna poludnevna vožnja vlakom uz Skopsko u ruksaku i sjetni pogled kroz prozor. Nakon nekoliko sati sna ne sakam više Skopsko, sada želim juhicu. KRAJ NA PROGRAMATA ...uz prigodnu pjesmu „Još su ti vreli obrazi, u oku sjaj ne prolazi, jos ti na licu piše pila si“. (Obrada hita „Čija si“ poznatog Makedonskog pjevača Toše Proeskog).

Anketa o KSG-u !

Poštovani studenti! Ove godine željeli smo ispitati koliko su studenti Geografskog odsjeka upoznati s radom Kluba studenata, a s obzirom na to da je kroz posljednjih nekoliko godina uočen trend smanjivanja interesa studenata za nacionalne aktivnosti, te rastući interes za međunarodne aktivnosti, posebice studentske kongrese. Namjera nam je bila ispitati i vaše očekivanje od njegovog budućeg rada, kako bismo dobili smjernice u razvoju Kluba. Sa svake godine studija ispitano je 35% studenata. Jeste li upoznati s radom Kluba studenata geografije Zagreb? ��

Jeste li se tijekom studija ikad učlanili u KSG Zagreb? ��

��

�

��

Ako ste se ikad učlanili, koliko često obnavljate svoje članstvo? ��

��

Iz kojih izvora dobivate najviše informacija o radu KSG-a?* ��

��

*Ispitanici su mogli zaokružiti više odgovora.

��

Jeste li do sada sudjelovali u nekoj od aktivnosti KSG-a Zagreb (kao sudionik ili organizator)? ��

��

U kojim aktivnostima ste sudjelovali? ��

��

Kako ocjenjujete ukupni rad KSG-a Zagreb na ljestvici od 1 do 5?

Smatram da KSG Zagreb ima: ��

��

Na pitanje “Što biste željeli promijeniti u radu KSG-a Zagreb” kod ispitanika 1. godine odgovorilo je samo 39,53%, 2. godine 28,89%, 3. godine 40,43% te 4. godine 35,48%. Odgovore ispitanika s 1. godine svrstali smo u ove kategorije: ništa (58,82%), više informirati studente (17,65%), ne znam (11,76%) te ostalo (11,76%); 2. godine u ove kategorije: aktiviranje novih članova (23,08%), veće zauzimanje za prava studenata (15,38%), više informirati studente (15,38%) te ostalo (53,85%); 3. godine: više aktivirati i informirati studente (21,05%), više putovanja (10,53%), omogućiti veći broj aktivnosti novim članovima (10,53%), upravljanje (10,53%), upravu (10,53%), ne znam (10,53%), te ostalo (26,32%); 4. godine: ništa (27,27%), više izleta i druženja (27,27%), više informirati studente (18,18%) i ostalo (27,27%). Na pitanje ˝Što vas motivira kako biste više sudjelovali u aktivnostima KSG-a˝ kod ispitanika 1. godine odgovorilo je samo 23,25%, 2. godine 24,44%, 3. godine 36,17% te 4. godine 35,48%. Odgovore ispitanika s 1. godine svrstali smo u ove kategorije: ništa 50%, izleti i putovanja 30%, ostalo 30%; 2. godine: putovanja i druženje (45,45%), ništa (36,36%), tulumi (18,18%), 3.godine: putovanja i druženje (46,67%), terenska nastava, izleti, ekskurzije (20%), ostalo (33,33%); 4. godine: putovanja i druženje (45,45%), ništa (27,27%), tulumi (18,18%), ostalo (18,18%).

Na pitanje “U kojim aktivnostim nacionalnog karaktera biste htjeli sudjelovati?” kod ispitanika 1. godine odgovorilo je 44,19%, 2. godine 17,78%, 3. godine 36,17%, te 4. godine 32,26%. Ispitanici s 1. godine naveli su: izlete i ekskurzije (84,21%), tulume (21,05%), sve aktivnosti (21,05%); 2. godine: izlete i ekskurzije (75%), druge aktivnosti (25%); 3. godine: izleti i ekskurzije (64,71%), druge aktivnosti (29,41%); 4. godine: izleti i ekskurzije (80%), tulumi (30%), druge aktivnosti (20%). Na pitanje “U kojim aktivnostima međunarodnog karaktera biste željeli sudjelovati?” kod ispitanika 1. godine odgovorilo je 39,53%, 2. godine 17,78%, 3. godine 31,91% te 4. godine 29,03%. Ispitanici s 1. godine naveli su izlete u susjedne zemlje (52,94%), studentske razmjene (47,06%), studentske kongrese (17,65%); 2. godine: studentske razmjene (62,50%), studentske kongrese (25%), druge aktivnosti (37,50%); 3. godine: studentske razmjene (40%), izlete (20%) te druge aktivnosti (40%); 4. godine: izlete u susjedne zemlje (33,33%), studentske kongrese (22,22%) te druge aktivnosti (55,55%).

Pri realizaciji raznih projekata pomogli su nam: Bavaria pivo d.o.o. Bilokalnik d.d. Coca Cola Beverages Hrvatska d.d. DON DON d.o.o. Dvorac Trakošćan Franck d.d. Geografski odsjek PMF-a Gisdata d.o.o. Gorup d.o.o. Grad Klanjec Gradski ured za obrazovanje i sport Hrvatska turistička zajednica Krapinsko-zagorska županija Meridijani izdavačka kuća Muzej “Staro selo” Kumrovec Odvjetnički ured ‘Alan Gredelj’ Prirodoslovno-matematički fakultet Studentski centar u Zagrebu Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu Turistička zajednica grada Daruvara Turistička zajednica grada Varaždina Turistička zajednica grada Zagreba Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije Zagrebački električni tramvaj d.o.o.

Hvala im svima!

� ��

��