Broj09 by Klub studenata geografije Zagreb

List Kluba studenata GEOGRAFIJE Zagreb

br. 9

16 E

(Å¡esnaesti meridijan)

Zagreb, rujan 2008. Glavni i odgovorni urednik: Mario Krpanić

Riječ urednika

Art direktor: Mario Krpanić Lektura: Blaženka Bogdanović Mateja Horvat Matea Ivanov Mario Krpanić Marijana Mustapić Ankete: Mateja Horvat Mario Krpanić Grafikoni za ankete: Iva Basuga Naslovnica: Viktorijini slapovi na rijeci Zambezi Logo ‘16. Meridijan’ na naslovnici: Nenad Krpanić Izdavač: Klub studenata geografije Zagreb PMF - Geografski odsjek Marulićev trg 19/3 10 000 Zagreb, RH web: www.ksg.hr mail: ksg.zagreb@gmail.com Tisak: Trnjanski zavoj br. 5, 10 000 Zagreb Tel: +385 (1) 6156 027 www.prodigital.hr Časopis izlazi uz pomoć Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu i besplatan je za članove Kluba studenata geografije Zagreb.

Poštovani čitatelji, pred vama je 9. broj 16. Meridijana! Ove godine novoj “garnituri” primarna zadaća bila je očuvati kontinuitet izdavanja i, po mogućnosti, ne kasniti s izlaskom časopisa. Ovo potonje je prekršeno - i to rekordno, što zbog relativno kasne smjene uredništva, a što zbog (većim dijelom) neiskustva, no važne lekcije su naučene :) Kako bilo da bilo, kontinuitet je očuvan pa ćemo dogodine moći proslaviti desetogodišnju obljetnicu! I u ovom broju možete pročitati impresije s terenskih nastava, doživljaje “naših” na europskim kongresima te gostiju na zagrebački dio razmjene, održane ekskurzije, ljetnu terensku, putopis o Zambiji ili stručni članak o Amazoni...ipak, najveće svijetlo upereno je na temu broja, a to su diplomski studiji. Ovim putem htio bih se zahvaliti profesorima na trudu što je svaki od 5 smjerova diplomskog studija popraćen pripadajućim člankom koji ujedno predstavlja svojevrstan uvod u nastavak studija 1. generaciji “bolonjaca” (više na str. 19). Također, velika zahvala ide Luki Vukoviću na bezbrojnim savjetima oko uređenja časopisa, Filipu Nevistiću na konstantnoj “gnjavaži” oko anketa, Mateji Horvat na pomoći u njihovoj obradi, Ivi Basugi koja je uskočila sa izradom grafikona, te složnom (i brojnom) timu za lekturiranje. Hvala vam svima!

Sadržaj Ankete o nastavi...................................................................................................2 Teren 1. godine - Pož. kotlina, Lonjsko polje, Hrv. zagorje...................................4 Teren 1. godine - Požega, Senj, Poreč.................................................................5 Teren 1. godine - Istra, Hrv. zagorje, Zg i okolica.................................................7 Teren 2. godine - Vis, Palagruža, Biševo..............................................................8 Teren 4. godine - Sj. Dalmacija...........................................................................10 Teren 4. godine - Dubrovačko-neretvanska županija.........................................13 Ankete o terenima....................................................................................... .......15 Diplomski studiji geografije.................................................................................19 • Nastavnički smjer...................................................................................... .......19 • Fiz. geografija s geoekologijom........................................................................20 • Geografski informacijski sustavi.......................................................................21 • Baština i turizam...............................................................................................22 • Prostorno planiranje i regionalni razvoj............................................................23 Zambija...............................................................................................................25 Amazona..................................................................................................... .......28 Riječ predsjednice..............................................................................................30 Motivacijski.........................................................................................................31 Razmjena Zadar (Zg dio)....................................................................................32 NY party - Rumunjska.........................................................................................33 Kongres Zap. regije - Nizozemska......................................................................34 Kras, Notranjsko.................................................................................................36 Kongres Sj. i baltičke regije - Rusija...................................................................37 Kongres Euromediteranske regije - Španjolska..................................................39 Trojna razmjena Münster-Nijmegen (Zg dio)..............................................42 Brijuni.......................................................................................................45 Lastovo.....................................................................................................49 Godišnji kongres - Poljska........................................................................57 Za 9. broj 16. Meridijana pišu: prof. dr. sc. Zoran Curić Matija Markušić Marin Cvitanović, prof. prof. dr. sc. Sanja Faivre Bojan Pepeonik Ana Popović, prof. prof. dr. sc. Aleksandar Toskić Zrinka Zaninović Mateja Horvat prof. dr. sc. Laura Šakaja Marko Kovač Christian Bašić prof. dr. sc. Dane Pejnović Ana Lešković Iva Basuga Gabrijela Delić Dejan Nemčić Filip Vujasinović Marina Beram Maja Hrustić Mario Krpanić Marko Luketić Luka Vuković Anna Schliehe (Münster) Petra Radeljak Elvedina Travarević Lydia Wilmsen (Münster)

Ankete o nastavi Dragi studenti! Ponovno vam donosimo anonimno anketno istraživanje o nastavi na Geografskom odsjeku, koje smo proveli među svim godinama studija. Studenti su ocijenili predmete koje su slušali u školskoj godini 2006./2007. Zbog različitog odaziva i ispitani uzorak po godinama studija je šarolik, pa smo tako na 1. i 3. godini uspjeli ispitati 30% studenata, na 2. 25%, a studenata koji su apsolvirali u ak. godini 2006./2007. tek 15%. Na kraju se nalaze 10 ukupno najbolje ocijenjenih kolegija te najbolje ocijenjeni po kategorijama. Uživajte!

Godina studija

Ocjena

1. godina

3,38

2. godina

3,25

3. godina

3,00

4. godina

3,91

3. god

Kolegij i predavač

Koncepcija kolegija 3,86 4,23 3,81 3,23 4,17 3,57 3,90 3,61 3,57 4,07 3,82 3,88 3,38 4,19 3,11 4,00 3,84

Organizacija predavanja 3,41 4,26 3,86 3,13 3,91 3,60 3,76 3,71 3,48 4,33 4,09 3,82 3,41 4,27 3,11 3,78 3,72

Zanimljivost predavanja 3,62 4,17 3,86 3,19 3,95 3,46 3,76 3,68 3,57 4,00 3,77 3,91 3,34 4,32 3,00 3,56 4,04

Susretljivost i konzultacije 4.70 4,66 4,03 3,43 4,39 4,18 4,00 3,87 3,78 4,23 4,05 3,94 3,71 4,38 3,11 3,44 3,80

Organizacija ispita 4,00 x 4,3 3,73 x 4,38 x 4,18 x 4,19 x 3,95 3,17 4,48 3,11 3,50 4,50

Objektivnost na ispitima 3,75 x 4,57 4,08 x 4,70 x 4,00 x 4,46 x 3,77 3,40 4,48 3,80 4,00 4,22

Koncepcija kolegija Geografija JI Europe (Pejnović) 4,27 Turistička geografija (Curić) 3,18 Seminar iz tur. geog. (Opačić) 4,63 Geografija mora (Orešić) 3,54 Geoekologija (Bognar) 2,72 Seminar iz geoekol. (Bočić) 3,18 Geoznan.osn.zaštite okoliša(Bognar) x Geografija Hrvatske (Njegač) 3,36 Seminar iz geog. Hrv. (Prelogović) 3,72 Teorija geografije (Šakaja) 3,72 Kulturna geografija (Šakaja) 4,45 Angloamerika (Šakaja) 4,45 Azija (Stiperski) 3,54 Afrika (Vuk) 4,45 Latinska Amerika (Faivre) 3,45

Organizacija predavanja 4,18 3,18 4,72 3,09 2,54 3,18 x 3,36 3,54 3,91 4,63 4,45 3,45 2,72 3,09

Zanimljivost predavanja 4,18 3,91 4,45 4,09 2,54 3,27 x 3,18 3,27 3,18 4,72 4,63 3,63 4,63 3,09

Susretljivost i konzultacije 4,81 4,45 3,81 3,72 2,81 4,09 x 3,72 3,91 4,36 4,81 4,45 3,63 4,45 3,81

Organizacija ispita 4,45 4,36 x 4,09 2,54 x x 4,36 x 4,36 4,72 4,63 3,45 4,72 4,18

Objektivnost na ispitima 4,27 4,55 x 4,36 1,81 x x 4,63 x 4,18 4,72 4,36 4,36 4,72 4,36

Ruralna geografija (Pejnović) Sem. iz ruralne geografije (Lukić) Urbana geografija (Njegač) Urbana geografija (Henkel) Seminar iz urbane g. (Prelogović) Ekonomska geografija (Jakovčić) Seminar iz ekon. geog. (Jakovčić) Prometna geografija (Jakovčić) Seminar iz prometne g. (Čanjevac) Industrijska geografija (Stiperski) Sem. iz industrijske geog. (Lončar) Geografija Europe (Nejašmić) Geografija Rusije(Šakaja) Metodika nastave geografije (Curić) Politčka geografija (Henkel) Zemlje u razvoju (Henkel) Australija s Oceanijom (Filipčić)

4. god

Kolegij i predavač

1. god

Kolegij i predavač

Koncepcija kolegija 2,63 3,26 3,04 4,20 4,70 3,50 3,00 4,03 3,28 4,40 3,77 4,27

Organizacija predavanja 2,83 3,26 2,95 4,20 4,66 3,03 2,72 3,87 2,89 4,40 3,47 3,83

Zanimljivost predavanja 2,73 2,53 2,59 3,63 4,50 3,27 2,52 3,93 3,11 3,97 2,87 4,00

Susretljivost i konzultacije 3,48 4,00 4,19 3,88 4,76 3,04 3,70 3,82 3,22 4,00 3,63 4,04

Organizacija ispita 3,70 3,75 3,88 4,10 x 2,97 x 4,47 x 4,50 x 4,27

Objektivnost na ispitima 3,93 3,96 4.29 4,43 x 3,43 x 4,63 x 4,57 x 4,46

Koncepcija kolegija Turistička geografija (Curić) 3,89 Sem. iz turističke geog. (Opačić) 3,58 Geomorfologija (Bognar) 3,81 Sem. iz geomorfol. (Bočić) 4,46 Industrijska geografija (Stiperski) 4,32 Sem. iz industrijske geog. (Lončar) 3,52 Prometna geografija (Jakovčić) 4,18 Sem. iz prometne geog. (Čanjevac) 4,26 Politička geografija (Henkel) 2,46 Sem. iz političke geog. (Lončar) 3,22 Kulturna geografija (Šakaja) 3,11 Ruralna geografija (Pejnović) 4,29 Sem. iz ruralne geog. (Lukić) 3,81 Ekonomska geografija (Jakovčić) 4,50 Urbana geografija (Henkel) 2,84 Urbana geografija (Njegač) x Sem iz urb. i ekon. g. (Prel. i Jak.) 3,30 Geografija Europe (Nejašmić) 3,89 Geog. Australije i Oceanije (Filipčić) 4,30 Geografija JI Europe (Pejnović) 4,50 Sredozemlje (Orešić) 3,38 Uvod u japanske studije (Stiperski) 4,20 Geografija Azije (Stiperski) 4,40 Geog. osnove glob. (Stiperski) 4,60 Sem. iz geog. osnova glob. (Lončar) 4,40 Geografija Rusije (Šakaja) 3,75

Organizacija predavanja 3,75 3,50 3,67 4,62 4,25 3,81 4,39 4,44 3,04 3,41 3,36 4,32 4,00 4,29 3,36 x 3,26 3,82 4,17 4,50 3,13 4,13 4,40 4,60 4,40 3,75

Zanimljivost predavanja 4,18 3,50 4,04 4,27 4,29 3,07 3,86 3,93 2,46 3,04 3,04 3,93 3,74 4,07 2,72 x 3,19 3,64 4,30 5,00 3,63 4,33 4,40 4,60 3,80 3,75

Susretljivost i konzultacije 3,71 3,79 3,52 4,38 4,11 4,04 4,61 4,70 3,21 3,96 3,50 4,82 3,96 4,46 3,00 x 3,56 3,50 4,13 5,00 3,25 4,00 4,40 4,40 4,40 3,25

Organizacija ispita 4,14 x 2,96 x 4,26 x 4,61 x 2,78 x 3,29 4,52 x 4,43 x 3,00 x 4,14 4,25 4,50 3,00 4,20 4,20 4,60 x 3,75

Objektivnost na ispitima 3,82 x 2,67 x 4,41 x 4,75 x 3,35 x 3,57 4,37 x 4,50 x 2,95 x 3,93 4,15 4,50 2,86 4,47 4,40 4,80 x 3,5

Uvod u geografiju (Šterc) Stat. i grafičke metode (Bašić) Vježbe iz stat. i graf. metode (Bašić) Kartografija (Toskić) Vježbe iz kartografije (Spevec) Klimatologija (Filipčić) Vježbe iz klimatologije (Maradin) Hidrogeografija (Orešić) Seminar iz hidrogeog. (Rendulić) Demogeografija (Nejašmić) Vježbe iz demogeografije (Bašić) Geografija mora (Orešić)

2. god

Kolegij i predavač

Top 10 - Po kategorijama

Top 10 - Ukupni poredak Pozicija

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

Naziv kolegija

Predavač

God.

Uk.prosjek

Kulturna geog. Geog. JI Europe Vježbe iz kartogr. Afrika Geog.osnove glob. Angloamerika Sem. iz geomorfol. Sem. iz turist. g. Prometna geog. Ekonomska geog./ Ruralna geografija

Šakaja Pejnović Spevec Vuk Stiperski Šakaja Bočić Opačić Jakovčić Jak./ Pejn.

4. 2. 1. 4. 2. 4. 2. 4. 2. 2./ 2.

4,67 4,67 4,65 4,61 4,60 4,49 4,43 4,40 4,40 4,37

Kategorija

Naziv kolegija i voditelj

Koncepcija kolegija

Vježbe iz kart. (Spevec,1.g) Sem. iz tur. (Opačić, 4.g) / Afrika (Vuk,4.g) Geografija JI Europe (Pejnović, 2.g) Geografija JI Europe (Pejnović, 2.g) Kult. geog. (Šakaja, 4.g) / Afrika (Vuk,4.g) Geog. osnove glob. (Stiperski, 2.g)

Organizacija predavanja Zanimljivost predavanja Susretljivost i konzultacije Organizacija ispita Objektivnost na ispitima

Prosjek ocjena

4,70 4,72 5,00 5,00 4,72 4,80

Požeška kotlina, Lonjsko polje, Hrvatsko zagorje Teren 1. godine Tekst i fotografije: Bojan Pepeonik Terensku nastavu u vodstvu profesora Nejašmića i profesorice Bašić započinjemo polaskom iz Zagreba u 7 i 30. Krećemo autocestom D4 prema Slavoniji te se isključujemo kod Okučana i upućujemo prema Sloboštini prolazeći kroz Lipik i Pakrac. U 10 i 30 dolazimo na eko-imanje ˝Mavrović˝ na kojem se osim proizvodnje kruha, čuva i uzgaja prirodno nezagađeno sjeme prikupljeno iz cijelog svijeta. Eko– imanje ˝Mavrović˝ smješteno je na 300 Ha zemljišta te se na njemu, između ostalog, nalazi i eko–centar namijenjen za edukaciju učenika, poljoprivrednika, odnosno svih zainteresiranih, te banka sjemena koju financira Zagrebačka banka. Nakon predavanja i obilaska upućujemo se prema Kutjevu u posjet Kutjevačkim podrumima. Kutjevački podrumi osnovani su 1232. godine. te predstavljaju simbol hrvatske kontinentalne vinske kulture. Danas za proizvodnju vina koristi se oko 800 ha vinograda (od kojih je 400 u vlasništvu Kutjevačkog podruma), te se po svome sortimentu kutjevačko vinogorje ubraja među najkvalitetnija hrvatska vinogorja. Nakon degustacije vina, kratkog pogleda na arhiv i druge najveće bačve za vino u Hrvatskoj (u koju stane 53 520 litara), put nas vodi u PP Papuk, točnije u Jankovac, preko prevlake Kapavac (790 m) između Papuka i Krndije te kroz Orahovicu - rodno selo aktualnog predsjednika RH Stjepana Mesića. Park Jankovac nekadašnji je posjed grofa Josipa Jankovića na kojem

i Zagreba u 9 sati i vožnjom prema Sisku kroz Novi Zagreb i Veliku Goricu. U Sisak stižemo oko 10 sati. Sisak je jedan od najstarijih gradova u Hrvatskoj – na području na kojem su obitavali Iliri u 4. st. pr.n.e. prodiru Kelti te osnivaju grad Segesticu na desnoj obali Kupe. 34. god. Park Jankovac pr.n.e. Segesticu ruše Rimje dao sagraditi dvorac (današnji ljani pod vodstvom Oktavijana te planinarski dom), te urediti dva jez- na lijevoj obali osnivaju Sisciu. era, a danas se nalazi u sklopu PP Na temeljima toga grada nalazi se Papuk koji je 2007. godine uvršten današnji Sisak. Osim razgledavanja u Europsku, odnosno UNESCO centra i rimskih zidina upućujemo – ovu mrežu geoparkova. Svoj put se također u industrijsku zonu nastavljamo prema Požegi u koju grada u kojoj kroz vožnju razgledastižemo oko 16 sati. Požega se prvi vamo sisačku rafineriju i željezaru put spominje 1227. godine, kada je te stambeno naselje izgrađeno za sagrađen grad-utvrda pod nazivom radnike tih pogona. Nakon posjeta Castrum de Posege. Razgledavanje sisačke utvrde Stari grad krećemo započinjemo vožnjom kroz indus- prema Čigoću. Čigoć je 1994. trijsku, tj. gospodarsku zonu. Na- godine proglašen Europsko selo kon šetnje kroz centar i po starom roda (kao prvo takvo u Europi i u šetalištu (Stari grad) krećemo pre- svijetu) od europske zaklade Euronatur. Zbog iznimno pogodnih ma Zagrebu. Drugi dan započinjemo polaskom uvjeta gotovo na svakom krovu svijaju bijele rode – trenutno je 45 aktivnih gnijezda u kojima prebiva više od 200 roda (čak ih je više u selu nego ljudi kojih je 120). Posjet Čigoću uključuje i razgled etnografske zbirke obitelji Sučić Na ušću Kupe u Savu koja je nastala

Muzej “Staro selo” u Kumrovcu

čuvanjem obiteljskih tradicionalnih predmeta, a upisana je i na listu kulturnih dobara RH. Vožnjom do sela Mužilovčica dolazimo do ceste za ˝veliko polje˝ koje je sastavni dio PP Lonjsko polje. Vraćamo se u smjeru Siska u kojem skrećemo na zapad prema Petrinji u kojoj se zadržavamo samo nakratko na glavnom trgu ispred katedrale. Pov-

ratak u Zagreb. Zadnji dan započinjemo u 8 sati vožnjom prema sjeveru, u Hrvatsko Zagorje. Prvo odredište je Kumrovec, selo najpoznatije kao rodno selo Josipa Broza Tita, ali isto tako kao i jedini muzej na otvorenom (˝Staro selo˝) u RH. Osim uređene rodne kuće druga Tita, uređeno je cijelo selo kao prikaz tradicijskog načina života, običaja i rukotvornih vještina, starih, i pomalo već zaboravljenih obrta. Nakon razgleda sela upućujemo se prema Krapini, točnije prema brdu Hušnjakovo koje je poznato kao najveće svjetsko nalazište ostataka neandertalaca, životinjskih kosti i oruđa iz kasnog kamenog doba. Nalazište je otkriveno slučajno zbog kopanja

materijala za gradnju, a od 1899. godine na njemu je istraživao D.G. Kramberger. Nakon pregleda zbirke u Muzeju evolucije upućujemo se na samo nalazište i do novog, još uvijek neotvorenog muzeja. Iz Krapine odlazimo do Trakošćana, dvorca obitelji Drašković, sagrađenog u 15. st. Nalazi se podno Maceljskog gorja na malom brežuljku okruženom umjetnim jezerom koje se puni iz rijeke Bednje. U Trakošćanu se zadržavamo radi razgleda dvorca te nastavljamo vožnju prema Mariji Bistrici u kojoj ukratko razgledavamo katedralu i upućujemo se prema Zagrebu starom cestom preko Donje Stubice i Stubičkih Toplica.

HRVATSKA U TRI DANA Teren 1. godine Tekst: Elvedina Travarević Fotografije: Mateja Horvat „Hm, ovogodišnja sredstva za vas, 1. godinu, su, hm, mala, hm...pa neće biti klasična terenska, nego ćete ići na tri jednodnevna izleta… hm.“ Tako je nekako započela naša terenska nastava na prvoj godini. Iskreno, nije nas previše iznenadilo, ipak smo već bili na

faksu punih 6 mjeseci, a kad ste na geografiji ni mali zeleni više nisu iznenađenje. I tako smo se, privučeni egzotičnošću ponude, odlučili za kombinaciju FilipčićMaradin... Prvi dan krenuli smo put Slavonije. U Požegi nas je dočeo simpatičan

profesor geografije, već pred mirovinu, koji nam je pokazao staru jezgru i poveo nas centrom grada uz priču o povijesti Požege i Zlatne doline. Zatim smo nastavili prema Velikoj, lijepom slavonskom gradiću gdje smo vidjeli rad i djelo slavnog Zeca (bazene, stadion, Ka-

Razgled Požege meningrad i okoliš). Tu je naš dobri vodič zaboravio svu geografiju i dao se u politiku... Šteta što je sva ta priča neslavno završila jer kada bi se sve osposobilo Velika bi brzo postalo fancy odredište Slavonije. Dan smo nastavili u Kutjevu i poznatim podrumima. Saznali smo svu povijest podruma, kako su ponekad bili komplicirani vlasnički odnosi i načine proizvodnje vina. Također, vidjeli smo veliku bačvu za čuvanje vina, drugu po veličini u Europi, a sve je bilo zanimljivije zahvaljujući našem simpatičnom mladom vodiču koji je sigurno još i dan poslije imao poteškoća s vidom od silnih bliceva uperenih prema njemu...jednoj kolegici on je bio zanimljiviji od bačvi...Prof. Filipčić poklonila je svakome od nas po čašu za uspomenu i odmah nam je bilo toplije oko srca :). U drugom vinogradu vidjeli smo i meteorološku postaju gdje smo i kušali vina na nagovor vlasnika... mora da je prepoznao buduću klijentelu. Nakon toga čak je i asistent

Maradin dobio malo boje u licu :). Drugi dan krenuli smo u suprotnom smjeru. Čuli smo i sve o tvrđavi Dubovec, renesansnom Karlovcu i suvremenom stanju u tom gradu. Već nakon dva sata stajali smo na Vratniku gdje nas je bura toliko propuhala da smo jedva čekali povratak u bus. To mi 45. paralela u bio jedan od najdražih trenutaka terenske jer uvijek se govori o famoznoj buri, ali dok se stvarno ne stane tamo gdje zrak prolazi kroz uski reljefni prolaz nema se baš jasna predodžba o snazi tog vjetra. Usput, pogled s

Vratnika prema moru je prekrasan. U Senju smo bili na 45. paraleli i vidjeli onaj fora natpis „5000 km do ekvatora i 5000 km do sjevernog pola“. I nikad nećemo zaboraviti ručak u Senju: od svih restorana mi smo sjeli u pizzeriju pored koje je bila neka septička ili nešto slično pa su nam muhe pravile društvo cijelo vrijeme... Dok smo nastavljali dalje prema jugu upoznali smo i sve otoke uz obalu koji su se jako lijepo vidjeli. U Karlobagu nas je fasciniralo pružanje kuća uz obalu i Velebit odmah iza njih, a malo manje su nas fascinirale trgovine i hoteli koji se zatvaraju. A treći dan smo obišli Istru: vidjeli smo Mirnu, Rašu i Limski zaljev, Poreč i Rovinj. I kupali smo se... na kiši...Jedino je šteta što nismo imali još neki obilazak gradova s vodičem jer smo imali dovoljno slobodnog vremena. U ova tri dana stvarno smo puno saznali, čuli smo zanimljivosti od naših voditelja i vodiča, a i sami smo držali seminare. Na kraju ne mogu ne pohvaliti prof. Filipčić koja nas je skroz osvojila kada je došla u ružičastom sportskom izdanju, i iako smo se u početku bojali da joj se neće Senju svidjeti naše veselo raspoloženje ona se pokazala vrlo tolerantna i pristupačna. Na kraju je eto, naš tour de Hrvatska à la Filipčić-Maradin sasvim dobro prošao!

ISTRA, ZAGORJE, ZAGREB

Teren 1. godine

Tekst: Ana Lešković Nakon početnog oduševljenja što ćemo provesti 5 dana u Istri, kao hladan tuš dočekala nas je odluka da ćemo umjesto toga svoju prvu terensku nastavu provesti u obliku tri jednodnevna izleta. Svakako bolje od prethodne generacije brucoša, koja na terenskoj uopće nije ni bila, ali smo ostali uskraćeni za večernja druženja koja terensku čine nezaboravnom. Istru smo ipak vidjeli, i to prvog dana terenske nastave. Iz metropole smo krenuli u 8 sati. Prošli smo autocestom pokraj Karlovca, grada na četiri rijeke, nekadašnjeg centra unutrašnjeg riječnog prometa. Nekada se do Karlovca teret transportirao rijekama i dalje zapregama, što se nazivalo kirijašenje. Takav oblik prometa zadržao se do sredine 19. stoljeća. Prisjetili smo se kojim su trasama išle Karolina, Lujzijana i Jozefina te nastavili dalje. 10 h – more na vidiku! Nama kontinentalcima to je uvijek poseban doživljaj, ipak ne vidimo svaki dan more. Za petnaestak minuta stigli smo u Rijeku, najveću hrvatsku luku. Rijeka se razvila iz antičke Tarsatice, a između dvaju svjetskih ratova, kada je bila pod talijanskom vlašću, došlo je do pada važnosti luke jer je bila odsječena od zaleđa. Prošavši kroz tunel Učka, stigli smo na najveći poluotok Hrvatske. Istra ima najgušću prometnu povezanost u državi, a kao poticaj decentralizaciji, županijsko središte

smješteno je u Pazinu. Prošli smo Alejom glagoljaša od Huma do Roča, gdje su postavljeni spomenici glagoljašima, i stigli do Motovuna, primjera akropolskog tipa naselja. Nastanjen je još u rimsko doba i u njegovoj blizini nalazi se posljednja šuma hrasta lužnjaka na Mediteranu. Tartufe nismo tražili, već smo produžili do Pazina gdje nas je dočekao lokalni kolega geograf koji nam je približio Pazin i Istru. Nastavili smo put do najvažnijeg turističkog mjesta u Istri, Poreča, gdje se unatoč tome što feragosto nije bio ni blizu, moglo vidjeti dosta talijanskih turista. Nakon okrjepe i obilaska ovog prelijepog gradića, krenuli smo prema Zagrebu. Drugog dana terenske napravili smo Tour de Zagorje, omanju turneju po zelenim zagorskim bregima. U Zaboku, drugom najvećem zagorskom gradu, zbog povoljnog prometnog položaja i blizine Zagreba razvija se industrijska zona. U obližnjem dvorcu Gredice rodio se znameniti hrvatski književnik Ksaver Šandor Gjalski, koji je u svoja djela često unosio zagorske motive. Tuheljske Toplice, od 2005. Terme Tuhelj, postale su vodeće zagorske toplice od kad su ih slovenski vlasnici temeljito obnovili. U Kumrovcu smo obišli muzej „Staro selo“ u kojem su očuvane izvorne zagorske hiže s originalnim pokućstvom. Kumrovec je poznat kao rodno mjesto Josipa Broza

Tita, pokraj čijeg se spomenika nismo propustili slikati. Prošli smo pokraj poznatog dvorca Veliki Tabor, sagrađenog u 15. stoljeću, te nastavili do Krapine, uz Pazin najmanjeg županijskog središta. Nakon kraće pauze i razgledavanja Krapine krenuli smo do nacionalnog marijanskog svetišta Marije Bistrice i nastavili do Gornje Stubice u kojoj se nalazi Muzej seljačkih buna smješten u dvorcu Oršić, spomenik Matiji Gupcu kipara Antuna Augustinčića te više od 400 godina stara Gupčeva lipa. Zagrebu je bio posvećen treći dan terenske nastave. Sastanak je bio zakazan kod Glavnog kolodvora gdje smo se upoznali s radom GPS uređaja. Prošli smo dijelom Lenucijeve potkove do Trga bana Jelačića te zastali na Gornjem gradu kako bi se prisjetili etapa širenja Zagreba. Nastavili smo do Cmroka gdje nas je čekao autobus. Provezao nas je do zapadnog dijela grada, a zatim smo obišli južni dio sve do Sesveta. Tu je završio naš obilazak zagrebačkog područja te smo se vratili u centar Zagreba. Unatoč tome što smo veći dio terenske nastave proveli u autobusu, nije nam bilo dosadno - društvo je bilo odlično, a i vođe puta, prof. Toskić i asistentica Spevec, učinili su sve kako bi nam terenska bila zanimljiva. Radujemo se sljedećoj terenskoj!

Vis - Palagruža - Biševo Bognar - Faivre

Teren 2. godine Tekst i fotografije: Marko Kovač i Marko Luketić Palagruža i Bognar – zato smo se odlučili za ovu terensku nastavu. Uz osamdesetak studenata istraživačkog i nastavničkog smjera, na ovaj teren išlo je i desetak profesora i prijatelja profesora Bognara, kojem je ovo bila posljednja terenska nastava. Vozili smo se autocestom Zagreb – Split, a prvo stajanje bilo je na odmorištu Dobra, nedaleko Ogulina. Iako je bilo jutro, a vrijeme nije bilo očaravajuće, svi su bili puni energije i veselo raspoloženi. Krenuli smo s kašnjenjem, a onda smo zbog fizioloških potreba morali ubrzo stati u odmorištu Zir, neposredno prije čvora Gornja Ploča. Nakon kratke pauze krenuli smo punim gasom put Splita. Kad smo prošli tunel sv. Rok ugledali smo naše modro Jadransko more iznad kojeg je bilo vedro nebo, za razliku od oblačne Like. Pogledom unatrag smo se oprostili od najveće hrvatske planine i predivnih Tulovih greda, koje su među najljepšim lokalitetima Velebita. Do splitske luke smo pažljivo slušali profesora Bognara, koji nas je

Relaksacija na brodu

«zasipavao» korisnim geomorfološkim i geotektonskim informacijama. To pričanje nije bilo naporno jer je profesor u pojedinim dijelovima ubacivao anegdote koje su nas rasplakale od smijeha. Došavši u Split imali smo slobodno sat vremena, kojeg je većina nas potrošila na šoping kratkoročnih proizvoda. Za dva i pol sata smo došli u grad Vis na otoku Visu i roba koju smo kupili u Splitu je stvarno kratko trajala. U zalasku sunca naš nas je bus odmah odveo iz Visa u Komižu, gdje smo se smjestili u hotel Biševo. Nakon večere smo upoznali ulice Komiže, a večer smo okončali druženjem na plaži ispod hotela. Drugi dan je bio dan kojeg smo svi čekali. Rano ujutro smo se probudili i iznimno smo u hotelu imali doručak prije sedam sati kako bi do osam sati krenuli brodom do Palagruže, najudaljenijeg otočja Hrvatske. Vedro nebo, slab vjetar i skoro bonace bili su idealni uvjeti za plovidbu. Nakon sat vremena nismo vidjeli kopna oko sebe. Sljedeća dva sata na obzoru nam je bilo samo modro more. U jednom trenutku smo vidjeli nekakav otok koji se povećavao iz minute u minutu. Bila je to Velika Palagruža sa svojim otočjem. Na samom otoku nema nikakvog pristaništa nego se sa kaićem u grupama vozi do same plaže na gdje se kaić nasuka i vraća natrag. Ljepota mora i otoka bila je prejaka, pa smo umjesto čekanja na red skočili s broda i doplivali do plaže. Palagruža broji tri povremena stanovnika koji žive u svjetioniku, koji je izgrađen još za vrijeme Austro-Ugarske. Skoro nismo ušli u svjetionik jer nismo

imali nekakav potvrđeni papir, ali je to prof. Bognar sredio svojim sposobnostima i poznanstvima. Poslije je uslijedilo kupanje, a veliki broj studenata i par profesora doplivalo je do broda s obale. Krenuli smo natrag uz pratnju glazbe, sunca i pića, za kojeg se brod vrlo spremno za nas opskrbilo. Kad smo se opet vozili po pučini pozdravili su nas uvijek zabavno raspoloženi stanovnici mora, delfini. Povratak je trajao sat vremena duže zbog valova koji su veći koncem dana. Dolaskom u Komižu svi smo pohitali k hotelu jer smo bili gladni ka psi. Nakon večere većina je pozaspala u sobama dok su samo slavevrijedni pojedinci nastavili veselo druženje dugo u noć. Treći dan nismo se morali ustati rano u šest već smo mogli slobodno odspavati sat-dva duže. Nakon doručka i predavanja prof. Bognara i prof. Faivre krenuli smo do našeg broda i krenuli na Biševo, mali otok koji je poznat po prekrasnoj modroj spilji. Vožnja je trajala cca uru vrimena, a pristali smo u uvali Mezoporat. Posjet modroj spilji je organiziran sa dva kaića, kojima su prevozili grupe turista, a tako i nas. Dok su jedni bili u špilji drugi su se kupali, pa su tako uživali čekajući druge. Naša grupa je išla predzadnja, nakon što nas je modrina spilje očarala morali smo se okupati u nj. Iako je zabranjeno kupanje u špilji, očaranost je bila jača pa smo se bućnuli. Vratili smo se u Komižu, gdje smo dobili slobodno poslijepodne do večere. Profesori su iznajmili džipove i krenuli istraživati ljepote otoka Visa. Nažalost, jedan džip se pokvario na samom početku pa nisu uspjeli u svom naumu. Nas dvoje i kolegica Ivana smo krenuli zapadno od Komiže gdje smo došli do ostataka neke, navodno turske utvrde. Sa tih ostataka pruža se prekrasan pogled na Komižu s jedne strane, a s druge na otok Svetac koji se nalazi između Visa i Jabuke. Većina ostalih studenata je uživala u plažama i kafićima Komiže. Poslije pržene svježe ribe za večeru spustili smo se na plažu gdje su se određeni profesori s nama studentima družili i

feštali do kasno u noći. U posljednjem danu terenske nastave doručkom smo se oprostili od Komiže. Zatim smo posjetili špilju Josipa Broza Tita i popili piće u Visu iščekujući trajekt za Split. Sve što je lijepo kratko tra-

Pogled na Komižu je, tako i naš teren. Mještani Visa spravljaju odlična domaća pića pa nam se raspoloženje vrlo brzo vratilo u stanje proteklih dana. Dok smo bili na Visu cijelo vrijeme je bilo sunčano. Sad kad odlazimo za sobom ostavljamo oblačno vrijeme.

Modra špilja na Biševu

Teren 4. godine

One last time...

Sjeverna Dalmacija

Tekst i fotografije: Zrinka Zaninović Svi koji su ikad bili na terenskoj znaju kako ona počinje i kako završava, samo je jedna prva i samo je jedna posljednja. Svake godine naši nam profesori prirede neko iznenađenje vezano uz prijavu ili sam tijek terenske. Ipak, i to je oblik obrazovanja, ako smijem dodati za jednog geografa i najvažniji. Prošle akademske, ali i građanske godine, generacija koja je upisala faks 2003. upustila se posljednji put zajedno u pustolovinu zvanu terenska nastava. Iskreno, drago mi je da sam izabrala baš ovu trasu, iako ni druga nije nimalo zaostajala po atraktivnosti. Slučajno se dogodilo da je baš 90% busa, a i mog smjera, bilo u busu prof. Danijela Orešića, kojeg je pratio njegov mladi asistent Ivan Čanjevac, koliko mi je poznato nekada i član našeg KSGa. Kako to već ide, vožnja od Zagreba praćena je pomno biranim riječima naših voditelja o kraju kroz koji prolazimo. Kako smo te godine bili primorani voditi dnevnik, neki su marljivo zapisivali, a neki se opuštali. Prva važnija postaja bio je Knin, autobus nas je iskrcao u centru kod trga Franje Tuđmana, ako se ne varam. Dalje smo krenuli pješke u ‘osvajanje’ kninske tvrđave, koju su naši preci izgradili na brdu Sv. Spas. Kad smo se konačno probili do vrha i malo odahnuli, shvatili smo da nas je autobus mogao ostaviti tik pred ulazom. Čekalo nas je još malo us-

pinjanja kako bi stigli do najvišeg dijela, gdje se i vijori ona velika dobro poznata zastava. Imali smo prilike se prošetati, i naravno, poslušati nekoliko korisnih riječi našeg profesora, dok su neki to vrijeme iskoristili drijemajući na zidinama. Put nas je dalje odnio do samog vrela Cetine. Moja preporuka: ako nemate dobru kartu i nikad tamo niste bili, ne upuštajte se u tu pustolovinu jer i mi smo jedva uspjeli pronaći cesticu koja nas je dovela do podnožja Dinare. Prvo smo se zaustavili kod crkve Sv. Spasa iz 9. st., za one koji ne znaju kako izgleda, prelistajte udžbenike iz povijesti. Zašto je ona posebna? Pa osim svoje starosti, svjedoči o prisustvu Hrvata na tom području, a upravo zbog njene starosti svojatali su je Srbi, tako vas ne treba iznenaditi pravoslavno groblje, znatno mlađe, koje okružuje tu crkvu. Do samog vrela opet se pješačilo. Tamo se na povišenom području, s kojega su se neki spustili do vrela, nalazi starija pravoslavna crkva po čemu ćete znati da ste blizu. Inače, vrelo je doista zanimljivo, poput velike rupe iz koje prodire voda u pustom krajoliku Dalmatinske Zagore. Kako smo se približavali Sv. Filipu i Jakovu, našoj bazi, crni oblaci su se sve više okupljali na nebu. Ne dugo prije no što smo stigli, nebo se otvorilo. Kiša praćena vjetrom i grmljavinom pozdravila nas je, zajedno sa nestankom struje. Tako

osim putovanja prostorom, malo smo se vratili i u 19. stoljeće. Neki su se možda i zabavljali tu večer, no moja malenkost odlučila je napuniti baterije za novi dan i posjet NP Krka. Trebao je to biti predivan dan na brodu od Roškog slapa do Skradinskog buka, no vremenske prilike nam nisu bile naklonjene pa smo uz neugodan vjetar i oblačno vrijeme klizili rijekom. U pratnji nam je bio prof. Perica iz Zadra, kao stručno vodstvo. Prije dolaska na Krku svratili smo do Burnuma, za one koji ne znaju, rimskog kastruma. Trenutno je to veliko iskapalište, ali i gradilište jer se uređuje rekonstrukcija jednog dijela nekadašnjeg borilišta. Inače, pristup je ograničen pa smo stvarno imali sreće. Da se vratimo na rijeku Krku, nezaobilazna postaja na toj vožnji je otok Visovac. Ondje nas je dočekao vodič i pokazao nam muzej, crkvu i ispričao važne činjenice vezane uz otočić. Jedna od kolegica zamalo je trajno ostala na otoku, ali vodič je upropastio taj mračni plan. Na otoku nas je dočekao i jedan neobičan prizor - fazan koji natjerava pijetla po vrtu, kasnije smo doznali da je samo branio potomstvo. Također po otoku nas je pratio mačak koji je navodno čest gost u crkvi. No, vratimo se Krki, naučila sam jednu zanimljivost o rijeci, ona teče u koritu iznad razine vode temeljnice, a to je moguće jer joj je korito impregnirano karbonat-

nim glinama. Iz tog razloga za vrijeme maksimalnog protoka Krka gubi najviše vode. Posjet parku završio je obilaskom samog Skradinskog buka nizvodno. Posjetili smo stare mlinice i vidjeli primitivni stroj za pranje rublja, ako se to uopće tako može nazvati, koji se koristio za pripremu vune, te stupu za mekšanje vune. Do Skradina smo se opet vozili brodom, ovog puta u unutrašnjosti. Prije povratka u bazu navratili smo u Biograd kako bi izvidili gdje nam pristaje brodić kojim smo se sutradan otputili na morsku pučinu. Ostatak dana imali smo slobodno u kojem smo mogli uživati svaki na svoj način. Svanulo je konačno vedrije i mirnije jutro, bez kiše i s nebom punih dobročudnih bi-

Radna atmosfera na

Strmovita obala Dugog Otoka

jelih oblaka. Osim prof. Perice pridružili su nam se prof. Marjanac i njegova asistentica s geologije. Mala posada broda stvorila je sjajno ozračje, nudile su se krute i tekuće domaće delicije toga kraja. Plovidba nas je ovog puta odvela do Dugog Otoka i PP Telašćica, a usput smo bacili pogled i na NP Kornate. Nažalost, imena mi u zadnje vrijeme nisu najbolja strana pa ne mogu imenovati curu koja nam je osim prof. Perice ‘otkrivala’ Kornate. Na pola puta zaustavili smo se na otoku Katini kako bi uživali u ribicama na gradele. Poslije ručka nekolicina nadobudnih popela se na jedan od dva vrha. Sve čari krša upoznali smo na putu brodu do gore, od propadanja

nogu u pukotine koje ni ne vidimo, ubitačnog sunca do mnoštva veselih buba koje iskaču iz žbunja suhe trave koja raste iz pukotina. Daljnja plovidba dovela nas je u blizinu jedne zanimljive hridi Taljurića, čiji plosnati vrh je ustvari strop neke špilje pod morem. Od tamo se pruža pogled na jednog od najstarijih jadranskih svjetionika na otoku Sestrici, a prije iskrcavanja na Dugom Otoku našli smo se podno poznatih strmaca, koje kao prvo reklamiraju pod klifove, što oni nisu i kao drugo kao dio NP Kornati, izvan čijeg područja se nalaze. Nekih sat iza toga izbjegavali smo magarce na samom otoku i popeli se na strmce. Tako smo dobili još bolji uvid u njihove dimenzije. Odmor prije povratka proveli smo uživajući u čarima jezera Mir. A taj povratak? Pa recimo da je svatko našao nešto po svom guštu, a Sunce je odradilo ostatak. Četvrtog dana odredište

je bio otok i grad Pag. A to znači - sol, čipka, sir! Oni koji nikad prije, bar ne za dana, nisu prilazili otoku s južne strane pomislili bi da odlaze u pustinju, a ne na naseljen otok. A da na otoku ima vode mogli smo se uvjeriti i sami kada smo se prošetali do Velog Blata koje, iako zaslanjeno, služi za crpljenje vode. Mora se priznati da je posjet otoku bio dobro isplaniran jer vidjeli smo sve što kulturno definira taj otok - solanu, siranu i muzej čipke. Čak smo imali malu ekskluzivu jer smo muzej posjetili prvi, prije službenog otvorenja. Osim paške čipke (slika u pozadini), neizostavna je kad se govori o Pagu i paška sol. Cijeli otok obiluje, ja bi ih nazvala farmama soli, doduše većinom zapuštenih. Ali imali smo prilike posjetiti poznatu, još djelatnu, Solanu Pag, što sigurno nije u ponudi neke turističke ture. Moram priznati da sama tvornica izgleda kao napušteni objekt i da nema toliko radnika i strojeva, netko bi tako mogao i zaključiti, no takva slika posljedica je korozije metalne konstrukcije izazvane solju u zraku. Posjet Pagu ne bi bio potpun da nismo osjetili mirise fermentacije mlijeka kojom nastaje poznati paški sir. Ako niste znali, radi se od mlijeka ovaca koje moraju porijeklom biti sa Paga, a posebna aroma navodno je rezultat prehrane ovaca biljem koje bura redovito prekrije posolicom. Razgledali smo i sam grad, ali nažalost vodič nije bio na razini koja bi bila primjerena grupi poput nas. Tu smo se još jednom uvjerili da turizam u mnogim mjestima živi od raznoraznih priča i legendi. Samo je jedno možda nedostajalo, posjet

vjetroelektranama ili bar razgovor s nekim tko o njima brine ili tko o njima zna više. Možda ovo bude ideja za neke druge prilike. To je komentar geografa u meni, dok bi neke možda više zanimao noćni život ne tako udaljene plaže Zrće. Posljednji dan bio je posvećen obilasku Zadra te posjetu Sveučilištu u Zadru, čiji je dekan u to vrijeme bio profesor geografije. Nažalost, ne mogu se više sjetiti imena niti dekana, a još manje dvojice profesora koji su nas proveli gradom, nadam se da mi neće zamjeriti. Iskreno, svidio mi se i kampus i atmosfera koju

smo zatekli. Šetnja Zadrom možda je bila kratka, ali vrlo poučna. Naravno, da smo vidjeli i čuli zadarske morske orgulje, a i naučili smo zašto je Zadar zaštićen od bure (vjetar slabi u trenju s podlogom, a kod Bilog briga ‘odskoči’ i ‘preskoči’ Zadar) te da najveće probleme stvara maestral zbog otvorenosti prema sjeverozapadu. Prije pokreta za Zagreb stigli smo popiti kavu koju su neki iskoristili za susret sa prijateljima iz EGEAe Zadar. Posljednji kilometri vožnje bili su sjetni jer ipak - bilo je to posljednje druženje jedne generacije, kraj zajedničkog putovanja i iskorak prema samostalnosti. Sve u svemu bila je to vrlo uspješna terenska: poučna, ne pretjerano iscpljujuća (ni fizički, ni psihčki), zanimljiva pa i korisna. Možda je bilo nekih zamjerki, ipak vjerujem da su voditelji uočili te greške i da će ih ispraviti. Htjela bih se zahvaliti svima na, nadam se, zanimljivom druženju, a vama koji ostajete: sretno na studiju!

Morske orgulje u Zadru

Dubrovačko - neretvanska županija

Teren 4. godine

Tekst i fotografije: Luka Vuković Prije no što se bacim na dočaravanje same terenske nastave, moram se dotaknuti i dugogodišnje „crkavice“ oko samih priprema za terensku nastavu. Koliko studenata će sudjelovati, kakav će biti način prijave, kada će se odvijati sama prijava i kod koga, koje veličine će biti grupe, (ne)vođenje terenskih dnevnika, stjecanje uvjeta za potpis i mnoga, mnoga druga pitanja. Napokon, uz veliko zalaganje, prije svega Prof. Pejnovića, odgovori na većinu ovih pitanja sažeti su u prvi pravni (gotovo obvezujući) dokument - Pravilnik o terenskim nastavama! Kao što kaže ona stara narodna - prvi mačići se bacaju u vodu, tako i ovaj pravilnk sadrži pojedine nedostatke. No, uopće ne sumnjam da će se kroz narednih nekoliko godina, zajedničkim zalaganjem i suradnjom profesora i studenata, pravilnik usavršiti na obostrano zadovoljstvo. E sad malo i o samom terenu! :) A što reći, terenske nastave na Geografskom odsjeku se uvijek iščekuju kao…pa gotovo kao maturalac u srednjoj školi. A svi se sjećamo kako su oni izgledali, i na što smo mi ličili nakon njih. :) I tako je grupica od 30-ak studenata pod vodstvom Prof. Curića, uz svesrdnu pomoć asistenta Vuka, krenula na opuštajuću terensku nastavu, s relativno modificiranim planom puta od prethodne godine. (A zgode prošlogodišnjeg terena naravno možete pročitati u prošlom broju ovog časopisa.) Naravno i mi smo prezentirali svoje seminare u busu, koji su zaista bili poprilično zanimljivi, čak i u rane jutarnje sate. A sa samom prezentacijom krenuli smo već po izlasku iz drage nam metropole. Uobičajenim putem stigli smo do Kleka kojeg smo odabrali kao matičnu bazu iz koje smo svakog dana kretali u geografska istraživanja juga Hrvatske. I tako su se nizali lokaliteti kao i prethodne godine, no moram napomenuti da smo bili nagrađeni i jednom premijerom. Naime, samo nekoliko dana nakon što je cijeli državni vrh, na čelu s premijerom otvorio novi

Neprospavane noći u Kleku Arheološki muzej u Naroni, imali smo čast i zadovoljstvo posjetiti ga. Prvi “in situ” muzej u Hrvatskoj djeluje zaista impresivno. Ovakav način prezentacije arheološkog lokaliteta ima malobrojne paralele u europskim i svjetskim razmjerima, čime je obogaćna muzejska ponuda Hrvatske koja bi, nadam se, trebala postati pokretač kulturnih zbivanja u dolini Neretve. Naravno, najupečatljiviji doživljaj bio je foto safari Neretvom, kojeg su još ljepšim učinile pokoja čašica, tj. flašica loze. Jedina zamjerka je bila hrana. Naime, pohani odrezak i prženi krumpirići baš i nisu dočarali gastronomske posebnosti donjoneretvanskog kraja.

Rafting na Neretvi

A gdje su nestale sve te silne žabe i jegulje?! Neki obuzeti čarima i blagodatima lozovače, nisu se sjećali ni penjanja na visoko brdo iznad Opuzena. Nakon „privremenog otrežnjenja“ uslijedio je posjet jednom od najljepših dijelova Hrvaske, a to je Arboretum Trsteno. Naime, šetnja kroz arboretum podsjeća na neka minula vremena i vraća nas u davnu prošlost.

Arboretum Trsteno - Neptunova fontana

(Izvor: www.destinacije.com) Arboretum je najstariji primjerak vrtne arhitekture u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, a najzanimljivije je to što ima dvije neobično velike platane, stare preko 400 godina, ogromnih dimenzija (15 m opsega i visine oko 50 m) i ubrajaju se u najstarija i najveća stabla Europe, a posebno su atraktivne po tome jer pripadaju vrsti orijentalnih platana. No, da se ne uvučemo sad u botaniku, nastavljamo dalje… Sljedeći na našem program je bio Dubrovnik. Vidjeli smo sve zbog čega je taj grad toliko hvaljen, a čak u nekim dijelovima svijeta popularniji od same Hrvatske…Lovrijenac, Knežev dvor, nezaobilazni Stradun, sve to nam je dočaralo neka stara vremena u tom velebnom gradu gdje se na trenutke može učiniti pojed-

incu da je vrijeme stalo. Ukratko, svaki komentar je suvišan jer Dubrovnik svakoga ostavi bez daha. Ali, svakako je obavezno spomenuti Ston i Orebić koji su također ostavili traga u toj terenskoj nastavi! Preko Neuma smo svratili do Stona gdje se obavezno mora spomenuti Solana i uzgajalište školjki te druge zidine po duljini u Europi - kažu neki, a to su zidine Malog Stona. Nakon toga, napokon, došli smo do Orebića. Danas je Orebić važno turističko središte i nudi raznovrsnu smještajnu, rekreativnu i gastronomsku ponudu. Ljeti ovdje gostuju kazališta, a organiziraju se i razne kulturno-zabavne predstave. 16. srpnja je blagdan Gospe od Karmena, zaštitnice peljeških pomoraca. Da nam je bilo vidjeti jedno od tih kazališta! Naravno, neki od nas su bili i više nego oduševljeni Orebićem, a sve je to bilo još dodatno zanimljivije zbog stručnog vodstva dr.sc. (zaboravih mu ime) koji nas je vodio Pelješcem, velike zahvale! Iako se terenske nastave na prvi pogled ne razlikuju puno od onih prošle godine, ova godina je imala svoj “duh” koji nas je sve vratila u metropolu u nekakvom “filmu” koji se ne može dočarati riječima. Dakako, neki od nas se i ne sjećaju baš svega :), što zbog pokoje čašice loze, što zbog toga što je sve posebnosti jednostavno nemoguće staviti u samo jednu terensku nastavu. Nakon cijelog puta povratak na mjesto zločina :) Cibona - parking, a nakon toga pravac krevet :)

Na zidinama Malog Stona

Ankete o terenskoj nastavi

Kako studenti vide terenske nastave u 2007. godini Nejašmić

Toskić

Filipčić

Bognar/ Faivre

Šakaja

Stiperski

Pejnović

Njegač

Orešić

Curić

Pravodobnost informiranja studenata o njihovim točnim zadacima na ter. nastavi

4,31

4,83

3,92

4,41

4,29

3,20

5,00

4,40

3,80

4,00

Odabir lokacije terenske nastave

4,08

4,00

4,08

4,74

4,71

4,20

4,80

4,20

4,60

4,55

4,78

4,57

3,60

4,20

4,00

4,40

4,22

Organizacija terenske nastave na samom terenu

4,08

4,58

3,23

4,48

4,36

2,60

5,00

3,80

3,77

Susretljivost voditelja nastave na samom terenu

4,54

4,92

3,31

4,48

4,29

3,00

4,80

4,60

3,80

4,33

Motiviranje studenata od strane voditelja na samom terenu

3,92

4,25

2,85

4,30

4,00

2,40

4,80

3,20

4,00

3,22

Odabir stručnih suradnika na terenu

3,92

4,75

3,31

4,52

4,57

3,60

5,00

3,80

3,60

4,44

Ukupna uspješnost terenske nastave

4,15

4,75

3,46

4,67

4,43

3,60

4,20

4,00

4,20

4,11

Odabir smještajnih objekata na izabranim lokacijama

Napomena: Za terene 1. i 2. godine ispitali smo 35% sudionika, za terene 3. godine (Stiperski, Pejnović, Njegač) smo zbog slabijeg odaziva ispitali tek 12%, za teren 4. godine-Orešić15%, a za teren 4. godine-Curić 25% sudionika. Ukupna uspješnost terenske nastave 4,75

4,67

4,15

4,43

4,2

3,6

3,46

4,11

3 2 1

ur ić C

re š

ić

č ga je N

ić jn

i Pe

er sk St

ka Ša

ai /F Bo gn

e vr

ć či Fi lip

ć ki To s

N ej

aš

ić

Proteklu terensku nastavu doživljavam kao: 120% 100% 80%

kombinaciju aktivnog rada i zabave u slobodno vrijeme

60% 40%

kombinaciju pasivnog rada i zabave u slobodno vrijeme

20% višednevni izlet s prevladavajućom zabavom u slobodno vrijeme

N ej

aš m To ić sk Bo F ić gn ilip ar čić /F ai vr Ša e k St aja ip er Pe ski jn ov N ić je ga O č re ši ć C ur ić

Za stručni dio terenske nastave pripremao/la sam se: više od 7 dana

Curić Orešić

4-7 dana

Njegač Pejnović

2 do 3 dana

Stiperski Šakaja

Jedan dan

Bognar/Faivre Filipčić

Nekoliko sati

Toskić Nejašmić

Nimalo 0%

20%

40%

60%

80%

100%

Iznos studentske participacije smatram: 100% 80% 60%

prevelikim

40%

premalenim

primjerenim

20%

rić

ić re š

eg ač

ić ov

er sk

vr e

Ša

lip

Bo gn

ar /F

čić

ić

Ne j

aš

ić

Biste li ponovo išli na isti teren? 120% 100% 80%

60%

40% 20%

rić Cu

šić O re

ač Nj eg

ić ov

Pe jn

er s ip St

ja ka Ša

vr r/F ai

gn a

Fi lip čić

kić To s

Ne ja

šm

ić

3. god 1.god.

4. god

2.god. terenskih nastava? Jeste li zadovoljni postojećom satnicom

1. godina

3. godina

2. godina

4. godina

ne; 20,00%

ne; 39,50% da; 60,50%

da 48,80%

ne 51,20%

da; 28,60% da; 80,00%

4. god

ne; 71,40%

2.god

Smatrate li 1.god. da bi studenti trebali biti direktno uključeni u organizaciju terenske nastave? 3. god 2. godina

1. godina

4. godina

3. godina

ne 19,50%

ne 13,20%

ne; 21,40%

ne; 13,30%

da; 78,60%

da 80,50%

da; 86,70%

da 86,80%

4. god

3. god

1.god. Jeste li spremni zbog smanjenja troškova terenske nastave i povećanja terenskih sati hotelski 2.god. smještaj i prehranu zamijeniti nečim niže kategorije?

3. godina

1. godina

ne 10,50%

4. godina

ne; 6,70%

2. godina

ne; 28,60%

ne 34,10% da 89,50%

2.god.

1.god.

da; 93,30%

da 65,90%

da; 71,40%

3. god

4. god

Jeste li spremni izdvojiti puno više vremena u vlastitu pripremu za stručni dio terenske nastave? 4. godina

3. godina

2. godina

1. godina

ne; 7,10%

ne; 33,30%

ne 34,10%

ne 23,70% da 65,90%

da 76,30%

da; 66,70%

da; 92,90%

4. god

1.god.

2.god.

3. god

Jeste li spremni izdvojiti veća financijska sredstva za “idealnu” terensku nastavu? 1. godina

ne 53%

2. godina

4. godina

3. godina da 29%

da 47%

ne; 46,70%

ne 71%

ne; 42,90% da; 53,30%

da; 57,10%

Smatram da bi terenska nastava trebala biti organizirana po principu: 100% 80%

sve godine studija izmiješano

60%

po godinama studija

40%

po grupama unutar studijske godine

20% 0% 1.god

2.god

3.god

4.god

Znanja/vještine koje želim unaprijediti kroz terensku nastavu: stručne i praktične vještine vezane uz kolegije znanja o prostoru u kojem se održava terenska nastava vještine komuniciranja, prezentiranja, timskog rada, izrade projekata ne zanima me unaprjeđivanje znanja i vještina, već zabava u slobodno vrijeme

1. godina

2. godina

3.godina

4. godina

43,6%

41,5%

86,7%

78,6%

79,5%

90,2%

93,3%

85,7%

20,5%

26,8%

40,0%

57,1%

7,7%

4,9%

Terenska nastava trebala bi se provoditi kao: 100% 80% 1-2 jednodnevna izleta

60%

3-4 jednodnevna izleta 3-4 dana 5-6 dana

40%

više od 6 dana

20% 0% 1.god.

2.god.

3.god.

4.god.

Prijave studenata za terensku nastavu trebale bi se vršiti:

Radni dan na terenskoj nastavi trebao bi trajati: 100%

100%

80%

80% 60%

manje od 8 sati 8-9 sati

40%

više od 9 sati

javnim izvlačenjem prijavnica

40%

putem interneta

20%

0% 1.god.

kod asistenata/profesora u zakazanom terminu

60%

2.god.

3.god.

4.god.

1.god.

2.god.

3.god.

4.god.

Poštovani prvostupnici geografije (i oni koji će to tek postati)! S ciljem boljeg upoznavanja smjerova diplomskog studija geografije, donosimo vam kratak uvod i osnovne informacije svakog od njih iz pera profesora tj. voditelja pojedinog smjera. Nadamo se da će vam sljedeći članci pojasniti neke nejasnoće i bolje prikazati svaki smjer te tako barem malo pomoći u vašem odabiru. Akademsko obrazovanje geografa u Hrvatskoj nalazi se na prekretnici, umjesto dosadašnjeg profesorskog četverogodišnjeg usmjerenja, sada se studentima nakon tri godine temeljnog, nude još i dvije godine usmjerenog obrazovanja. Mogućnosti koje se time pružaju trebale bi omogućiti konkuriranje i integriranje geografa u više područja rada nego dosad, no postizanje toga ovisit će o mnogim faktorima. Više pročitajte u sljedećim člancima. Sretno u nastavku studija!

Nastavnički studij geografije Voditelj studijskog programa: prof .dr. sc. Zoran Curić Akademsko zvanje: profesor geografije Nakon završetka preddiplomskog istraživačkog studija geografije prvostupnici mogu upisati dvogodišnji diplomski nastavnički studij geografije. Upisom nastavničkog studija nastavlja se tradicija osposobljavanja nastavnika na Geografskom odsjeku za rad u osnovnim i srednjim školama. Na prvoj godini studija obvezni kolegiji su: Metodika nastave geografije I, Metodika nastave geografije II, Didaktika, Pedagogija i Terenska nastava iz geografije. Uz obvezne kolegije studentima su ponuđeni izborni, matični i izvanmatični predmeti. Izborni matični predmeti su npr: Sredozemlje, Geografija Jugoistočne Europe, Geografija Angloamerike, Geografija Latinske Amerike, Geografija Australije i Oceanije, Geografija Rusije, Geografija Azije, Geografija Afrike, Primjena računala u nastavi i drugi predmeti u skladu s redom predavanja. Izborni izvanmatični predmeti se upisuju po izboru studenta s preddiplomskih i diplomskih studija izvan Geografskog odsjeka PMFa. Na drugoj godini studija najviše se pozornosti posvećuje Metodičkoj praksi iz geografije koja se obavlja u odabranim vježbaonicama osnovnih i srednjih škola grada Zagreba. Uz znatno povećanje metodičke prakse studenti će se tijekom studija osposobiti za rad u nastavi. Obvezni predmeti su još: Psihologija odgoja i obrazovanja, Diplomski seminar i Diplomski rad. Nakon završetka diplomskog nastavničkog studija geografije stječe se akademski naziv profesora geografije koji su osposobljeni za rad u osnovnim i srednjim školama te poslovima vezanim uz odgoj i obrazovanje. Ukoliko želite prenositi geografska znanja na mlade generacije upišite

diplomski nastavnički studij geografije. U prošlosti su ljudi slabo poznavali prostore izvan kraja u kojem su živjeli. Nepoznat je bio i svemir, ali i brojne pojave i procesi na Zemljinoj površini. Danas je svijet postao „globalno selo“. Suvremeni promet i komunikacije približili su svijet svakome od nas. Spomenimo samo internet, telefonske veze, satelitske televizijske programe, brze putničke zrakoplove, suvremene željeznice, turističke obilaske polarnih krajeva, osvajanje najviših planinskih vrhova i spuštanje u najveće dubine mora ili odlazak u svemir. Tako su postali dostupni svi dijelovi svijeta. Upoznajući svijet spoznajemo sličnosti i razlike među ljudima, kulturama i civilizacijama. Tako usvajamo znanje o svijetu u kojemu živimo, a to znanje daje nam geografija. Geografsko nam je znanje neophodno želimo li razumjeti što se događa u suvremenom svijetu. Geografija nije tek poznavanje smještaja neke države, grada, planine ili toka neke rijeke. Temeljni objekt proučavanja geografije kao znanosti je odnos čovjeka i prirode. Geografija nam pomaže shvatiti kako prirodni uvjeti utječu na život ljudi, ali i kako čovjek mijenja svoju životnu okolinu. Suvremena geografija je znanost koja proučava međusoban utjecaj prirode i stanovništva te objašnjava prostorne odnose i obilježja Zemljine površine. Geografija razvija logično razmišljanje i pomaže nam uočavati uzroke i posljedice pojava i procesa u prostoru. Na studiju geografije susretat ćete se s brojnim pitanjima: Gdje je nešto? Zašto je tamo? Kako je nastalo? Kakvo je bilo? Koliko je nešto? Što će biti? Koje su posljedice? To su samo neka od pitanja koja potiču na razmišljanje, pobuđuju znatiželju i zanimanje za svijet u kojem živimo. A to je početak učenja geografije. Učeći geografiju lakše ćete se snaći u prostoru i izgraditi vlastite stavove o pojavama, procesima i problemima u svijetu. Za kraj evo nekoliko misli akademika Josipa Roglića (1906. – 1987.): «Geografija nije hrpa znanja, koju vrijeme rasipava; ona formira gledanje na svijet i utječe na usmjeravanje naših aktivnosti. Stanja i odnosi u globalnoj zajednici kontinuirano se mijenjaju, a prema tome i geografsko znanje modificira. Geografija se ne može naučiti; stalno se dopunjuje i prilagođuje – u tome su poteškoća i draž naše discipline, koja hrani suvremenu životnu filozofiju. Smatram da o uočavanju i poštivanju ovih činjenica ovise naša stručna zadovoljstva ili razočaranja.» Mnogo uspjeha i zadovoljstva na studiju!

Fizička geografija s geoekologijom Voditelj studijskog programa: prof. dr. sc. Sanja Faivre Akademsko zvanje: magistar geografije - geoekolog Od iduće akademske godine 2008./2009. na Geografskom odsjeku Prirodoslovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u okviru diplomskog istraživačkog studija, studenti će moći izabrati smjer Fizička geografija s geoekologijom. Studij traje dvije godine i organiziran je na modularnom principu. Time je omogućeno usmjereno produbljavanje i daljnja specijalizacija studenata unutar diplomskog studija. Naglasak u diplomskom studiju stoga je na izbornim predmetima koji se izvode na matičnoj ustanovi, ali i izvan nje. Upravo zbog primijenjenog karaktera studijskog programa predviđena je i radna praksa u partnerskim institucijama. Predloženi programi usklađeni su sa Zakonom o visokom školstvu, Bolonjskom deklaracijom i os-

talim dokumentima vezanim uz znanost i visoko školstvo a omogućuju i mobilnost studenata tijekom studija uz primjenu ECTS sustava bodovanja. Na smjeru Fizička geografija s geoekologijom studenti će biti upućeni u osnove istraživačkog rada, steći osnovna znanja o povijesti i promjenama okoliša te produbiti svoje znanje kroz različite primijenjene aspekte disciplina čije su temelje već stekli na preddiplomskom studiju. To su: Primijenjena geomorfologija, Primijenjena klimatologija, Primijenjena hidrogeografija i Primijenjena geoekologija. Osim navedenih obaveznih predmeta studenti tijekom studija (kroz dvije godine) trebaju izabrati 6 izbornih matičnih predmeta (od ponuđenih 11). Ponuđeni su slijedeći izborni kolegiji: Geomorfologija i hidrografija krša, Prirodni resursi, Analize u GIS-u, Digitalna analiza reljefa, Pedogeografija, Geomorfološko kartiranje, Osnove speleologije, Prirodni rizici, Restrukturiranje i problemi održivog razvoja ruralnih područja, Upravljanje priobaljem i Geografija krša. Uz matične izborne kolegije studenti moraju sakupiti još 8 ECTS bodova s pomoću izbornih izvanmatičnih kolegija na prvoj godini studija izabiranjem jednog ili više izvanmatičnih kolegija. Na prvoj godini ovog diplomskog studija organizirati će se i 30 sati terenske nastave. Završetkom diplomskog studija pristupnik stječe akademsko zvanje magistar geografije (geoekolog) i osposobljen je za rad u širokom krugu poslova kao što su: javne ustanove za zaštitu prirode (nacionalnim parkovima, parkovima prirode), javnim tvrtkama za upravljanje i gospodarenje prostorom (npr. Hrvatske vode, Hrvatske šume, Hrvatske ceste), zavodima za prostorno planiranje i uređenje, tijelima državne uprave te lokalne uprave i samouprave, znanstvenim ustanovama, leksikografiji, izdavaštvu i medijima.

Geografski informacijski sustavi Voditelj studijskog programa: prof. dr. sc. Aleksandar Toskić Akademsko zvanje: magistar geografije - GIS analitičar U današnjem svijetu gotovo 80% informacija ima svoju prostornu komponentu. Pored toga, danas više nego ikada u prvi plan izbija značaj prostora kao ograničenog i temeljnog razvojnog resursa. Upravo u području organizacije i upravljanja prostorom slaba zastupljenost geografske struke, djelomično zbog neadekvatnog sustava obrazovanja, nametnula je potrebu drukčijeg strukturiranja visokoškolskog obrazovanja geografa kroz uvođenje novih studija s naglašenom funkcijom stjecanja specifičnih kompetencija u tom području. U tom smislu osmišljen je, uz ostale diplomske studije na geografiji, i smjer Geografski informacijski sustavi. Budući da informacije u doba globalizacije postaju jedan od ključnih razvojnih resursa razumljivo je nastojanje da se ojača geoinformatička komponenta u obrazovanju geografa i time ih se osposobi za što efikasnije rješavanje prostorno aspektiranih problema. Pri tome, GIS sadržaji su, osim na matičnom smjeru, ukomponirani kao izborni kolegiji i na ostalim smjerovima na diplomskom studiju geografije. To je logično jer putem GIS-a prikupljamo, obrađujemo, sistematiziramo, modeliramo prostorne podatke i stvaramo novo ili modificiramo postojeće znanje o prostoru. Dakle, implementacija GIS-a u svim smjerovima ima za svrhu, osim njegove znanstveno-analitičke komponente, promovirati GIS u funkciji učenja. Mnoge struke danas participiraju u području GIS-a, ali geografski pristup definira samu bit geografskih informacijskih sustava – uočavanje i objašnjavanje jedinstvenosti lokacija i procesa u

prostoru i razvijanje mogućnosti njihovog modeliranja. Takav pristup sadržan je i u programu novog diplomskog studija GIS usmjerenja. Program studija na ovom smjeru nadovezuje se na temeljna znanja i kompetencije koje su studenti iz područja GIS-a stekli u preddiplomskom studiju, posebno u okviru kolegija Kartografija i Geoinformatika, a osnovna koncepcija studija prilagođena je istraživački usmjerenom produbljavanju i daljnjoj specijalizaciji kao i stjecanju teorijskih postavki vezanih uz probleme upravljanja i gospodarenja prostorom. Stoga predviđeni kolegiji na ovom smjeru pokrivaju teorijske i praktične osnove prostornih analiza u GIS-u i geovizualizacije (Analize u GIS-u, Vizualizacija prostornih podataka u GIS-u), primjenu GIS-a u pojedinim, za geografe relevantnim područjima (GIS analiza kulturnog pejzaža, Digitalna analiza reljefa, Primjena GISa u analizi popisnih podataka), kao i srodne tehnologije i njihovu sinergiju u GIS-u (Daljinska istraživanja). Završetkom studija stječe se zvanje magistra geografije – GIS analitičara što ukazuje na osnovnu svrhu ovog studija: omogućiti studentima da osim općih steknu i specifične kompetencije izrazito geografsko-analitičkog predznaka. Strategija razvoja Hrvatske kao države znanja, povećana potražnja za stručnjacima GIS profila i specifična znanja i kompetencije vezane uz kompleksno sagledavanje geoprostora karakteristično za geografiju, zasigurno će pridonijeti pozicioniranju završenih GIS analitičara u skupini traženih zanimanja na tržištu rada. Predviđeno je da bi GIS-analitičari mogli svoje mjesto naći u katastarskim uredima, kartografskim i geoinformatičkim ustanovama i tvrtkama, geomarketingu, zavodima za prostorno planiranje i uređenje, tijelima državne uprave te lokalne uprave i samouprave, zavodima za statistiku (gradski, županijski i državni), Hrvatskoj vojsci i znanstvenim ustanovama.

Baština i turizam Voditelj studijskog programa: prof. dr. sc. Laura Šakaja Akademsko zvanje: magistar geografije - turizmolog Otvaranje smjera Baština i turizam na Geografskom odsjeku PMF-a potaknuto je dvama čimbenicima. Kao prvo – dinamičnim razvojem turizma i njegovom ulogom u gospodarstvu Hrvatske, a kao drugo – deficitom kadrova sa znanjem i vještinama potrebnim za razvoj kvalitetnoga turističkoga proizvoda. Utoliko je aktualnost studija (smjera) određena u prvom redu potrebom za ljudskim resursima na području turizma. Htjela bih istaknuti, međutim, da smjer obuhvaća i niz općih fizičko-geografskih i društveno-geografskih kolegija, koji zajedno s preddiplomskim studijem geografije osposobljavaju studente za rad na širokom spektru poslova i izvanturističkih djelatnosti – u javnim ustanovama za zaštitu prirode, u zavičajnim muzejima i dr. Kolegiji na smjeru Baština i turizam mogu se grupirati u tri cjeline. Prvo, to su kolegiji kojih je svrha omogućiti razumijevanje općih fizičko-geografskih i društveno-geografskih konteksta u kojima funkcioniraju turizam, baština i kultura – Povijest okoliša, Urbana historijska geografija, Hrvatsko otočje – sociogeografske teme, Geografija krša, Geomorfologija i Hidrografija krša. Sljedeća grupa kolegija ima naglašeniju primijenjenu dimenziju, tj. bavi se konkretnim pitan-

jima vrijednosti prirodnih i kulturnih resursa i njihova komercijalnog (turističkog, kulturnog) potencijala. To su kolegiji Prirodna osnova u turizmu, Klima i turizam, Turistička valorizacija baštine, Geografija kulturne ponude, Selektivni oblici turizma, Geografski aspekti rekreacije, Baština i turizam u ruralnim područjima, Kulturna baština Hrvatske. Predavanja iz kolegija ove grupe, osim što će dati teorijske okvire za razumijevanje baštine i turizma, sadržavat će i odgovore na vrlo praktična pitanja važna za interpretaciju, promociju i prezentaciju turizma, poput: Kako se baština pretvara u turistički proizvod?, Kako vrednovati turističke lokacije u odnosu na reljefna obilježja?, Kako se znanjem o klimi koristiti u izradi itinerara?, Što čini kulturni kapital grada?, Kako funkcionira marketing ruralnih prostora? i sl. Treća grupa kolegija usmjerena je na razvijanje znanja i vještina u području planiranja turizma i baštine. Kolegiji Turizam i rekreacija u prostornom planiranju, Upravljanje priobaljem, Kulturni pejzaži: zaštita i planiranje upoznat će studente s primjerima prostornih turističkih planova, strategijama razvoja turizma, s ulogom tradicionalnih kulturnih pejzaža u regionalnom uređenju i dr. Bit će korisni svima koji potraže zapošljavanje u javnim tvrtkama za upravljanje i gospodarenje prostorom, zavodima za prostorno planiranje i uređenje, državnim i lokalnim upravnim tijelima, turističkim zajednicama. Vjerujem da će našim studentima smjer Baština i turizam biti atraktivan i zanimljiv, a sugestije, primjedbe ili konstruktivne kritike, koje bi pridonijele njegovu poboljšanju, svakako su dobrodošle.

Prostorno planiranje i regionalni razvoj Voditelj studijskog programa: prof. dr. sc. Dane Pejnović Akademsko zvanje: magistar geografije - prostorni planer U tekućoj ak. godini, 2007./2008. prva generacija studenata Geografskog odsjeka, koji studiraju prema Bolonjskom procesu, završava preddiplomski istraživački studij i u sljedećoj će ak. god. upisati diplomski istraživački studij geografije u trajanju od dvije godine. Studenti će pritom moći izabrati jedan od pet programa: Fizička geografija s geoekologijom, Prostorno planiranje i regionalni razvoj, Baština i turizam, Geografski informacijski sustavi te nastavnički smjer geografije. Takva diverzifikacija studijskog menija motivirana je težnjom da se potpunije afirmira geografija u Hrvatskoj, u skladu s njezinim znanstveno-stručnim potencijalom, za razliku od dosadašnje prakse, kada su njezino glavno područje rada bile škole (u kojima se, prema nekim procjenama, zapošljavalo više od 90% diplomiranih geografa). Budući je riječ o sveučilišnim programima koji predstavljaju novinu u studiju geografije u Hrvatskoj, studenti koji se nalaze pred nastavkom temeljnog studija suočeni su s nizom otvorenih pitanja o kojima ovisi opredjeljenje za jedan od ponuđenih programa. Pored temeljne informacije o nastavnom planu i programu diplomskog studija, sadržane u Redu predavanja PMF-a za 2007./2008. godinu, to nalaže i potrebu podrobnijeg informiranja o potencijalnim mogućnostima praktične primjene svakog pojedinog smjera/programa i preduvjetima za njegovu društvenu afiramaciju. Kao voditelj diplomskog smjera Prostorno planiranje i regionalni razvoj pokušat ću, na ograničenom

prostoru, pridonijeti boljem razumijevanju naznačenih pitanja. Kao što proizlazi iz Reda predavanja, dvogodišnji diplomski studij prostornog planiranja i regionalnog razvoja nudi specijalizaciju iz područja društvene geografije i namijenjen je prvenstveno studentima geografije koji su se na dodiplomskom studiju zainteresirali za društveno-geografsku problematiku, a posebno pitanja upravljanja prostornim resursima. Otvaranjem ovog studijskog smjera, geografija - u skladu sa svojom društvenom misijom - odgovara na rastuće prostorne probleme koji proizlaze iz stihijskih razvojnih procesa u suvremenoj Hrvatskoj. Ti problemi se očituju u sve većoj preopterećenosti prostora s narušavanjem okoliša i krajobraza u područjima polariziranog razvoja i problemima održivog razvoja naseljenosti u ruralnoj periferiji, sve izrazitijem disparitetu u regionalnom razvoju (kao posljedica neodgovarajuće nodalno-funkcionalne organizacije i razmjerno neiskorištene resursne osnove u depopulacijskim područjima) te slabljenju prostorno-funkcionalne integracije države kao cjeline. Takav problemski okvir nalaže potrebu aktivnije uloge geografije koja svojim objektom (strukture i procesi unutar geoprostornog kompleksa) i pristupom (analitičko-sintetičkom metodologijom) može pridonijeti usklađenijem usmjeravanju prostorno-razvojnih procesa i održivom razvoju Hrvatske u cjelini i svim njezinim regionalnim sastavnicama. To više što Geografski odsjek PMF-a u Zagrebu danas djeluje u znatno povoljnijim uvjetima kadrovske (30-ak nastavnika i suradnika) i prostorno-tehničke opremljenosti (GIS-predavaonica i laboratorij), a studenti imaju povoljnije uvjete za stručnu izobrazbu (uključujući i mogućnost pohađanja dijela studija na odgovarajućoj visokoobrazovnoj instituciji u nekoj od europskih zemalja). Koliko će se diplomirani geografi nametnuti kao relevantni stručnjaci u širokom krugu poslova povezanih s prostornim planiranjem i regionalnim razvojem, prije svega i iznad svega ovisi o stupnju stručne osposobljenosti studenata, odnosno kompetencije budućih magistara geografije – prostornih planera. Pritom podjednaku odgovornost snose i nastavnici i studenti. Pored osuvremenjavanja nastave, zadatak je nastavnika studijski program što više prilagoditi praktičnim potrebama prostornog planiranja i regionalnog razvoja. Uz širok izbor matičnih predmeta, tome bi trebala pridonijeti i mogućnost upisa dodatnih izvanmatičnih kolegija kojima će se postupno upotpunjavati struktura studija. I, što je posebno važno, na temelju tako osmišljenog programa i stručne kompetencije diplomiranih geografa, pokušati se izboriti za odgovarajuće pozicioniranje struke u nadležnim institucijama. Ništa manju odgovornost za potencijalnu afirmaciju programa Prostorno planiranje i regionalni razvoj imaju i studenti tog diplomskog smjera. Njihova odgovornost proizlazi iz činjenice (koju treba osvijestiti) da živimo u vremenu izrazite društvene kompeticije i moguće se, kao struka i osobno, nametnuti samo visokom stručnošću. To nalaže potrebu posvećenosti struci (stručnu samoidentifikaciju) i trajnu angažiranost u procesu stjecanja znanja. Jer, znanje se ne daje (nije prijenosno), nego se stječe (svjesnim radom). Povezano s tim, studentima ovog smjera diplomskog istraživačkog studija geografije želim što bolji uspjeh u studiju, kako bi svojom stručnošću pridonijeli afirmaciji struke u prostornom planiranju i regionalnom razvoju, a na taj način i budućem ugledu geografske struke u Hrvatskoj.

MARIN

U OBLACIMA

Tekst i fotografije: Marin Cvitanović Čudno je kako smo ponekad ovisni o prvim iskustvima. Prvi doživljaj postaje standard po kojem se mjeri sve ostalo. Svaka rijeka miriše više ili manje slično kao Tounjčica, svijetlo automobila u Henkelovom stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi podsjećaju na nekog otprije, iz prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički tražimo naznake poznatog u nečemu što prvi put susrećemo. Moj prvi let avionom nije prošao najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje u London otprije dvije godine i izazivala izboje hladnog znoja. Naš let ipak nije odlučio postati novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na sitna točkasta svjetla duboko ispod prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi ispod nas pretvarali u nepoznata sazviježđa iznad kojih je naš avion strpljivo lebdio i gutao prostor i vrijeme. Nakon čitave noći u avionu sletjeli smo u Addis Abebu. Dosanjikav europsko-kišoviti doživljaj kroz prozor aerodoroma trajao je kratko, već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi. Na aerodromu u Malawiju otvorila su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta i naguranih putnih torbi. Slatkasti nepoznati miris bilo je prvo što sam osjetio u Africi. Sat vremena kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka

kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala noć. Afrički sutoni su drugačiji, nemaju onu melankoličnu mekoću europskih. Sunce i na zalasku jarkim se crvenilom probija kroz rijetka stabla i grmlje u savani, a onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je prošla ponoć, a ne tek iza šest sati navečer. Naš kamp je bio okružen zebrama, žirafama i majmunima, a mi smo zaboravili da je na južnoj polutki zima i podcijenili smo afričku hladnoću. Prvu noć sam usnuo tek s dva para čarapa i šest majica. Noći su oštre i hladne, a jutra svježa i bistra te svaki put prekriju šatore tankom svilenom rosom koja brzo nestane na prijepodnevnom suncu. Lusaka je sve što sam očekivao od afričkog grada. Kaotična, glasna i šarena, kao Sveučilišna bolnica i pobješnjeli Max u jednom. Grad izgleda kao da je nakon dobrog početka sve odjednom stalo. A doista Lusaka i jest stalo, kra-

jem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su svjetske cijene bakra naglo počele padati. Zambija kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača bakra ostala je bez glavnog izvora prihoda i ljudi su se morali nekako drugačije snaći. Improvizacija je afrički način, ali improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na licima ljudi. Ofucano, staromodno odlagalište iznošenog i potrošenog sa Zapada Afrika je načela svojim ritmom i bojama i prilagodila sebi. Iako je 86% stanovništva ispod

- glavni grad Zambije

granice siromaštva i država spada u Least Developed Countries u svijetu prema UN-u, na svakom koraku ljudi su nam se smiješili, bili prijazni i doista se činilo da nemaju ništa, a da su najsretniji ljudi na svijetu. Zaustavljali su nas na semaforima, na ulici i u dućanu, željeli se rukovati i izmijeniti pokoju riječ s nama. Čudan je osjećaj kad se tako naglo sudare dva svijeta, svijet siromašnog,

i HIV virus proširili afričkim kontinentom, očekivani životni vijek u Zambiji pao je na 35 godina, a preko 50% stanovništva su djeca. Gdje god smo išli, u gradske slumove, u sela u provinciji, svugdje bi nas dočekala djeca, kao Timpetill iz dječje bajke, samo ovaj put bez sretnog završetka. Tjedan dana u Lusaki i našem kampu proletio je u trenu, a mi smo već sjedili u ogromnom auto-

najvažnijim dnevnim novinama naslove poput «Čarobnjak pao na krov kuće» ili «Učitelj se noću pretvara u krokodila i maltretira građane». Neka uvjerenja i običaji za sad su nepremostiva prepreka u provođenju velikih razvojnih projekata kako države tako i stranih agencija. Na naše opetovano čuđenje u takvo praznovjerje jedan je Zambijac primijetio: «U svijetu u kojem stolari ustaju od mrtvih sve je moguće!». Nakon Mazabuke stigli smo u gradić Kalomo i tek nakon dva tjedna, ovdje u Kalomu, osjetio sam da se nalazim u Africi. Prljavoj, ruralnoj, ali intimnoj i iskrenoj Africi. Mogao sam slobodno navečer lutati gradićem, izgubiti se među šarenim dućanima i improviziranim štandovima na tržnici i osluškivati preglasne ritmove koji su dopirali kroz otvorene prozore. U blizini Kaloma, u gradu Chomi nalazi se sirotište koje smo posjetili i gdje smo proveli čitav dan s djecom od kojih su neka zaražena virusom HIV-a ili malarijom. Nitko

Sveučilište UNZA prljavog i tako prijateljskog i otvorenog s jedne, te svijet bogatog, ustrašenog, povučenog i uvijek pomalo nesretnog s druge. U Lusaki smo posjetili sveučilište UNZA i njihov Geografski odsjek. Iako je načelno ulaganje u obrazovanje veliko, studijska godina u Zambiji stoji gotovo 1000 Eura, a ako student padne jedan ispit, ne može više nastaviti studirati odabrani smjer. Na ulazu u kampus stoji tabla «Diplomirajte s peticama, a ne sa sidom». Otkad su se sida

busu koji nas je vodio u grad Mazabuku na interkulturalni trening. Na farmi Shazula u blizini Mazabuke bračni par Peter i Namoko Gustavus podučavaju djelatnike razvojnih agencija i volontere običajima naroda Tonga, koji je u Južnoj provinciji najzastupljeniji od devet glavnih zambijskih etnolingvističkih grupa. Kako pozdravljati, čime ponuditi gosta, što kad se netko rodi ili umre, tradicija i vjerovanja u Zambiji su toliko jaka da nije neobično pročitati u

Osnovna škola Masempela

završio je povratkom u Kalomo, ovom mjestu Zambezi se širi na 2 odakle nas je čekala četverosatna km, i nakon što se obruši s visine vožnja po najgoroj cesti na svijetu od oko 100 metara, sva ta silna do Livingstonea, turističkog cen- voda skuplja se u uske i strme tra na Viktorijinim slapovima. U kanjone koji su nekad davno bili Livingstoneu sam prvi put nakon vodopad. Za nekoliko tisuća godiLusake vidio velike kolonijalne na i današnji vodopad pomaknut zgrade koje su podsjećale na vri- će se unatrag, a Zambezi će dobiti jeme kad se država zvala Sjeverna još jedan klanac. Dio slapova priRodezija i kad je njome uprav- pada Zimbabweu, a dio Zambiji, i ljano oštrom imperijalističkom mi smo vidjeli samo prizor s zamrukom iz Londona. bijske strane, no nitko nije osjećao Tek ulicu ili dva da je nešto izgubio, čak naprotiv. od centra i ceste Od kapljica vode i ljepote činilo su opet postajale se kao da hodamo u oblacima. prašina i makadam, Bajkovitost Viktorijinih slapova a kolonijalne fasade samo je pojačala osjećaj nestvarnagrizli su zub vre- nog povratka u Hrvatsku. Nakon mena i Afrika. No, devet sati u autobusu, 13 sati leta u Livingstone nitko uz jedno presjedanje i 11 sati vlane dolazi zbog kom iz Frankfurta do Zagreba, prašnjavih ulica i od Afrike nije ostalo ništa. Tek kolonijalnih zgrada, pokoji suvenir u torbi, ožiljak na već zbog Mosi O nozi od raftinga na Zambeziju i Kariba - jezero na rijeci Zambezi, nekoć Tunya (Dim koji čudan osjećaj da to ustvari nisam grmi) slapova koje bio ja već neki drugi Marin kojeg najveće umjetno jezero na svijetu je David Living- danas slabo poznajem, i koji mi je pokriva više od 5 500 km2. U iz- stone nazvao Viktorijinim slapo- ispričao ovu priču.... gradnju betonske brane utrošeno vima u čast engleske kraljice. Na je betona dovoljno da se izgradi cesta od Zambije do Rusije, a svojevremeno je Kariba bilo i najveće umjetno jezero na svijetu. U izgradnji brane nastradalo je oko 80 radnika od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Veliki broj pripadnika naroda Tonga izbjegao je iz područja nakon podizanja razine vode, a operacijom Noah pokušala se spasiti i divljač. Količina vode od 160km3 od šezdesetih godina do danas uzrokovala je preko dvadeset potresa jačine veće od 5 stupnjeva po Richteru. Svejedno, svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Naš dvodnevni bijeg u tropski raj Nacionalni park Chobe u Bocvani od djece koje smo susreli ne želi se vratiti kući. Iz Kaloma smo organizirali jednodnevni izlet koji se na licu mjesta pretvorio u dvodnevni, jer je kamp na obali jezera Kariba bio pravi mali tropski raj. Jezero Kariba na rijeci Zambezi stvoreno je za proizvodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Izgrađeno je krajem ‘50 i početkom ‘60 i

AMAZONA - žila kucavica Brazila Tekst: Dejan Nemčić Amazona, druga najduža rijeka na svijetu, predstavlja prirodni fenomen i osjećaje divljenja za svakoga od nas. Sa svojih 6280 kilometara (prema nekim podacima i 6750) nalazi se na drugom mjestu, ispred nje je samo Nil. Iako nije najduža, sa sigurnošću se može reći da je najšira. Francisco de Orellana bio je prvi Europljanin koji je istražio tu rijeku i 1542. godine dao joj ime Amazona. Poticaj za takav naziv dale su mu Amazonke iz grčke mitologije. Sam izvor rijeke Amazone nalazi se u peruanskim Andama, negdje oko 150 km udaljenosti od Tihog oceana. Najveći dio korita Amazone ima blagi pad, smatra se da iznosi oko dva cm/km, a u donjem dijelu toka se mjeri u mm/km. Posljedice njenog blagog pada i estuarija omogućuju da plimni valovi iz Atlanskog oceana dopiru duboko u unutrašnjost. Cijelo to područje bogato je s oko 200 rijeka, dok čak 17 rijeka koje utječu u Amazonu imaju dužinu veću od 1000 km. Sve te rijeke i potoci čine amazonsko porječje koje zauzima 40 % Južne Amerike. Brazil, Venezuela, Kolumbija, Ekvador, Peru i Bolivija su države koje su tu uključene. Smatra se da, kada bi to sve bila jedna država, svojom površinom bila bi deveta na svijetu. Dubina same rijeke ovisi o njenoj širini koja pak u donjem dijelu toka najčešće varira između 50-80 km. Na nekim područjima, kao kod grada Obidosa, prelazi dubinu od 130 metara, ali je tu širina samo 2 km. Voda većinom utječe u Atlanski ocean preko 200 000 kubičnih metara u sekundi (za usporedbu - rijeka Kongo na ušću ima prosječan protok od oko 40 000 m³/s). Procjene mnogih su da ukupna količina vode iz Amazone iznosi oko 20 % svih svjetskih slatkih voda. Kopnena veza između Amazone, a time i cijele Južne Amerike, i ostalog dijela svijeta dugo je vremena bila slaba. Upravo zbog te izdvojenosti stvorila se posebna flora i fauna na tome području. U amazonskom području nalaze se tisuće najrazličitijih životinja i biljaka. Tu ima raznih vrsta ptica, gmazova, vodozemaca (među kojima je i najotrovnija žaba na svijetu koja svojom dozom otrova može ubiti petero ljudi). Sa

sigurnošću se može reći da rijeka Amazona ima deset puta više riba nego cijela Europa. Ptičji svijet je također raznolik i raznobojan. Čaplje - bijele, sive ili pak velike i male, hrane se u rijeci po kojoj mogu hodati svojim tankim nožicama.Među najbrojnijim stanovnicima zasigurno su i mravi i općenito kukci. Velike kolonije tih životinja znaju se spustiti obalom rijeke, a mnogi vrste izazivaju veliki strah kod ljudi jer u sebi sadrže znatnu količinu otrova. Životinje koje se ne mogu zaobići, a ima ih u izobilju u samoj rijeci, su razne vrste riba - glavni jelovnik ptica. Najboljim ribolovcem u cijelom području rijeke može se pohvaliti vidra, koja dnevno uhvati oko 5-7 kilograma ribe dok godišnje to iznosi i do 3000 kilograma. Sve rijeke u Amaz o n s kom Divovska vidra području (Izvor: http://www.giantotter. org/Pteroresearch.html) mogu se podijeliti u tri grupe ili skupine: na bijelu, bistru i crnu vodu. U bijelu vodu ubrajaju se rijeke koje dolaze sa područja Anda. Na svom putu ispiru tlo (većinom je to glina), koje konačno muti samu vodu. Zbog takve mutnoće voda je siromašna vodenim biljem. Jedinim bogatstvom kojim se može pohvaliti su brojne hranjive tvari koje privlače mnoge insekte. PH vijednost rijeke iznosi oko 6-7, a tvrdoća je gotovo nemjerljiva. Najčešći primjeri takve rijeke su Rio Solimoes, Rio Madeira i Rio Branco. Bistra voda dolazi sa Brazilskog visočja i Gvajanskog gorja. Voda je prilično kisela, PHvrijednost joj se kreće oko 5-6, boja je prozirna sa vrlo velikom prozirnošću (čak do 5 metara). Najčešći predstavnici ovakve vrste voda su rijeke Rio Toncantins, Rio

Susret bijele i crne vode - uljev Rio Negra u Rio Solimores (Amazon) kod Manausa

(Izvor: http://lucysgeogblog.blogspot.com/2006_ 10_01_archive.html) Xingu i Rio Tapajos. Kao treća i posljedna vrsta dolazi crna voda koja je izrazito kiselog svojstva (pH u rasponu 3-5). Usprkos tamnoj boji, voda je iznimno prozirna sa vidljivošću prema dubini od 9 metara. To svojstvo ubraja ju među najčišće vode na svijetu. Tamnu boju dobiva od otpalog lišća koje pušta tanin i ostataka biljaka u vodi. Budući da je voda prilično kisela i siromašna hranjivim tvarima, samo posebne vrste životinja i drveća mogu rasti u njenoj okolici. Područje prekriveno ovom vodom najsiromašnije je područje u amazonskom području što se tiče životinja. Svi ti negativni uvjeti za život nisu smetali i spriječili cikladima koji su se upravo u tom području fantastično razvili: Pterophyllum, Symphysodon i Uaru. Najčešća lokacija crnih voda su zapadna i središnja Amazona. Tipičan predstavnik je rijeka Rio Negro, po širini korita jedna od većih rijeka na svijetu. Za amazonsku prašumu danas se veže sinonim ‘’pluća našeg planeta’’ jer reciklira ugljični dioksid u kisik i upravo se 20% svjetskog kisika proizede u kišnim šumama Amazone. Danas se to šumsko područje uzima najvećim na svijetu jer prekriva skoro 500 milijuna hektara površine obuhvaćajući Brazil, Venezuelu, Kolombiju, Ekvador i Peru. Upravo u tom golemom šumskom području žive brojne životinjske i biljne vrste čiji život i opstanak ovisi o rijeci Amazoni. No danas je situacija sasvim drugačija i mračnija. Ljepota, veličanstvenost šume je neopisiva. Međutim unutarnja dinamika šume je zamršen sustav, tako da bilo koji poremećaj u jednom dijelu može dovesti do razaranja ili pak uništenja cjeline. Ljudska aktivnost uništava ono što je priroda stvorila. Danas je u području Ama-

zone već kritična situacija i sigurnosni alarm je polako već uključen. Ako se nastavi ovakvim uništenjem cijelog tog područja za 50 godina amazonska šuma će gotovo u potpunosti nestati sa lica Zemlje. Tu se mogu još ubrojiti i požari, koji se u novije vrijeme sve više javljaju i pridonose uništavanju cijelog sustava. Nevjerojatna je činjenica, ali ipak istinita, da 100 000 hektara šume svaki dan nestaje djelovanjem čovjeka i motorne pile!! Posljedice svega toga svakome od nas su već jasne, manje šuma vodi manjoj proizvodnji kisika što povećava opasnost od globalnog zato-

Deforestacija u brazilskoj Amazoni od 1990.-2003. (Izvor: http://rainforests.mongabay.com/amazon/2004_deforestation.html)

Porječje Amazone većim dijelom čini prašuma - “pluća našeg planeta”

(Izvor: http://earthobservatory.nasa.gov/Newsroom/ NewImages/images.php3?img_id=17693)

pljenja. Osim rušenja stabala radi izvoza drveta, drvo se koristi kao gorivo i za proizvodnju drvenog ugljena. Jednom kada je područje šume posječeno, ono više nikada neće postati ono što je bilo. Specifičan ekosustav kojeg je stvorila priroda izgubljen je zauvijek. Kada su neki dijelovi šume uništeni, ti krajevi se drastično mijenjaju. Cijeli životinjski svijet se premješta na neku novu lokaciju i potrebno je neko određeno vrijeme za njegovu prilagodbu. Sve te negativne činjenice vode konačno do smanjenja biljnog

i životinjskog svijeta jer svakim uništenjem jednog hektara šume nestaje jedan dio živog svijeta. Danas vlada samog Brazila provodi mnoge programe spriječavanja uništenja šume jer želi sačuvati svoje prirodno bogatstvo koje izaziva osjećaje divljenja u cijelom svijetu. Amazonka šuma te sama rijeka Amazona predstavljaju simbol života u Brazilu i oni će svim silama pokušati spasiti ono što se može, a to se posebno odnosi na biljni i životinjski svijet koji je jedinstven i specifičan na planeti Zemlji.

Riječ predsjednice Svi ste bar jednom imali prilike slušati ili čitati o KSG-u, ako ne od članova KSG-a na Motivacijskom vikendu ili Brucošijadi ili na oglasnoj ploči Kluba u hodniku, onda zasigurno na uvodnom predavanju brucošima na kojem su vam se obratili i predstavnici KSG-a. No, kad već kažu da je ponavljanje majka znanja, a mi geografi smo ipak vrlo znatiželjne osobe, nije na odmet ako ponovim ovdje da je KSG kratica za Klub studenata geografije Zagreb, koji je osnovan 1999. godine (uskoro će mu i deseti rođendan!) i bavi se organizacijom terenskih izlazaka, stručnih ekskurzija, studentskih razmjena, motivacijskih vikenda i još mnogo toga. Tako su članovi Kluba tijekom 2007. godine organizirali brojne aktivnosti. Počnimo s ekskurzijom u slovenski Kras gdje smo s kolegama iz BIUS-a (prijateljske udruge s Biološkog odsjeka PMF-a) posjetili Škocjanske jame i Cerkniško jezero. Proljeće 2007. obilježio je i dvodnevni terenski izlazak u Istru s posjetom NP Brijuni pod stručnim vodstvom asistenta Aleksandra Lukića. Ljeto nam je donijelo i vrlo uspješan terenski rad

u PP Lastovsko otočje gdje smo anketirali lokalno stanovništvo i obavili nekoliko istraživačkih razgovora. Klub smo predstavili i na tri regionalna kongresa – u Nizozemskoj, Španjolskoj i Rusiji, te na godišnjem kongresu u Poljskoj. Posjetili su nas i naši kolege iz Münstera i Nijmegena kojima smo pokazali Zagreb, Rijeku, Velebit, otok Krk i Plitvička jezera, dok je uzvratni susret održan u listopadu, kad smo posjetili Nijmegen, Amsterdam, Münster, Xanten i Essen. Godinu smo završili Motivacijskim vikendom za brucoše i Brucošijadom, ovaj put 2u1, na kojoj su nam se uz brucoše i starije studente pridružili i naši kolege iz Ljubljane, Novog Sada, Beograda, Kopra i Bologne. Ova godina bila je posebno obilježena i suradnjom s ostalim studentskim udrugama PMF-a te su sve udruge 11. travnja 2007 povezane u Savez Organiziranih Studenata PMF-a. 2007. nećemo na žalost pamtiti samo po lijepim događajima – Klub je nakon preuređenja potkrovlja izgubio svoju prostoriju i klupski namještaj ‘privremeno’ je preseljen na hodnik dok se Klubu ne osigura nova prostor-

ija. Nekoliko su puta predstavnici KSG-a razgovarali s pročelnikom te im je obećano da će Klub dobiti svoju prostoriju, pa makar to bio i pregrađeni dio hodnika. Danas, u srpnju 2008. Klub još uvijek posluje na hodniku, čime je uvelike otežana organizacija studentskih aktivnosti i rad Kluba općenito. Klub je oduvijek glavni nositelj studentske aktivnosti i organizacije, članovi Kluba često su pomagali Odsjeku pri organizaciji studentskih izbora, predstavljanju Odsjeka na Smotri Sveučilišta te pri mnogim drugim aktivnostima, a profesori s Geografskog odsjeka surađivali su s Klubom kao stručni voditelji edukativnih ekskurzija. Je li Klubu stvarno mjesto na hodniku? Nadam se da će se u dogledno vrijeme situacija ipak promijeniti. U međuvremenu članovi Kluba dokazuju svoju izdržljivost iz dana u dan dežurajući za stolom u hodniku. Svakako da treba imati razumijevanja za nedostatak prostora i poteškoće koje donosi, ali vjerujem da se uz malo dobre volje sve može riješiti. Da ipak završim u vedrijem tonu, željela bih potaknuti sve koji se još nisu okušali u organizaciji

studentskih aktivnosti (ili bar sudjelovanju u njima) da se ohrabre i uključe u rad Kluba. Kasnije, kad postanete dio utrke na radna mjesta (kojih za geografe uvijek ima manje nego što bi trebalo) bit ćete zahvalni i Klubu i sami sebi jer

to je ono što poslodavci traže od vas – inicijativa i široki interesi. A gdje ćete bolje mjesto za pokazivanje inicijative i širokih interesa od Kluba? Koji vas čeka doslovce – na hodniku! :) Uključite se i doživite možda najljepše trenutke

tijekom studija sa svojim kolegama koji su jednako entuzijastični za otkrivanjem novih prostora kao i vi. I vjerujte, neće vam biti žao. Sretno Ana Popović

MOTIVACIJSKI VIKEND

Tekst: Mateja Horvat & Matija Markušić Fotografije: Mario Krpanić Jednog ranog zimskog subotnjeg jutra, okupila se grupa studenata na samoborskom autobusnom kolodvoru i krenula u avanturu za pamćenje. Nakon kraćeg razgledavanja grada uslijedila je okrijepa u kultnom samoborskom kafiću ‘U prolazu’. Uz vrući čaj i kremšnite netom izvađene iz peći, dobili smo upute i pravila za igru čiji je zadatak bio pronaći predmete (svinjice, brodiće, vlakiće i slične opasne naprave) po cijelom gradu pomoću plana grada i zadanih smjernica. Osim nas (čak dvoje) brucoša, na vikendu su nam se pridružili i kolege iz Zadra, koji su sudjelovali u sklopu EGEA razmjene Zadra i Zagreba. Nakon napornog lutanja, glavinjanja i vrludanja gradom zadnja postaja bila je još kultnija kavana ‘Livadić’. Veliko finale održalo se na glavnom samoborskom trgu gdje smo podijeljeni u ekipe morali izvršiti i zadnji zadatak, natjecanje u jedenju kremšnita. Pravila su povez oko očiju i ruke iza leđa, dok ostala dva suigrača sudjeluju tako da jedan drži tanjur, a drugi „navigira“. Rijetko tko može zamisliti kakav je užitak kad ti timski kolega u želji da što prije smaže kremšnitu, izgricka prste. Ne treba niti govoriti kakav smo prizor pružili ljudima na trgu. Ovo je definitivo bila igra u kojoj je bilo važno sudjelovati, a ne pobijediti; očito možete zaključiti da naša ekipa nije pobijedila. :)

Nakon temeljitog čišćenja, uputili smo se i prema krajnjem odredištu, planinarskom domu Skaut (na slici). Laganom šetnjom po Žumberačkom gorju stigli smo umorni, žedni i gladni do našeg prenoćišta. Srećom, za naše probleme pobrinuli su se naši dragi, stariji (pardon iskusniji) kolege, serviravši nam odličan grah. Napokon je došlo i do trenutka i glavnog razloga našeg dolaska, prezentacije faksa. Draga naša Matea objasnila nam je sve pojedinosti o studiju geografije, dala savjete o različitim temama, te općenito uputila u studiranje i život faksa. Uslijedio je tulum, gdje se već po drevnom običaju (karakterističnom za gotovo sve geografe u Europi, kako smo kasnije doznali) održao DC. Što reći, bila je to neprospavana noć puna odlične glazbe, plesa i zabave. Sljedeće jutro smo se polako oporavljali od svih problema i glavobolja uzrokovanih prošle noći te polako krenuli prema Zagrebu. Iako je za brucoše tradicionalno bila predviđena „šetnja“ uzbrdo do autobusne stanice, ipak su nam se smilovali i odvezli autom do Samobora. Za kraj, motivacijski vikend je bio stvarno super, sve pohvale organizacijskom timu, te svim budućim brucošima toplo preporučamo takve i slične događaje! :)

Razmjena Zadar - Zagreb Tekst: Marina Beram Fotografije: Marina Beram & Mario Krpanić greb i širu regiju s aspekta struke. Bacili smo oko i na oglasnu ploču Odjela i primijetili kako (tada još) mr.sc. Maša Surić sa zadarskog Odjela sljedeći dan na PMF-u ima obranu doktorske disertacije. Obrana je javna, odluka je pala, idemo! Večer smo proveli u predblagdanskoj atmosferi na Trgu bana Jelačića i u jednoj prekrasnoj kleti u Tkalčićevoj ulici. Večer je završila kasno, u društvu nas dvadesetak, s određenom dozom promila! Drugoga dana studentske razmjene kolege su nam priredili razgledavanje Zagreba i upoznavanje sa znamenitostima grada, povijesnim razvojem kao i aktualnim problemima. Organiziran je i posjet kampusu Prirodoslovnomatematičkog fakulteta u predjelu Horvatovca i prisustvovanje obrani doktorske disertacije mr. sc. Maše Surić (sada već dr. sc). Jedino su nam falili transparenti… i zaključili smo da nikad nećemo doktorirati! Usput smo očajavali jer smo doživjeli ono što u Zadru vjerojatno još dugo nećemo doživjeti – ručali smo u studentskom restoranu PMF-a: Razmijenjeni i njihovi razmjenitelji jeli smo ribu, odreske Prvoga dana posjeta Zagrebu, svih vrsta, pohani karfiol, krumdomaćini su organizirali posjet pire na sve načine, pobrali smo Odjelu za geografiju PMF-a u Za- hrpu čokoladica i sokića, divili grebu. Članovi oba Kluba prisus- se mogućnosti odabira vegetaritvovali su prezentaciji na kojoj su janskog obroka… punih želučića zagrebački studenti predstavili Za- pratili smo dvosatnu obranu disJedna od prvih aktivnosti novoosnovanoga Kluba studenata geografije Zadar, osim izdavanja časopisa, bila je i dugoočekivana studentska razmjena sa članovima Kluba studenata geografije Zagreb, odnosno zagrebačkog ogranka EGEA-e. Razmjena je trajala od 14. do 17. prosinca 2006. i bila je nezaboravna! U razmjeni je sudjelovalo sedmero studenata Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru: Mate Bobanović, Ive Fatović, Marina Beram, Luca Jović, Martina Regetaš, Vedran Mijolović i Filipa Milin, te pet studenata Odjela za geografiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta iz Zagreba: Ana, Tina, Mario zvan Sjekirica, Maja i Matea. Uz njih smo još upoznali i Filipa zvanog Perica, Dinka zvanog Bernardinac, Jasminu a.k.a. Jazz, Tomislava, sve odreda članovi zagrebačkoga Kluba i EGEA-e.

ertacije i ponosni na našu dr. sc. otišli nazad do Trga. I ovaj je dan bio naporan… ali ne toliko da navečer ne posjetimo Hard Rock Caffe! Tu smo upoznali još nekoliko zagrebačkih kolega i nastavili druženje u dobroj atmosferi, uz drinking, ali ne contest. Trećega je dana studentske razmjene organiziran posjet Samoboru i odlazak u Samoborsko gorje. Članovi su KSGZD upoznali Samobor kroz organizirano orijentacijsko natjecanje prilikom kojega su, podijeljeni u grupe, morali pronaći šest zadanih orijentacijskih točaka koristeći pritom plan grada. Finale natjecanja je bilo izjedanje kremšnite zatvorenih očiju, na kojemu su se naši Mate i Luca iskazali. Nakon

http://www.youtube.com/ watch?v=DnYjVIHNTPI natjecanja članovi oba kluba su se uputili prema planinarskom domu u Samoborskome gorju. (Neki su pritom pozelenili jer ne podnose vožnju autobusom po krivudavim cestama. op.ur.) Po dolasku u dom priređena je prezentacija Kluba studenata geografije Zagreb, o radu

KSG-a Zagreb i EGEA-e. Onda smo se malo odmorili u prekrasnim spavaonicama obloženima drvetom i uz miris petroleja iz lampe. Nakon zajedničke večere u planinarskom domu nastavljeno je zajedničko druženje uz Drinking contest, na kojemu smo ponovo briljirali i kući donijeli diplome. Plesali smo, ložili vatru, probudili faunu Samoborskog gorja… Slijedećeg se jutra bilo prekrasno probuditi uz zvuk potočića, umiti se

na njemu i popiti pola potočića (iz ranije spomenutih razloga). I zato ti potočiću, hvala! Nakon doručka smo krenuli prema Zagrebu jer je bilo vrijeme povratka nazad u Zadar. (Onima kojima je bilo loše prilikom penjanja na Samoborsko gorje, bilo je loše i prilikom spuštanja sa S a m o b o rskog gorja. op.a.). Ovom se prilikom Let‘s party!

zahvaljujemo dragim kolegama iz Zagreba na dočeku, gostoprimstvu i volji da nas trpe ova četiri dana. Pozdravljamo njihove mame, bake, sestre i braću i ostale rodbinu. Radujemo se ponovnom susretu prilikom uzvratne razmjene i nadamo se da ćemo vam uspjeti prirediti barem pola onoga što ste vi priredili nama! Usput se zahvaljujemo i Studentskome zboru, odnosno Sveučilištu, bez kojega ovo ne bismo ostvarili i nadamo se da ćemo budućim aktivnostima uspjeti opravdati naše djelovanje.

Maramureş, skriveni kutak Europe (ili kako EU dođe k tebi, namjesto ti k njoj)

Tekst i fotografije: Filip Vujasinović O čemu se radi? Kako EGEA entiteti u svojoj svijetloj tradiciji organiziraju proslave Novih godina, tako se bukureštanski ponudio pobrinuti za «sretnu novu 2007.». Proslavu su odlučili locirati u «skrivenom kutku» Rumunjske, u gradiću Viseu de Sus, u pokrajini Maramureş, sasvim blizu rijeke Tise i ukrajinske granice. Sam događaj je trajao nekoliko dana, od 30.12. 2006. do 2.1.2007. i ponudio je uvid u neglamuroznost

rumunjske provincije. Događaji koje vrijedi izdvojiti su sasvim sigurno posjet tzv. «veselom groblju» (na slici) u selu Sapanta, lokalna pizzerija u Viseu, koja nas je othranila i dolazak EU do nas, 1.siječnja 2007. godine usred mračne šume... Kako smo tamo završili? Jedan od nezaboravnijih događaja je sasvim sigurno novogodišnja vožnja parnjačom do... pa, do ničega, gdje je bio organiziran

novogodišnji krijes, vatromet, svjetski rekord u čestitanju i još svašta... U grupu nezaboravnog bi se mogao uvrstiti još i smještaj, ma koliko pokušali zaboraviti dotični učenički dom. A niti noćno roštiljanje po kiši i uz svijetla automobila nije svakodnevni prizor. «Boje» KSG-a branila je delegacija od jedne osobe samnom na čelu, dostojno i samokritično, kao i uvijek.

EGEA kongres zapadne regije – Ameland, Nizozemska Tekst i fotografije: Gabrijela Delić Već kad sam bila sigurna da ću otići s ovog faksa, a da neću biti sudionik niti jednog kongresa, došlo je iznenađenje, od strane mojih prijatelja, u obliku rođendanskog poklona – idemo u Nizozemsku! Nisam bila sigurna da li se radi o još jednoj smicalici ili o stvarnosti, sve dok nisam ugledala svoje ime na listi prijavljenih. Što me čeka mogla sam samo pretpostaviti, ali očekivanja su bila velika, s obzirom da sam stalno slušala o dojmovima naših geografa s raznih kongresa. Uz dozu straha, jer je to ipak bilo prvi put, uputili smo se prema Nizozemskoj. Kongres se održavao pod organizacijom EGEA-e Gröningen, na Amelandu, otoku Zapadnog frizijskog otočja, od 12. do 16. ožujka 2007. godine. Zajedno s organizacijskim članovima bilo je 88 sudionika iz 16 država Europe. Tema kongresa bila je – Nature for sale: The struggle between environment and economic growth, popraćena sa 6 radionica: Ecoturism; Climate change: Remote sensing and GIS applications; Economic effects of undeveloped areas on developed areas; The PINgame; Tourism on Wadden Islands; Review in consequences of the climate change. Iz EGEA-e Zagreb sudjelovala su tri člana, Martina Macolić,

Luka Vuković i ja. Da bi stigli na vrijeme, za Ameland smo se uputili dan ranije. Avionom, vlakom pa trajektom, u poslijepodnevnim satima 12. ožujka, stigli smo u Hollum, mjesto gdje je bio smješten naš hostel. Ni dan proveden u toj zemlji već smo bili oduševljeni odlično organiziranom željezničkom prometnom vezom, daleko od onoga „u polasku kasni 20 min“. No da se vratim kongresu. Već na prvi pogled, koji me rijetko vara, bila sam sigurna da će to biti jedan odličan projekt. Prijava na recepciji bila je popraćena malim darom za sve sudionike, tako smo uz ključeve soba dobili i prezervativ… ah takav je taj liberalni Zapad! Večera, pa uvodne riječi organizatora završile su osvježenjem uz pićence i upoznavanje, dok je nekima ipak krevet bio najbolji izbor nakon napornog dana provedenog na putu. Iduće jutro započelo je predavanjem stručnjaka iz naftne kompanije Shell i gradonačelnika Amelanda na temu gospodarskog razvoja i zaštite okoliša, te općih geografskih značajka, kako otoka i okolnog područja, tako i cijele Nizozemske. Zatim smo se nakratko upoznali s voditeljima i temom radionice. Osobno sam bila član radion-

ice Ecoturism. U poslijepodnevnim i večernjim satima uslijedila je prezentacija država. Svi prezenteri država imali su svojih 10 minuta da najbolje što mogu predstave svoju državu uz pomoć prezentacija, igrokaza i neizostavnih simbola država, tako da se tu moglo naći sve od votke do belgijskog piva, ličke rakije, bajadere i maslina. Nakon

Prezentacijski stol Hrvatske što smo dobro upoznali sve države (čitaj: probali svako nacionalno piće) sposobni smo bili samo za krevet. Treći dan kongresa bio je rezerviran za radionice. U sklopu moje radionice bila je organizirana ekskurzija po otoku – biciklom. Oduševljenju nije bilo kraja. Dok smo obilazili pojedine dijelove otoka, voditeljice su nam pričale o mogućnostima razvoja ekoturizma. Posjetili smo i jedno obiteljsko gospodarstvo koje korisnicima turističkih usluga nudi ekološke proiz-

Razgledavanje otoka vode, smještaj u malim, slamom pokrivenim kućicama sa zdravim i uređenim prirodnim okruženjem. Nevjerojatno je to da otok živi od turizma, ali nema apartmanizacije, uništavanja okoliša, već je sve vizualno ugodno. Zakonski su odredili gdje i koliko se smještajnih kapaciteta smije graditi i točno je određen materijal, izgled i veličina tih kapaciteta, tako da je nemoguće vidjeti objekte koji se ne uklapaju u prostor. Nakon što smo odvezli više od 20 km vratili smo se pomalo umorni, ali impresionirani time kako na otoku sve gotovo savršeno funkcionira. Pri povratku posjetili smo i obližnji svjetionik s kojeg se pružao prekrasan pogled, ne samo na otok, nego i na šire područje. Prekrasno vrijeme, neobično za ovo područje u ovo doba godine, pratilo nas je sve dane kongresa, što je omogućilo realizaciju svih planiranih aktivnosti. Večer je bila rezervirana za Carribean party. Puno cvijetnih uzoraka, suknjica, dobra glazba, ples i zabava trajala je do jutarnjih sati, no to nas nije omelo da sutradan budemo spremni za

veliku zajedničku ekskurziju. Svi sudionici sudjelovali su u obilasku otoka pod stručnim vodstvom koje nas je upoznavalo s prirodnim i društvenim značajkama otoka. Organizatori su imali i malo iznenađenje za nas – vožnja traktorom po dugim pješčanim plažama otoka (čak je i nas balkance, koji smo poprilično navikli na to prijevozno sredstvo, cijela vožnja oduševila). Dan je završio Drinking Contest-om (natjecanje u ispijanju velike količine piva). Naravno da smo sudjelovali, ekipa Big boys and Martina došla je do polufinala, ali nakon što sam počela šamarati pivo (u pravom smislu riječi) završili smo na 4. mjestu, a s obzirom da mi je to prvi put, dobro je i završilo. Zadnji dan prezentirali smo rad radionica, tako da je

moja radionica bila popraćena plakatom kojim smo pokušali, uz znanja koja smo skupili, dati plan razvoja ekoturizma na Amelandu u suradnji s drugim otocima Zapadnog frizijskog otočja. Nakon prezentacija došlo je vrijeme rastanka. Svi su se grlili i ponavljali – See you somewhere in Europe. Kad se sve zbroji kongres je bio više nego uspješan, kombinacija aktivnog rada i zabave. Organizacija je bila za svaku pohvalu i u izboru lokacije, organizaciji smještaja, odvijanju programa kongresa: ukupna ocjena +5. A nas troje da bi produžili doživljaj uputili smo se put Amsterdama, Rotterdama, Utrechta i Haaga; neću vam odati kako je bilo, nego se pri idućoj organizaciji kongresa u Nizozemskoj prijavite i to doživite!

Carribean party

KRAS, NOTRANJSKO Edukativna ekskurzija KSG-a

Tekst i fotografije: Mario Krpanić Kako je u zadnje vrijeme KSG-u sve teže popuniti izletnički autobus, ovu ekskurziju odlučili smo zajednički organizirati s kolegama bilozima i geolozima. Priključio nam se i student iz Rumunjske koji je neko vrijeme boravio u Zagrebu pa je zainteresirao ovaj izlet. I tako se jednog oblačnog jutra kod Boćarskog doma okupilo 40-ak studenata spremnih na pustolovinu. Cilj nam je bio posjetiti Sloveniju, točnije Notranjsko-krašku regiju i neke od poznatih krških oblika koji se tamo nalaze. Nakon opskrbe na benzinskoj pumpi, stigli smo u regionalni park Škocjanske jame. Park je smješten na JZ Slovenije, u području koje se naziva “klasični kras” jer su se tu istraživači prvi put susreli s tipičnim krškim oblicima. Iz ovog područja potječe i međunarodni termin “dolina” (nazvan po Velikoj i Maloj dolini koje su smještene tik prije nego što Reka počne ponirati u Škocjanski špiljski sustav). 1986. park je upisan na listu svjetskog naslijeđa UNESCO-a. Stigavši na recepciju parka morali smo malo pričekati, a zatim nam je dodijeljen vodič s kojim je započeo naš obilazak. Tokom posjeta saznali smo neke zanimljive stvari poput toga da su špilje duge gotovo 6km i da je visinska razlika između površine i najniže točke 209 m. Bili smo iznenađeni kad smo vidjeli oznaku do koje je Reka “narasla” i poplavila špilje prije kakvih 40-50 godina.

Nakon izlaska, popeli smo se na vidikovac odakle puca prekrasan pogled na “izbijanje” Reke iz podzemlja pa nismo propustili priliku za fotografiranje...društvo nam je u jednom trenutku pravio i veliki bijeli samojed koji je vidjevši grupu ljudi nakratko pobjegao od vlasnika :)

interaktivno prikazali djelovanje vodnog sistema jezera i okolnog područja. Iz toga smo naučili mnoge stvari npr. da jezero u svibnju ili lipnju presuši (ponekad i zimi) zbog opadanja razine vode u podzemlju, a da se obično najesen ponovno puni zbog povećanja razine vode usred brojnih padalina. Kako su se na maketi simulirala godišnja doba, tako su se i u pozadini čuli mnogi zvukovi faune koja je karakteristična za to godišnje doba, što je sam ukupan dojam učinilo još boljim. Kasnije smo Pogled na Reku s vidikovca otišli do Nakon Škocjanskih jama krenuli samog jezera i prošetali malo uz smo put Cerknice blizu koje se obalu, a zatim krenuli put Hrvatnalazi Cerkniško jezero. ske. Na povratku smo u Cerknici Jezero je nastalo potapanjem polja u kršu, površina mu je oko 24 km², a može se povećati i do 36 km² te je najveće jezero u Sloveniji. U Cerknici smo posjetili muzej Jezerski hram u kojem smo od zaposlenika muzeja putem power point prezentacije saznali o obilježjima naseljenosti, tradiciji i gospodarstvu ovog kraja, kao i o flori i fauni koja je ovdje izuzetno bogata. Također su nam prikazali i maketu Maketa Cerkniškog jezera i naselja koja ga okružuju Cerkniškog jezera gdje su nam

nakratko pokupili lokalnog tamburaša koji nam je u busu izredao par hitova pa se oprostio od nas. Kasnije se ispostavilo da je to bio kolega geograf koji studira u Kopru.

Cerkniško jezero

Ova ekskurzija, iako jednodnevna, bila je idealna za ljubitelje prirode i veomna zanimljiva za fizičke geografe i općenito one koje zanima krš i krški oblici jer se, osim rekreacije na svježem zraku i uživanja u prirodi, moglo ponešto i naučiti :) Pozdrav do iduće ekskurzije KSG-a!

Zelenogorsk - EGEA kongres Sjeverne i baltičke regije Tekst i fotografije: Marko Luketić Došao je dan kada je počeo proljetni ispitni rok, a za Katarinu i mene putovanje u Rusku federaciju. U Zelenogorsku, na obalama Finskog zaljeva održavao se kongres sjeverne i baltičke regije, glavna tema kongresa bila je «MEGAPOLIS I OSJETLJIVI OKOLIŠ». Na putovanje smo krenuli letom iz Zagreba za rusku prijestolnicu bučnim tromotorcem ruske proizvodnje, prilično istrošenim Tupoljevim 154 i nakon tri sata manje više ugodnog leta slijećemo na Šeremetjevo 2. Nakon višestruke kontrole dokumenata na aerodromu, gdje nas je prekontrolirao svaki policajac koji nas je primijetio, nalazimo se u košmaru taksista koji nas pomalo agresivnim nastupom žele pridobiti za skupi prijevoz do grada. Odlučujemo se za jeftiniju varijantu, gradski prijevoz malim kombijem u kojem se s torbama gužvamo sa moskovljanima, pomažemo prilikom plaćanja karte jer se nalazimo odmah do vozača i pokušavamo pročitati sve oglase u kombiju da primjenimo prije dva dana naučenu čirilicu. Dolazimo do prve stanice metroa kroz nikad viđenu gužvu nakon sat vremena vožnje, nalazimo kafić i naručujemo prvo rusko pivo (Bočka) i radimo plan kako se naći s Anastazijom i Tamarom u suprotnom dijelu grada da nam daju karte za noćni, dupkom puni vlak za St. Petersburg. Uspijevamo doći na mjesto susreta nakon cca dva sata vožnje metroom,

totalno zbunjeni vrevom, čirilicom i lošim slikama sa kolodvora, srećemo njih dvije koje nam smješkom uljevaju nadu u bolje vizure grada. Vlak ide u ponoć pa imamo vremena, idemo na klopu, pivu, čudimo se previsokim zgradama i nalazimo se sa Timom iz Nizozemske. U ponoć krećemo prema «sjevernoj Veneciji», vlak je pun navijača Spartak Moskve, idu na tekmu protiv Zenita. Atmosfera u vlaku sasvim ugodna, ljubazni i zainteresirani Rusi prilaze nam i počinje razgovor i osmosatni put. Katarina je pokupila i neke simpatije nekolicine simpatičnih navijača koji su se sasvim solidno služili engleskim, ali ako zapne engleski, može i ruski i hrvatski, ipak smo Slaveni, a i pila su se «tradicionalna» pića koja pospješuju komunikaciju, ali i ostavljaju posljedice na trbuh sljedeća tri sata (čitaj aftershave s nekim voćnim okusom). Dolazimo u St.Petersburg, grad na rijeci Nevi, kojeg je 1703. g. utemeljio Petar Veliki, vizure europskog grada duguje slavnim arhitektima ponajviše francuskim, ali i talijanskim, njemačkim i nizozemskim koji su ga oblikovali u 18. i 19. stoljeću. Grad palača uz Nevu, među kojima je svakako najpoznatiji Ermitaž, zlatnih krovova i spomenika, broda «Aurora» (2.s.r.), hrabrih ljudi koji se kupaju u rijeci na 3۫C, vrhunskih muzeja, kazališta, opera, crkava i katedrala, prolazimo uzduž i popijeko u dva dana prije

kongresa. Bogati grad vrhunske turističke ponude, koji bruji turistima iz svakog kutka Zemlje, nudi apsolutno sve od Europe do Carske Rusije, ali i surove ruske današnje alkoholne stvarnosti. U hostelu nas je dočekala slovenska delegacija, zajedno s Estoncima, a sljedeći dan nas je u hostelu već bilo 40-ak tako da je pao pravi tulum. Kongres se održavao u Zelenogorsku, mjestu koji za kratkog ljeta čak privuče i neki broj turista željnih sunca i kupanja u moru. More je još uvijek bilo zaleđeno kada smo mi tamo bili, početak travnja...no dobro. A smještaj je bio u dječjem vrtiću, niskih WC školjki i lavaboa, ali kreveta normalne veličine. Kongres...da, tulumi su bili fenomenalni, često do jutra

Predstavnici EGEA-e Zagreb i Beograd tako da je bilo i spavanja na radionicama do ručka, ali bi nadoknadili propušteno nakon vrhunske hrane koja se spremala u kantini. Prezentacije entiteta su bile izvrsne, kasnije mi je bilo žao što smo pustili samo filmić, a ne napravili neki igrokaz ili slično, ali i ovo nas je dobro prezentiralo. Ruska noć je bila fenomenalna, put kroz Rusiju, simpatične muškobanjaste djevojke iznimno velikog poprsja (Mike), ispričanog simpatičnim igrokazom u kojem su bila predstavljena mjesta od St.Petersburga do Vladivostoka, tradicionalna glazba, nošnje, plesovi i naravno obilje votke, koja je bila nagrada u svakoj igri na kongresu, a igre su pretežito bile u ispijanju votke na sto načina. Bilo je i ispijanje piva zadnju noć u natjecateljskom dijelu, u kojem je zapaženu rolu odigrao tim «Malakas and pretty girls» Ana (RI-Slo), Magda (Krakow), Bane (Beograd), Andreas (Mytilene) i ja. Drugo mjesto na mom prvom europskom službenom ispijanju piva, gdje smo izgubili od BOE tima (ipak imaju iskustva),

Radionica o eutrofikaciji i opasnostima velikih gradova za osjetljiv okoliš

je izuzetan uspjeh. Hajdemo malo da se osvrnem na glavi razlog cijelog putovanja, to je naravno naučiti nešto, jel tako!? Moja radionica bila je na temu eutrofikacije i vodila ju je izvrsno pripremljena Polona. Glavna tema je bila zagađenost Baltičkog mora, koje je jedno od najugroženijih mora Europe, u kojem je zdrava riba odavno nestala, a obalama kupači su odavno rekli zbogom. Zbog cjelokupne situacije u moru i oko njega zdravlje i egzistencija velikog broja ljudi dovedeni su u pitanje. Uložen je veliki napor i sredstva u istraživanja, edukaciju i poboljšanja života u moru da se situacija promijeni i uglavnom vidi se napredak, no nedovoljno s obzirom na razmjere zagađenja. U sklopu radionice posjetili smo glavni pročiščivać otpadnih voda St. Petersburga, koji je izgrađen u zadnjih nekoliko godina i koji je uvelike poboljšao situaciju u Finskom zaljevu, ali daleko od optimalnog. Dotakli smo se u sklopu moga izlaganja i zagađenosti mora naših većih luka i njihove šire okolice. Dakako da smo daleko od zagađenosti Baltika, ali možemo još puno toga učiniti za očuvanje bioraznolikosti i učiti iz primjera Baltika. Utvrdili smo da je Jadran izuzetno čisto more koje treba jače štititi...proglasiti ZERP :). Došao je dan rastanka, neki su išli direktno doma, netko u St.Petersburg, a netko u Moskvu. Uglavnom sve što je lijepo kratko traje. Mi smo se vratili u Moskvu, tražili smo hostel no na kraju su izuzetan geografski duh i simpatije prevladale i spavali smo kod Tamare doma, skupa sa Aleksom iz Grčke i Andreasom sa Cipra. Prava mala europska komuna u socijalističkoj zgradi na rubu grada, koja se hranila izvrsnim specijalitetima koje je pripremala Tama-

rina mama (izvrsna kuharica). U Moskvi smo proveli četiri dana, družili se s moskovskim geografima koji su nas odveli do Lomonosovog univerziteta i rekli da je tu geografski odjel na najvišem katu na svijetu, osjetili duh pravoslavnog Uskrsa i bili poškropljeni svetom vodom od glavnog patrijarha Ruske pravoslavne Crkve, obišli sva četri centra grada, na kratko se vratili u komunističko vrijeme, pogledali izvrsnu kolekciju dijamanata i dragog kamenja, stopirali moskovske vozače koji su nas za sitnu lovu vozili Ladama i Volgama zatamnjenih stakala, u kasnim noćnim satima vozili se preko cijelog grada i kupovali bedževe nekih prošlih vremena koja su danas turistički magneti. No na kraju putovanja nas je zaskočila i povišena temper-

U Moskvi smo, međuostalom, posjetili Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu

atura radi koje smo zadnju noć ostali u stanu, sabirali dojmove, pisali razglednice i gledali na TV-u još jednog Hrvata u Moskvi, koji taj dan nije bio omiljen jer je primio dva glupa gola.

...i crkvu Vasilija Blaženog

Sangria u krvi

EGEA Euromed kongres, Vilafranca, Španjolska

Tekst i fotografije: Maja Hrustić Kongres je održan od 26. travnja do 2. svibnja 2007. zahvaljujući marljivoj režiji EGEA Barcelone i Valencije. Uz 25 organizatora, sudjelovalo je još 50 geografa iz cijele Europe. Film je nazvan „Pirati s Mediterana“, možemo ga pogledati zajedno...

Većina stvari u životu nije direktna, pa tako ni naš put. Kombiniramo vlak do Venecije, autobus do Trevisa, avion za Gironu, pa opet busom do Barcelone. Nije baš prevoženje jednog prijevoznog sredstva drugim, ali glavno da je ekonomično. Jednom davno

zakasnili smo na avion u Trevisu, pa nas hvata lagana nervoza. Za „think pink“ i ljepši pogled na svijet Ana stavlja svoje roze naočale. Dva dana se divimo Barceloni uz upute naše domaćice Laure. Dijelimo pod sa bečkim dječakom koji hrče kao slon i penje se svuda

kao vjeverica. Kao što mu ime kaže, Raphael je ipak pravi anđeo. Družimo se sa još nekoliko geografa i uskoro krećemo kombijem prema mjestu kongresa. Ulazimo u provinciju Castellón i krećemo na SZ u regiju Els Ports. Na samom jugu regije smještena je općina Vilafranca, a u blizini grada je naš hostel. Već prvog dana uočavamo karakteristike područja. Antropogena transformacija krajolika izražena je u terasama na padinama, suhozidima, kamenim kućama i farmama. Uz te tradicionalne oblike niknule su i vjetrenjače. Okruženi smo borovim šumama i planinama. Mogu se naći Vjetrenjače u prometni znaVilafranci

Degustacija sangrie

Sudionici kongresa u blizini delte Ebra kovi „pazi krava“. Kao geolog uočavam mnoštvo vapnenaca i fosila za koje pretpostavljam da su kredne starosti. Regija je na trećem mjestu po količini padalina u Autonomnoj zajednici Valencia, što smo iskušali i na vlastitoj koži. Tijekom našeg boravka dosta je kiše koja sprečava igre na otvorenom, a u jednom trenutku na par sekundi pada i snijeg. Ali ne smeta nam vrijeme, geografski duh je spreman na sve. Nakon svečanog otvorenja i zakuske, imamo priliku naučiti kako se radi sangria. Potrebni su crveno vino, malo votke i voćnog likera, Fanta, komadići jabuke, koluti naranče i limuna, šećer, te kockice leda. Ovo je samo jedan od primjera, postoji više načina pripreme. Nitko od natjecatelja ne zna da se stavlja žestica uz vino, pa se sucima ne sviđa rezultat. Saznajemo i tajnu da sastojke treba ostaviti da odstoje preko noći. Bitno je da voće pusti sokove i poveže se

s alkoholom. Ime sangria potječe od riječi „la sangre“ što znači krv. Sudjelujem u radionici o turizmu pa pričam kolegama ukratko o toj temi u Hrvatskoj. Ostale radionice su o vodi i energiji, ruralnom razvoju, obalnom okolišu i infrastrukturi. Vesele nas kratke sieste u obliku pauza za kavu. Posjećujemo Morellu sa uskim ulicama i isprobavamo lokalne delikatese. Ana uz moju pomoć na prezentaciji entiteta iznosi ideju o pretvaranju hrvatskih planina u pivovare oblika piramida. Na sljedećem sastanku za radionicu raspravljamo da turizam sve više poprima kulturne oznake umjesto onih tipičnih „Sun, Sand & Sex“. Hrana je odlična, možemo se najesti već i salate dok čekamo glavno jelo. Masline su sveprisutne. Isprobavamo i poznatu Paellu, iako Španjolci tvrde da najbolju treba kušati u Valenciji. Natjecanje u plesanju salse pravi je izazov. Ispadam u prvom krugu

uz veliku tremu, moram što prije na usavršavanje u školu plesa. Ujutro smo autobusom putovali na deltu Ebra i svi smo spavali nakon fieste prošle noći. Aleš i Klemen na plaži izrađuju pješčanu Sloveniju. Španjolci svaku slobodnu priliku koriste za nogomet, što uključuje TV prijenose, stolne i terenske igre. Kasnije veslamo kajacima nizvodno i razmišljamo koji je najbolji način da potopimo Grke. Vraćamo se u hostel i pjevamo cijelim putem. Za slavlje 20. EGEA rođendana napravljena je torta. Na natjecanju u ispijanju piva dolazi do velikih promjena, jer pivo zamjenjuje sangria. U tome sam daleko bolja nego u plesu. Sljedeći dan je radni, jer smo prošli puno uživali. Donosimo zaključke radionice i smišljamo igrokaz. Održava se regionalni sastanak za kontakt osobe, a ostali imaju priliku pogledati film

„Klimatske promjene“. Najluđi događaj koji pamtim definitivno je „Tulum 70-e“. Prostorija puna živih boja, rasplesanih i nasmijanih ljudi uz odjeću toga doba. Kao posebno iznenađenje nastupaju „Četiri dive“, našminkani španjolski dečki obučeni u haljine. Nekom je palo na pamet da napravimo razmjenu kockicama leda i tako se atmosfera zakuhala. Na kraju držimo prezentacije radionica, uručuju nam diplome, padaju zahvale organizatorima za odličan posao i gostima na sudjelovanju. Cijeli događaj protekao je bez problema, uz dobru znanstvenu podlogu i zabavu. Većina ljudi odlazi već tog dana jer pri registraciji nisu izabrali posebnu ekskurziju. Sretnici koji ostaju imaju priliku birati između šetnje do grada ili planinarenja. Ništa naporno, prosječna nadmorska visina je oko 1200 m. Vidik

oko nas obasjava duga. Pronalazimo zapuštenu kuću koja izgleda kao muzej na otvorenom. U njoj su ostali razni predmeti poput posuđa, oruđa i geografske karte. Na posljednjem tulumu osjeća se nedostatak ljudi, ali atmosfera je prisnija. Nasmijavaju nas već svakodnevne šale između nas djevojaka i španjolskih momaka. Za to nas inspiriraju meksičke sapunice iz kojih smo godinama učili španjolski. Sigurna sam da svi razumijete značenje „el amor, mi corazón, la vida“ i sličnih izraza. Tako snimamo i vlastitu epizodu sa vjenčanjem. Glavni glumci su Alvaro iz Seville i Marija iz Novog Sada. Završna ekskurzija vodi nas u Peñíscolu, koja je tipičan turistički gradić na „Obali narančina cvijeta“. Kupujemo suvenire, tražimo internet, ispijamo kavu. Vrijeme je za drugo opraštanje. Posljednja scena je povratak u Barcelonu gdje nas Thomas izvodi na Tapase. - THE END Scenarij je uspješan, bilo bi dobro snimiti drugi dio. Podsjeća me na film „Španjolski apartman“. Preporučam svima da posjete tu egzotičnu zemlju, upoznaju ljude posebnog temperamenta i isprobaju specijalitete. Ja se svakako želim vratiti, po uzoru na film „Volver“. Možda mi je sangria ostala u krvi, tko zna. Adiós!

Lude sedamdesete

Münster - Nijmegen - Zagreb Trojna razmjena

Tekst i fotografije: Anna Schliehe & Lydia Wilmsen (EGEA Münster) Prijevod: Blaženka Bogdanović 4.svibnja 2007. smo (Fabian, Lydia i Anna) stigli u zagrebačku zračnu luku neispavani, ali unatoč tome bili smo vrlo sretni i radovali se putu! Sedam sati putovanja bilo je iza nas; patili smo od pritiska u ušima i nismo baš dobro čuli zbog toga. Fabian se bar malo naspavao u vlaku i avionu, ali to se ne može reći i za nas dvije. U Zagrebu nas je dočekalo oblačno i kišovito vrijeme. Na autobusnom kolodvoru lijepo su nas dočekali Jazz i Mario, držeči u rukama lijep EGEA natpis koji definitivno nije prošao neprimjećen, kao ni njegov jak miris. Nakon lijepe dobrodošlice, krenuli smo kod Jazz i ostavili tamo svoje stvari. Nakon toga smo se upoznali s Katarinom i bili na svom prvom obroku u menzi. Bili smo puni dojmova, od jeftine studentske hrane (naučili smo o subvencioniranju studenata), vidjeli masu mladih ljudi, do još uvijek nam smiješnog hrvatskog jezika. Poslije svega prilegli smo kod Jazz. Ujutro Lydia i Anna upoznale su vrlo drage Petrine roditelje koji su nam ostavili dojam kao da smo kod kuće. Jedva smo mogli izaći na kraj s tolikom hranom. Ujutro smo se našli u pljusku, (koji je bio kao loš znak za cijelu razmjenu), čekajući da nam se ostali pridruže, što je malo potrajalo... s obzirom na vrijeme svi smo popili šalicu čaja u malom, slatkom pubu, ali poslije je uslijedilo pivo. Usprkos Lydijinoj prehladi Marin je predložio jaku cugu od bilja, što se ispostavilo loše za naše želuce idući dan - jednim zlom zamijenili smo drugo! Kada smo izašli iz puba, kiša je i dalje pljuštala. Činilo se kao da nas Zagreb previše ne voli! Povratak u tramvaj bio je praćen debatom o osobi koja je kriva za ovo vrijeme (jesu li ti Nijemci, Anna, Maja, Marin...) nitko naravno nije htio preuzeti krivnju. Iduće jutro Anna je doživjela povratak u djetinjstvo kada je doručkovala pahuljice. Veliko iznenađenje bio je današnji program, posjetili

smo Maksimir i zoološki vrt. Zbog vremena, nismo bili u mogućnosti održati planirani piknik u parku, a slušanje hrvatskih pjesama (čemu smo se radovali) su bojkotirali Katarina i Marin. Tako smo samo gledali pokisle životinje koje su se zbog vremena činile još tužnijima. Nakon toga otišli smo na zasluženo piće, a na naše veliko iznenađenje Katarina i Anna kupile su kolače u susjednoj trgovini i donijele u kafić; u Njemačkoj nije moguće donijeti u kafić hranu ili kolače koji su kupljeni izvan. U ovom pogledu Hrvati su miljama naprijed za razliku od Nijemaca. Navečer je na programu bio izlazak. Lydia nije izašla, a Fabian i Katarina su otišli nakon prve cigare, tako da su se Maja, Petra, Jazz i Anna zabavljale do 2 ujutro. Idući dan smo planinarili na Medvednicu. Nakon duge vožnje tramvajem i šetnje kroz dug tunel, na našu radost nismo se trebali penjati gore, već smo se vozili žičarom koja je radila zadnji dan nakon 40 godina rada! Posjetili smo rudnik srebra, a potom ručali u planinarskom domu gdje smo jeli grah sa kiselim zeljem i otkrili tu novu aromu. Sljedeća zani-

Ulaz u rudnik na Medvednici

mljivost je bila da je Marin posložio karte za tarot za sve nas; iznenađujuće ništa nije pogodio. Anna je dobila tri najgore karte, Fabian je ispao kao nemaran ljubavnik, a Lydia će umjesto iskrene ljubavi pronaći pravo prijateljstvo! Sve u svemu dobro smo se zabavili. Potom smo se spustili s planine i posjetili stari dvorac sa predivnim pogledom i malom kapelicom, koja je bila još uvijek puna latica ruža od posljednje svadbe. Dok smo se spuštali po planini, prošli smo kraj kuće najbogatijeg čovjeka u Hrvatskoj. Ujutro smo se sreli s Elleke i Annom u kafiću blizu trga, gdje nas je poslužio malo čudan i neprijateljski raspoložen konobar, ali unatoč tome, mi smo se dobro zabavili. Poslije smo pričekali Jörna i Michaela na željezničkoj stanici sa natpisom dobrodošlice koji je još uvijek neugodno mirisao. Počele su priče o feštama u Dugom Selu, koje nisu istinite, ali smo mi povjerovali u njih... Idućeg dana, u ponedjeljak, krenuli smo u obilazak gornjeg grada, a vodič nam je bio Marin. Posjetili smo katedralu, tržnicu, zatim smo požurili (čak i Jörn s ozlijeđenim koljenom), uhvatili uspinjaču (najkraću na svijetu) i razgledavali kuće na gornjem gradu. Nakon sati čekanja u redu u studentskom centru, dobili smo ručak i pripremali se na sljedeće natjecanje djevojaka protiv momaka kroz grad. Naravno da je ženska ekipa pobijedila u natjecanju i okupili smo se na geografskom odsjeku kako bi poslušali Andreu koja nam je pričala o Hrvatskoj i Zagrebu. Sve smo završili navečer sa bolovima u nogama. U utorak smo krenuli na put prema planinama i moru.

Rano ujutro smo se našli i zauzeli mjesta u minibusu. Svi smo se trudili bar malo spavati prije prvog stajališta. Posjetili smo vrlo zanimljivo selo Turanj, u kojem su još i danas vidljive posljedice rata: bombardirane kuće, tenkovi, oružja, rakete itd. Bilo je vrlo zanimljivo čuti što Zagrepčani misle, što su doživjeli i kako ocjenjuju današnju situaciju. Krenuli smo dalje i stali u malom naselju okruženom vodopadima, planirali smo ručati na livadi okruženoj vodopadima i rijekom, ali nikako nismo mogli pronaći ulaz, pa smo se uputili do restorana i pitali vlasnika hoće li mu smetati ako sjednemo kraj restorana, na travu i ručamo. Na naše veliko iznenađenje, nije imao ništa protiv tako da smo uživali u sendvičima na friškom zraku, iako nismo ništa kupili u restoranu. Čini mi se da su i vlasnik i njegov pas bili zadovoljni što smo ovdje. Poslijepodne smo posjetili poznat i prekrasan Nacionalni park Plitvička jezera. Ovaj park je jedan od najstarijih Nacionalnih parkova u jugoistočnoj Europi, smješten je u krškom području sa mnoštvom podzemnih pećina i rječica. Ovih 16 jezera ističu se rijetkom i divnom florom i faunom i predivnim slapovima. Krenuli smo u šetnju oko dva jezera, a potom brorom prešli jezero zajedno sa grupom njemačkih turista. Na kraju rute bili smo sretni jer smo se vratili našem simpatičnom minibusu. Napokon smo navečer došli na našu destinaciju, ali dovoljno rano da bi vidjeli zalazak sunca u prekrasnom okruženju planina i mora... prenočili smo u drvenim kolibama (djevojke su spavale na katu, a ostali

dolje), morali smo dijeliti smještaj sa grupom hrvatskih turista. Zabavili smo se navečer uz malo alkohola i pravljenja frizura Fabianu i Mariu.

divan pogled na Jadransko more. Nakon vrlo opuštajućeg popodneva (i nakon što je Andrea kupila 5 litara vina) morali smo kenuti natrag za Zagreb, a već idući dan morali Jasmina radi, cure promatraju, smo natrag Fabian dečki poziraju :) za Njemačku. Iduće jutro krenuli smo prema Rijeci, poznatom gradu- Zadnji put smo sjeli u restoran na autocesti i uživali luci i razgledavali ju uz Renatino vostvo (prijateljica u zadnjim zajedničkim satima pjevajući i pričajući studenata iz Zagreba). Posjetili smo stari dvorac, cen- priče u minibusu. tar grada sa poznatim baroknim tornjem sa satom, U petak smo krenuli iz Zagreba u melankoličnom stara rimska vrata, i na posljetku - menzu! Poslije raspoloženju, ostavljajući iza sebe drage i najgospodne smo napustili Rijeku i njenu plažu te krenuli na toljubljive ljude, s mislima na nevjerovatno putovanKrk. Saznali smo da ćemo prenoćiti u Aninom apart- je i Fabiana koji je ostao do nedjelje. manu u Malinskoj, zabaviti se na plaži (iako je voda bila malo hladna), kuhati večeru... Nažalost morali Još jednom vam hvala na ovom nezaboravnom pusmo odgoditi natjecanje u ispijanju pića jer većini ove tovanju! večeri nije bilo do alkohola. Da bi to nadoknadili počeli smo igrati raznorazne igre, a završili masiranjem jedni drugih (puno zdravije nego alkohol). Tokom noći nije se ništa značajno dogodilo osim što je Fabianu pukao krevet, a Ana je pričala u snu. Ujutro su se samo najhrabriji među nama (Lydia, Elleke i Anna) okupali u moru, a poslije toga svi smo krenuli u obilazak otoka. U Vrbniku smo uživali u morskoj obali, pili odličnu kavu i saznali za najužu ulicu u zemlji. Kasnije smo se odvezli do lijepe uvale, kupali se (najviše Lydia i Elleke), i ručali u restoranu koji je imao Večer prije povratka u Njemačku - zadnji puta svi na okupu

Brijuni - edukativna ekskurzija KSG-a

Tekst: Iva Basuga Fotografije: Iva Basuga & Mario Krpanić Dogodilo se to 5. i 6. svibnja godine Gospodnje 2007. pod stručnim vodstvom svima nam poznatog asistenta Aleksandra Lukića. Sve je započelo skupljanjem nas približno 40-ak (tako barem kaže brojanje prisutnih na grupnoj slici) na parkiralištu Gradskog poglavarstva rano ujutro. Vrijeme je bilo kao „stvoreno“ za put – tmurno, slinavo, maglovito i nažalost pratilo nas je sve dok nismo stigli na more. No o tome malo kasnije. Nakon što smo se svi posjedali na svoja mjesta u autobusu, mogli smo krenuti put Istre i Brijuna. Nakon Karlovca, skrenuli smo prema Lujzijani i njome prevalili veći dio puta. Stali smo na benzinskoj postaji u Ravnoj Gori zbog raznoraznih pauzi – od onih za obavljanje nužde do kupovanja nezaobilaznih grickalica i čokoladica te zadovoljavanja nikotinskih potreba kolega. Nakon kratke pauze uputili smo se prema Vodnjanu koji nam je bio prva postaja ove ekskurzije. Iznenadilo me kako takav jedan, meni do tada potpuno nepoznati gradić, ima prekrasnu arhitekturu koja me neodoljivo, i s razlogom, podsjetila na Veneciju. No još više od same arhitekture zadivila me crkva svetog Blaža u kojoj se nalazi oko 370 mumificiranih ostataka 250 svetaca. Priča kaže da su mnogi ljudi, koji su došli pokloniti se svecima, ozdravili od neizlječivih

vrlo dobrom stanju iako su bila zaštićena samo staklenom vitrinom. Poslije Vodnjana uputili smo se prema Fažani i našem drugom odredištu – nacionalnom parku Brijuni. Tamo smo Crkva sv. Blaža u Vodnjanu posjetili i bolesti, dok drugi nisu uopće mo- vidjeli poznati safari park, crkvu gli biti u njihovoj blizini, nego bi svetog Germana iz XV. stoljeća iznenada počeli plakati, padati u sa prekrasnim freskama, zatim nesvijest ili bi im srce počelo jako Prirodoslovni muzej, foto zbirku tući… Ne mogu reći da mi nije jas- Josip Broz Tito na Brijunima te no odakle takvi osjećaji, jer uistinu maslinu staru 1600 godina. Safari je to bilo neponovljivo iskustvo. i crkva me, moram iskreno reći, Prije nego li smo ušli uopće u crk- nisu nešto pretjerano oduševili – vu, bila sam upozorena da se ne bilo je to sve simpatično za vidjeti nadam nečem posebnom, jer vrlo i doživjeti, no ono najbolje je tek vjerojatno to nisu prave mumije, slijedilo. odnosno ne izgledaju kao mumije Kao jednu zanimljivost koju sam već su to vjerojatno samo sarkofa- saznala u tom prvom dijelu poszi u kojima su pokopane. No kada jeta jest činjenica da se trava na sam došla iza oltara (gdje su os- Brijunima nikad ne kosi, jer ima tatci svetaca smješteni) ostala sam toliko životinja koje pasu travu šokirana – to su uistinu bile prave te time tako dobro održavaju mumije, odnosno mumificirani os- travnjake (koji izgledaju mekano tatci. Kao da gledate nekoga tko je kao tepih), da nema potrebe za do nedavno bio živ, a sad je mrtav košenjem. Posjet Prirodoslovnom iako je stvarnost zapravo potpuno muzeju me u najmanju ruku osdrugačija. I što je bilo najzanim- tavio bez riječi. Osobno me, kao ljivije od svega, tijela su bila u animal lover-a, užasnulo koliko

je bilo prepariranih životinja, od tigrova, žirafa, lavova, sve do patkica i kunića. No ipak mislim da je većini najzabavniji dio bilo fotografiranje sa slikom Josipa Broza Tita na kojoj drži dignutu ruku, pa smo se zezali da mu dajemo „petak“. Maslina je bila vrlo interesantna, iako je put do nje prošao poprilično bolno – naime, dok smo se šetali prema njoj, nešto sam diskutirala sa kolegama i nisam primjetila da je grana jedne druge masline opasno nisko, pa sam ju naravno uspjela pokupiti. Ne moram niti napominjati da me glava boljela kao da mi je netko skakao po njoj jedno duže vrijeme, no došavši pred tu prekrasnu biljku, zaboravih na sve. Sve o čemu sam

1600 godina stara razmišljala jest bilo što je sve ta biljka u svom životu prošla i koji su sve velikani naše, ali i svjetske, povijesti živjeli usporedno s njom, koji su se sve veći događaji dogodili otkad ona postoji i raste. No

još više od toga, zanimalo me što će još ta maslina doživjeti u svom životu. Nakon skoro cijelog poslijepodneva provedenog u prekrasnom krajoliku Brijuna, čekalo nas je još grupno slikanje i nakon toga odlazak put hostela u Puntiželi. Sam hostel kao takav i nije bio loš, ipak, nije bitno gdje si nego s kim si. Kako to uvijek biva, neki su se bolje zabavljali, neki malo manje dobro, neki su cugali, neki nisu (vjerujem da sam ja bila jedna od rijetkih koja nije), no ono što je ipak obilježilo boravak u hostelu po meni je svakako Dejanova pozivnica na svadbu. Naime, kako je upravo taj dan bila svadba u hostelu, dotični Dejan Nemčić se uspio skompati sa mladoženjom i uglavnom proboravio na fešti dio večeri. A dok nije bio na fešti, pokušavao je nas druge naučiti kako se pleše… ni ja sama nisam sigurna kako se zove taj ples. I dok su neki probdjeli veći dio noći, ostali maslina su krenuli na spavanje. Sljedeći, ujedno i zadnji dan naše edukativne ekskurzije bio je poprilično popunjen i, barem što se mene tiče, puno zanimljiviji od prethodnog. Dan je počeo

doručkom i pakiranjem stvari, te nakon svega kretanjem na daljnji put (tko bi rekao). Prva postaja nam je bila Rovinj – grad kojem je zaštitnica sveta Eufemija, ili kako ju mještani zovu, sveta Fuma. Prošavši kroz poznata rovinjska gradska vrata, po lokalnim uličicama napokon smo došli do trga gdje se nalazi njezina bazilika te smo, sve dok nismo uspjeli ući u raskošnu unutrašnjost same bazilike, uživali u prekrasnom pogledu na otočić Sveta Katarina i na pučinu. Unutrašnjost bazilike, iako raskošna, nije zbog toga ostavila poseban utisak na mene, već zbog monumentalnosti same građevine i sarkofaga svete Eufemije. Legenda kaže da je mučenica ubijena u areni tako da su je lavovi usmrtili. No, prema predaji, tijelo joj je ostalo netaknuto. Njezino su tijelo kršćani sačuvali te na njezinom grobu u Kalcedonu (odakle je bila rodom) sagradili crkvu. No kada su taj grad osvojili Perzijanci, iz straha da se grob svetice ne oskvrne, sarkofag je premješten u Carigrad, odakle je pak opet premješten kada je na vlast došao car Nicefor koji je bio protiv štovanja svetaca i njihovih moći. Legenda kaže da je sarkofag svetice nestao jedne olujne noći iz Carigrada iz istog razloga zašto je bio premješten i prvi put – iz straha da se grob ne bi oskvrnuo. Iste, 800. godine naše ere (kada je sarkofag nestao) doplutao je na obale Rovinja, te je otad Rovinj usko povezan sa sveticom i ona se smatra njegovom zaštitnicom. Nakon razgledavanja i kratke pauze krenuli smo put Limskog zaljeva, poznatog uzgajališta

Limski zaljev školjaka. Završivši kratak razgled krenuli smo dalje. Sljedeća stanica u našoj ekskurziji bio je Piran, mali obalni gradić u slovenskom primorju. Pošto su svi gradići u Istri više-manje isti, nije me iznenadila spoznaja da je taj gradić zapravo identičan ostalim gradovima na zapadnoj obali Istre. Da nije bilo natpisa na slovenskom jeziku, ne bih niti primijetila da nismo u dragoj nam Hrvatskoj. Zadnje dvije stanice puta bile su Pazin i Gračišće. Pazin ima oko 5000 stanovnika i nekoliko vrijednih kulturno-povijesnih i prirodnih znamenitosti - kaštel, župnu crkvu sv. Nikole, franjevački samostan i ponor Pazinčice poznat pod imenom Pazinska jama. Kroz grad nas je vodio bivši student geografskog odsjeka koji, iako rođen u Rovinju, danas živi i radi u Pazinu i primjer je slabije struje preseljenja iz zapadne u unutrašnju Istru (za razliku od dominantnog smjera: unutrašnjost - zap. obala). Gračišće, mali grad u unutrašnjosti Istre nedaleko Pazina, me je zapravo najviše oduševio. Gradić poznat

Piran - središnji trg kao jedino mjesto u kojem se nalazi jedina gotička građevina u tom dijelu Istre zasigurno ne bi trebao biti poznat samo po tome. Naime, u životu nisam vidjela ljepši pogled – iz dvorišta glavne kule puca prekrasan pogled na Učku koji zaista nikoga nije ostavio ravnodušnim. Nakon uživancije u pogledu, krenuli smo za Zagreb.

Iako tužni što je tako brzo završilo, mislim da smo svi bili zadovoljni onime što smo vidjeli, ali i onime što smo, zahvaljujući asistentu Lukiću, naučili. I tako je završila još jedna edukativna ekskurzija KSG-a, dana 6. svibnja godine Gospodnje 2007.

Pazinska jama

Velika zahvala na pomoÄ&#x2021;i pri raznim projektima ide:

Nadamo se daljnjoj suradnji! 48

Lastovo ‘ 07

Ljetna terenska nastava KSG-a Tekst: Christian Bašić Fotografije: Matea Ivanov & Mario Krpanić

Klub studenata geografije iz Zagreba i ove je godine nastavio sa tradicijom održavanja ljetne terenske nastave. Objekt istraživanja bio je otok Lastovo na kojemu se pomoću anketiranja i kartiranja na terenu pokušalo doći do spoznaja kako je proglašenje parka prirode Lastovsko otočje utjecalo na svakodnevni život i gospodarstvo otoka. Ta su pitanja itekako zanimljiva s obzirom na činjenicu da se ovaj južnodalmatinski otok sa svojih 47 km² i 835 stanovnika nalazi daleko od obale i svega nekoliko brodova ga dnevno povezuje sa Splitom i Dubrovnikom. Zato je cilj nastave bio da se, osim uvida u ljepotu Lastova, pokuša saznati da li će park prirode još više izolirati otok ili će omogućiti da se bolje razviju njegovi potencijali. Kroz razgovore s ljudima na samom otoku došlo se do spoznaje da su i mišljenja samih otočana o tom pitanju podijeljena i da će trebati još neko vrijeme da se dođe do pravog odgovora. Sigurno je da bi uz ispravne mjere i uz suradnju s otočanima i lokalnim vlastima projekt park prirode Lastovsko otočje trebao donijeti dobre rezultate i omogućiti da se barem malo ublaži negativni prirodni priraštaj stanovništva, koji je ozbiljna prijetnja za život na otoku. Isto tako je potrebno da se provodi što više terenskih istraživanja, kako na Lastovu – tako i u drugim krajevima naše zemlje jer se jedino tako mogu dobiti pravi podaci i slike sa terena. Ljetna terenska nastava kluba studenata geografije iz Zagreba trajala je na Lastovu tjedan dana, od 25.08. do 31.08.2007. godine; rezultati anketiranja u planu su za idući broj (zajedno s rezultatima ljetne terenske nastave Murter 2008.), a putopisni doživljaj otoka, otočana i same terenske nastave možete pročitati na sljedećim stranicama. Uživajte!

Naselja i važniji otoci Lastovskog otočja (Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Image:720px-Lastovo.jpg)

Pomislio sam da neću izdržati. Sjedivši u prednjem dijelu katamarana koji je imao prozore prekrivene zastorima, što je samo još više pojačavalo dojam klaustrofobije dok je katamaran propadao kroz valove, pomislio sam kako će ovo biti prvi puta u životu da će mi pozliti na nekom putovanju. Maja, Matea i Ivan, moji kolege geografi koji su sjedili u istom redu, imali su otprilike isti izraz lica kao i ja. A situaciju nije posebno umirila ni činjenica da su članovi posade podijelili i vrećice za povraćanje. I dok je tako naše plovilo bilo pod sve jačim udarima nemilosrdne tramuntane na zapadnom dijelu hvarskog kanala, s dobrom dozom čežnje i malo zavisti pomislio sam na veći dio našeg geografskog tima koji je već stigao na cilj – otok Lastovo. Ana, Zrinka, Vesna, Jasmina, Mateja, Mario, Marin i Matija već su se udobno smjestili u apartmanima, razmišljali o večeri, kupali se... Ali za to se trebalo ustati mnogo ranije i ići sa trajekom. Put je vremenski dulji. Ja nisam tip osobe koja se voli rano ustajati i stoga sam izabrao drugu opciju: iz Zagreba nagibnim vlakom do Splita, razgledavanje grada, ručak i onda popodnevnim katamaranom na Lastovo. U vlaku sam zaista uživao, dan je bio predivan i moram priznati da sam vidio predjele Hrvatske u kojima me još nikada nije bilo, barem kroz prozor. A i katamaran je sam po sebi vrlo udoban – dok je more mirno. Putovao sam ranije ove godine na relaciji Novalja – Rijeka i tamo nije bilo nikakvih problema. No ovo je ipak južni Jadran, a i pučina je mnogo bliže. Posada katamarana nas je gledala sa podsmijehom na licu i komentirala kako je «ovo danas ništa kako zna biti i da prave valove nismo još niti vidjeli». Pomislio sam da, ako to oni kažu, onda to mora biti istina... Ipak, izdržali smo. Većina putnika iskrcala se na Hvaru i na Korčuli i, uz još dva-tri povelika naginjanja i propadanja katamarana u trenutku kada je isti zaokrenuo u pravcu Lastova, nas nekoliko se iskrcalo na Lastovo. Trajektno pristanište i istoimeno mjesto Uble djelovali su pitomo okupani kasnopopodnevnim kolovoskim suncem. Nakon što smo se okupili po izlasku s plovila i malo sabrali, uspjeli smo uočiti i vlasnika apartmana kod kojeg je već većina grupe bila, a koji nam je srdačno izašao u susret tako što je prebacio autom i nas i naše torbe do apartmana. Uble nisu bile mjesto koje smo izabrali za sjedište naše baze, već je to bilo naselje Pasadur, udaljeno kojih pet minuta vožnje od Ubla, smješteno na samom

sjeverozapadnom dijelu otoka. Kad smo stigli u Pasadur, shvatio sam da mi zapravo nećemo biti niti na Lastovu, već na otoku Prežbi jer se naselje Pasadur smjestilo na oba otoka, a spaja ih jedan mali most ispod kojeg je kanal od kojih pet metara koji povezuje dvije uvale, Velji lago na jugu i Mali lago na sjeveru. Naš apartman bio je na malo povišenom mjestu, sa predivnim pogledom na Mali lago. Nakon što smo se smjestili, upoznali međusobno oni koji se nisu znali otprije i odredili gdje će tko biti, bilo je vrijeme i za kupanje u moru – nakon ovako napornog dana provedenog na putu kupanje mi je došlo kao melem na ranu. Voda je bila topla, plaža čista, a ljudi vrlo malo. Bio je već kraj sezone i, iako je od jedinog hotela na Lastovu, ovog u Pasaduru, plaža udaljena pola minute hoda, tek se poneki gost još mogao naći na plaži. Kakva ugodna promjena u odnosu na onaj masovni turizam na koji sam inače naučen! Kad nam je kupanje dosadilo, jedan dio ekipe krenuo je na kuhanje večere, a drugi u razgledavanje. Tako smo Maja, Ivan i ja krenuli prema sjeveru otoka i mjesta Pasadur. Cesta je ubrzo prešla u stazu, a staza nas je dovela do hridi po kojim smo se verali sve dok nije postalo previše mračno da bi hodali po njima, a da se nekome nešto i ne dogodi. Naime, mnoga je mjesta trebalo i preskakivati i biti oprezan jer su stijene, udarane valovima kroz stoljeća, bile vrlo oštre. Tek smo nekoliko dana kasnije doznali da na tom dijelu otoka Prežbe, sjeverno od Pasadura može biti i mina. Desetljećima je ovaj naš, zasada, najmlađi park prirode bio izoliran i pod upravom JNA. Ipak, mislim da je neodgovorno od lokalnih vlasti da, ako već postoje područja koja su potencijalno minirana i opasna, ne postoje nikakvi znaci upozorenja. Pogotovo za turiste (posebno strane) koji često nisu upoznati sa nedavnom prošlošću, a željni su svakakvih pustolovina. Mi smo se živi i zdravi vratili iz «minskog polja» na večeru, a koliko smo uistinu bili blizu mina nikada nećemo saznati. Kasnije, nakon večere, sjedio sam na terasi našeg apartmana i osjetio nešto neobično – tišinu. Mogao sam je i čuti i vidjeti. Tek je povremeno pokoji šum vala dopirao do mojih ušiju i povremeno me lagani maestral probudio iz spokoja u kojem sam se nalazio. I naravno, pokoji član ekipe koji bi došao na terasu... Nisu se čuli cvrčci, nije bilo buke od prometa, dernjave ljudi, laveža pasa. Mir i tišina. Nešto kasnije i

mjesec je izašao iz brda i svojom svjetlošću obasjao Pasadur i njegove uvale. Pomislio sam da, ako postoji raj na Zemlji, onda su Lastovo i njegovih 45 otoka pratioca vrlo blizu toga. Ili možda jesu upravo oni? Lastovo i Lastovnjaci. Ali do raja je teško doći.. kao i do Lastova. Gotovo pola dana putovanja od Zagreba i to relativno brzim prometnim sredstvima. Čovjek bi prije stigao do New Yorka. I to je jedna od cijena koju plaćaju stanovnici ovog otoka. Udaljenost i izoliranost. Pa vjerojatno i osjećaj zaboravljenosti od strane kopna. Krenuo sam na spavanje razmišljajući kako bi bilo kad bih svaki dan morao putovati do Splita i natrag. Ili više puta tjedno što neki Lastovci moraju. A kada sam legao svi valovi toga dana su mi ljuljali krevet sve dok nisam utonuo u san. Osvanulo je sunčano nedjeljno jutro i već se tada moglo zaključiti da će i dan u skladu s tim biti vruć. Jutro je otkrilo jednu stvar – noć je bila vjetrovita. Indikator te spoznaje bile su razbacane čarape, ručnici i roba sa naših terasa u dvorištu apartmana. Većini je barem nešto završilo na podu. Na Lastovu je mir i tišina, ali vjetar gotovo uvijek puše i zapravo je teže doživjeti dan bez vjetra nego sa vjetrom. Ali često je to samo blagi vjetar. Nakon doručka odlučili smo da ćemo danas odmarati, posjetiti najveće naselje na otoku, koje se također zove Lastovo, a da od sutra krećemo na posao. Posao? E pa, ovo nije bila samo turistička ekskurzija, već je imala i svoj radni dio! Kao prvo, kroz unaprijed pripremljene ankete cilj nam je bio ispitati otočane što misle o osnivanju parka prirode, što očekuju i ima li kakvih promjena u zadnjih godinu dana od kada je park prirode i službeno proglašen (29. rujna 2006.). Drugi dio ekipe će istraživati potencijalne turističke staze i puteve i ucrtavati ih na kartu, a treći dio razgovarati sa lokalnim vlastima. Ovo potonje je pripalo Ani i Jasmini kao iskusnim članovima KSG-a, Matea, Marin i Mario su dobili zadatak da budu izviđači, a mi ostali smo bili anketari, podijeljeni u tri grupe: Maja i Ivan su bili jedna, Vesna i Matija druga, a treću smo činili Zrinka, Mateja i ja. Tijekom jutra smo uspjeli dogovoriti i prijevoz svaki dan taxi-kombijem po otoku iz Pasadura gdje god će nam trebati, a podijelili su se i zadaci vezani uz kuhanje i nabavu namirnica. Odluka da se danas ništa ne radi bila je logična. Bila je nedjelja pa nismo htjeli gnjaviti stanovništvo i ometati im odmor. Zato smo se popodne zaputili u Lastovo. Naselje Lastovo

ima oko 450 stanovnika i najveće je na otoku. Nalazi se na sjevernoj strani otoka, no da bi se došlo u Lastovo treba se iz Pasadura najprije vratiti u Uble pa kroz unutrašnjost otoka stići do njega. Ne postoji kružna cesta na otoku tako da je put zapravo dulji nego što se to čini, a ceste su vrlo dobre, iako pomalo uske, tako da je oprez u prometu nužan. Samo naselje nije smješteno na moru. Panoramski pogled ostavlja dojam kao da se usjeklo u brdo i okrenuto je prema jugu i gleda na veliko plodno polje ispod sebe. Lučko

Pogled na naselje Lastovo pristanište je na drugoj strani brda koje se strmo spušta prema moru, ali kada se čovjek spusti otkriva zgodnu plažu, kafić, odbojkaško igralište i brojne stijene. Uz plažu u Pasaduru, koja je jedina na cijelom otoku betonirana za potrebe hotela, ovu smo plažu u Lastovu najviše «koristili» za vrijeme boravka na otoku. Kasnije popodne smo se popeli i na Kaštel, 186 metara visoko brdo podno kojega se naselje Lastovo smjestilo. Kaštel se zove po utvrdi koja je na vrhu a danas služi kao meteorološka postaja. Pogled je bio očaravajuć. Došli smo u vrijeme zalaska sunca, a kako je dan bio vedar i bez mnogo vlage u zraku, pred očima su nam se nizali Biševo, Vis, Korčula, Pelješac i, naravno, Lastovnjaci. Posebno me se dojmio trenutak kada je sunce žarkocrvenom bojom «potonulo» u more pored Biševa. Gledao sam u taj zalazak do posljednje zrake i boje. A onda smo se spustili u Lastovo jer je bilo vrijeme i za malo kulturnog uzdizanja. Naš vozač taxikombija bio je član lastovskog KUD-a «Fumari» koje je te večeri prikazivalo dio povijesti u vrijeme kada su Turci prijetili da će zauzeti otok. No turska noga nikada nije kročila na otok jer su doživjeli poraz u pomorskoj bitci kod Lepanta pa su se morali pregrupirati, a turskog glasnika su Lastovci smaknuli. Ovaj ples sa sabljama uz tradicionalnu glazbu ne traje pre-

dugo, ali je vrlo zanimljiv za pogledati, a izvođači su obučeni u tradicionalne nošnje stanovništva otoka. Po završetku predstave vratili smo se u Pasadur. Jedini problem kod vožnje bio je što nas je sveukupno bilo 13, tako da se uvijek dvoje moralo voziti na podu, iza stražnjeg sjedala. Ali to je bila mala cijena za ljepote koje nam je Lastovo nudilo već od prvog dana. Pasadur ima oko 70, a Uble oko 200 stanovnika, pa smo se odlučili da dvije grupe krenu za Uble, a jedna ostane u Pasaduru. Grupa koja je ostala u bazi bila je moja i tako smo u ponedjeljak započeli sa poslom. Dan je bio preslika jučerašnjeg, sunčan i vruć. Anketiranje smo preko dana radili u dva dijela. Prvi dio do podneva, a drugi poslije tri popodne. Ovo slobodno vrijeme smo koristili za ručak, ali smo i lokalnom stanovništvu dali vremena da se odmori od nas. Bila je pretpostavka da će otočani biti zatvoreni i da ćemo biti sretni ako uspijemo dobiti tek nekoliko anketa po danu. Otprilike tako je i krenulo, barem mojoj grupi u Pasaduru. Prva kuća na koju smo naišli ponudila nam je za anketu relativno nepričljivu domaćicu, koja je u jednom trenutku, na pitanja koja su se ticala financija i osobnih primanja, upitala: «Što je ovo, inkvizicija?» Uspjeli smo ipak «izvući» iz naše ispitanice što nam je trebalo i krenuli dalje. Sa svakom novom anketom stvari su postajale sve bolje, a mi sve opušteniji. Do kraja dana uspjeli smo napraviti i više od planiranog, a svaka nova anketa rušila je početnu pretpostavku o zatvorenosti. Lastovci su se pokazali i više nego pričljivi! Zapravo, nakon početne spoznaje da nismo kakva inspekcija ili oni koji bi nametnuli neki novi porez, postali su jako pričljivi i vidjelo se da im je drago da se netko sjetio doći na otok i vidjeti kako život tamo izgleda. Pričali su nam o svojim problemima - financijskim, slabom povezanošću sa obalom, nedostatkom kvalitetne pitke vode, nedovoljnom broju radnih mjesta koja bi zadržala mlado stanovništvo na otoku, kako se snalaze sa opskrbom (npr. ako vam ponestane nešto što na otoku ne možete kupiti morate to naručiti preko nekoga u Splitu ili Dubrovniku da vam se pošalje brodom na Lastovo) i još mnogo toga. Za vrijeme jedne ankete bili smo ponuđeni sa vinom, grožđem i vodom. Kada sam kušao vodu, naivno sam pitao kako to da na lastovskom dijelu Pasadura imaju tako dobru vodu u odnosu na prežbanski dio. Mislio sam da je to zbog vodovoda. Odgovor je bio jednostavan – bila je to kišnica. Lastovo, naime, još

uvijek čeka na dobivanje kvalitetne pitke vode koja bi trebala stići podmorskim regionalnim vodovodom sa susjedne Korčule. Obećanja traju već jako dugo. I tako smo već prvog dana upoznali vrlo otvorene i gostoljubive stanovnike ovog otoka, malo je bilo kuća koje su nas odbile za anketu, a nije bio rijedak slučaj da smo bili ponuđeni sa hranom i sa pićem. I ostali anketari u Ublima su imali sličan ili čak i bolji učinak od nas. Posebno je bila zanimljiva zgoda sa jednim stanovnikom Ubla, Slovencem po nacionalnosti, koji je na pitanje što misli da je najvažnije za razvoj otoka odgovorio vrlo jednostavno – seks. A na pitanje od čega živi, bio je još iskreniji – od ljubavi. Kasnije smo na večeri izmjenjivali dojmove prvog radnog dana i zaključili da smo obavili dobar posao i imali smo već dosta sakupljenog materijala. Najteže je ipak bilo onoj grupi koja je bila zadužena za kartiranje potencijalnih turističkih staza. Za razliku od nas koji smo radili po naseljima, oni u divljini nisu baš imali mnogo mogućnosti za odmor i za okrijepu. Bilo je bitno da imaju dovoljnu količinu pitke vode s obzirom na vrućinu tijekom dana. Ali na Lastovu i u divljini čovjek može samo uživati – nema otrovnih zmija, otrovnih guštera ili opakih paukova. Na sve što naiđete uklopljeno je u pitomost i gostoljubivost ovog otoka u savršenoj ravnoteži. Tako smo sa ponedjeljkom završili naš posao na zapadnom dijelu otoka. Sljedeća četiri dana smo krenuli prema istoku, u Lastovo. Anketiranje i kartiranje u Lastovu radili smo od utorka do četvrtka. Već sam ranije spomenuo da se samo naselje ne nalazi uz more, već sa druge strane brda i gleda prema prostranom i plodnom polju prema jugu

Jedno od 46 plodnih polja na otoku

otoka. Ovdje treba spomenuti i neke zanimljivosti. Polje ispred Lastova spada među tri najveća polja na otoku, no sveukupno ima na Lastovu čak 46 plodnih polja za obrađivanje, što većih, što manjih. Ako tome dodamo činjenicu da i svih otoka u sklopu parka prirode Lastovsko otočje ima 46, a kako su ljudi na Lastovu uz gotovo svako veće polje odlučili sagraditi i zavjetnu crkvu (bolje reći crkvicu), i njih također ima 46, iako ih čak 38 nema više sakralnu funkciju. Ova brojka 46 je karakteristična za Lastovo i nastala je u nevjerojatno skladnoj igri prirodnih i antropogenih faktora. Čak je i duljina obale otoka oko 46 kilometara. Spomenuo sam i da na Lastovu ne postoji vodovod, a nije rijedak slučaj da prođe i nekoliko mjeseci sa vrlo malo oborina. Pa ipak Lastovo spada među otoke sa najviše šumske vegetacije na Jadranu u odnosu na njegovu površinu, a ljudi se bave poljoprivredom. Razlog tome leži u činjenici da postoji određena količina vode temeljnice u poljima koja je vrlo blizu površini, pa su nam neki stanovnici otoka rekli da, kad bi kopali jamu u polju, vrlo bi brzo došli do vode. Još jedna zanimljivost na otoku su fumari ili karakteristični dimnjaci na Lastovu. Iako turska noga nikada nije kročila na Lastovo, na prvi pogled fumari djeluju kao mali tornjevi džamija, a čovjek bi pomislio da je otok stoljećima bio izložen orijentalnoj kulturi. Niti jedan drugi naš otok nema takve fumare, pa i oni spadaju u izvornu lastovsku baštinu.

Fumari - izvorna lastovska baština Lastovo smo podjelili u tri dijela i svaka grupa je anketirala svoj dio, a oni koji su kartirali hodali su po okolici naselja. I ovdje smo naišli na istu gostoljubivost kao i u Ublima i Pasaduru. Tek su stariji ljudi bili nešto manje voljni dati nam odgovore na pitanja, neki su govorili da ne znaju što reći, a neki nisu htjeli. Ostali su nas uredno primili i odgovarali na naša pitanja.

Unatoč relativno malom broju stanovnika morali smo dosta pješačiti po naselju jer ima mnogo napuštenih kuća, a i ulice su dosta strme. Uz veliku vrućinu to je zahtijevalo i dobru kondiciju, što je nekima malo teže palo. Bilo je opet svakakvih zgoda, a posebno nas je obradovao slučajan susret sa jednom gospođom koja je bila sva oduševljena kada je čula da provodimo istraživanje na otoku i pozvala nas k sebi, gdje nam je vrlo lijepo ispričala ne samo povijest Lastova, već i pokazala tradicionalnu lastovsku mušku i žensku nošnju i pričala o još kojekakvim problemima i stvarima vezanim za otok. Iako je porijeklom sa Korčule, moglo se jasno vidjeti koliko jako voli Lastovo i kako je ponosna na svoj otok. Drugog dana smo je posjetili bolje opremljeni sa video kamerom i kolegicu Jasminu obukli u tradicinalnu nošnju. Naravno i da su nas domaćini, ona i njezin muž, počastili s punim stolom i vinom. Posebno su ponosno isticali lastovski statut iz 1310. godine koji je jedan od naših najstarijih zakona uopće. Susret moje grupe anketara sa jednom drugom gospođom donio nam je pak još jednu neočekivanu situaciju. Gospođa nam je uljudno ponudila da uđemo u jednu od zavjetnih crkvica u samom Lastovu jer je imala ključeve od nje, što smo mi i prihvatili. Veliki dio tih crkvi je i danas u privatnom vlasništvu, ali mise se ne služe u njima već desetljećima. Ova je bila tipičan primjer: po mojoj procijeni mogla je primiti oko dvadesetak ljudi, imala je mali toranj (na istom mjestu gdje se nalazi zvonik u velikoj crkvi) točno iznad oltara, a na bočnim zidovima bile su slike zaštitnika obitelji i crkve. No krov crkvice, kroz koji se lijepo moglo vidjeti plavo nebo, otkrivao je pravu istinu – većina takvih objekata će s vremenom propasti ako ih se ne spasi i zaštiti jer vrijeme čini svoje, a vlasnici već odavno ne mare za njih ili više ne žive na Lastovu. Zanimljivo je, međutim, da su te zavjetne crkvice tako dobro uklopljene u arhitekturu naselja da nije nemoguće da prođete pored koje, a da ne shvatite da ste upravo prošli pored jednog sakralnog objekta. Bilo je i drugačijih susreta. Kod jednog smo gospodina naišli na specifičan slučaj. Na svako postavljeno pitanje uspio je filozofirati do te mjere da smo izgubili nit vodilju, tako da je i ona pitanja koja se odgovaraju sa «da» ili «ne» uspio zakomplicirati. Još me jedna stvar u Lastovu ugodno iznenadila. Većina kuća izvana izgleda pomalo staro. No, iznutra su vrlo lijepo uređene. To je zbog toga što se u slučaju adaptacije ili

preuređenja pokušava zadržati izvorni mediteranski izgled vanjštine. Za Lastovce je vrlo bitna Australija. Naime, iz razgovora sa mještanima doznali smo da nema kuće ili obitelji iz koje barem netko nije otišao u tu daleku zemlju, a malo tko se vratio. No za vrijeme poklada, koje su obično u veljači, dio onih koji mogu doći vraćaju se u posjet svojim obiteljima i rodbini. Tada Lastovo opet živne i ulice i trgovi se napune ljudima. Druga velika manifestacija na otoku zbiva se tijekom ljeta kada se na otoku održava jazz festival, obično u kolovozu. U srijedu smo se opet, u pauzi između kartiranja i anketiranja, popeli na Kaštel gdje smo imali dogovoren sastanak sa čovjekom koji vodi meteorološku postaju. Sa zanimanjem smo pogledali uređaje koji bilježe temperaturu zraka, vlagu, vjetar, osunčanost i druge, a zatim smo se uz pomoć vrlo uskih stepenica popeli na sam vrh nekadašnje utvrde. Pogled je zaista bio impresivan, iako nije bio tako čist kao u nedjelju. Bilo je nešto više vlage u zraku, a i sunce nam je svojim sjajem otežavalo pogled u daljinu. Navečer, nakon večere u Pasaduru, zaključili smo da smo već obavili najveći dio planiranog posla i da ćemo ostatak obaviti još sutra prijepodne. Tako će nam petak biti još jedan slobodan dan. Maja, Ivan i ja smo odlučili taj dan i po slobodnog vremena iskoristiti da obiđemo što je više moguće otoka i to tako što ćemo iznajmiti motore i provoziti se kuda je to moguće. Iznajmili smo skutere na jedan dan po povoljnoj cijeni i četvrtak popodne, nakon kupanja, krenuli u istraživanje ostatka otoka. Iz Lastova smo se zaputili prema malom naselju Skrivena Luka na južnom dijelu otoka. Taj dio otoka dosta je stradao u požaru koji je poharao otok pred nekoliko godina, ali

Svjetionik Struga u blizini Skrivene Luke

vegetacija se, istina sporo, počela obnavljati. Otkrili smo jednu zgodnu uvalu (Stražica) i ogromne blokove stijena koji su se okomito spuštali u more. Hodanje po njima bilo je zaista uzbudljivo i dok su neke stijene bilo fino izglačane i blago položene prema moru, druge su bile toliko oštre i nazubljene da je trebalo dosta opreza da se ne porežemo na njih. Kasnije smo obišli cijelu uvalu u kojoj se Skrivena Luka smjestila i otišli prema brdu Struga gdje se nalazi svjetionik, a podno njega su gotovo sto metara visoke stijene i klifovi koji još otprilike isto toliko poniru u dubinu mora. Nažalost, do tih ljepota nismo uspjeli u potpunosti doći jer nas je, prvi puta od dolaska na Lastovo, zahvatila kiša. Gledali smo u tamno nebo prema zapadu kojeg su šarale munje, a mi na drugom kraju otoka i daleko od baze u Pasaduru znali smo da se valjalo požuriti barem do nekakvog zaklona. I upravo kada smo stigli pod krov jedne trgovine u Lastovu spustio se pljusak. Barem smo izbjegli najgore. Kada se nevrijeme smirilo, vratili smo se u Pasadur i ispričali gdje smo bili i što smo vidjeli jer su ostali bili pomalo zabrinuti za nas. Nadali smo se samo da sutra neće biti kiše. U petak smo odmah poslije doručka krenuli. Najprije smo se vozili po Prežbi i htjeli smo doći do jednog velikog tunela u koji su nekada uplovljavali ratni brodovi JNA. Navodno je dug blizu sto metara i mogao je primiti i velike ratne brodove, ali nismo uspjeli doći do njega iz dva razloga: prvo, nije bilo puta kojim bi motori mogli prići, a drugo, i važnije, upozorili su nas da ne idemo pješice jer je teren nepristupačan, a nije isključeno da bi se mogla pronaći i koja mina. I Vis i Lastovo i Elafitski otoci (Šipan) imaju taj faktor potencijalno miniranog terena (pogotovo u blizini nekadašnjih vojnih baza) i mislim da bi se taj problem trebao što prije riješti jer šteti turizmu. Ali i sigurnosti ljudi. Umjesto da vidimo pomorski tunel, motorima smo se provozili kroz napušteni kompleks vojarne i kroz jedno skladište. Od 1991. godine svi ti objekti stoje zapušteni i prepušteni zubu vremena. A mora da je vojnicima nekada Lastovo bila sjajna destinacija za služenje vojnog roka. Od spavaonica i skladišta do obale je otprilike tri metra. Sve što je trebalo bilo je zatrčati se i baciti u more. Ušli smo i u jedan manji zapušteni tunel na kopnu Prežbe. No, samo nekoliko metara. Mrkli mrak i negostoljubivi miris plijesni i ustajalog zraka odvratio nas je od daljnjeg ulaska u

Zapušteni vojni tunel iz doba JNA taj tunel. I on, kao i mnogi drugi stoji zapušten. Ventilacijske cijevi i vrata odavno su razvaljeni, a samo pokoji gušter povremeno protrči u blizini ulaza. Šteta što nismo imali kakvu svjetiljku jer su ti tuneli vrlo dugački. Zatim smo krenuli dalje i to natrag na Lastovo, na sam sjever uvale Mali Lago, na polutok Žrvanj. Uska prevlaka spaja Žrvanj sa kopnom Lastova tako da od jedne do druge obale mora ima možda deset metara. I dok je dio koji gleda prema Malom Lagu pitom, ovaj koji je okrenut prema Korčuli i izložen jakim udarima bure čista mu je suprotnost. Nazubljene i oštre stijene i hridi, nagrižene abrazijom, ne djeluju nimalo gostoljubivo. Kao da štite Lastovo od bilo kakvog pokušaja iskrcavanja na njegove obale. Sljedeća stanica bilo je mjesto Uble gdje smo obišli očuvane temelje kasnoatičke bazilike svetog Petra koja svjedoči o tisućljetnom prisustvu čovjeka na ovom otoku. Ili kako bi Lastovci rekli: «Lastovo nikada nije prestalo živjeti». Zatim smo krenuli na najviši vrh Lastova, 417 metara visoki Hum. I tu smo imali novu zgodu. Na samom rubu polja zvanog Vinopolje čekala nas je policija. Kako smo imali iznajmljene motore i spazili ih iz daljine bili smo gotovo sigurni da će upravo nas zaustaviti. Sve to ne bi bio i neki problem da je autor ovog teksta imao sa sobom vozačku. Ali kako nisam, morali smo se okrenuti i zamijeniti skutere, tako da je Maja vozila jedan, do tada moj, a ja sam sjeo iza Ivana na njihovom skuteru. I unatoč tome što je pored nas povećom brzinom projurio automobil splitskih tablica policiji smo mi bili zanimljiviji. Naravno da su nas zaustavili i uz ona klasična pitanja provjerili vozačke i prometne.

No kada smo rekli što radimo na otoku i da smo mi ti studenti koji anketiramo stanovništvo već pet dana odmah su rekli: «A to ste vi? Pa što ne kažete!» Tako smo shvatili da je već cijeli otok čuo za nas i da smo dosta popularni. I odmah su nas pustili da nastavimo dalje našim putem. A put nas je vodio na Hum. Došli smo sa motorima do kuda se moglo i dalje nastavili pješice. Osim susreta sa nepovjerljivim stadom koza ispred kojih je stalo nekoliko jaraca u prijetećem položaju, nikog drugog nismo sreli. Došli smo i na sam vrh. Pogled je bio vrlo lijep, ali i ograničen s obzirom da je bilo puno vlage i soli u zraku jer je puhao vjetar. Nakon što smo osvojili vrh, otišli smo na susjedno brdo gdje je uređen moderni heliodrom. Kažu da se sa ovih položaja u idealnim uvjetima može vidjeti čak i Italija. No kako toga dana nisu bili takvi uvjeti zadovoljili smo se s onim što se moglo vidjeti i spustili se s najviših dijelova otoka. Putem prema Lastovu svratili smo u Zaklopaticu, naselje i is-

Zaklopatica - naselje i uvala toimenu uvalu na koju brižno pazi otočić Zaklopatica koji se nalazi na sredini plitke uvale i omogućuje ulaz u nju kroz uske prolaze od kojih je jedan na sjeveru, a drugi na jugu. Zatim smo krenuli opet put Lastova i Skrivene Luke gdje smo se susreli sa ostatkom naše grupe. Nažalost, dan je ubrzo postao oblačan, a zatim je počela i slaba kiša, pa smo skriveni pod stijenama i granama borova čekali da prestane padati. Popodne je kiša uistinu prestala, pa smo vratili motore i spremili večeru u Pasaduru. Sutra je bio dan povratka pa smo navečer, u opuštenoj atmosferi, zaključili da smo na Lastovu obavili dobar posao, ispunili i više od

očekivanog i dogovorili detalje oko povratka. Jedna grupa od šestero će ići rano ujutro sa katamaranom za Split (Maja, Ana, Jasmina, Matea, Ivan i Mario) i zatim nagibnim vlakom za Zagreb, a druga grupa od šest ljudi (Vesna, Mateja, Zrinka, Matija, Marin i ja) će ujutro pospremiti apartman i ići kasnije sa trajektom za Split. Ljubazni vlasnik apartmana nas je opet sve autom prebacio iz Pasadura do Ubla gdje smo se trajektom otisnuli najprije prema Korčuli, a zatim imali presjedanje u drugi trajekt za Split. Dan je opet bio sunčan, ne previše vruć, zapravo idealan za putovanje. Otoci su se nizali jedan za drugim – Lastovo, Korčula, Hvar, Brač i Šolta. Zaista sam uživao u svakom trenutku puta, jer za razliku od katamarana, na trajektu se može izaći i na palubu, šetati, slikati i uživati u jednoj od naljepših obala i otoka na svijetu. A među njih, bez srama, spada i Lastovo. Kada smo popodne te subote kročili na kopno i splitsku rivu imali smo dosta vremena do večernjeg vlaka za Zagreb pa smo šetali gradom i popeli se na Marjan. I tako, malo po malo, došlo je vrijeme i našeg odlaska s mora. Vlakom, oko 10 navečer, krenuli smo sa splitskog željezničkog kolodvora prema Zagrebu. Vožnja je potrajala cijelu noć, u ne baš konformnim uvjetima. Sunce nedjeljnog jutra nas je uhvatilo između Karlovca i Zagreba. Na licima se vidio umor, ali i zadovoljstvo. Jer, bili smo tamo gdje većina ljudi još nije, vidjeli smo prirodne ljepote Lastova i njegovih 45 otoka koji ga okružuju. Kada smo stigli u Zagreb, prvo što smo vidjeli bila je neka tučnjava u vagonu do nas: letjele su staklene boce, naguravanje, odnekud se stvorila i policija, ljudi su se gurali, a sa druge strane trube automobila i lupanje tramvaja po tračnicama vratili su me u realnost. Dobrodošao u civilizaciju! Tako je barem zovu, tu gužvu velikih gradova. Osjećao sam se pomalo izgubljeno jer sam još prošlog jutra bio u rajskom miru i tišini Lastova, a sada su se moja osjetila morala priviknuti na ono uobičajeno – gužvu, stres i stalnu trku za vremenom. Srećom, nakon što sam se oprostio sa kolegama i ja sam brzo «pobjegao» sa autobusom u pitomije krajeve samoborskih brežuljaka. No, dok sam se vozio prema Samoboru, osjetio sam tugu, a bio sam siguran da se i ostali koji su bili sa mnom na Lastovu tako osjećaju u tom trenutku. Tugu, jer nešto lijepo i drugačije ostalo je iza mene i otišlo u prošlost. I da sam mogao, najradije bi se istog trena vratio natrag na

Lastovo pod neku granu bora da uživam u valovima koji se mirno valjaju prema meni dok savršeni mir, sklad i spokoj tog otoka odmara sva moja osjetila. I na kraju, što učiniti sa Lastovom? Proglašen je parkom prirode, no malo toga je, zasada, u praksi ostvareno. Tek nekoliko novih radnih mjesta neće zadržati stanovništvo na tom otoku, a zabrana gradnje vikendica, betonizacije obale i konzerviranje trenutnog stanja neće omogućiti veću zaradu stanovništvu. Naravno da su mjere zaštite nužne da bi se očuvale prirodne ljepote, ali one onemogućuju razvoj masovnijeg turizma koji bi ipak donio veći profit, kao što je to na susjednim otocima. Gotovo pola stoljeća izolacije pod upravom JNA zamijenila je, na neki način, izolacija proglašenjem parka prirode. Postavlja se pitanje da li je moguće naći taj fini balans između očuvanja prirode, razvoja turizma i, barem, očuvanja trenutnog broja stanovnika na otoku. Jer ti ljudi moraju od nečega živjeti i kad nije turistička sezona. Mnogo je još neodgovorenih pitanja, a samo naporan rad više struka, među kojima i geografske, može dati odgovor na njih. Zato smo i mi posjetili Lastovo na tjedan dana i iako je naše istraživanje bilo zapravo samo kap u moru za rješavanje bitnih pitanja na otoku, mislim da predstavlja ispravan način na koji se treba pristupiti problemu - otići na teren, suočiti se sa poteškoćama i onda donositi zaključke i odluke jer se iz ureda i kabineta stvarna slika često ne vidi. A Lastovci zaslužuju bolji život, kao uostalom i mnogi drugi zapušteni krajevi naše Hrvatske. Mi smo u tjedan dana upoznali otvorene, vedre i dobre ljude koji su prije svega ponosni na svoj otok, njihov dom, i koji znaju kakvo prirodno bogatstvo i ljepote imaju oko sebe. I zato mislim da bi poboljšanje uvjeta života pomoglo da se stvari očuvaju takvima kakve je priroda stvorila. Ne znam hoće li me put u skorije vrijeme ponovno odvesti tamo, iako bih to volio. Jednom ću se sigurno ponovno vratiti toj izvornoj ljepoti i prirodnom savršenstvu. A do tada, siguran sam da ću se često sjetiti tog predivnog otoka – Lastova i njegovih stanovnika i sa ponosom moći reći: «da, bio sam tamo i opet ću doći!»

XIX. EGEA godišnji kongres, Ustroń 2007

Tekst: Petra Radeljak Fotografije: Petra Radeljak & Mario Krpanić Kao lokacija 19. godišnjeg kongresa Europske organizacije za studente geografije i mlade geografe odabran je Ustroń, gradić u podbeskidskoj regiji Poljske, kojih 12 km udaljen od granice sa Češkom. Nadaleko je poznat po lječilišnom turizmu (počeci kojega sežu još u 17. stoljeće), ali i odličnim mogućnostima za ljetnu i zimsku rekreaciju na obližnjim padinama Czantorie i Równice. Razvoj turizma pratila je izgradnja odgovarajuće infrastrukture - više hotela, sanatorija, rehabilitacijskog centra, bolnice za reumatske bolesti... U jednome od spomenutih hotela, hotelu “Tulipan”, bila je smještena i sila od nekih 200tinjak egeanaca, među kojima i 4 člana KSG-a (EGEA-e Zagreb): Jasmina Azenić, Mario Krpanić, Ana Popović i moja malenkost. Bio je ovo i prvi godišnji kongres na kojem je sudjelovala EGEA Zadar, što je značilo da smo mogli udružiti snage sa 2 temperamentna Dalmatinca i jednom ništa manje temperamentnom Slavonkom te da su Hrvati ukupno bili još glasniji i upečatljiviji nego inače. Prvo od mnogih ugodnih iznenađenja koje su nam pripremili domaćini – EGEA Kraków, bilo je službeno otvaranje kongresa priredbom u ustrońskom kulturnom centru “Prażakówka”. Sudionici su i inače, u tih 6 dana, bili zadovoljni uglavnom svime – od izbora lokacije, smještaja, ponude radionica, ekskurzija do večernjih partyja. Zamjerke su išle jedino na hranu, prije svega na njenu količinu-u 2 siromašna obroka dnevno, tako da su one dvije večeri rezervirane za prezentaciju država bile više nego dobrodošle. Naš štand – sa pršutom, sirom, kulenom, maslinama, bajaderama, čokoladom s rižom... – bio je definitivno među najpopularnijima. U sjećanju s drugih štandova najviše su mi ostali: odlično burgundsko vino kod Francuza, svi irski proizvodi kod EGEA-e Belfast (napomenut ću i da su imali samo irsku zastavu) te naravno gumeni bomboni na njemačkom štandu (Haribo, Haribo!). Što se tiče radionica, sudionici su mogli izabrati između jedne od ovih: • Activating rural areas of Europe – possibili-

ties of rural tourism • Anthropogenic Changes in Hydrological System • Brewery Tradition and Local Ties • EGEA workshop • Geomorphology of Mountain Regions • Human Security, Vulnerability and Global Environmental Change – Facing the Challenges of a World in Transition • Influences of urbanized areas on your health • Local and European identity • Practical Usage of Opensource GIS • Protected areas - barriers or chances for development • Restructuring industrial areas • Soil erosion – onsite and offsite damages in agriculture and environment – problems, processes and solution approaches • Spatial Differentiation of Level and Quality of Life of Population in Urbanized Areas • The development areas of the EU U ponudi su bile i ništa manje zanimljive ekskurzije: • Upper Silesia excursions (1 and 2) • Babia Góra excursion (3) • Tourist attractions of the region (4) • Euroregion Slask Cieszynski (5) Svi oni koji su odabrali Upper Silesia excursion nisu ostali nimalo razočarani. Gornja Šleska granična je regija koja je tijekom stoljeća bila stjecište kulturnih, političkih i ekonomskih utjecaja Prusije, Austrije, Poljske i Češke. Ubrzan razvoj industrije započeo je već krajem 18. stoljeća, a danas gotovo 4-milijunsku aglomeraciju još uvijek se najviše povezuje s vađenjem kamenog ugljena te crnom i obojenom metalurgijom. Tokom ekskurzije imali smo priliku upoznati razvoj regije kroz povijest te probleme s kojima se suočava, kao i suvremene procese restrukturiranja. Tako smo posjetili Katowice (osobito zanimljive bile su stare stambene četvrti za industrijske radnike), napuštene industrijske pogone u regiji te novu tvornicu General

Katowice - stambena četvrt za ind. radnike Motorsa u Gliwicama kao primjer ulaganja u automobilsku industriju u Poljskoj. Dio kongresa od kojega većina sudionika bježi glavom bez obzira jest onaj službeni, čitaj: regionalni sastanci, GBM (General Board Meeting), BoE. Regionalni sastanci prethode GBM-u, a održava se po jedan za svaku od 4 regije: Sjeverna&Baltička regija, Zapadna, Istočna i Euromediteranska – popularno zvana i “halara” regija, ili po naški – “fjaka”. Svrha ovih sastanaka je, među ostalim, da predstavnici entiteta iz regije jedni drugima opišu rad entiteta kroz proteklu godinu, te da se izaberu novi predstavnici regija u BoE (Board of Executives). Treba reći da EGEA Zagreb obično spada među najaktivnije entitete u regiji (i uopće), s obzirom na sve domaće i međunarodne aktivnosti koje se kod nas organiziraju. GBM je zajednički sastanak predstavnika svih entiteta, koji je prijašnjih godina znao trajati i trajati i trajati... i do 2 dana... Nasreću svih prisutnih, BoE 2006/2007 izvrsno se pripremio za GBM u Ustronu pa su za nekoliko sati donesene promjene statuta koje se prije toga nisu usvojile godinama, i bez problema usvojeni svi izvještaji o radu. Nažalost, nisu prošli neki vrlo kvalitetni prijedlozi Komiteta za aktivnost EGEA-e (u kojem su vrijedno radili i naši Ana Popović i Filip Vujasinović), ali će sigurno dobiti šansu na nekom budućem GBM-u. Na GBM-u su predstavljeni i novi članovi BoE-a za 2007/08: Aleš Oven (EGEA Koper, predsjednik), Vlad Dumitrescu (EGEA Bucharest, dopredsjednik), Kreet Masik (EGEA Tartu, tajnica), David Jo-

chum (EGEA Marburg, blagajnik) i Mikhail Lobanov (EGEA Moskva, koordinator godišnjeg kongresa). U BoE Sekretarijat izabrana je Malou Weber iz EGEA-e Utrecht. Activating rural areas of Europe – possibilities of rural tourism Jasmina i ja ovaj put smo se odlučile okušati kao voditeljice radionice o ruralnom turizmu, kao jednome od alata za aktiviranje ruralnih područja Europe; a budući da su i Ana i Mario izabrali ovu radionicu, na nju ću se malo više osvrnuti. Uz to, i Ana iz EGEA Ljubljane, inače Riječanka, također je bila sudionik radionice. Ali ovo ipak nije bila svehrvatska radionica, budući da je raspon ostalih sudionika što se tiče zemlje porijekla bio poveći: od Finske, preko Estonije, Litve, Njemačke, Poljske, Slovačke, Španjolske do Srbije. Budući da je svatko od sudionika trebao prije kongresa pripremiti prezentaciju o nekome od oblika ruralnog turizma u svojoj zemlji, mogli smo čuti puno različitih primjera turizma na seljačkim gospodarstvima, rezidencijalnog turizma, kulturnog turizma, rekreativnog turizma; a razvile su se vrlo zanimljive rasprave o tome što uopće jest ruralni prostor, kako se sve može definirati ruralni turizam, te koje su njegove prednosti i nedostaci.

Pozorno praćenje prezentacije U sklopu jednodnevne ekskurzije radionice posjetili smo postrojenja za crpljenje vode korištene u toplicama (kao baza za lječilišni turizam); zatim regionalni muzej “Stara Zagroda”, u kojem se čuvaju tradicijski predmeti i nošnje ustrónskog kraja (kao dio kulturne ponude) te ispitali mogućnosti za rekreativni turizam na Równici.

Sudionici radionice o ruralnom turizmu Zaključili smo da se ruralno područje može definirati s obzirom na manju gustoću naseljenosti, udaljenost od gradskih centara i slabiju razvijenost infrastrukture te centralnih funkcija. Kolega iz Berlina kao novi kriterij za definiranje ruralnog prostora predložio je dostupnost brze internet veze... Zatim, na definiciju određenog područja kao ruralnog utječe specifičan način života, kao i socijalna mreža i kontakti. Također, iako priroda jest očuvanija, pejzaž je modificiran čovjekovim aktivnostima – poljoprivredom, šumarstvom, obrtima, manjom industrijom te tercijarnim djelatnostima. Ruralni turizam potiče ekonomski razvoj: proizvodnju i preradu poljoprivrednih proizvoda koji se mogu ponuditi turistima, očuvanje obrta i izradu suvenira, razvoj komunalne i socijalne infrastrukture i usluga, od kojih profitiraju i turisti i lokalno

Hm, tko je ono izgubio okladu?

stanovništvo. Osim toga, razvojem ruralnog turizma može se utjecati barem na usporavanje depopulacije, i zadržavanje osobito mlađeg stanovništva u ruralnom prostoru, budući da se tako pružaju dodatni izvori prihoda i dodatne mogućnosti za zapošljavanje. Jedan od pozitivnih utjecaja svakako je očuvanje tradicijske kulture i identiteta lokalne zajednice. Međutim, ovakav razvoj nosi i niz opasnosti. Treba se pažljivo implementirati kako bi se izbjegla pretjerana ovisnost lokalnog gospodarstva o turizmu, a time i njegova ranjivost. Prisutna je i opasnost od zagađenja okoliša, posebno ako se radi o masovnijim oblicima turizma s naglašenom sezonalnošću, te pretjerane komercijalizacije lokalne kulture i tradicionalnog načina života. O zaključcima s radionice više će se moći pročitati i u kongresnoj publikaciji, koja bi trebala uskoro ugledati svijetlo dana... I još... Doživljaja sa svakog kongresa uvijek je toliko puno da je to nemoguće prenijeti na papir. S ovog ću pamtiti i poljsku večer gdje smo padali po podu od smijeha na skečeve koje su Poljaci izvodili; Zadrane i Koperane koji su riješili sve hrvatsko-slovenske granične probleme; treće mjesto na DC-u za ekipu Koper – Novi Sad – Zadar – Zagreb; a pogotovo večer kad smo ostali bez glasa od simultanog hrvatsko-engleskog pjevanja...I kao što je Vlatka napisala u jednom članku prije par godina – nemojte više čitati o tome kako je bilo na kongresu nego otiđite na jedan i iskusite to sami – nećete požaliti! :)

Ive u akciji rješavanja graničnih problema

Doc. dr. sc. Milan Ilić (Krapina, 4. srpnja 1965. - Zagreb, 21. siječnja 2007.) U Zagrebu je 21. siječnja 2007. godine u 42. godini nakon teške bolesti preminuo doc. dr. sc. Milan Ilić, znanstvenik i nastavnik na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 4. srpnja 1965. u Krapini, osnovnu školu završio je u Petrovskom, a srednju školu u Krapini. Diplomirao je 1989. na Geografskom odsjeku PMF-a, magistrirao 1993., a doktorirao 2001. Radio je kraće vrijeme u osnovnoj školi u Čakovcu, a od srpnja 1990. zaposlen je kao znanstveni novak na Geografskom odsjeku PMF-a. 1997. izabran je u zvanje asistenta, 2000. u zvanje višeg asistenta, a 2003. u zvanje docenta. Bogatom znanstvenom, stručnom i nastavnom djelatnošću značajno je pridonio razvoju geografije na Geografskom odsjeku gdje je bio i inicijator primjene suvremenih istraživačkih metoda i tehnika rada. Rezultate istraživanja objavljivao je u domaćim i stranim znanstvenim časopisima(12) te izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Poticao je međunarodnu suradnju te je u sklopu suradnje Sveučilišta u Zagrebu i Mostaru izvodio nastavu na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru. Također je poticao afirmaciju i popularizaciju geografije u osnovnim i srednjim školama. Jedan je od pokretača E-škole geografije, autor-urednik geografskog portala www.geografija.hr, a također bio je i aktivan član Hrvatskog geografskog društva gdje je sudjelovao u uredništvu Hrvatskog geografskog glasnika i Geografskog horizonta te obnašao funkciju predsjednika 2004./2005 i 2005./2006. i potpredsjednika 2006./2007 i 2007./2008. sve do svoje prerane smrti. Doc. dr. sc. Milana Ilića studenti će pamtiti po njegovoj susretljivosti i spremnosti na pomaganje, a Klub studenata će mu zauvijek biti zahvalan za pomoć pri raznim projektima, bilo svojom potporom ili samim sudjelovanjem u njima.

w.g

eog

.pm

rafi sg.h ja.h r r

w.k

f.hr