Zagreb, srpanj 2007.
Luka Vuković
glavni i odgovorni urednik
Gabrijela Delić
pomoćnica gl. urednika
Martina Macolić
pomoćnica gl. urednika
Luka Vuković art direktor
Ankete
Petra Radeljak i Nina Brandeis
Lektura
Ana Popović Naslovnica Vrata Šinto svetišta u Japanu
Izdavač:
Klub studenata Geografije Zagreb Geografski odsjek PMF-a Marulićev trg 19/3 HR - 10 000 Zagreb,RH Tel.: +385 (0) 1 4895 452 www.ksg.hr
Tisak
ITG d.o.o. Dalmatinska 12 10 001 Zagreb, RH www.digitalnitisak.hr Časopis izlazi uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te tvrtke Anino d.o.o. i besplatan je za članove Kluba studenata geografije Zagreb.
Uvodna riječ
Poštovani kolegice i kolege, svi ljubitelji geografije, ali i vi koji ćete to tek postati, s velikim ponosom želim istaknuti da u svojim rukama držite novi, 8. broj 16. meridijana! Ove godine kao da su se sve “mračne sile” urotile protiv nas, no izdigli smo se , poput feniksa, zahvaljujući velikom zalaganju male grupe ljudi koji su ovome broju posvetili tjedne i tjedne svog studentskog života. Ovim putem bih se još jednom želio zahvaliti najzaslužnijim osobama: Gabrijeli Delić, Martini Macolić, Ani Popović, Petri Radeljak i Nini Brandeis; hvala Vam, bez vas 16. meridijan nebi ugledao svjetlo dana! Usprkos svemu uspjeli smo dosegnuti “magičnu” granicu od 30 članaka! Priredili smo vam zanimljive intervje: s gostujućim profesorom Henkelom i s docenticom Šakajom, kod koje smo se raspitali o mogućnostima međunarodne suradnje. Uz to još mnoštvo zanimljivih putopisa i stručnih članaka, a naravno nismo vas zaboravili uputiti u sve nacionalne i međunarodne aktivnosti KSG-a! No ove godine smo napokon napravili veliki iskorak ka 21. stoljeću- multimedijalni CD s ovogodišnjim i prošlogodišnjim brojem ovoga časopisa s mnoštvom dodataka čeka samo na vas u prostorijama KSG-a! A sada zasučite rukave i krenite s nama na put!
Sadržaj... Ankete o nastavi Teren 2.g. Sjeverna Dalmacija Teren 3.g. Od Krasa do Krša Teren 3.g. Rim-Napulj Teren 4.g. Klek Ankete o terenima Hospitacije Međunarodna suradnja Idemo na teren steći nova znanja… Intervju s prof. Henkelom Tour de Njemačka Nastanak sustava Zemlja- Mjesec Latinsko Idro Gdje je (tko je) EUGEN Prag Hajde da se englezimo Japan
2 4 5 6 9 11 15 16 18 20 21 25 28 30 32 34 36
Riječ predsjednice Motivacijski Nova godina Kongres Rusija Kongres Pohorje, Slovenija Razmjena Ljubljana (Zg dio) ‘’Paklena’’ Paklenica Razmjena Bec (Zagreb) Razmjena Skopje (Zagreb) Zakopower – EGEA seminar Kopacki edukacijska ekskurzija Ljetna terenska Kongres Bad Aussee Razmjena Ljubljana (Lj dio) Razmjena Bec (Bec dio)
38 39 40 42 45 47 47 49 50 52 53 55 60 63 65
ZA 8. BROJ 16. MERIDIJANA PISALI SU... Jasmina Azenić Christian Bašić Andrea Belošević Željka Bjelić Nina Brandeis Katarina Bulešić Marin Cvitanović Gabrijela Delić Kristina Herega Maja Hrustić Ana Keleminec Maja Klepac
Martina Macolić Lana Marinković Izidora Marković Marija Mijatović Ana Popović Petra Radeljak Lovro Skračić Ogren Variola Filip Vujasinović Luka Vuković Maja Vuković Zrinka Zaninović
Maren Gleisberg Elisabeth Gruber Alois Humer Lucija Lapuh Eva Noack Zoran Petrov
1
ANKETE O NASTAVI Dragi studenti! Evo nas opet! Traumu prošlogodišnje borbe s anketama smo zaboravile i odlučile se opet uhvatiti u koštac s njima... Za svaku godinu ispitali smo 30% studenata. Studenti su ocjenjivali kolegije koje su slušali i to u 6 kategorija (koncepcija kolegija, organizacija predavanja, zanimljivost predavanja, susretljivost i konzultacije, organizacija ispita i objektivnost na ispitu) ocjenama od 1 do 5, pri čemu je 1 bila najmanja, a 5 najveća ocjena.
Rezultati slijede u tablicama, a na kraju se nalazi poredak 10 ukupno najbolje ocijenjenih kolegija i predavača te najviše ocjene po kategorijama. Uživajte! Petra & Nina
1. godina studija Kolegij i predavač Uvod u studij Feletar Stat.i grafičke metode u geog Bašić Vježbe iz stat.i graf.metoda Bašić Vježbe iz stat.i graf.metoda Zupanc Kartografija Toskić Vježbe iz kartografije Spevec Klimatologija Filipčić Vježbe iz klimatologije Maradin Hidrogeografija Orešić Seminar iz hidrogeografije Rendulić Demogeografija Nejašmić Vježbe iz demogeografije Bašić Geografija mora Orešić
Godina studija 1. godina 2. godina 3. godina 4. godina
Ocjena 3,31 3,47 3,65 3,70
Koncepcija kolegija
Organizacija predavanja
Zanimljivost predavanja
Susretljivost i konzultacije
Organizacija ispita
Objektivnost na ispitima
2,96
2,87
2,61
2,74
2,78
2,57
3,57
3,20
2,86
4,11
3,88
4,15
3,50
3,08
3,25
4,42
X
X
3,55
3,95
3,59
4,23
X
X
4,14
4,23
3,91
3,80
4,21
4,15
4,58
4,71
4,47
4,79
X
X
2,29
2,06
2,89
2,35
2,71
2,88
2,34
2,43
2,34
3,14
X
X
3,71
3,79
3,74
3,40
4,09
4,29
3,12
3,36
3,35
3,79
X
X
3,77
3,97
3,37
3,63
3,73
3,55
3,03
3,09
2,74
3,86
X
X
3,78
3,70
3,91
3,39
4,04
4,09
Napomena! Kako bi studenti imali priliku ocijeniti i njihov rad, istaknuli smo i voditelje vježbi za pojedine kolegije, premda se ne izdvajaju posebno u redu predavanja
2. godina studija Kolegij i predavač
Koncepcija kolegija
Organizacija predavanja
Zanimljivost predavanja
Susretljivost i konzultacije
Organizacija ispita
Objektivnost na ispitima
Hidrogeografija Orešić
3,97
3,69
3,79
4,38
4,34
4,59
3,56
3,55
3,87
4,34
X
X
4,03
3,70
4,31
3,84
4,27
4,00
4,54
4,68
4,59
4,84
X
X
3,23
3,23
2,86
4,08
3,45
3,82
3,80
3,64
3,77
4,05
3,75
3,41
3,84
3,89
3,44
4,58
X
X
2,86
3,24
2,76
3,84
4,00
4,29
4,16
4,17
4,21
4,84
X
X
Seminar uz hidrogeografije Rendulić Geomorfologija Bognar
2
Seminar iz geomorfologije Bočić Geomorfologija Faivre Demogeografija Nejašmić Seminar iz demogeografije Bašić Historijska geografija Fürst-Bjeliš Seminar iz historijske geog Zupanc
3. godina studija Kolegij i predavač Ruralna geografija Pejnović Seminar iz ruralne geog. Lukić Urbana geografija Njegač Urbana geografija Henkel Seminar iz urbane geog. Prelogović Ekonomska geografija Ilić Seminar iz ekonomske Jakovčić Prometna geografija Ilić Seminar iz prometne Jakovčić Industrijska geografija Stiperski Seminar iz industrijske Lončar Geografija Europe Nejašmić Geografija Rusije Šakaja Metodika nastave geog. Curić Politička geografija Henkel Australija s Oceanijom Filipčić
Koncepcija kolegija
Organizacija predavanja
Zanimljivost predavanja
Susretljivost i konzultacije
Organizacija ispita
Objektivnost na ispitima
3,48
3,64
3,04
4,58
3,60
3,60
4,21
4,29
4,00
4,63
X
X
3,15
2,96
3,15
3,72
3,86
4,18
3,39
3,22
3,13
3,73
X
X
3,38
3,31
3,62
4,23
X
X
3,82
4,04
3,89
4,56
4,00
4,24
3,62
3,85
3,62
4,46
X
X
3,39
3,86
4,10
4,30
4,12
4,38
3,89
3,80
3,33
4,20
X
X
4,17
4,28
3,05
3,32
3,21
3,36
3,65
3,63
3,42
3,32
3,42
3,89
3,31
3,31
3,69
3,46
3,95
3,55 3,07
4,07
X
X
3,96
4,00
3,40
4,00
3,33
3,67
3,42
3,67
3,31
4,22
4,04
4,13
3,38
3,67
3,89
4,09
3,71
3,31
3,25
3,67
Susretljivost i konzultacije
Organizacija ispita
Objektivnost na ispitima
4. godina studija Kolegij i predavač Geografija Jugoist. Europe Pejnović Turistička geografija Curić Seminar iz turističke geog Opačić Geografija mora Orešić Geoekologija Bognar Seminar iz geoekologije Bognar Geografija Hrvatske Njegač Seminar iz Geog. Hrvatske Prelogović Teorija geografije Šakaja Kulturna geografija Šakaja Angloamerika Šakaja Azija Stiperski
Organizacija predavanja
4,15
Zanimljivost predavanja
4,10
4,76
4,33
3,64
3,45
4,23
4,11
4,17 4,44
4,54
4,64
4,10 3,82 4,36
3,91
X
4,04
X
3,21
4,08
4,17
2,82
2,93
1,93
2,91
X 4,29 X
X
Koncepcija kolegija
3,63
3,00
2,86
2,81
2,48
2,64
2,55 3,59 3,50 3,70
2,55
2,85
3,64 3,95 4,20
4,58
4,67
4,20
4,19
3,38
3,36
3,59 3,73 3,55 4,25
3,27
4,29
4,43 X 4,21
4,83
4,78
4,78
4,48
4,29
4,59
4,38
3,64
3,86
3,61
4,37
3,36
Po kategorijama
Top 10 1. 2. 3. 4. 4. 6. 7. 8. 9. 10.
Naziv kolegija
Predavač Seminar iz geomorfologije Bočić Kulturna geografija Šakaja Vježbe iz kartografije Spevec Angloamerika Šakaja Seminar iz turističke g. Opačić Seminar iz historijske g. Zupanc Seminar iz ruralne geog. Lukić Pejnović Geografija JI Europe Orešić Hidrogeografija Ilić Prometna geografija
Godina 2. 4. 1. 4. 4. 2. 3. 4. 2. 3.
Ukupni
prosjek
4,66 4,65 4,64 4,36 4,36 4,35 4,28 4,27 4,13 4,12
Kategorija
Naziv kolegija i voditelj
Koncepcija kolegija Organizacija predavanja Zanimljivost predavanja
Vježbe iz kartografije Spevec Vježbe iz kartografije Spevec Kulturna geografija Šakaja Seminar iz geomorfologije Bočić Seminar iz historijske geog. Zupanc Kulturna geografija Šakaja Kulturna geografija Šakaja
Susretljivost i konzultacije Organizacija ispita Objektivnost na ispitima
Prosjek ocjena
4,58 4,71 4,67 4,84 4,84 4,78 4,78
3
SJEVERNA DALMACIJA Teren 2. godine (29.5. – 1.6.) Kristina Herega Terenska nastava 2006. je imala dug i buran početak još od same objave programa terenske nastave na oglasnoj ploči. Naime, cijena je bila ipak previsoka za studentski džep s time da su neki smjerovi imali i druge terene koje su također morali platiti. Na kraju smo uspjeli postići da se neki nepotrebni sadržaji ukinu i skratili teren za jedan dan. Iskreno, ova terenska me se nije baš previše dojmila jer sam očekivala više sadržaja koji izlaze iz okvira klasične turističke ponude, ali vjerujem da je mnogima bila po volji. Mislim da se za taj novac moglo dobiti puno više da organizacija nije bila putem turističke agencije. Prvi dan smo na putu do našeg odredišta posjetili Općinu Rakovica gdje nas je dočekao načelnik općine te smo bili u razgledu Baraćevih špilja koje, naravno, nisu još otvorene za turiste, ali predstavljaju turistički potencijal općine. Načelnik se iskazao time što nas je dočekao pun stol „ića i pića“ od čega posebno ističem domaće sireve. Popodne smo stigli u naše odredište Sv. Filip i Jakov, smjestili se u apartmane, malo se odmorili i slijedila su zamorna predavanja u restoranu. Naslovi su bili: „Promjena morske razine na području Jadranskog mora tijekom pleistocena i holocena“, „Urbana historijska geografija sjeverne Dalmacije: Zadar – Nin – Pag“ , „Mladi i život na otocima (rezul-
Grupna fotografija u NP Paklenica tati empirijskog istraživanja na Ugljanu, Ižu i Dugom otoku)“. Kao prvo, smatram da je smještaj bio previše luksuzan jer bismo bili zadovoljni i hostelom uz manju cijenu, a opširna predavanja uz prezentaciju su bila stvarno previše jer smo to mogli obaviti i na faksu! Ovo je ipak terenska nastava i očekivala sam predavanja na samom terenu o određenim temama, a ne u zatvorenoj prostoriji hotela.
4
Drugi smo dan imali u planu krstarenje kroz NP Kornati te geomorfološko kartiranje viđenog sa broda. Dobra ideja - da su svi htjeli raditi. Mene je mučila morska bolest, a i nisam baš ljubitelj mora, no osvojili su me ti mali simpatični otočići sa bijelim rubovima. Iskrcali smo se u PP Telašćica gdje me impresionirao „klif“, među narodom uvriježeni naziv, što je krivo jer je to zapravo rasjedni strmac, zatim unutrašnja uvala Telašćica sa nekoliko stupnjeva toplijom morskom vodom što su neki iskoristili za kupanje. Na kraju je zabavno bilo kad smo isplovili bez asistenata pa smo se morali vraćati po njih. Treći dan je bio rezerviran za, pretpostavljam, praktični dio predavanja Zadar – Nin – Pag te smo avanturu započeli u Zadru. Ujutro se iskrcasmo kod bivše vojarne u Zadru koja je prenamijenjena za Filozofski fakultet u sklopu kojeg se nalazi i studij geografije. Predavanje o Zadru i njihovom fakultetu je održao dekan Sveučilišta u Zadru – geograf, a zatim smo krenuli u razgled grada pod stručnim vodstvom. Najviše su me se dojmile morske orgulje te podatak da uzgoj tuna ima sličan utjecaj na okoliš kao i uzgoj svinja. Slijedio je posjet Ninu gdje smo čuli nešto o njegovoj slavnoj prošlosti. Prošetali smo gradićem, bili u muzeju, zadržali se kod crkve Sv. Križa zvane „najmanja katedrala na svijetu“, a prolazeći kraj plitkih bazena solane koji se ne koriste u punom kapacitetu, čuli smo ponešto o tehnologiji dobivanja soli. Slijedeća destinacija je Pag – primjer korištenja vjetra kao obnovljivog izvora energije (vjetrenjače), a trebali smo posjetiti i Pašku solanu, no koliko smo shvatili oni više ne primaju grupe, pa smo imali čast vidjeti (i pomirisati) kako se proizvodi sir u sirani. U Pagu nam je pozornost svraćena na činjenicu da je to jedini otok koji je administrativno podijeljen između Ličko-senjske i Zadarske županije što stvara problem lokalnom stanovništvu. Također imaju problema sa komunalnom infrastrukturom u ljetnoj sezoni kad im se poveća broj stanovnika tj. dođu turisti. Četvrti dan, dan povratka, posjetili smo NP Paklenicu, meni najljepši nacionalni park, gdje se većina studenata divila ljepotama Manite peći. Ta spilja je dobila naziv po tome što su se žene penjale po užetu sa bisagama do spilje po vodu za stoku, a muževi su ih zvali manitama tj. ludima. Naravno da smo redovito upoznavali i noćni život Sv. Filipa i Jakova – pa sve to spada u geografiju! Također smo spoznali da su i asistenti samo ljudi sa svim ljudskim slabostima i porocima..
„Od Krasa do Krša“
- jedan teren očima studentice Teren 3.g. Izidora Marković
je vlasnik muzeja prezentirao svoj kraj. Prvu noć smo proveli u malom obiteljskom hotelu u Tršću gdje smo uz silan trud gazdarice bili ugošćeni kao u hotelu s pet zvjezdica. Sljedećeg dana, u utorak krenuli smo na razgovor sa načelnikom Čabra gdje smo kroz razgovor iz prve ruke čuli za sve probleme ovog kraja. Veći dio tog dana proveli smo prelazeći hrvatsko-slovensku granicu u nekoliko navrata slijedeći „Puteve baštine-s obje strane Kupe“, no moramo priznati da nas je ipak najviše oduševio prekrasni Zeleni Vir i impozantni Vražji prolaz koji smo unatoč kiši ili baš zbog kiše koja je pljuštala „kao iz kabla“ obišli i svjedočili nevjerojatnom prizoru koji moram priznati ne bi bio ni upola tako jedinstven da nije Kuterevo- utočište za medvjede bilo tako kišno vrijeme. No najviše većina od nas očekivala pet dana od svega toga nas je zapanjio snuobičajnog jurcanja za profeso- ijeg. Tek što smo sišli za Vražjeg rima, no iznenadili smo se koliko prolaza „mokri kao miševi“ počeo je padati gusti snijeg kojeg je u smo u krivu bili. Već prvi dan smo zamijetili jednu roku pola sata napadalo da smo se bitnu razliku, u minibusu nas je pomislili da je prosinac, a ne kraj bilo tek tridesetak što se kasnije svibnja. Bilo kako bilo taj dan smo pokazalo odličnim potezom jer se došli do pansiona u Krasnom Polju sa manjim brojem studenata lakše gdje smo i proveli sljedeće tri noći. surađuje, ali i ne dolazi do izrazitih Sljedeći dan nas je očekivalo ankepodjela studenata na grupe već tiranje i kartiranje naselja, što se do boljeg upoznavanja. Taj prvi pokazalo vrijednim i veoma zanikišni dan našeg terena posjetili mljivim iskustvom. Svatko od nas smo Škocjanske jame, biser slov- je tokom tog dana kroz komunikacenskog krša koje su me doslovce iju sa lokalnim stanovništvom čuo ostavile bez daha i da ništa više razne priče o tome kako je živjeti nisam vidjela tog dana bilo bi sas- na Velebitu, no priznajem da smo vim dosta, no posjetili smo još i se često iz anketara mi pretvorili muzej u Cerkniškom polju koji u ispitanike. Tako smo čuli priče o veoma životopisno prikazuje pun- Udbi, razvodima brakova, starim jenje i pražnjenje polja vodom. vremenima, susjedska ogovaranNo vjerujem da nas se sve još više ja… No ukupni je zaključak bio dojmio trud, žar i ljubav s kojom da nije lako zadobiti povjerenje,
Terenske nastave na Geografskom odsjeku se obično iščekuju među studentima kao vrhunac godine, predavanja su gotova ili se bliže kraju, a ispiti su pred vratima, i zato se tih pet dana iščekuje kao svojevrsno zatišje pred buru. Tako se i ove godine tridesetak studenata treće godine raznih smjerova geografije zaputilo uz stručno vodstvo profesora Pejnovića i asistenta Lukića na teren koji je obuhvatio Kras, Notranjsko, Gorski Kotar, Liku i Kordun. Vjerovatno je
Škocjanske jame ali ako ga zadobijete teško da ćete nepogošćeni otići iz njihove kuće. U četvrtak nam je u planu bilo posjetiti Zavižan, no zbog pola metra snijega bilo smo spriječeni u svome naumu, no nismo ostali zakinuti taj dan jer smo unatoč gotovo orkanskoj buri popeli se na Veliki Alan i uživali u prekrasnom pogledu na Podvelebitsko primorje. Taj dan smo još i posjetili Kuterevo gdje su nas opčinila četiri medvjeda u skloništu koji su nam uistinu priredili pravi show program… I tako je došao i zadnji dan, tokom kojeg smo na povratku za Zagreb stajali još mnogo puta da bi bolje shvatili kakve je zapravo promjene autocesta unijela u ruralni krajolik. Tako bi mogli ukratko sažeti naš teren iz ruralne geografije, ali mislim da se samo riječima i ne može opisati kako je to sve izgledalo. Posebno moram napomenuti da su profesor Pejnović i asistent Lukić bili ne samo stručno vodstvo, već i naši kolege u onom pravom smislu, otvoreni za razgovor, šalu, brinući za našu dobrobit i zdravlje. Bilo bi nepristojno ne spomenuti još jednog važnog člana našeg malog društva, vozača Juru, koji je s velikim zanimanjem posjećivao sva mjesta koja smo i mi obilazili i razveseljavao nas svojim šalama. Ukupno gledajući ovo je bio primjer terenske nastave kakvu bi bilo dobro ponoviti i slijediti kao uzor za sljedeće terene.
5
Došli smo u Rim, ali nismo vidjeli Papu! Teren 3.g. (27.05.-01.06.)
Zrinka Zaninović & Luka Vuković Sigurno ste svi čuli za tu poznatu izreku, a kakav je to osjećaj iskusili su neki vaši kolege. Ideja putovanja u Rim i općenito u inozemstvo nije loša, ali koncepcija putovanja agencijom, koja sama izabire vodiča, nije najsretnija. Stvar je u tome što kod takvih organiziranih putovanja nikad točno ne znate što dobivate. Nismo ni mi! Ne želim reći da nam je bilo totalno užasno, ipak smo vidjeli Rim, ali... U narednim recima moći ćete vidjeti terensku, onako kako smo ju kolega Luka i ja proživjeli, naravno zajedno sa ostatkom 3. godine koja je za
Vatikan svoju destinaciju odabrala Rim. A ocjenu ostavljam vama. Krenulo se 27. svibnja sa Autobusnog kolodvora u Zagrebu. U kasnim poslijepodnevnim satima grupica geografa počela se okupljati na peronu 505, ako se ne varam. Čekao nas je duuuug put do Rima, a trebali smo stići oko 89 sati. Imali smo privilegiju voziti se u novom, novcatom autobusu
6
Globtoura. Sjećam se da je bio Volvo i da su mi sjedala bila neobično mala. No, izdržali smo mi tu noć. Ne mogu govoriti u ime drugih, ali zadnji sati vožnje prije Rima bili su vrlo zanimljivi, jer je krajolik doista živopisan. Sad da skratim priču, oko 9 sati konačno smo kročili na kameni pločnik vječnoga grada Rima. Teorije o besplatnom ulasku u Vatikanske muzeje rasplinule su se u sekundi, jer čim smo se približili zidinama ugledali smo neprekidnu kolonu koja je čekala ulaz. To vam je tako kad je ulaz besplatan. Ipak, raspoloženje još nije potpuno splasnulo, krenuli smo na trg Sv. Petra u posjet Bazilici Sv. Petra. Neki su razgledali samo unutrašnjost, dok su se oni hrabriji uputili na vrh kupole. Samo jedno upozorenje, ako niste spremni oko sat vremena i više (ovisno o formi) uspinjati se stepenicama i još to platiti, nemojte ni pokušavati. Ako ste pak od onih odvažnih, vaš znoj i napor će se itekako isplatiti kad bacite pogled na Rim. Moram priznati da je to sigurno jedan od ljepših vidikovaca na kojima sam bila, a posjetila sam ih mnogo. Malo skučeno, ali je pogled neprocjenjiv. Silazak je malo traumatičniji, jer su vam svi mišići ukočeni još od uspona, a ako je vrijeme sunčano i sparno kao što je nama bilo, prevruće je između tih starih zidova.
Koloseum u Rimu Tek nakon silaska, postali smo svjesni da ćemo na čekanje drugih potrošiti previše vremena, a da ne pričamo o nelogično izabranim trenucima za slobodno vrijeme. Osim razgledavanja bazilike, prošetali smo Rimom uz Hadrijanov mauzolej (danas Anđeosku tvrđavu), preko mosta S. Angelo do Zavoda Sv. Jeronima i Augustovog mauzoleja, potom smo prošli uz ostatke Domicijanovog stadiona i konačno se zaustavili na Piazzi Navoni sa prekrasnim Berninijevim fontanama. Ovdje smo imali slobodnog vremena za kavu, sladoled ili jednostavno promatranje trga koji je bio prepun stranaca, po slobodnoj procjeni većinom Amerikanaca. Nakon te stanke čekao nas je naporan put na drugi kraj grada gdje je trebao biti autobus koji je kasnio. Zanimljiv je bio naš dolazak u smještaj u Anzio, gdje smo se uspjeli izgubiti na putu do apartmana. Trebalo nam je puno živaca i netko tko dobro govori talijanski - srećom kolegice Gobo i Deković su bile s nama :). Apartmani su bili tik uz obalu, a taj kompleks bi se prije mogao nazvati malim hotelom, nego apartmanskim naseljem. Sobe u njemu su bile u starinskom stilu, ne savršene, ali dovoljno udobne za odmor. Drugog jutra čekala nas je pustolovina - vožnja vlakom iz Anzia u Rim. Mislim da nije dugo trajalo, ali bila je gužva, znate poned-
jeljak. Tog dana obećan nam je posjet Coloseumu i katakombama, koje smo odgađali i odgađali, jer, naime, katakombe imaju čudno radno vrijeme. A što smo vidjeli... prošetali smo se od Željezničkog kolodvora do Coloseuma i Foruma. Posjetili smo crkvu S. Maria Maggiore te S. Pietro in vincoli (Sv. Petar u okovima), u kojoj smo vidjeli čuvenog Mojsija, jedno od remek-djela Michelangela. Kad smo napokon stigli do Coloseuma, pred njim nas je dočekao još jedan poduži red. Čekali smo i čekali, i na kraju moram priznati imali sreće, jer nas je naša vodičica mislila ugurati preko reda na lijepe oči, ali to joj, naravno, nije uspjelo. Imali smo dovoljno vremena prošetati tom arenom i diviti se njezinoj veličini, a nakon toga krenuli smo u razgled Rimskog foruma (Foro Romano na tal.). Bilo je zanimljivo vidjeti i čuti priču o tom kultnom mjestu starih Rimljana. Sve iluzije koje ste ikad imali o njemu tada nestaju. Gotovo nekoliko stoljeća bio je zatrpan zemljom da bi danas arheolozi još uvijek marljivo kopali po njemu i oko njega. Osim slavoluka i hramova ovdje se nalazio i Senat koji izgleda kao obična kuća, doduše visoka, ali ne ogromna. Osim tog foruma, prošli smo nešto kasnije i uz Carske forume i sam Palatin na kojem su se nalazile palače gotovo svih careva i po kojemu su takvi velebni objekti dobili ime. Popeli smo se i na renesansni trg koji je konstruirao Michalangelo - Piazzu del Campidoglio na Kapitolu, te na drugi vidikovac grada n a
spomenik kralju Vittoriu Emmanuelu II. Spomenik je podignut u čast ujedinjenju Italije, a neki ga smatraju ruglom jer je ogroman. Tamo smo imali priliku vidjeti izmjenu straže pred vatrom koja gori nepoznatom ratniku. Na kraju još jednog napornog dana provozali smo se Metroom i nakon opskrbe u dućanima ranije se vratili u hotel gdje se odigrala prava bitka za Vezuv u kojoj je pobijedio geografski duh. Naime, treći dan bio je posvećen Napulju i Pompejima, koji se nalaze u podnožju ovog ‘zloglasnog’ vulkana. Iako smo taj dan zakasnili zbog gužvi na cesti, kad smo stigli u Pompeje i upoznali našeg vodiča, shvatili smo da će nam taj dan biti ipak najbolji. Unatoč nevjerojatnom pehu da je baš u trenutku kad smo stigli pao sustav na ulasku u Pompeje te smo duže vrijeme čekali ulaznice, druge su okolnosti popravile dojam. Vodič je odlično znao engleski, a i svoj posao, jer smo saznali puno zanimljivih detalja i vidjeli najbitniji dio nekad zatrpanih Pompeja. Meni osobno najbolja točka je forum sa kojeg se pruža predivan pogled na Vezuv, a podsjetio me na katastrofu koja je pogodila taj bogati grad. Slijedeća stanica, NP Vezuv (ako niste znali) i dio UNESCO-ve svjetske baštine. Penjali smo se prvo autobusom, koji je jedva sam
prolazio tom uskom cestom koja vodi do ulaza (a da ne pričamo o mimoilaženju sa drugim vozilima), a onda još pješice prkoseći vjetru i suncu do vrha i, vjerovali ili ne, suvenirnice. Nekoliko slika, suvenirčić, kratak sat hrvatskog za radoznalog prodavača i ponovno spuštanje, vožnja busom i put za Napulj. Neću vam pričati o Napulju, samo smo proletjeli kroz grad. Razlog: GLAD! Večera u rodnom gradu pizze, naravno, bila je pizza u jednoj maloj pizzeriji sa lukavim konobarima (jer ako si dobar prema gostima...). Inače, ukupni dojam - kaotični grad u kojem prometna pravila postoje tek reda radi, a čistači valjda ne znaju da ulice treba čistiti. Umorni, vratili smo se u hotel i otišli zadovoljni u krevet (barem neki). Posljednjeg dana nadali smo se konačnom posjetu katakombama, a čekala nas je maratonska šetnja od Olimpijskog stadiona do Piazze Venezie, gdje smo kružili u potrazi za pravim autobusom za katakombe. Putem smo posjetili neke od poznatih simbola Rima: Fontanu di Trevi, Piazzu di Spagna, Panteon i Piazzu del Popolo. Neki su ubacili novčić i poželjeli povratak u Rim, okinuli koju fotku za uspomenu i divili se starom rimskom hramu. Katakombe nismo vidjeli, a zašto? Pročitajte koji red niže! Tako smo vrijeme do večere imali slobodno za shopping i šetnju. Večerali smo u centru nedaleko Panteona, gdje smo za velike novce pojeli tek toliko da ne budemo gladni
7
(tako se vani zarađuje na lokaciji) i krenuli u posljednju šetnju prema Olimpijskom stadionu. Ta se šetnja pretvorila u lutanje koje neki nisu ni primjetili od umora. Mislim da
smo svi bili sretni kad smo stigli sretno kući u Zagreb na dragi nam Autobusni kolodvor. Spominjala sam nezgodne na putu, pa njih smo saželi u pismu
žalbe koju su potpisali gotovo svi studenti, a dio malo izmijenjen kao ekskluzivu ubacujemo u ovaj članak, da slučajno ne biste ostali zakinuti za neke detalje:
Ako nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, vjerojatno i jest tako, kaže Murphyjev zakon i u ovom slučaju se može u potpunosti primijeniti. Odlazeći na terensku nastavu izvan naše zemlje, točnije u Italiju (Rim, Pompeji, Napulj), od 27.05.2006. do 01.06.2006. agencija nam je podvalila krajnje nestručnog vodiča. Gospođa Anđela ne samo da ne govori talijanski (engleski tek natuca), već je i krajnje nesposobna, nesnalažljiva i bezobrazna. Najupečatljiviji je bio nesporazum prvog dana, kad smo čekali autobus sat vremena na vrućem rimskom asfaltu, nakon čega su se voditeljica i vozači prepirali i optuživali tko je kriv, ali nitko nije ni pomislio ispričati se nama putnicima. Tijekom putovanja gđa Anđela je više puta zalutala, no na sreću jedna od kolegica znala je tečno talijanski pa smo se snalazili. Kad se začulo više protesta da nam je dosta lutanja izjavila je arogantno i bahato: ‘Vi ste geografi! Ajde onda vi nađite put!’ Mi bismo to vrlo rado i učinili no, to se, nažalost, od nas nije zahtjevalo, a bome nismo bili ni za to plaćeni kao dotična osoba. „Voditeljica“ Anđela i kasnije je sve svoje propuste nastojala pripisati drugima. Optužila je sve nas da smo krivi što kasnimo u Pompeje, jer smo krenuli doslovno pet minuta nakon dogovorenog (napominjemo da je put trajao gotovo tri i pol sata umjesto planiranih dva i pol). Na prijedlog da tijekom putovanja nazovemo naše odredište i obavijestimo vodiča da ćemo malo zakasniti, prvo je izjavila da nema telefonski broj, a kad smo joj ga dali onda je rekla da nema smisla zvati. Naravno, naš vodič u Pompejima nije čekao, nego smo mi morali čekati da ona nađe nekog drugog vodiča. Ali to nije sve! Pri posjetu Koloseumu nije prethodno rezervirala ulaznice, uz objašnjenje da to stvara psihološki pritisak na grupu. Zato smo morali čekati sat vremena na ulazak u taj simbol Rima. Još jedan od velikih gafova bio je posjet katakombama, što je bilo u planu putovanja i što smo platili. Nakon što nas je sve trideset minuta prešetavala po najvećem suncu po Piazzi Venezia ne bi li našla autobusnu liniju koja vozi prema katakombama i nakon što smo stigli na odredište, ispostavilo se da katakombe srijedom ne rade. Nije li posao vodiča da sve to zna? Ne, ona je izjavila: ‘Imate 900m niže još jedne, pa ako ‘oćete odšetati, pokušajte tamo!’ Još je i dodala kako je znala da katakombe imaju neko čudno radno vrijeme, ali nije imala pojma da srijedom ne rade. Posebna priča je večera koju smo imali u Rimu. Restoran u kojem smo večerali nije bio onaj u kojem smo trebali večerati. Trebali smo večerati na Piazzi Navona, a večerali smo u restoranu kod Pantheona. No to ne bi bio problem da večeru nismo platili 25,5 € (gotovo 200 kn), a dobili smo za predjelo nekakvu tjesteninu, za glavno jelo dva komada mesa debljine doslovno 1mm, uz nešto salate i za desert suhi kolačić posipan s kakaom. Ako je i bila lokacija na atraktivnom mjestu u Rimu, bili smo smješteni u zatvoreni dio restorana. Što je previše - previše je! Kad smo napokon krenuli prema četiri kilometra dalekom autobusu voditeljica se potpuno izgubila i tko zna koliko bismo još umorni tumarali po Rimu da kolega Variola nije imao GPS uređaj, prema kojem je upozorio da se autobus nalazi na 90o od smjera kojim nas je povela.
‘Na kraju bih dodala neka nam svima ova terenska nastava bude škola za budućnost i nadam se će ga organizator uzeti kao dobronamjernu kritiku. ‘
8
Čekanje autobusa na 35 stupnjeva!
P.S. - A što se Pape tiče, doista ga nismo vidjeli jer je taj vikend proveo u Poljskoj!
Klek
Teren 4. godine Christian Bašić
Nakon prošlogodišnjih komplikacija oko prijave i odabira terenske nastave te najave da bi se i ove godine moglo dogoditi slično, odluka naših profesora da svaka godina putuje sa svojim profesorima činila se jedina ispravna. Terenska nastava moje, 4. godine imala je sjedište u Kleku, a pod vodstvom profesora Curića i profesora Njegača. Nakon dvije godine bilo je to i ujedinjenje moje generacije za ovu našu posljednju terensku nastavu, pa je bilo za očekivati i dosta emocija. Posljednji puta smo se ovako družili 2004. godine na nezaboravnoj terenskoj nastavi na Hvaru. Nažalost, kao i tada, vrijeme nam ni ovog puta nije bilo saveznik pa su vjetar, kiša i relativno hladno vrijeme obilježili naše istraživanje juga Hrvatske. No kako su neki drugi zapeli i u snijegu na drugim terenima, mi smo još dobro prošli. Prvi dan, 29. svibnja, donio je veliku promjenu. Naime, nismo krenuli sa parkirališta kod Cibone, već kod Mimare. Jutro je osvanulo kišno i tmurno, ali smo se svi na vrijeme okupili, puni elana, i nakon uobičajenog kašnjenja s polaskom krenuli smo put terena. Prvi dio puta bio je standardan, od Zagreba do Karlovca, a zatim smo sišli s autoceste i zaputili se kroz Kordun prema unutrašnjosti Like. Tu su već započeli i prvi seminari u autobusu koje smo svi napisali s velikim oduševljenjem jer smo ih dobili nekoliko dana prije terena. Prvo stajanje kod odmorišta «Macola» iskoristili smo za nužna okrepljenja i olakšanja, jer tko zna kada će biti sljedeće stajanje. U stražnjem dijelu busa, u kojem sam i ja sjedio, muzika nije prestajala svirati, a grlo se čuvalo od isušenja. Kada smo prešli Krbavsko polje i oblaci
su postali svjetliji, pa su nas prve zrake sunca dočekale već oko Knina. Malo iza tog grada posjetili smo slap Krčić koji predstavlja izvor Krke, a neki od nas su to iskoristili za protrčavanje ispred njega što se nije pokazalo pametno jer smo se svi smočili. Dalje nas je put odveo na izvor Cetine gdje smo usput proučavali staru katoličku i pravoslavnu crkvu te pravoslavno groblje. Ponekad se čovjek zapita koji je smisao posjeta nekim lokalitetima. Nakon vožnje uz Peručko jezero stigli smo do Hrvaca gdje smo imali duži odmor za, kao, ručak. Sljedila je posjeta vodopadu Gubavica, a zatim smo preko Vrgorca stigli do Metkovića i prateći Neretvu do Opuzena. Još nekoliko uspona i napokon smo ugledali more naše hrvatsko. Ubrzo smo stigli do Kleka, malog mjesta na moru, gdje smo se smjestili u trosobne i četverosobne apartmane i bungalove, a nakon dobrodošle večere ostatak noći proveli smo dobro raspoloženi, ugodno se zabavljajući. Dan drugi počeo je tmurno, a za neke i mamurno. Kiša je prijetila cijeli dan, ali nas je do večeri ipak zaobišla, no bilo je oblačno cijeli dan. Cilj današnjeg dana bio je dosegnuti najjužniju točku lijepe naše, rt Oštra na Prevlaci, posjetiti Dubrovnik i vidjeti konavoske stijene. Za ovo potonje sam se pitao što bi to, zaboga, trebalo biti. Zamišljao sam to kao neko veranje po stijenama i još jedan lom nogu. Ispalo je puno drugačije. Strmi klifovi šibani neumoljivim udarima jakog juga samo su pojačali ionako impresivni dojam ovog dijela obale. Spust niz stijene po uređenoj stazi je bio strm i opasan, ali prizor koji nas je dočekao tamo bio je zapanjujuć. Veliki valovi razbijali su se o stijene
uz gromoglasni zvuk i tutnjavu. Sjajno! Dvoje hrabrijih kolega se bacilo u valove, ali su ubrzo odustali od borbe sa jačim protivnikom. Dalje nas je put trebao odvesti do rta Oštra, ali smo već previše vremena potrošili, pa smo se na pola puta do tamo predomislili i vratili natrag prema Cavtatu. U prolazu smo stali u restoranu «Konavoski dvori» koji je, kao i pred godinu dana kada sam ovdje bio sa profesorom Bognarom u sklopu terenske natave na Elafitima, bio zatvoren, niti jela, niti pića, niti WC-a. A geografi redovito posjećuju ovo negostoljubivo mjesto kao da je neko svetište, iako se mora priznati da je priroda vrlo lijepa (sa izvorom rječice Ljute u blizini). I onda napokon Dubrovnik. Zidine grada, kula Lovrijenac, Stradun, Orlandov spomenik i mnogi drugi povijesni spomenici bili su vrijedni pažnje, ali i većih troškova. Sve je puno stranaca pa su i cijene, za nas, jako visoke. Ručak u sastavu pizza i Cola ispod 60-ak kuna teško da može ići. Šetnja zidinama uz olujno jugo bila je prava atrakcija. Nakon razgledavanja grada, obavljenog ručka i dužeg odmora zaputili smo se natrag u Klek prolazeći još jednom preko Neuma i ogromne morske fasade susjedne nam BiH. Naši asistenti su iskoristili nešto raniji povratak da bi se okupali u moru, a nakon večere čekala nas je još jedna duga i nezaboravna noć, unatoč kiši koja je počela padati. Ovog, trećeg dana smo se razdvojili u dvije grupe. Jednu je predvodio profesor Curić i oni su posjetili, između ostalog, Mostar i Međugorje i još neke poznate lokalitete u ovom dijelu Herecegovine uz Neretvu. Moja grupa je izabrala ideju profesora Njegača da preko Pelješca odemo sve do Vele Luke na Korčuli. Dan je napokon bio čist, bistar i sunčan, ali i dalje uz povremeno jak vjetar. Preko Neuma došli smo do Stona, bacivši usput pogled na uzgajalište školjki i solanu te na zidine Malog
9
Stona, kažu - druge zidine po duljini u Europi. Unutrašnjost Pelješca oduševljavala nas je fliškim zonama na koje smo posebno bili upozoravani od strane vođa našeg puta. I, napokon, Orebić. Većina nas je ostala oduševljena mjestom, da smo mogli ostali bi ovdje mnogo dulje. Ali trajekt nas je ubrzo prebacio na Korčulu u istoimeno mjesto. Tu smo započeli našu GPS vježbu koja je trajala do Vele Luke. Opet je uslijedila vožnja kroz flišku unutrašnjost, ovog puta Korčule. Put nas je vodio kroz Smokvicu i Blato sve do krajnjeg zapada ovog otoka. Tu smo, doslovno, izašli iz busa, vidjeli ploču sa oznakom dokle je doprlo more jedne godine u Veloj Luci i ušli natrag u bus i zaputili se prema Korčuli. Tamo smo nakon ručka obilazili zidine i ulice ovog starog navodnog rodnog grada Marka Pola. Povratak na Pelješac se malo zakomplicirao. Određeni broj kolega je kasnio na bus, pa smo upali u gužvu i «promašili» trajekt. Tako smo oko sat i pol proveli dulje od očekivanog na obalama lučkog pristaništa u Korčuli, a nekolicina koja je uhvatila trajekt, uz dopuštenje profesora, prebacila se u Orebić i tamo čekala. Kad smo se napokon «sastali» krenuli smo iz Orebića prema Stonu, ali je za razgledavanje
10
zidina bilo prekasno jer je već pala noć i morali smo požuriti u Klek da uhvatimo ostatke večere koji su nas čekali. Jer, i noći na terenu su duge i naporne... Četvrtog dana krenuli smo u donjoneretvanski kraj. Najprije smo se vozikali uzduž i preko Neretve, a onda smo stigli do Opuzena i popeli se na brdo iznad njega odakle nam je pogled pucao na cijeli donjoneretvanski kraj. Profesor Curić nas je upoznao sa problematikom ovog kraja, a nakon toga su nas dočekali lađari koji su nas motornim čamcima vozili po Neretvi sve do restorana Villa Neretva gdje nas je čekao ručak. Loše je bilo što je počela kiša pa je na čamcima bilo hladno. Dobro je što se većina zagrijala uz sušene smokve i domaću lozu koje su bile popratni sadržaj. I da, dvojica svirača - jedan na harmonici, a drugi na gitari prebacivali su se povremeno s čamca na čamac i uveseljavali nas. Nakon odličnog i dobrodošlog ručka fešta se nastavila u restoranu, ali čim je «pukla» prva čaša profesori su zaključili da je vrijeme za nastavak edukacije. Povratak čamcima do Opuzena, unatoč vrlo hladnom vremenu i kiši, protekao je u vrućoj atmosferi, a zbog toga su se neki kolege morali i «ohladiti» u Neretvi. Uslijedio je posjet ornitološkoj zbirci u
Metkoviću, a zatim i antičkoj Naroni oliti Vidu, gdje smo već vidno iscrpljeni tražili snagu u antičkim korijenima ovog jedinstvenog lokaliteta važnog po brojnim rimskim iskopinama. Relativno rano smo se vratili u Klek na popodnevni kraći odmor i večeru. Od kupanja u moru nije bilo ništa jer je bilo prehladno. Posljednja noć moje generacije na terenskim nastavama potrajala je do jutra. Kako smo počeli pred 4 godine, tako smo i završili – uz pjesmu, ples i veselje ... a sad dalje šta bude! Da, onaj najgori dan – povratak. Oko 8 ujutro tog 2. lipnja napustili smo Klek i krenuli prema Zagrebu. Put nas je uz Baćinska jezera odveo do Ploča, a zatim i do Makarske gdje smo imali kraću stanku. Kada smo stigli do Splita napokon se pojavilo i sunce, ali vjetar je dalje puhao. Konačno smo stigli i do Šibenika, središnjeg mjesta današnjeg dana na terenskoj nastavi. Profesor Toskić nas je upoznao sa sa bitnim elementima ovoga grada, a nakon posjete staroj srednjovjekovnoj jezgri grada i katedrali (za one koji su htjeli ući) imali smo vremena za ručak. Izvrsna pizza samo 30 kuna. A u Dubrovniku... Sunce i jak vjetar pratili su nas i dalje, pa je tako propala ideja da se novom autocestom vratimo u
Zagreb. Krenuli smo starom cestom preko Benkovca i Obrovca, vidjevši još dva hrvatska mora – Karinsko i Novigradsko, te blizinu ušća Zrmanje. Preko Gračaca smo krenuli uzduž Ličkog polja prema sjeveru. Nebo se opet smrknulo i kiša je ubrzo počela.
Ali posljednji tulum je tek počeo, onaj u autobusu, pa tako pjesma nije prestala sve do Karlovca. Ubrzo su se pojavila i svijetla naše metropole i to je otprilike bilo to. Zagreb nas je dočekao isti kakav je bio i kada smo odlazili. Kišan,
tmuran i hladan. Nakon duhovite zahvale profesorima, asistentima i vozačima iskrcali smo se na parkiralištu kod Cibone. Neki su nastavili tulumariti, a neki su otišli kućama. Sve u svemu – bilo je lijepo.. Ponovilo se!!
Ankete o terenskoj nastavi KAKO STUDENTI VIDE TERENSKE NASTAVE U PROTEKLOJ AKADEMSKOJ GODINI Bognar – Nejašmić – Faivre – Bašić – Fürst-Bjeliš
Stiperski
Pejnović
Curić – Šakaja
Njegač-Toskić
Pravodobnost informiranja studenata o njihovim točnim zadacima na terenskoj nastavi
3,13
2,70
4,91
3,88
3,50
Odabir lokacije terenske nastave
4,29
4,95
4,27
4,67
4,40
Odabir smještajnih objekata na izabranim lokacijama
4,21
3,65
3,55
4,11
3,80
Organizacija terenske nastave na samom terenu
3,38
2,00
4,55
3,89
3,90
Susretljivost voditelja nastave na samom terenu
4,00
2,80
4,73
4,39
3,80
3,43
2,30
4,45
3,11
3,20
Odabir stručnih suradnika na terenu
3,71
1,90
4,18
3,56
3,20
Ukupna uspješnost terenske nastave
3,93
3,25
4,64
4,00
3,90
Motiviranje studenata od strane voditelja na samom terenu
Napomena! Za svaki teren ispitali smo 45% sudionika, osim za terensku nastavu Njegač – Toskić, gdje smo zbog manjeg odaziva sudionika (sadašnjih apsolvenata), uspjeli ispitati 22%.
Ukupna uspješnost terenske nastave
���
�����č-�����ć
�
�������ć
�
��� ����
���������
�
������������������������� ��������������������
�����
�
������������
����
�
�
11
Proteklu terensku nastavu doživljavam kao... ��� ��������������������
kombinacija aktivnog rada i ������������������������ zabava u slobodno vrijeme
��
�������
��
�������������������������� kombinacija pasivnog rada i ��������������������������� zabava u slobodno vrijeme
��
višednevni izlet s ������������������ prevladavajućom zabavom u ������������������������ slobodno vrijeme ������������������
ić To sk je ga č-
-
N
rić u C
ć
ki
os -T
č
ga je
N
Za stručni dio terenske nastave pripremao/la sam se...
Ba
S
a
aj
k Ša
ić -
St ip e
ti
ć
vi no j Pe
Pe
rs
a šić r - NB - F - Baeogjnaa ür šić - šrm- N st- Fu iećja Bj rst-B š–mić el jel F-aF iš iš iaviv rree
sk
r pe
C ur
jn ov ić
i
ki
�
Ša ka ja
��
�
��
��
��
��
��
��
��
��
– -Faivre - Nejašmić BognarBognar - Nejašmić Faivre - Bašić - Furst-Bjeliš - Fürst-Bjeliš - Bašić nimalo ������
Stiperski Stiperski
nekoliko sati ������������� 1����� dan
Pejnović Pejnović
2-3 dana �������� 4-7 dana ��������
- Šakaja CurićCurić - Šakaja
>7 dana ������� - Toskić NjegačNjegač - Toski ć
�
��
��
��
��
��
��
��
Iznos studentske participacije smatram...
��� �� ��
prevelikim ���������� primjerenim �����������
��
prenalenim ����������
ć ki To s čga
je
N
ć
ki
s To č-
ga
je
ić ur
ri
Cu
a
aj
ak
Š ć-
N
-Š
ak
ć
vi
no
j Pe
aj
ić ov
ip er St
S
Pe jn
sk
i
sk
er
tip
C
š
Bo - B gnBa a-š B orgnića aNr -šiFć e- jNa ü- rF ešjm sut-r ašić Bst-j mi–ć Be j -F liešl Fai i av
ivre re
i
�
a
��
12
��
���
Biste li ponovno odabrali istu terensku nastavu? DA ��
��
NE ��
�� �� ��
-Š
ić č-
č
ga
je
N
ć
ki
os -T
ga
ur C
rić Cu
ja
ka
a -Š
je
ić
Pe
j Pe
N
ć vi no
jn
i
To sk
ak aj a
ov ić
ki er s ip
sk
er ip St
St
Bo B - B gn-aB ogna aš ra-šić r ić N- Ne - F ejFau ja ür šrmst- šmi st- ićBj ć Bj –eli Fa el Fša iv iš iv re re
�
Jeste li zadovoljni postojećom satnicom terenskih nastava?
2. godina ���������
��������� 3. godina
4. godina
���������
��� ne 22.6% �����
ne ��� 21,4% �����
da 50% ������ ne 50% ������
da 77,4%
da �������� 78,6%
��������
Smatrate li da bi studenti trebali biti direktno uključeni u organizaciju terenske nastave? 2. godina 3.��������� godina ���������
ne ���
ne ���
9,7 % ����
16.7% �����
4. godina ���������
��� 14,3 % �����
da�������� 83,3%
da �������� 90,3%
da 85,7% ��������
Jeste li spremni zbog smanjenja troškova terenske nastave i povećanja terenskih sati hotelski smještaj i prehranu zamijeniti nečim niže kategorije? ��������� 2. godina 3.��������� godina 4. godina ��������� ��������� ��������� ���������
��� ��� ne ����� ����� 35,7%
�������� da ��������
64,3%
ne
��� ��� 22,6% ����� �����
�������� da 77,4% ��������
��� ne ��� ����� 32,1% �����
da �������� �������� 67,9%
13
��������� ��������� 3. godina
���������
Jeste li spremni izdvojiti 2. ��������� godina puno više vremena u vlastitu pripremu za stručni ��� ��� ne����� dio terenske nastave?
��� ��� ����� ne�����
����� 38,5% da �������� 61,5% ��������
���������
��������� 2. godina ��� �����
3. godina
��� �����
��� �����
35,5% da �������� 64,5% ��������
��������� 4. godina ��������� ne ��� 3,7% ��� ���� ����
�������� da 96,3% ��������
4. godina ���������
��� �����
��� ���
������
Jeste li spremni izdvojiti veća financijska sredstva za “idealnu” terensku nastavu?
��
Smatram da bi terenska nastava trebala biti organizirana po principu...
�� �� sve����������� godine studija �������
�� ��
svaka����� godina �������������� studija po grupama na����������� studijskoj �������������� godini
�� �� ��
������
�
Znanja/vještine koje želim unaprijediti kroz terensku nastavu... stručne i praktične vještine vezane uz kolegije znanja o prostoru u kojem se održava terenska nastava vještine komuniciranja, prezentiranja, timskog rada, izrade projekata ne zanima me unaprjeđivanje znanja i vještina, već zabava u slobodno vrijeme
2. godina
3. godina
4.godina
38,1%
51,6%
75,0%
71,4%
80,6%
78,6%
35,7%
58,1%
53,6%
12,5%
3,2%
0%
Radni dan na terenskoj nastavi trebao bi trajati... �� �� �� �� �� �� �� �� �
14
��������������� manje od 8 sati ���������� 8-9 sati �������������� više od 9 sati
2.��������������������������������������������������������� godina 3. godina 4. godina
‘HOSPITACIJA – S ONE DRUGE STRANE’ Marija pl. Mijatović
Probudilo me peckanje u nosu. Lijeno sam otvorila oko, a ispred mene – Ana, moja sestra - ulickana, nagelirane kose i s ogromnom količinom parfema na sebi (to bi objasnilo peckanje u nosu). GAJ grupa, kako ih volim zvati (Goga, Ana i Josipa), kretale su u novu pustolovinu zvanu hospitacija. Mjesto radnje – Osnovna škola «Ljubljanica» na Remizi. Nakon prvog dana Ana se vratila sva oduševljena, mljela je k’o navijena. Ukratko, sve je bilo super, predivno, ma oduševljavajuće! A i nije da me to toliko zanimalo, ali ‘ajde dobro, pravila sam se da ju slušam i tu i tamo kimnula bih glavom dok sam gledala u TV. I tako, u našoj predsjedničkoj palači (čitaj soba na Savi op.a) bilo je poprilično živo tih tjedana. Anđa je svaki utorak i petak kroz tri tjedna išla u školu slušati i gledati prof. dok tumači gradivo, nakon toga na ručak u SC, pa k’o pravi geograf u birtiju. I onda jedno jutro zvoni mobitel, Anin, ne moj. Vidim Ana se sva zgrčila: » Da,da... nema problema... samo Vi ne brinite... naravno!» Nekakav službeno-ljigavi razgovor. Ukratko, koliko sam shvatila, Ana je trebala zamijeniti prof. dok je na službenom putu i održati dva sata. Došao je i taj petak. Moram naglasiti da se Ana stvarno dobro pripremila, sve je isplanirala i razradila do najsitnijeg detalja. 20 minuta će učenici pisati test - nekakvu slijepu kartu, a poslije toga će ponavljati za test koji pišu idući sat. Dozvolite da se kronološki prebacim na večer tog istog dana, petka, prokletog petka. Dolazi Ana, blijeda, tužna, ljuta, razočarana. Prvi put u životu zaključim sama od sebe da bi bilo
Ana & Marija pametnije šutiti (iz čistog straha da ne poberem batine). Mrmlja si nešto u bradu : «Neandertalci jedni, zgazili su me, ma samljeli!» - kukumače ona. Klinci su joj «minirali» sat. Dva učenika su se čak i «pošorala», a pola njih ju je ignoriralo. Potom slijedi halva psovki, pa prijetnje «Čut će oni mene, joj kada ih dohvatim!! - sikće kroz zube. Pa ponovno red psovki, a na kraju – tuga. Zaključili smo da je jedini mogući i pravedan način da se sve to zaboravi odlazak na tulum tu istu večer. Naravno dobra muzika i C2H5OH čine čuda, no unatoč svemu tu noć je nemirno spavala, škrgutala je zubima, okretala se i mrmljala. Sljedeći dan baš i nismo komunicirale, a i bolje. Nakon toga slijedio je ISPITNI SAT. Dogovor je bio da prije ispitnog sata ima jedan probni, a potom i sam ispitni sat, i sve to u istom danu. Neću vam folirati i reći kako nije trtarila. Naravno da je, ali bez nekakve histerije, cvikala je u granicama normale. Nekoliko je dana pisala pripremu. Činilo mi se da se trudila više nego za polovinu ispita do
tada (ako ništa bar je popila manje pive nego što inače popije dok uči za ispit ). Došao je i taj dan, «dan D», ispitni dan. Započeo je kao i svaki drugi važni dan, u WC-u (ah peristaltika, što reći). Na izlasku sam joj zaželjela sreću. Negdje oko 14 sati zazvonio mi je mobitel. S druge strane – Ana. Javljam se i po boji glasa zaključujem da je sve prošlo izvrsno. Ana je valjda u tom trenutku bila na ego-tripu. Oborila je svjetski rekord izgovorenih riječi u minuti. Djeca su bila super, surađivala su, odgovarala na pitanja – ma milina. Sve što je isplanirala je i stigla napraviti. Ružica Vuk ju je nahvalila, mentorica ju je nahvalila, ali meni najbolje od svega, i sama je shvatila da će biti profesor, dobar profesor. I na kraju što napisati, nije da je bilo lako, ali bilo je i gorih situacija (urbana npr.), ali preživjele smo. Ovo je bio osvrt s one druge strane jer ćete svi vi sa svoje strane i na svoj način doživjeti, proživjeti i preživjeti hospitaciju! Do tada, dragi moji, šaljem vam svima pozdrav i veeeliku pusu i držite se! Sa štovanjem
15
Međunarodna Suradnja Intervju s
Laurom Šakajom, docenticom,
pomoćnicom pročelnika za međunarodnu suradnju Martina Macolić & Gabrijela Delić Kakve vidove suradnje ostvaruje naš fakultet? Suradnja našeg fakulteta i odsjeka uglavnom se odvija na osnovi međudržavnih ugovora te ugovora potpisanih među sveučilištima, fakultetima i odsjeka. S kojim fakultetima/ sveučilištima imamo najbolju suradnju? Najbolju suradnju imamo s Geografskim odsjekom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Ta se suradnja temelji na redovitim susretima, odnosno zajedničkim konferencijama koje se održavaju svake dvije godine. Takve konferencije omogućuju upoznavanje s trenutnim stanjem naše struke u Sloveniji i Hrvatskoj, definiranje zajedničkih interesa, otvaraju mogućnosti za znanstvenu i nastavnu suradnju. To je doista vrlo uspješan oblik suradnje. S Geografskim odsjekom u Ljubljani imamo i uspješnu suradnju na razini poslijediplomskog studija. Bez obzira na uspjehe mogućnosti suradnje, kako se meni čini, još uvijek nisu do kraja iskorištene. Ljubljana je blizu što bismo, po mojem mišljenju, mogli iskoristiti i na razini dodiplomskoga studija. Imamo i presedan. Još prije sedam-osam godina studenti iz Ljubljane redovito su svaki tjedan dolazili na naš Odsjek slušati kolegij «Politička geografija» koji je u to doba predavao mr. sc. Mladen Klemenčić. Ne smijemo, naravno, zaboraviti ni zajedničke znanstvene projekte. Prošle smo godine, naime, sudjelovali u međunarodnom projektu koji je obuhvaćao zemlje jugoistočne Europe, a vodio ga je naš ljubljanski kolega prof. Zupančič.
16
Vrlo dobru suradnju imamo i s Geografskim odsjekom Potsdamskoga sveučilišta. On se realizira na osnovi uzajamnoga sporazuma naših Vlada. Radi se o pripremi Demografskoga atlasa Hrvatske. U projektu sudjeluju prof. Toskić i asistenti Spevec i Prelogović. Upravo ovih dana na našem će odsjeku biti organizirano predavanje jednog od njemačkih sudionika projekta. Uspješnom se pokazalo i lanjsko potpisivanje ugovora s Institut für Länderkunde u Leibnizu. Naime, u sklopu toga ugovora organizirali smo u Europskome domu zajedničku izložbu pod nazivom «Mostovi, barijere i slike», koja se bavila promjenama u tranzicijskim zemljama Istočne Europe. Svakako bih navela i suradnju na osnovi međusveučilišnog sporazuma između Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Grazu. Kao nastavak višekratnih kraćih posjeta nastavnika i asistenata, ove će se školske godine prof. Szilnicar iz Graza održati koncentriranu nastavu tokom dva tjedna zimskoga semestra. Ovaj će nam pionirski pothvat pokazati možemo li takvom koncentriranom nastavom naših gostiju nadomjestiti nedostatak kadrova na našem odsjeku. Što se tiče planova proširivanja suradnje na nove partnere, navela bih da trenutno pripremamo potpisivanje međufakultetskoga sporazuma s Geografskim fakultetom Moskovskog državnog sveučilišta.
Europe? Imamo odličnu suradnju sa sveučilištem u Mostaru, gdje naši profesori izvode nastavu u sklopu mnogih kolegija. Planiramo i razvoj razmjene nastavnika i studenata sa sveučilištem u Sarajevu. Sa sveučilištem u Sarajevu već imamo potpisan međusveučilišni ugovor, a trenutno smo u fazi potpisivanja i konkretnijeg ugovora na razini geografskih odsjeka. Sa sveučilištem u Beogradu u poslijeratnim smo godinama imali tek razmjenu na razini posjeta znanstvenim konferencijama. Na konferenciji koju je naš odsjek organizirao 2004. g. u Dubrovniku sudjelovalo je troje mladih znanstvenika iz Beograda, a 2006. godine jedan od naših nastavnika sudjelovao je na Srpskom geografskom kongresu. Od drugih zemalja Jugoistočne Europe istaknula bih kao uspješnu znanstvenu suradnju s Bugarskom akademijom znanosti u kojoj sudjeluje profesorica našega odsjeka Borna Fürst-Bjeliš. Krajem srpnja očekujemo posjet sudionika zajedničkog znanstvenog projekta. Naravno, brojne znanstvene konferencije na kojima sudjelujemo uvijek su prilika da se susretnemo i sa znanstvenicima iz regije.
Postoji li međunarodna suradnja izvan ugovora? Postoji međunarodna suradnja i izvan ugovora. Prošle godine, naš je gost, tokom cijelog ljetnoga semestra, bio Fulbrightov stipendist prof. David Hardin iz SAD-a. U Hrvatskoj je vršio istraživanje koje se odnosilo na postkonfliktne kulturne pejzaže. Ima i Kakva je suradnja našeg fakulteta takozvanih ad hoc gostovanja. Među unutar regije Jugoistočne njima bih istaknula gostovanje prof.
Vladimira Kolosova, potpredsjednika Međunarodne geografske unije i voditelja Centra za geopolitička istraživanja u Institutu za geografiju Ruske akademije znanosti. U lipnju ove godine očekujemo posjet profesora Craiga Younga sa Sveučilišta u Manchesteru. On će održati dva predavanja, jedno o socijalističkim kulturnim pejzažima, a drugo o kozmopolitskim gradovima - na primjeru Manchestera. Svakako bih spomenula interdisciplinarni međunarodni seminar Divided Societies koje je u travnju ove godine bio održan u sklopu InterUniversity Centre-a u Dubrovniku. Naš je odsjek bio suorganizator zajedno sa sveučilištem u Detroitu i s London School of Economics. Devet naših studenata imalo je priliku slušati među ostalim i predavanja istaknutih svjetskih geografa, kao što su Vladimir Kolosov, kojeg sam već spominjala, te Brian Graham sa Sveučilišta u Ulsteru – autor poznate knjige Geography of Heritage. Trebalo bi spomenuti i naše članstvo u Međunarodnoj geografskoj uniji. Naši su profesori, koliko znam, članovi istraživačkih grupa History of Geographic Thought i Cultural Approaches in Geography. Kakva je situacija sa studentskim razmjenama? Međusveučilišnim ugovorima predviđene su kratkoročne studentske razmjene u najdužem trajanju od tri mjeseca. Problem je u tome što se ugovorima pokriva samo neznatan dio troškova, što zahtijeva ulaganje vlastitih sredstava, a za studente je to često nepremostiv problem. Nešto je jednostavnije realizirati studentsku suradnju u sklopu programa CEEPUS. Koordinator tog programa na našem odsjeku je prof. Stiperski. Unutar tog programa imamo aktivnu mrežu GEO-REGNET u koju su uključena sveučilišta iz Slovenije, Slovačke i Češke. Trenutno se u sklopu ovog programa naši studenti borave na Sveučilištu u Mariboru i na Sveučilištu u Prešovu. I kod nas se u
sklopu te razmjene trenutno nalazi dva studenta. Međudržavnim ugovorima (informaciju o njima možete pronaći na WEB stranicama MZOS-a) također se predviđa razmjena studenata. Takav ugovor upravo koristi postdiplomand iz Ankare, koji gostujući na našem odsjeku vrši istraživanje za svoju doktorsku disertaciju. Puno očekujemo od programa SOCRAT ERASMUS koji, koliko mi je poznato, možemo očekivati u Hrvatskoj 2009. godine. Pokretanjem tog programa znatno će biti olakšana razmjena i studenata i nastavnika. Priznaje li se našim studentima koji su bili gosti u inozemstvu kod nas boravak i uspjeh postignut na sveučilištu na kojem su bili gosti? Ovdje bi veliku ulogu trebali odigrati ECTS bodovi. Sad kada smo prešli na Bolonjski sistem nastave te svaki kolegij nosi određeni broj ECTS bodova, priznavanje ispita mnogo je jednostavnije. Za sada, međutim, nemamo puno iskustva sa specifičnim situacijama i mogućim problemima vezanim uz priznavanje bodova. Planira li se gostovanje nekog profesora iz inozemstva na duže vrijeme? Naš suradnik prof. Henkel čije je gostovanje sufinancirala njemačka organizacija DAAD ovoga ljeta napušta naš Odsjek. Na žalost, iduće akademske godine nećemo imati stalnog profesora iz inozemstva. Naravno, nama je u interesu da na duže vrijeme prihvatimo dobrog stručnjaka izvana – takvi kontakti uvijek otvaraju horizonte i potiču konkretne mogućnosti suradnje. Moram, međutim, reći da su dugoročna gostovanja vezana s mnoštvom formalnih problema, uključujući i problem financiranja. Kakva
je
aktivnost
naših
suradnika u izdavanju članaka u međunarodnim časopisima? Smatram da objavljivanje u inozemstvu nije nužno ogledalo naše stručnosti. Možda zvuči paradoksalno, ali ponekad, da bismo objavili rad u inozemstvu, moramo pojednostavniti rezultate naših istraživanja te puno prostora u članku posvetiti objašnjavanju činjenica koje su kod nas općepoznate. To se, naravno, najviše odnosi na društvenu geografiju i općenito na društvene znanosti. O Hrvatskoj se premalo zna, te prije nego što dođete do sukusa članka - morate objasniti različite hrvatske kontekste. Osim toga, Hrvatska je, htjeli mi to priznati ili ne, premala da bi svijetu bila osobito zanimljiva, i problemi koji su nama bitni - iz svjetske perspektive često su presitni i nezanimljivi. Bez obzira na sve što je rečeno, smatram da se svakako moramo zalagati za češće objavljivanje vani, jer, kao prvo, objaviti članak u nekom od poznatih stranih časopisa nije moguće ako ne pratite zbivanja u struci - upravo objavljivanjem vani držimo korak s recentnim događanjima u svjetskoj geografiji. Kao drugo, konkurentnost (termin kojim se danas sve češće koristimo) našega odsjeka procjenjuje se u javnosti među ostalim i po broju radova objavljenih u inozemstvu. Koliko mi je poznato, naši su nastavnici posljednjih godina objavili radove u časopisima Geojournal, Dela, Europa Regional, i dr. Jesu li naši suradnici uključeni u međunarodne znanstvene istraživačke programe? Naši su profesori i znanstveni novaci uključeni u mnoštvo znanstvenih projekata. Izdvojila bih projekte koje vode ili u kojima sudjeluju prof. Bognar, prof. Fürst-Bjeliš, prof. Faivre, prof. Toskić. U njima se ostvaruje suradnja s fakultetima u Budimpešti, Parizu, Bordeauxu, Trstu, Sofiji, Potsdamu, Ljubljani, itd. Kakvi su daljnji planovi za poboljšanje međunarodne suradnje? Najperspektivnijima se čine planovi
17
vezani su uz program SOCRAT ERASMUS. Geografi sa sveučilišta u Frankfurtu i Lisabonu već su sada izrazili zanimanje za suradnju u sklopu tog programa. Što bi ste za kraj poručili našim čitateljima? Ne volim davati savjete, ali ako
moram govoriti kao nastavnica zadužena za međunarodnu suradnju, poručila bih sljedeće. Druga i drugačija perspektiva na probleme uvijek pridonosi boljem rješenju, obogaćuje nas kao ljude i kao stručnjake, daje mogućnost binokularnog gledanja na stvari. Stoga ne propuštajte putovanja i boravke u
inozemstvu – jer su oni uvijek dobro iskustvo. I putovanja, upoznavanja drugih kultura su način da radimo na osobnom razvoju i gledamo cijeli život širom otvorenih očiju. Kao što kaže starozavjetni pisac Sirah, «tko je mnogo
putovao – mnogo zna».
Idemo na teren steći nova znanja…
– Eva Noack studira geografiju u njemačkom studentskom gradu Göttingenu. Prošle godine je provela dva semestra na Geografskom odsjeku Sveučilišta u Zagrebu. –
«Kamo ideš? U Hrvatsku?» Nisu svi moji prijatelji mogli zapamtiti državu koju sam izabrala za novi zavičaj na godinu dana, tako da, kad sam konačno krenula, neki su mi poželjeli sretan put u Slovačku ili ugodan boravak u Rumunjskoj. Mnogi su me pitali: «Zašto ideš baš tamo?» Ni ja više ne znam što me je natjeralo da krenem u Hrvatsku, državu iz koje do tada nikada nisam upoznala nikoga i u kojoj se govori jezik kojeg nisam imala ni osnovno znanje. Moguće je da sam mislila da ne može biti loše u zemlji s tisuću otoka. Valjda sam smatrala da je Slovenija premalena, pa sam gledala što još ima tamo negdje blizu. Ili sam nešto pobrkala. Ne, mislim da nije bilo tako. Stvarno ne znam više. Možda je bilo slučajno. A najvjerojatnije sam znala da bi studirati i živjeti u Zagrebu bilo iskustvo kojim bih mnogo dobila, pa sam se odlučila da tamo odem. Stigla sam u Zagreb s jednim velikim koferom u ruci i stotinjak riječi i izraza za osnovnu konverzaciju u glavi. «Dobar dan.» «Može.» «Hvala.» «Bok.» Iskreno rečeno, znala sam se predstaviti i
18
pitati za put – a ne bih razumjela odgovor. Došavši u Zagreb, nije mi bilo nimalo lako. Slabo sam razumjela hrvatski, nisam znala nikoga, a prošla sam kroz različita ugodna i neugodna iskustva u rasponu od administrativnih lutanja do prvih pokušaja snalaženja na fakultetu. Na kraju sam dobila sve što mi je trebalo za početak: indeks, iksicu, mjesečnu kartu za tramvaj, čak sam bila uspješna i u skladištu studenskog doma i nabavila stolicu, lampu i jastuk. Imala sam sreću da je na Geografskom odsjeku boravio njemački profesor. Prof. Henkel mi je pokazao zgradu, predstavio neke profesore i objasnio sistem predavanja i seminara te posebnosti sveučilišta kao što su, među ostalima, indeks, ispitni rokovi i prijavnice. Njegova pomoć u snalaženju na sveučilištu olakšala mi je početak boravka i prilagodbu novoj sredini. U početku mi je bilo jako teško pratiti predavanja – točnije rečeno: najveći dio vremena nisam ništa razumjela. Bila sam zadovoljna kad bih napisala sve riječi koje sam prepoznala i prepisala ono što je pisalo u prezentaciji ili na ploči
Eva Noack zvana “Efa” (što je teško kad profesori koriste sićušan font ili imaju nečitak rukopis). Kako bih brže naučila hrvatski pohađala sam intenzivni tečaj učenja jezika na Filozofskom fakultetu kod odlične profesorice. Hrvatski mi se činio kao lud jezik: previše padeža i suglasnika na jednom mjestu, nerazumljiva pravila sročnosti (prije svega što se tiče
brojeva), neshvatljivi svršeni i nesvršeni glagoli i svakako iznimke bez kraja... Stanovala sam u studentskom domu u Cvjetnom naselju. Tamo sam brzo upoznala druge strane studente - iz Italije, Latvije, Poljske i prije svega iz Austrije. Družili smo se jer ni oni nisu nikoga poznavali. Bili su većinom studenti kroatistike ili potomci Hrvata - dakle dobro su znali jezik, pa sam s njima progovorila hrvatski, a ne s Hrvatima. Po prvi put sam živjela u domu, mjestu gdje se noćna pjevanja u hodniku čine tako normalna. Kao i kucanje na vratima bez smisla. Razina buke nije niska. U Njemačkoj sam živjela u stanu s tri sustanara, dijelili smo kuhinju i kupaonicu, a imali sobu za sebe, kao većina njemačkih studenata, tako da je bilo novo iskustvo dijeliti sobu u domu i živjeti bez frižidera i štednjaka. U Njemačkoj ne idemo tako često u menzu; menza radi samo za ručak, pa sami kuhamo ili organiziramo večere sa svojim prijateljima i sustanarima. Kad pričam prijateljima da sam stanovala godinu dana u sobi s nekime, bez mogućnosti samostalnog kuhanja, svi razrogače oči i ne zavide nimalo. Ionako sam se brzo naviknula jesti u menzi i cijenim prednosti: nema potrebe kupovanja, a ipak stalno ima hrane. Nepovoljne posljedice vidljive su na trbuhu. No, jesti u menzi je i interkulturalno iskustvo. Kad sam prvi put doručkovala u menzi začudila sam se da ljudi jedu neku nedefiniranu kašu i hrenovke za doručak! I da im gule kožu pa na tanjuru ostane nešto povratno. Probala sam preslatku kavu s previše skorupa – otada sam se rijetko vraćala doručkovati u menzi. Upoznala sam dosta hrvatskih ugostiteljskih specijaliteta za ručak i večeru te sve vrste odličnih kolača poslijepodne u slastičarnici. Došla sam do zaključka da je riječ Kroate (njem. Hrvat) lingvistički
srodna riječi Kraut (njem. kupus) jer menza nudi kupus svaki dan. Zanimljivo mi je bilo da se jede kruh sa svime, najvjerojatnije čak i kruh sa kruhom. Osim toga, mislim da Hrvati jedu više krumpira nego Nijemci, koji su na glasu za konzumiranje ove gomoljike. Evo sažetka mojih najomiljenijih jela nakon stotinjak menija: pohani sir, blitva, mlinci, kremšnite i banane. Najgore: odresci od soje – imam dojam da prerađuju stare madrace. Jako drag u vezi s uzimanjem hrane mi je jedan običaj koji sam vrlo rado usvojila - ići na kavu. Uvijek i svugdje se ide «na kavu», sjedi se, priča se (o drugima), pije se, gleda se (i komentira) prolaznike, satima ostajući pri istoj kavici – odnosno zimi pri jednom od onih odličnih toplih čokolada. Malo po malo, stekla sam nove prijatelje s kojima sam išla na kavu. Sami Hrvati na prvi pogled su mi se činili pomalo hladnima i nezainteresiranima za druženje sa nepoznatima ili strancima. U tramvaju se nitko ne smiješi; obavezno je namrgoditi se kad se slučajno sretnu pogledi. Ima puno pločica: «Ne ubacujte novac u automat» (za poništavanje karata) a još nema «Zabranjeno je osmjehnuti se». Unatoč tome činilo mi se da bi izazvalo sumnju kad bih se nasmiješila nekom slatkom djetetu. Stoga sam zaključila da Hrvatima (kao i Nijemcima pretpostavljam) treba vremena da se otvore, a nakon što se probije led, čine se srdačnima! Srdačni su, veseli i jako ljubazni. Rado se sjećam puno večeri provedenih na pivu, nebrojenih razgovora o svemu i svačemu te hrpe sati provedenih u slastičarnici umirući od smijeha, što je ponekad bilo izazvano kad sam rekla nešto što nisam namjeravala ili kad sam izmislila riječi koje ne postoje (a trebale bi postojati jer su jako logične…). Na izmaku mojeg boravka bila sam jako ponosna svaki put kad
me netko pitao otkud su moji – i to je značilo iz kojeg mjesta u Hrvatskoj. Pa, ako su mislili da sam kćer Hrvata u inozemstvu, značilo je da imam strašan njemački akcent, ali također da barem znam govoriti nešto što zvuči kao hrvatski! Dva semestra provedena u državi s prelijepim morem, planinama i ravnicama, u gradu bogate baštine (i sa samo jednom stazom za bicikle) i s dragim ljudima te raznoliki događaji s novim prijateljima nešto čega se s veseljem prisjećam. Dva semestra sam živjela u Hrvatskoj. Mnogo sam čula, vidjela, čitala, osjećala i saznala. Sve je to bilo vrijedno iskustvo. Otići živjeti i studirati u inozemstvu toplo bih preporučila svakom tko je željan stjecanja novih akademskih, jezičnih i prije svega životnih iskustava. Zlatne godine… i moja sjećanja… I još…Financiranje/Stipendije Dok u Njemačkoj zarađujem za dobar dio svog kruha, piva i drugih živežnih namirnica i potreba svog studenskog života, tijekom svog boravka u Hrvatskoj nisam trebala kombinirati studiranje i rad. Dobila sam stipendiju jedne njemačke zaklade koja je pokrenula novi program s nazivom «Metropolen in Osteuropa» (znam da Hrvatska nije istočna Europa, ali prihvatili su je.) Čitav proces od prijave do dobivanja stipendije bio je dug – kandidati su trebali predati hrpu dokumenata i potom se dokazati na izbornom vikendu; a na kraju sam bila između onih petnaest studenata koji nisu trebali brinuti o troškovima života. Osim toga sam se prijavila na Sveučilištu u Zagrebu te sam bila primljena u program stranih studenata i dobila iksicu i smještaj u domu.
19
‘RAZGOVOR POVODOM ODLASKA PROF. REINHARDA HENKELA’ Martina Macolić & Gabrijela Delić Prof. dr. sc. Reinhard Henkel zadnjih je pet godina radio na Geografskom odsjeku kao gost predavač. Povodom njegovog odlaska sa Odsjeka i iz Hrvatske napravili smo s njim zanimljiv intervju. Kada ste, kako i zašto došli u Hrvatsku? U Hrvatsku sam došao sasvim slučajno 2002. godine. U novinama sam vidio oglas DAAD-a (Deutscher Akademischer Austausch Dienst - German Academic Exchange Servic) o slobodnom mjestu profesora geografije tu na Geografskom odsjeku i odlučio sam se prijaviti. Nisam niti sanjao da bih jednog dana mogao živjeti ovdje, ali kada mi se pružila prilika, rekao sam: «a zašto ne!!» Čim smo došli u Hrvatsku moja žena, najmlađa kći i ja bili smo dobro prihvaćeni, te su nam novi kolege sa Odsjeka odmah pružili pomoć i suradnju u prvih par mjeseci prilagodbe na život u novoj sredini. Postoje li razlike u radu na fakultetu u Njemačkoj i Hrvatskoj i koje su? Postoje velike razlike u načinu predavanja i ispitivanja. U Njemačkoj postoji puno više seminara koje student mora napisati i kojima mora prisustvovati. Tijekom i nakon tih seminara razvijaju se diskusije i student aktivno sudjeluje u nastavi zajedno s profesorom. U Njemačkoj studenti dolaze redovito na predavanja što ovdje nije slučaj. Isto tako, i način održavanja ispita se dosta razlikuje. Ovdje se jedan ispit može ponoviti tri do četiri puta dok u Njemačkoj pos-
20
toji samo jedna prilika za polaganje ispita i ako student ne položi mora idući semestar opet upisati taj kolegij. No, studenti u Hrvatskoj imaju veće znanje što se tiče činjenica i općih zakonitosti. Na našem odsjeku ste predavali nekoliko kolegija, znate li tko će Vas zamijeniti? Kolegij Politička geografija najvjerojatnije preuzima prof. Stiperski, kolegij Urbana geografija će odsada u cijelosti predavati prof. Njegač, a za izborni kolegij Zemlje u razvoju ne znam hoće li ga netko preuzeti, jer sam ja taj kolegij uveo kad sam došao i nitko od kolega s odsjeka dosada nije izrazio želju za nastavkom održavanja tog kolegija. Također se nadam da će se i dalje svake dvije godine održavati terenska nastava u Njemačkoj preko DAAD-a. Znate li hoće li neki strani gost profesor doći na naš odsjek kada vi odete? To mi nije poznato. Znam da će jedan kolega geograf isto putem DAAD-a iduće akademske godine otići na privremeni rad na Geografski fakultet u Beogradu. Jeste li tijekom Vašeg boravka u Hrvatskoj posjetili još koji fakultet u ovom dijelu Europe?
Da, posjetio sam fakultet u Beogradu i tamo održao par predavanja. Također sam posjetio geografske fakultete u Skopju, Tuzli, Sarajevu i naravno u Zadru. Od svih tih fakulteta najbolji uvjeti za rad su tu u Zagrebu. Jeste li tijekom Vašeg boravka objavili koji znanstveni rad o Hrvatskoj ili to planirate? Tijekom boravka ovdje prisustvovao sam na nekoliko skupova i organizirao konferenciju prije nekoliko godina u Dubrovniku”South Eastern European countries on their way to Europe – geographical aspects“. Što se tiče radova, sa prof. Šakajom radim projekt o religijskoj situaciji u Banovini, te ćemo taj rad objaviti i u jednom međunarodnom časopisu. Mislite li da su međunarodna suradnja našeg fakulteta i objavljivanje članaka u međunarodnim časopisima zadovoljavajući? To uvijek može biti bolje. U međunarodnim časopisima ima jako malo članaka o Hrvatskoj te je ona stranim geografima svojevrsna terra incognita! Potičem kolege sa odsjeka da što više objavljuju članke i u međunarodnim časopisima, te da što više sudjeluju na međunarodnim skupovima i konferencijama.
Što planirate nakon odlaska iz Hrvatske? Preda mnom je još nekoliko godina rada prije mirovine. Ne isključujem mogućnost da odem još negdje na privremeni rad, ali nemam nekih konkretnih planova. Zasad znam sigurno da se vraćam na svoj matični fakultet u Heidelbergu i da ću tamo sudjelovati u nekim projektima suradnje između njemačkih sveučilišta. Također ću nastaviti predavati kolegije iz društvene geografije. Volio bih, također, opet otići u Afriku. Sada, nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj, možete li nam reći neke svoje dojmove? Od samog početka smo se osjećali
TO R U
dobrodošli u Hrvatskoj. Mnogi su nam pomagali i našli smo mnogo prijatelja. Također smo posjetili mnoga mjesta na obali i naprosto smo oduševljeni njihovom ljepotom. Također smo oduševljeni kulturnom ponudom u Zagrebu, smatram da je ona ravna bilo kojem gradu u srednjoj Europi. Ipak nas je par stvari začudilo u Hrvatskoj - to je, između ostalog, nekultura sudionika u prometu, te veliko zanimanje mladih za folklor i očuvanje tradicije. To se, na žalost, u Njemačkoj smatra primitivnim i ruralnim. Želite li nešto poručiti našim čitateljima?
Želio bih prije svega pohvaliti rad Kluba studenata geografije Zagreb, posebno aktivnost njegovih članova unutar EGEA-e. Hrvatska je dio Europe i ovim putem poručujem studentima da toga (p)ostanu svjesni i da sve više sudjeluju u međunarodnim projektima, da kontaktiraju sa studentima iz drugim zemalja, da sudjeluju u projektima razmjene studenata i studiranja na fakultetima diljem Europe.
Više o znanstvenom usavršavanju i školovanju prof. Henkela pročitajte u članku iz 2004. godine na www.geografija.hr .
DE
NJEMAČKA Lana Marinković & Zrinka Zaninović Pod vodstvom profesora Henkela, prof. Nejašmića i asistenta Ace Lukića rano petog listopada krenulo se na put. U busu su bili najbolji. Najbolji, barem po ocjenama koje su postigli na faksu u svoje tri ili četiri godine studiranja, što je bila ulaznica za ovaj autobus. Mogli smo to putovanje shvatiti kao nagradu ili kao priliku za još učenja, ali u svakom slučaju, mora se ocijeniti kao vrijedno iskustvo, nadam se za sve nas. I taman kad smo se najbolje opustili u busu, negdje u Austriji, započela je naša 10-dnevna avantura. Bus je stao, ulje se razlijevalo iz motora, a najbliži servis koji bi mogao spa-
siti stvar nalazio se u Hrvatskoj. Ne preostaje drugo nego čekati, na hladnom, pored autoputa, prolazi sat, dva, pet, šest…napokon servis stiže, rješava sve u samo 15 min i nastavljamo cjelovečernji-noćni put do našeg prvog odredišta, francuskog grada Strasbourga. Strasbourg je sjedište relevantnih institucija Europske Unije, između ostalih i Europskog parlamenta koji je i bio cilj našeg posjeta. Tamo smo važno sjedili u takozvanoj kupoli gdje se održavaju zastupničke sjednice, a na mjestu gdje ponosno stoje zastave svih 25 zemalja članica, u pripremi su već čekale i one Rumunjske i Bugarske. Međutim,
mi smo bili dovoljno slobodni i razmaknuli zastave na mjestu gdje će jednog dana stajati i hrvatski nacionalni simbol. Zanimljivo je da strani posjetioci obično kao hrvatsku zastavu prepoznaju onu češku. Valjda im je normalno da smo već odavno ravnopravni članovi EU. Poslije službenog dijela godila je šetnja srednjovjekovnim centrom Strasbourga, a uskoro smo morali napustiti Francusku i vratiti se temi našeg putovanja – Njemačkoj. Popodne smo proveli u društvu profesora i studenata sa Geografskog odsjeka Sveučilišta u Heidelbergu, koje je i najstarije sveučilište u Njemačkoj i broji oko
21
20 000 studenata, od toga 600 geografa (usporedite koji je to udio u stanovništvu grada koji ukupno ima 140 000 st.). Dan smo završili finom večerom u tipičnom njemačkom restoranu, a nakon nje se brzo popadalo u san. Iza nas je bila neprospavana noć te dug i naporan dan. A takvih nas je čekalo još mnogo. Idući dan odveo nas je malo sjevernije, u Mannheim, grad koji će ove godine proslaviti svoju 400.godišnjicu. A bez plana centra grada nije preporučljivo lutati naokolo, budući da je centar obilježen na jedinstven način – ne imenima, već slovima i brojkama po kvadratnom, odnosno blokovskom sistemu (kao primjer, adresa M 5 19 znači da se nalazite u liniji M, peti blok u toj liniji, na kućnom broju 19 – ludilo!!). Osim čudnih ulica, za oko su nam zapeli brojni dućančići, ali i druga strana ovog lijepog grada koju smo upoznali šećući turskom četvrti. Drugi dio dana pratili smo prof. Henkela u turi po Heidelbergu. Najprije provjera fizičke izdržljivosti preko stotina stepenica do dvorca Heidelberg, ali zaslužena nagrada nas je stigla na vrhu kada nam je pred očima bljesnula panorama grada Heidelberga, rijeke Neckar i okolnih brežuljaka. A „najbitnije“ od svega jest da se u dvorcu čuva najveća vinska bačva na svijetu, kapaciteta 200 000 litara. Navečer malo kulturnog uzdizanja uz orguljaški koncert u gradskoj katedrali, te noćna šetnja prije spavanja. Sljedećeg dana ponovo smo navratili u Mannheim, ali s drugom namjerom. Posjetili smo, kako su svi rekli, „naše ljude“, tj.hrvatsku manjinu okupljenu oko katoličke crkve. Priredili su nam nevjerojatan doček, jelo se i pjevalo do iznemoglosti, a cijeli susret je potrajao do kasno navečer, jer su svi ti ozbiljni ljudi uživali u druženju s nama mladima, te smo
22
pronašli mnogo zanimljivih tema i iskustava koja je trebalo prenijeti. Put nas je dalje vodio prema sjeveru, a nije se smjelo zaobići važnu stanicu – financijski centar Njemačke ili Ameriku u Njemačkoj – Frankfurt. Na prilazu gradu doslovno smo osjetili količinu prometa na frankfurtskom aerodromu, trećem po veličini u Europi, budući da avioni slijeću svake 2 minute i to prozuje preko autoputa samo par desetaka metara iznad vaših glava. U samom centru dočekali su nas jedan medvjed i jedan bik. Oni su, naime, simboli frankfurtske burze koja ima i svjetski značaj. I tu smo se morali penjati, ali ovoga puta liftom, na najviši neboder u gradu da bi uhvatili još koju lijepu fotku. Taj dan smo se još puno vozili i na koncu stigli u regiju Ruhr, za početak u spavaonicu - grad Dortmund. Prvo jutro u Ruhru vodilo nas je u srce onoga što Ruhr predstavlja – u stari rudnik Zollverein blizu Essena. Danas je on pod zaštitom UNESCO-a kao izvanredan spomenik industrijskoj arhitekturi, te služi kao muzej i prostor za razna kulturna događanja. Ono što se nas najviše dojmilo bila je priča o rudarima, radnicima koji su dane provodili u nehumanim uvjetima, pod zemljom, u uskim oknima koja su se svaki čas mogla urušiti (pa ponekad i jesu), udišući otrovne plinove i ugljenu prašinu koja guši i taloži se na plućima, te su od zaglušujuće buke ubrzo ostajali gluhi i išli rano u penziju. Bio je to isključivo muški posao, nezahvalan, ali omogućavao je uzdržavanje obitelji. Kao i često u životu, glavni razlog podvrgavanju tolikim mukama bio je novac (rudari su od svih bili najbolje plaćeni radnici). Pod tim dojmovima uputili smo se dalje prema Essenu, na teorijski dio priče o regiji Ruhr, njenom postanku i značenju od doba ugljena do današnje visoke industri-
jske tehnologije. Brojni projekti se bave zaštitom i obnovom baštine u području Ruhra, a jedan takav
Strasbourg - Europski parlament smo analizirali u Duisburgu, u tzv. unutrašnjoj luci koja je pretvorena u rezidencijalnu stambenu i rekreativnu zonu. Za razliku od ovog svijetlog primjera, posjetili smo i kontrast, četvrt Marxloh, gdje su Turci većina, a očita je loša ekonomska situacija. Još pogled na Rajnu, najprometniju europsku rijeku i krcate teretne brodove na putu prema Rotterdamu i konačno smo dočekali kraj jednog od naših najnapornijih dana. Nakon zasluženog odmora, sutradan rano ujutro smo ponovno krenuli na put, put prema Berlinu. Kako smo bili dalje od Ruhra sunce je sve više sjalo, a nas je put nosio dalje prema SI. Uz vožnju mogli smo promatrati krajolik u kojem su dominirale česte vjetroelektrane, a uz cestu na nekim mjestima mogli smo vidjeti Mittelland kanal koji se poput mosta izdiže pri prelasku rijeke Elbe. Prije Berlina, vratili smo se malo u povijest i zaustavili se u Marienbornu gdje nam se pridružila Eva, studentica koja je prošle godine u Zagrebu bila na razmjeni. Sigurno se pitate
što smo tamo radili? Pa, Marienborn je bio najveći i najvažniji granični prijelaz iz nekadašnje Zapadne u Istočnu Njemačku, ali i općenito vrata u Istočni blok. Danas je to spomen mjesto podjele Njemačke, a iskreno i nekadašnjoj komunističkoj torturi na granici ili kako se netko
Najveća bačva na svijetu pametno dosjetio «spomenik paranoji». Izgled je pomalo sablasan, ogroman kompleks sa mnoštvom reflektora, hangara, nadzornih i drugih objekata. Ti reflektori su nekad osvjetljavali noću prijelaz tako jako, da uopće nije bilo sjene na cijelom otvorenom prostoru. Na ulazu nas je dočekala gospođa koja nas je provela pričom kroz cijelu proceduru. Opisala nam je strah ljudi koji su po 20 minuta čekali na ulazak u prostor samog prijelaza, provjere vozila, ali i sustav tunela kojim su bili povezani svi objekti. Kroz te zloglasne tunele sami smo i prošetali, a služili su za slučaj da, ako bude problema, osobe osumnjičene za neko krivično djelo jednostavno i neprimjetno odvedu. Prijelaz je bio tako strogo čuvan da je postojao sustav barikada kojim je u slučaju bijega blokiran izlaz. Nas nisu zaustavile nikakve barikade nego smo hrabro nastavili prema Berlinu. Jedva smo dočekali dolazak u hotel u
samom centru nekadašnjeg Zapadnog Berlina. Malo smo kasnili, a i recepcionar nas je malo zbunio te smo imali vrlo malo vremena prije večere za odmor. Tek iza večere u talijanskom restoranu gdje su nam se pridružili kolege naših profesora, na preporuku jednog asistenta krenuli smo u noćnu šetnju i na piće. Prošli smo dobar dio okolice hotela, ugodno se družili na piću koje je platio, ni manje ni više, nego naš ‘pratioc’ na putu Aco. Drugi dan u Berlinu bio je znatno naporniji.Glavna odredišta bili su nam Židovski muzej i Reichstag, sjedište njemačkog parlamenta. Da bismo uopće došli do njih, jer nalaze se na dva kraja grada, provozali smo se Berlinom. Najviše me se dojmila Frankfurter Allee (prije Stalinallee) u kojoj su u vrijeme DDR-a izgrađene stambene zgrade sa socijalnim stanovima za radni narod. Te nevjerojatno velike zgrade u neoklasicističkom stilu dominiraju cijelom ulicom, a izgledom podsjećaju na palače. Ujutro smo bili u Židovskom muzeju u kojem smo imali priliku malo bolje upoznati židovsku kulturu, vjeru i način života. Cijeli muzej pun je simbola, a najzanimljiviji dio je u prizemlju kroz koje se ulazi u sam muzej. Naime, ovdje se križaju dvije osi – Holokausta i Progonstva – koje opisuju teške trenutke povijesti tog naroda. Na kraju jedne osi nalazi se Vrt progonstva (Exil), a druge Toranj
Hrvatski iseljenici
Holokausta. Obje prostorije su napravljene tako da u posjetitelju izazovu osjećaje slične onima koje su proživjeli sami Židovi. Moram priznati da je u Vrtu doista nelagodno, neobično hladno, zbog stupova i nagnute podloge osjećate se i nesigurno i zarobljeno. Osim toga vodič nam je objasnio i što je to kosher prehrana i pokazao kosher Haribo bombone (umjesto svinjske imaju u sebi riblju koštanu srž). Popodne nakon šetnje kroz Memorijalni spomenik Holokaustu i prolazak uz Brandenburška vrata, čekalo nas je druženje sa Hrvatom Josipom Juratovićem, zastupnikom u njemačkom Bundestagu. Obišli smo cijeli Reichstag, vidjeli stare zidove sa ruskim grafitima (zgrada je obnovljena 1970.), njemačku ‘sabornicu’, zanimljive kutije sa podacima svih zastupnika parlamenta od 1918., te zasjeli u manje prostorije u kojima se sastaju pojedine stranke Bundestaga. Na kraju popeli smo se do kupole i uživali u pogledu na Berlin. Popodne nam je opet bilo slobodno tako da je nas par posjetilo Checkpoint Charlie i istoimeni muzej posvećen bijegu iz Zapadnog u Istočni Berlin. Za povratak u hotel poslužili smo se metroom s tim da smo kojih 15 minuta pokušali shvatiti kako kupiti najjeftiniju kartu... Kasno navečer dio ekipe iskušao je noćni život Istočnog Berlina, a dio je mirno spavao u hotelu. Slijedeće jutro nosilo je posljednju seobu iz hotela u hotel, čemu smo se svi obradovali. Krenuli smo na put prema Leipzigu i Halleu, našim posljednjim stanicama. Prvog dana imali smo prilike posjetiti Leibniz – Institut für Länderkunde, smješten u predgrađu. Dok su neki razmišljali o povratku i ostanku u
23
institutu (jer tamo možete doći i raditi neko vrijeme), nas je put već odnio u Halle. Dok smo prolazili kroz dijelove grada, užasnuli su nas stari napušteni objekti, a vrhunac je bila četvrt Halle-Neustadt gdje su živjeli industrijski radnici, u kojoj je 50 % zgrada prazno. U Halleu smo posjetili Geografski odsjek smješten u preuređene zgrade vojarne (ili tvornice?), a potom staru gradsku, srednjovjekovnu jezgru. Inače, ako niste znali u Halleu su živjeli G. Handel i M. Luther. Večer smo proveli u hotelu u ugodnom druženju (samo mala napomena, Kaufland nam je bio odmah u susjedstvu). Posljednjeg ‘radnog’ dana nije nas dočekalo sunce već vjetar i tamni oblaci. Opet smo imali posjet industrijskoj zoni. Ipak, prije smo posjetili Merseburg, nekadašnje središte njemačkih vladara. Najzanimljivija stvar vezana uz dvorac u tom gradiću je legenda o svraki. U samom dvorcu postoji još uvijek kavez sa svrakama. U tom su dvorcu živjeli i biskupi, i jedan od njih je ostao bez prstena. Naravno, za zločin je optužen sluga koji je kasnije i pogubljen, nevin jer je svraka ukrala prsten nađen u njenom gnijezdu. Pouka: ne osuđujte naprečac! U blizini Merseburga su i nekadašnji rudnici ugljena, oba su pretvorena u jezera. A uz jedno se veže i interesntna ekološka priča – da vidite da nije samo kod nas ekologija zadnja rupa na svirali. To jezero nalazi se u blizini dviju tvornica kemijske industrije koje su neko vrijeme odlagale svoje nusproizvode (šljaku) punu otrovnih spojeva u te prazne rudokope. Kad su uočene nepoželjne posljedice u obliku raznih bolesti, odlučeno je to nekako izolirati. Srećom, podzemna voda ostala je nezagađena zbog vodonepropusnog sloja te je ta šljaka zatrpana drugim slojem, a na to je cjevima dovedena voda iz
24
rijeke Saale koja održava pritisak. No, iako ptice tamo bezbrižno lete i plivaju, ja ne bih prst umočila. Iza tih neobičnih jezera uputili smo
U tunelima Marienborna se u Plagwitz, nekadašnju industrijsku četvrt koja prolazi kroz fazu preobrazbe. Nekadašnje velike zgrade tekstilne industrije postaju luksuzne stambene zgrade sa svijetlim i prostranim garsonijerama (na eng. loft). Neke pak postaju uredske zgrade ili središta modernih industrija. Najzanimljiviji je Spinnerei, sadašnji kulturni centar Leipziga, nekad najveća tekstilna tvornica Europe. Tu danas žive, rade i izlažu brojni kulturni umjetnici. Buku tvornica zamijenila je tišina. Mi smo posjetili i izložbu o
Ulaz u Reichstag
životu tvornice u jednoj od galerija. Popodne je prošlo u strci jer smo trebali ići na koncert u Leipzig Gewandhaus (Lisinski), a na putu do te velike koncertne dvorane nekolicina geografa, iako sa kartom u ruci, izgubila se na putu od Thomaskirche u kojoj je radio i svirao J. S. Bach. Naravno, kad se izgubite, onda i kasnite, a kad kasnite na koncert, onda morate strpljivo čekati prvu pauzu. Ta večer, iako je stresno počela, završila je vrlo mirno u tišini najveće hotelske sobe dotad (poput trosobnog stana). Posljednji dan smo proveli u vožnji prema najdražoj nam Hrvatskoj. Putem smo sumirali dojmove i razmjenjivali iskustva. Njemačku smo napustili nakon 10 dana, prešavši granicu malo dalje od mosta preko plavog, ali doista plavog Dunava. Na kraju što reći, bilo je poučno, zanimljivo i nezaboravno. Hvala prof. Henkelu i DAAD-u, prof. Nejašmiću i asistentu Lukiću, te svim sudionicima: Tei, Petri, Staši, Inji, Maji P., Maji M., Tini, Katarini, Marijanu i Martinu, koji su i nesvjesno pomogli u pisanju ovog članka.
Nastanak sustava
Zemlja-Mjesec Ogren Variola Ovaj članak je kratko upoznavanje s porijeklom našeg planeta i geološkim dokazima u prilog trenutno važećoj teoriji. Prvo pitanje koje se postavlja glasi: ‘Kako uopće nastaju planeti?’ Kad se oblak plina i prašine, iz kojeg će nastati zvjezdani sustav, počne zgušnjavati dolazi istodobno i do njegove rotacije. Čestice se sudaraju, spajaju, rastu i tvore sve veću masu u centru. Tu nastaje zvijezda. No, ovisno o gustoći odnosno masi proto-zvijezde, na određenoj udaljenosti preostale čestice oblaka imati će dovoljnu brzinu da se odupru gravitaciji iz centra, da ne padnu na zvijezdu. To je ono područje gdje nastaju planeti - područje planetarnog diska (slika 1). Prije nego centralna zvijezda upali svoj nuklearni reaktor i zračenjem ‘otpuše’ sve lake čestice daleko od sebe, u njenoj najbližoj okolini vlada sve veća gužva. Česti su sudari koji ponekad znače razaranje, ponekad spajanje, pa nastaje velik broj tijela veličine nekoliko desetaka kilometara. Kad napokon zvijezda ‘proradi’, njena okolina
se počne brzo pročišćavati. Ukoliko do tog trenutka blizu zvijezde nije formirano dovoljno veliko tijelo da privuče veliku količinu lakih plinova poput vodika ili helija, ovi će biti otjerani vrlo daleko. Upravo to se
sl. 1 Približan izgled u vrijeme nastanka Sunčevog sustava
dogodilo u Sunčevom sustavu. Tek u vanjskom dijelu otpuhnuti vodik je uspio formirati četiri plinovita diva. U unutrašnjem dijelu materijal se prorijedio, no ipak je još ostalo mnogo prašine (od više km) s brzinom dovoljnom da ne padne na novo sunce, da ostane na eliptičnoj putanji. I dalje je dolazilo do sudara i spajanja u sve veća tijela. Rast je bio, po nekim pretpostavkama, vrlo brz u astronomskom smislu. To
znači da bi se prašina mogla povećati do veličine Zemlje za nepunih sto miliona godina. Svakako se prilikom takvih sudara oslobađala ogromna količina energije. Iz toga slijedi da su prvobitni planeti morali biti potpuno rastaljeni. A moramo uzeti u obzir i da je međuzvjezdani materijal poprilično kontaminiran radioaktivnim tvarima koje su se sad našle i u protoplanetima i još više doprinijele zagrijavanju. Međutim, ima nešto što je dugo zbunjivalo znanstvenike. Ako je mlado Sunce otpuhnulo lake plinove daleko, onda bi gustoća svih tijela bliže Suncu trebala biti puno veća od onih udaljenijih (npr. Jupiter ima gustoću 1,33 g/cm3). I kad pogledamo zaista tako i je. Merkur ima gustoću 5,43 g/cm3, Venera 5,24, Zemlja 5,52, već daleki Mars ima manje, 3,94. No Mjesec se ne uklapa! Njegova gustoća je 3,3! Kako to? Bilo je raznih pretpostavki o njegovom nastanku. Jedna je govorila o njegovom nastanku zajedno sa Zemljom, kao dvojni planet. Ali upravo zbog ovolike razlike u gustoći nije mogao nastati u istom području.
25
Druga pretpostavka govori da je Mjesec nastao u nekom drugom području Sunčevog sustava, ali je nekim poremećajem putanje rano morao doći u blizinu Zemlje koja ga je zarobila. I ta teorija ‘slabo drži’. Uzorci doneseni s Mjeseca pokazali su nešto vrlo zanimljivo. Sastav ispitanih stijena bio je vrlo nalik na sastav stijena zemaljske kore. Ne samo po većini elemenata nego i po omjeru nekih elemenata. To nije moglo biti slučajno! Pretpostavka koja je bila poznata odavno, da je Mjesec nastao od Zemlje, sad se pojačala. Rastaljena Zemlja je toliko brzo rotirala da se jedan dio odvojio. To bi možda i bilo prihvaćeno da nije bilo nečeg čudnog. U mjesečevim stijenama osjećao se kronični nedostatak nekih lakih elemenata zastupljenih u Zemljinoj kori i potpuni nedostatak vode. Tako je i ova teorija izgubila vrijednost. Što se onda dogodilo? Čini se da je nađen pravi put. Bill Hartmann iznio je iduću pretpostavku. Tijekom formiranja Sunčevog sustava, na sličnim putanjama su se našla dva veća tijela. Prvo je bilo protozemlja, a drugo, jedno tijelo veličine Marsa. Putanje su im se sjekle i moralo je kad-tad doći do sudara. Možda je to bio i najveći sudar u Sunčevom sustavu. U sudaru se manje tijelo pot-
26
sl. 2 Rasjed ‘Veliki zid’ unutar jednog mjesečevog kratera puno raspalo, dok je veće jedva preživjelo i asimiliralo ostatke manjeg. Čestice koje su se razletjele doživjele su različite sudbine. Neke su izbačene u druge dijelove Sunčevog sustava, neke su (prvenstveno one masivnije) ponovo pale na preostalo tijelo, a neke su ostale kružiti u orbiti. Ove posljednje polako su se spajale (što je bilo olakšano zbog rastaljene ljepljive mase) u orbiti i formirale su novo, manje tijelo - Mjesec. Bilo je to u rekordnom vremenu, dok još nije sav materijal iz orbite stigao pasti na novu Zemlju. Neke pretpostavke govore o redu veličine od tisuću godina. Tom teorijom se objašnjava i nedostatak lakših elemenata i vode na Mjesecu. Oni su posve isparili u toj kataklizmi. No drugo pitanje je kada se to dogodilo? Zemljina kora ovdje nam, na žalost, ne može pomoći. Znamo da je Zemlja vrlo aktivan
planet i tijekom povijesti svi tragovi prvobitne kore su nepovratno uništeni. Najstarije pronađene stijene nastale su prije oko 4 milijarde godina, a najstariji pronađeni minerali (cirkoni u zapadnoj Australiji) nastali su pred 4,1 - 4,3 milijardi godina. To ipak nije dovoljno jer je Sunčev sustav nastao pred više od 4,5 milijardi godina. Ako dokaze ne možemo naći na Zemlji potražimo ih na Mjesecu. Da bismo znali što nam točno treba, moramo imati na umu iduću činjenicu. Mjesečeva rotacija sinkronizirana je s obilaskom oko Zemlje i vjerojatno je takva bila i u vrijeme nastanka. To znači da plimne sile Zemlje ne djeluju drastično na Mjesec (djeluju samo zbog nejednake udaljenosti s obzirom da se Mjesec giba po elipsi). Stoga na Mjesecu nema tragova velike geološke aktivnosti. Sve velike reljefne
raznolikosti (slika 2) Mjeseca poslijedica su udara meteorita. Ako je udar bio jak, kora je probijena i razlila se magma tvoreći bazaltne bazene (tamna mjesečeva mora). Svijetli dijelovi, planine, rubovi kratera i sl. odnosno ono što nije prekrila razlivena lava, zadržalo je osobine koje je imalo prilikom nastanka. To su najstariji dijelovi. Znači tu treba tražiti starost Mjeseca! No pretpostavka nastanka govori još nešto. Ako je Mjesec u početku bio rastaljen, onda su po logici stvari oni najlakši materijali morali isplivati na površinu. Jedna od najlakših stijena (koja je morala isplivati već tijekom srastanja Mjeseca) je i anortozit. Bilo je potrebno naći tu stijenu da bi se ustanovila starost i da bi se put na Mjesec uopće mogao znanstveno opravdati. Prve tri posade koje su se spustile na Mjesec nisu uopće imale značajni zadatak. Međutim, posada Apolla 15 je prošla geološku obuku i dobila je zadatak prepoznati i pokupiti anortozit s Mjeseca. Bila je to prava znanstvena ekspedicija (slika 3), a David Scott i James Irwin završili su je na najbolji mogući način. Pronašli su traženu stijenu, a radio-izotopnom analizom na Zemlji, ustanovljena je starost od 4,5 milijardi godina. Bila je to prava potvrda teorije i pravo datiranje nastan-
ka sustava Zemlja-Mjesec. Sve se uklopilo. Materijal koji nepromijenjen lebdi u Sunčevom sustavu od njegovog nastanka, ponekad padne na Zemlju kao meteorit. Starost takvih meteorita je često 4,6 ili 4,7 milijardi godina. No ti meteoriti ne govore da je i Zemlja formirana u to doba pa su tako upravo uzorci s Mjeseca pružili krunske dokaze o početku. Sav taj rizik i napor da se pobijedi u nekakvoj svemirskoj utrci i da se osiguraju politički bodovi, na kraju je
sl. 3 Apollo 15 donio je prvo ‘osobno vozilo’ na Mjesec neočekivano urodio čvrstim znanstvenim dokazom o postanku našeg sustava. Ipak, još jedno pitanje ostaje otvoreno. Teorija o postanku iz sudara je vrlo dobra što bi upućivalo da geolozi moraju naći odgovor na idući problem i uklopiti ga u teoriju. Već je spomenuto da je Mjesec sastavljen od materijala kao i Zemljina kora i, naravno, iste je gustoće kao i Zemljina kora. Zato se
pretpostavlja da je sudar bio blizu tangencijalnog, gotovo da je manje tijelo ‘oljuštilo’ koru i da je onda od tog materijala nastao Mjesec. A l i . . . ! Mjerenja radioaktivnih raspada govore da se separacija težih elemenata u Zemlji dogodila pred oko 4,3 milijarde godina, odnosno u to doba se počela formirati jezgra od težih elemenata. Ako su se teži elementi tek tada počeli odvajati i tonuti u središte to znači da ih je u vrijeme sudara moralo još uvijek biti prilično mnogo i u vanjskim dijelovima. A ako je od vanjskih dijelova proto-zemlje nastao Mjesec onda bi, po tome, on morao biti veće gustoće, uz veći broj težih elemenata. Odgovor na ovu zagonetku najbolje bi mogla dati dobra kompjutorska simulacija sudara u koju bi bio uključen geološki sastav tadašnjih tijela. No kako do toga još nije došlo (ili je barem autoru članka nepoznato da je takvu simulaciju netko izveo - op.a.) onda bi to trebao biti poticaj onim geolozima koje ovo područje osobito zanima da se malo pozabave tim problemom.
U svakom slučaju problemi su tu da se riješe. Tehnika je tu da nam pomogne. Zabava slijedi.
27
‘Latinsko Lovro Skračić Regata pod imenom LATINSKO IDRO koja se održava već deveti put u Murteru upriličuje se 29. rujna povodom obilježavanja blagdana sv. Mihovila, zaštitnika Murtera. Prva je održana 1998.godine povodom obilježavanja 900te obljetnice prvog pisanog spomena župe sv. Mihovila u Murteru. Idejni pokretač ove priredbe je dr. Vladimir Skračić. Zamišljena je kao poticaj da se zaboravu otme tradicija korištenja latinskog jedra i čuvanja starih tipova drvenih brodova - kaića, gajete (tip drvenog broda obično dužine 5-7m (prema nekim izvorima 6-9 ili čak 9-12m) pokrivenog pramca i oble krme, sa jedrima danas često i bez jarbola, kod nas se navodno pojavila u 18. stoljeću) i leuta (drveni brod sličan gajeti, ali veći od nje, dužine 7-12m, pokrivenog pramca na kojem ima kljun ili špirun za lakši izlazak na obalu, također s jednim jarbolom i ponekad flokom - prednje jedro). Latinsko jedro je koso trokutasto jedro vezano uz dugu kosu motku (lantinu). Latinskom jedru je prethodilo kvadratno jedro koje je pogodno za jedrenje u krmu, a koristilo se i nakon izuma latinskog jedra. To je Prvo uzdužno jedro koje se protezalo od prove prema krmi (za razliku od dotadašnjeg kockastog kvadratnog i poprečnog ). Prema nekima potječe sa Indijskog oceana i Omanskog mora,
28
idro’
pa se proširio na Mediteran. Prema drugim izvorima prvo su ga počeli upotrebljavati Rimljani pred oko 2000 godina, a zatim Bizantinci pa Arapi (feluke i dhow) odnosno sa Mediterana se proširio na Indijski ocean, a prema trećoj teoriji latinsko jedro nastalo je u Crvenom moru. Koristilo se na arapskim brodovima od Maroka do Indije i od Perzijskoga zaljeva do Mozambika, Na hrvatskom brodovlju se koristi od 10. stoljeća (na pramčanom i krmenom jarbolu, dok je na glavnom križno jedro). Od 13. stoljeća usavršava se i koristi na galijama te zatim na galijacama (ratni brod korišten u Europi 14. – 17. st.) na kojima je i latinsko jedro doseglo najveću površinu, a to je i posljednji od većih tipova brodova koji se koristio samo latinskim jedrom. Latinsko jedro uz ostala se koristi na raznim tipovima brodova dubrovačke republike: filjugama, pulakama, karakama itd. Do 14. stoljeća se koristi na Mediteranu a nakon toga se širi i na Atlantik i Baltik. Uvođenje latinskog jedra brodovima (karakama, karavelama) je omogućilo bolje manevarske sposobnosti i jedrenje oštrije prema vjetru (tj. burdižanje), time i veću autonomiju plovidbe te time i geografska
otkrića. Među inim koristio ga je K. Kolumbo na Santa Marii, Nini i Pinti (bilo je na krmenom jarbolu dok su na prednjem uglavnom bila križna jedra), B. Diaz i V. da Gama. U 18. stoljeću latinsko jedro se na većim brodovima sve više zamjenjuje sošnim jedrom. Koristi se na felukama (tradicionalni drveni brod s jednim ili dva latinska jedra) u Crvenom moru i na Nilu. Ime je latinsko jedro (vela latina) dobilo jer je zajedničko Mediteranu. Koristi se i na gornjem toku Nila, istočnoj Africi i u sjeverozapadnom dijelu Indijskog oceana (Omansko more), a neovisno je izumljeno i u Polineziji. Ove godine je regata održana 1.listopada - u nedjelju, da bi što više ljudi moglo uveličati ovu priredbu bilo kao sudionik ili kao gost. Sudjelovao je rekordan broj od 66 brodova. Među njima je bila i replika komiške gajete falkuše. Na taj način uz očuvanje kulturne baštine, edukaciju mlađih i starijih naraštaja pridonosimo i boljoj turističkoj valorizaciji ovog prostora. Ova se manifestacija proširila na cijeli tjedan u kojem su se događale sljedeće aktivnosti: u čitaonici (knjižnici) je postavljena izložba fotografija, trodnevno volonter-
sko čišćenje puteva kroz maslinik Modrave, održana je još jedna regata latinskim jedrima na kraćem regatnom polju (na sam blagdan sv. Mihovila), također se jedrilo latinskim jedrima od Murtera do Betine i nazad, kod betinskog brodograditelja A. Fržopa postavljena je kobilica za novu drvenu gajetu koja će služiti kao školski brod za učenje djece jedrenju na starom tipu broda, crkvena procesija kroz mjesto, javno proglašenje pobjednika uz koncert na otvorenom i vatromet itd.. O ovoj manifestaciji, kojoj je natjecateljski karakter bio sporedan, a nagrade simbolične, spomenuti ću četiri stvari (zgode) koje, nadam se, dovoljno predočavaju njen karakter, značaj i uspjeh. Prva je ta da su mi stariji ljudi u Murteru priznali da takav prizor odnosno toliko brodova pod idrima tj. jedrima nisu vidjeli 40 - 50 godina i da su ti stariji ljudi u te dane sjali od sreće (a i nama mlađima i bilo komu kome je more drago igralo je oko srca tih dana). Druga se zgoda dogodila na dan kada se revijalno jedrilo od Murtera do Betine kada su strani turisti zaustavljali domaće ljude i pitali da se i njih povede na jedrenje. Treća zgoda je bila dan nakon same regate, kada su me turisti ispitivali: ‘Što se to jučer događalo?’ ‘Zašto?’ ‘Kakvi su to brodovi?’ ‘Kakva jedra?’ te govorili da je ‘bio prekrasan prizor vidjeti toliko broj brodova i jedara na jednom mjestu’. Zadnje i možda najzanimljivije je to da je regata ove godine dobila međunarodni karakter jer su pristigli Francuzi iz Marseillesa, doveli brod imenom Flaminda na regatu i naravno pridobili simpatije svih prisutnih. Sva ta pozitivna atmosfera i ugođaj koji budi sjećanja u starijih, a uči mlade, govori da je ovakav događaj koji se iz dana
sv. Mihovila razvio u tjedan sv. Mihovila (a regata se sa originalnog datuma premjestila na vikend radi ljudi) u potpunosti zaslužila i opravdala svoje postojanje pogotovo za malena mjesta. Osim brodova iz Murtera i Betine koji su bili najbrojniji, došli su i brodovi iz Zlarina, Vodica, bio je jedan brod sa Hvara, iz Rijeke, Raba, Bakra… (čije posade su obećale da će sljedeće godine nagovoriti još poneku posadu iz svoga mjesta da dođe) Osim latinskog jedra bitni su i tipovi brodova, koji se i zašto koriste baš na području Betine i Murtera. Razlog su prvenstveno njihovi brojni i veliki prekomorski posjedi (koji su mnogo veći nego na samom matičnom otoku Murteru) na okolnim otocima, na susjednom kopnu tj Modravama, Makirini te na daljim otocima tj. Kornatima (Kurnati).
Gajetom i leutom (koji su su stari tip broda poput karake, bracere, trabakula) su se prevozili ljudi, poljoprivredni proizvodi (voće, povrće, ulje, vino,) stoka (magarci, ovce, koze), drva za kuhanje i ogrjev, riba... Ti brodovi su bili i još su uvijek, ali možda u nešto manjoj mjeri, prave višenamjenske sprave. Zbog toga se na ovom prostoru i najduže zadržala drvena brodogradnja te se namjerava otvoriti srednja brodograditeljska škola u Murteru. Osim murterske s istočne strane Jadrana postoje još dvije regate s latinskim jedrom, jedna u Betini 15. kolovoza (već 4 godine), a druga na Zlarinu 30.srpnja (od ove godine), te još u Italiji u Porto Veneri u zaljevu Spezia, Savoni, na Sardiniji u Stintinu, Porto Raphaelu, i Algheru, u Francuskoj u St. Tropezu, te u Tunisu oko otočja Kerkennah.
Pred početak 9. regate
29
Gdje je (tko je) Maja Hrustić Planina? Fosil? Pivo? Moj susjed? Nije Kvaternik, ni Kumičić... Hm, možda muž one gospođe koja se zove EGEA?! Ako niste znali, a zanima vas „kako to rade geolozi“, dopustite da vam predstavim tog famoznog gospodina. EUGEN je naziv europske udruge studenata geologije, skraćenica za EUropean GEology students Network. Cilj udruge je organizacija godišnjeg susreta za studente geo-znanosti širom Europe, pa se popularno kaže „idemo na EUGEN“. Ideja je rođena 1995. tijekom nacionalnog susreta njemačkih studenata geologije, a prvo internacionalno okupljanje održano je 1996. u Schwarzwaldu. Ostvaren je trenutni uspjeh uz sudjelovanje 120 studenata sa 18 svečilišta i iz 9 zemalja. Do sada su čast organizacije imali i Hrvati 2005. u Lokvama. Ime mjesta doslovno govori o kišovitom vremenu tijekom tog tjedna, što srećom nije slomilo dobru atmosferu. 12. susret bit će u Cantianu u Italiji. EUGEN se održava svake godine u kolovozu i traje 7 dana. Program uključuje 3 dana geoloških terena koje organiziraju studenti domaćini i njihovi profesori. Jedan dan rezerviran je za razgledavanje određene lokalne destinacije. Tradicija uključuje „geolympix“ (grupno natjecanje u zabavno - sportskim igrama) i logorsku vatricu. Budući da neke zemlje imaju izričitu zabranu paljenja vatre zbog opasnosti od šumskih požara, taj simbol može i izostati. Garantirano je puno zabave i druženja. Mogu sudjelovati studenti iz cijele Europe i tako obogatiti svoje znanje o geologiji Europe te
30
EUGEN
podijeliti multikulturalna, osobna i profesionalna iskustva. Ponekad se pojave i gosti iznenađenja, npr. iz Venezuele, Brazila i SAD-a. Eugen je u kolovozu 2006. posjetio Portugal i smjestio se u kampu uz rijeku Sabor blizu Bragance. Grad je smješten na SI Portugala, točnije 20 km od granice sa Španjolskom.
nastup folklorne plesne skupine Trás-os-Montes. Bili su to Mirandezi obučeni u narodne nošnje. Uz lupkanje drvenih štapova izveli su ples koji opisuje seoske običaje. Kasnije je profesor Martim Portugal Ferreira održao predavanje o geologiji SI Portugala. Drugi dan imali smo geolimpijadu. Kao odličan uvod u upozna-
Kamp u Portugalu Sudjelovalo je 160 geologa, geoznanstvenika i ostalih znatiželjnika zaraženih eugenomanijom. Na ovakvim okupljanjima smještaj je u šatorima što ne predstavlja nikakav problem već posebnu avanturu. Budući da se održava u toplo doba godine, tulumi se obično mogu odvijati pod vedrim nebom. Na početku nas je u znak dobrodošlice pozdravio gradonačelnik Bragance.Uslijedilo je još jedno iznenađenje,
vanje i druženje izvlačili smo marame različitih boja i prema tome trebali naći svoju grupu. Sadržaj disciplina bio je sljedeći: - bacanje kamenja na metu u amfiteatru - preskakanje užeta udvoje - rotiranje sa vodenim balonom u ruci - zabijanje čavala geološkim čekićem - štafetno skakanje u vreći - ispijanje čim veće količine piva u 2 min
- plesna točka na nepoznatu muziku. Sljedeća tri dana održavali su se tereni uz visoke temperature od 40 ° C. Moglo se birati između sljedećih tema: 1. Morrais masiv: ofiolitni kompleksi, paleozoik, Moho sloj, tektonika. 2. Planine SI Portugala, prozori u paleokontinent Gondwanu: miks od kambrija do silura sa sastojcima fliša, kvarcnim pješčenjacima i prstohvatom graptolita. 3. Iskorištavanje serpentinita, talka i tremolitnih azbesta u SI Portugalu: uz doslovno shvaćanje naslova, uzeli smo hrpu dobrih uzoraka. 4. Nacionalni park Douro: stijene pretkambrija, duboki kanjon rijeke Douro. Tada je srećom zahladilo na 38 ° C. 5. Ostanak u šatoru zbog premalo sna. 6. Uživanje u njezi medicinskog osoblja. 7. Vožnja kanuima ili kupanje u mrtvaji. Posljednjeg dana posjetili smo srcoliku gotičku tvrđavu Bragance uz slobodan razgled grada i isprobavanje domaće hrane u obližnjem restoranu. Tradicija me osobno vratila kućnim navikama, pa sam naručila dugo željenu juhu. Za ljubitelje prženja na suncu, dečki su na centralnom stadionu održali nogometni turnir. Djevojke su naravno navijale. Posljednju večer obilježio je zadnji tulum, još malo Sagres piva i Porto vina, ples pod zvijezdama i još jedno iznenađenje: spektakl uz gutače vatre i svirku flaute. Naš EUGENosaur Jumbo iz Njemačke, koji je sudjelovao na svim dosadašnjim susretima, pripremio je prezentaciju sa mnogo zanimljivih priča i iskustava. I dok smo na kraju svi progovorili eugenski uz engleski, bilo je
vrijeme za rastanak. Obrigado G. Eugenu na razgovoru i predstavljanju! Već me obuzima saudade ali se nadam ponovnom susretu u Italiji! Beijo e ate ja! ZANIMLJIVOSTI: LISABON – glavni grad na rijekama Douro i Tejo; Geografski i Geološki muzej vape za posjetiteljima; Spomenik otkrića u čast Vasca da Game, Magellana i ostalih istraživača; rezidencija predsjednika ružičaste boje; potres 1755. BRAGANCA – grad karnevala na SI Portugala; regija Trás-osMontes. PORTO – grad - luka; slatko vino izrazito voćnog okusa, kao digestiv se poslužuje nakon obroka; Klerički toranj sa 240 stepenica do vrha. COIMBRA - grad studenata i najstarije sveučilište (1290.); tamnice za zločeste studente i knjižnica u kojoj spavaju šišmiši; stariji studenti sa crnim plaštom i kuhačom dočekuju brucoše na ulicama. SUVENIRI – pijetlić kao nacion-
alni simbol prijateljstva (prema legendi spasio je život čovjeku osuđenom na smrt vješanjem u Barcelosu); keramičke pločice Azulejos koje prekrivaju mnoge zgrade iz 16. i 17. st. (obično bijelo – plave boje, tehnika naslijeđena od Maura). HRANA – bakalar, slatki kolači sa jajima. FADO – u prijevodu sudbina, tužna gradska pjesma uz pratnju gitara, afro-brazilskog porijekla, nastala u najstarijem lisabonskom naselju Alfama; dobra izvedba u Lisabonu se pohvaljuje pljeskanjem, a u Coimbri vrstom nakašljavanja; poznati izvođači: Madredeus, Mariza, Mafalda Arnauth. MALI RIJEČNIK PORTUGALSKOG: TRAS-OS-MONTES – iza planina SAUDADE - nostalgija OBRIGADO – hvala ATE JA – vidimo se BEIJO – pusa
Morais
31
Prag
Nina Brandeis
Kraljevski, grad gradova, kruna svijeta, zlatni, stotornjasti, magični, majka gradova, srce Europe... samo su neki od epiteta kojima započinje većina knjiga o Pragu. Prag je glavni grad Češke i njezino kulturno i ekonomsko središte od oko 1,2 milijuna stanovnika. Uz stanovnike zabilježene u službenoj statistici, pretpostavlja se da u Pragu živi još oko 300.000 neprijavljenih osoba, tako da se ukupan broj stanovnika penje do 1,5 milijuna. Srednja gustoća naseljenosti u Pragu je 2 387 st/km² . Zemljopisno leži u sredini Češke kotline na rijeci Vltavi, desnom pritoku Labe. Svoj današnji oblik Prag je poprimao tijekom dugih jedanaest stoljeća. Rasprostranjen je na 496 km². Vltava koja protječe 31 km kroz Prag meandrira te je oblikovala brojne otoke ( npr. Kampa, Střelecky ostrov). Ono što čini Prag Pragom je kombinacija i ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti u kojem su jedinstvene zgrade kulturne i povijesne važnosti dio svakidašnjeg čovjekovog života. NASTANAK PRAGA Prema legendi grad je osnovala Libuše; legenda kaže da je poslije smrti praoca Čeha vladao starješina Krok koji je imao tri kćeri. Najmlađa od njih, Libuše, navodno je imala moć proricanja. Vladala je iz Vyšehrada i odavde je proricala slavnu budućnost Pragu. Stajala je na obali Vltave gledajući preko rijeke na šumoviti brežuljak i izjavila ˝Vidim veliki grad, čija će se slava doticati samih zvijezda˝. Dala je sagraditi novi grad, a dvjesto godina Prag postaje središte vladajuće obitelji Přemyslovića. Kad se protiv njene vladavine usprotivilo nekoliko moćnika, udala se za Přemysla, koji je pak postao češki
32
knez. Legendarna princeza tako je postala utemeljiteljica dinastije Přemyslovića (oko 800 godine) koja je vladala oko 400 godina. Međutim, to sve su samo priče kojima su ljudi u davnim vremenima trebali rasvijetliti ono što nisu znali objasniti. Što je istina nikada se neće sa sigurnošću moći reći. O najstarijim naseljavanjima doznajemo iz starih arheoloških nalaza koji govore da je praška kotlina naseljena već 5 000 godi-
naziva ˝zlatno doba Praga˝. Prije njegovog dolaska na vlast stanje u Pragu nije bilo obećavajuće, stoga je on odlučio stvari dovesti u red te od Praga učiniti dostojno carsko središte. Prvo što je napravio je da je prašku biskupiju 1344. podigao na razinu nadbiskupije te je time izuzeo od utjecaja njemačke crkve. Na praškom Gradu dao je poraditi na obrambenim zidovima, započeo je graditi novu kraljevsku palaču. Najznačajnija je pak bila gradnja
Pogled na Hradčane i Karlov most na. Prag se razvio iz dva utvrđena grada (Vyšehrad i Hradčany), oko kojih su nastala naselja obrtnika i trgovaca. Tijekom vremena razvilo se pet gradskih dijelova ( Stari grad, Mala četvrt, Židovska četvrt, Hradčany i Novi grad) koji su povezani 1784. u današnji Prag. KARLO IV – NAJVEĆI ČEH Nedavno se među Česima provodila anketa u kojoj se birao najveći Čeh. Karlo IV je zauzeo prvo mjesto. Na drugom se našao Masaryk koji je pak umjetnički najprikazivanija osoba. Kada bi se morala izdvojiti jedna ličnost u povijesti koja je najviše pridonijela razvoju Praga to bi svakako bio Karlo IV, češki kralj i rimski car, koji je vladao u 14. st. Razdoblje njegove vladavine često se
gotičke katedrale Sv. Víta. Izgradio je novi kameni most, kasnije nazvan Karlov most (danas obale Vltave u Pragu povezuje 18 mostova). Utemeljio je Novi grad. Podupirao je ne samo graditeljstvo, nego i umjetnost, kiparstvo i razvoj literature. Posebice mu je bilo važno obrazovanje. Kako ne bi morali ići u daleke zemlje, Karlo IV je 1348. utemeljio sveučilište. Bila je to prva visoka škola u srednjoj Europi uopće. Od samoga početka sveučilište je imalo četiri fakulteta koja su prema tadašnjim shvaćanjima zahvaćala svo znanje. Osnovu je činio Filozofski fakultet. Na tom su fakultetu prvo studirali svi studenti a tek kada su tu završili svoj studij mogli su preći na pravni, medicinski ili teološki fakultet.
Studij teologije predstavljalo je tada vrhunac obrazovanja, a ponekad je trajao čak 12 godina. Za obične ljude on je bio jako cijenjen vladar po tome što je zemlji osigurao toliko cijenjeni mir. Sve sporove nastojao
Starogradski trg sa vijećnicom i crkvom sv. Marije pred Týnom je riješiti diplomatski, pregovorima. Za svoje zasluge bio je priznat još za života. Nije ni čudo da je nakon smrti proglašen ‘ocem države’. TURISTIČKA MEKA Prag se stvarao i mijenjao tijekom dugih jedanaest stoljeća. Stvarali su ga i mijenjali mnogi vladari, umjetnici i religijske zajednice. Tijekom komunističke vlasti Prag nije bio često turističko odredište, međutim nakon 1989. godine, točnije 27. studenog, kada je nakon Gorbačovove perestrojke i djelovanja ilegalne organizacije ‘Povelja 77’ koja se borila za ljudska prava došlo do pada komunizma u Češkoj, Prag otvara svoja vrata Europi. Nakon toga zapljusnula ga je prava poplava turističkih posjetitelja.Od 1992. povijesna jezgra koja obuhvaća 866 ha nalazi se pod zaštitom UNESCOa. Danas Prag spada među šest najposjećenijih gradova u Europi. Od posjetitelja 2004. 17% ih je bilo iz Velike Britanije, 10% Francuske, 8% Njemačke, 8% SAD-a, 7% Španjolske i Portugala. Teško bi bilo nabrojiti sve kulturne znamenitosti Praga, međutim većina anketa je pokazala kako su turistički najpopularniji Praški dvorac, katedrala Sv. Vita, Karlov most, Starogradski trg, Vaclavov trg i Židovsko groblje. Starogradski trg je prema
anketama najomiljenije mjesto stanovnika Praga. Arhitektura koja privlači mnoge turiste razlog je zašto je Prag nemali broj puta bio lokacija snimanja poznatih filmova, npr. ‘Amadeus’ (1984. nagrađen Oskarom), ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’ (sa Danielom Day Lewisom i Juliette Binoche), ‘Nemoguća misija’ (sa Tomom Cruiseom), ‘Jadnici’ (Liam Neesonom), ‘Kolja’ (1996 nagrađen Oskarom za najbolji strani film). PRAG DANAS Prag nije samo grad kulturnih spomenika nego i glavni grad Češke, središte proizvodnje, industrije, trgovine, prometa, kulture i obrazovanja. Tu su smješteni najviši organi država. Sjedište je parlamenta, senata i vlade. Kao kulturnom središtu, u Pragu se mogu pronaći brojne koncertne dvorane, kazališta i galerije te muzeji (npr. u Narodnom muzeju se nalazi najveća zbirka kukaca na svijetu). Prag krase i brojni prekrasni parkovi. Kao kulturno, ali i poznato turističko središte, Prag je posebice u posljednje vrijeme poradio na svojoj ponudi, pa tako Prag ima mnogo hotela te restorana u kojima možete probati domaću hranu. Kao industrijsko središte Prag zapošljava velik dio svog stanovništva, ali i stanovništva iz okolice. Poznata je po proizvodnji tramvaja (njihove tramvaje i mi smo kupili, naši 7 i 6), lokomotiva, automobila i zrakoplova. S obzirom da se nalazi na križištu cesta koje vode iz istočne u zapadnu Europu i obrnuto, promet je jako bitan u Pragu. Kroz gradske tramvaje i autobuse dnevno prođe na tisuće ljudi, ali promet je znatno olakšao metro u tri smjera. Metro se počeo graditi 1967. godine. Danas sva tri smjera imaju ukupnu duljinu 56 km i 54 stanice. Zasićeni gradskim životom ljudi često preko vikenda odlaze van grada na izlete u prašku
okolicu. Mnogi imaju i svoja imanja na selima. Česi su poznati po tome da svoje slobodno vrijeme vole provoditi u prirodi. Okolica Praga nudi brojne mogućnosti kako kvalitetno provesti slobodne trenutke. Uz čašicu dobrog piva svaki problem je rješiv. U Češkoj je pivo dio kulture. Ima oko 200 vrsti piva. Zanimljivo je da je u 13 st. svako naselje je imalo pravo proizvoditi jednu vrstu piva. Iz tih naselja kasnije su niknuli gradovi. . Danas Česi zajedno sa Nijemcima najviše konzumiraju pivo. Statistika kaže da svaki Čeh godišnje popije 120 L piva. ŽIVOT U ČEŠKOJ Iako nije tema članka smatram zanimljivim istaknuti kako je u Češkoj: 1.) 5% populacije elita (sportaši, umjetnici, izumitelji, tajkuni, ...) među njima je 13 000 milijunaša u dolarima, a među njima je jedan koji je na listi 100 najbogatijih na svijetu 2.) 25% ljudi su oni koji su uspjeli- zaposleni na atraktivnim mjestima (bankari, doktori, odvjetnici, poduzetnici,...) 3.) 45% zaposlenici koji nisu zaposleni na atraktivnim mjestima (dio umirovljenika) 4.) 25% imaju problema svaki mjesec da spoje kraj sa krajem (među njima su i siromašni koji u cijeloj populaciji čine 8%) – nezaposleni, sa najnižim plaćama, dio umirovljenika Mirovine su prihvatljive (7800 kč mjesečno). 19 000 kč je prosječna plača bruto = 16 000 kč neto ( ostalo ide na razne takse). Najveća plaća je oko 2 000 000 kč – najmanja plaća je oko 8 000 kč . Najmanje 66% imaju manju plaću od prosjeka 19 000kč. 68 % stanovnika živi u vlastitim stanovima.
Dio turističke ponude
33
HAJDE DA SE
ENGLEZIMO
Marin Cvitanović
Svako putovanje započinje prvim korakom, ali čini mi da je tog dana kada smo Nikolina i ja sletjeli u London iza mene bilo već mnogo koraka. Godinu dana štednje i planiranja putovanja u Rusiju otišlo je u vjetar zbog vize, pa smo se nakon mnogih promjena planova tjedan dana prije samog polaska odlučili zaputiti u Wales i Škotsku. Nevrijeme nad Lutonom pobrinulo se da putovanje bude nezaboravno od samog početka. Avion je svako malo ulijetao u oblak pa smo se od turbulencija i poniranja tresli do kraja dana. Nakon dva sata vožnje autobusom, vlakom i podzemnom bili smo na Piccadillyju, četvrti koja će nam sljedećih nekoliko dana biti privremeni dom. A još istog jutra sjedili smo u Zagrebu za kojeg ovdje nitko nije čuo. London broji više stanovnika nego čitava Hrvatska i od prve sekunde udara na sva osjetila. Ako grad može biti agresivan, onda to London zasigurno jest. Prošetali smo se do Buckinghamske palače i odmah nakon prvog ugla osjetili kako se gubimo u prijevodu. Rijeke ljudi, automobila, neonskih reklama, zvukova, mirisa i boja progutali su nas u trenu. Buka nije prestajala čitave noći: užurbanost duž cityja, prepune ulice i trgovi, semafori koji pokušavaju ubaciti malo reda u kaos. Noćili smo u Piccadilly Backpackers Hostelu koji je na odličnoj lokaciji i uz relativno pristupačnu cijenu, ali svim geografima i ostalima koji ovo čitaju preporučam da se klone tog mjesta. Bezobrazno osoblje ponaša se kao da ste neki dosadni nepozvani gost u njihovoj kući, a našeg su cimera
34
Talijana oderali za 50 funti iz čista mira. London smo napustili nakon tri dana, nakon što smo se putem do kolodvora izgubili i umjesto u Paddingtonu završili u Peckhamu. Naposlijetku smo se ukrcali u pravi vlak na koji je netko uskoro bacio ciglu. London kao da nas nije htio pustiti iz svog mahnitog zagrljaja.
Piccadilly Circus Wales se od početka pokazao drukčijim od Engleske. Zelene pašnjake i ušminkane dvorce zamijenila je gruba ljepota starih industrijskih postrojenja. Stiskala su se ispod ogromnih brda šljake i pepela koja su se prelijevala u crvenoj, zelenoj i smeđoj boji. I ljudi su bili drugačiji - na neki čudan pomalo sirov način djelovali su jako toplo i ljubazno. Stigli smo u Swansea gdje smo nakon kraćeg obilaska presjedali za Hawerfordwest. Zahvaljujući već spomenutom kašnjenju zbog Peckhama i cigle, u Hawerfordwest smo stigli u nedjelju kasno navečer. Provincijalni gradić od par tisuća ljudi bio je naravno prazan, a mi smo sve tako dobro isplanirali da nismo imali nikakav organiziran smještaj. Zahvaljujući neobično ljubaznoj konobarici iz obližnjeg Inna noć
ipak nismo proveli na kolodvoru, već u romantičnom bed and breakfastu ‘’Castle hotel’’, starinskoj kući smještenoj ispod ruševina dvorca. Pravi mali dašak stare Britanije! Sljedeći dan smo se napokon ukrcali na autobus za naše odredište koje smo odlučili posjetiti još u Zagrebu. Oblaci su se razišli baš kad smo ugledali Atlantik - kilometarske pješčane plaže, surferi i litice izgledale su kao iz Dana velikih valova. Ubrzo smo se iskrcali u St. David’s-u u čijoj se blizini nalazio naš kamp. Koristeći kartu i pripadajuća uputstva iz “Lonely planeta” lutali smo po mjestu od jedva 1700 stanovnika tražeći naš kamp. Svatko kog bi pitali uputio bi nas u istom smjeru govoreći: ‘’Just a mile or so’’. Milju po milju udaljavali smo se od grada, torbe su bile sve teže, a i sunce je baš bilo upeklo. Nakon tri sata spoticanja po kaldrmi i livadama odustali smo od prvobitnog nauma i vratili se u St. David’s. U obližnjem kampu nam se posrećilo, bilo je mjesta i napokon smo mogli odložiti torbe i podići šator. Nacionalni park Pembrokeshire bio je pred nama. Pembrokeshire je jedini obalni nacionalni park u cijeloj Velikoj Britaniji. To su litice nad oceanom ispresjecane stazicama koje vijugaju uz sam rub kopna ili kroz pašnjake na kojima pasu ovce i konji. Nema mnogo stabala, već samo neobična travnata vegetacija svih mogućih boja preko koje puše jak vjetar. I more, ledeno plavo more koje se razbijalo o stijene pod našim nogama. U obilazak smo
krenuli rano u jutro sljedećeg dana, a kako su prolazili sati, za nama su odmicali zaljevi, pješčane plaže i stijene obojane solju i zemljom. Nakon nekoliko sati ponestalo nam je energije i odlučili smo se vratiti u civilizaciju. Gradić St. David’s
katedrala Sv. Davida najmanji je grad u velikoj Britaniji, a jedan od razloga što ima status grada je katedrala Sv. Davida iz 11. stoljeća, najsvetije mjesto u Walesu. Papinskom odlukom dva hodočašća u St. David’s za pravog kršćanina vrijede kao jedno hodočašće u Rim, a tri hodočašća vrijede kao jedno u Svetu Zemlju. Katedrala je izgrađena na neobičnom mjestu, u udolini na kraju grada i pogled na nju puca tek kad se čovjek popne iznad nje. Razlog tomu je zaštita – građena je za vrijeme vikinških i normanskih pljački po zemlji i graditelji su se nadali da će vojska projahati kroz grad ne primijetivši katedralu koja je čučala u njihovoj blizini. To se nije desilo i kraj novije katedrale leži i njena prethodnica, sva u ruševinama. Očišćeni od grijeha i na pola puta do Rima, krenuli smo na fish and chips s octom i gusto crveno pivo. Nakon ručka u parku Nikolina je uspjela malo i zadrijemati na klupici, a putem
do kampa shvatili smo da smo na velškom suncu uspjeli izgorjeti. Nakon nekoliko partija jamba i otpjevanog presjeka hrvatske glazbe od prije petnaestak godina čvrsto smo zaspali. Nakon nekoliko dana krenuli smo u Škotsku. Kao i svako drugo jutro probudili su nas galebovi. Spakirali smo šator još mokar od rose i ukrcali se na vlak. Premoreni od puta, torbi i nagibnog vlaka u Glasgow smo stigli oko ponoći, ali čak ni po mraku grad nije izgledao previše obećavajuće. Na danjem svjetlu bilo je još jasnije da ovdje nećemo dugo ostati. To ustvari i nije grad nego veliki trgovački centar koji se zatvara u 17:30 kad ulice ostaju prazne, ako se ne računa velika količina smeća pobacana na svakom uglu. Nakon tri dana u Glasgowu krenuli smo prema jugu, prvo London, a zatim the continent. U predvečerje istog dana stigli smo u luku Harwich, gdje nas je prema uputama koje smo dobili na londonskom kolodvoru trebao čekati maleni trajekt koji inače ne prevozi putnike. Ako ih lijepo zamolimo, prevest će nas do Nizozemske, objasnio nam je
ljubazni čovjek sa šaltera za informacije. “To uvijek rade i nemojte se iznenaditi ako osim vas bude još turista”, dodao je. Naravno da nas tamo nije čekao omanji trajekt, već luksuzni brod s nekoliko paluba, dvije kino dvorane, kasinom, dućanima i tko zna čime još. I cijena karte odgovarala je ugođaju. Nikolinina kartica je odbijena, pa su s moje skinute doslovno zadnje kune. U Hoek van Holland u Nizozemskoj stigli smo debelo iza ponoći. Tamo smo hvatali vlak za Amsterdam u koji smo stigli nešto prije četiri sata u jutro. Dva dana u Amsterdamu i dan i pol u Njemačkoj: Düsseldorf, München pa Zagreb. Putovanje se primaklo kraju, i jedina Rusija koju smo vidjeli bile su stjuardese u Wizzairovom zrakoplovu. Wales je ostao najljepši doživljaj s putovanja i definitivno ću se jednom vratiti na taj čudesni poluotok. No ne znam zašto, ali unatoč svemu tome bio sam potpuno prazan tog jutra kada smo stigli u Zagreb. Prazan baš kao i Glavni kolodvor koji nam je poželio dobrodošlicu kući...
Pembrokeshire
35
U ZEMLJI IZLAZEĆEG Željka Bjelić
SUNCA
Pod «dirigentskom palicom» prof. dr. sc. Zorana Stiperskog i u suradnji sa Zagrebačkom školom ekonomije i managamenta, provela sam dva predivna tjedna u zemlji mojih snova, Zemlji Izlazećeg Sunca – Japanu! Jedanaest sati leta od Milana do tokijske zračne luke Narita brzo je prošlo i jedva sam čekala da izađem iz aviona na japansko tlo. Na aerodromu nas je dočekao g. Arakawa, naš stalni pratitelj. Prvo odredište bio je Tokyo. Upoznavanje grada započelo je šetnjom strogim centrom, odlaskom do Carske palače i Ginze. Šetajući između mnoštva nebodera uočili smo i tokijski kolodvor, nimalo nalik onome što smo očekivali. Izgrađen je u europskom stilu (veoma sliči onom u Karlovcu) i odskače od ostatka modernih građevina. Malo dalje nalazi se Carska palača, a pogled na nju dozvoljen je isključivo izvana. Samo dva puta godišnje posjetioci mogu u nju ući, na carev rođendan i za Novu godinu. Ginza je poslovna ulica, ulica ekskluzivnih trgovina, restorana, ureda... Mnogi kažu i najskuplji dio svijeta. U njoj vlada mnoštvo svijetla, blještavila i neprekidna gužva. Ondje smo pronašli i zanimljivo pročelje Kabukija – tradicionalnog japanskog kazališta. Na spomen Zagreba i Hrvatske nije neobično da vam na ulici uleti neki Japanac koji će se pohvaliti da je bio u našoj zemlji i veselo pokazati fotke koje još čuva u fotiću. Upravo to se i nama dogodilo... Kako je svijet zapravo mali. Tokyo je grad koji živi 24/7. Glavna odredišta za noćni život su Shibuya i Ropongi,
36
četvrti u kojima se nalazi mnoštvo klubova za svačiji ukus. Shibuyi je mirniji dio, za razliku od Ropongija gdje možete na svašta naletjeti. Primjetili smo kako se Japankama jako sviđaju naši dečki pa im je prilično lako bilo što od cura dobiti, ali bilo što u doslovnom smislu riječi. Atmosfera vani slična kao i ovdje, cijene mnogo više, sake bljak. Eto, nešto japansko što mi
Tokyo ne valja. Uz sushi koji također nije baš ukusan. Ostala hrana je super, nakon par dan navikavanja na nju. Ako niti par dana nije dovoljno za prilagođavanje, ima nekoliko dobrih restorana s europskom kuhinjom, posebice talijanskom. Jedan dan u Tokyu smo odvojili za posjet tokijskoj burzi, Kokkaiu tj. japanskom parlamentu te za posjet Hrvatskom veleposlanstvu gdje nas je veleposlanik dr. Drago Štambuk lijepo ugostio. Bilo je lijepo čuti malo hrvatskog tako daleko od domovine. Inače, što se jezika tiče... Moj savjet je da učite japanski ako planirate u Japan jer Japanci nisu baš vješti sa stranim jezicima. Komunikacija rukama/
nogama ponekad daje više uspjeha nego engleski ili neki drugi europski jezik. Ako vas put odvede u Tokyo nemojte zaobići Tokyo tower i Asakusu, a bilo bi dobro da se na vašem planu puta nađu i Tokyo National Museum te Akihabara. Tokyo tower je 333m visoka imitacija pariškog Eiffelovog tornja i s njega puca predivan pogled na sam grad, a za vedrog vremena horizont seže čak do Mt. Fujija. Asakusa je stari dioTokya i u njoj se nalazi najveći i najstariji očuvani budistički hram uTokyu, Senso-ji Temple. Također, to je najbolji dio za kupovanje klasičnih japanskih suvenira. Za razliku od Asakuse, Akihabara je najbolji dio za kupovanje elektronskih stvari. Poznata je i pod nazivom «Electric town» i u njoj možete najjeftinije kupiti mp3-ijeve, digitalne fotiće, kamere itd. Unatoč visokim cijenama u Japanu, cijene tih stvari su približno iste pa čak i niže nego u Hrvatskoj. Cjenkanje pali. Tokyo National Museum je najveći muzej japanske umjetnosti. Bilo da jeste ili niste ljubitelj umjetnosti to mjesto svakako vrijedi posjetiti. U njemu se, osim iz Japana, nalaze umjetnička i arheološka otkrića iz cijele Azije. Još uvijek smo u Tokyu, no ondje samo noćimo. Nekoliko dana smo proveli na jednodnevnim obilascima bližih i daljih područja: Kamakura, Yokohama, Hiraizumi, Hakone. Kamakura je maleni gradić u zaljevu Sagami, nedaleko od Yokohame. Idealno je mjesto za život – s jedne strane dovoljno daleko, a s druge dovoljno blizu vrevi velikih gradova, Yokohame i Tokya. Od 1185. do 1333. godine bila je
prijestolnica Japana i sjedište vlade samuraja. Njezine znamenitosti su 11m visok, brončani kip Daibutsu-a odnosno Velikog Buddhe i nekoliko budističkih hramova. Yokohama je vodeća japanska luka i nakon Tokya drugi po veličini grad. Imali smo i čast provozati se brodom kroz samu luku, među mnoštvom brodova, kontejnera, dizalica... Impresivno! U Yokohami se nalazi najveća kineska četvrt u Japanu. Opis četvrti – šarenila i kiča kao u priči. Barem za moj ukus. Hiraizumi je manji gradić na sjeveru Honshua. Za japanske pojmove to je zabačeni dio Japana... A imali smo se i sami prilike u to uvjeriti. Nakon velikih gradova Hiraizumi je izgledao poput zabiti, no «poslovno» smo ga morali posjetiti. U njemu vrijedi vidjeti Chuson-ji, budistički hram sa zlatnom dvoranom. Posljednje što smo posjetili za vrijeme boravka u Tokyo bio je Hakone. Konačno sam i to dočekala jer mi nije bilo niti na kraj pameti otići iz Japana, a ne vidjeti Fuji-san. Hakone tj. punim nazivom Fuji-Hakone-Izu jest nacionalni park osnovan 1936. godine. U njemu se nalazi svjetski poznat, 3776m visok Fuji-san. Fuji je najviša planina u Japanu, živi vulkan koji je zadnji put bio aktivan ne tako davne 1707. godine, simbol je Japana i za Japance sveta planina. Svake godine tisuće hodočasnika kreću s jednog od pet jezera u njezinom podnožju na dugi uspon do šintoističkog hrama na njezinom vrhu. Nakon tjedan dana provedenih u Tokyu put nas je odveo u Kyoto. Ondje smo stigli taman za Uskrs pa su mnogi od nas iskoristili priliku i otišli u katoličku katedralu na misu. Neki iz vjerskih razloga, a neki tek toliko da vide kako to izgleda ondje. Bitno drugačije nego ovdje. Misa traje vrlo kratko, nekih pola sata. Nema pjevanja, glazbe, dvojica svećenika se iz-
Kyoto (Kinkaku-ji) mjenjuju držeći propovijed i to je to. Shvatili smo jedino Svetu pričest i pružanje mira kada smo uvježbali naklon do savršenstva. Nema pružanja ruke ondje, samo naklon. U Kyotu smo posjetili Kinkaku-ji (Zlatni hram) kojeg je sredinom 20.st. jedan budistički redovnik spalio, ali je vrlo brzo obnovljen. Vidjeli smo Nijo Castel (sjedište šoguna Tokugawe), Ryoan-ji te Kiyomizu Temple. U Ryoan-jiu se nalazi najpoznatiji zen budistički vrt iz 1450.g. Čini ga jedino kamenje, nekoliko većih i mnogo sitnih kamenčića. Niti danas se ne zna što oni predstavljaju, interpretacija ovisi o samim posjetiteljima, ali mnogi smatraju da je na taj način prikazano japansko otočje. Kiyomizu je budistički hram iznad Kyota, sagrađen samo od drveta i na skeli koja ga drži iznad šume. To zdanje nalazi se i na listi kandidata za svjetsko čudo za treće tisućljeće. Još jedan dokaz da je svijet mali... Nemojte niti na drugom kraju svijeta komentirati ljude koji vam se baš previše ne sviđaju. Upravo se i to nama dogodilo. Šetajući hramom dečki su komentirali «zanimljivo» istetoviranog tipa koji je hodao ispred nas i počastili ga s pokojim, ne baš ugodnim, komentarom. Sve je čuo i shvatio, čovjek je iz Sarajeva, ups... Što se izlazaka tiče, Kyoto
nije baš atraktivan kao Tokyo, no ipak ima mnoštvo dobrih mjesta za ubiti vrijeme do jutra. Zanimljivo se prošetati i kroz četvrt geisha. Nekada vrlo popularno zanimanje, danas polako izumire. Smatra se kako ima još nešto manje od 1000 geishi, no one su vrlo cijenjene. Upoznavši Kyoto ponovno smo se bacili na upoznavanje bliže i dalje okolice. Jedan dan proveli smo u Hiroshimi i na Miyajimi. Hiroshima je svima dobro poznata kao mjesto jedne od najvećih povijesnih tragedija, mjesto pada prve atomske bombe. Zgrada na koju je bomba pala još i sad stoji onakva kakva je bila 6.8.1945. Hiroshimu su Japanci dobro iskoristili u turističke svrhe, izgradivši memorijalni centar sa slikama, stvarima, video snimcima koji podsjećaju na taj strašan trenutak. Kada izađete iz centra jednostavno ste šokirani i potreseni, ne možete vjerovati što se stvarno ondje dogodilo. A još manje u prijetnje i ne odveć inteligentne izjave koje još i danas Amerikanci ostavljaju u knjizi posjetitelja. Miyajima je otok u Unutrašnjem japanskom moru, nekih pola sata vožnje brodom, jugozapadno od Hiroshime. Od davnina je sveti otok s hramom Itsukushima i 16m visokim obrednim vratima O-Torii koja se nalaze u moru ispred obale. Ta zanim-
37
ljivost čini ga jednim od tri najfotografiranija pejzaža u Japanu. Kad smo već bili u blizini, u Kyotu, posjetili smo jedan dan i dvorac u Osaki te Kobe. Nakon snažnog potresa 1995., Kobe izgleda kao da ništa nikad nije niti bilo. Glavni cilj posjeta bila je Panasonicova tvornica osobnih računala, nedaleko od grada. Doček i ispraćaj ondje bili su savršeni. A tek kako tvornica izgleda.... Nevjerojatan red, rad, disciplina, čistoća (veća nego u mnogim našim bolnicama i inim mjestima za koja se očekuje
viši higijenski standard). Morate čak obuti i papuče kada ulazite u tvornicu. Mnogi u odjelima tada su vrlo smiješno izgledali. Fotkanje i bilo kakvo bilježenje rada u tvornici su nam izričito zabranili, rekoše kako su neke stvari poslovna tajna. Tvornica Panasonic je bila posljednje što smo vidjeli. Povratak u Tokyo, malo shoppinga u tom velegradu i povratak u Naritu, a potom i u Zagreb. Dva tjedna ondje prebrzo su mi prošla i na kraju nije bilo: «Jupi, idem doma...», nego: «Šmrc, zar već
moram doma...». No, Nippon, eto mene uskoro opet (nadam se), a do tada – Sayonara i veliko Domo arigato prof. Stiperskom.
Kobe
Riječ predsjednice Iako ste se svi već bar jednom susreli s KSG-om sudjelujući na nekoj od naših ekskurzija, terenskih nastava ili nekoj drugoj aktivnosti, proučavajući našu oglasnu ploču ili slušajući od kolega koji su možda nešto aktivniji u Klubu od vas, neće škoditi da ovdje napišem i rečenicu – dvije o tome što je Klub. Klub studenata geografije Zagreb je, pojednostavljeno rečeno, grupica (i to vrlo mala) entuzijasta koji ulažu svo svoje slobodno vrijeme u organizaciju ekskurzija, izleta, terenskih nastava i sličnih aktivnosti kako bi sebi, a i drugima dali što više mogućnosti da upoznaju geografski zanimljive krajeve Hrvatske i susjednih (a i ne uvijek samo susjednih) zemalja. Držeći se one stare, svima nama drage da je «geografu kabinet čitavi planet», članovi Kluba ispunjavaju čitavu godinu organizacijom zanimljivih aktivnosti koje su uglavnom otvorene i za ostale studente geografije, a i ne samo geografije, kako se sve više pokazuje. I ova godina bila je aktivna kao
38
što se i očekivalo od nje. Započeli smo je Novogodišnjim seminarom na kojem smo okupili 50 studenata različitih europskih sveučilišta. Organizirali smo izlet u NP Paklenica na kojem nas se okupilo čak i više nego što smo očekivali (neki su sjedili i na podu busa!) te dvodnevnu edukacijsku ekskurziju u PP Kopački rit i prostor Baranje pod stručnim vodstvom prof. dr. sc. Andrije Bognara i prof. dr. sc. Dane Pejnovića, koju ste također posjetili u velikom broju. Prestavili smo Zagreb i Hrvatsku i na EGEA regionalnim kongresima u Rusiji, Finskoj i Sloveniji, seminaru u poljskim Tatrama te na godišnjem kongresu u austrijskim Alpama. U ovoj godini Zagreb su u sklopu EGEA razmjena posjetili kolege iz Ljubljane, Beča i Skopja, a i mi smo posjetili njih na uzvratnim susretima! Ono čime se naročito ponosimo bila je ljetna terenska nastava na otoku Krapnju na kojoj je grupica najvećih entuzijasta marljivo anketirala lokalno stanovništvo i kartirala tipove kuća, te su na kraju sve zaokružili snimanjem dokumentarnog filma
koji ste imali priliku pogledati na jednom Geografskom ponedjeljku. Joše jedna novost je da nas se od ove godine može pronaći i na webu na www.ksg.hr gdje postoji i forum na kojem imate priliku dati svoje sugestije ili pitati sve što vas zanima. Dakle, kao što vidite iz priloženog, u ovoj smo godini naglasak dali na aktivnosti unutar naše države kako bi aktivirali što više ljudi, a nadamo se da ćemo i nastaviti ovako, uz nova područja koja ćemo posjetiti, nove organizatore koji će svojim idejama obogatiti nove aktivnosti, i uz «neke nove klince» koji će se na tim aktivnostima družiti. Vrata KSG-a su otvorena za sve vaše prijedloge, pitanja ili jednostavno sudjelovanje u aktivnostima. Na vama je hoćete li nam se pridružiti u njima i iskoristiti priliku da upoznate što više i obogatite svoje vrijeme studija na pravi «geografski» način! Vidimo se na
idućoj ekskurziji KSG-a!
Ana Popović
Motivacijski vikend Željka Bjelić
Kada sam čula za Motivacijski vikend nisam imala pojma o čemu je riječ niti što će se ondje događati, no, odlučila sam se ipak prijaviti za tu avanturu. Moje mišljenje dijelilo je čak još sedam brucoša i Eva, naša Nijemica. Ostali su valjda bili dovoljno motivirani. I tako... U rano, studeno jutro nekolicina nas odlučila je jedan vikend u svom životu prepustiti starijim kolegama i dopustiti im da nas motiviraju. Neki automobilom, neki autobusom, svi smo više-manje na vrijeme stigli na naše prvo odredište, Samobor. Kratki boravak u gradu bio je izuzetno zanimljiv. Orijentacijska igra zahtijevala je više snalažljivosti, a manje filozofiranja što su neki prekasno shvatili i prilično dugo se motali po središtu grada u potrazi za kremšnitama. Svejedno slasno smo ih pojeli – uronivši u njih, ali doslovno. Eh, da... Prsti i ostala pomagala bili su zabranjeni tijekom jela + povez na očima! Brojni zadaci za vrijeme igre nisu nasmijali samo nas, već i mnošvo Samoboraca. Nakon uspješne orijentacije uputili smo se prema našem konačnom odredištu, planinarskom domu na Žumberku. Organ-
izacijski dio ekipe uputio se ondje kombijem, ponijevši sa sobom sve potrepštine. Ostatak (mi brucoši i par iskusnih) pješice smo krenuli u istraživanje tog kraja. Šuma, mnogo blata, snijeg koji nas je ulovio na pola puta, sklizak teren, Bašić brdo, zezancija i dobra volja, sat-dva hodanja i mi smo stigli do scout doma. Mokri i lagano smrznuti jedva smo dočekali da se uguramo kraj tople peći. Popodne je proteklo u službenoj, ali opuštenoj atmosferi – prezentacije vezane uz Klub, EGEAu, fakultet i naravno nezaobilazne profesore. Mnoštvo korisnih informacija, uglavnom... Ručkovečera nakon prezentacija malo nas je trgnula i počele su pripreme za zabavnu večer. Zvuci gitare, glazba s cd-a, odlične palačinke i tulum je počeo. Ples, pjesma, pokušaji striptiza, zezancija, razgovor i zabava potrajali su dugo te večeri. Pokoja Žuja (možda i previše) i ubrzo... Za Tita smo bili svi, a ne smijem zaboraviti niti glavni modni detalj – duge muške gaće! Odlazak na počinak iznenadio nas je temperaturom od nekih 30ak stupnjeva u sobama pa smo spavali kraj otvorenih prozora. No, to je imalo i svoj
kontraefekt, oko 6 ujutro oblačenje jakni i pokušaji ponovnog paljenja vatre u pećima. Jutro je proteklo u razgibavanju uz Evinu pjesmicu i zanimljivoj igrici u kojoj glavu morate nasloniti na štap koji stoji u zemlji i vrtiti se oko njega, određen broj krugova i naravno što brže. Zvuči jednostavno... I jest, dok ne probate otrčati na svoje mjesto kako bi kolega iz vaše ekipe mogao to isto ponoviti. Brucoši su letjeli svuda naokolo po Žumberku, srećom nitko nije završio u potoku. Posjetili smo i ekoselo koje se nalazi nekih pola sata hoda od scout doma. Nemam pojma tko se ondje više koga uplašio, mi konja ili konj nas... No, on je nastojao pobjeći glavom bez obzira po okolnom brežuljcima, a mi ravno u birc na šalicu toplog čaja ili kuhanog vina. Po povratku u dom dočekao nas je fini roštilj, a nakon toga pakiranje stvari. Potrpavši se u automobile i kombi vlasnika doma, vratili smo se u Samobor, popili vruću čokoladu i pokoju pivu u Scout pubu, a onda se uputili prema Zg-u, kamo smo stigli s diplomom natprosječno motiviranih brucoša.
39
Sretna Nova 2006. godina u Hrvatskoj ...
dojam s EGEA Nove godine 2005/2006 u Kukavici-Daruvar Maren Gleisberg Zašto sam išla tamo? Već u lipnju 2005. čula sam glasine da Egea Zagreb vjerojatno već ozbiljno razmišlja o mogućoj organizaciji Nove godine u Hrvatskoj. Planovi su postajali sve realniji i realniji... Webstranica je postavljena (http://free-zg.t-com.hr/geofilip/ ), registracije su započele, lista sudionika je objavljena i ja sam se našla među tih 50 sretnika. Od studenog nadalje moje iščekivanje je raslo, do 29-tog prosinca kada je moj avion sletio u zagrebačku zračnu luku. No još je nekoliko sati trebalo proći prije dolaska na moju završnu destinaciju: Daruvar Dolazak u Daruvar – lokacija Kukavica Lokacija Kukavica blizu Daruvara bila je odlično rješenje za organizatore nakon što su im promijenili uvjete na prijašnjoj lokaciji i otkazali im smještaj. Srećom, Egea Zagreb pronašla je odgovarajuću lokaciju, budući da bi se u protivnom sve moralo otkazati – kakva bi to šteta bila! Na svu sreću, pronašli su ovo mjesto. U glavnoj zgradi nalazio se velika blagovaonica/party room, kao i kuhinja. Svi komplimenti našim kuharima koji su nam svakoga dana servirali izvrsnu hranu. Neuobičajeno komunikacijsko područje zvano ‘Bar kod 2 lipe’ upotpunilo je ugodnu atmosferu. Živjeli! S obzirom na razmještaj mjesta za spavanje (soba s 15 ljudi i ‘livada za spavanje’ od 25 ljudi), može se
40
Prijevod: Ana Popović reći da smo se ispunili egea-moto ‘While Europe is getting bigger, Egea is coming closer’. Ipak, natjecanje u hrkanju iz sobe sa 25 ljudi nije nešto što će mi previše nedostajati. Čepići za uši ponekad su najkorisnija stvar koju možete ponijeti na Egea događanja! Što još spomenuti? Ah da, incident sa nestankom struje druge večeri: zbog jakog snijega slaba grana manje više snažnog drveta pala je na žicu dalekovoda i doslovce nas odsjekla od modernog života. I tako je večer bila ugodna (večera uz svijeće) i mirna (bez muzike sa CD-a). Prilično je smiješno da je ‘mlađa generacija’ preferirala rani odlazak na spavanje (bar u Egea razmjerima) – oko 1 svi su otišli spavati, osim tri dino-egeanca (palac gore za staru generaciju!) Život u Daruvaru – program Nove godine Obično se program Novogodišnjeg tuluma sastoji od tuluma... i Nove godine (no dobro, i oporavljanja i ponovnog pijenja). No na hrvatskoj Novoj godini osjećali smo se kao da smo na jednom od kongresa. Nije se samo zvao ‘Novogodišnji seminar’ – on je to doista i bio! Zagrebačka ekipa pripremila nam je savršen kulturni i geografski program (o detaljima dalje u tekstu). Prvo smo dobili paket dobrodošlice sa programom, brošurama i majicom Seminara. Čak je i jedno crveno ‘Zagreb’ srce bilo u vrećici. Tjednima nakon Nove godine čula sam da je kulinarska ekipa davala dodatne
količine hrane svima koji su nosili to srce oko vrata – je li to istina? Nevjerojatno!!! (kao što vidite, ja ga nisam nosila oko vrata) Ovo se sve odvijalo u samo četiri dana: Radionice – inače dio kongresa i seminara, bile su nova točka programa Nove godine. U nekoliko malih radionica naučili smo puno o hrvatskoj tradiciji, muzici, kuhali smo fiš-paprikaš i naučili buj-bujbuj pjesmu (Spavaj mali Božiću!) Prezentacije entiteta – upoznavanje drugih zemalja. Varirale su između božićnih običaja u Poljskoj, raznolikosti bicikala u Amsterdamu, Nijemaca koji su se pobrinuli za prozore igrajući nogomet iz sjedećeg položaja, mnoštva pjesama, igara i ... tipične hrane i alkohola kroz koje smo okusili Europu Grudanje – trebam li objašnjavati što se događa kad ima dovoljno snijega za 35 geografa – djece, koja se žele igrati? Zato neću ići u detalje. Ekskurzije U samom Daruvaru imali smo razgled grada, i pri posjetu staroj školskoj zgradi moglo se lako odrediti grupu: fizička geografija ili socijalna geografija? ‘Socijalci’ su razgledavali impresivnu staru zgradu, a ‘fizikalci’ su zadivljeno buljili u fenomenalno staro stablo ispred zgrade. Prvo smo izmjerili stablo (oko 7 metara) a tek onda ušli u zgradu. Zadnji dan 2005. godine uspinjali smo se dugim, dugim putem do Petrovog vrha kroz snježni pejzaž,
sunce je sjalo i bilo je odlično. Prije toga posjetili smo vinograd i kušali vino uz tradicionalnu pogaču. Ohrabreni dobrom hranom i pićem naši dragi prijatelji iz Nizozemske (djeca odrasla gotovo bez snijega u svojoj državi) započeli su novo grudanje u dvorištu podruma. Svi smo bili uključeni... i svi smo preživjeli. Prvoga dana Nove godine otišli smo u toplice u Daruvaru. Čuli smo o razlozima zbog kojih na ovom području Hrvatske ima toplica i onda vidjeli toplice iznutra. Vrlo opuštajuće – upravo ono što smo trebali prvoga dana Nove godine. Posebni događaj bila je baletna točka Egee Zagreb u vodi – na žalost, foto-dokazi o tome ne postoje. Upoznavanje grada Varaždina bila je jedna od točaka našeg razgleda sjevera Hrvatske. Uspeli smo se na obrambene zidove Starog grada i čuli puno o njemu i povijesti Varaždina. Kasnije smo se podijelili u grupe da istražimo i kartiramo infrastrukturu kafića i barova u Varaždinu! ;) Dvorac Trakošćan – atmosfera u starim dvorcima uvijek je posebna. Također, otkrili smo kako je izgledao život stoljećima prije. Uspoređivanje slika i portreta starih plemića sa geografima iz naših redova bilo je itekako zabavno! Razgled Zagreba – nevjerojatno je koliko činjenica možete smjestiti u 2 sata razgleda grada. Stari grad, Katedrala, Sveučilište, svjetiljke iz Caesar’s Palace iz Las Vegasa i opasne četke koje izlijeću iz topova... u kakvom nevjerojatnom gradu živite! Tulum – vjerovali ili ne, svake večeri nakon napornog kongresnog dana i upoznavanja hrvatskog pejzaža, načina života i tradicija – imali smo tulum. Ljudi su bili
odlično raspoloženi za tulume, osobito na 31.12. kada smo slavili Novu godinu svakih sat vremena od 15 sati nadalje: Sretna Nova godina! Život u Daruvaru 2 – ljudi Opet se toliko različitih država skupilo pod istim krovom! Tipično za Egea aktivnosti, iz gotovo svake države Europe bilo je sudionika koji su došli u Daruvar. Iz Rusije, Ukrajine, Litve i Poljske. Iz Nizozemske, Belgije, Njemačke i Austrije. Također, predstavnici iz Slovenije, Albanije, Srbije i Makedonije bili su ovdje. Prava multikulturalna proslava Nove godine! Organizatori iz Zagreba napravili su fantastičan posao. I nije to potvrdio samo pljesak na ceremoniji zatvaranja! Također, kako se Egeanci pokušavaju susresti gdje god je to moguće, imali smo posebne goste iz Beograda i Kopera koji su stigli dan prije nego smo otišli iz Daruvara. Bilo je smiješno susresti se s njima. Što se još dogodilo??? OVO... ostaje neotkrivena tajna u
pamćenju sudionika. Znatiželjni? Možda bi se trebali uključiti u neko Egea događanje i otkriti sami, upoznati Europu. Vidimo se negdje u Europi! Zahvale Osim zahvala svima koji su došli i učinili ovaj tjedan jedinstvenim i posebnim, i organizatorima kojima od srca HVALA, obavili ste velik posao, istakla bih nekoliko ljudi: Osobno bih zahvalila mojem voditelju radionice i najboljem vodiču po Zagrebu Marinu, te mojoj suputnici do Daruvara, Nini Puno hvala (iako neki od njih neće ovo pročitati) Aloisu Humeru, Anouk Adang, Karolini Czekaj i Filipu Vujasinoviću za uspješno i smiješno ponovno okupljanje ICEra (natjecateljska ekipa s Alps Seminara u lipnju 2005.) I veliko hvala Ani Popović i njenoj obitelji za smještaj Muenster-Monsters nakon Nove godine
Sretna nova godina! 41
Moskva - EGEA kongres istočne regije 26.2.-2.3.2006. Ana Popović Ako ćemo iskreno, nisam baš bila sigurna hoću li uopće otići na kongres Istočne regije koji se trebao održati u Rusiji, zemlji koju sam željela posjetiti još u srednjoj školi kad nam je o njoj pričala profesorica ruskog.Ipak, kad sam primljena na kongres i našla dosta jeftinu avionsku kartu do Rige, čak ni činjenica da bi na put trebala krenuti sama nije me mogla spriječiti da kupim kartu i potvrdim svoj dolazak u Rusiju. Itinerar: Ljubljana – Berlin – Riga – nekoliko dana za izgubiti u Latviji prije puta na kongres – Moskva – nekoliko dana za izgubiti u Rusiji i/ili Latviji prije leta za Berlin – Berlin – Ljubljana – Zagreb. Sad je trebalo isplanirati kako provesti onih nekoliko dana u Latviji prije kongresa - hoću li ih provesti u Rigi ili upoznati još neki dio Latvije? Izbor je pao na Liepaju, odnosno moj prst je pao na kartu točno na tom mjestu (da, odabrala sam kuda ću ići ovako banalnom, negeografskom metodom), a pretraživanje internet stranica samo je učvrstilo moju odluku da odem upravo u taj grad. Vrijeme kongresa sve se više približavalo, a nova olakotna okolnost bila je da sam na svojem putu dobila i supu/ atnika – poštovani gospodin glavni urednik također je dobio mjesto na kongresu i odlučio mi se pridružiti u još jednoj geografskoj poslastici! Idemo na istok! To rano jutro u vlaku za Ljubljanu bilo je prerano za bilo što drugo osim spavanja te smo nas dvoje počeli komunicirati tek kad smo stigli na ljubljanski željeznički kolodvor. Kratak let i evo nas u Berlinu – našoj prvoj postaji pre-
42
ma istoku i gradu kojim je granica istoka i zapada prolazila u svojem najvidljivijem obliku. U centru grada dočekao nas je naš domaćin Roman, kolega geograf koji je prije koju godinu sudjelovao na razmjeni Zagreba i Berlina i, očito, Zagreb mu je ostao u tako lijepom sjećanju da je odlučio ugostiti dvoje Zagrepčana. Nakon
ne baš poštenu (s obzirom na moje igračko umijeće) utakmicu Hrvatska – Njemačka. Ostatak večeri zabavljali smo se zafrkavajući Danca koji se našao u našem društvu, a pao je dogovor da mu se sutradan pridružimo u razgledu grada u koji ga vodi njegov domaćin. U tome razgledu grada naš vodič Martin nas je proveo granicom istoka i
Crkva Vasilija Blaženog što smo ostavili torbe u njegovom uredu, krenuli smo u samostalno otkrivanje Berlina, koje se pretvorilo u smrzavanje u redu kako bi se popeli na kupolu Reichstaga. Berlin nas je dočekao sumoran i siv, i moj prvi dojam bio je da ovako neprivlačan grad već dugo nisam vidjela. Zato se uglavnom ne oslanjam na svoj prvi dojam! Večer smo proveli u društvu članova EGEA-e Berlin uz stolni nogomet i pivo, te su čak i mene prisilili na
zapada, pokazao nam ostatke zida skrivene očima turista, i objasnio nam kako je grad funkcionirao podijeljeno, te smo našli vremena i za posjet kući na Checkpoint Charlie-u. Izuzetno nas se dojmio spomenik holokaustu u blizini Reichstaga. Nakon razgleda i upoznavanja Berlina i njegove povijesti više mi se nije činio neprivlačan nego, dapače, vrlo zanimljiv. Naš boravak u Berlinu bio je odlična uvertira našim novim destinaci-
jama – kratak let i evo nas u Rigi. A od Rige smo odmah produžili za Liepaju. No, zašto baš Liepaja, osim što je meni pao prst na kartu na tom mjestu? Liepaja je treći grad po veličini u Latviji, a izuzetno je zanimljiv za našu ‘Istočnu turu’ kao bivša sovjetska pomorska baza i grad koji danas ima više od 30% ruske populacije. U prošlosti je grad bio okupiran od strane Nijemaca pa od strane Rusa, a danas se ubrzano razvija iz vojnog grada zatvorenog za okolicu u moderan lučki grad koji svojim vezama i posebnim ekonomskim zonama jednostavno mami investitore. Nama je u planu bilo posjetiti Muzej ruske okupacije i sovjetski zatvor u naselju Karosta, danas preuređen u vrlo specifičan hostel, te razgledati centar grada. Stigavši na stanicu nazvali smo vlasnika hostela koji je došao po nas svojim kombijem kao iz «Ludih 70-tih». U hostelu se upravo održavala filmska radionica za tinejdžere pa smo bili okruženi vješalima, krvavim natpisima na ogledalima i morali paziti da nam svaki čas ne doleti neka sjekira u glavu. Barem nam nije moglo biti dosadno! Ono po čemu ćemo pamtiti boravak u Liepaji definitivno su: posjet vrlo živoj Petrovoj tržnici i kupovina jantara na malom, improviziranom štandu, posjet protestantskoj i katoličkoj crkvi koje su jedna od druge udaljene svega nekoliko metara, kuća Petra Velikog odnosno hotel u kojem je odsjeo dotični ruski car, zamrznuti Baltik, noćno pecanje u ledu na koje smo slučajno naletjeli, a oduševilo nas je toliko da sam ih ja vjerojatno izludila svojim bljeskanjem fotoaparatom (zamislite rijeku malih svjetla kojim si svaki ribič osvjetljuje rupu u ledu!), prva latvijska rock kafejnica (neka varijanta Hard rocka na latvijski način, na tri kata, sa dobrom muzikom i niskim cijenama pića), posjet Muzeju ruske okupac-
ije u kojem su nam (jer ne pričaju engleski) na ruskom jeziku pričali o strahotama koje su Rusi radili
Korolev Space Center njihovom narodu, posjet prelijepoj pravoslavnoj pomorskoj katedrali odmah do našeg hostela (koja je u vrijeme okupacije bila prvo sportska dvorana pa kino), a definitivno najupečatljiviji bio je posjet sovjetskom zatvoru u Karosti koji danas snalažljivi Latvijci koriste za turističke svrhe, odnosno turisti im plaćaju kako bi bili dio reality showa u kojem ih se tretira kao zatvorenike, spavaju u hladnim ćelijama, peru se isključivo hladnom vodom, tu i tamo (ovisno o volji stražara) dobiju batine, dio vremena smješteni su u samicu u kojoj ne smiju stajati, sjediti, ležati, već samo hodati cijelo vrijeme po tom skučenom prostoru. Ono što nas je zapanjilo je priča da su zidovi zatvora prvo bili plave boje, ali je iz Rusije stigla naredba da ih se oboji u crno jer su ovako previše veseli! Zatvor funkcionira kao hostel, odnosno možete platiti nekih 5 lata (oko 55 kuna) i prespavati tamo, ali morate biti spremni na spavanje na daskama bez grijanja, a i odreći se tuširanja dok ste tamo smješteni. Sve u svemu, Liepaja se pokazala kao pun pogodak i mi smo zadovoljni otišli dalje prema Rigi! U Rigi su nas dočekali Ilse, kolegica koja ovdje studira, i naši suputnici do Moskve – Kai, Markus, Nora, David i Irma. Iako smo Rigu razgledali već prošle godine u sklopu naše Baltik ture,
opet smo prošvrljali centrom i uvjerili se još jednom u ljepotu grada. A neki su dobili i lekciju o trenutačnoj valuti u Latviji. Kratka crtica koja se uklapa u našu turu ‘idemo na Istok’ – spomenik neovisnosti Latvije koji se nalazi u centru grada za vrijeme ruske okupacije nazivao se putničkom agencijom jer su oni koji su ostavljali cvijeće u podnožju dobivali jednosmjernu kartu za Sibir. Nakon razgleda brzo smo skupili svoje stvari i uhvatili vlak koji će nas konačno odvesti na pravi istok. Stigavši u Moskvu prvo smo doživjeli ledeni šok, a onda se počeli navikavati na hladnoću koje se nećemo riješiti dok ne izađemo iz Rusije. Naša nova poznanica uputila nas je kako doći do stanice na kojoj su nas čekali organizatori, i tako je naša kongresna avantura mogla početi! Bilo je lijepo doći na mjesto održavanja kongresa i vidjeti ostatak zagrebačke družine, a i neke stare poznanike sa prijašnjih kongresa i razmjena. Po smještanju u sobe imali smo neslužbeno otvaranje kongresa, noćnu ekskurziju u Moskvu nazvanu ‘Lights of Moscow’ i tulum dobrodošlice, a već drugi dan krenuli smo sa službenim otvaranjem kongresa i predavanjima profesora sa Lomonosova. Neka bolja, neka lošija, trudili smo se pratiti sva predavanja, iako se neki najavljeni predavači nisu ni pojavili. Počeli smo s radionicama, kojih je bilo ukupno pet: «Climate.ru», «Russia and the EU: together or apart?» , «Enigma of Russian soul», «Problems of Megalopolis Life», «Russian Aviation-and-Space Industry. Quest for Survival and Success». Moja radionica bila je klimatološka, ujedno i jedina s fizičko-geografskom tematikom. Moja voditeljica radionice bila je odlično pripremljena, a svatko od nas trebao se pripremiti za radionicu pisanjem
43
sažetka o nekoj temi vezano za klimatologiju. Odmah po upoznavanju bacili smo se na diskusiju o klimatskim promjenama i kako
Lomonosov (geografija od 17. do 21. kata!) će se klimatske promjene odraziti na čovječanstvo. Kako je ovo osjetljiva tema, diskusije su se znale pokazati vrlo burnima. Uz diskusiju, svaka država prezentirala je ekološke probleme svoje zemlje za što se nismo morali pripremiti prije nego ukratko uz kartu ispričati što znamo o njima. Osim boravka u hostelu, otišli smo i na kratku ekskurziju u okolicu hostela gdje smo naučili kako napraviti i čitati snježni profil, odnosno kako se po kristalnoj strukturi snijega mogu pratiti promjene temperature unazad par mjeseci. Što se ostalih radionica tiče, najbolje su definitivno prošli sudionici radionice o svemirskoj industriji koji su imali brojne stručne suradnike u radionici i ekskurziju u Koroljev svemirski centar. Radionica o odnosu Rusije i EU ostala je zapamćena po tome što su svi u radionici imali sličan stav o odnosu Rusije prema članstvu bivših republika SSSR-a u EU, osim voditelja radionice. Maja i Miro proučavali su rusku kulturu u radionici «Enigma of Russian soul», a Ana i Una su obilazile stanice moskovskog metroa vezano uz radionicu o megalopolisima. Večer prezentacije entiteta potrajala je dugo u noć jer su se morale predstaviti sve prisutne države, a
44
bilo je puno država i svakakvih prezentacija. Naša je bila premijerno prikazivanje Powerpoint prezentacije koja će se kasnije koristiti na gotovo svakom kongresu koji su Zagrepčani posjetili. Toliko o originalnosti! Nakon svih tih prezentacija i isprobavanja nacionalnih jela i pića, pametne EGEA glave sjetile su se raditi snježne anđele te se malo naguravati po snijegu, što nije dobro završilo za jednu usnicu. Ekskurzija u Sergijev Posad poznat po manastiru koji je ustanovio Sv. Sergij, a oko kojeg je kasnije izrastao cijeli grad koji se danas naziva i «ruskim Vatikanom» ostat će u sjećanju po tome što smo istjerani iz manastira jer su nam organizatorice ispričale rečenicu-dvije o manastiru što se, ako niste službeni turistički vodič, ne smije raditi i zbog toga su vas dežurni tamo spremni i fizički napasti! Stoga se nismo zadržavali previše tamo već smo odlučili vratiti se natrag u hostel. A tamo nas je čekala proslava Maslenice. E sad, što je Maslenica? Zamislite rusku varijantu fašnika, samo sa palačinkama umjesto krafni, i sa puno maštovitijim igrama i dobit ćete jedino razdoblje u godini
Ermitaž kada čak i Rusi polude. Mi smo ju proslavili paleći «staru babu Maslenicu» i utrkama po snijegu u kojima je pobijedila ekipa «Balkan express», a na vama je da pogodite iz kojih su država bili sudionici. Nastavili smo sa ruskim tulumom do idućeg dana kad smo nastavili s
radom po radionicama – opet diskusije i osmišljavanje prezentacije koju ćemo sutradan prezentirati na njihovom sveučilištu. Navečer je održan i DC, te zadnji tulum prije polaska. I ujutro kretanje za Moskvu, odnosno Lomonosov gdje smo predstavili svoj rad u radionicama, preuzeli diplome o sudjelovanju i pozdravili se sa organizatorima i sudionicima. Dalje svaki na svoju stranu. Mi smo ostali u Moskvi kod naše nove poznanice iz vlaka koja je članica folklornog društva pa nas je vodila po proslavama Maslenice, a tijekom dana smo razgledali grad. Moskva nas je iznenadila svojom veličinom i socijalističkom arhitekturom (mi smo živjeli u neboderu od nekih, neću pretjerivati, tridesetak katova). Jako je impresivan moskovski metro koji smo bezuspješno pokušavali savladati za vrijeme našeg boravka tamo. Posebno nam je drago bilo vidjeti da je na jednoj od lijepih oslikanih stanica i slika geografa (barem su negdje geografi važni!). Razgledali smo centar grada (a baš onda su morali obnavljati Boljšoj teatr pa ga nismo mogli vidjeti), posjetili Kremlj (gdje ne smijete ući s torbom, a čuvanje ruksaka će vam naplatiti), hram Krista Spasitelja i Lenjinov mauzolej, prisustvovali proslavi Maslenice na više mjesta po gradu pri čemu smo imali priliku vidjeti najrazličitija natjecanja i tradicionalnu masleničku tučnjavu polugolih muškaraca (običaji su zanimljiva stvar!) i zaključili da nam je Moskva prevelika pa smo odlučili skoknuti do St. Petersburga. U vlaku smo pozaspali svi troje (na putu nas je pratila i Nora, naša suputnica još od Rige) pa smo se jednostavno drugo jutro probudili u novom milijunskom gradu. Kolege sa fakulteta u St. Petersburgu osigurali su za sve sudionike kongresa besplatan smještaj u studentskom domu, i mi smo nakon kraćeg odmora krenuli u šetnju
gradom. Idući dan šetnja je nastavljena, razgledali smo centar grada i uživali u gradu toliko različitom od Moskve – gradu koji je građen da bi bio lijep.Jedan dan rezervirali smo za impozantni Ermitaž u koji je ulaz besplatan svim studentima, da bi na kraju dana zaključili da vjerojatno ne bi bio dovoljan ni čitav tjedan da bi ga razgledali kako treba. Naše vize za Rusiju uskoro su isticale pa je bilo vrijeme da se vratimo natrag u Rigu. Noćni bus polako je vozio, a mi smo opet pozaspali do trenutka kad smo prelazili granicu, a to je značilo izaći iz autobusa, uzeti svu svoju prtljagu
sa sobom i odnijeti je na pregled «ljubaznim» službenicima da ne bi slučajno nešto prokrijumčarili. Sve to u 2 u noći (eh, da je bar temperatura bila oko 2, bilo ispod ili iznad nule). Došavši u Rigu jedva smo čekali da uletimo u hostel i malo odspavamo, a nakon toga iskoristili smo vrijeme za posjet ogromnoj tržnici koja nas je već na početku putovanja osvojila, a na kojoj smo pokupovali neke tekuće i jestive suvenire. Uskoro je došlo vrijeme za let do Berlina gdje smo proveli još dvije noći, susreli i neke dinosaure EGEA-e Zagreb, utvrdili gradivo razgledajući sve što nismo
stigli prije Rusije ili nešto što smo stigli, a htjeli smo vidjeti opet, i već je bilo vrijeme za hvatanje aviona za Zagreb! A zaželjeli smo se Zagreba, naročito nakon svih tih velikih gradova na putu. Nakon što smo sletjeli u Ljubljanu nismo mogli dočekati da opet stanemo na zagrebačko tlo, a tih nešto više od dva sata činili su nam se kao vječnost. I konačno smo stigli, a u Zagrebu sunce! Tako je završila i naša trotjedna avantura po istoku, bilo je lijepo, itekako poučno, ...al samo jedna je, shvaćaš, varoš u koju se vraćaš...
EGEA Euromediteranski regionalni kongres, Slovenija, 24. – 28. 4. 2006. Andrea Belošević I ovog proljeća došlo je vrijeme EGEA regionalnih kongresa. Za moj prvi regionalni kongres odabrala sam Euromediteranski, koji se ovog puta održao u Sloveniji, u Pohorskoj regiji. Pohorje je planinska zaravan na sjeveru Slovenije, koja se prostire između rijeke Drave, Dravskog polja i rijeke Mislinje. Najviši vrh je Črni vrh visok 1543 m. Obiluje prostranim šumama, močvarama, gudurama i slapovima. Danas je poznato skijalište, a najvažniji događaj je natjecanje u alpskom skijanju za žene – «Zlatna lisica». Na kongres sam odlučila putovati vlakom, u društvu naših kolegica iz Finske. Ostali sudionici iz Zagreba htjeli su posjetiti Koper, pa su krenuli nekoliko dana ranije. Nakon kratkog i ugodnog puta
stigli smo do Gorenja pri Zrečah, mjesta održavanja kongresa, koje je 2002. proglašeno najljepšim planinskim selom. Tamo su nam dobrodošlicu poželjeli organizatori obučeni u narodne nošnje, nudeći tradicionalne slovenske specijalitete. Te večeri kongres je službeno otvoren, a zatim je uslijedio welcome party. Tema kongresa bila je: «Challenging Europe – facing ideas, finding solutions», na kojem je bilo 73 sudionika iz 16 europskih država i 21 sveučilišta. Iz Zagreba nas je na kraju sudjelovalo sedmero – Petra Radeljak, Jasmina Azenić, Filip Vujasinović, Martina Macolić, Eva Noack, Hrvoje Grujić i moja malenkost. Sudionici su mogli birati između 5 radionica: 1. Flood areas: sharing our
Dobrodošlica na Pohorju
space with «living nature» 2. Political geography: Hungarian minority as a good example of dealing the issue of minority protection 3. Agriculture as a means of preserving the countryside? 4. Sustainable developement and conflicts of interests in protected areas 5. From tourist potential to wide-spread tourism offer Jasmina i ja odabrale smo zadnju
45
Turizam radionica ponuđenu radionicu pod vodstvom Staše Gams. Voditelji svih radionica bili su Slovenci, koji su dobro poznavali prostor, tako da je kvaliteta bila na nivou. Drugi dan uslijedila je ekskurzija naše radionice kako bismo upoznali prirodne i kulturne resurse koji su važni za razvoj turizma na Pohorju. Naša prva postaja bio je Olimpijski i skijaški centar Rogla, gdje su se sudionici radionice međusobno upoznali i saznali što će se sve točno raditi u radionici, te nam je predstavljena raznolika turistička ponuda Rogle. Nakon toga upoznali smo se s turističkom ponudom farme jelena Arbajter, mora se priznati da je stvarno originalna. Slijedeće što smo posjetili bilo je selo Skomarje, poznato po Skomarskoj hiši – kulturnom spomeniku koji prikazuje način života prijašnjih generacija. Tu večer uslijedila je mnogima najzanimljivija i najdraža prezentacija država, gdje su se sudionici pokušali predstaviti na sve moguće i nemoguće načine. Naša prezentacija bila je poprilično zanimljiva. Kako je to izgledalo ne bih radije kazala, samo ću reći da nam je moto bio: «Kaj nam pak moreju!», pa si vi sad mislite! Slijedeći dan svatko iz moje radionice predstavio je turističku ponudu svoje zemlje, odnosno određenog područja. Moj izbor pao je na svjetski poznat Dubrovnik čije su slike, kao i obično, izazvale divljenje. Navečer se održao regionalni sastanak koji se
46
dosta odužio. No, nakon toga sve nas je razveselila slovenska večer. Svirači harmonike u kombinaciji s kulturno – umjetničkim društvima vrlo su brzo podigli atmosferu, a mnogi sudionici okušali su se u plesanju polke. Da je tradicionalnih jela i pića bilo u izobilju ne treba posebno ni napominjati! Predzadnji dan kongresa bio je rezerviran za zajedničku ekskurziju. Voditelj je bio Rok Godec, također glavni u podizanju atmosfere u busu tog kišnog jutra. Prvo smo posjetili Muzej ugljenokopa Slovenije u Velenju. Oboružali smo se kacigama i zaštitnim odijelima, a zatim se rudničkim dizalom spustili 180 metara ispod površine zemlje. Tamo smo imali priliku upoznati se s rudarskim načinom života i pogledati izložbu ugljenokopa od prvih nalazišta do svjetski poznate velenjske metode otkopa. Sve u svemu – vrlo impresivno! Nakon toga, put nas je odveo u Maribor, centar Štajerske i drugi grad po veličini u Sloveniji. Isto tako je i ekonomski, kulturni, znanstveni i turistički centar sjeveroistočnog dijela Slovenije. Tamo smo, između ostalog, vidjeli i najstariju vinovu lozu u Europi, stara je preko 400 godina. Za kraj naše ekskurzije uputili smo se u vinski podrum «Zlatni grič» u Slovenskim Konjicama gdje smo
Slovenska večer
kušali regionalna vina. Dobro raspoloženi vratili smo se natrag u Gorenje pri Zrečah. Navečer je održana prezentacija radionica. Običaj je da svaka radionica na što zanimljiviji i originalniji način predstavi rezultate do kojih je došla tijekom proteklih dana. Naša radionica predstavila je svoje rezultate, odnosno ideje za što raznovrsniji turizam Pohorja, pomoću pjesme koju smo sastavili posebno za tu prigodu. U pjesmi su falile neke riječi koje su sudionici ostalih radionica morali otkriti, a mi smo im u tome pomagali pantomimom. Na kraju je uslijedio zadnji tulum na ovom kongresu, ali baš zato i najduži i najzanimljiviji. Trebalo bi spomenuti da je tijekom kongresa izlazio i «Daily Geographer» u kojem ste mogli pročitati novosti i tračeve – gdje, tko, kada, zašto i s kim! Posljednji dan organizatori su službeno zatvorili kongres i podijelili svim sudionicima diplome o sudjelovanju. Došlo je vrijeme za opraštanje jednih od drugih i polazak prema svojim domovima. Na kraju, organizatorima samo pohvale, kongres je stvarno bio fenomenalno organiziran - od smještaja i prehrane preko radionica do tuluma. Nadamo se da će i ubuduće kongresi biti tako kvalitetni!
U HRVATSKOJ PRIJESTOLNICI Što? Tradicionalna vikend razmjena sa Egeom Zagreb Tko? Egea Ljubljana: Ana, Barbara, Jožica, Lucija, Sabina, Špela i Egea Zagreb: Ana K., Ana P., Emanuel, Miroslav, Tamara, Tomislav Lucija Lapuh Grupa „nadobudnih“ geografkinja je jedva dočekala dan odlaska u susjednu prijestolnicu… Opremljene ruksacima zauzele smo kupe u vlaku, koji nas je doveo na Glavni zagrebački kolodvor. Naši domaćini su nas srdačno dočekali i poželjeli nam dobrodošlicu. Iznenadila nas je činjenica da je četvero naših domaćina baš iz Zagreba ( među nama nema ni jedne „Ljubljančanke“). Upoznali smo još neke članove Egee Zagreb te smo se poprilično nasmijali našoj razigranosti uzrokovanoj šarenim čepovima. Kratkoj vožnji do Ljubljane prethodio je naporan tjedan te smo ubrzo krenuli u „zemlju snova“… Probudili smo se u sunčanom jutru. Vožnja tramvajem nas je odvela u vremena kada je još po Ljubljani vozio tramvaj. Slijedila je šetnja po parku prirode
Medvednica,gdje smo se upoznali s geološkim značajkama područja., poviješću i vegetacijom. Nakon ručka u studentskom centru posjetili smo Geografski odsjek. Miroslav, koji je i turistički vodič, nas je vodio po centru grada i podijelio s nama mnogo zanimljivih povijesnih i kulturnih činjenica. Uspinjačom smo došli i do starog dijela grada. Uz zvuke gitare u pozadini smo uživali u pogledu. Kažu da noć ima svoju moć- htjele smo vidjeti i Zagreb noću. Uz Savu se nalaze stari brodovi preuređeni u barove. U jednu takvu drvenu konstrukciju smo se i mi uputili. Subotnje jutro je bilo idealno za ponovnu šetnju zagrebačkim ulicama ( parlament, tržnica...). nakon toga smo se autobusom uputili u okolicu Zagreba i nakon nešto više od sat vremena hodanja
stigli do planinarskog doma Lipa. Od srca smo se nasmijali kombinaciji hrvatskog i slovenskog jezika : skupo mi je da si trudna ( na slovenskom trudna znači umorna). Pridružilo nam se je još nekoliko geografa, koji su pridonijeli dobrom raspoloženju te bili ozbiljna konkurencija u već tradicionalnom geografskom natjecanju. Zdrav duh u zdravom tijelu- uništavanje tekućine, kao što piše na diplomi. S vrha tornja nam se pružao predivan pogled na osvijetljen Zagreb. Sutradan su se dečki uhvatili posla i pripremili roštilj. No vrijeme brzo prolazi... Tek što smo se navikli na razmišljanje na oba jezika, došlo je vrijeme da se pozdravimo s hrvatskim kolegma. Veselimo se
ponovnom susretu, no ovaj puta kod nas u Ljubljani.
“Paklena’’ Paklenica Maja Vuković & Katarina Bulešić Područje je proglašeno nacionalnim parkom još davne 1949. godine. Fenomeni NP Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti parka. U gotovo nepošumljenom južnom dijelu Velebita u Paklenici se javlja izrazito bogatstvo šumskih za-
jednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora po čijoj je smoli (paklini) koja se iz njih u prošlosti vadila Paklenica i dobila ime. Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji, a ujedno i najimpresivniji su kanjoni Velike i Male Paklenice koji se
usjecaju duboko u utrobu Velebita. To je prostor neobičnog dodira mora i planine. NP Paklenica zauzima površinu od 96 km2. Najviši vrhovi su Vaganski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m). Paklenicu godišnje posjeti preko 100 000 posje-
47
titelja, a najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeće do jeseni može vidjeti na stijenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stijeni Anića kuku (712 m/nv). Tako smo Paklenicu posjetili i mi pod organizacijskim vodstvom našeg (bivšeg) kolege Emanuela. Trebalo bi napomenuti da smo Paklenicu posjetili početkom travnja, po nama u najljepše doba godine. Bilo je rano jutro kada smo krenuli iz Zagreba i vrijeme je bilo jako hladno i maglovito. Katarina i ja smo se pribojavale da ne počne kiša koja bi nam uništila dan. Ekipa je bila mala, ali vesela. Bus je bio krcat. Nama geografima društvo su pravili i studenti sa Biološkog odsjeka PMF-a. Totalno otkačena ekipica. Neki su se opskrbili litrama kave i čaja pa se to već pri polasku sve popilo. Imali smo tone sendviča, kobasice i kulena, voća, a neki su imali svoj ‘’Launch’’ paket (Monika). Kako je jutro dalje odmicalo, a i naši kilometri, vrijeme je bilo sve sunčanije i toplije. Nakon poduže vožnje stigli smo do mosta Maslenica i otud se zaputili prema Starigrad – Paklenici. U NP Paklenica stigli smo oko 11 h. Tamo nas je dočekala ekipa studenata geografije iz Zadra sa svojim profesorom kojemu ne znamo ime (Dražen Perica, op. uredništva) koji nam je bio vodič. Na svu sreću nije bilo bure, iako su nam rekli da će puhati i da se dobro obučemo. Previše odjeće nizašto. Već na samom ulazu u NP Paklenica bili smo zapanjeni predivnom prirodom oko sebe (ali i redom za WC koji se odjednom stvorio
48
- previše čaja i kave!!). Od glavnog ulaza krenuli smo kanjonom Velika Paklenica prema PD Paklenica. Potok Velika Paklenica koji teče kanjonom svake godine produbljuje kanjon. Uz potok su se cijelim putom nalazili mnogi mlinovi koji su se nekada koristili za brašno. Danas se ti mlinovi obnavljaju prvenstveno za turističke svrhe. Glavna atrakcija bila nam je nekolicina alpinista koji su se penjali na obližnjim stijenama. Samo najodvažniji, ali i najiskusniji su se penjali na Anića kuk. Prvo stajalište nam je bila Lugarnica. Ondje smo se malo okrijepili i pošli dalje. Vrijeme je bilo savršeno. Iako je uspon bio naporan, svi smo bili super volje i jako smo se dobro zabavljali. Neki su se već nakon par metara tužili na bolove u nogama. Pošto je uz nas išla i grupica penzionera i bakica u štiklama (ali stvarno!) nismo dali da nas živahni starci prestignu pa smo ubrzo zaboravili na napor uspinjanja. Mnogo toga se putom moglo vidjeti. Osim prekrasne i čiste prirode koja se tek počela buditi, nailazili smo i na katakombe – bunkere koji su iskopani za vrijeme Ex Jugoslavije, kako bi se po potrebi ondje mogao skloniti državni vrh. Danas se ti bunkeri obnavljaju u galerije i konferencijske dvorane kojima će se služiti NP Paklenica za svoje potrebe. Paklenički vrhovi još su bili pod snijegom, a voda je bila jako hladna. Nakon dvosatnog uspona došli smo u planinarski dom Paklenica koji se nalazi na 480 m n.v. Tu smo se odmorili i ručali. Noge su nas polako počele boljeti, ali bilo je vrijedno upoznavanja te
čudesne prirode. Nakon predaha obišli smo susjedna sela Parići, Ramići i Sklopina. Na putu smo se susreli sa magarcem koji nam je ‘’pozirao’’ dok smo prolazili. Po povratku u planinarski dom smo se spremili i krenuli natrag. Silazak je bio zanimljiv jednako kao i uspon. Začudilo nas je to što ekipa nije odustajala niti je bila loše volje. Što smo bili umorniji to nas je više ‘‘pucala’’ neka euforija. Kad smo vidjele bus pomislile smo ‘’Konačno!!’’. Jedva smo čekale da se domognemo svojih mjesta i da se malo ‘’ispružimo’’. Kad smo se svi skupili krenuli smo natrag u Zagreb. Kako smo odlazili, tek smo onda počeli shvaćati što smo sve toga dana proživjeli. Bio je to zaista nezaboravan dan. Cijelo sam vrijeme mislila kako je šteta što i ostali s moje godine nisu vidjeli i doživjeli što i ja. Neopisiv osjećaj koji me je ispunjavao još danima. Sklad velikih stijena, bistrog potoka i zelenila. Sve je nekako bilo tiho, a opet glasno od cvrkuta ptica i žubora vode. Paklenica je idealno mjesto za izlet i svakako bih preporučila da se ode na više dana jer je toliko toga za vidjeti. Tek kad prođeš dio puta shvatiš koliko smo mi ljudi mali, ali nažalost ne i beznačajni u tom velikom prirodnom kotaču. Osjetiš zadivljenost i strahopoštovanje prirodom koja te okružuje. Iako je dan bio naporan, ekipa se nije predala (osim par ‘’spavalica’’ koje su odmah zaspale) i cijelo vrijeme je pjevala. Naš vozač je hrabro trpio i nas i naše pjevanje sve do kraja puta. Jedno je sigurno: Katarina i ja se opet vraćamo!!!
EGEA Beč u posjeti EGEA-i Agram Alois Humer i Elisabeth Gruber Dogodilo se to u proljeće 2006. (od 28. travnja do 1. svibnja) kad je mala grupa studenata geografije iz Beča – točnije, oni koji su preživjeli kongres na Pohorju
putnika Filipa) u Zagreb i do mjesta dočeka. Patrick, Chip, Lole i Lisi tu su upoznali svoje domaćine tijekom vikenda koji slijedi: Anu, Anu, Petru, Thynu, Vlada, Mlada,
Hrvatska (Slovenija) prethodnog tjedna – stigla u Zagreb, u njemačkom jeziku poznat (u međuvremenu sve manje) kao Agram. Ne znajući što možemo očekivati (jer je sve iznenađenje!) putovali smo u prekrasan glavni grad Hrvatske gdje nam je upriličena nevjerojatna dobrodošlica članova EGEA-e Zagreb i, od prvog trenutka nadalje, EGEA Beč otkrila je svoju prvu ljubav među razmjenama. Sad nam se čini da je bilo sudbonosno za EGEA-u Beč da smo odlučili prvu razmjenu u povijesti svog entiteta organizirati upravo sa Zagrebom. No, možda bi bilo bolje da ovu ljubavnu priču ispričamo kronološkim redoslijedom: Nakon putovanja u malom automobilu i s previše ljudi u njemu, Bečani su bili sretni što su stigli (uz malu pomoć našeg dragog su-
Unu, Tomislava, Andreu i Marijetu. Zapravo je trebalo sudjelovati više Bečana, ali su se, na žalost, putem do Hrvatske – izgubili. Na mjestu dočeka dodijeljeni su nam naši domaćini i Patrick je bio sretnik koji je dobio smještaj u ženskom učeničkom domu – naravno, nije Lisi bila ljubomorna na njega. ;) Nakon osvježenja i večere kod domaćina bilo je vrijeme za tulum dobrodošlice. Stoga smo se svi našli u pivnici, no kako bi bili spremni za sutrašnji program koji je trebao početi ujutro i kako bi mogli više tulumariti slijedećih dana, odlučili smo se vratiti kući ranije. Svanulo je jutro u Zagrebu i bilo je vrijeme za predavanja i upoznavanje Geografskog odsjeka u Zagrebu i prostorije EGEA-e Za-
greb. Nakon što su nam Vladimir i Mladen dali fantastičan pregled svega što bi o Hrvatskoj trebali znati (osim geografskih podataka i ponešto o croissantima, kravati...), bili smo prilično iznenađeni što smo mogli poslušati predavanje na njemačkom gostujućeg profesora Reinharda Henkela iz Heidelberga koji nam je rekao neke vrlo interesantne činjenice o Hrvatskoj i EU, od pokušaja formiranja statističkih regija do geopolitičke situacije Hrvatske i njenih susjednih država. Krenuvši od zgrade Geografskog odsjeka, bili smo spremni upoznati grad. Prvo smo posjetili Prirodoslovni muzej, no prije toga imali smo ručak kao zagrebački studenti – u menzi. Vidjevši duge redove, veliku ponudu i niske cijene, opet smo zaključili da treba nešto promijeniti u menzi u Beču (gdje su cijene visoke, ponuda niska, ali barem nema redova...). U gradu smo imali i fantastično razgledavanje groblja na Mirogoju. Ne samo arhitektura (izgrađeno je prema planovima H. Bolle-a), već je i struktura groblja posebna. Ne postoji prostorno razdvajanje među religijama i nacionalnostima – nadgrobni spomenici sa hrvatskim, židovskim i njemačkim imenima izmiješani su posvuda. Na
Stari grad u Samoboru
49
povratku do središta grada posjetili smo novi kampus Prirodoslovno – matematičkog fakulteta na Horvatovcu. Nakon ovog geografski intenzivnog dana, došlo je i vrijeme za izlazak i upoznavanje noćnog života Zagreba... u baru ‘Krivi put’. Schnapps tamo ne može se opisati riječima!!! Idući dan, nedjelja, bio je prilično kišni dan, ali vrijedilo je prijeći rijeku Savu i posjetiti mali susjedni grad Samobor i njegov stari dvorac. Mala šetnja uzbrdo i razgled grada dali su nam dovoljno svježeg zraka da oživimo do povratka u Zagreb. Iduća točka programa bio je razgled Zagreba. Osim Patricka i Lole koji su sudjelovali na Novogodišnjem seminaru u Hrvatskoj, za nas je to bio prvi posjet ‘gradu bana
Jelačića’. Bili smo oduševljeni poznatom strukturom grada koja je dijelom i odraz naše zajedničke povijesti, iako je od tada prošlo puno vremena. Također, nismo prije čuli za Hermana Bolle-a koji je, bar nam se tako činilo, izgradio gotovo svaku drugu zgradu u Zagrebu. Iako smo svi uživali u nedjeljnom programu, bilo nam je drago kad smo navečer konačno stigli do Anine kuće, i to ne samo radi kiše, već smo jedva čekali da počne naš zadnji zajednički tulum. Zadnja večer ovog dijela razmjene čekala je na nas...ples, DC i zabranjene riječi bili su glavna obilježja oproštajnog tuluma. Za daljnja objašnjenja obratite se članovima EGEA-e Zagreb i EGEA-e Beč. 1. svibnja bilo je vrijeme da kažemo
Protiv kiše u Samoboru ‘Doviđenja!’ i ‘Auf Wiedersehen!’ do listopada 2006. kad se trebao održati i drugi dio, ali ne i zadnji dio naše razmjene. Planovi za treći dio već su počeli. Ali o tome pitajte članove EGEA-e Zagreb. S naše strane (Patrick, Chip, Lisi, Lole) veliko HVALA za odličan vikend koji smo proveli u Zagrebu, i nadamo se da će biti još prigoda za geografske razmjene u budućnosti.
Skopje u uzvratnom Zagreb
EGEA posjetu EGEA-i Zoran Petrov Bilo kako bilo, prošla je i ova razmjena sa Zagrepčanima, koja će ostati dugo u našem sjećanju i našim glavama, a nekome i u srcu.
Kremšnite u Samoboru
50
Ali da počnemo iz početka… Sve je počelo na Glavnom kolodvoru u Skopju , gdje su se počeli skupljati muškarci iz raznih di-
jelova Makedonije. Da, dobro sam napisao - MUŠKARCI i samo muškarci, jer cura nije bilo (možda je ovo prvi slučaj da u EGEA razmjeni sa jedne strane sudjeluju samo muškarci), ali to smo mi EGEA Skopje i mi pišemo povijest EGEA-e. Znači, počelo je sa željezničkoj stanici, 10 muškaraca, 10 piva (od po 1,5 l) i 10 istih želja da upoznamo Zagreb i vidimo stare prijatelje, jedan vlak sa 10 vagona i sve to u 10 sati uvečer. U vlaku je bilo pjesme, tračanja, osvježavanja pamćenja za razmjenu sa našim prijateljima iz Hrvatske i nitko nije primijetio da je
prošlo 10 sati u vlaku, i mi smo već bili u Beogradu. U Beogradu smo imali cijeli dan slobodno, prošetati, razmrdati noge od vlaka, vidjeti se sa prijateljima, i opet u 10 sati uvečer na vlak koji ide za Zagreb. Opet je bilo pjesme, tračanja i na kraju smo svi zaspali. Bilo je nekih malih problema tijekom putovanja, ali samo da nas podsjete da smo još na Balkanu (iako neki Hrvati kažu da Hrvatska nije na Balkanu). U Zagreb smo stigli u jutarnjim satima, negdje oko 6-6:30, ne sjećam se ali sigurno nije bilo 10, sjećam se da je bila kiša. Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu bilo je 10 naših dobrih “starih” prijatelja, koji su nas očekivali. I odmah prvi komentari: “Pa gdje si ti?”, “Jao vidi ga, nabacio si koju kilu!”, “Odavno se nismo vidjeli!”, “Što ne odgovaraš na moj mail?”… nakon to otišli smo da se malo odmorimo i aklimatiziramo na Zagreb. Kao što sam napisao u Zagrebu je padala kiša, na što su naši domaćini odgovorili: “Da, i nebo plače zbog vašeg dolaska!”, svakako da je ovo bila samo mala šala. Nakon kratkog odmora i kiša je prestala padati pa svi smo bili prepušteni svojim domaćinima u “osvajanju” Zagreba. A za Zagreb nemam što napisati, vi ga najbolje poznajete, ali ne bi bilo na odmet da mu dobacim neki kompliment. Bili smo fascinirani Jarunom, njegovom plažom, šetalištem gdje su bile ploče svih poznatih Hrvata, samim mjestom gdje je smješten i kako se uklapa u cijeli gradski ambijent. Ne bi mi bili muškarci da odmah nismo probali i vaša najbolja piva, Karlovačko, Ožujsko, ali da znate nije vam loše ni ono Pan pivo! Hrvati, svaka vam čast! Već sljedeći dan pokazalo se i sunce - nemamo bez razloga sunce na našoj zastavi, pa nismo zaboravili ni ovaj put ga ponijeti! Ovaj dan je prošao radno, ne zbog toga što smo
jako marljivi nego zbog toga što je bio 1. svibnja - praznik rada. Šalim se, ništa nismo radili osim što smo upoznavali Zagreb, njegovo “prljavo” kazalište, trg onome, trg ovome, sve onako postavljene u krug, sa puno zelenih površina i puno cvijeća. U prolazu smo vidjeli Državni arhiv i puno takvih sličnih zgrada izgrađenih u doba renesanse. Bilo je lijepo sve to vidjeti, fotografirati i dokumentirati za desktop-e naših kompjutera. A vidjeli smo i više od toga, katedralu, muzeje, zoološki vrt, lijepe žene… a morate znati da u Zagrebu kuhaju najbolji grah, pogotovo ako ste u Zagrebu za vrijeme praznika rada u parku Maksimir. Ali ne bi mi bili Balkanci da nismo proslavili 1. svibnja uz roštilj, pivo, vino i lijepe žene. Dobro bilo je i nekoliko muškaraca, ali ne bi ih isticao da ne bih bio pogrešno shvaćen. Uz sve ovo osjećali smo se kao kod kuće,to se vidjelo i po jednom od naših sudionika koji se toliko zanio, kao da je doma, pa je počeo držati predavanje Hrvatima i nama o Samoboru kad smo bili u posjetu
gradu. Znači, bili smo u Samoboru, ali prije toga u planinama i u Veternici da bi malo isparila ona “čudna” tekućina koju smo popili prvog svibnja. Jedan dan i jednu noć proveli smo u planinarskom domu - netko u njemu, a netko pod vedrim nebom. Bilo je od svega po nešto, kao što bi se reklo za sve ukuse. I opet je tu bila ona “čudna” tekućina koju smo morali sad “uništiti”. Što da se radi - kad se mora, mora se! Na kraju je ispalo da su “seljaci” najbolji, iako su se i drugi dobro držali. Ali na kraju smo se svi držali da ne bi netko pao! Tako, dan po dan prošlo je i tih 6 dana pa smo morali pakirati kovčege i spremati se za odlazak natrag u Makedoniju. Morali smo za sobom ostaviti odlično društvo, lijep grad, lijep provod, dobar noćni život i vratiti se u realnost… Bilo kako bilo prošla je i ova razmjena sa Zagrepčanima, koja će ostati dugo u našem sjećanju i našoj glavi a bogami nekome i u srcu.
Hvala vam na svemu, Hrvati, bili ste odlični domaćini!
Seoski taxi :)
51
Zakopower – EGEA
seminar u srcu poljskih Tatri Filip Vujasinović
No, pravi naziv seminara nije bio «zakopower», već «Tatra Seminar», te se bazirao oko geografske problematike Tatranskog nacionalnog parka i euroregije «Tatre». Primjetit ćete možda dok čitate članak da je ova aktivnost «davna» prošlost, jer se održala prije nešto više od godine dana, točnije od 10.14. svibnja 2006. Ali što je moćnim Tatrama jedna godina više-manje?
Pogled s vrha skakaonice Onako, geološki gledano.. Iz Zagreba se otpravila moćna grupa od jednog čovjeka. No, iako smo brojčano bili slabo zastupljeni, Zagreb je bio važan kotačić u organizaciji seminara jer su mi, ne znajući moje despotske sposobnosti i stremljenja, dječje naivno povjerili u ruke vođenje jedne radionice. Tako je 8 duša iz svih dijelova Europe imalo prilike saznati sve što nikad nisu željeli znati o europskim nacionalnim identitetima i Europskoj Uniji pod jarmom vođe iz Zagreba i pomoćnika Michała Plaze, vatrenog obožavatelja nogometnog kluba Ruch Chorzów i svega šleskog.
52
U radionici smo se imali prilike upoznati s različitim dimenzijama ideja i stvari koje stanovnici različitih europskih država doživljavaju kao dijelove ili stupove njihovih nacionalnih identiteta, te ih usporedili s elementima mogućeg budućeg zajedničkog europskog identiteta. Naravno, ništa bez terena! Onaj tko misli da Tatre nemaju neko značenje za poljski nacionalni identitet, grdno se vara! Naime, to nije samo izdignuti dio Zemljine litosferne ploče, Poljaci su iznimno vezani za svoje Tatre i same Zakopane. Od brojnih gorskih vrhova posebnih značenja do skijaške skakaonice u Zakopanama koja, u svjetlu uspjeha poljskog skakanja zadnjih nekoliko godina, ima gotovo religiozno značenje za velik broj Poljaka. Ostali sudionici koji su imali sreću izbjeći moju radionicu imali su priliku upoznati euroregiju «Tatre», naučiti podosta o geomorfološkim značajkama Tatri (te jedno petnaestak puta izgorjeti od sunca po silnim terenima na kojima su bili), pobliže se upoznati s Tatranskim nacionalnim parkom ili upoznati gorštački način života u Tatrama. Osim toga, organizatori su se pobrinuli da sudionici seminara mogu birati između nekoliko jednodnevnih ekskurzija, te također za sve ostale standardne aktivnosti na jednom kongresu ili seminaru. Održane su i prezentacije zemalja sudionika na neformalniji način nego na berlinskom turističkom sajmu. Možda bi se i Niko Bulić naljutio na mene da zna da nisam spominjao «raj na zemlji» ili
«mediteran kakav je nekad bio», pa mu zato, molim vas, ne dajte svoj primjerak 16.meridijana ako ga slučajno sretnete. Umjesto toga, odlučio sam se za prikaz teškog života hrvatskog «gastarbajtera» u Europskoj Uniji. No, nije sve crno, život je rock ‘n’ roll! Bilo da plešete s metlom po ulicama, čekićate po gradilištima ili DJirate na «mikseti» za cement negdje u Berlinu... Ostale prezentacije su varirale u dužini, tako da ih je bilo od onih dužine finske polarne noći pa do sasvim kratkih. Sve u svemu, ugodna večer. Seminar je zaključen sportskim igrama mladih, u kojima je mješoviti hrvatsko-slovenski tim s dodatkom njemačke stege i upornosti, naravno, pobijedio. Putovanje do Tatri i nazad, za koje bih se zahvalio ljubljanskim kolegama Staši, Kristini i Tajanu, bilo je predivno i nezaboravno iskustvo koje bi moglo biti tema jednog samostalnog podužeg članka i, bojim se, zasjenilo i ovaj članak, a i ostatak Meridijana, te ga neću opisivati. Dosta vas ga je ionako čulo u detalje. I zaključimo patentiranom mišlju: Tatre su sjajne! Pođite, vidite!
Tatranski ledenjački reljef
«KOPAČKI RIT 2006» Maja Klepac Dana 13.05.2006. kao složna grupa studenata, od brucoša do apsolvenata, pod budnim okom naših cijenjenih prof.dr.sc. Andrije Bognara i prof.dr.sc. Dane Pejnovića krenuli smo na istok naše predivne Hrvatske, u našu zlatnu Slavoniju. Kao glavno odredište odabran je Park prirode Kopački rit, poplavno područje desnog zaobalja Dunava na sjeveroistoku Hrvatske, u kutu
Predavanje na otvorenom što ga čine Drava i Dunav. Ranom zorom, malo pospani, ali puni elana i entuzijazma krenuli smo svi zajedno u avanturu. Prvo odredište bio je Đurđevac, odnosno ĐURĐEVAČKI PESKI, ostaci jedine «hrvatske pustinje». Pustinja se nalazi na istočnom dijelu grada Đurđevca. To je zaštićeno botaničko područje, osebujnog staništa s velikim brojem endemičnih vrsta, jedinstvene flore i faune, te vidljivim oblicima pješčanih dina. Zadivljeni predivnim krajolikom, nakon malo «fotkanja» krenuli smo dalje, put Molvi. Općina Molve zauzima sjeveroistočni dio Koprivničkokriževačke županije. Danas su Molve najpoznatije po bogatim nalazištima prirodnog plina, « energetsko srce Hrvatske». Nakon duže vožnje stigli smo u
BARANJU. To je prirodno najbolje izdvojena cjelina u okviru istočne Hrvatske. Prostire se između Drave, Dunava i granice s Mađarskom, i dio je šire, povijesne Baranje, čiji je veći dio, nakon podjele Trijanonskim mirom 1920. godine ostao u Mađarskoj. Baranja ima površinu od 1147 km kvadratnih i 41 700 stanovnika, s prosječnom gustoćom od 36 stanovnika na kilometru kvadratnom. Najznačajniji je vodeni tok Dunav, koji je plovan tijekom čitave godine. Najbolje prometne veze ima s Mađarskom. Najveće baranjsko naselje je Beli Manastir (8 800 st.). Već pomalo umorni od dugog puta, jedva smo čekali dolazak u PP KOPAČKI RIT. To je očuvani, prirodni ekosustav i jedan od očuvanih ritova Podunavlja. Smješten je na sjeveroistoku Hrvatske, u kutu između Dunava i Drave. Kopački rit najniže je područje Baranje (nadmorska visina je manja od 82 m). Osnovno ekološko obilježje Kopačkom ritu daje dinamika
plavljenja, tako da o intenzitetu plavljenja ovisi izgled cijelog prostora. Povišeni vodostaj obično se javlja od veljače do srpnja, a niski vodostaj od kolovoza do siječnja sljedeće godine. Ističu se jezera, bare, kanali i fokovi. Najveće jezero je Kopačko jezero, a najdublje Sakadaško jezero. Najveći dotok vode u rit je iz Dunava. Kopački rit je 1967. godine zaštićen statusom Upravljanog prirodnog rezervata na površini od 17 730 hektara. Razvijaju se različiti tipovi vegetacije šume, močvarna, vodena, i travnjačka vegetacija. Najveće površine u ritu prekrivaju šume bijele vrbe. Na povremeno plavljenim površinama najrasprostranjeniji su trščaci te zajednice visokih šaševa koje pružaju karakterističan ritski ugođaj. Zabilježeno je više od 2000 bioloških vrsta od kojih su mnoge rijetke i ugrožene vrste na svjetskoj i europskoj razini. Kopački rit najveće je mrijestilište i rastilište riba europskog Podunavlja. Ihtiofaunu čine 44 vrste riba,
Đurđevački peski 53
Stručno vodstvo u Kopačkom ritu od kojih su najzastupljenije riječni šaran, deverika, obična kesega… Milijuni žaba daju zvučnu podlogu prirodnom orkestru rita. Krekeću zelene žabe, obične hrženice, crveni mukači i druge. Od sisavaca ima običnih jelena, srna, divljih svinja, divljih mačaka…iako mi nismo uspjeli vidjeti ni jednog od navedenih. Od 291 vrste ptica 141 vrsta redovito ili povremeno gnijezdi u ritu. Čaplje, obični galeb, bjelobrada čigra, veliki vranac i druge daju osnovnu ekološku prepoznatljivost Kopačkom ritu. Ovdje se gnijezdi i preko 20 pari orla štekavaca, vrste koja je ugrožena u svjetskim razmjerima. Redovito gnijezdi 10 pari crnih roda, prepoznaju se po crnom perju koje se prelijeva tamnozelenim i ljubičastim sjajem. Crna roda zaštićena je Zakonom o zaštiti prirode, a međunarodno je zaštićena Bonnskom i Bernskom konvencijom. Plovidbu u srce močvare imali smo priliku iskusiti na brodu «Orao 1». Predivni krajolik sve nas je zapanjio. Grijani poslijepodnevnim suncem uživali smo u svim ljepotama Kopačkog rita. Nakon vožnje čekala nas je multimedijalna prezentacija ovog parka prirode u galeriji za razgledavanje.. Unutar Parka prirode, u stoljetnoj hrastovoj šumi smješten je kompleks «Dvorac Tikveš». Iako
54
su nas napadale najezde komaraca, uspjeli smo vidjeti i uživati u ljepotama dvoraca. Nakon cjelodnevnog puta, razgledavanja, gladni i žedni stigli smo na seoska gospodarstva «Baranjska ruža» i «Villa Sandrina» u BILJU gdje nas je čekala večera, i nezaboravno provedena noć… 14. 05. 2006., rano jutro, kava, umorni pogledi, autobus…i eto nas opet na putu. Obilazak BATINE, malog mjesta na samom Dunavu kratko je trajao, ali je to mjestašce ostalo u posebnom sjećanju. Put nas je dalje vodio u OSIJEK, glavni grad Slavonije. Razvio se na križištu dvaju važnih prometnih pravaca: iz Podravine prema Podunavlju i iz Mađarske prema Bosni i moru. Obilazak Osijeka bio je vrlo kratak, zbog nedostatka vremena, na našu veliku žalost. Pomalo razočarani, krenuli smo u VUKOVAR. Ulazak u grad…u autobusu muk…Zašto? Zato jer nas je većina tek prvi put posjetila ovaj divan grad, doduše sa još uvijek jasno vidljivim ožiljcima rata. Šetnja Vukovarom kratko je trajala, no vodotoranj, rijeka Vuka, te ostale divote ovog grada zauvijek će ostati u našim sjećanjima. Put nas je dalje odveo u ILOK, najistočnija točka Hrvatske, grad u kojem sunce najprije izađe. U ovom gradu vinova loza uzgaja
se još od Rimljana. S lijeve strane zaštićen je Dunavom, a s druge strane protežu se brojni vinogradi. Dolaskom u Ilok, prvo smo posjetili župnu crkvu Ivana Kapistrana, a zatim se zaputili u mračne prolaze starog iločkog podruma… Vidno iscrpljeni i gladni krenuli smo kući, put Zagreba. Moja prva edukativna ekskurzija s Klubom studenata geografije ostala mi je u divnom sjećanju. Prvi put sam posjetila Slavoniju, Baranju i Srijem kao i većina mojih kolega, te mi je zbog toga drago da se ovakve ekskurzije organiziraju, jer ipak smo mi geografi i moramo upoznavati prostor u kojem živimo. Pa kad još spojite ugodno s korisnim, nema bolje kombinacije.
Pozivam vas da nam se pridružite u sljedećoj avanturi…detalje ćete saznati na vrijeme…
Kad komarci napadnu
OTOK KRAPANJ
- Ljetna terenska nastava KSG-a 2006. -
Petra Radeljak Priča bi mogla krenuti ovako: bilo jednom jedanaest hrabrih geografa koji su se zaputili na najmanji od svih otoka i tamo proveli nekoliko nezaboravnih dana… I stvarno, dok smo se pri organizaciji ljetne terenske nastave KSG-a 2006. suočavali s najvećom od svih teškoća - manjkom zainteresiranih studenata, nismo mogli ni sanjati da ćemo na kraju uspjeti ostvariti i više nego smo planirali - i steći neprocjenjivo terensko iskustvo. Kad smo već htjeli odustati od projekta, stvar su spasile mlade snage s prve godine te Katarina i Marko iz Društva mladih geografov Slovenije! Dakle, sve se odvijalo krajem mjeseca kolovoza na malom biseru 11 km jugozapadno od šibenske luke – otoku Krapnju. Mi smo bili smješteni u Brodarici, naselju preko puta Krapnja. Premda su otočani u početku bili malo sumnjičavi prema nama, do kraja boravka tamo već smo se sa svima poznavali, tu i tamo se vozili brodom na lijepe oči, pili zadnje zalihe kava, sokova i još koječega u lokalnom kafiću koji je taman trebao zatvoriti do sljedeće sezone… Otok Krapanj velik je (ili možda bolje reći malen) punih 0,36 km2 (za nekoliko km2 manji od Vatikana), a najveća visina doseže čak 7 metara (u prosjeku 1 – 1,5 m). U nizu ovih velikih brojeva treba spomenuti i
Kartografi u akciji
da je otok od najbližeg kopna udaljen okruglo 400 metara. Ime otoka dolazi od grčke riječi kopranon (a što znači blato), za što postoje 2 tumačenja - Krapanj je ime dobio ili po Jadrtovačkom blatu (gdje otočani imaju posjede) ili po tome što je za vrijeme plime dio otoka bio pod morem pa je nastajalo blato. S obzirom da je otok gotovo ravna vapnenačka ploča bez tokova na površini, nije bio pogodan za razvoj naseljenosti. Tek od 15. do kraja 17. stoljeća stanovništvo s okolnog kopna dolazi bježeći pred Osmanlijama, a kasnije se ne vraća na kopno već prilagođava novom načinu života, kombinirajući maritimne i poljoprivredne aktivnosti. U odnosu na druge šibenske otoke, stanovništvo Krapnja puno se duže zadržalo na tom otoku - zbog stabilnog gospodarstva, blizine kopnu, posjeda koje su Krapljani imali na kopnu i susjednim otocima. Stanovnici masovnije napuštaju otok tek s razvojem turizma početkom 70-ih godina, a sele se uglavnom preko puta u Brodaricu. 1961. je omjer stanovnika Brodarice i Krapnja bio 491 : 1206, 1971. 551 : 1040, a 1981. se već radikalno promijenio – 1378 : 389! Taj trend potvrđen je i 1991. godine, s omjerom stanovništva Brodarice i Krapnja 2224 : 289 te 2001. 2 355 : 237. Većini ljudi prva asocijacija na otok Krapanj je spužvarstvo, i to s
Krapanjske princeze
razlogom – budući da su u protekla 2 stoljeća otočani bili poznati kao glavni vadioci spužava na Jadranskom moru! Navodno ih je vađenju spužava podučio stanoviti fra Antun, koji je došao s Krete. Spužve su se prodavale u Italiju, Njemačku i Francusku. Od osnutka poduzeća «Spužvar» 1948. i izgradnje rafinerije za preradu spužava na otoku 1953. izvađeno je i prerađeno gotovo 10 milijuna spužava, od kojih je otprilike polovica izvezena. Spužvarstvo danas ima puno manje značenje, uglavnom kao dopunska djelatnost, a radi se na njegovom uključivanju u turističku ponudu otoka. S obzirom na sve ovo, osnovni ciljevi našeg istraživanja bili su: • utvrditi socio-ekonomsku strukturu stanovništva • ustanoviti fizionomsku i funkcionalnu strukturu objekata • utvrditi probleme i razvojne mogućnosti otoka Krapnja Na terenu smo istraživanje proveli tako da smo prvu polovicu tjedna anketirali stanovništvo otoka, a drugu polovicu tjedna kartirali tipove i funkcije kuća. Za kraj smo snimili film o pozitivnim i negativnim stranama života, problemima na otoku, i intervjuirali istaknutije stanovnike.
Istrazivaci
55
ANKETIRANJE Jasmina Azenić i Petra Radeljak
17% Stručna sprema članov a kućanstv a
Stručna sprema članova kućanstva
Anketiranjem je obuhvaćeno ukupno 40 ispitanika, od kojih je 17% 17% najviše (57%) bilo u dobnoj skupini od 20 – 59 godina starosti, 31% 31% a samo 5% bilo je mlađih od 19 godina. Čak ¾ naših ispitanika bile su žene. Nem a Nema Najviše ispitanika imalo je srednju stručnu spremu (44%), dok NSS značajan dio (28%) nije imao stručnu spremu. Slijede NSS SSS SSS (15%) i VŠS ili VSS (13%). VŠS ili VSS VŠS Što se tiče strukture po kućanstvima, dobili smo podatak o ukupno 150 članova kućanstva koji su obuhvaćeni 36 % 36% istraživanjem, s prosječnom veličinom kućanstva od 3.75 16% 16% članova. Od 150 članova njih 63% živi stalno na otoku, a ostali su povremeni članovi kućanstva, koji (kad ne borave na otoku) žive većinom u Zagrebu, Šibeniku ili u Brodarici. U ukupnom broju članova kućanstva prevladavaju žene (59%). Posebno zabrinjavaju 2 činjenice: • Indeks starosti obuhvaćenog stanovništva je čak 105,9 (kritična vrijednost je 40!), tako da možemo zaključiti da 36% je populacija već duboko zašla u proces starenja. • Veliki je udio niskokvalificiranog stanovništva (gotovo polovica članova kućanstva nema stručnu spremu ili ima nižu stručnu spremu!), a ono uglavnom nije nositelj inicijative ni razvoja. Zanimali su nas glavni izvori prihoda kućanstva, pri čemu je bilo moguće odabrati više opcija. Rezultati su pokazali da je na prvom mjestu mirovina (što je samo po sebi pokazatelj dobne strukture otočana!), a na drugom mjestu su prihodi iz radnog odnosa. Izvori prihoda kućanstva Nem a NSS
SSS VŠS ili VSS
Izvori prihoda kućanstva
Broj Br oj ispitanika is pitanik a 35
33
30
25
25
20
15
10 7 5
4 2
0
Poljop. Poljop.gosp gos p.
6
4
Ribarstvo Ribar s tvo �
1
Radniodnos odnos Radni
Poduzetnik Poduzetnik
Mirovina Mir ovina
Iznajmljivanje Iznajm ljivanje
Socijalna Socijalna pom oć
Ostalo Os talo
Oni koji su naveli vlastito poduzetništvo kao izvor prihoda, bave se ugostiteljstvom ili trgovinom; samo se jedna anketirana osoba izjasnila kao poduzetnik u turističkim djelatnostima (bilo ih je više koji su rekli da se bave iznajmljivanjem soba ili apartmana, ali to smatraju samo sporednim sezonskim prihodom). Na pitanje ima li spužvarstvo važnost za njihovo kućanstvo, samo 5 ispitanika odgovorilo je potvrdno, i to uglavnom kao sporedni izvor prihoda. Zabrinjava i činjenica da je najviše radno sposobnih članova kućanstva nezaposleno! Najviše onih koji jesu zaposleni radi u Zagrebu i Šibeniku, te na Krapnju (na Krapnju samo u ugostiteljstvu, pomorstvu i prosvjeti). Zanimalo nas je jesu li ispitanici gradili ili adaptirali objekte, na što nam je 44% odgovorilo potvrdno, ali se to niti u jednom slučaju nije odnosilo na gospodarsku funkciju, već samo na stambenu! Adaptirani objekti nalaze se uglavnom na Krapnju, ili (u malom broju slučajeva) u Brodarici. Pitali smo i koliko često ispitanici putuju u Šibenik, tj. koliko su na njega usmjereni u zadovoljavanju svojih potreba. Manje od polovice ih je reklo da putuje u Šibenik nekoliko puta tjedno ili svaki dan, a ostali odlaze tamo nekoliko
56
puta mjesečno ili rjeđe - što ne čudi toliko s obzirom na dobnu strukturu stanovnika. Što se tiče prometne povezanosti, čak 82% ispitanika reklo je da je zadovoljno njenom kvalitetom, budući da je ona u proteklih nekoliko godina značajno poboljšana. Ono na čemu još treba poraditi je bolja povezanost zimi te usklađivanje reda vožnje broda s radnim vremenom. Bilo je zanimljivo saznati što kažu ispitanici na moguću gradnju mosta koji bi Krapanj povezao s kopnom. Samo 40% ih smatra da je most potreban, i to uglavnom za pješake, radi bolje povezanosti zimi te zbog dolaska hitne pomoći (najviše za starije osobe). Pitali smo i za prednosti i nedostatke života na otoku Krapnju. Što Smatrate li da je potrebna gradnja mosta? se tiče prednosti, ispitanici su tu najviše spominjali: • mir i očuvan okoliš Smatrate li da je potrebna gradnja mosta • činjenicu da na otoku nema automobila • ugodnu mediteransku klimu. Nedostaci bi bili: • ipak nedovoljna prometna povezanost 40% • nedovoljno kulturnih i sportskih sadržaja DA NE • nedovoljno ulaganja u otok • neriješeno pitanje krupnog otpada i kanalizacije • nedovoljan broj radnih mjesta 60% • loši međuljudski odnosi (što se uglavnom odnosi na autohtone otočane i vikendaše). Na pitanje razmišljaju li o odlasku s Krapnja, 30% ispitanika odgovorilo je potvrdno, i to uglavnom zbog većih mogućnosti za djecu na kopnu. Željena odredišta bila bi Šibenik, Zagreb, Split i Brodarica. 42% odgovorilo je da ne razmišlja o odlasku, a preostalih 28% odnosi se na vikendaše. Na kraju nas je zanimalo jesu li ispitanici bili uključeni u ikakve planove i programe razvoja otoka, na što je 42% odgovorilo potvrdno. Uglavnom su bili uključeni u akcije uređenja otoka i inicijative društava iseljenika, budući da su otočani koji su iselili ostali jako vezani za otok. S obzirom na to da su oni svojim intelektualnim i materijalnim potencijalima jači od stanovništva koje je ostalo, tu činjenicu trebalo bi jače iskoristiti za razvoj otoka.
KARTIRANJE Ana Popović i Zrinka Zaninović Kartiranje se vršilo uz pomoć najnovije kartografske podloge, koja datira čak iz daleke 1974. godine, na površini cijelog otoka Krapnja. Kartirani objekti svrstavani su u 4 kategorije kuća prema tipu i 5 kategorija prema funkcijama i to uglavnom na osnovi procjene sudionika kartiranja. U rijetkim slučajevima kategorizacija je izvršena u konzultaciji s lokalnim stanovništvom. Prema tipu izdvojene su slijedeće skupine kuća/objekata: • tradicionalna gradnja • mješoviti tip gradnje • novogradnja • objekti u izgradnji. Pod tipom tradicionalne gradnje smatrali su se svi objekti građeni u kamenu ili sa starijom fasadom, drvenim škurama i starim krovovima karakterističnim za Dalmaciju. One kuće na kojima je bila vidljiva intervencija poput nadogradnje, obnove fasade, novog krova, prozora ili vrata, a odudarali su od tradicionalne gradnje ubrajane su u kategoriju mješovite izgradnje. U kategoriju novogradnje ubrojeni su svi objekti koji su imali bitno drugačiju fizionomiju od tradicionalnih kuća, a pogotovo one na kojima se vidjela betonska konstrukcija ili nisu bili ucrtani u kartografsku podlogu. Posljednju grupu, kuće u izgradnji, činile su kuće na kojima su bilo kakvi veći građevinski radovi bili u tijeku. Nakon rada na terenu na temelju prikupljenih podataka i kartiranja napravljeni su slijedeći graf (strukturni krug) i karta:
Krapnju 2006. godine 21%
Tip kuća na otoku Krapnju 2006. godine
Tip kuća na otoku Krapnju 2006. godine 21% 21%
42% 42%
NOVOIZGRAĐENA NOVOIZGRAĐENA U IZGRADNJI IZGRADNJI U TRADICIONALNI TRADICIONALNI MJEŠOVITI MJEŠOVITI
NOVOIZGRAĐENA U IZGRADNJI TRADICIONALNI MJEŠOVITI
5% 5% 32% 32%
5%
57
novosagrađena kuća kuća u izgradnji tradicionalna kuća mješoviti tip
Analizirajući graf možemo vidjeti da najveći udio kuća pripada mješovitom tipu (42%), a na karti da su one najbrojnije na JI dijelu otoka, te je upravo na ovom dijelu otoka došlo do vidljivih fizionomskih promjena. Slijedi tradicionalna gradnja, koja je zadržala još uvijek relativno velik udio i čini 1/3 svih kuća. Najveći broj ovih kuća nalazi se uz obalnu liniju prema kopnu, tako da je vizura otoka ostala gotovo nepromijenjena. Iako je udio novogradnje velik (21%) on obuhvaća uglavnom manje objekte, a u tome je jedina iznimka hotel. Takva gradnja dominira samo na krajnjem SZ otoka. Najmanji udio, u vrijeme kartiranja, činili su objekti u izgradnji. Na kraju, bitno je naglasiti da na zapadnom dijelu otoka uopće nema kuća niti ikakvih drugih objekata, jer je to isključivo poljoprivredno zemljište. Zbog toga ni u budućnosti ne bi smjelo doći do promjena. Pri kartiranju funkcija kuća podijelili smo ih u sljedeće kategorije: • objekti samo za stanovanje • vikendice • napuštene kuće (gdje smo ocjenjivali i stanje napuštene kuće) • objekti sa funkcijama i stanovanja i poslovnom funkcijom (prije svega se tu mislilo na iznajmljivanje apartmana) te • objekti samo sa poslovnom funkcijom.
Funkcije kuća na otoku Krapnju 2006.godine
SAMO STANOVANJE
20%
SAMO POSLOVNO
33%
12%
STANOVANJE I POSLOVNO VIKENDICA
58
26%
5%
4%
NEODREĐENO NAPUŠTENA KUĆA
FUNKCIJA KUĆE
Samo stanovanje Samo poslovna funkcija Stanovanje i poslovna funkcija Vikendica Napušteni objekt
Analizirajući graf kojim smo prikazali udio pojedinih kategorija i kartu funkcija kuća, možemo primijetiti da su najbrojnije još uvijek kuće sa isključivo stambenom funkcijom (33%), te da su te kuće uglavnom uz obalnu liniju prema kopnu. Zanimljivo je da su vikendice (26%) svojim udjelom vrlo blizu stambenim objektima te možemo reći da Krapanj postaje vikendaški otok. Vikendice su uglavnom locirane na JI dijelu otoka. Ono što zabrinjava je činjenica da je 20% kuća na otoku napušteno, te da je nešto veći udio napuštenih kuća u lošem stanju. Jako dobar pokazatelj je broj kuća koje imaju samo poslovnu funkciju – svega 4% (što uključuje jednu trgovinu, hotel, nekoliko kafića, galeriju spužava...), a čak i ako im dodamo kuće koje služe za stanovanje i poslovnu funkciju (5%) još uvijek imaju manje od 10% udjela svih kuća na otoku. Uzmemo li u obzir da neki poslovni objekti rade samo u ljetnim mjesecima (srpanj i kolovoz), taj je udio tijekom godine još manji. Ovakav manjak poslovnih objekata zabrinjavajući je pokazatelj za otok Krapanj. Za 12% objekata nismo mogli odrediti funkciju. Analizom karata funkcija i tipova kuća ustanovili smo sljedeće podudarnosti: mješoviti tip izgradnje, odnosno kuće na kojima je nešto nadograđivano, obnavljano ili na kojima su vidljive novije intervencije u gradnji, podudara se s vikendicama na JI dijelu otoka. To nam je potvrdilo i anketirano stanovništvo svojim odgovorima na pitanje ‘Kupuju li stranci kuće na otoku?’ gdje su nam odgovarali da stranci (pri čemu misle na sve ljude koji nisu s otoka) kupuje stare kuće i adaptiraju ih u vikendice. Primijetili smo također da se tradicionalne kuće uglavnom koriste samo za stambenu funkciju, naročito stare kuće uz obalnu liniju prema kopnu. Zamijetili smo i da su oko hotela smješteni ostali objekti poslovne funkcije, prije svega kuće u kojima se iznajmljuju apartmani, te da su uglavnom mješovitog tipa gradnje, odnosno da se radi o starijim kućama koje su nakon obnavljanja dobile i poslovnu funkciju. Analizom karte primijetili smo i jednu zanimljivost – određeno podudaranje napuštenih kuća s mješovitim tipom izgradnje u najgušće naseljenom dijelu otoka. Dakle, radi se o kućama koje su obnovljene i nakon obnavljanja stalno napuštene. Napuštene kuće nalaze se na JI, najgušće naseljenom dijelu otoka, a naročito na samom ulazu u naselje, oko pristaništa brodova. Kartiranjem tipova i funkcija kuća dobili smo sliku kakva je trenutna funkcionalna i fizionomska struktura kuća na otoku. I ZA KRAJ… RAZVOJNE POTREBE OTOKA KRAPNJA su: • bolja prometna povezanost (posebno zimi) • otvaranje radnih mjesta • primjerenije vrednovanje tradicionalne arhitekture • bolja uređenost otoka • kvalitetnije rješavanje osnovne infrastrukture (odvoz krupnog i odvod tekućeg otpada, javna rasvjeta..). Zanimljivost je da se zajedničko groblje za Brodaricu i Krapanj nalazi na Krapnju! • potreba za otvaranjem većeg broja trgovina, pošte, boljom primarnom zdravstvenom zaštitom… • više kulturnih sadržaja (tijekom cijele godine) i sadržaja za turiste • podizanje razine obrazovanosti i informiranosti stanovništva otoka kako bi se stvorili bolji preduvjeti za razvoj • bolja suradnja autohtonih otočana i vikendaša • poboljšanje kvalitete života stanovništva otoka!
59
Bad Aussee EGEA Godišnji kongres Ana Popović U Zagrebu je ispitni rok bio u punom zamahu kad smo se, po službenoj dužnosti naravno, nas četiri najodvažnije - ‘die phantastische Vier’ uputile na austrijski sjever. Jutarnji vlak čekao je da nas odvede do naše prve stanice - Mozartovog grada! Naše kratko vrijeme u Salzburgu iskoristile smo za kratku šetnju centrom, a potraga za Mozartovom kućom rezultirala je sa nekoliko mogućih kandidata pa smo na kraju odustale. U hostelu se prikazivao film ‘Moje pjesme, moji snovi’ za koji nijedan Austrijanac nije čuo, iako je Austrija poznata upravo po tome filmu, pa smo se i mi priključile i ponovile gradivo (Edelweiss, Edelweiss...). Jutro je došlo i prebrzo, i već smo kretale dalje, hvatajući vlak za Bad Aussee koji će nam biti dom idućih šest dana. Hostel na vrhu brda, Alpe u pozadini, srdačna dobrodošlica – početni dojmovi bili su odlični. Registracija i preuzimanje kongresnih i promidžbenih materijala (kojih smo dobili toliko da nije bilo lako ni nositi ih do sobe), smještaj u sobama pa pozdravljanje ostalih egeanaca koji su pristizali sa svih strana Europe, i već je bila večer svečanog otvaranja kongresa. A otvaranje nas je oborilo s nogu – doslovce, jer smo se morali spustiti sa svojeg brda u svečanu dvoranu u kojoj je bilo otvaranje kongresa od strane organizatora i prva predavanja o iskorištavanju soli u regiji i padinskim procesima na ovom području. Još veselije bilo je vraćanje istim putem natrag po mraku, a bez baterijske svjetiljke, te je bilo i geografa koji su prisilno istraživali područje oko
60
hostela (ipak ne možemo reći da se neki geograf izgubio, zar ne?) i rezultatima svojeg istraživanja proslavili EGEA-u Zagreb kad su već idući dan spomenuti u Daily Geographeru! A idući dan počeli smo s marljivim radom po radionicama pa ću spomenuti i kakve su nam se sve radionice nudile. Mogli smo birati između 9 radionica u sklopu kongresa s temama: The Maghreb - Another World or the Toe of Europe?, Development Policies – Challenges, Problems and Institutions with a special Focus on the Development Policy of the European Union, Housing in Europe, Perceptions, Actions and Interactions of Tourists in the Ausseerland, Natural Potential of the Environment, It’s all about Communication – Natural Exhibitions and their Contribution to the Public Relation of Large Scale Protection Areas, What remains of the Ice Age, Geographies of education, The Digital Earth 20-tak sudionika sudjelovalo je na seminaru posvećenom Europskoj Uniji, a jedna je radionica bila posvećena EGEA-i: EGEA-more than an association? Nas četiri sudjelovale smo u različitim radionicama čije rezultate možete proučiti u publikaciji kongresa dostupnoj u sobici KSGa, a ja ću vam više napisati o svojoj radionici – Natural potentitals of the Environment. Naime, budući da se kongres održavao u regiji Salzkammergut, samo ime govori o mogućnostima iskorištavanja
soli, odnosno kako je ovdje nazivaju, ‘bijelog zlata’ na ovom području. Prvi dan radionice iskoristili smo za upoznavanje sudionika i najavu ciljeva radionice, te za prezentacije sudionika radionice o prirodnim potencijalima/ resursima vlastite zemlje ili nekog područja u vlastitoj zemlji. Ovdje sam prezentirala prirodne potencijale Parka prirode Medvednica te se osvrnula na iskorištavanje ruda, drva, vode i kamena, te na današnju turističku valorizaciju. Ostalim sudionicima naročito je bilo zanimljivo da unutar Parka prirode još uvijek postoje aktivni kamenolomi. Većina sudionika pripremila je prezentaciju te je bilo zanimljivo slušati koliko pojedine zemlje iskorištavaju svoje resurse. Nakon prezentacija i naše voditeljice radionice predstavile su nam primjere iz svojih zemalja – Sečovlje i Škocjanske jame, te regiju Salzkammergut. Ujedno su nam najavile i sutrašnju ekskurziju u rudnik soli u blizini Hallstadta. Nakon radionice požurili smo na predavanja gdje smo mogli birati između sljedećih tema „Curriculum development in European Geography: Science, jobs, or both?“, „European Spatial Development Challenges between scales, research and policy“, „Digital Earth – explore your world“, „Locationbased Services - Ubiquitous Access to the Digital Earths“. Za teme i predavače same pohvale – bilo je iznimno zanimljivo slušati ih! Drugi dan održani su i regionalni sastanci svih regija EGEA-e pa tako i naše regije. Umjesto odsutnog Vojkana Gajovića koji se zbog neslaganja sa nekim postupcima i
odlukama BoE-a nije pojavio na Godišnjem kongresu sastanak je vodio njegov zamjenik Miloš Miljković iz Beograda. Na sastanku smo izvijestili prisutne o radu našeg entiteta i odabrali smo predstavnika naše regije – Alexandros Ziogas iz EGEA Mytilene (uz njega se kandidirala i Tijana Andrejić iz EGEA-e Beograd). Kandidata za organizaciju regionalnog kongresa opet nije bilo, no ove se godine bar nikome nije pokušalo nametnuti organizaciju već je odlučeno da ćemo na jednom od idućih sastanaka odlučiti tko će ga organizirati. Nakon regionalnih sastanaka održan je i prvi dio prezentacija entiteta gdje smo se pokušali predstaviti filmom o Hrvatskoj koji zbog tehničkih poteškoća ipak nismo uspjeli prikazati, ali budući da svi ionako znaju da je Hrvatska lijepa zemlja, odmah smo prešli na igru u kojoj smo dobrovoljce iz prijateljskih entiteta nahranili već iskušanim specijalitetom – Slatkom tajnom s mlijekom! Vjerujem da su ipak svima u sjećanju ostali albanski predstavnici koji nisu doduše imali nikakvu podlu igru, ali su zato puštali film turističke zajednice kojih 30 minuta! Ono što nam je svima nedostajalo bili su štandovi na kojima bi izložili propagandne materijale – ovako smo ih morali slati uokolo što je bilo puno nespretnije. Nakon prezentacija entiteta koje su potrajale do dugo u noć, nastavljeno je sa tulumom do jutarnjih sati. Treći dan donio je za većinu radionica i ekskurzije radionica pa smo se mi uputili uzbrdo do našeg rudnika kroz Gletscher garten te usput naučili ponešto i o geologiji i geomorfologiji područja (posebno su nas razveselili uzorci Dachstein vapnenaca za naše kućne geološke zbirke), a uz pomoć naše voditeljice radionice i o biljnim vrstama ovog prostora. Posjetili smo rudnik soli – nastariji rudnik soli na svijetu,
koji je danas uređen za turističke posjete. Obukli su nas u posebne rudarske odore, spuštali smo se po posebnim toboganima za rudare, pogledali nekoliko simulacija nastanka bazena soli i obišli cijelo područje rudnika uređeno za turiste, te saznali i o iskorištavanju soli na ovom području u kontinu-
Hrvati i Slovenci u rudniku itetu od 7000(!) godina, te o pronalasku «čovjeka u soli» - tijelo rudara iz prapovijesti koje je ostalo sačuvano do 1734. kada je pronađeno. Ujedno smo iskoristili vrijeme i za raspravu o važnosti vađenja soli za ovu regiju. Nakon toga spustili smo se u Hallstatt, gradić uz jezero pod zaštitom UNESCO-a za koji smo svi već čuli zbog famozne «halštatske kulture» željeznog doba. I tako smo se i mi dali u potragu za ostacima slavne prošlosti Hallstatta, te na najzanimljivijim mjestima nalazili interesantne primjere – definitivno je doživljaj spustiti se u podrum trgovine kako bi razgledali ostatke zidina i arheološke iskopine koje su izložene tamo. Prilično nam je zanimljivo bilo i groblje gdje se, zbog nedostatka grobnih mjesta, svako toliko tijela iskapaju i čuvaju samo lubanje na koje se napiše ime pokojnika. Dan ekskurzije prošao je nevjerojatno brzo i već smo išli natrag prema našem hostelu kako bi prisustvovali drugom dijelu prezentacija država. A bilo je tu svega – od glasnih Nizozemaca obučenih u narančasto, Nijemaca koji su još uvijek bili u nogomet-
nom zanosu, Finaca koji su nam predstavili novi model skija... večer se nastavila u tonu prezentacije entiteta da ranih jutarnjih sati... A četvrti dan slijede ekskurzije kongresa, gdje smo mogli birati između posjete rudniku soli, ekskurzije po ledenjačkim jezerima, posjete Euroregiji Štajerska, ekskurzije sadržajno vezane uz predavanje o padinskim procesima regije i planinarske ekskurzije po Mrtvim planinama (Tote Gebirge). Dok su Petra i Jasmina odlučile istraživati rudnik soli koji sam ja vidjela dan prije, Kristina i ja smo se nakon prethodnih planinarskih ekskurzija radionica odlučile za ležernu ekskurziju uz ledenjačka jezera, koja je uključivala malo planinarenja oko jezera, prelazak brda između jezera i vožnju brodom po srednjem jezeru. Jezerima su posebno bili oduševljeni Nizozemci koji su se u jednom od njih i okupali, na temperaturi od kojih 15-tak Celzijusa! Malo nas je jedino razočarao najavljeni vodopad koji je bio vrlo slabašan zbog nedostatka vode, a i treće jezero koje smo trebali vidjeti bilo je vrlo slabašno i u tragovima. A večer je bila rezervirana za top događaj ovog godišnjeg kongresa, o kojem će se pričati još mjesecima kasnije. Naravno, riječ je o GBM-u odnosno General Board Meetingu – sastanku predstavnika svih entiteta na kojem se donose odluke bitne za budućnost EGEA-e kao što su promjene Statuta, odobravanje financijskih i inih izvještaja i sve o čemu samo GBM može odlučiti. GBM se održao opet u svečanoj dvorani dolje u selu (koja je posebno iznajmljena za tu prigodu), BoE nas je dočekao u svečanom raspoloženju, okrugli stol čekao je na kontakt osobe – ma, što bi rekao jedan engleski džentlmen «Mnogo vike nizašto!». Samo popisivanje prisutnih trajalo je oko sat vremena jer se nisu sjetili pripremiti popis
61
na koji bi se prisutni samo potpisali, već su išli od jednog predstavnika entiteta do drugog abecednim redom te nas popisivali. Nakon uludo protraćenih sat vremena konačno smo mogli početi sa sastankom. EGEA Mytilene podnijela je izvještaj o prošlogodišnjem godišnjem kongresu koji je završio s priličnim dugovima zbog manjka novca, a preskupog smještaja. Zatim smo raspravljali o sponzorima EGEAe u protekloj godini – EU i ESRI spomenuti su kao najvažniji. Zapeli smo već kod odobravanja financijskog izvještaja, a nakon izjave financijske komisije za nadgledavanje rada blagajnika da im dotični nije svoj izvještaj potkrijepio ni jednim bankovnim izvodom niti računom. Budući da se ipak radi o većoj svoti novca, nismo htjeli usvojiti izvještaj dok blagajnik komisiji ne pokaže izvode iz banke, te je usvajanje izvještaja prebačeno na idući dan kao (u tome trenu smo bar tako mislili...) jedina točka koju trebamo izglasati. Odlučilo se opet prijaviti za dobivanje novca od Europske unije i ESRI-a u 2007. godini. Dobili smo pregled rada komiteta EGEA-e i izvještaj o izdavanju publikacija EGEA organizacije. Nakon toga poništena su tri od četiri regionalna sastanka na kojima nije ostvaren kvorum te smo zaključke morali legalizirati na GBM-u. Jedan je morao biti održan na licu mjesta – naravno, radilo se o Euromed regiji! Opet je na ponovljenom sastanku odabran Alex iz EGEA-e Mytilene. Predstavljen nam je jedini kandidat za organizaciju godišnjeg kongresa 2007. godine – EGEA Krakow. Tu smo izglasali i zadnju odluku tog dana – da će se godišnji kongres iduće godine održati u Poljskoj. Budući da je bilo već 3 u noći odlučeno je da se drugi dio GBMa održi sutradan. Organizatori su
62
nam se smilovali pa su nas povezli natrag do hostela budući da ne bi baš bilo zgodno u 3 u noći tražiti put do hostela po šumi. Peti dan kongresa nastavili smo s radom u radionicama, a moja radionica imala je ekskurziju uz rijeku na kojoj se planira izgraditi brana za hidroelektranu. Tu smo imali dosta materijala za diskusiju jer je rijeka bitna kao mjesto rekreacije lokalnom stanovništvu, ribičima, planinarima... a ne izgradnja brane ne bi toliko doprinijela proizvodnji električne energije. Vrativši se u hostel slijedila je završna diskusija
Petra & Jasmina
i osmišljavanje prezentacije radionice koju ćemo pokazati sutradan, a ja sam uskoro morala napustiti svoju grupu zbog – pogađate već, GBM-a! Nastavljene su naše «muke po GBM-u» i krenuli smo s usvajanjem financijskog izvještaja, koje je prošlo vrlo jednostavno jer novac dobiven od Europske unije nije ušao u financijsku godinu za koju smo trebali glasati (što je naš blagajnik otkrio u međuvremenu) te je financijska loptica galantno prebačena novom blagajniku. Krenuli smo s izglasavanjem promjena u Statutu EGEA-e no pokazalo se da je BoE odnosno vodstvo EGEA-e tako «dobro» pripremljeno da ne znaju da im za promjene Statuta treba dvotrećinska većina entiteta EGEA-e. Stoga su krenule rasprave trebamo li izbrisati entitete koji nedostaju (a radilo se o petnaestak entiteta) ili odgoditi sve odluke o promjenama za idući
GBM. Nakon glasanja odlučeno je da će se promjene odgoditi do idućeg GBM-a, a na novom je BoE-u da u idućih godinu dana postigne dvotrećinsku većinu. Ono što smo mogli izglasati bio je prijedlog EGEA Ljubljane da se postojeći sistem podjele grupa za plaćanje godišnjeg kongresa koji se bazira na HDI (Human Development Index) promjeni u GDP prema PPP (GDP prema kupovnoj moći) zbog smanjivanja razlika među državama u HDI i premale osjetljivosti tog pokazatelja unutar granica Europe. Nakon rasprave treba li usvojiti prijedlog koji je naknadno ubačen u dnevni red sastanka odlučili smo ga usvojiti. Usvojili smo i Gerta Ruperta kao voditelja EGEA Secretariata te Tijanu Andrejić kao koordinatoricu komiteta. Novi BoE izglasan je u sljedećem sastavu: Heli Rekiranta iz Helsinkija – predsjednica Alexandros Ziogas iz Mytilenea – dopredsjednik Tim van de Laar iz Groningena – blagajnik Anastasia Kazakova iz Moskve – tajnica Lukasz Jankowski iz Krakowa – organizator godišnjeg kongresa Idući regionalni kongresi održat će se: St. Petersburg za Sjevernu i Baltičku regiju Kijev za Istočnu regiju Groningen za Zapadnu regiju Euromediteranska regija nije imala kandidata Time je GBM završen nakon dva dana u ukupno nekih 9 sati sastanka. Uslijedio je bavarsko-austrijski party na kojem smo imali priliku vidjeti organizatorice odjevene u tipične bavarske haljine, a organizatore odjevene u tipične bečke... baletne suknjice! Balet kojim su nas počastili može se mjeriti sa najboljim predstavama svjetskih
balerina, a na naš pljesak otplesan je još jednom! Večer se nastavila u bavarsko-austrijskom tonu, a budući da je bio zadnji tulum neki nisu ni našli vremena za spavanje. Zadnji dan obilježile su prezentacije radionica na kojima smo mogli naučiti i neke nove stvari, recimo da su u islamskom društvu uloge danas obrnute (barem se tako čini prema prezentaciji), da se u nastavi geografije mogu učiniti čuda ako ste stvarno kreativni, i još mnogo toga... Organizatori su nam podije-
lili diplome o sudjelovanju i nakon zahvale na organizaciji od strane EGEA vodstva kongres je završen. Neki su produžili do Münchena na Oktoberfest, neki do Salzburga na razgledavanje, a mi smo ulovile svoj vlak i nastavile sređivati dojmove tamo. Hvala organizatorima iz Beča i Münchena na ovom izvrsno organiziranom kongresu, hvala prošlogodišnjem BoE-u što su nam priuštili 9 sati GBM-a i dali materijala za rasprave josš mjesecima kasnije, hvala svim
EGEA prijateljima koje je uvijek lijepo ponovo sresti, hvala mojim voditeljicama radionice koje su napravile odličan posao, i na kraju, hvala mojim suputnicama bez kojih ovaj put ne bi bio to što je bio!
GBM Smiley
RAZMJENA EGEA LJUBLJANA –
EGEA ZAGREB Zagreb se seli u Ljubljanu od 19. do 22.10.06. Ana Keleminec Započelo je davnih dana mjeseca ožujka kada su naše kolegice sa studija geografije u Ljubljani gostovale kod nas šestero združenih Zagrepčana. Nakon prvog susreta i upoznavanja došlo je vrijeme da i mi posjetimo njih u glavnom gradu susjedne nam Slovenije. U poslijepodnevnim satima 19. listopada okupila se družina u nešto izmijenjenom sastavu, ovaj su nam put umjesto Tamare, Mire i Emanuela uskočili klupski «veterani» Filip, Maja i Jasmina. Nekima prvi susret, a nekima jedan od mnogih, posjet Ljubljani nikoga nije ostavio ravnodušnim. Osim grada dočekali su nas i njegovi simpatični
stanovnici i naše udomiteljice – Jožica, Ana i Lucija, dok su nas ostale cure dočekale u Emonskoj kleti gdje smo sjeli na piće dobrodošlice. Dobroj atmosferi su doprinijeli i stariji kolege koji su nas dan kasnije prošetali po gradu. Ja sam zajedno s Tomislavom bila smještena kod Špele i Sabine u stanu na 11. katu zgrade sa turbo grijanjem koje nam je zadavalo muke po noći pod poplunima…ali barem nam je zimogrozna Sabina preživjela…zato se nismo previše bunili, jer ne bi bilo zgodno da nam se jedna od sudionica razmjene smrzne . Drugi su dan naše domaćice imale terensku nasta-
vu, pa smo grad razgledavali uz vodiča Aleša i pomoćnike Zalu, Kristinu i Klemena – budućeg predsjednika Društva mladih geografov Slovenije i EGEAe Ljubljana! Njihovo društvo posebno je obradovalo naše «veterane», jer su prijateljstva koja su s njima davno sklopili na jednoj od razmjena sa svakim susretom sve jača. Dan smo započeli kavom u Le Petit cafeu ispijajući istoimenu kavu koja i nije tako malena kako joj ime govori… točnije, od jedne šalice bi trojica bila sita! Razgledavanje je potrajalo cijelo prijepodne, a nastavljeno je posjetom tvrđavi nakon ručka; grad nas je toliko oduševio da
63
Spice girls sada osim jednog zaljubljenika u taj grad – Filipa, imamo još jednog – Tomislava, a kako se jako trudi i oko vašeg jezika, nemojte se iznenaditi ako vam se uskoro i pridruži . Taj dan smo probali i neko «paradajzoliko» voće naziva kaki…prvo sam ga sa sumnjom uzela i natjerala se da ga probam, ali nakon toga sam bila oduševljena okusom tog slatkog voća! Bilo je zabavno gledati ljude kako se bore s tim plodom gurajući nos u njega jer nismo imali žlice s kojima bi stvar bila puno lakša – Ana i Klemen u duetu odnose nagradu za prvo mjesto ! Druženje s našim kolegama završili smo opuštanjem u baru Minimal koji je postao preminimalan kad smo se svi opet okupili jer smo tamo dočekali cure nakon cjelodnevnog terena. Raspored stolova koji je ostao nakon nas mislim da se minimalno sviđao konobaru pa nam je uredno i opsovao na hrvatskom . Večer smo završili izlaskom u KMŠ, gdje je samo nama u čast pušten set hrvatske glazbe s Urbanom na početku. Mislim da nam je svima u pamćenju te večeri ostao zavodnik koji je neumorno pokušavao uletiti valjda svakoj curi na podiju. Sigurno mu je životni moto «U nadi je spas» ili «Upornost je vrlina» - ako ništa, barem nas je uspio nasmijati.
64
Buđenje…subota je ujutro i mi se užurbano spremamo na put do Julijskih Alpa i ledenjačkih jezera Bleda i Bohinja! To je ono čemu se dosta nas prije razmjene nadalo..i to s pravom jer su jezera stvarno posebna u ovo doba godine. Naš šofer – Barbara nas je tijekom vožnje zabavljala izvođenjem aktualnih hitova domaće i strane estradne scene. Prije krajnjeg cilja zaustavili smo se dva puta – u malom gradiću Škofja Loka na razgledu i pauzi za kavu te u Radovljici na ručku. Kad smo se napokon svi okupili nakon punjenja baterija i pražnjenja prevezli smo se još par kilometara do jezera koja su nas oduševila, kao i kremšnite kojima smo bili počašćeni na Bledu – kraju poznatom po kremšnitama…i zapravo su puno bolje od naših samoborskih (po mome skromnom mišljenju). Već je polako padao mrak kada smo se vozili prema Bohinju, a od ugodnog umora na povratku u Ljubljanu svi smo u autu lagano pridrijemali. Zato smo nakon vožnje bili opet spremni za još jednu i posljednju noć u Ljubljani.
Ekipa s razmjene
Nedjelja nas je iznenadila sunčanim jutrom i vedrim nebom nad Ljubljanom što je bilo lijepo nakon dva maglena jutra. Pogled s balkona na 11. katu je sezao sve do Kamniških Alpa. Još jedan doručak, spremanje i posjet muzeju, a nakon njega penjanje na Rožnik koji se nalazi u parku Tivoli s kojeg se inače vidi grad…mi zbog bujne vegetacije nismo bili te sreće. No nemamo nikakvih zamjerki zbog toga jer znamo da to nije bilo u moći naših domaćica, ali je zato sve ostalo što su nam cure pripremile bilo i više od naših očekivanja. Cure su se odlično brinule za nas i popunile program na najbolji mogući način, a i nisu nas ostavile gladne…štoviše, mislim da u životu nisam toliko jela. Nekima tolika količina hrane nije bila problem, pa su zato valjda obilježili svaki pedalj zemlje koji su prošli… oni znaju koji su . Hvala Luciji, Jožici, Špeli, Sabini, Barbari i Ani na gostoprimstvu, nadamo se da se uskoro vidimo opet i da će se ova tradicionalna razmjena i dalje uspješno održavati!
Razmjena: EGEA Zagreb EGEA Beč (Bečki dio) Kristina Herega Vrijeme: 7:25 Mjesto: Zagreb – glavni kolodvor Cilj: Beč Akteri: Andrea Belošević, Kristina Herega, Vladimir Ivić, Ana Keleminec, Ana Popović, Tomislav Posavac, Marijeta Sikavica, Mladen Tota I tako mi krenusmo… Uz obilje zezancije i u odličnom raspoloženju, nismo se ni snašli, a već smo prošli Sloveniju i stigli u ušminkanu Austriju. Nigdje ni korova, svaka travka na svom mjestu, kravice mirno pasu, „zbigecane“ kućice sa cvijećem na balkonima…ma prava idila! Doduše, naletjeli smo i na poneki industrijski pogon koji se nimalo ne uklapa u tako ekologičan pejzaž. U 14:00 vlak se gotovo nezamjetno uvukao u bečki Južni kolodvor gdje su nas čekali bečki EGEA-nci. Podijelili su nam dnevne karte za javni prijevoz i krenuli smo svaki kod svog domaćina. Nekoliko sati odmora i predvečer je slijedio tulum dobrodošlice kod Loleta. Stigavši na pravo mjesto, iznenadila nas je činjenica da smo u studentskom domu budući da je sve upućivalo na neku elitnu zgradu (lift, uređeno predvorje i stubište, teretana,…). U njihovoj sobi za druženje (koje je pola bilo namijenjeno za teretanu) kušali smo delicije bečkih studenata, a najviše me se dojmila juha od krumpira. Uz pokoju pivicu previše završila je prva večer… Drugi dan razmjene, petak, bio je rezerviran za posjet Austrijskom istraživačkom institutu za Istočnu i Jugoistočnu Europu gdje smo saznali da je to jedini institut takve vrste u Europi te da mu je ovo zadnja godina postojanja jer
više nisu predviđena sredstva za njegov rad. Nakon predavanja na institutu malo smo razgledali grad te otišli na ručak u neku vrstu gostionice u blizini njihovog faksa. Naime, koliko smo shvatili, u Beču postoje menze, ali su relativno skupe i ne pružaju dovoljan izbor hrane koja je usto dosta loša, pa se većina studenata hrani u restoranima i zalogajnicama. Ne baš punog želuca (dva štapića pohanog oslića i dvije žlice salate od krumpira) dopješačili smo do njihovog faksa, službeni naziv: Odjel za geografiju i regionalna istraživanja, gdje su nam Bečani predstavili Austriju, Beč i poveli nas u „tour d’faks“ (opaska: njihova je prostorija za studente dosta veća od naše i imaju zasebnu kuhinjicu!). U planu je bilo i da nas zadive virtualnim (digitalnim) globusom, ali nije bilo nikog od nadležnih tko zna (smije) raditi sa tom spravicom. Dogovorili smo se za vrijeme sastanka kod Lisi na Wienerschnitzel Party, a na sam spomen bečkog šnicla uslijedio je uvjetovani refleks salivacije od stane hrvatskih studenata, koji je postajao sve intenzivniji što su nam više hvalili svoj specijalitet. Iako smo bili svjesni što je zapravo bečki šnicl jer ga redovito konzumiramo, njihovo hvaljenje nas je stvarno natjeralo da se zapitamo: „pa kakav će to sad biti famozni bečki šnicl kad ga Bečani prave?“. Nakon kraćeg odmora kod domaćina, došao je i taj dugo očekivani trenutak: sa zanimanjem smo ušli u Lisin stan, a nosnice su nam blago zatreperile osjetivši miris pohanja. Upoznali smo se sa svima koje još dotad nismo poznavali i u laganom ćaskanju stigoše šnicli. Ništa posebno – pohano
meso koje nas je uvjerilo da se na isti način spremaju i u Hrvatskoj. A Bože moj, ja se isto bezveze čudim; pa ipak smo svi mi svojedobno bili u granicama istog carstva, što nam i dokazuje šnicl! I tu prestaje sve zajedničko. Zanimljivo je bilo kad se većina Bečana poredala ispred TV-a kao ptice na grani i u potpunoj tišini pratili austrijsku inačicu hrvatskog «Story Supernova music show» sa mladim pjevačkim (anti)talentima. I tako smo i drugu večer, uz šnicle i pokoju pivicu previše, priveli kraju… Subota je počela razgledom Schönbrunna, a kasnije i ostatka grada te smo naposljetku završili u nekoj oronuloj zgradi u netipičnoj bečkoj uličici kod
Muzejska četvrt Beča
Patrickove prijateljice koja je radila zanimljivu umjetničku instalaciju, može se reći i projekt. Ukratko: poanta je u tome da se fotografira na zapad, istok, sjever i jug iz točaka u kojima se sijeku određene osi x i y Gauss-Krüggerove mreže na teritoriju Grada Beča. Pa je tako i nas dotična umjetnica nakon ručka uposlila terenskim radom. Naravno, nama su
65
GPS uređaji bili špansko selo, ali su se zato bečki kolege njima vješto koristili (opaska: njihov fakultet im je ustupio na korištenje 6 palm pilot uređaja sa GPS softverom!). I tako smo mi po grupama krenuli u istraživanje Beča, neki više, neki manje uspješno – kako se pokazalo na kraju. Vrhunac dana je bio tulum kod Patricka. Ogroman, peterosobni, polunamješten stan pokazao se idealnim odabirom za tulumarenje. Kupaonica, točnije kada, pretvorena je u hladnjak za pivo, no to nije spriječilo mog domaćina Patricka da se komotno istušira u kadi punoj pive. Dojmovi: gužva, puno ljudi, alkohol u potocima, dvije sobe sa različitom muzikom…sve u svemu - tulum k’o tulum – osim što se pričalo na engleskom i njemačkom. I malo na hrvatskom, jer smo na tulumu naišli na Dubrovčana koji studira ekonomiju u Beču. Pitali smo ga zašto baš u Beču, pa zar nije mogao negdje u Hrvatskoj, a njegovi neodređeni odgovori poput :“pa tu je veća sredina, ljudi nisu toliko tradicionalni, Beč je ipak europska metropola“ i slično, pokazali su da „nešto tu smrdi“. Sve nam je postalo kristalno jasno kad smo ga vidjeli da se ljubi sa dečkom (navodno svojim). I tako je i treći dan završio uz dosta alkohola previše… Nedjelja je bila rezervirana za naš privatan posjet Bratislavi, dakle nije u sklopu razmjene. Otežavajuća okolnost je rano buđenje dan poslije tuluma, glavobolja, neispavanost, kod nekih i mamurluk. Koliko smo god bili pospani, odmah smo uočili promjenu pejzaža ulaskom u Slovačku. Objekti iz doba socijalizma, neodržavane okućnice, a kad smo stizali u njihov glavni kolodvor morali smo pitati da li je to stvarno glavni željeznički kolodvor u Bratislavi. Kao da smo se vratili 30 godina unatrag! Razmijenili smo novac, pitali u kojem je smjeru centar i sa zanimanjem
66
krenuli u istraživanje novog prostora. Što smo se više približavali centru, nailazili smo na više starijih i održavanijih zgrada te smo postupno došli i do obnovljenog trga gdje smo se odlučili za ručak u prvom restoranu na koji naiđemo. Od restorana ni r, pa smo ušli u neku gostionu. Naručili hranu i čekamo. Prođe pola sata, stol do nas, čopor Kineza, već su dobili svoju hranu pa je sad netaknutu fotografiraju sa svih strana, a mi se pitamo što je s našom. Pozovemo konobaricu, ali ćorav posao kad ona ne priča ni engleski ni njemački ni češki. Dođe vlasnik i na šepavom engleskom kaže da će nam sad stići ručak jer su imali nekih problema sa strujom i počasti nas pićem zbog dužeg čekanja. Sve super nadalje, pojedemo, platimo, vlasnik nas ispraćuje iz gostione i ispričava se što smo čekali i pričamo nešto usput na lošem engleskom da bismo na kraju saznali da je taj gospodin naš zemljak iz Splita koji se oženio u Bratislavu. I tako smo siti i u dobrom raspoloženju krenuli u daljnji obilazak grada i kupovanje suvenira. Centar je fenomenalno obnovljen, moderni kafići na svakom koraku što je totalno neusporedivo sa dijelom grada gdje je željeznički kolodvor, na udaljenosti ni pola sata hoda od centra. Nebo se sve više oblačilo i odlučili smo požuriti da nas ne uhvati kiša, ali uzalud. Pljusak nas je iznenadio i dobro
Dvorac Schonbrun
oprao prije nego smo se stigli skloniti u obližnji kafić. Ubrzo je prestalo i mi krenusmo na vlak za Beč. U večernjim satima stigosmo u Beč gdje su nas dočekali naši domaćini i odveli nas na prijateljsku partiju biljara u biljar klub u kojem se oni često odmaraju od faksa. A djevojka koja je radila za šankom Hrvatica! Ovo je stvarno bio dan sretanja Hrvata izvan domovine. Peti dan razmjene smo odlučili malo duže spavati, zatim smo otišli na doručak na njihov faks u klupske prostorije te smo odlučili ostatak vremena iskoristiti za shopping u najpoznatijoj bečkoj ulici trgovina - Mariahilfer Strasse. Sa dobrim „ulovom“ vratili smo se po prtljagu koju smo ostavili na njihovom faksu te konačno imali prilike vidjeti i virtualni globus. To je kugla promjera oko dva metra na koju se kompjuterski iznutra mogu projicirati razne karte svijeta kao slojevi. U biti je to neki GIS program sa prikazom na globusu i svim prednostima koje globus ima. Popivši zadnju kavicu u Beču u prostoriji EGEA-e Wien, tramvajem smo otišli do bečkog Južnog kolodvora, izgrlili se, izljubili i zadnji put se fotografirali sa bečkim kolegama, te smo se umorni, ali zadovoljni ukrcali na vlak za Zagreb. Vjerujem da su i oni odahnuli jer su iza sebe ostavili tri naporna dana, a i mi se držimo one stare: „Svakog gosta tri dana dosta!“
Pri realizaciji raznih projekata pomogli su nam:
NP Krka
NP Plitvice GISDATA
Kuhne&Nagel Kuhne&Nagel
NP Brijuni Franck d.d.
SMS d.o.o. Zagrebački električni tramvaj
Coca-Cola Hrvatska Zvijezda d.d. Zagreb
Zoološki vrt Zagreb Kraš d.d. Zagreb Izdavačka kuća Meridijani
EKONERG-Institut za energetiku i zaštitu okoliša
Hvala im puno!