Broj12 by Klub studenata geografije Zagreb

Zagreb, lipanj 2015.

16. MERIDIJAN list Kluba studenata geografije Zagreb

12. broj

16. MERIDIJAN

list Kluba studenata geografije Zagreb Zagreb, lipanj 2015. 12. broj Izdavač: Klub studenata geografije Zagreb Geografski odsjek PMF-a Marulićev trg 19/2 10000 Zagreb, Hrvatska 16meridijanksg@gmail.com Uredništvo: Jaka Ćosić Larisa Dukić Petar Fijačko Davor Finci Lucija Krpan

Grafičko oblikovanje:

Fotografija na koricama:

Davor Finci “U pohodu na Dinaru” (foto: Robi Barbić)

Lektura: Larisa Dukić Petar Fijačko Lucija Krpan Tisak: Tiskara Kasanić Vunarići 9, 10000 Zagreb, Hrvatska Tel./Fax: + 385 1 3881 860 www.kasanic.hr

Naklada:

200 komada

Časopis izlazi uz pomoć Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu i Geografskog odsjeka PMF-a te je besplatan za članove Kluba studenata geografije Zagreb.

Riječ uredništva

Čitatelju! Iako nam uredničko iskustvo govori da je malo onih koji cijene što radimo, a još manje voljnih sudjelovati, potaknuti održavanjem tradicije izlaženja studentskog geografskog časopisa, željom da kolegama ponudimo određene korisne informacije, te da i oni sami steknu iskustvo pisanja i objavljivanja radova, donosimo Vam 12. broj. U njemu smo Vam željeli približiti mogućnosti koje postoje prije, za vrijeme i nakon studija geografije, a koje doprinose razvoju geografa, ne samo na profesionalnom, već i na osobnom planu. Stoga Vam, uz standardne rubrike studentskih radova, izvještaja s terenske nastave i putopisa, donosimo članke o Međunarodnoj geografskoj olimpijadi, postojećim diplomskim istraživačkim smjerovima na Geografskom odsjeku, ERASMUS-u, CEEPUS-u, AIESEC-u te mogućnostima zapošljavanja kroz iskustva bivših studenata. Uz to, donosimo i brojne aktivnosti koje se nude u sklopu KSG-a i EGEA-e. Susretali smo se s nedostatkom interesa i suradnje, upućivanjem na druge ili treće osobe, ili pak na već napisane i objavljene članke, uzaludnim upitima na koje nikad nismo dobili odgovore, gotovo beskonačnim odgodama te brojnim drugim problemima. Iako su nam njihovi uzroci uglavnom bili neobjašnjivi, drago nam je da smo ipak pronašli način kako završiti ovu priču. Zahvaljujemo svima koji su pomogli u stvaranju ovog broja – lobiranjem, pisanjem ili pak moralnim bodrenjem. Također, pozivamo mlade geografe da se okušaju u pisanju članaka kako bi stekli iskustvo, dodali crticu u životopisu, pomogli očuvanju tradicije te doprinijeli sazrijevanju vlastitog geografskog bića. Budući da dosadašnji članovi uredništva uskoro napuštaju svoje funkcije zbog završetka studija, šaljemo apel mlađim kolegama da nastave širiti geografski način razmišljanja i života u sljedećim brojevima ovog časopisa. Uredništvo 16. Meridijana

SADRŽAJ KSG/EGEA Riječ predsjedništva KSG-a.......................................................................................... Aktivnosti KSG-a........................................................................................................... Razmjena EGEA Zagreb - EGEA Ljubljana............................................................... Istočni regionalni kongres (ERC 2014.) Brno............................................................ Izlet u Liku..................................................................................................................... GEOGRAFSKI ODSJEK Diplomski smjerovi na Geografskom odsjeku.......................................................... TERENSKE NASTAVE................................................................................................. Dalmatinska zagora - Donjoneretvanski kraj - Hercegovina - Sarajevo...... Murter - Kornati................................................................................................... Ogulinsko-plašćanska udolina, Medvednica, Velebit.................................... Rumunjska............................................................................................................ Brucoši, odvežite se – ne polijećemo!................................................................ STUDENTSKI RADOVI Rusko pripajanje Krima................................................................................................ Kriza u Delti Nigera...................................................................................................... Problemi proizvodnje duhana u Virovitičko-podravskoj županiji........................ Utjecaj sporta na formiranje regionalnog identiteta................................................. Historijsko-geografski razvoj Osijeka......................................................................... PUTOVANJA iGeo 2013 Kyoto............................................................................................................. Kuba: Otok gdje vrijeme stoji....................................................................................... Eurotrip........................................................................................................................... Putovanje u Istanbul...................................................................................................... Putovanja iz druge perspektive................................................................................... PARALELE Mogućnosti zaposlenja: Iskustva apsolvenata i diplomiranih geografa............... AIESEC: Putuj, radi, uživaj, nauči............................................................................... Iskustvo prije, za vrijeme i poslije ERASMUS razmjene......................................... CEEPUS........................................................................................................................... GEOKRIŽALJKA

5 5 6 7 9 11 12 12 16 16 18 19 20 23 24 24 30 35 39 42 46 46 51 54 57 61 66 66 69 70 73 74

KSG/EGEA

Riječ Predsjedništva KSG-a Kao izabrani predstavnici Kluba studenata geografije Zagreb (KSG) težimo unapređenju studija geografije kroz zajednički rad svih članova. Međutim, ukoliko nema “kritične mase’’, u našem slučaju, studenata geografije, cijeli posao postaje sizifovski! Deklarativno su studenti uključeni u gotovo sve sfere akademskog života, ali u praksi, svi će se složiti, sustav ne funkcionira. Zašto? Dragi kolege, pa zbog nas! Ili barem krenimo od sebe. Svatko je sposoban za nešto, imamo mogućnost umrežavanja, dostupni su nam brojni izvori informacija, e-učenje, knjižnice i još mnogo toga. Znamo, lova je tu i tamo problem, ali ona nikada ne smije biti razlog indiferentnog studiranja, nego baš SUPROTNO. Svjesni smo da širina geografije ponekad može biti prednost, a ponekad i mana. No, ukoliko nam se pridružite, svojim radom i organizacijom na platformi KSG-a možemo poboljšati kvalitetu studiranja geografije, istovremeno doprinoseći struci i cjelokupnoj zajednici. Uz sve to, KSG je puno zabavnija priča od ovog našeg teksta, ali to možete doživjeti samo ako se priključite! Do tad pogledajte strateške ciljeve koje smo si postavili:

1. Članstvo

Trajni prioritet KSG-a je što veće članstvo bez kojeg su ciljevi navedeni niže u tekstu neizvedivi. Ono nam daje legitimitet predstavljati interese studenata geografije te donosi pluralnost mišljenja i veći kapacitet za realiziranje inicijativa članova.

2. Statut

Budući da je od proglašenja aktualnog statuta prošlo već 13 godina, potrebne su preinake koje će ga uskladiti s novim zakonskim regulativama te sadašnjim i budućim interesima Kluba. Uzimajući u obzir sve obaveze studenata (vezane ili nevezane za studij), potrebno im je ponuditi mogućnost aktivnog ili neaktivnog članstva, čije se obaveze i prednosti moraju jasno definirati Statutom. Nadalje, potrebno je preispitati ulogu Malog i Velikog vijeća čija je uloga do sada bila pomalo zbunjujuća pri donošenju odluka.

3. Geografija

U teoriji, geografija je znanost koja se bavi proučavanjem odnosa prirodne osnove i/ili društvene nadgradnje u geografskom prostoru, dok geografija u praksi može dovesti do značajnih promjena u svakodnevnom životu pojedinaca i društva u cjelini. Odgovorni smo promijeniti percepciju geografije koja je kao znanost u praksi mnogo bitnija od

pukog poznavanja činjenica iz srednjoškolskih udžbenika. Naš je cilj promijeniti svijet nabolje koristeći stečene geografske vještine. Upravo to čini glavnu motivaciju rada svih članova KSG-a. Naš se rad sastoji od sastanaka koji se održavaju skoro svaki tjedan, brojnih društvenih i popularno-znanstvenih događaja. Srž Kluba je geografija, njeno promicanje u društvu i širim znanstvenim krugovima. Upravo kroz Klub studenti mogu steći brojna znanja, vještine i kontakte koji su vrijedniji od pukog papira diplome. Također, čitanje stručne literature zamrlo je među studentskom populacijom, pa tako i kod nas, stoga trebamo intenzivno raditi na praćenju geografskog izdavaštva i promicanju čitanja među studentima jer promjena po tom pitanju može doći samo odozdo.

4. Financije

Status studentske udruge bogate povijesti sudjelovanja i organiziranja projekata KSG-u donosi prednost u dobivanju sredstava s brojnih natječaja koja olakšavaju participiranje u radu udruge širokom krugu studenata neovisno o socijalnim prilikama.

5. Suradnja

Geografski odsjek (GO) genetski je vezan za Klub budući da svi članovi proizlaze iz njega. Potrebno je poraditi na boljoj suradnji između KSG-a i GO-a, kao i KSG-a s Hrvatskim geografskim društvom (HGD). Suradnja sa studentskim zborovima je također neizostavna zbog poštivanja institucionalnog uređenja Sveučilišta. Potrebno je bolje iskoristiti postojeće prednosti koje pružaju studentski zborovi te nastojati ispraviti nelogičnosti s kojima se susrećemo (npr. studentski zbor PMF-a nema niti jednog člana koji je geograf). Cjelokupna djelatnost HGD-a, koja uključuje izdavanje časopisa i organizaciju stručnih skupova, trebala bi biti kvalitetnije prezentirana studentima. KSG je već 16 godina član Europskog geografskog udruženja (EGEA) što znači da članovi kluba mogu lakše prisustvovati EGEA događanjima poput kongresa, radionica ili studentskih razmjena u svim dijelovima Europe. Engleski književnik Aldous Huxley jednom je prilikom rekao kako je putovanje otkrivanje da svi imaju kriva mišljenja o drugima, a poznati filozof Albert Camus tvrdio je kako je putovanje bolji i dublji oblik učenja koji nas naposljetku vodi do nas samih. Stoga, kako biste zaista upoznali svijet o kojem učimo na predavanjima, oslobodili se predrasuda te sagledali širu sliku, krenite s nama na putovanje! Blaž Gorski (predsjednik KSG-a), Paola Marinović (dopredsjednica KSG-a)

KSG/EGEA

AKTIVNOSTI KSG-a NAPISALA: Tamara Batel

Ovu akademsku godinu obilježila je smjena gener-

Naziv aktivnosti

Datum održavanja

Lika-terenski izlazak

26. – 27.04.2014.

Geosportovi (košarka, odbojka,nogomet)

svibanj 2014.

Georoštilj 17.05.2014. acija u Klubu studenata geografije Zagreb. Promijenjeno je vodstvo, članovi koji su do tada bili najaktivniji Godišnji kongres u Rumunjskoj 13. – 18.09.2014. povukli su se iz Kluba i otputovali na Erasmus/CEERazmjena Zagreb-Barcelona 22. – 29.09.2014. PUS razmjene ili se udubili u pisanje diplomskog, a Balkanijada by EGEA Koper i EGEA 05.10.2014. neki su i diplomirali! No, do te ključne 17. Sjednice VeLjubljana likog vijeća održane sredinom siječnja, naši su članovi Razmjena Barcelona-Zagreb 18. – 22.10.2014. sudjelovali na lokalnim i međunarodnim događanjima. Motivacijski vikend za brucoše 25. – 26.10.2014. Na godišnjem EGEA kongresu u Rumunjskoj Fundraising trening u Kopru 27. – 30.11.2014. sudjelovale su dvije naše članice. Krajem rujna šest Brucošijada 04.12.2014. studentica sadašnje 2. godine odradile su prvi dio razmjene s EGEA Barcelonom posjetivši Barcelonu i Geodruženje 12.12.2014. obližnje katalonske gradiće. Na Balkanijadi u organiDan Planina 11.12.2014. zaciji EGEA-e Koper i EGEA-e Ljubljana sudjelovalo Nova godina u Kruševu 31.12. – 03.01.2015. je osam studenata. Zatim su sredinom listopada ZaEuromed regionalni kongres 05.04.2015. greb posjetili Katalonci u drugom dijelu razmjene. Sljedeći vikend bio je namijenjen našim brucošima. PD Dan otvorenih vrata GO 10.04.2015. Grebengrad kod Novog Marofa posjetilo je 36 novih i GeoPiknik 16.04.2015. starih lica KSG-a, od čega 8 brucoša. Motivirali smo Pre-event Istočnog regionalnog kongresa 17. – 20.04.2015. brucoše, remotivirali starije članove, a zatim je nas Istočni regionalni kongres 20. – 24.04.2015. petero željnih novih saznanja otišlo na Fundraising trening kod naših susjeda iz EGEA-e Koper. GeoBruSjeverni i Baltički regionalni kongres 05. – 09.05.2015. cošijada ove je godine održana u Spunku kod NSK, a Istraživanje razvoja ruralnog turizma u 09. – 10.05.2015. prisustvovalo je između 180 i 200 geografa. Obilježili Dalmatinskoj zagori smo i Dan planina, a iako je bilo samo dvoje sudioniGeoKošarka 16.05.2015. ka, bio je to međunarodni događaj. Zatim smo se prije zimskih praznika družili na našem faksu pričajući o GeoNogomet i GeoRoštilj 23.05.2015. dotadašnjim događanjima pokušavajući time privući GeoOdbojka 06.06.2015. nove članove kojih je KSG bio gladan. Novu godinu je Godišnji kongres u Utrechtu 20. – 25.09.2015. u Kruševu proslavilo sedmero studenata. Balkanijada 9. ili 10. mjesec 2015. Prvi kvartal nove godine obilježilo je „sređivanje“ stvari unutar KSG-a. Izabiranje novog vodstva, priMoć rijeke Cetine - terenski izlazak 9. ili 10. mjesec 2015. javljivanje na Poglavarstvu, Rektoratu, u banci... U Motivacijski vikend za brucoše 10. ili 11. mjesec 2015. desetak dana uspjeli smo osmisliti nekoliko projekata Geobrucošijada 12. mjesec 2015. te ih prijavili na Natječaj SZZG-a te tim putem dobili korisna sredstva koja će nam u daljnjem radu pružiti mogućnost realizacije tih projekata. organiziran je dvodnevni terenski izlazak u Dalmatinsku Početkom travnja održan je Euromed regionalni konzagoru gdje je istražen razvojni potencijal ruralnog turizgres u organizaciji EGEA-e Banja Luka kojem je prisustvoma. Također, ove smo se godine aktivno uključili i u Privalo troje naših članova. KSG je sudjelovao i u organizaciji matijadu pa su naše članice pripremile debatu o aktualnoj Dana otvorenih vrata Geografskog odsjeka za koji smo pritemi izgradnje TE Plomin C. Do kraja semestra održat će premili radionice orijentacije na terenu, izrade kompasa, se još sportska natjecanja (košarka, nogomet, odbojka) i prikaza prostornog planiranja te GeoKviz i GeoMemory. kultni GeoRoštilj. Zatim je održan GeoPiknik koji je bio najposjećeniji do Rad KSG-a i EGEA-e Zagreb ne staje na kraju semestra. sad. Čak 60 studenata, od čega većina s 1. i 2. godine, skupiPočetkom jeseni u novu će nas akademsku godinu uveslo se na dobrom starom Marulićevom trgu gdje se pjevalo i ti Balkanijada i godišnji EGEA kongres u Utrechtu. Orveselilo do kasnih večernjih sati. Uslijedili su Istočni regioganizirat ćemo terenski izlazak na rijeku Cetinu, brucoše nalni kongres u kojem su sudjelovale naše kontakt EGEA ćemo privući Motivacijskim vikendom, a posvetit ćemo im djevojke, a na Sjeverni i Baltički regionalni kongres hrabro i GeoBrucošijadu. Uz sve to, pripremamo i brojna druga je otputovala jedna brucošica. događanja, zato – ne ustručavajte se i pridružite se našem Uz financijsku pomoć SZZG-a i GO-a sredinom svibnja veselom društvu!

KSG/EGEA

RAZMJENA EGEA ZAGREB - EGEA LJUBLJANA TEKST I FOTOGRAFIJE: Josipa Šarić

Tko, što, gdje, kada? Netom prije Božića, točnije 20. prosinca 2013. godine kolegice Marcela Živković, Tina Pavlić i moja malenkost uputile smo se na još jedan EGEA event. Naši kolege geografi iz Ljubljane organizirali su event “Od štanta do štanta” iliti “Traditional mulled wine pilgrimage” kojeg smo odlučili produžiti i pretvoriti u razmjenu. Gosti su bili i kolege iz Graza tako da se okupilo vrlo zanimljivo i simpatično društvo. Tog, srećom, ne tako hladnog petka uskočile smo u vlak “Slovenskih železnica” i za 3 sata smo već ugledale naše kolege kako nas s osmijehom dočekuju u Ljubljani.

1. dan

Najprije smo krenuli u restoran “Emonska klet” kako bismo pripremili podlogu za ispijanje kuhanog vina iliti po slovenski “kuhančeka”. Potom smo krenuli u studentski dom gdje smo bili smješteni i podijelili male božićne poklone koje smo im pripremili. Nismo mogli ne primijetiti kako su studentski domovi u Sloveniji jako uredni, čisti i moderno opremljeni. Atmosfera je bila super, a studenti su cijeli hodnik ukrasili božićnim ukrasima koje su sami izradili. Isto tako, svidjelo nam se što u domu obavezno sva-

ki tjedan imaju tulum. Konačno, krenuli smo put centra grada na službeno otvaranje eventa. Noć je bila prekrasna, grad okićen kao u bajci, puno ozarenih lica, štandova, vesela atmosfera i na svakom uglu pozornica na kojoj, vjerovali ili ne, većinom svira hrvatska glazba. To nas je iznenadilo, ali ugodno. Osjećali smo se kao kod kuće iako smo u drugoj državi. Nakon šetnje gradom i uživanja u “kuhančeku”, krenuli smo i u neke ljubljanske klubove. Fešta je potrajala do dugo u noć, a onda smo se uputili nazad u studentski

Članice EGEA-e Zagreb na Bledu

dom gdje smo idući dan prespavale skoro cijelo prijepodne.

2. dan

Nakon obilnog doručka kojeg su nam pripremile vesele domaćice Jasmina i Tadeja, konačno smo se uputile u pravi razgled grada. Pokazale su nam zidine nekadašnjeg rimskog grada Emone, brojne parkove, zgrade, a obišli smo čak i Filozofski fakultet u sklopu kojeg se nalazi Geografski odsjek. Njihov odsjek, baš poput našeg

KSG/EGEA

proteže se samo kroz jedan kat, ali je malo modernije opremljen. Iako je bila subota, na odsjeku smo sreli profesora Dušana Pluta kojeg bi svi vrlo dobro trebali znati ako ste imalo slušali kolegij Hidrogeografija. Obišli smo i njihovu Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu koja iznutra izgleda kao Hogwarts. Nakon razgleda još nekih znamenitosti popeli smo se na Nebotičnik, neboder koji je bio jedna od najvećih zgrada u Ex-Yu. S krova nebodera pruža se predivna panorama na cijeli grad i Alpe u daljini. Kroz grad teče rijeka Ljubljanica i grad je prepun mostova. Pošto su slovenski geografi ludi za Geo-cachingom, bili smo i mi primorani baciti se u potragu za tajnim predmetom. Bila je predbožićna subota i, blago rečeno, ludnica u centru grada, svirala je muzika i svi Slovenci su pjevali i plesali, baš su jako veseli. Osobito pripadnici starije populacije. U sumrak smo se popeli na Ljubljanski grad, utvrdu s koje se također pruža pogled na grad, a do koje je moguće doći i žičarom. Ali, pošto smo mi geografi, odlučili smo se ipak za malo penjanja. Ne treba nama žičara hehe... ;) Uživali smo u pogledu na svjetla grada koji još i više blješti zbog božićnih lampica. Umorni od hodanja, spustili smo se u stari dio grada i uputili u najbolju čajanu u gradu koja je definitivno raj za sve ljubitelje čajeva. Uske popločene uličice, dućančići, restorani, ljubazni ljudi i svi pričaju hrvatski tako da smo se stvarno osjećali kao kod kuće. Pogledali smo i neke izložbe, a zatim gladni i žedni krenuli u kampus gdje živi Tadeja na večeru, još jedan home-made “kuhanček” :D i palačinke. Nakon druženja u domu vratili smo se u grad kako bismo iskusili noćni život Ljubljane. Odveli su nas u najpoznatije mjesto Metelkova gdje se nalaze brojni klubovi. Plesalo se do dugo u noć i super smo se proveli!

3. dan

Iduće jutro osvanula je prekrasna, sunčana nedjelja i odlučili smo otići autom do Bleda, jednog od turistički najprepoznatljivijih slovenskih odredišta. Uživale smo u šetnji s pogledom na jezero, labudove, Alpe i kušali fine bledske kremšnite. Potom smo otišli do Bohinja, još ljepšeg mjesta koje nas je svojom ljepotom, čistoćom prirode i predivnim planinama definitivno ostavilo bez daha. Uz smijeh i pjesmu vratili smo se u Ljubljanu gdje smo se još malo podružili prije našeg polaska za Zagreb. Bili smo jako sretni i zadovoljni provedenim vikendom, ali i tužni jer odlazimo. Marcela, Tina i ja smo bile vrhunski ugošćene i idući cilj nam je bio nadmašiti naše domaćine u drugom dijelu razmjene, odnosno kada oni dođu u Zagreb. Prepričavajući doživljaje za čas smo stigle u Zagreb.

I za kraj...

Ljubljana je predivan grad, ima za svakog ponešto, od umjetnosti, kulture, povijesti, shoppinga, clubbinga, baš sve. Većina stanovnika se koristi biciklima što Ljubljani daje osobinu prave europske metropole. U samom srcu grada nalazi se jako puno prostranih trgova i lijepih parkova od kojih mi je definitivno najljepši Tivoli park. Prešernov trg ili popularno zvan Prešerac nedvojbeno je najvažniji trg i središte svih zbivanja, a Slovenci su osobito na njega ponosni jer nosi ime čovjeka koji je vrlo važan za slovensku povijest i koji je napisao slovensku himnu - Franz Prešeren. Lijepo smo se proveli, doživjeli božićni duh u Ljubljani, stekli nova prijateljstva i poznanstva i zato smo odlučili razmjenu između Ljubljane i Zagreba uvesti kao tradiciju.

EGEA Zagreb i EGEA Ljubljana zajedno na eventu “Od štanta do štanta’’

KSG/EGEA

ISTOČNI REGIONALNI KONGRES (ERC) 2014. BY EGEA BRNO

TEKST I FOTOGRAFIJE:

Josipa Šarić

Kao i svake godine, EGEA entiteti trebali su organizirati četiri regionalna kongresa i jedan godišnji, no to se ove godine zbog niza organizacijskih problema izjalovilo tako da me put nanio na 20. Istočni regionalni kongres (ERC’14.) koji se održao od 31. ožujka do 04. travnja 2014. u Češkoj, u mjestu Zderaz na pola puta između Praga i Brna. Organizirao ga je veseli tim iz EGEA-e Brno. No, tom veličanstvenom događaju prethodio je još i PRE-EVENT u Pragu kojeg je naravno organizirala EGEA Prag tako da sam zapravo imala priliku sudjelovati na dva događaja.

PRE-EVENT

Do pada komunizma Češka je bila nerazvijena i turistički neposjećena zemlja, ali se u zadnjih 25 godina jako razvila. Prag je glavni i, s više od 1,2 milijuna stanovnika, najveći grad Češke te njezino kulturno i gospodarsko središte. Zemljopisno leži u sredini Češke kotline na rijeci Vltavi, desnom pritoku rijeke Labe. Prag ima dobro očuvanu srednjovjekovnu gradsku jezgru: Hradčani i Malá Strana na lijevoj obali te Staré Město i Nové Město (Stari i Novi grad) na desnoj obali Vltave. Od 1992. Stari dio Praga uvršten je u UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao divan primjer razvoja europskog grada od 11. do 18. stoljeća. Na glasu je kao jedan od najljepših europskih gra-

dova, a nazivaju ga još i gradom tisuću tornjeva. Nakon otprilike 13 sati vožnje vlakom stigla sam na “Hlavni nadraži”, odnosno Glavni kolodvor u Pragu. Malo snalaženja i za čas sam se našla u studentskom domu gdje sam, s ostalih 25 sudionika iz cijele Europe, bila smještena. Odmah smo krenuli u šetnju i uživali promatrajući svjetla grada te naravno, isprobali poznate češke pive. Idući dan uslijedile su city-games u kojima smo morali otkrivati znamenitosti Praga i rješavati zadatke koje su nam organizatori pripremili. Dan je bio topao i sunčan pa smo istinski uživali. Bila je divna proljetna subota, procvjetale magnolije krasile su parkove, a ulični svirači dizali atmosferu. Kasnije smo lutali popločenim uliči-

cama, prelazili mostove preko Vltave i dakako, prešli Karlov most koji je jedna od najpoznatijih znamenitosti u Pragu. Obišli smo i Botanički vrt te Praško sveučilište koje je jedno od najstarijih i najpopularnijih u Europi. Imali smo priliku svaki dan probati češku tradicionalnu kuhinju, ali moram priznati da me se nije previše dojmila. Posjetili smo najbolje praške pubove i potpuno me oduševila ta pivska kultura u Češkoj. Na svakom uglu, ali baš svakom, može se naći pivnica. Tamo odlaze i mladi i stari, tamo se održavaju proslave i uvijek je prepuno. Tako smo i mi upali na jednu momačku večer pa smo do jutarnjih sati nazdravljali s veselim Česima. Naši domaćini jako su ponosni na svoj grad i kako kažu, ne bi nigdje drugd-

KSG/EGEA

je na svijetu poželjeli živjeti. Pokazali su nam i neke druge kvartove u koje turisti nikada ne zalaze pa smo zapravo uspjeli doživjeti, osim turistički, i kako ljudi zaista žive u tom gradu. Da je Prag vrlo romantičan grad pokazuje i činjenica da se jedan zaljubljeni par iz Poljske (naravno iz EGEA-e) odlučio zaručiti upravo na Karlovom mostu. Nedjelju smo proveli 50-ak kilometara udaljeni od Praga. Planinarili smo i posjetili dvorac Krivoklat koji je jedan od najzanimljivijih dvoraca koje sam do sada posjetila, te mali gradić Beroun u kojem smo posjetili malu obiteljsku pivovaru i uživali u jeftinim pivama. Iduće jutro već smo morali napustiti Prag i polako krenuti na otvaranje kongresa.

KONGRES

Dolazimo u predivni hotel na jezeru okružen prirodnim ljepotama. Počeli su se skupljati geografi iz cijele Europe, sveukupno oko 120 ljudi. Iz Hrvatske se pridružila još i kolegica Tina Pavlić koja je doputovala s veselim društvom iz Graza. Adrenalin je na vrhuncu, svi su uzbuđeni jer počinje još jedan nezaboravan kongres. Lijepo je bilo vidjeti neka poznata lica, ali i upoznati mnogo novih ljudi. Tema kongresa bila je “Landscape - Witness of Time”. Nakon uvodnih govora i večere, uslijedio je prvi tematski party - Homeless party. Svi sudionici obukli su nešto najsmješnije što su izvukli iz svojih ormara i pokazivali svoje kreativne kostime. DJ je puštao vrhunske hitove, a i one dobre stare pjesme koje svi “egeanci” moraju znati. Iduće jutro krenule su radionice. Radionica na kojoj sam sudjelovala zvala se “Transformation through migrations - Impacts on Societies” i bilo je izuzetno zanimljivo pošto su sudionici bili geografi iz potpuno različitih zemalja i podijelili su nevjerojatne životne priče i iskustva s ostatkom grupe. Ostale radionice bile su na temu GIS, turizam, brownfields, Šengenske granice itd. Cijeli dan smo raspravljali, prezentirali case-studies iz svojih zemalja i produbljivali našu temu na najbolji mogući način.

Navečer se održao Cultural Fair. Svaka država je dobila stol na kojem je mogla prezentirati delicije specifične za svoj zavičaj, ali i sve moguće vrste alkoholnih pića. Usput su se puštale najljepše nacionalne pjesme iz svih zemalja i plesalo se do dugo u noć. Svi su se složili da je to definitivno bila najluđa večer! Iduće jutro bilo nam je vrlo teško ustati jer već danima malo spavamo, a cijeli dan smo trebali provesti aktivno na izletu. Od četiri ponuđene ekskurzije, Tina i ja odabrale smo izlet u prirodni rezervat Toulovcovy Maštale. Vodič je nastojao pokriti sve discipline fizičke geografije, iako prevladavala je geomorfologija. Istraživali smo reljefne oblike koje ne biste očekivali usred Češke. Fantastične kamene formacije podsjećaju više na Grand Canyon tako da smo bili oduševljeni. Nakon cjelodnevnog izleta vratili smo se u hotel gdje smo odslušali nekoliko predavanja koja su održali profesori s Praškog sveučilišta, ali i s Masarykovog sveučilišta iz Brna. Tu večer održala se “Češka noć”. Predstavljeni su češki specijaliteti, tradicije i sve ostalo. Idući dan nastavili smo s našim radionicama i izradili plakate sa sažetkom svega naučenog koje smo zadnji dan trebali predstaviti svim ostalim sudionicima kongresa. Navečer se odvilo najočekivanije natjecanje svakog kongresa, a to je BDC (Beer Drinking Contest). Pošto je bila zadnja večer nitko nije htio otići spavati pa smo do zore pjevali uz zvukove gitare. S obzirom da je na kongresu bilo jako puno Slavena koji su međusobno jako dobro znali komunicirati, umjesto engleskog odlučili smo uvesti novi službeni jezik kongresa, a to je Slavicanto (mješavina svih slavenskih jezika). Uz malo rada i ozbiljnosti te malo zafrkancije i druženja kongres je priveden kraju i završeno je još jedno prelijepo druženje i učenje. Neki su krenuli kući, a neki su (poput mene) nastavili druženje u Brnu, drugom najvećem češkom gradu. To je industrijski grad, ali i sveučilišni koji broji 400 000 stanovnika. U njemu se, za razliku od Praga koji je prepun turistima, zaista može doživjeti kako Česi žive,

studiraju, rade. Posjetili smo dvorac Špilberk, brojne parkove i muzeje te Masarykovo sveučilište, a organizatori su nam ispričali brojne legende o svom gradu. Bilo je zabavno, ali i vrlo opuštajuće što nam je godilo, budući da nam je energija nakon punih 10 dana bila pri kraju.

Josipa Šarić i Tina Pavlić na Cultural fairu predstavljaju hrvatski stol

DOJMOVI

Puna doživljaja, novih iskustava i prijateljstava vratila sam se u Zagreb već smišljajući iduću lokaciju na koju ću otputovati. Kongres je idealno mjesto za doživjeti multikulturalnost, šarolikost jezika, kultura i mentaliteta, za razbijanje predrasuda i stereotipa, upoznavanje novih ljudi i što je najvažnije od svega, produbljivanje vlastitih znanja iz mnogih geografskih disciplina. Stoga svima koji to još uvijek nisu doživjeli, toplo preporučam! Živjela EGEA! :)

KSG/EGEA

IZLET U LIKU 26. - 27.04.2014. TEKST I FOTOGRAFIJA:

Josipa Šarić

Ove godine KSG je odlučio organizirati već dugo planirani izlet u Liku. Nakon dogovaranja, zivkanja, planiranja itd., uspjeli smo sve srediti kako bi se grupica studenata uputila na Velebit, a usput i proslavila 15. obljetnicu osnivanja NP-a Sjeverni Velebit. U zadnji tren otvorili smo naš event i za cijelu EGEA-u tako da odaziv nije bio prevelik, ali ipak smo poveli dvoje kolega iz EGEA-e Beograd i jednog iz EGEA-e Graz.

Izlet je započeo jednog oblačnog subotnjeg jutra na Trgu Mažuranića gdje nas je čekao mini bus. Dvanaest sudionika (sa fotografije) smjestilo se u bus i krenuli smo u pravcu Otočca, jednog od navodno najhladnijih gradova u Hrvatskoj, ali i u Europi. Pritom mislim na rekordno niske temperature koje se zimi mogu spustiti i do -26 stupnjeva Celzijevih. Naša prva postaja bila je vrelo Gacke, točnije Majerovo vrilo, gdje smo obišli stare mlinice, obnovljene i uređene u tradicionalnom stilu. Inače, rijeka Gacka poznata je po svojoj autohtonoj ihtiofauni, a to je potočna pastrva. Rijeka Gacka treća je najdulja ponornica na svijetu. Oblikovala je Gacko polje, jedno od prostranih polja u kršu i izrazito je čista. Nakon uživanja u netaknutoj prirodi svratili smo u centar Otočca kako bismo razgledali grad i napravili malu pauzu. Nakon kavice i druženja krenuli smo na veće nadmorske visine, u selo Kuterevo poznato po utočištu malih medvjeda koje volonteri iz cijelog svijeta marljivo hrane i njeguju. Uz stručno vodstvo obišli smo utočište i nastavili dalje. Kuterevo broji svega 570 stanovnika, a osim po medvjedima poznato je i po drvenim rukotvorinama koje stanovnici već stoljećima izrađuju. Nedaleko Kutereva nalazi se Krasno, najveće planinsko naselje na Velebitu i središte NP-a Sjeverni Velebit. Tu se nalazi poznato svetište Majke Božje Krasnarske koje godišnje posjeti i do 100 000 ljudi, osobito za blagdan Velike Gospe 15. kolovoza. Krasno broji oko 500 stanovnika i administrativno pripada Senju od kojeg je udaljeno svega 32 kilometra. Najveći doživljaj izleta po mom mišljenju dogodio se upravo u Krasnom kada smo u prirodi imali priliku vidjeti malog medvjedića kako bježi pred nama. Tamo smo posjetili i Šumarski muzej koji je otvoren 2005. godine povodom 240. obljetnice postojanja Šumarije Krasno i time je postao prvi šumarski muzej u Hrvatskoj. Stalni postav zbirke obuhvaća 300 eksponata iz povijesti šumarstva ovoga kraja. Nas kao geografe osobito su zainteresirale stare šumarske karte, ali vidjeli smo između ostaloga i trofeje divljači koja obitava na ovom području. Došli smo i do najpoznatijeg vidikovca u Krasnom odakle bi se trebao pružati pogled na planine, ali nam je magla onemogućavala uživanje u panorami. No, mi smo hrabro nastavili dalje i

uputili se do našeg krajnjeg odredišta, a to je Zavižan, najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj.

Na Zavižanu nas je ugostio gospodin Ante Vukušić koji već 40 godina motri meteorološku postaju i izvješćuje Državni hidrometeorološki zavod o vremenu. Budući da je Velebit prirodna granica između kontinentalne i mediteranske Hrvatske, na ovom mjestu sudaraju se dvije različite klime - maritimna i kontinentska, što uzrokuje nepredvidive vremenske prilike. Tako ni mi nismo očekivali da će nas dočekati snijeg, kiša i hladnoća krajem travnja. Bilo je vrlo maglovito pa nismo ništa uspjeli vidjeti oko planinarskog doma. Smjestili smo se svi u jednu višekrevetnu sobu u kojoj, usput rečeno, nije bilo grijanja, a onda uživali u fantastičnoj večeri koju je za nas pripremio gospodin Vukušić. Nismo bili jedini izletnici u domu, ali smo definitivno bili najveseliji. Do dugo u noć igrali smo društvene igre i zabavljali se, a potom utonuli u san, umorni, ali istovremeno oduševljeni provedenim danom. Iduće jutro probudili smo se veseli što konačno možemo vidjeti planine, more i otoke u daljini, ali nažalost, oblaci su se brzo vratili i pokvarili nam pogled. Nakon doručka krenuli smo planinariti iako nam je kiša to uvelike otežavala. Obišli smo Velebitski botanički vrt i spuštali se po skliskim stijenama, a oni najhrabriji uputili su se i do najvišeg vrha Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a to je Veliki Zavižan koji se nalazi na 1676 metara nadmorske visine. Kad je lijepo vrijeme, s tog vrha se može vidjeti Učku, Klek i Vaganac (najviši vrh Velebita koji se nalazi u NP Paklenica). Ovaj put to, nažalost, nije bio slučaj, ali svejedno smo bili ponosni na sebe što smo usprkos teškim uvjetima, kroz snijeg i na kiši, uspjeli osvojiti još jedan vrh. Vratili smo se u dom iscrpljeni, ali tužni što se naš izlet bliži kraju. Bilo nam je toliko ugodno daleko od Zagreba, gužve i svakodnevice da smo poželjeli produžiti naš ostanak na toj moćnoj planini, u prekrasnoj prirodi i čistoj divljini. Zbog vremenskih neprilika planinarenje po Premužićevoj stazi smo odlučili ostaviti za neki drugi izlet koji će se, nadam se, brzo ponoviti.

ODSJEK

Diplomski smjerovi na Geografskom odsjeku Ako si student geografije, sigurno te netko već pitao jedno od ova dva pitanja: „A čime se bave geografi?“ ili „Hoćeš li biti profesor kad završiš faks?“. Izgleda da je mnogim neupućenim ljudima, ali i mnogim studentima geografije, najlakše shvatiti tu „nastavničku“ ulogu geografa. Ipak, na Geografskom odsjeku PMF-a nastavnički studij geografije samo je jedan od čak pet diplomskih studija. Kako bi novopečeni studenti bolje shvatili što ih to čeka nakon završene treće godine, zamolili smo naše predavače i asistente da ukratko opišu preostala četiri diplomska smjera. Kao što ćete vidjeti, neki od njih dali su si više truda, neki manje. Uostalom, najbolje da sami pročitate. Iskreno se nadamo da ćete naći korisne informacije.

Baština i turizam Akademske godine 2008./2009. na Geografskom je odsjeku PMF-a u sklopu diplomskog sveučilišnog studija Geografija s nastavom započeo smjer Baština i turizam kao jedan od četiriju njegovih smjerova. U sedam godina koliko djeluje, smjer je upisalo ukupno 77 studenata, od kojih je do 27. 2. 2015. diplomiralo njih 50. Glavnina upisanih studenata na ovaj smjer prethodno je završila preddiplomski studij sveučilišni studij geografije na Geografskom odsjeku PMF-a. Veseli činjenica da je smjer upisalo i nekoliko studenata koji su završili preddiplomski sveučilišni studij geografije na Odjelu za geografiju Sveučilištu u Zadru, kao i srodne studijske programe drugih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, primjerice na Filozofskom fakultetu i Hrvatskim studijima, što je potvrdilo naša inicijalna očekivanja da će interdisciplinarnost i aplikativnost programa ovoga smjera biti zanimljiva i izvan matične ustanove. Neprijeporna je činjenica da je turizam jedna od danas najvažnijih grana hrvatskog gospodarstva s tendencijama sve većeg kvantitativnog, ali i kvalitativnog porasta, kao i sve naglašenijom prostornom disperzijom iz vodećih obalnih turističkih destinacija prema unutrašnjosti države. Valja biti svjestan i toga da se Hrvatska nalazi u najposjećenijem turističkom okruženju na svijetu, u turističkoj regiji europskoga Mediterana, zajedno s više nego respektabilnim konkurentskim državama, poput turističkih velesila Francuske, Španjolske i Italije. Da bi turistička ponuda Hrvatske i u budućnosti bila konkurentna i prepoznatljiva potrebno je, osim tradicionalno najjačeg turističkog proizvoda, Sunce i more, nadograđivati i osmišljavati nove turističke proizvode na temelju prirodne i kulturne, materijalne i nematerijalne baštine. Istraživanja stavova stranih turista ukazuju da su očuvana priroda, kao i vrijedna i raznolika kulturna baština među najbolje ocijenjenim kategorijama turističke ponude u Hrvatskoj. S obzirom na trendove na svjetskom turističkom tržištu realno je očekivati da će značenje baštine, kao izraza nacionalnog, regionalnog i lokalnog identiteta prostora te kao sve važnijeg temelja hrvatske turističke ponude u uvjetima globalizacije i dalje rasti, jer suvremeni turist na svojem putovanju želi iskusiti autentični turistički doživljaj u ekološki očuvanom okolišu, kao protutežu

radnoj svakodnevici u stresnom, nerijetko onečišćenom radnom okruženju. Prilikom daljnjeg upravljanja baštinom potrebno je primijeniti pristup sukladan postulatima održivog razvoja koji bi, vodeći računa o njezinom ekološkom, kulturnom, socijalnom, ekonomskom i političkom značenju, našao optimalan put između konzervatorskog i eksploatatorskog pristupa. Smatramo da upravo geografija kao interdisciplinarna znanost optimalno može odgovoriti na navedene izazove jer su i baština i turizam fenomeni koji objedinjuju prirodnu i društvenu sferu uz istodobnu neodvojivost od prostornoga okvira u kojemu se javljaju. Kao i na ostalim smjerovima diplomskog sveučilišnog studija Geografija, studijski program smjera Baština i turizam provodi se u dvije studijske godine, odnosno četiri semestra. Program se ostvaruje kroz svladavanje nastavnih sadržaja iz 8 obveznih predmeta (Uvod u znanstveni rad, Metode istraživanja u društvenoj geografiji, Turistička valorizacija baštine, Povijest okoliša, Prirodna osnova u turizmu, Geografija kulturne ponude, Urbana historijska geografija, Oblici turizma), a svaki student bira još 7 od ponuđenih 15 izbornih predmeta (Klima i turizam, Geomorfologija i hidrografija krša, Analize u GIS-u, GIS analiza kulturnog pejzaža, Menadžment turističke destinacije, Socijalna ekologija, Urbano-socijalna geografija, Gradske regije, Trgovinska geografija, Geografski aspekt rekreacije, Baština i turizam u ruralnim područjima, Kulturni pejzaži: zaštita i upravljanje, Upravljanje priobaljem, Hrvatsko otočje – sociogeografske teme, Geografija krša). Visoka izbornost, kao i podjednaka zastupljenost obveznih i izbornih predmeta na smjeru, omogućuje oblikovanje dijela studijskog programa prema vlastitim interesima. Primijenjeni karakter studija ogleda se i u obveznoj godišnjoj terenskoj nastavi, tematski vezanoj za specifičnosti studijskog programa, predmetnim terenskim nastavama, kao i u obveznoj radnoj praksi koja se održava u partnerskim ustanovama. Studij završava izradbom istraživački strukturiranog diplomskoga rada kojim student dokazuje sposobnost samostalnog istraživačkog rada iz geografije s naglaskom na teorijsko-aplikativnu problematiku smjera.

ODSJEK

Na smjeru Baština i turizam usvojena znanja i vještine studentima omogućuju sljedeće izlazne kompetencije: razumijevanje turističkog vrednovanja prirodnih elemenata i društvenih sastavnica te kulturne ponude, poznavanje oblika turizma i njihovih značajki, razumijevanje kulturne baštine kao opće pojave, njezinih ekoloških, kulturnih, socijalnih i ekonomskih značenja, sposobnost analize pejzaža i pitanja njihovog oblikovanja, očuvanja i obnavljanja, spoznavanje promjena okoliša i ljudske percepcije okoliša radi shvaćanja transformacije pejzaža, poznavanje baštine i turizma urbanih i ruralnih područja, razumijevanje kulturnog kapitala gradova, kulturne industrije i stvaranja kulturne ponude, stjecanje vještina prezentacije znanstvenih sadržaja i argumentacija (usmeno i pisano) te primjenu statističkih i grafičkih metoda, kao i GIS alata u analizi i prezentaciji rezultata. Završetkom smjera student stječe akademski naziv magistar geografije (mag. geogr.) te je, između ostaloga, kvalificiran za rad u: turističkim organizacijama (Hrvatska turistička zajednica, kao i županijske te gradske/ općinske), privatnim turističkim subjektima (npr. hoteli i ostali smještajni kapaciteti, turističke agencije), institucijama za zaštitu kulturne baštine, javnim ustanovama za zaštitu prirode i okoliša (npr. nacionalni parkovi, parkovi prirode), odgovarajućim znanstveno-nastavnim, znanstvenim i stručnim ustanovama, leksikografiji, izdavaštvu, medijima itd. Podaci o zaposlenosti alumna koji su diplomirali ovaj smjer pokazuju da su njihova znanja i vještine ponajviše prepoznali poslodavci u privatnom turističkom sektoru. Rezultati anketnog istraživanja alumna smjera Baština i turizam 2012. godine pokazuju njihovu visoku ocjenu zadovoljstva nastavnim programom (srednja ocjena 4,2 na skali 1-5), a usvojenost predviđenih izlaznih

kompetencija alumni su ocijenili uglavnom vrlo dobrim ocjenama. Kao svoje najvažnije komparativne prednosti na tržištu rada naveli su: poznavanje prostora, shvaćanje pojma „održivi turizam“, osposobljenost za terenska istraživanja, sposobnost prepoznavanja baštine kao osnove za razvoj turizma, širinu znanja, primjenu metodologije geografske analize i sinteze, cjelovito poimanje turizma i baštine. Naravno, alumni su nam prilikom istoga istraživanja predložili i određene promjene kojima bi se unaprijedila kvaliteta smjera poput: povećanja sadržaja iz GIS-a, većeg sudjelovanja studenata u prijavi i provedbi konkretnih projekata, uvođenja stručne prakse „nadzirane” od nastavnika i/ili voditelja prakse „da se točno zna što student radi”, povećanja satnice stručne prakse, jače suradnje Geografskog odsjeka i partnerskih institucija u kojima se izvodi praksa, povećanja broja jednodnevnih terenskih izlazaka s posjetima institucijama relevantnima za smjer, povećanja satnice terenske nastave, povećanja broja vanjskih suradnika i gostujućih predavača, mogućnosti odabira većeg broja ekonomskih predmeta, uvođenja nastave iz stranog jezika, povećanja broja istraživački koncipiranih seminarskih radova s prezentacijama konkretnih rezultata istraživanja, jačanja naglaska na istraživačkom pristupu te zauzimanje strožih kriterija prilikom ocjenjivanja na ispitima, kao i kod pisanja seminarskih radova. Veseli spoznaja da smo u međuvremenu, u skladu s realnim financijskim, kadrovskim i prostornim mogućnostima, barem djelomično uspjeli ugraditi spomenute prijedloge u naš studijski program, vjerujem na obostrano zadovoljstvo, kako bi naš smjer u budućnosti bio još kvalitetniji, aplikativniji i prepoznatljiviji na tržištu rada. prof.dr.sc. Vuk Tvrtko Opačić

Prostorno planiranje i regionalni razvoj Često navođena misao da su jedina konstanta u svijetu upravo promjene, dočarava i srž onoga čime se bave prostorno planiranje i regionalni razvoj. Bez obzira na to promatramo li razinu naselja, regija, država ili kontinenata, iz dana u dan primjećujemo kako se prostor mijenja, pitajući se kako se nositi s postojećim problemima i kakav nas razvoj očekuje u budućnosti. Pitamo se i može li se uopće upravljati promjenama u prostoru te koji su nam alati pritom potrebni i dostupni. Pod geslom da se budućnost ne događa sama od sebe, već se planira i gradi, alate za utjecaj na prostorne promjene nudi prostorno i regionalno planiranje. S obzirom na potrebu poticanja ravnomjernijeg prostornog razvoja, ostvarivanja razvojnih mogućnosti sukladno načelima održivog razvoja i usklađivanja interesa različitih aktera u prostoru, diplomski studij geografije, smjera Prostorno planiranje i regionalni razvoj, posvećen

je nizu zadataka. U skladu s istraživačkim pristupom studiju, studenti imaju priliku produbiti razumijevanje uloge prirodne osnove i društvenogeografskih faktora u prostornom planiranju. Tijekom studija stječu znanja o teorijskim osnovama te metodama i tehnikama regionalnog i prostornog planiranja. Pritom imaju priliku upoznati i organizaciju sustava prostornog uređenja, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim državama te na razini Europske unije. Spoznaju subjekte, faktore i modele regionalnog razvoja. Produbljuju razumijevanje suvremenih procesa i problema urbanoga razvoja te čimbenika i procesa ruralnog restrukturiranja. Stječu praktična znanja o osmišljavanju, pripremi i provedbi EU projekta. U konačnici studenti su sposobni ocijeniti razvojne resurse i definirati razvojne mjere i ciljeve prostornog uređenja te sudjelovati u izradi prostornih planova i razvojnih strategija na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

ODSJEK

Na prvoj godini diplomskog studija obvezno je šest predmeta: Uvod u istraživački rad, Prirodna osnova u prostornom planiranju, Osnove regionalnog i prostornog planiranja, Metode i tehnike regionalnog i prostornog planiranja, Restrukturiranje ruralnih područja te Grad u regionalnom planiranju. Na drugoj godini studija obvezno se upisuju Promet i organizacija prostora te Regionalni razvoj. Osim toga, tijekom studija upisuje se sedam izbornih predmeta. U zimskom semestru prve ili druge godine studentima su trenutno ponuđeni: Primijenjena geomorfologija, Geomorfologija i hidrografija krša, Demogeografska analiza malih područja, Turizam i rekreacija u prostornom planiranju, Faktori lokacije industrije i poslovanja, Međunarodne organizacije, Analize u GIS-u i Stanovništvo Hrvatske. U ljetnom semestru na izboru su sljedeći predmeti: Urbano-socijalna geografija, Suvremene sociogeografske teme, Katastar nekretnina, Primijenjena klimatologija, Prirodni rizici, Gradske regije, Baština i turizam u ruralnim područjima, Trgovinska geografija, Prekogranična suradnja i regionalna politika EU te Geografija krša. Na prvoj godini studija važan segment je terenska nastava iz geografije, a na drugoj godini studija radna praksa putem koje se studenti mogu upoznati s radom u institucijama i organizacijama relevantnima za prostorno planiranje i regionalni razvoj. Četvrti semestar studija posvećen je izradi diplomskog rada. Specifičnost studija su i radionice te „male“ terenske nastave u sklopu pojedinih kolegija gdje studenti, prim-

jerice, imaju priliku dobiti praktična znanja o pripremi i provedbi projekata razvoja i upoznati aktere planiranja. Treba napomenuti da će u idućoj godini studij dobiti još naglašeniji primjenjivi karakter, uz veći naglasak na korištenju GIS tehnika u istraživanju i planiranju prostora te proširenje košarice izbornih predmeta. Iskustvo je pokazalo da se studenti po završetku studija zapošljavaju na širokom krugu poslova koji se tiču prostornog planiranja i regionalnog razvoja: u državnoj upravi, županijskim zavodima za prostorno uređenje, gradskim uredima usmjerenima na prostorno uređenje, konzultantskim tvrtkama u prostornom planiranju i regionalnom razvoju te općenito različitim poslovima vezanima uz EU projekte. Kao iznimno važna komparativna prednost diplomiranim studentima pokazala se sposobnost sintetičkog poimanja prostora s mnogim njegovim važnim elementima te primjena odgovarajućih GIS metoda i tehnika. Na taj način je u posljednjih nekoliko godina prevaljen dosta dalek put od prve diplomirane generacije koja se na zavodima za zapošljavanje još vodila kao „profesor geografije“ do profila magistra geografije koji se iskazuje svojim znanjima i vještinama. Bez obzira na općenite probleme zapošljavanja, posebno mladih, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim europskim državama, pokazalo se da kvalitetan rad tijekom studija, uz stalno ulaganje u razvoj vlastitih znanja i vještina, pruža dobru osnovu za zapošljavanje i uspjeh nakon studija. dr.sc. Petra Radeljak

Geografski informacijski sustavi Izvođenje nastave na GIS smjeru diplomskog istraživačkog studija geografije započelo je akademske godine 2008./2009. na temelju dopusnice iz 2005. godine. Geografski informacijski sustavi su, zajedno s ostalim smjerovima na diplomskom studiju geografije, proizišli iz postupaka koji čine sustav upravljanja kvalitetom Sveučilišta u Zagrebu i procesa samovrednovanja. Izmjene i dopune dotadašnjih studijskih programa provedene su s ciljem poboljšanja izlaznih kompetencija diplomiranih geografa i cjeloživotnog obrazovanja. Ustanovljena je nužnost obrazovanja stručnjaka koji će sa svojim znanjem i vještinama u geografiji i geografskim informacijskim sustavima doprinijeti hrvatskom društvu te konkurirati na hrvatskom tržištu rada. Do danas je na smjeru GIS diplomiralo 70 studenata koji su sa svojim završetkom studija postali magistri geografije. Iako je većina njih završila preddiplomski studij geografije na zagrebačkom Geografskom odsjeku, dio studenata ipak je potekao s drugih visokoškolskih institucija poput Geodetskog fakulteta ili Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru. Dio studenata GIS smjera također je diplomirao i na drugim smjerovima zagrebačkog diplomskog studija geografije.

Stručna znanja te kognitivne, praktične i generičke sposobnosti i vještine, koje se usvajaju na GIS smjeru diplomskog studija geografije, usmjerene su na stvaranje teorijske i metodološke spone između visokoškolske geografije i geoinformatike. Uz poznavanje i razumijevanje gradiva iz znanstvenih disciplina geografije, geoinformatike, kartografije, geodezije, geomorfologije, daljinskih istraživanja, statistike i dr., potiče se znanstveno-istraživački pristup radu, kako na studiju geografije, tako i općenito u životu mladih stručnjaka. Dakle, riječ je o razvoju sposobnosti prepoznavanja i utvrđivanja prostornih problema koje podrazumijevaju ispravno tumačenje geografskih pojava i procesa utemeljeno na primjeni adekvatnih geografskih znanja. Odabirom odgovarajućih geoinformatičkih metoda i implementacijom geografskih informacijskih sustava te ostalih informatičkih tehnologija nastoji se pronaći cjelovita rješenja prostornih problema, a ona obuhvaćaju njihovo definiranje, analizu i sintezu, vizualizaciju i prezentaciju uz valjanu argumentaciju te vrednovanje svih ulaznih i izlaznih podataka s posebnim naglaskom na prostorne informacije, odnosno geoinformacije. Iz aspekta praktičnih vještina, diplomski studij geografije na GIS smjeru obuhvaća rad na prikupljanju,

ODSJEK

odabiru, obradi, integraciji i analizi podataka uz intenzivnu upotrebu računala, posebice GIS-softvera. Prostorni podaci mogu se prikupljati izravno u prostoru istraživanja, terenskim radom koji može obuhvaćati različite postupke popisivanja, anketiranja, kartiranja, fotografiranja, s ili bez danas sveprisutnih GPS-uređaja. S druge strane, digitalizacijom i georeferenciranjem informacija iz literature ili drugih objavljenih izvora već prikupljenih i obrađenih podataka, omogućuje se njihova primjena u GIS-u. Preklapanjem različitih tematskih slojeva podataka o prostoru istraživanja mogu se dobiti nove vrijedne informacije čija potencijalna upotreba može poslužiti za rješenje konkretnog prostornog problema. Kako bi se izvelo uspješno ili dovoljno točno preklapanje prostornih podataka, potrebna su znanja o modelima podataka i njihovim brojnim digitalnim tipovima ili formatima te vještine nužne za njihovu transformaciju i integraciju. Odabir i pronalaženje traženih podataka u GIS-u i drugim softverima zahtjeva komunikaciju između računala i njegovog korisnika koja se zasniva na jasno definiranim radnim postupcima unutar grafičkog korisničkog sučelja i precizno postavljenim upitima računalu. Izvedba prostornih analiza podataka u GIS-u moguće je ostvariti pomoću brojnih softverskih alata, a jednostavnost njihove upotrebe te njihova učinkovitost vjerojatno najviše ovise o subjektivnoj korisničkoj procjeni kvalitete softverskih modula različitih proizvođača. U konačnici, pojedine informacije kao i krajnje rezultate istraživanja treba ispravno predstaviti drugima, odnosno poruke se moraju jas-

no prenijeti zainteresiranim kolegama, znanstvenicima, strankama ili općoj javnosti. Uz pismeno izražavanje koje je uobičajeno na svakom studiju, velik naglasak stavlja se na primjenu kartografskih metoda za vizualizaciju prostornih informacija. Dugotrajan i intenzivan rad na računalima u vrhunskim softverima (poput ArcGIS-a i SPSS-a) također omogućava studentima GIS smjera razvoj generičkih sposobnosti i vještina poput upravljanja mnoštvom grafičkih i atributivnih podataka čije povezivanje i usklađivanje iziskuje znanja o prirodi kvantitativnih i kvalitativnih podataka, vektorskih i rasterskih modela podataka, mogućim konverzijama podataka itd. Brojne poteškoće s kojima se studenti suočavaju prilikom rada na računalima izvrstan su poticaj za razvoj dodatne komunikacije s kolegama sa studija te s nastavnim osobljem kao i razmjenu iskustava s globalnom zajednicom putem interneta. Sve bi to zajedno trebalo uroditi učinkovitim samostalnim ili timskim radom svakoj pojedinog studenta geografije sa smjera GIS. Formalni i neformalni kritički osvrti studenata GIS smjera na kvalitetu vlastitog studija dosad su doprinosili njegovom unapređenju i promišljanju buduće organizacije i djelovanja. Geografski odsjek i njegovi djelatnici koji svojim radom (zajedno s vanjskim suradnicima) sudjeluju u izvedbi GIS smjera diplomskog studija geografije svake godine nastoje uvesti poboljšanja koja će obogatiti studentska iskustva te naposljetku omogućiti uvjete za kvalitetno visokoškolsko obrazovanje. dr.sc. Luka Valožić

Fizička geografija s geoekologijom Diplomski studij Fizička geografija s geoekologijom na Geografskom odsjeku postoji od akademske godine 2008./2009. Studij traje dvije godine i organiziran je na modularnom principu. Time je omogućeno usmjereno produbljavanje i daljnja specijalizacija studenata unutar diplomskog studija. Naglasak u diplomskom studiju stoga je na izbornim predmetima koji se izvode na matičnoj ustanovi, ali i izvan nje. Upravo zbog primijenjenog karaktera studijskog programa predviđena je i radna praksa u partnerskim institucijama. Predloženi programi usklađeni su sa Zakonom o visokom školstvu, Bolonjskom deklaracijom i ostalim dokumentima vezanim uz znanost i visoko školstvo, a omogućuju i mobilnost studenata tijekom studija uz primjenu ECTS sustava bodovanja. Na smjeru Fizička geografija s geoekologijom studenti će biti upućeni u osnove istraživačkog rada, steći osnovna znanja o povijesti i promjenama okoliša te produbiti svoje znanje kroz različite primijenjene aspekte disciplina čije su temelje već stekli na preddiplomskom studiju. To su: Primijenjena geomorfologija, Primijenjena klimatologija, Primijenjena hidrogeografija i Primijenjena geoekologija. Osim navedenih obaveznih predmeta

studenti tijekom studija (kroz dvije godine) trebaju izabrati 6 izbornih matičnih predmeta (od ponuđenih 11). Ponuđeni su sljedeći izborni kolegiji: Geomorfologija i hidrografija krša, Prirodni resursi, Analize u GIS-u, Digitalna analiza reljefa, Pedogeografija, Geomorfološko kartiranje, Osnove speleologije, Prirodni rizici, Restrukturiranje i problemi održivog razvoja ruralnih područja, Upravljanje priobaljem i Geografija krša. Uz matične izborne kolegije studenti moraju sakupiti još 8 ECTS bodova pomoću izbornih izvanmatičnih kolegija. Na prvoj godini ovog diplomskog studija organizirat će se i 30 sati terenske nastave. Završetkom diplomskog studija pristupnik stječe akademsko zvanje magistar geografije (geoekolog) i osposobljen je za rad u širokom krugu poslova kao što su: javne ustanove za zaštitu prirode (nacionalnim parkovima, parkovima prirode), javnim tvrtkama za upravljanje i gospodarenje prostorom (npr. Hrvatske vode, Hrvatske šume, Hrvatske ceste), zavodima za prostorno planiranje i uređenje, tijelima državne uprave te lokalne uprave i samouprave, znanstvenim ustanovama, leksikografiji, izdavaštvu i medijima. prof.dr.sc. Sanja Faivre

ODSJEK

TERENSKE NASTAVE Dalmatinska zagora - Donjoneretvanski kraj - Hercegovina - Sarajevo TEKST I FOTOGRAFIJE: PETAR FIJAČKO

erenska nastava diplomskog studija geografije, smjera Baština i turizam održala se u razdoblju od 27.5. do 31.5.2014. godine. Organizator i voditelj bio je izv. prof. dr. sc. Vuk Tvrtko Opačić, a u terenskoj nastavi sudjelovalo je jedanaestero studenata spomenutog diplomskog smjera. Ovogodišnja tema nosila je naziv „Kulturno-turistički identiteti Dalmatinske zagore, Donjoneretvanskoga kraja, Hercegovine i Sarajeva“, a neki od postavljenih ciljeva bili su: upoznavanje (turističko)geografskih obilježja prostora, upoznavanje prirodne i kulturne baštine prostora na relevantnim lokalitetima te identifikacija kulturno-turističkih identiteta. Prije same realizacije terenske nastave, studenti su raspoređeni u grupe te su dobili pripremne zadatke koji su obuhvaćali analizu sadržaja internetskih stranica turističkih zajednica, upoznavanje s aktualnom turističkom ponudom, pripremu kratkih izlaganja o lokalitetima koje ćemo posjetiti te osmišljavanje i pripremu strukturiranog intervjua za predstavnike turističkih zajednica koje ćemo posjetiti. Na put smo krenuli u 7:00 s Autobusnog kolodvora u Zagrebu. S obzirom na navijačka obilježja našeg minibusa (stilizirani crveni i bijeli kvadratići), na trenutak smo pomislili da nas je voditelj smjera odlučio iznenaditi i povesti na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, no nakon što smo uvidjeli da se naš vozač radije služi „šoferskim“ instinktom nego li satelitskom navigacijom (ili barem onom pomoću auto-karte), odustali smo od maštanja o velikom putovanju i pomolili se za ovo na koje smo kretali. Uz kraće stajanje kod Macole i druženje s koreničkim medvjedima, stigli smo na našu prvu postaju – izvor Cetine. Najprije smo obišli crkvu sv. Spasa, gdje smo poslušali kratko izlaganje kolega o tom spomeniku starohrvatske sakralne arhitekture iz 9. stoljeća i njezinom pravoslavnom okruženju kao posljedici povijesnih događaja, a zatim smo se uputili prema Glavaševom jezeru, najvećem od osam izvora Cetine, gdje smo na brzinu snimili par fotografija i pohitali prema Sinju gdje smo imali dogovoren sastanak s direktoricom tamošnje turističke zajednice. Nakon ugodnog razgovora sa srdačnom i ambicioznom direktoricom, tijekom kojeg smo saznali ponešto o brojnim projektima na kojima radi TZ Grada Sinja, samostalno smo razgledali grad, popeli se do sinjske utvrde, a vremena je bilo dovoljno i za nešto pojesti i popiti. U 15:00 krenuli smo prema našem smještajnom objektu, pansionu „Moča“ u Makarskoj, a usput smo posjetili, najprije lokalitet Cista Velika - Velika i Mala Crljivica na

Glavaševo jezero - najveći izvor Cetine kojem se nalazi srednjovjekovno groblje sa stećcima iz 14. i 15. stoljeća gdje smo se prisjetili najpoznatijeg lokaliteta sa stećcima – Radimlje u susjednoj BiH, diskutirali o tipovima i simbolici stećaka, kao i o njihovoj nedovoljnoj turističkoj valorizaciji; a zatim i atraktivni vodopad Gubavica u kanjonu Cetine u Zadvarju. Nakon ukusne večere uslijedila je opuštena šetnja gradom pod Biokovom. Idući dan bio je rezerviran za Donjoneretvanski kraj. U 9:00 već smo bili u Opuzenu, gdje nas je dočekao predstavnik lokalnog TZ-a te nas pješačkim razgledom upoznao sa znamenitostima grada: antičkim spomenikom cara Tiberija, odnosno njegovim originalnim fragmentom torza, gradskim trgom kralja Tomislava te monolitnom klupom koja se nalazi neposredno uz crkvu sv. Stjepana, ima oblik splavi dužine 7,6 i širine 1,3 metara, a predstavlja legendu o nastanku Opuzena, koji je nastao na riječnom sprudu. Nakon razgleda održali smo intervju s predstavnikom i zaključili da bi se razvoj lokalnog turizma trebao temeljiti na brendiranju mandarine kao autohtonog proizvoda i cijelog Donjoneretvanskog kraja kao jedinstvene turističke destinacije. Zatim smo se odvezli do utvrde Brštanik ponad Opuzena odakle smo jasno mogli uočiti karakteristike Donjoneretvanskog kraja. To je močvarno područje, uslijed hidromelioracijskih zahvata od sredine 18. stoljeća pretvoreno u specifični agrarni (jendečki ili kazetni) pejzaž. Sljedeća postaja bilo je naselje Vid kod Metkovića (antička Narona). Tamo smo posjetili Arheološki muzej Narona, prvi muzej u Hrvatskoj izgrađen in situ, čiji su inventar i stručno vodstvo svakako bili zanimljivi. S obzirom da su značajnija arheološka istraživanja započela tek kasnih 1990ih, u naselju postoji nekoliko kamenih kuća čiji su graditelji pri izgradnji koristili što im je bilo „pri ruci“, što objašnjava

ODSJEK

Agrarni pejzaž Donjoneretvanskog kraja

Divlja izgradnja Međugorja

pojavu antičkih natpisa na pojedinim kućama. Nakon Vida, pošli smo u Vrgorac, gdje su se neki upoznavali s ugostiteljskom ponudom grada prisjećajući se Ujevićevih stihova, dok su se drugi uputili do srednjovjekovne tvrđave odakle se pružao prekrasan pogled na pejzaž Dalmatinske zagore. Po povratku u Makarsku uživali smo u relativno ugodnoj temperaturi i umjerenoj valovitosti mora, a kasnije smo se posvetili kolegi koji je, slaveći svoj sve kraći život, s nama podijelio svoje životne maksime. Sljedeći dan smo se najprije zaputili u Imotski gdje smo posjetili Crveno i Modro jezero te se još jednom uvjerili u potencijal vode kao atraktivnog faktora u turizmu. Nakon toga napustili smo domovinu i krenuli u Hercegovinu. Prva postaja u susjednoj državi bilo je Međugorje gdje smo se upoznali s karakteristikama vjerskog turizma, ali i svjedočili „divljoj“ urbanizaciji potaknutoj naglim razvojem (ali ne i razvitkom) te vrste turizma. Zatim smo se uputili u Mostar gdje smo najprije održali intervju s direktorom TZ-a Hercegovačko-neretvanske županije koji nam je isprva šturo, a nakraju naširoko ispričao o turističkim potencijalima te županije, ali i naglasio glavni problem razvoja hercegovačkog turizma – nesuradnju institucija i županija. Potom smo obišli staru jezgru, bacili pogled sa Starog mosta na Neretvu te raspravljajući o posljedicama rata u BiH i bošnjačko-hrvatskog sukoba uočavali razlike između katoličkog i muslimanskog dijela grada. Poslijepodne smo posjetili vrelo rijeke Bune u Blagaju koje se smatra najvećim krškim izvorom u Europi, a neposredno pored izvora nalazi se derviška tekija. Nakon toga, pošli smo prema našem smještajnom objektu u Sarajevu gdje nas je dočekao sumnjivo srdačan i neuobičajeno gostoljubiv gazda Irfan. Dan je završio odlaskom u, većini već poznat, sarajevski noćni život. Četvrti dan započeli smo susretom s izv. prof. dr. sc. Emirom Temimovićem s Odsjeka za geografiju PMF-a u Sarajevu u čijem smo se društvu uputili do prostora Ilidže i vrela Bosne, omiljenom sarajevskom odmorištu. Tamo započeto predavanje o trenutnoj situaciji, specifičnostima i apsurdima Sarajeva, nastavilo se i u razgledu grada autobusom, a posebice pješačkom razgledu prilikom kojeg nam se pridružila asistentica Amra Ćatović s već spomenutog fakulteta, koja nas je odvela do TZ Kantona Sarajevo gdje smo obavili i posljednji predviđeni intervju. Nakon neizos-

tavnih ćevapa kod Želje, sarajevske kolege upoznali su nas sa znamenitostima grada: Barščaršijom, katedralom Srca Isusova, Gazi Husrev-begovom džamijom, Sarajevskim ružama, Vječnom vatrom i drugim. Dan smo nastavili lutajući užurbanim ulicama oko Barščaršije, a kušajući slatke delicije po turskoj recepturi diskutirali smo o multikulturalnosti ovog grada. Večer smo odlučili provesti na sličan način na koji smo je proveli i dan prije. Uspjeli smo u tome. Posljednji dan terenske nastave posjetili smo Svrzinu kuću, depandansu Muzeja Sarajeva koja predstavlja kulturu stanovanja gradske muslimanske obitelji s kraja 18. i kroz 19. stoljeće, čiji je kustos, usprkos samo jednoj kafi tog oblačnog jutra, bio vrlo simpatičan i jako zanimljiv. Nakon što smo obavili još jednu nabavu suvenira, započeo je naš povratak. Svibanjski visoki vodostaj Save i njezinih pritoka stabilizirao se pa smo odlučili proći područjem koje je bilo poplavama najugroženije (Maglaj, Doboj...). Katastrofalne posljedice nisu nas ostavile ravnodušnima: oborena višegodišnja stabla, otklizane ili uništene kuće, izvrnuti grobovi, smeće u krošnjama drveća i gomile uništenog namještaja pokraj uništene ceste upućivali su na strahote koje je proživaljavalo lokalno stanovništvo. No, što smo bili bliže Zagrebu, raspoloženje je postajalo sve bolje. Zahvalni na novim doživljajima, iskustvima i saznanjima vratili smo se našim studentskim boravištima. Po povratku s terenske nastave studenti su dobili matricu prema kojoj je svaka grupa trebala osmisliti konkretan prijedlog novog kulturno-turističkog proizvoda za prostor za koji je bila zadužena. Dva tjedna kasnije, prezentacijom tih prijedloga i službeno je završila naša terenska nastava. Posljedice poplava u Bosanskoj Posavini

ODSJEK

Murter - Kornati TEKST I FOTOGRAFIJA: LUCIJA KRPAN

ako upisom diplomskog smjera studente počinju brinuti misli o zavšetku fakulteta, zaposlenju, budućnosti, na spomen posljednje terenske nastave budi se posebno uzbuđenje i brucoški elan. Iščekivanje plana i odredišta prelilo se u val radosti i veselja kada smo saznali da ne ostajemo na terenskoj nastavi u Zagrebu nego nas doc. dr. sc. Aleksandar Lukić vodi već 28. travnja na Murter, gdje ćemo dio programa provesti s kolegama iz Belgije. Osnovni ciljevi terenske nastave bili su upoznavanje s praksama prostornog planiranja i regionalnog razvoja, procesom vrednovanja resursne osnove za razvoj turizma u novim razvojnim uvjetima te kreiranjem razvojnih strategija za otoke i zaštićena područja. Tako je petnaest studenata prve godine diplomskog studija Prostorno planiranje i regionalni razvoj krenulo na svoju posljednju terensku. Po dolasku u Šibenik posjetili smo Upravni odjel za gospodarstvo, poduzetništvo i razvoj Grada gdje su nam predstavljeni razvojni projekti za revitalizaciju povijesne jezgre Šibenika, koju smo u naknadnom obilasku razgledali. Slušajući i diskutirajući na predavanju saznali smo mnogo informacija o fondovima EU, funkcioniranju projekata, upornosti pojedinaca i razvoju Grada. Dan smo završili finom večerom u obiteljskom pansionu na otoku Murteru, koji smo zasladili zborskim pjevanjem uz gitarsku pratnju. Nakon doručka upoznali smo novog člana naše ekspedicije, prijatelja doc. Lukića, profesora geografije Lovru Skračića. Rođeni Murteran, završio naš fakultet, radio kao profesor geografije, napustio sve i vratio se na Murter kako bi uzgajao kadulju, lovio ovce po Kornatima (ili kako oni kažu Kurnatima) te pokušao oživiti možda i premiran otok kroz udruge, edukacijske centre, suradnju mještana i njegovo geografsko znanje. Taj jednostavan mladi profesor održao nam je kratko predavanje o geografskim obilježjima Murtera, te nas odveo u posjet i na diskusiju u udrugu „Argonauta“ – udrugu za zaštitu prirode i okoliša i promicanje održivog razvoja. Čini se da se budi svijest o važnosti lokalnih zajednica kao aktera u prostornom razvoju i regionalnom planiranju. Usput, Murter je sjevernodalmatinski otok, kratkim mostom u Tisnom spojen s kopnom, površine niti 20 km2 s oko 5.100 stanovnika. Naselja na otoku su Betina, Tisno, Jezera i Murter koji je najveće i najstarije mjesto na otoku. Nakon Murtera, posjetili smo susjedno naselje, Betinu, poznatu po dugoj brodograditeljskoj tradiciji. Razgovarali smo s brodograditeljem i članom udruge „Betinska gajeta 1740“ o tradiciji i suvremenom turističkom vrednovanju brodogradnje u Betini. Obišli smo i prodiskutirali naselje Jezera uz predstavnike Turističke zajednice. Dan smo ponovno završili finom večerom i zborskim pjevanjem uz gitarsku pratnju i ugodno društvo domaćina i doc. Lukića.

Pomalo neispavane, razbudio nas je vedar i sunčan dan te poludnevna radionica gradnje suhozida u organizaciji udruge „Argonauta“ pod vodstvom lokalnog majstora. Radionica je polučila nova prijateljstva s kolegama geografima iz Liegea, mnogo znoja i tzv. „bauštelske rukave“ od rada na suncu. Nakon fizičkog rada zaslužili smo ručak i piće, a onda ponovno na posao. U mješovitim grupama obavili smo kartiranje poslovnih djelatnosti i intervjuiranje lokalnih poduzetnika i turista u sva četiri naselja. Stavovi o mogućnostima i problemima razvoja otoka različiti su, no svi se slažu kako potencijala ima, a problemi su birokratske i političke prirode. Većina Murterana živi od kombinacije turizma i poljoprivrede, a mladi bi voljeli iskusiti čari života u većim urbanim sredinama. Dan smo završili finom večerom, noćnim razgledom Murtera s Belgijancima i, na kraju, zborskim pjevanjem uz gitarsku pratnju.

Ekipa s Prostornog planiranja obnavlja suhozid Sljedećeg jutra krenuli smo brodom do otoka Kornat. Posjetili smo novi maslinik, a nakon toga krenuli prema najvišem vrhu Kornata. Ne čini se ni daleko ni strmo ni prezahtjevno na prvi pogled, no onda smo upoznali zahtjevan i negostoljubiv teren ljutog krša. Ali trud se isplatio, pogled koji se pruža s Metline (235 m) zaustavlja dah. Spuštajući se obišli smo suhozide, lokve, polja u kršu (Tarac) i razgovarali s lokalnim stanovništvom. Na brodu nas je dočekao ručak, naravno riba, a najhrabriji su poslije ručka zaplivali (većinom Belgijci). Vraćali smo se po velikim valovima, što je nekima prouzročilo želučane tegobe, nekima bilo izrazito zabavno, a nekima nije smetalo da zapjevaju, kad smo već našli gitaru na brodu. Dan smo završili klasično odlično. I tako je već zadnji dan izrazito produktivne i jednako toliko zabavne terenske nastave. Kao rezime svega viđenog i čutog sudjelovali smo u javnoj diskusiji o prijetnjama i mogućnostima razvoja otoka Murtera s predstavnicima lokalne zajednice, turističke zajednice i nacionalnog parka, predstavnicima udruga te kolegama Belgijancima. Nakon ugodne rasprave krenuli smo put Zagreba, mašući otoku koji smo brzo zavoljeli, profesoru Lovri i našem doc. Lukiću koji je odlučio ostati još par dana.

ODSJEK

Ogulinsko-plašćanska udolina, Medvednica, Velebit TEKST I FOTOGRAFIJE: VALERIJA BUTORAC

a diplomskom smjeru Fizičke geografije i geoekologije terenski izlasci su nužni jednako kao i konvecionalna nastava. Svaka fizičkogeografska disciplina iziskuje drugačije organiziran terenski izlazak. Tako je 1. godina diplomskog smjera prošle godine odradila četiri terenska izlaska, te je svaki bio vezan za predmet unutar kojeg se izvodio. Prvi teren organiziran je unutar predmeta Hidrogeografija i geomorfologija krša, a odvio se u prostoru Ogulinsko-plašćanske submontane udoline. Teren su organizirali i vodili doc. dr. sc. Neven Bočić (koji je ujedno i nositelj kolegija), izv. prof. dr. sc. Nenad Buzjak te Petra Konrad-Kovač. Sadržaj terena bio je povezan s kolegijem te je naglasak bio na kontaktnom kršu i fluviokršu. Tako smo posjetili nekoliko špilja-izvora, špilja-ponora, niz spojenih ponikvi i slijepe doline. Na svakoj lokaciji uz korištenje različitih kartografskih prikaza voditelji terenske nastave interpretirali su reljefne oblike, tj. njihovu evoluciju i značaj. Na kraju dana zaokružena je cijela geomorfološka i hidrogeomorfološka priča o Ogulinsko-plašćanskoj submontanoj udolini. Iako ne obavezni za sve, ali za svakog zaljubljenika u fizičku geografiju, posebno je iskustvo pohađati kolegije doc. dr. sc. Mladena Pahernika, te unutar njih odlaziti na terensku nastavu. Kolegij Geomorfološko kartiranje zamišljen je kao cijeli proces izrade jedne geomorfološke karte. Tako je prvi dio semstra zamišljen kao kabinetski dio rada, dok smo drugi dio semestra odlazili na teren kako bismo detektirali stanje na samom području koje obrađujemo. Odrađen je jedan manji teren na Z dijelu Medvednice gdje je izvršeno mjerenje ponikava, te svojevrsna orijentacija pomoću TK25, i rad s GPS-om. Osim s GPS-om, upoznali smo se i s teodolitom kojim smo i izmjerili spomenute ponikve. Drugi teren je bio posjet srednjem djelu Velebita, sa noćenjem Kuginoj kući. Zadatak je bio napraviti preliminarnu geomorfološku kartu, a to smo učinili tako što smo proveli cijeli dan obilazeći prostor koji obrađujemo, prema unaprijed određenim rutama. Osim rada, bilo je svakako i zasluženog uživanja, prvenstveno u pogledu s vrha Velinac na podvelebitsko primorje, a nakon toga i u večeri koju je vješto spravio docent Pahernik. Zadnji i najdulji teren, vodili su prof. dr. sc. Sanja Faivre i doc. dr. sc. Neven Bočić. Odvio se na Sjevernom Velebitu. Prije samog terena bilo je potrebno upoznati se sa određenom problematikom prostora koji posjećujemo, a to su tragovi glacijacije na Velebitu te promjena razine mora. Zapravo su obje teme obrađene kroz sami teren, jer im se inače ne posvećuje dovoljno radnih sati unutar konvencionalne nastave.

Noćili smo u Krasnom polju s ličke strane Velebita, a ono nam je bilo i polazna točka za sve izlete. Lokacije koje smo obišli su: Zavižan-Veliki Zavižan, Mirovo, Zavratnica i uvala Caska na Pagu. Tijekom terena na svojoj koži smo osjetili raznolikost klima u Hrvatskoj te ćudljivost Sjevernog Velebita – od tuče do uživanja na suncu na otoku Pagu. Naravno, osim čitanja teorije prije terena i opservacije tijekom terena, opet smo naučili nešto novo i korisno, a to je rad s geološkim kompasom. Osim puno hodanja i učenja novih terenskih metoda, konstantno je prisutno i uživanje u krajoliku. Ovdje kamen, tamo cvijet, što je lijep ovaj geomorfološki svijet!

Geomorfološko kartiranje na Velincu ,,Chillanje” na Velincu

ODSJEK

Rumunjska TEKST I FOTOGRAFIJE: ROBI BARBIĆ

umunjska – zemlja izrazitih suprotnosti, zemlja s oko 20 milijuna stanonvika i površinom oko 4,2 puta većom od Hrvatske, zemlja različitih kulturnih utjecaja u prošlosti, zemlja koja je prije Hrvatske postala članicom Europske Unije, istočna oaza romanske skupine jezika, a s većinskim pravoslavnim stanovništvom, zemlja u kojoj je tranzicija itekako vidljiva, zemlja u kojoj Dunav utječe u Crno more, zemlja kojoj je uzor Francuska, zemlja u koju mnogi odlaze s negativnim predrasudama, zanimljiva, nepoznata, pomalo egzotična...ta zemlja, točnije njezina južna polovica, bila je mjesto održavanja terenske nastave za studente Geografskog odsjeka PMF-a u razdoblju od 25. do 31. svibnja 2014. godine. Prema Rumunjskoj su u nedjeljno jutro 25. svibnja krenula dva autobusa puna geografa. Studenti 1. godine diplomskog studija (smjer GIS), studenti 4. godine integriranog studija geografije i povijesti, 1. godine diplomskog nastavničkog studija te 1. godine integriranog studija geografije i povijesti te povijesti i geografije (ukratko GIS-ovci i nastavnici), bili su u autobusu s voditeljima terenske nastave profesorom Toskićem i profesorom Orešićem, dok su studenti 2. godine preddiplomskog istraživačkog studija oko 3.000 kilometara dugačak put prevalili uz društvo druge dvojice voditelja terenske nastave: asistenta Ivana Šulca i profesora Njegača, te uz stručnog vodiča, također geografa, Miroslava Uremovića. Za većinu sudionika terenske nastave ovo je bio prvi posjet Rumunjskoj. Prije polaska, GIS-ovcima su bili dodijeljeni zadaci izrade raznih tematskih karata za prostor Rumunjske. Stoga smo, kako i dolikuje geografskoj terenskoj nastavi, tijekom vožnje u autobusu imali uvid u administrativno-teritorijalni ustroj Rumunjske, kartografski prikaz razmještaja stanovništva u većim gradovima Rumunjske, lokaciju nacionalnih parkova, prometnice, odnosno trasu našeg putovanja itd. Prvi „dan“ terenske nastave bio je vrlo naporan za sve nas, a naročito za vozače. Gotovo 1.000 km vožnje u trajanju od skoro 30 sati, na relaciji Zagreb – Bukurešt. Ono po čemu ćemo definitivno pamtiti prvi dan jest famozna Đerdapska klisura. Što zbog prirodnih ljepota tog nacionalnog parka i predivnog pejzaža, što zbog beskonačne vožnje zavojitom cestom uz sam Dunav, te višesatnog čekanja na prelasku Dunava preko brane hidroelektrane Đerdap koja je ujedno i državna granica između Rumunjske i Srbije. U prijestolnicu Rumunjske – Bukurešt stigli smo u ranim jutarnjim satima. Uslijedio je individualni razgled grada i ručak u nekom od tradicionalnih rumunjskih restorana, po preporuci našeg vodiča Mire, koji se u Bukureštu već osjeća kao kod kuće. U pivnici Caru’cu bere čak smo uz predočenje iks-ica ručali po studentskim cijenama. Prvi dojam Bukurešta može se ukratko opisati s tri pojma: bauštela, kablovi i spoj nespojivoga. Bauštela = Bukurešt je

Kablovi u središtu Bukurešta

„Tradicionalna arhitektura“ u Bukureštu (spoj nespojivoga) jedno veliko gradilište. U centru se puno toga gradi, ruši, renovira, prenamijenjuje... Sve je to vjerojatno posljedica povlačenja fondova iz EU i korištenje istih za obnavljanje šireg gradskog središta. Kablovi = u nekim se dijelovima grada od namotaja telefonskih, električnih i drugih kablova na stupovima, gotovo ne može vidjeti druga strana ulice. Vrlo zanimljiv „pejzaž“ za nas koji smo navikli živjeti u gradovima gdje se kablovi provode uglavnom podzemno. Spoj nespojivoga = pod time mislim na kombinaciju raznih arhitektonsko-građevinskih stilova, kao npr. nekoliko stoljeća stara građevina iz koje „izrasta“ moderna staklena zgrada. Bukurešt, tzv. “Pariz istoka” po mnogim svojim građevinama podsjeća na Francusku (najpoznatiji je slavoluk pobjede – kopija pariškog). Zatim, razdoblje diktature (1965. – 1989.) komunističkog vođe Nikolaja Čaušeskua ostavilo je vrlo veliki utjecaj na izgled brojnih građevina u cijeloj Rumunjskoj. Najpoznatija građevina iz toga razdoblja je zgrada Parlamenta u Bukureštu – druga najveća zgrada u svijetu (nakon Pentagona). Osim navedenih stilova, u nekim je dijelovima grada prisutan i os-

ODSJEK

Zgrada parlamenta u bukureštu

Službeno vaganje na ulicama Bukurešta manski stil gradnje. Također, uočljiv je kontrast na jako maloj udaljenosti između pojedinih vrlo uređenih dijelova grada, sa širokim avenijama, mnoštvom zelenila, parkova i biciklističkih staza, te s druge strane prljavih, neurednih i zapuštenih dijelova. Sljedeće destinacije bila su dva grada na obali Crnoga mora: Constanza i Mamaia. Prva – veliki lučki grad, s još više građevinskih radova u tijeku nego u Bukureštu, a druga - top destinacija rumunjskog kupališnog turizma, koju smo nažalost zatekli u predsezoni. Ako bismo navedene gradove usporedili s hrvatskima, tada bi Constanza-Mamaia bile kao npr. Rijeka-Opatija, iako naravno postoje brojne razlike među njima. Ono što je vjerojatno većinu nas najviše oduševilo, bile su ogromne pješčane plaže i temperature zraka i mora pogodne za kupanje. Nakon mnogo prijeđenih kilometara, što autobusom, što pješke po Bukureštu i Constanzi, imali smo napokon jedan malo slobodniji i malo ležerniji dan. Većina studenata je taj dan iskoristila za kupanje, sunčanje, igranje picigina itd. na pješčanim plažama Mamaije. Iako smo se nalazili u gradu koji živi gotovo isključivo od turizma, s osobljem u hotelu i restoranima nismo imali prilike komunicirati engleskim jezikom. Razlog je taj, što su više od 90% turista u Mamaiji

Rumunji ili Rusi, pa lokalnom stanovništvu engleski jezik „nije potreban“. Stoga se većina komunikacije između nas i lokalaca odvijala gestama i pokazivanjem. S Dunavom smo se ponovno susreli petog dana terenske nastave. Ovaj put na njegovu ušću, točnije u mjestu Tulcea, gdje smo se ukrcali na brod i krenuli u istraživanje delte Dunava. Plovili smo uskim i nepreglednim kanalima, zaraslim močvarnom vegetacijom, a nakon 30-ak minuta vožnje nizvodno, imali smo priliku vidjeti Ukrajinu u daljini. Nakon iskrcavanja na kopno, ukrcali smo se u autobuse, u kojima smo proveli ostatak dana. Budući da smo obišli velik dio nizinske Rumunjske (Vlaška), krenuli smo prema Transilvaniji, brdsko-planinskoj regiji u središtu Rumunjske. Završna točka putovanja toga dana bila je mjesto Rupea, u blizini Brašova. Iako Rupea zračnom linijom nije mnogo udaljena od delte Dunava, cestovna udaljenost bila je znatno duža. Stoga je petog dana terenske nastave prijeđeno ukupno oko 700 kilometara. Jedan od poznatijih simbola Rumunjske je grof Drakula – lik iz romana Dracula, kojeg je napisao irski književnik Bram Stoker 1897. godine. Kao inspiracija za glavnog lika u romanu, Stokeru je poslužio vlaški knez iz 15. stoljeća, pravim imenom Vlad III. Tepeš, koji je u rumunjskoj povijesti poznat po borbama protiv Turaka. Iako je u spomenutom romanu uloga Vlada III. Tepeša znatno izmijenjena, zahvaljujući grofu Drakuli, stanovnici njegova rodnog grada – Sighisoare ostvaruju sve veću dobit od turizma. Sighisoara je, naravno, bila neizostavan dio naše terenske nastave, stoga smo je posjetili u jutarnjim satima šestog dana naše terenske nastave, nakon čega smo nastavili u smjeru zapada prema Hunedoari. Usput smo se zaustavili u Sibiu, gradu kulture, koji nam je ostao u vrlo lijepom sjećanju iako smo se u njemu zadržali samo nekoliko sati. Hunedoara je poznata po velikom gotičkom dvorcu, poznatom i kao dvorcu Korvin (Hunjadi). Uz njega se veže ime Matijaša Korvina, ugarskog kralja koji je izgradio veći dio dvorca za svoje vladavine, te bio saveznik, a potom i neprijatelj Vlada Tepeša. Koliko su stanovnici naselja u okolici Hunedoare impresionirani samim dvorcem, možemo vidjeti po Dvorac u Hunedoari

ODSJEK

Trasa putovanja kroz Rumunjsku (u GIS-u izradio Ivan Fusić)

arhitekturi njihovih kuća. Tako se npr. u jednom manjem naselju uzduž glavne prometnice nalaze ogromne kuće/ dvorci u raznim, kričavim bojama. Vjerojatno se vlasnici natječu čija će kuća biti upečatljivija i dominantnija. Predvečer pretposljednjeg dana terenske nastave stigli smo u općinu Karaševo, koja se nalazi u Karaš-Severinskoj županiji, poznatoj po velikom udjelu hrvatskog stanovništva. Za smještaj svih studenata i profesora (cca 100 ljudi) pobrinuli su se upravo ti Hrvati koji su nas velikodušno ugostili u učeničkom domu, te za sve nas pripremili večeru. Sedmog, ujedno i posljednjeg dana terenske nastave, upoznali smo stanovništvo i prostor općina Karaševo i Lupak, koje imaju po oko 3.000 stanovnika, s preko 85% Hrvata. Predstavnici Zajednice karaševskih Hrvata ugostili su nas u njihovom društvenom domu, održali kratko predavanje o korijenima i običajima karaševskih Hrvata, te upoznali s njihovom današnjom situacijom, nakon čega smo zajedno s njima obišli naselja Lupak, Klokotič, Rešicu i Karaševo, gdje smo upoznali brojne druge karaševske Hrvate i njihov način života. Broj stanovnika cijele Karaš-Severinske županije smanjuje se iz godine u godinu, a taj se trend posebno očituje u navedenim „hrvatskim“ općinama. Gospodarska situacija je lošija nego u drugim dijelovima Rumunjske koje smo posjetili u prvih šest dana. Mladi ljudi se teško zapošljavaju, uglavnom emigriraju za vrijeme ili nakon školovanja i vrlo se rijetko vraćaju. Mnogi su industrijski pogoni s velikim brojem radnika propali posljednjih desetljeća, a cijelo je područje osim emigracijom zahvaćeno i negativnom prirodnom promjenom. Uzroci nepovoljne demografske i gospodarske situacije toga dijela Rumunjske

su višestruki. Jedan od njih svakako je periferni geografski položaj navedenog područja. Karaš-Severinska županija nalazi se uz samu granicu sa Srbijom i relativno je udaljena od većih i važnijih gradova (najbliži Temišvar udaljen je više od 100 kilometara). Općine Karaševo i Lupak također se nalaze izvan svih važnijih prometnih pravaca, obilaze ih važni cestovni pravci Temišvar-Sibiu-Bukurešt i Beograd-Craiova-Bukurešt. Područja industrijskog i općenito gospodarskog razvoja razvijaju se oko velikih gradova (Bukurešt, Cluj-Napoca, Temišvar), na obali Crnoga mora (Constanta), te uz cestovne i željezničke prometne pravce koji povezuju navedena naselja. Nepovoljna demografska struktura (velik udio starog, dakle uzdržavanog stanovništva) također nepovoljno utječe na lošu gospodarsku situaciju Karaš-Severinske županije. Stoga smo, usporedbom Karaševa i Bukurešta ili Karaševa i crnomorske obale, odnosno usporedbom brojnih rumunjskih regija koje smo posjetili tijekom sedam dana terenske nastave, imali prilike uočiti nužnost regionalnog planiranja i podjednakog, decentraliziranog razvoja države. Takav koncept razvoja nedovoljno je zastupljen u Rumunjskoj, kao i u Hrvatskoj, a kao posljedica toga javlja se nazadovanje i propadanje perifernih područja. Međutim, generalno gledajući, pretpostavljam da je Rumunjska ostavila pozitivan utjecaj na sve sudionike ove terenske nastave, kao i želju za ponovnim posjetom. Također pretpostavljam kako je predodžba svih studenata o Rumunjskoj znatno izmijenjena nakon ovog putovanja, kako su otklonjene brojne predrasude, te kako je cijela terenska nastava bila vrlo edukativna, korisna, zanimljiva i zabavna.

ODSJEK

Brucoši, odvežite se – ne polijećemo! ispunjenih anketa. Ni ostali kolege neće se ozbiljnije požaliti, iako su neki, locirani na okretištima i trgovima, imali ko su brucoši na geografskom odsjeku oko ičega na- teži zadatak zaustaviti užurbane prolaznike. No, uz koju dobudni, onda je to definitivno njihova prva terens- odbijenicu više, svi su na koncu uspješno odradili posao. ka nastava. Kakvo iščekivanje! Već kroz prve “geografske’’ Nije bilo teško, pitanja su bila jasna, anketa kratka kao što razgovore provlače se priče o destinacijama koje su prijašn- priliči. Nismo lagali kad bi tražili “minutu vremena’’... je generacije posjećivale - hoće li nas zapasti Primorje ili Ispitanici su, uz dob, spol i stupanj obrazovanja, upitani o Zagorje? Otoci ili planine? Slavonija, Baranja ... inozemstvo načinu informiranja na temu klimatskih promjena i o tome možda?! Pa kad slušaš sve te rasprave, i u njima sudjeluješ, smatraju li ih pozitivnim ili negativnim procesima. Ispitano pomalo ostaneš zatečen viješću da svoju terensku premije- je i mišljenje građana o presudnosti utjecaja prirodnih i/ili ru provodiš u – Zagrebu! ljudskih faktora na klimatske promjene, kao i što smatraTakav je scenarij zadesio prošlogodišnju generaciju bru- ju glavnim uzročnicima tih promjena, pri čemu su birali coša istraživačkog smjera koji su terensku nastavu u or- između nekoliko ponuđenih opcija. Posljednja dva pitanja ganizaciji prof. Anite Filipčić, nositeljice kolegija Klima- bila su orijentirana na mjeru u kojoj ispitanici smatraju da tologije, provodili na području grada u kojem studiramo klimatske promjene utječu na njihovo zdravlje, te koliko i svakodnevno boravimo. Bio je to jedan njih osobno ta činjenica uopće zabrinjava. od programa koji je spadao u domenu Neki su, odgovarajući, mislili dulje, neki “rezanja troškova’’ matične nam obrazovne kraće. I dok su odgovori bili raznoliki, institucije. Geografski odsjek ipak je izddala se već u početku naslutiti korelacija vojio određenu svotu, starije generacije između načina (medijske) informiranosti uglavnom su se raspršile diljem Lijepe i dobi ispitanika, ili pak stupnja njihovog naše, dok je jedan dio ekspedicije, uključuobrazovanja. Zanemarimo li one, uglavjući i kolege brucoše s integriranog smjera nom starije ispitanike, koji su već u startu geografije i povijesti, putovao čak u Rupomiješali klimatske promjene s vremensmunjsku. Negdje se moralo uštedjeti. Davkom prognozom, pa među izvorima tražili no su prošla vremena kad bi svima dopalo Zorana Vakulu ili “onog starog’’ s Nove TV. - jednako. Rekoh, bilo je smijeha ... Ostaje, međutim, obaveza. Kakva god Na stranu šala (moglo bi se o tome), ona bila. A zadatak je bio upoznati se s preko dvije i pol tisuće ispunjenih anketa metodom anketiranja i provesti istraživanposlužit će svrsi. Profesorica Filipčić zaje o javnom mišljenju i informiranosti dovoljno je zaprimila rezultate našeg rada. građana Zagreba o klimatskim promPodaci su još uvijek u obradi - tako golema jenama. Dvije bitne odrednice za budućeg Eh da si more... brucoši količina podataka vrlo bi se teško i dugogeografa, anketiranje kao jedna od ko- zamišljeno gledaju u Jarun trajno obrađivala bez odgovarajućeg račurištenijih istraživačkih metoda, te pitanje nalnog programa. Stoga se planira da unos globalnog zatopljenja kao zabrinjavajuće važan fenomen podataka odrade studenti na studentskoj praksi, nakon čega današnjice. Upitno je, doduše, je li na jedno tako opće pi- bi se prišlo računalnoj obradi. Rezultati ankete će svakako tanje morala biti primjenjena metoda neposrednog “face doprinijeti promociji Geografskog odsjeka u javnosti, poto face’’ ispitivanja ili je ona mogla biti iskušana na nekim kazati jesu li građani objektivno informirani o nečemu o puno specifičnijim problemima, u kompleksnijim područ- čemu svijet “bruji”, te potaknuti akcije za daljnji objektivniji jima gdje većina stanovništva na koje se istraživanje odnosi prikaz problema – reći će prof. Filipčić, nadodajući da je ne prakticira internet-ankete. Iako je činjenica da je ovakva po veličini uzorka i tematici ova anketa jedinstvena u Hrmetoda svakako učinkovitija. I kudikamo vjerodostojnija. vatskoj. Odsjek, dakle, može biti zadovoljan odrađenim. Podijeljeni u desetak skupina po troje ili četvoro studeA mi? Pa nismo se naputovali, čak nismo ni Zagreb nata raspoređeni smo na više različitih lokacija u Zagrebu, podrobnije upoznali. Ali barem smo se družili, pomalo uz tjedan dana slobodnog vremena da popunimo kvotu od i zabavili, prikupili tražene podatke i stekli iskustvo koje 50 anketa po studentu. Barem smo lokacije mogli sami iz- će nam svakako biti od velike pomoći u našem daljnjem abrati, jasno, uz preduvjet da su pješački frekventne, poput istraživačkom radu. Učinili smo, ipak, nešto korisno. Vjetrgova, tramvajskih okretišta ili šetališa. S obzirom da se rujemo da smo mogli biti i puno korisniji, no to ćemo nastava provodila u prvom tjednu lipnja (2014.), “šetnja’’ valjda imati prilike u budućnosti dokazati. Ne budemo li, po Jarunu koju su pojedinci izabrali, primjera radi, nije bila ne daj Bože, morali neke sljedeće ankete provoditi na neloša ideja. Tamo je većina ljudi opuštena pa nije bilo nemi- kom nepoznatom, nama stranom jeziku. Na rumunjskom, lih situacija. Susretljivost, ponekad čak i zanimljive priče, primjerice… anegdote ... i naravno, ono najbitnije, cijeli svežanj uspješno TEKST I FOTOGRAFIJA: DAMEO RAMIĆ - KOVAČIĆ

STUDENTSKI RADOVI

RUSKO PRIPAJANJE KRIMA NAPISALA Larisa Dukić

usija i Ukrajina dijele dugu, međusobno isprepletenu povijest u koju je raspad SSSR-a 1991. godine uveo velike promjene na koje niti jedna od navedenih država nije bila u potpunosti spremna, stoga je do danas između njih ostao veći broj neriješenih pitanja iz kojih vuku korijeni današnje Krimske krize. Krimska kriza termin je kojim se opisuju politička i diplomatska zbivanja na poluotoku Krimu neposredno nakon izbijanja Ukrajinske krize, a rezultirala je ruskim pripajanjem Krima u ožujku 2014. godine. Nakon raspada SSSR-a Krim je ušao u neprekidni ciklus kriza pri čemu se posebno ističu sukobi između predsjednika i parlamenta u jesen 1994. godine, sukobi s matičnom državom (Ukrajina 1991.-1996. godine) i konstantan rizik od izbijanja međuetničkih sukoba. U trenutku kada Ukrajina i Rusija nastoje redefinirati svoj odnos, Krim se našao u središtu zbivanja, a Crnomorska flota i njena baza u Sevastopolju postale su simbol utjecaja i moći za koji se bore obje strane (Dawson, 1997; Sasse, 2007). S obzirom na brojne etničke, političke i geopolitičke napetosti koje obilježavaju ovu regiju posljednjih godina, izbijanje konflikta i vojna intervencija bili su očekivani, prateći pritom sudbinu mnogih spornih etničkih enklava bivšeg SSSR-a i istočne Europe. Vojne snage Rusije i Ukrajine, iako oslabljene od 1991. godine, ostaju među najvećima u svijetu, dok su u kontekstu postsovjetskih država najznačajnije. Destabilizacija njihova odnosa dovodi do drastičnih promjena ne samo na lokalnoj i regionalnoj, već i na globalnoj razini, utječući pritom na europsku scenu sigurnosti (Nilsson, 2013). Ovaj rad nastoji razmotriti širi kontekst ruskog pripajanja Krima tražeći odgovore na pitanja poput: Kako i zašto je došlo do ruskog pripajanja Krima? Koji su ruski interesi na Krimu (i Crnom moru) te postoje li neki skriveni motivi koji su je naveli na takav potez? Koje su prednosti geografskog položaja Krima? Kakav je geopolitički i geostrateški značaj Krima za Rusiju? Kome Krim povijesno pripada? KRIMSKA KRIZA I RUSKO PRIPAJANJE KRIMA Kriza je započela 21. studenog 2013. godine kada je tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič najavio da će Kijev prekinuti pregovore za potpisivanje Sporazuma o suradnji i pridruživanju EU te tražiti bliske odnose s Ruskom federacijom (Karagiannis, 2014). Ovaj potez rezultirao je masovnim prosvjedima Ukrajinaca u Kijevu, stoga je 21. veljače 2014. godine Janukovič, zajedno s čelnicima oporbe, potpisao sporazum namijenjen zaustavljanju političke krize. Dogovoreno je formiranje vlade naciona-

lnog jedinstva, smanjivanje predsjedničkih ovlasti i raspisivanje prijevremenih izbora do kraja godine. Sporazum je propao u trenutku kada je Janukovič napustio Kijev, a parlament je 22. veljače izglasao njegovu smjenu. Dana 27. veljače ukrajinska oporba formirala je privremenu vladu, no u to nisu uključili političare s Krima i provincija istočne Ukrajine u kojima prevladava rusko govorno stanovništvo. Istoga dana u Simferopolju, glavnom gradu Krima, pojavili su se nepoznati naoružani muškarci u vojnim odorama bez ikakvih oznaka te zauzeli regionalni parlament i druge ključne institucije (Reuters.com, 2014). Potaknut daljnjom eskalacijom sukoba i sve zamršenijom situacijom, Putin donosi odluku o vojnoj intervenciji na Krimu koju opravdava potrebom zaštite etničkih Rusa. Iako nije došlo do fizičkog napada na etničke Ruse, Rusija je postavila pitanje treba li čekati dok zločini ne počnu, stoga je u vrlo kratkom periodu zauzela poluotok ne ispalivši pritom niti jedan hitac (Burke-White, 2014). Vojna intervencija dovela je do buđenja latentnih separatističkih osjećaja i otežala zadatak novoj vlasti u Kijevu. Dana 16. ožujka 2014. godine proveden je referendum o državnoj pripadnosti Krima i Sevastopolja u kojem su tiskana dva pitanja na trima jezicima (ruskom, ukrajinskom i krimsko-tatarskom): (1) „Jeste li za uključivanje Krima u Rusku Federaciju kao federalnog subjekta?“ te (2) „Jeste li za obnovu Krimskog ustava iz 1992. godine i statusa Krima kao dijela Ukrajine?“. Na referendum je izašlo 80% birača od čega je 95,5% glasalo za pripajanje Rusiji. Dan nakon referenduma, ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je međudržavni ugovor o ulasku Krima i grada Sevastopolja u sastav Rusije kao novih subjekata federacije: Republika Krim i grad od federalnog značaja Sevastopolj (Ruski Vjesnik, 2014). Na iznenađenje

STUDENTSKI RADOVI

Grafit u Moskvi „Krim i Rusija“ Izvor: Artur Bainozarov, Reuters i opće nezadovoljstvo međunarodne zajednice, Rusija je jednostavno „apsorbirala“ Krim (Melvin, 2014). Unatoč oštrim osudama Zapada i brojnim sankcijama koje su uslijedile, Rusija odlučno nastavlja raditi na integraciji novih subjekata federacije u ekonomski, financijski, kreditni i pravni sustav Rusije. Zašto je tako velik broj stanovnika Krima glasao za pripajanje Rusiji? Prema ukrajinskom popisu iz 2001. godine, Krim je naseljavalo ukupno 2.024.000 stanovnika, od čega su 58,3% činili Rusi, 24,3% Ukrajinci i 12% Krimski Tatari kao tri najistaknutije etničke skupine, dok se udio ostalih etničkih skupina uglavnom kretao ispod 1% (Крымстат, 2014). Stanovništvo Krima velikim je dijelom privučeno Rusiji zbog njene politike, kulture, gospodarstva i zajedničke povijesti. Većina krimskih Rusa i Ukrajinaca na dnevnoj bazi koristi ruski jezik (stoga je razumljivo da teže ruskom filmu i televiziji) te su povezani s Moskovskim patrijahatom preko Ukrajinske pravoslavne crkve (Maljarenko i Galbreath, 2013). Upravo ova kulturološka povezanost krimskih Rusa i Ukrajinaca rezultira njihovim djelovanjem na Krimu kao jednog

entiteta te je, uz veliku brojnost ruskog stanovništva, možemo gledati kao jedan od razloga velikog broja glasova za pripajanje Rusiji. Briga Rusije za njeno „bliže inozemstvo“ (primarnu sferu utjecaja) dugotrajna je i istaknuta. To možemo iščitati i iz same podjele ruskog inozemstva na „bliže“ i „dalje“ pri čemu se pod „bližim inozemstvom“ smatraju sve države bivšeg SSSR-a, dok preostale spadaju u „dalje inozemstvo“. Rusija svoj utjecaj širi i upotrebom tzv. “meke” moći koja se najvećim dijelom fokusira na tri područja: medije, kulturu i povijest. Ruski tisak i televizija dominiraju Krimom usprkos pokušajima ukrajinske vlade da to spriječi. Ruska Crnomorska flota, poduzetnici i nevladine udruge s ruskim afinitetima sponzoriraju velik broj televizijskih postaja i lokalnih publikacija. Rusija je u Sevastopolju osnovala i ogranak Moskovskog državnog sveučilišta te sponzorira brojne kulturne organizacije (Melvin, 2014). Potencijalno izbijanje sukoba i separatizma na Krimu bili su predmet mnogih dosadašnjih istraživanja. Varettoni (2011) navodi dva razloga koja bi mogla dovesti do izbijanja sukoba: (1) Rusija želi anektirati Krim

te samo čeka pravu priliku, što će se najvjerojatnije dogoditi pod izgovorom obrane ruskog stanovništva u inozemstvu i (2) Rusija predstavlja najveću sigurnosnu prijetnju Kijevu. U daljnjem razmatranju Varettoni navodi da Rusija ima više koristi od „status quo“-a koji joj osigurava nesputano korištenje pomorske baze Sevastopolj, izražene simpatije od strane lokalnog stanovništva, relativno slobodne ruke u ekonomiji te točku političkog odupiranja Kijevu i NATO-u. Rusija bi anektirala Krim kada bi se to moglo učiniti bez trajnih posljedica, no odgovor Zapada je neizbježan, kao i stroge sankcije koje bi došle s njim, stoga smatra da do izbijanja sukoba ipak neće doći. Maljarenko i Galbreath (2013) izdvajaju dva ključna pokretača koja bi mogla dovesti do separatizma na Krimu: proruska slavenska većina i Ruska Federacija koja kroz svoju vanjsku politiku ostvaruje strategiju odvajanja Krima od Ukrajine. U slučaju takvog tijeka događaja, ruska crnomorska flota smještena u Sevastopolju može se umiješati u potencijalni oružani sukob između Kijeva i proruskih paravojnih postrojbi na Krimu što bi odlučno pridonijelo odcjepljenju Krima. Iako su spomenuti autori uspješno predvidjeli razloge potencijalnog izbijanja sukoba i daljnje poteze Rusije ako stvari krenu u tom pravcu, njihova je pogreška vezana uz pitanje „status quo“-a. Usprkos jasnim upozorenjima na negativne posljedice koje bi mogle uslijediti nakon pripajanja Krima, Rusija je odlučno povukla ovaj potez. Osim toga, Nicoll (2014) navodi nekoliko potencijalnih motiva koji su Rusiju naveli da pripoji Krim: unutarnja politika, preoblikovanje svjetskog poretka, regionalna hegemonija, zaštita etničkih Rusa, novi ruski imperijalizam i osveta grijesima Zapada. Motiv unutarnje politike temelji se na potrebi za jačanjem domaće potpore Putinu čija je popularnost u 2013. godini pala na najnižu razinu otkako je prvi put stupio na dužnost 2000. godine, no zimske olimpijske igre u Sočiju dovele su do značajnog porasta njegove popularnosti, a ozbiljna konkurencija njegovoj vlasti zasad

STUDENTSKI RADOVI

nije na vidiku. Nicoll dalje tvrdi da je Rusija svojim potezima u Ukrajini namjerno srušila temeljne principe trenutnog svjetskog poretka i tako pridonijela njegovu preoblikovanju. Motiv regionalne hegemonije povezuje se s ruskim ambicijama o Euroazijskoj ekonomskoj uniji i ukrajinskom članstvu u njemu. Ipak, budući da Putin zaista vidi Euroazijsku ekonomsku uniju kao ključni vanjskopolitički prioritet, pripajanje Krima ne čini se logičnim potezom. Zaštita etničkih Rusa koja se navodi kao primarni razlog ruske intervencije na Krimu ukazuje nam na usvajanje nove doktrine – Putinove doktrine koja zahtijeva zaštitu Rusa i ruskog govornog stanovništva na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza (Karagiannis, 2014). Ova je retorika poslala val šoka kroz sve države „bližeg inozemstva“ Rusije u kojima postoji značajna etnička ruska manjina (posebice Estonija, Latvija i Kazahstan). Novi ruski imperijalizam veže se uz zaštitu etničkih Rusa širom svijeta, no s obzirom na sankcije, gubitak kapitala i smanjena ulaganja koja su uslijedila nakon pripajanja Krima, teško je očekivati da će Rusija povući sličan potez u nekoj drugoj problematičnoj regiji. Osveta grijesima Zapada ogleda se u Putinovoj kritici zapadnjačkoj vanjskoj politici koja je vođena „vladavinom pištolja“ i načelom „Ako niste s nama, protiv nas ste“. Pripajanjem Krima Rusija je odaslala oštru poruku Zapadu da mu neće dopustiti uplitanje u rusku sferu interesa i da unipolarnost moći u svijetu (od strane SAD-a) više nije opcija jer se Rusija vraća na scenu kao veliki igrač koji teži multipolarnosti. GEOGRAFSKI POLOŽAJ KRIMA I NJEGOV ZNAČAJ ZA RUSIJU Geografski položaj Krima omogućuje onome tko ga kontrolira izvrstan geostrateški položaj na Crnom moru u središtu regije bogate resursima, izlaz na Sredozemlje te dalje na Atlantski ocean. Crnomorska regija predstavlja jedno od ključnih svjetskih raskrižja današnjice te posjeduje veliko geopolitičko i geostrateško značenje za sve aktere koji ovdje djeluju. Glavne

Geografski položaj Krima

Izvor: ArcGis Online, 2014

Krimski poluotok prekriva površinu od 26.900 km2, a jedinu kopnenu granicu dijeli s ukrajinskom oblasti Herson na sjeveru. Njegovu obalu oplakuju Crno more sa zapada i juga te Azovsko more s istoka i sjeveroistoka (Ukrmap, 2014: Crimea State Medical University, 2014). Na istočnom rtu Krima nalazi se Kerčki poluotok kojeg od ruskog kopna (Tamanskog poluotoka) dijeli Kerčki prolaz širok 3-13 km. Krim se nalazi u središtu crnomorske regije; Sevastopolj je 391 km udaljen od rumunjske luke Konstanta, 476 km od bugarske luke Varna i 546 km od turskog Istanbula.

aktere crnomorske regije u posljednja dva desetljeća čine prvenstveno Turska, Rusija, SAD, EU i NATO (Karagiannis, 2014). Stanovništvo Turske relativno je rijetko naseljeno na crnomorskoj obali zbog nepristupačnog terena Pontskog gorja, tako da su za Tursku najznačajniji Bospor i Dardaneli koji predstavljaju vitalnu trgovinsku vezu prema Sredozemlju. Kontrola pomorskog pristupa Sredozemlju s Crnog mora (i obrnuto) daje Turskoj moć nad zemljama koje ga koriste za pristup ostatku svijeta, što se u prvom redu odnosi na države središnje Europe i Rusiju. NATO predstavlja značajnog aktera na Crnom moru koji svoj utjecaj širi uključivanjem država u NATO savez (Turska je članica od 1952., a Rumunjska i Bugarska od 2004. godine). Crno more za Ukrajinu ima veliko ekonomsko i vojno značenje; Dnjepar i Dnjestar plovne su rijeke koje se ulijevaju u Crno more i predstavljaju važan ukrajinski prometni pravac. U današnjoj situaciji, kada je Rusija ponovno pripojila Krim, problem za Ukrajinu leži u tome što se spomenute

rijeke ulijevaju u Crno more upravo kod Krima, stoga je njihov dosadašnji značaj bitno ograničen. Osim toga, u trenutnom stanju rata, Rusija je u mogućnosti Ukrajini zaprijetiti s tri fronta: sa sjeveroistoka, jugoistoka i juga. Ovo čini južni dio Ukrajine puno teže obranjivim. Krim bi mogao poslužiti i za stvaranje pomorske blokade protiv južnih ukrajinskih luka i potencijalno uporište za napad na određene obalne ciljeve, a ruske zračne snage smještene u Krimu mogle bi prodrijeti duboko u unutrašnjost Ukrajine i pružiti potporu s tla ruskim vojnim snagama (Schwartz, 2014). Crno more jedini je put preko kojeg bi potencijalni neprijatelj Rusije mogao ugroziti rusku jezgru (osim ako ne ide preko Poljske i sjevernoeuropske ravnice ravno na Moskvu). Karpati u Rumunjskoj i Kavkaz ograničavaju bilo kakve kopnene poteze protiv Rusije s juga (Martin, 2008). Najistaknutija neriješena pitanja između Rusije i Ukrajine u postsovjetskom razdoblju bila su vezana uz vlasništvo i korištenje Kerčenskog prolaza i luke Sevastopolj, približa-

STUDENTSKI RADOVI

vanje NATO-a kao nepoželjnog igrača u sferi ruskih interesa i energetske resurse. Pripojenjem Krima dobar dio ovih pitanja riješen je u korist Rusije; Kerčenski prolaz koji spaja Crno i Azovsko more u potpunosti je pripao Rusiji, a Azovsko je more pretvoreno u rusko (iako Ukrajina i dalje posjeduje nešto manje od 350 km obale Azovskog mora na zapadu). Rusiji je pripao i Sevastopolj – baza ruske Crnomorske flote koja čini najznačajniju fizičku imovinu Rusije na Krimu. Približavanje NATO-a činilo je posebnu prijetnju Rusiji upravo zbog Sevastopolja koji bi se, kako smatra Rusija, ukoliko bi ostao u sastavu Ukrajine, pod vodstvom nove ukrajinske vlasti sve više približavao NATO-u te u konačnici postao njegova luka (što je za Rusiju neprihvatljivo) (Melvin, 2014; Varettoni, 2011). Pripajanjem Krima Sevastopolj je postao baza

ruske Crnomorske flote neovisna o ograničenjima nametnutim od strane kijevske vlasti. Ruska crnomorska flota predstavlja simbol ruske snage i vlasti te čini vrlo korisnog pijuna u geopolitičkim igrama koje se odvijaju na ovom prostoru (Schwartz, 2014). Iako trenutno nije toliko (vojno) snažna, Rusija planira nadogradnju flote. Glavna misija ruske crnomorske flote je zaštita južnog ogranka Rusije. Kako bi to postigla, flota ispunjava sljedeće zadatke: štiti rusku ekskluzivnu ekonomsku zonu, osigurava komunikacijske pravce u Crnom moru, vježba vojnu i političku kontrolu nad Kavkazom te sudjeluje u potencijalnim sukobima, održava vojnu dominaciju Rusije na Crnom moru, podupire jedinice iz ostalih ruskih flota koje djeluju na Mediteranu te promiče i štiti ruske ekonomske i sigurnosne interese na Mediteranu (Delanoe, 2014).

Crno more bogato je energetskim resursima čija se količina i vrijednost nerijetko uspoređuje sa resursima Sjevernog mora. Upravo u tome leži ključna geostrateška vrijednost Krima za Rusiju; vlasništvo i kontrola nad Krimom donosi joj pravo korištenja (dijela) resursa Crnog mora, kontrolu i zaštitu resursa na Kavkazu i Kaspijskom jezeru te političku moć i dominaciju (NATO, 2014). Rusija pripojenjem nije stekla samo krimsko kopno, već i maritimnu zonu tri puta veću od samog poluotoka u kojoj se nalaze resursi čija se vrijednost procjenjuje na više bilijuna dolara. S druge strane, gubitak Krima za Ukrajinu nije značio samo gubitak energetskih resursa, već i otežano provođenje strategije neovisnosti energije i plina koja je trebala biti provedena do 2020. godine (The New York Times, 2014). Ukrajina je čak i pod

Promjena udjela vlasništva nad dijelovima Crnog i Azovskog mora nakon ruskog pripojenja Krima Izvor: Global Ecnonomic Trend Analysis, 2014 proruskim predsjednikom Viktorom Janukovičem smanjila uvoz plina iz Rusije sa 45 milijardi m3 2011. godine na 28 milijardi m3 2013. godine. Ovisnost o ruskom plinu ne samo Ukrajine, već i čitave Europe (koja 24% svoje potražnje za plinom ostvaruje iz Rusije), povećava ekonomski i geopolitički utjecaj Rusije te smanjuje rizik njenoj nacionalnoj sigurnosti.

Rusija 30% svog izvoza nafte ostvaruje preko Crnog mora te još 30% naftovodom Družba koji ide preko Ukrajine (The Oxford Institute for Energy Studies, 2014). Rusija ima i velike gospodarske interese na Crnom moru; ruska crnomorska trgovačka flota Crnim morem preveze 30% ukupnog pomorskog izvoza Rusije (Gorenburg, 2014).

KOME PRIPADA KRIM? Nakon pregleda današnjeg značaja Krima i novonastale situacije u kojoj je Rusija „ugrabila“ vlasništvo nad Krimom, vratit ćemo se dublje u prošlost u potrazi za odgovorom na pitanje koja od dominantnih etničkih skupina (Rusa, Ukrajinaca i Krimskih Tatara) polaže najveće legitimno pravo na poluotok. Krim je poluotok ko-

STUDENTSKI RADOVI

Proruski (lijevo) i proukrajinski (desno) prosvjednici u Simferopolju Izvor: Darko Vojinovic, AP/ Sean Gallup, Getty Images jeg su kroz prošlost osvajali i naseljavali mnogi narodi što je rezultiralo današnjom složenom etničkom strukturom Krima i međuetničkim napetostima i neslaganjima o njegovoj povijesnoj pripadnosti. Za Krimske Tatare relevantna povijest počela je prije više od sedam stoljeća kada se pojavila krimska tatarska etnička skupina. Nakon raspada Zlatne horde 1441. godine, uspostavljen je Krimski kanat koji je postojao sve do 1783. godine kada ga je Ruskom Carstvu pripojila carica Katarina Velika. Iako je Otomansko Carstvo ubrzo uspostavilo protektorat nad ovim prostorom (1475. godine), čime su Krimski Tatari postali sultanovi podanici sa širokom autonomijom, Krimski Tatari naredna tri stoljeća vide kao svoje zlatno doba. Nakon ulaska u sastav Ruskog Carstva, etnički sastav Krima bitno se promijenio; već nakon prvog desetljeća oko 20% Krimskih Tatara odselilo je, a priljev Rusa dodatno je smanjio njihov udio u ukupnom stanovništvu (Dawson, 1997; Stewart, 2004). Ponovna uspostava države postala je njihov trajni cilj, no nakon što su optuženi za kolaboracionizam s Nijemcima tijekom 2. svjetskog rata i masovno deportirani na područje središnje Azije, njihova borba za ostanak i snažniju ulogu na Krimu zadobila je konačan udarac. Repatrijacija Krimskih Tatara dopuštena je tek 90-ih godina nakon pada Staljinova režima, no do tada je etnički sastav Krima već uvelike izmijenjen; njihov se broj smanjio s 450.000-500.000 u prvoj polovici 20. stoljeća na današnjih 240.000. Islamski identitet i bolna sjećanja na prisilne deportacije i ostale ožiljke iz prošlosti pridonose napetosti između Tatara i Slavena. Ruska populacija smatra ovaj dio povijesti nevažnim i drevnim jer je, prema njima, tek s ruskim osvajanjem Krima civilizacija došla u regiju koja je bila naseljena nomadskim i neciviliziranim stanovništvom. Tvrdnje Krimskih Tatara o tradiciji nezavisne državnosti odbacuju naglašavajući dominaciju Turaka u regiji prije dolaska Rusije. Krim je, kao što je već rečeno, u sastav Rusije (tadašnjeg Ruskog Carstva) ušao 1783. godine čime je Katarina Velika osigurala dugo sanjani izlaz Ruskog Carstva na južna mora. Odnos Rusije i Krima u razdoblju koje je uslijedilo obilježen je brojnim sukobima: Krimskim ratom 1853.-1856., ruskim revolucijama 1905. i 1917., 1. svjetskim ratom, Ruskim građanskim ratom i 2. svjetskim ratom. Svi ti sukobi ostavili su brojne

ožiljke i bolne uspomene koje su i danas duboko ukorijenjene u ruskoj nacionalnoj svijesti. Nakon što je uništen i ponovno izgrađen dva puta (nakon Krimskog i Drugog svjetskog rata), Sevastopolj je osigurao posebno mjesto u nacionalnom ponosu svih Rusa, a slovi i kao jedan od dvanaest gradova heroja SSSR-a (Melvin, 2014; Varettoni, 2011; Maljarenho i Galbreath, 2013). Krim je ostao u sastavu Rusije sve do 1954. godine kada ga je prvi tajnik Komunističke partije Sovjetskog saveza Nikita Hruščov poklonio Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici povodom 300. obljetnice ujedinjenja Rusije i Ukrajine, referirajući se na Perejaslavski sporazum iz 1654. godine. Budući da se taj transfer odvio unutar SSSR-a, malo je onih koji su pridavali velik značaj ovom „simboličnom poklonu“. Ipak, u periodu nakon raspada SSSR-a, brojni su ruski političari nebrojeno puta osporavali ovaj potez (Varettoni, 2011; Rog, 1999). Pritom se posebno ističe pitanje Sevastopolja; stav Rusije nalaže da je Hruščov poklonio Krim, ali ne i Sevastopolj u kojem je koncentrirana ruska crnomorska flota. Naime, otkad je formirana, luka Sevastopolj imala je poseban status; gradonačelnik Sevastopolja bio je ujedno i admiral crnomorske flote povezan izravno s Moskvom, a ne pod krimskom upravom. Još jedan čimbenik snažne povezanosti ruskog stanovništva s Krimom leži u činjenici da je ovdje knez Vladimir primio kršćanstvo 988. godine, uvevši tako pravoslavlje u regiju i među ruski narod. Ukrajinski povjesničari upravo ovaj dio najranije povijesti ruske, odnosno ukrajinske države ističu kao razlog teritorijalne i povijesne pripadnosti Krima Ukrajini, s obzirom na to da se radilo o srednjovjekovnoj ukrajinskoj državi Kijevskoj Rusiji i kijevskom knezu Vladimiru (Burda, 2009). Država koja je na tom području nastala u 9. stoljeću zapravo se nazivala Kijevska Rusj pri čemu je „Rusj“ označavao nepodijeljenu istočnoslavensku etničku masu čiji su ravnopravni nasljednici i Rusi i Ukrajinci i Bjelorusi. To su bila plemena koja u tom periodu još nisu bila organizirana u etnije. Ukrajinci su kao i Rusi u većem broju naselili Krim nakon 1783. godine. Iako njihova imigracija nije bila toliko značajna kao ruska, do kraja Sovjetskog perioda činili su ¼ ukupne populacije. Geografski položaj i višestoljetna pristunost Ukrajinaca na Krimu rezultirali su stvaranjem bliskih veza i međuovisnosti Krima i Ukrajine. Tako primjerice 80% opskrbe vodom, 2/3 ruskog plina i 9/10 električne energije na Krim dolazi iz Ukrajine. Svakodnevni život stanovnika još je jedan bitan problem koji

STUDENTSKI RADOVI

je potrebno razmotriti u svijetlu nastalih promjena. Rusija planira izravno povezivanje s Krimom preko Kerčkog prolaza, no to je vrlo složen, skup i dugotrajan projekt (Advance.hr, 2014). ZAKLJUČAK Krim je nakon raspada SSSR-a obilježen brojnim krizama čije uzroke nalazimo na njegovom teritoriju i izvan njega. U ovom periodu redefiniranja odnosa Rusije i Ukrajine, Ukrajina je počela izlaziti iz ruske sfere interesa i okretati se Zapadu; potez koji je za Rusiju bio neprihvatljiv. Vojnom intervencijom na Krimu i njegovim pripajanjem Rusija je nastojala osigurati vlastite interese i izvršiti pritisak na nove ukrajinske vlasti koje su donijele definitivnu odluku o približavanju EU (Nicoll, 2014). Rusko pripajanje Krima pod izlikom potrebe zaštite etničkih Rusa donijelo joj je mnoge dobitke, a većinu aktualnih neriješenih pitanja s Ukrajinom riješilo u njenu korist. Krim se nalazi u središtu crnomorske regije koja danas ima ključno geostrateško, geopolitičko i trgovačko značenje (posebno se pritom ističe bogatstvo energetskim resursima koje posjeduje Crno more). Ovdje je smještena i ruska Crnomorska flota i njena baza Sevastopolj koji čine najbitniju fizičku imovinu Rusije na Krimu i bitan element prožet ruskim nacionalnim identitetom. Obnova ruske Crnomorske flote i daljnja ulaganja učvrstit će rusku vojnu i političku moć te je pretvoriti u izrazito jakog igrača u široj regiji. Što sve to znači za sam Krim? Krim će u odnosu na ostatak Ukrajine prosperirati u budućnosti ukoliko Rusija nastavi s njegovom intenzivnom integracijom u sastav Rusije, no na bazi svakodnevnog života krimskog stanovništva to je donijelo mnoge probleme. Krim se uglavnom opskrbljuje s ukrajinskog kopna, dok na rusko (još) nije povezan. Nesigurnost situacije u kojoj se nalaze i igre velikih igrača oko njihova doma unose strah i neizvjesnost u svakodnevne živote krimskog stanovništva. Sagledavši povijesni kontekst vidjivo je (kao što smo mogli i pretpostaviti) da svaka od navedenih etničkih skupina smatra da upravo ona polaže najveća legitimna prava na poluotok. Sagledavši pak današnju situaciju zaključujemo da je pripajanje Krima s ruske točke gledišta definitivno te se njegovo vraćanje Ukrajini za sada čini teško mogućim. LITERATURA: Burda, S., 2009: Povijest Ukrajine, Hrvatsko-ukrajinsko društvo, Zagreb Burke-White, W., W., 2014: Crimea and the international legal order, Survival: Global Politics and Strategy, 56 (4) 65-80 Dawson, J., I., 1997: Ethnicity, ideology and geopolitics in Crimea, Communist and Post-communist studies, 30 (4) 427-444 Delanoe, I., 2014: After the Crimean crisis: towards a greater Russian maritime power in the Black Sea, Southeast European and Black Sea Studies, 14 (3) 367-382 Maljarenko, T., Galdbreath, D., J., 2013: Crimea: Competing self-determination movements and the politics at the centre, Europe-Asia Studies, 65 (5) 912-928 Melvin, M., 2014: Sevastopol: Crimean citadel from Potemkin to Putin,

The RUSI Journal, 159 (3) 70-76 Nilsson, R., 2013: Russian policy concerning the Black Sea fleet and its being based in Ukraine 2008-2010: Three interpretations, Europe-Asia Studies, 65 (6) 1154-1170 Sasse, G., 2007: Conflict-prevention in a transition state: The Crimean issue in post-soviet Ukraine, Nationalism and Ethnic Politics, 8 (2) 1-26 Stewart, S., 2001: Autonomy as a mechanism for conflict regulation? The case of Crimea, Nationalism and Ethnic Politics, 7(4) 113-141 Varettoni, W., 2011: Crimea’s overlooked instability, The Washington Quarterly, 34 (3) 87-99 IZVORI: Advance.hr, Post-referendumski i geografski problemi Krima: opskrba vodom, plinom, strujom i nedostatak prometne povezanosti s Rusijom, http://www.advance.hr/vijesti/post-referendumski-i-geografski-problemi-krima-opskrba-vodom-plinom-strujom-i-nedostatak-prometne-povezanosti-s-rusijom/ (06.12.2014.) Crimea State Medical University, Geographical location of Crimea, http://www.csmuedu.net/geographical-location-of-crimea/ (06.12.2014.) Gorenburg, D., 2014: The role of the Black Sea Fleet in Russian naval strategy, ). http://russiamil.wordpress.com/2014/03/06/the-role-of-theblack-sea-fleet-in-russian-naval-strategy/ (06.12.2014.) Karagiannis, E., 2014: The russian interventions in South Ossetia and Crimea compared: military, performance, legitimacy and goals, Contemporary Security Policy, http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/135 23260.2014.963965#.VIS8fTGG-jU (06.12.2014.) Martin, J., 2014: The strategic importance of the Black Sea, http://www.whatswrongwiththeworld.net/2008/08/the_strategic_importance_of_th.html (06.12.2014.) NATO, The energy dimensions of Russia’s annexation of Crimea, http://www.nato.int/docu/review/2014/NATO-Energy-security-running-on-empty/Ukraine-energy-independence-gas-dependence-on-Russia/EN/index.htm (06.12.2014.) Nicoll, A., 2014 : Russia’s motives in Ukraine, Strategic Comments, http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/13567888.2014.932067?journalCode=tstc20#.VITAqzGG-jU (06.12.2014.) Reuters.com, Timeline: Political crisis in Ukraine and Russia’s occupation of Crimea, http://www.reuters.com/article/2014/03/08/us-ukraine-crisis-timeline-idUSBREA270PO20140308 (06.12.2014.) Rog, K., 1999: Ethnic splits in Crimea, Strategic Comments, http://www. tandfonline.com/doi/abs/10.1080/1356788990504?journalCode=tstc20#. VITHqDGG-jU (06.12.2014.) Ruski vjesnik, Krim i Sevastopolj postaju dio Rusije, http://hr.rbth.com/ politics/2014/03/19/krim_i_sevastopolj_postaju_dio_rusije_26171.html (06.12.2014.) Schwartz, P., N., 2014: Crimea’s strategis value to Russia, http://csis.org/ blog/crimeas-strategic-value-russia (06.12.2014.) The New York Times, In taking Crimea, Putin gains a sea of fuel reserves, http://www.nytimes.com/2014/05/18/world/europe/in-taking-crimeaputin-gains-a-sea-of-fuel-reserves.html?_r=2 (06.12.2014.) The Oxford Institue for Energy Studies, What the Ukraine crisis means for gas markets, http://www.oxfordenergy.org/wpcms/wp-content/uploads/2014/03/What-the-Ukraine-crisis-means-for-gas-markets-GPC-3. pdf (06.12.2014.) Ukrmap, Physical map. Black and Azov Seas, http://ukrmap.su/engc/241.html (06.12.2014.) Крымстат, Языковый состав населения, http://gosstat.crimea.ru/ perepis1.php#_jazI (06.12.2014.)

STUDENTSKI RADOVI

KRIZA U DELTI NIGERA NAPISAO Davor Finci

elta Nigera druga je po veličini delta u svijetu (nakon delte Gangesa i Brahmaputre) s površinom od preko 70 000 km² i obalnom linijom od oko 450 km (Odoemene, 2010). Nepregledna šuma mangrova koju ispresijecaju bezbrojni rukavci najveće je močvarno područje u Africi (Ikelegbe, 2013). Demografski, ovaj prostor jedan je veliki „melting pot“ s 30 milijuna stanovnika, 40 etničkih zajednica i čak više od 200 različitih jezika kojima se služe (Uyigue i Agho, 2007). Zbog zamršene strukture stanovništva delta Nigera ima dugu povijest nestabilnosti i sukoba, ali i kao takva jedno je od prirodno najbogatijih dijelova Afrike. Spada među vodeće svjetske regije u proizvodnji manioke, kaučuka (guma), palminog ulja i plemenitog tropskog drveta, a po broju slatkovodnih vrsta riba vodeća je u Africi. Ipak, jedan proizvod delte zasjenjuje sve nabrojene (Omofonmwan i Odia, 2009). Delta leži na 38 milijardi barela sirove nafte (Nigerija, u kojoj se nafta crpi gotovo isključivo iz delte Nigera, 11. je u svijetu po dokazanim zalihama nafte). Čak 11 multinacionalnih i nekoliko domaćih naftnih kompanija eksploatira naftu iz delte. Najznačajnije su američki ExxonMobil i Chevron, talijanski AGIP, francuski Total i britansko - nizozemski Shell koji je uvjerljivo najveća kompanija u Nigeriji. Deltu danas presijeca 7 200 km naftovoda koji prenose naftu iz 159 naftnih polja u 275 naftnih postrojenja (O’Neill, 2007). Godine 1956. u mjestu Oloibiri koje se nalazi u saveznoj državi Bayelsa usred delte Nigera, tadašnji Shell-BP (danas Royal Dutch Shell) otkriva prvo naftno polje nakon 30 godina traganja za sirovom naftom u Nigeriji. Iduće godine pronađene su rezerve nafte na još nekoliko lokacija što je samo potvrdilo ranija nagađanja da delta leži na ogromnim zalihama nafte i također privuklo druge strane naftne kompanije u regiju. Država je htjela što bržu zaradu. Već 1958. godine Shell je krenuo u izvoz “crnog zlata’’. Potražnja za naftom iz delte bila je ogromna od samih početaka eksploatacije. Nigerijska “slatka’’ sirova nafta ili takozvana “Bonny Light” ima mali udio sumpora te se lako rafinira u dizel i benzin, a samim time postiže i jednu od najvećih cijena za sirovu naftu na tržištu. Godine 1971. Nigerija je postala članica OPEC-a i činilo se da je osiguran brz gospodarski razvoj delte Nigera, ali i cijele države. Danas je riječ Oloibiri poznata svakom stanovniku delte Nigera. Mjesto na kojemu je Shell prije više od 60 godina otvorio prvu bušotinu danas je metafora za cjelokupnu situaciju u delti. Stanovništvo je dočekalo otkriće nafte kao blagoslov i kao motor koji će pokrenuti napredak zajednice, međutim njihova očekivanja se nisu obistinila. Naftne rezerve u Oloibiriju su presušile nakon više deseta-

Naftovodi koji presijecaju Deltu Nigera većinom su površinski Izvor: Ed Kashi, The Guardian ka godina eksploatacije, većina stanovništva se iselila (broj stanovnika u zadnjih se 30 godina smanjio sa 10 000 na manje od 1000), oni koji su ostali žive na rubu egzistencije: bez bolnice, bez škole, bez infrastrukture i, što najviše zabrinjava, bez pitke vode (O’Neill, 2007). Lokalna zajednica nije imala apsolutno nikakve koristi od eksploatacije nafte. Jedino što je ostalo u selu jest željezni toranj iznad stare bušotine ili kako ga lokalno stanovništvo naziva “božićno drvce’’ te zagađen okoliš (Omofonmwan i Odia, 2007). Nafta je tako postala prokletstvo cijele delte; glavni uzrok svih sukoba, onečišćenja, siromaštva, bolesti i kriminala u delti. Omražena do te mjere da sve veći broj lokalnog stanovništva traži potpuni prekid eksploatacije. IZLJEVI NAFTE I PLNSKE BAKLJE Izljevi nafte posebno su velik problem. Zapravo, više je nafte izliveno svake godine iz terminala, naftovoda i platformi u delti Nigera nego u velikoj katastrofi platforme British Petroleuma u Meksičkom zaljevu 2010. godine. Ta katastrofa mjesecima je bila glavna vijest u cijelom svijetu dok je s druge strane malo informacija dostupno o šteti učinjenoj u delti. Zanimljivo je da se iste te 2010. godine dogodilo jedno puknuće cijevi ExxonMobila u saveznoj državi Akwa Ibom u delti; više od 1 milijuna barela nafte izlilo se u močvare i rukavce u razdoblju od 7 dana prije nego što je puknuće sanirano. Nijedna relevantna svjetska agencija nije prenijela vijesti o tom izljevu. Prema izvješću britanske organizacije za zaštitu prirode (WWF UK), World Conservation Uniona, Nigerijske fed-

STUDENTSKI RADOVI

eralne vlade i Nigerijskog udruženja za zaštitu okoliša, više od 1,5 milijuna tona nafte izliveno je u deltu Nigera u posljednjih 50 godina (drugim riječima od početka eksploatacije). Nemoguće je znati točan podatak o količini nafte izlivene u deltu svake godine. Nigerijska vlada i multinacionalne naftne kompanije te podatke drže u tajnosti. Ono što se može saznati od savezne vlade jest da je između 1970. i 2000. godine zabilježeno više od 7000 izljeva nafte u delti. Od te brojke 2000 velikih izljeva i nepoznata brojka manjih još uvijek nije sanirano (Vidal, 2010). Saniranje izljeva u delti Nigera iznimno je skup i spor proces. Mnogi dijelovi delte vrlo su teško prohodni, a neki su dostupni isključivo motornim čamcima. Zbog toga velike naftne kompanije često prikrivaju stvarne podatke o izljevima, gotovo nikad ne

uspijevaju u potpunosti očistiti zagađena područja, a mnoge izljeve ni ne pokušavaju sanirati. Kompanija Shell kao najveći onečišćivač delte službeno je odgovorna za više od 1000 velikih izljeva. Shell navodi da je vandalizam lokalnog stanovništva i militanata uzrok 98% izljeva, s druge strane lokalne zajednice uvjeravaju da su glavni uzroci izljeva hrđavi spremnici, cijevi, ventili, kao i neispravne bušotine. Tu tvrdnju potvrđuju i podaci Nigerijskog zavoda za naftne resurse prema kojima je čak 88% izljeva uzrokovano neispravnom opremom, eksplozijama iz bušotina, te namjernim i nenamjernim ispuštanjem nafte u okoliš. Uz konstantne izljeve nafte, još jedan veliki ekološki problem u delti Nigera paljenje je zemnog plina. Zemni plin je nusprodukt vezan uz naftu koja se vadi iz bušotine, a paljenje tog

plina najjeftiniji je i najbrži način da ga se izdvoji iz nafte. Postoje drugi načini korištenja plina koji su mnogo korisniji i čišći: ukapljivanje plina i izvoz, iskorištavanje plina kao energenta za kućanstva i industriju u delti ili upumpavanje plina u bušotine kako bi se potisnulo više nafte na površinu. Ipak, spaljivanje je najjeftiniji proces. Velike naftne kompanije u Nigeriji počele su primjenjivati paljenje plina od samih početaka eksploatacije 1960-tih i nastavile su sve do danas. Treba razumijeti da je paljenje zemnog plina neprekidan proces te da većina tzv. “plinskih baklji’’ u delti gori bez prestanka već više od 40 godina ispuštajući ogromne količine stakleničkih plinova i uzrokujući česte kisele kiše. Nizozemska organizacija “Prijatelji Zemlje’’ pronašla je 100 “plinskih baklji’’ u delti Nigera (Jo-

Naftna i plinska infrastruktura u Delti Nigera Izvor: The Oil and Gas Year, Nigeria 2013

STUDENTSKI RADOVI

Izljev iz površinskog naftovoda u a Dadabili Izvor: Afolabi Sotunde, Reuters hansson, 2008). Temperature od čak 1400ºC koje se postižu izgaranjem plinova čine neka područja gotovo nemogućim za normalan život (Ibeanu, 2000). Iako je svako spaljivanje plina velika opasnost za okoliš, ono što se događa u delti posebno je opasno. Naime, naftne kompanije godinama su prakticirale vertikalno spaljivanje plinova kroz visoke plinske “dimnjake’’ koji se izdižu i preko 50 metara visine. Međutim, od kada je spaljivanje plinova ilegalno u Nigeriji, gradnja takvih dimnjaka postala je riskantna te su se mnoge kompanije odlučile na horizontalno spaljivanje (“baklje’’ položene na tlo) koje je nešto diskretnije, ali imaju mnogo ozbiljnije posljedice na okoliš (Uyigue i Agho, 2007). Nigerijska vlada još je 1979. godine donijela zakonsku odredbu da se sve “plinske baklje’’ moraju ugasiti do 1984. Naravno, naftne kompanije nisu poštivale taj rok, a snažan naftni lobi u Nigeriji osigurao je da se taj rok stalno pomiče na neku iduću godinu. Posljednji rok za obustavljanje paljenja bio je krajem 2010. godine, no i on je pomaknut na kraj 2012. godine. Može se očekivati da paljenje neće prestati još nekoliko godina jer naftnim je kompanijama i dalje isplativije plaćati kazne za paljenje plina nego plaćati troškove ukapljivanja i skladištenja. Nekontrolirano izlijevanje nafte u kombinaciji s ‘’plinskim bakljama’’

Žena suši manioku na vatri plinske baklje Izvor: Ed Kashi, The Guardian doveli su ekološki sustav delte Nigera do ruba katastrofe. U zadnjih 20 godina nestalo je 20 000 hektara šume mangrova zbog kiselih kiša. Kako o populaciji mangrova ovisi i populacija riba, na nekim dijelovima vodenih tokova potpuno je nestalo ribe. Takva područja znaju biti veličine i do nekoliko kilometara kvadratnih. Kada se uzme u obzir da je riba glavna namirnica u prehrani lokalnog stanovništva, kisele kiše postaju problem koji itekako utječe na kvalitetu života. Raste broj požara uzrokovanih plinskim “bakljama’’ i požara nastalih paljenjem same nafte na mjestima izljeva. U isto vrijeme velike količine izlivene nafte onečišćuju podzemnu vodu i tlo, te je gotovo nemoguće živjeti u delti od vlastitih poljoprivrednih proizvoda (O’Neill, 2007). SOCIJALNA KRIZA I NEMIRI Ekološka kriza vrlo brzo prerasla je u socijalnu. Stanovništvo delte, koje je izrazito ovisno o svom okolišu, napušta tradicionalne djelatnosti kao što su ribolov i poljoprivreda. Raste broj nezaposlenih, a samim tim i siromaštvo. Nevjerojatan je podatak da u regiji koja donosi više od 90% državnog dohotka čak 70% stanovništva živi ispod granice siromaštva. Stopa nezaposlenosti u delti kreće se oko 30% (Odoemene, 2011). U ruralnim područjima delte čak 76 do 80% stanovništva nema pristup čistoj pit-

koj vodi, a u gradovima ta se brojka kreće između 50 i 55%. Samo 34% stanovništva ima pristup električnoj energiji. Jedan dom zdravlja u delti u prosjeku opslužuje 43 naselja. Smrtnost dojenčadi u Nigeriji je 100 promila dok je u delti Nigera 120 promila. Nadalje, postotak zaraženih HIV-om u delti je oko 5,8% (U Nigeriji 3,6%). Statistike pokazuju da 30 do 40% djece u delti pohađa osnovnu školu dok je taj postotak za cijelu državu 76%. Osnovne škole su teško dostupne, pogotovo ruralnom stanovništvu (1 osnovna škola na 3700 potencijalnih učenika). Srednje škole su, međutim, prava rijetkost i uglavnom se nalaze samo u većim gradovima (1 srednja škola na 14 679 potencijalnih učenika) (Francis, Lapin i Rossiasco, 2011). Gledajući sve ove brojke teško je zamisliti gore mjesto za život. Ova regija, kada bismo je gledali kao samostalnu državu, 8. je izvoznik nafte u svijetu i čini se nemogućim da takvo područje može biti toliko zaostalo kao što je danas. Jedan od razloga je i nepravedna raspodjela prihoda. Naime, samo 13% vladinih prihoda od nafte ulaže nazad u deltu Nigera što je zakonski minimum. Međutim, zbog korupcije u svim segmentima vlasti od savezne do lokalne, procjenjuje se da stvarni postotak prihoda koji se vraća stanovništvu delte iznosi tek 7,8% (Ibaba i Ikelegbe, 2010). Na

STUDENTSKI RADOVI

razini države novaca ne fali. Nigerija godišnje izvozi naftu u vrijednosti od 95 milijardi dolara, a od toga oko 60 milijardi dolara ide u državni budžet. Budući da sva nigerijska nafta dolazi iz delte Nigera, stanovništvo delte s pravom smatra da je novac od nafte zapravo njihov novac te za takvu nepravednu raspodjelu prihoda krivi tri većinske etničke zajednice koje upravljaju državom. Hausa-Fulani, Youruba i Igbo najveće su etničke grupe u Nigeriji te čine većinu u vladi dok, s druge strane, male etničke zajednice u državama delte nemaju gotovo nikakvu političku moć (Ukiwo, 2009). Takva situacija dovela je do frustracije kod lokalnog (pogotovo mladog) stanovništva. Od 90-tih godina prošlog stoljeća počinju prve ozbiljne demonstracije protiv vlade i naftnih kompanija. Kasnije, nakon neuspješnih mirnih prosvjeda i peticija, javljaju se grupe militanata koje na nasilan način (otmice, sabotaže i ubijanja) pokušavaju izboriti pravdu za stanovništvo delte (Saliu, Luqman i Abdullahi, 2007). Prvi veliki prosvjedi protiv vlade i naftnih kompanija počeli su 1990. kada je etnička zajednica Ogoni pod vodstvom Ken Saro-Wive, pisca i borca za ljudska prava, osnovala MOSOP (Movement for the Survival of Ogoni People) i donijela deklaraciju ‘’Ogoni Bill of Rights’’. U toj deklaraciji narod

“KRVAVA NAFTA”

Naoružana patrola MEND-a Izvor: Veronique de Viguerie, Paris Match/Getty Images Ogoni tražio je političku autonomiju i pravo da samostalno kontrolira i koristi prihode od eksploatacije nafte u Ogonilandu, njihovoj zemlji. Prosvjedi su bili masovni (oko 250 000 Ogonija se priključilo, što je polovica od ukupne populacije od 500 000), ali uglavnom mirni. Pokret je djelomično urodio plodom; Shell se povukao iz Ogonilanda i napustio 96 bušotina na 5 naftnih polja. Međutim, nakon pojave sukoba unutar MOSOP-a dogodila su se ubojstva četvero vođa Ogonija. Federalna vlada iskoristila je priliku i optužila je Saro-Wivu za ta ubojstva. Ken Saro-Wiva i njegovi suradnici na namještenom suđenju proglašeni su krivima za ubojstva te su osuđeni na smrt vješanjem (Saliu, Luqman i Abdullahi, 2007). Smaknuti su 1995. godine. Ti su događaji izazvali veliko zgražanje kod međunarodne zajednice (Nigerija je iduće 3 godine

Ilegalna rafinerija nafte u blizini Port Harcourta Izvor: Pius Utomi Ekpei, AFP/Getty Images

Termin “krvava nafta’’ ima porijeklo u terminu “krvavi dijamanti’’ koji se odnosio na problem krijumčarenja dijamanata kojima su se financirali sukobi u ratom zahvaćenim afričkim državama. Prodaja ukradene nafte ima istu tu svrhu u oružanim sukobima u delti Nigera. Prihode od nafte militanti i neke druge grupacije u delti koriste za naoružavanje, logistiku te ulaganje u druge aktivnosti kao što je trgovina drogom. Danas je krađa nafte postala najunosniji posao u delti sa zaradom koja se kreće do 60 milijuna dolara dnevno, no glavni igrači u krijumčarenju nafte više nisu lokalni militanti. Oni su samo najniži dio kompleksne piramide krijumčarenja. Te su pretpostavke dokazane međunarodnim istragama. Jedan trag novca zarađenog krijumčarenjem nafte iz delte vodio je od Obale Bjelokosti i Senegala, preko francuskih banaka i kreditnih agencija sve do Libanona i Sirije. Sveprisutna korupcija u Nigeriji samo doprinosi razvoju ilegalnog skladištenja i izvoza nafte. U to su često uključeni političari, vojne ličnosti, ali i radnici nekih naftnih kompanija u delti. Nafta se krade na način da se na naftovode ili bušotine montiraju cijevi koje preusmjeravaju naftu u tajno skladište. Drugi način je lažiranje evidencija o količini proizvedene ili uskladištene nafte. Količina ukradene nafte nikako nije zanemariva. Točan podatak nije poznat, ali procjenjuje se da se dnevno prokrijumčari između 30 000 i 300 000 barela. Po istim procjenama samo između 2003. i 2008. godine ukradena je nafta u vrijednosti od oko 100 milijardi dolara. Kada se uzmu u obzir i prekidi proizvodnje u pojedinim dijelovima delte uzrokovani akcijama militanata dolazimo do podatka da svake godine Nigerija gubi oko 25% prihoda od eksploatacije nafte (Asuni, 2009).

STUDENTSKI RADOVI Godina

CPI (max = 10)

Ranking

Broj rangiranih država

Lošije rangirane države

1996

0.69

1997

1.75

1998

1.9

1999

1.6

2000

1.2

2001

1.0

2002

1.6

101

102

2003

1.4

132

133

2004

1.6

144

146

2005

1.9

152

159

2006

2.2

142

163

2007

2.2

147

179

2008

2.7

121

180

2009

2.5

130

180

2010

2.4

134

178

Kretanje indeksa korupcije u Nigeriji od 1996. do 2010. godine Izvor: Francis, Lapin i Rossiasco, 2011 snosila međunarodne sankcije i bila je izbačena iz Commonwealtha), a kod naroda delte pobudili su dodatni otpor prema vladi i naftnim kompanijama (Francis, Lapin i Rossiasco, 2011). Nakon gušenja Ogoni prosvjeda, javljaju se organizacije koje se sve više priklanjaju nasilnoj borbi za emancipaciju delte. Osim najpoznatijih kao što su MEND (Movement for the Emancipation of the Niger Delta), Niger Delta Peoples’ Volunteer Force i Niger Delta Vigilant Movement, u delti su nastale mnoge manje militantne grupacije i pokreti otpora. To je dovelo do stalnih oružanih sukoba između vojske i militanata, otmica stranih radnika i sabotaža naftne infrastrukture. S druge strane, vladine snage u više su navrata na napade militanata odgovorile prekomjernim nasiljem. Zabilježeno je više slučajeva kada je nigerijska vojska zapalila i uništila čitava sela te poubijala tisuće nevinih civila u potrazi za militantima. Također neke od grupacija u delti služe kao osobna vojska lokalnih političara što uzrokuje sukobe i između samih militanata (Odoemene, 2010).

ZAKLJUČAK Delta Nigera ekstreman je primjer kako loše upravljanje resursima i korupcija može dovesti do potpune devastacije okoliša, socijalne i ekonomske krize, pa čak i sukoba velikih razmjera. Za veliku većinu ljudi koji žive tamo nafta je prokletstvo, a u (i dalje rijetkim) reportažama o stanju u delti od lokalnog stanovništva sve se češće čuju zahtjevi za potpunom obustavom eksploatacije nafte na njihovoj zemlji. Naravno, teško je očekivati da će se ta želja ostvariti. Naftni lobi i korupcija u Nigeriji još će dugo biti jači od svakog pokreta za oporavak delte. Ipak, neki pomaci su učinjeni u posljednjih nekoliko godina. Sadašnji predsjednik Nigerije Goodluck Jonathan rodom je iz delte (država Bayelsa). Već je pokrenuo mnoge reforme koje se odnose na upravljanje resursima i osposobljavanje te zapošljavanje brojne radne snage u delti. Prvi pozitivni rezultati ovih reformi još su daleko. Pola stoljeća ekološkog i socijalnog propadanja učinilo je svoje pa se procjenjuje da je i uz radikalne promjene potrebno barem još 50 godina kako bi delta Nigera opet postala područje u kojem je moguć normalan život.

LITERATURA: Asuni, J. B., 2009: Blood Oil in the Niger Delta, United States Institute of Peace: Special Report, No. 229, kolovoz 2009 Francis, P., Lapin, D., Rossiasco, P., 2011: Securing Development and Peace in the Niger Delta: A Social and Conflict Analysis for Change Ibaba, I., S., Ikelegbe, A., 2010: Militias, pirates and oil in the Niger Delta, Militias Rebels and Islamist Militants: Human insecurity and state crisis in Africa, poglavlje 8 Ibeanu, O., 2000: Oiling the Friction: Environmental Conflict Management in the Niger Delta, Nigeria, Environmental Change & Security Project Report, Vol. 6, ljeto 2000 Ikelegbe, A., 2013: Oil, environment and resource conflicts in Nigeria, Politics and Economics in Africa, knjiga 7 Odoemene, A., 2010: Social Consequences of Environmental Change in the Niger Delta of Nigeria, Journal of Sustainable Development, Vol. 4, No. 2, 2011 Omofonmwan, S., I., Odia, L., O., 2009: Oil Exploitation and Conflict in the Niger-Delta Region of Nigeria, Journal of Human Ecology, Vol. 26, No. 1, 2009 O’Neill, T., 2007: Nigerian Oil, National Geographic Magazine, veljača 2007 Saliu, H., A., Luqman, S., Abdullahi, A., A., 2007: Environmental degradation, rising poverty and conflict: Towards the explanation oft he Niger-Delta crisis, Journal of Sustainable Development in Africa, Vol. 9, No.4, 2007 Uyigue, E., Agho, M., 2007: Coping with Climate Change and Environmental Degradation in the Niger Delta of Southern Nigeria, Community Research and Development Centre, 2007 IZVORI: Gas Flaring in Nigeria: An Overview, Justice In Nigeria Now , travanj 2010 http://justiceinnigerianow.org/jinn/wp-content/uploads/2010/04/JINN-2010-Gas-Flaringan-overview.pdf OPEC: Annual Statistical Bulletin, 2013 http://www.opec.org/opec_web/static_files_ project/media/downloads/publications/ ASB2013.pdf Vidal, J., 2010: Nigeria’s agony dwarfs the Gulf oil spill, The Guardian, 30.5.2010. http://www.theguardian.com/world/2010/ may/30/oil-spills-nigeria-niger-delta-shell Johansson, L., 2008: ‘’Poison Fire’’, dokumentarni film, https://www.youtube.com/ watch?v=bq2TBOHWFRc

STUDENTSKI RADOVI

PROBLEMI PROIZVODNJE DUHANA U VIROVITIČKO-PODRAVSKOJ ŽUPANIJI NAPISALE Marija Boroša i Ivana Višković

uhan je vrlo intenzivna ratarska, točnije industrijska kultura, koja još uvijek ima važnu ulogu u hrvatskoj poljoprivredi pa samim time i u cjelokupnom gospodarstvu (Butorac, 2009). Na području Virovitice ‘50-ih godina prošlog stoljeća započela je proizvodnja duhana koja je unijela značajnu proizvodnu inovaciju u ovdašnji agrar te pridonijela gospodarskom usponu Virovitice i niza okolnih naselja (Feletar, 1996: 210211). Zanimanje za ovu temu geografi su pokazali ‘80-ih godina prošlog stoljeća prepoznavši duhan kao najznačajniju inovacijsku poljoprivrednu kulturu u virovitičkom kraju koja je generirala brojne promjene u ruralnom području (Crkvenčić i dr., 1985). Ovisnost velikog broja naselja o duhanu i danas je vidljiva u morfološkoj strukturi samih naselja jer gotovo da ne postoji obiteljski posjed na kojem nema infrastrukture i objekata za primarnu proizvodnju duhana. ANALIZA POSTOJEĆEG STANJA U Hrvatskoj se proizvodnjom duhana bavi oko 1.500 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, a proizvodnja se u prosjeku odvija na nešto više od 5.500 hektara uz prosječan prinos od oko dvije tone po hektaru (prema Ministarstvu poljoprivrede). Udio proizvodnje duhana na području Županije čini čak 72% ukupne hrvatske proizvodnje (URL 1). Proizvodnja duhana omogućena je zahvaljujući prirodnim pogodnostima Virovitičko-podravske županije. Dva najvažnija tipa duhana u Hrvatskoj su virginia i burley. Virginia se uzgaja na laganim pjeskovitim tlima čije se rasprostiranje većim dijelom poklapa s prostorom Virovitičko-podravske županije stoga je razumljivo da se tu odvija najveća proizvodnja duhana, te da su tu smještene značajne tvrtke koje se bave uzgojem, otkupom i obradom lista duhana u Hrvatskoj – Hrvatski duhani i Agroduhan (URL 2). 1. Hrvatski Duhani d.d., Virovitica Kao nositelj današnje proizvodnje duhana, Hrvatski duhani d.d. u sastavu Adris grupe registrirani su za uzgoj i obradu lista duhana te s kooperantima svake godine ugovaraju proizvodnju i otkup (URL 3). Primarna proizvodnja

Berba duhana Izvor: Marija Boroša, vlastite fotografije (uzgoj duhana) obavlja se na selu na ukupno 3.755 hektara koje obrađuju 952 proizvođača duhana (Babić, 2014). Na inozemno tržište godišnje plasiraju oko 40% vlastite proizvodnje duhana, a na hrvatskom tržištu sudjeluju s čak oko 80%. Proizvođači duhana zbog vremenskih (ne)prilika imaju smanjene prinose, a troškovi proizvodnje i dalje su visoki. U Hrvatskim duhanima toga su svjesni te će pomoći s oko 400.000 kuna proizvođačima koji su realizirali projekte uporabe biomase kao jeftinog energenta u sušnicama te proizvođačima koji su instalirali sustave za navodnjavanje i tako stvorili uvjete za ostvarivanje većih prinosa (Vukadinović, 2014a). Potkraj prošle godine moglo se čuti da rovinjska Adris grupa (vlasnik Tvornice duhana Rovinj) namjerava prodati Hrvatske duhane i orijentirati svoje poslovanje na turizam. Adris grupa već godinama u svojim izvješćima napominje cijeli niz problema kojima je opterećena duhanska industrija – smanjena potražnja za cigaretama uslijed krize i trenda nepušenja, uspona ilegalne trgovine duhanom, poreznog

STUDENTSKI RADOVI

opterećenja države koja kroz namete na duhan pokušava doći do dodatnog izvora proračunskih prihoda, itd. S tog gledišta, prodaja Hrvatskih duhana bila bi opravdana. Međutim, članovi udruge “Krupan list” ističu zabrinutost takvom mogućnošću jer bi to moglo dovesti u pitanje opstanak primarne proizvodnje duhana u Virovitičko-podravskoj županiji (Šantoši, 2009). 2. Agroduhan d.o.o., Slatina Na području Virovitičko-podravske županije djeluje i Agroduhan d.o.o. iz Slatine kao još jedno značajno poduzeće za proizvodnju i otkup duhana. Kao najveća tvrtka u Slatini veže i veliki broj kooperanata te predstavlja važan strateški gospodarski subjekt na području grada i županije (URL 4). Proizvodnja duhana organizirana je na površinama u vlasništvu i/ili u zakupu oko 400 poljoprivrednih proizvođača na površini od oko 1.600 ha. Početkom 2014. godine pokrenut je postupak predstečajne nagodbe, a racionalizacija troškova poslovanja,

smanjene plaće, prodaja imovine koja se ne odnosi na osnovnu djelatnost trebale bi pridonijeti oporavku tvrtke te osigurati nastavak proizvodnje i opstanak postojećih radnih mjesta (Žarković, 2014). U ukupnoj hrvatskoj proizvodnji duhana Agroduhan pojedinačno sudjeluje s oko 20%. Raspoložive količine duhana za prodaju, zavisno od potražnje, plasiraju se na domaćem tržištu, a izvozne mogućnosti procjenjuju se na 1.500 tona godišnje, naročito na europska te tržišta zemalja bivšeg SSSR-a (URL 5). 3. Ilegalna trgovina Otkupna cijena duhana nije rasla već nekoliko godina, dok cijene energenata, radne snage, mineralnih gnojiva i ostalih sredstava i repromaterijala koji se koriste u proizvodnji vrtoglavo rastu. Duhan je dugi niz godina bio glavni izvor prihoda, ali danas većinom stvara gubitke. Jedan od problema je smanjivanje državnih poticaja pa čak i njihova neisplata čime se dugovi poljoprivrednika samo povećavaju. To u

konačnici gura seljake prema ilegalnoj trgovini koja je posljednjih godina na ovom području u porastu. Sve veće cijene duhana i duhanskih proizvoda na legalnom tržištu glavni su razlog što pušači sve češće posežu za robom na crnom tržištu. Duhan se na crnom tržištu prodaje po cijenama i do deset puta višim od onih kod službenih otkupljivača. Virovitičko-podravska županija vodeća je po proizvodnji duhana, stoga ne čudi da ondje najviše “cvate” crno tržište. Procjenjuje se da na crnom tržištu u Hrvatskoj na godišnjoj razini završi oko 250 tona duhana (Markač, 2014). Ilegalna trgovina duhanom globalni je problem koji zahtijeva snažne međunarodno koordinirane odgovore (Britton i Bogdanovica, 2013). Kako bi se smanjilo sivo tržište u pripremi je novi zakon o duhanu. Cilj izrade i donošenja novog zakona o duhanu je promjena dosadašnjeg načina i uvjeta za odobravanje proizvodnje. Pojačat će se i nadležnosti u kontroli proizvodnje duhana, obrade duhana te prometa neobrađenog du-

Dio naselja Nova Šarovka s vidljivo dominantnom infrastrukturom potrebnom za proizvodnju duhana Izvor: WMS Državne geodetske uprave RH, Državna ortofoto karta (prilagođeno u ArcGis-u)

STUDENTSKI RADOVI

hana kako bi se u konačnici smanjio prostor za manipulaciju i onemogućilo sivo tržište neobrađenog duhana (URL 2). Međutim, nema naznake rasprave o otkupnim cijenama duhana što je zapravo ključni čimbenik o kojem ovisi buduća proizvodnja. 4. Europska direktiva Među najvažnijim razlozima za postroživanje pravila o duhanskim proizvodima negativan je učinak koji konzumacija duhana ima na zdravlje ljudi. Novom se direktivom nastoji duhanske proizvode i konzumaciju duhana učiniti manje privlačnim u Europskoj uniji, posebno za mlade (URL 6). Smanjenje konzumacije duhana koje se očekuje od novih mjera donijet će na godišnjoj razini uštedu od 506 milijuna eura za sustav zdravstvene zaštite. Jedan od najučinkovitijih načina za smanjenje potrošnje duhana je oporezivanje. Na primjeru mladih ljudi, povećanje poreza je najučinkovitija intervencija u uvjeravanju ljudi na prestanak pušenja. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da porast cijena duhana za 10% u visokodohodovnim državama smanjuje konzumaciju duhana za 4% kao i raširenost pušenja za 2% (Britton i Bogdanovica, 2013). Hrvatska zaostaje za ostalim europskim državama u svojoj upotrebi porezne strategije za suzbijanje pušenja iz brojnih i kompleksnih razloga. Uglavnom, vlade često oklijevaju u odlučnom djelovanju kod usvajanja odluka o porastu poreza na duhan zbog straha da bi ekonomija mogla biti oštećena kroz gubitak radnih mjesta i prihoda od uzgoja, obrade, izvoza i prodaje duhana. Duhanske tvrtke tvrde da povećanje poreza ne vodi nužno do smanjenja potrošnje i povećanja prihoda već do povećanog krijumčarenja. Za hrvatsku proizvodnju duhana i duhanskih proizvoda najproblematičnije u novoj direktivi Europske unije namjera je zabrane najzastupljenijih sorti koje se proizvode u Hrvatskoj budući da sorte burley i virginia ne zadovoljavaju stroge kriterije (Brnić, 2013). U udruzi Krupan list procjenjuju da bi bez posla uk-

upno moglo ostati 800.000 ljudi, a u Hrvatskoj 10.000 – 12.000 ljudi u 600-tinjak obiteljskih gospodarstva (Kadić, 2013). Sama Direktiva bi se trebala početi primjenjivati od 2017. godine, no još su i na razini Europske unije prilično podijeljena mišljenja oko površine kutije cigareta koju trebaju pokriti upozorenja o štetnosti pušenja. Kulturološka raznolikost koja postoji širom Europe znači da možda nije moguće jedinstveno europsko rješenje (Kirby, 2013). Jedini kojima koristi odgoda su duhanske kompanije i daljnja odgoda će podići ozbiljna pitanja o tome čije interese promiče Europska komisija (McKee i dr., 2012). KLJUČNI PROBLEMI Kao pomoć pri procjeni ključnih problema vezanih uz proizvodnju duhana korišteni su stavovi samih proizvođača. Intervjuirano je šestero proizvođača – troje koji imaju ugovorenu proizvodnju sa Hrvatskim duhanima, te troje koji proizvode za Agroduhan. Cilj je bio istražiti postoji li razlika u pristupu i radu između tih dviju tvrtki te koji su najveći problemi s kojima se susreću proizvođači duhana tipa virginia (proizvođači duhana tipa burley su isključeni iz razloga što je to obujmom manja proizvodnja i znatno jeftinija od proizvodnje virginije). Kao ključne probleme svi proizvođači su na prvom mjestu istaknuli Šišanje rasada duhana

nisku otkupnu cijenu duhana koja nije rasla godinama dok su se troškovi proizvodnje (voda, energenti, repromaterijal...) višestruko povećali. Kako bi se proizvodnja duhana nastavila, smatraju da je nužno povećanje zaštitne (otkupne) cijene duhana kao i državne potpore inače će doći do porasta obujma ilegalne trgovine, ali i smanjenja proizvodnje što državi nije u interesu budući da proizvodnja duhana ostvaruje velike prihode. Također, iskazali su izrazito nezadovoljstvo vodstvom tvrtke i stručnošću zaposlenika. Smatraju da vodstvo tvrtke nije dovoljno zainteresirano za poticanje i razvoj proizvodnje, a zaposlenici koji im pomažu pri proizvodnji su većinom nekompetentni i nezainteresirani. Neki od ispitanih proizvođača drastično smanjuju proizvodne površine iako se može zapaziti činjenica da su za Hrvatske duhane ugovorene veće površine i proizvođači u budućnosti planiraju proizvodnju održati na približno istoj razini ili je smanjiti. Međutim, proizvođači u Agroduhanu smanjuju proizvodne površine jer planiraju u potpunosti prekinuti s proizvodnjom pa je logično što nitko od njih ne planira modernizirati proizvodnju. Jedan od ispitanih proizvođača Hrvatskih duhana koristi sušnice na biomasu, ali smatra da to nije isplativo pa ne planira daljnju modernizaciju. Drugi proizvođač

Izvor: Marija Boroša, vlastite fotografije

STUDENTSKI RADOVI

koristi sustav za navodnjavanje kojim je zadovoljan i smatra da će vratiti uložena sredstva. Također je koristio sušnice na biomasu, ali se to već iste godine pokazalo neisplativim, stoga kao pogonsko gorivo u sušnicama ponovno koristi prirodni plin. Može se zaključiti da tvrtke potiču proizvođače na korištenje biomase tvrdeći da je ona isplativija, međutim, to se djelomično pokazalo netočnim jer i cijena biomase raste uslijed povećane potražnje što u konačnici rezultira neisplativošću ulaganja u modernizaciju. U tvrtci Agroduhan potvrdili su da se proizvodnja duhana u protekle tri godine smanjila i to upravo zbog ovih problema koje su nabrojali sami proizvođači. Tvrtka u budućnosti planira poticati proizvođače koji će povećati proizvodnju, a osim toga stimuliraju proizvođače koji u proizvodnji duhana koriste sustav navodnjavanja duhana i koji koriste biomasu za sušenje duhana. Međutim, buduća proizvodnja je neizvjesna jer će Europska unija stimulirati proizvodnju do 2015. godine, dok za buduće razdoblje nije ništa definirano. Ako EU ne bude sudjelovala u cijeni, sve pada na teret tvrtke, a tada dolazi do pitanja opstojnosti tvrtke jer je to financijski nepovoljno i nerentabilno. U tvrtki su svjesni opsega ilegalne trgovine, ali prema Zakonu o duhanu nemaju ovlasti reagirati na nju. S proizvođačima kojima je dokazano sudjelovanje u ilegalnoj trgovini tvrtka ne ugovara novu proizvodnju.

LITERATURA:

ZAKLJUČAK Duhan je jedina kultura koja postiže optimalan prinos na škrtim i neplodnim pjeskovitim tlima Podravine i Slavonije, nepogodnima za druge poljoprivredne kulture. To je kapitalno i radno intenzivna proizvodnja, odnosno, ona zahtijeva veliki broj radnih sati i osigurava visoku zaposlenost na selu, poglavito u poslovima berbe i obrade duhana (Živković, 2011). U organizaciji županijskih poduzeća Hrvatskih duhana iz Virovitice i Agroduhana iz Slatine, proizvodnja duhana čini značajnu proizvodnju i trenutno ne postoji kultura koja je može zamijeniti. O vrijednosti proizvodnje dovoljno govori podatak da je za hektar duhana potrebno 715 sati rada, a za pšenicu ili kukuruz samo 9 sati rada. Vrijednost proizvodnje duhana u Virovitičko-podravskoj županiji 2010. godine iznosila je oko 230 milijuna kuna i to je najveći argument u odgovoru na pitanje treba li Hrvatskoj proizvodnja duhana ili ne. Industrija duhana značajan je dio hrvatskog gospodarstva, ali karakteriziran gotovo monopolom domaće industrije cigareta. Godišnja proizvodnja je u porastu, jednako kao i izvoz. Velike su razlike u cijeni u odnosu na susjedne zemlje, što potiče krijumčarenje i deformira buduće utjecaje oporezivanja duhana. Unatoč krizi i sve nepovoljnijim tržišnim uvjetima, TDR je i dalje jedan od vodećih proizvođača cigareta u Jugoistočnoj Europi. To je jedina neovisna kompanija u Europi koja je uvjerljivi lider na domaćem i tržištu susjednih zemalja. Međutim, ukoliko zaista dođe do prodaje TDR-a, upitna je buduća proizvodnja duhana u Hrvatskoj, a još neizvjesnijom je čini nepostojanje konkretnog plana Europske unije.

Vukadinović, N., 2014: Navodnjavanje, nove sorte i uporaba biomase povećavaju zaradu (14.11.2014.)

Babić, B., 2014: Sa 3755 hektara očekuje se oko devet tisuća tona duhana, http://www.poslovni.hr/hrvatska/sa-3755-hektara-ocekuje-se-oko-devet-tisuca-tona-duhana-275901 (13.11.2014.) Britton, J., Bogdanovica, I., 2013: Tobacco control efforts in Europe, Lancet 381, 1588-1595 (08.11.2014.) Brnić, M., 2013: Hrvatska proizvodnja duhana na udaru europske regulative, http://www.poslovni.hr/hrvatska/hrvatska-proizvodnja-duhana-na-udaru-europske-regulative-259190 (13.11.2014.) Butorac, J., 2009.: Duhan, Kugler d.o.o., Zagreb Kadić, S., 2013: Hrvatski duhanci sa strepnjom čekaju najnoviju regulativu EU-a, http://www.glas-slavonije.hr/217969/4/Hrvatski-duhanci-sa-strepnjom-cekaju-najnoviju-regulativu-EU-a (14.11.2014.) Kirby, T., 2013: EU variation in implementation of tobacco control treaty, Lancet 14 (2), 111 (08.11.2014.) Markač, Z., 2014: Podravski su policajci „sasjekli“ duhansku rutu, http:// www.vecernji.hr/sjeverozapadna-hrvatska/podravski-su-policajci-sasjekli-duhansku-rutu-924924# (15.11.2014.) McKee, M., Belcher, P., Kosinska, M., 2012: The EU Tobacco Products Directive must not be derailed, Lancet 380 Šantoši, D., 2009: Josipovo: Selo gdje i nepušači ljube duhan, http://www. vecernji.hr/hrvatska/josipovo-selo-gdje-i-nepusaci-ljube-duhan-873680 (13.11.2014.)

Žarković, P., 2014: Uskoro će otvoriti novu liniju i zaposliti 25 ljudi, http://www.glas-slavonije.hr/221736/4/Uskoro-ce-otvoriti-novu-liniju-izaposliti-25-ljudi (16.11.2014.) Živković, D., 2011: Proizvodnja duhana ima perspektivu, http:// http:// www.agroklub.com/povrcarstvo/proizvodnja-duhana-ima-perspektivu/4647/ (25.02.2015.)

IZVORI: URL 1: Lokalna razvojna strategija Lokalne akcijske grupe Virovitički prsten 2013.-2014., http:// http://ravidra.hr/wp-content/uploads/2014/06/LRS-LAG-VIP-2013-2014.pdf (08.11.2014.) URL 2: Poslovni dnevnik, Novi zakon o duhanu trebao bi smanjiti sivo tržište, http://www.poslovni.hr/hrvatska/novi-zakon-o-duhanu-trebaobi-smanjiti-sivo-trziste-283216 (13.11.2014.) URL 3: Hrvatski duhani, O Hrvatskim duhanima, http://www.hrvatskiduhani.hr/o-nama/hrvatski-duhani.php (16.11.2014.) URL 4: Virovitica.net, SDP-ova podrška Upravi i Nadzornom odboru Agroduhana, http://www.virovitica.net/sdp-ova-podrska-upravi-i-nadzornom-odboru-agroduhana/20836/ (19.11.2014.) URL 5: Agroduhan, http://www.agroduhan.hr/pocetna.htm (18.11.2014.) URL 6: European Commision, Pitanja i odgovori: Nova pravila za duhanske proizvode, http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-14-

134_hr.htm (20.11.2014.)

STUDENTSKI RADOVI

UTJECAJ SPORTA NA FORMIRANJE REGIONALNOG IDENTITETA NAPISAO Nikola Lončar

iguran sam da ste se, bar malo, dok ste čitali naslov ovog članka zapitali: „Što to jedna etablirana znanstvena disciplina kao što je geografija ima s jednom običnom ljudskom djelatnošću – sportom? Kako se sportom mogu objasniti procesi u prostoru?“. Geografija i sport imaju neobično puno dodirnih točaka koje su se zajedno stopile u granu geografije – sportsku geografiju ili geografiju sporta. ZNAČAJ SPORTA ZA GEOGRAFIJU Geografija je znanstvena disciplina širokog spektra interesa zbog čega je tijekom vremena, s konsolidacijom njenog objekta istraživanja, stvorila mnoge grane. Upravo se zbog te širine interesa geografija našla na udaru kritika mnogih znanstvenika koji geografiju vide kao prerascjepkanu znanost, te misle da bi se trebala fokusirati na tri najvažnije grane: ekonomsku, socijalnu i političku geografiju (Bale, 2003; Dear, 1988). Isto tako, sport se marginalizira zbog njegove nerelevantnosti u objašnjavanju strukture geografskog znanja. No postavlja se pitanje – nisu li u sportu, prema njegovoj samoj prirodi, prisutni određeni elementi ekonomske, socijalne i političke geografije? Primjera koji bi dali pozitivan odgovor na ovo pitanje se može naći diljem svijeta, no ističe se Rio de Janeiro – grad u kojem „sportska geografija nogometa upravlja svim tamošnjim ključnim aspektima političkog, ekonomskog i socijalnog stanja, a ne obrnuto“ (Bale, 2003; Scott i Simpson-Housley, 1989). Nogomet je u Rio de Janeiru najpopularniji sport. On određuje migracijska kretanja, akumulaciju i preraspodjelu kapitala te sam identitet grada i šireg područja. Njegovih pet klubova – Vasco da Gama, Flamengo, Botafogo, Fluminense i America FC – igraju veliku ulogu u formiranju identiteta stanovnika Rio de Janeira (čak i cijelog Brazila) te se tako uz svaki klub formiraju navijačke skupine koje dalje šire svoja uvjerenja i stavove, pritom stvarajući rivale čak i na etničkoj i nacionalnoj bazi; članovi kluba redovno uplaćuju godišnje članarine kojima se puni klupska blagajna, čime se novac dalje ulaže na više razina (plaće igrača, održavanje stadiona i pomoćnih terena, kampovi za omladinske pogone, itd.) te se tako kapital vraća u nacionalnu ekonomiju. Negiranje sporta u sklopu geografskog proučavanja (pa i obrnuto, tj. proučavanje geografije od strane sportskih znanosti) je paradoksalno iz više razloga. Sport, prije svega, igra važnu ulogu u ekonomskom, socijalnom i političkom životu. Također je, sudeći po prostoru koji mu mediji pridaju, predmet mnogih političkih i ekoloških rasprava.

Baseball stadion simbolično predstavlja komadić ruralnog života usred velikog grada Izvor: http://www.bestallergysites.com/peanut-free-baseball/ Nadalje, prostor i mjesto – prema mnogima dva osnovna geografska izraza – su najvažnija tematika i geografije i sportskih znanosti. Obje znanosti istražuju prostor i kako je isti iskorišten, obje se fokusiraju na kretanje i interakcije ljudi u geografskom prostoru. SIMBOLIKA SPORTSKOG TERENA Mjesta odvijanja sportske djelatnosti, odnosno sportski tereni ponekad mogu predstavljati šire regionalne prostore i pejzaže. Između ostalog, na profesionalni bejzbol se u SAD-u gleda kao otisak periferije, periferije udaljene od urbanog centra gdje se odvija glavnina procesa i interakcija. Bejzbolski stadion u obliku dijamanta nedvojbeno asocira na poredbu urbanog s ruralnim SAD-om, gdje teren, na kojem se odvija glavnina radnje, igra ulogu urbanog SAD-a, dok se tribine mogu povezati s njegovom ruralnom periferijom koja nema drugog izbora nego promatrati (Bale, 2003; Ross, 1973). Upravo ta prostorna analogija između SAD-a i bejzbola je razlog velike popularnosti tog sporta u svojoj matičnoj zemlji. U SAD-u u 19. stoljeću su uvjeti bili takvi da su se doseljenici na novim, udaljenim područjima SAD-a mogli osloniti samo na svoje vještine i znanje kako bi preživjeli, a takvi su uvjeti i u današnjem bejzbolu. „Bejzbolski teren oživljava periferne uvjete“ (Bale, 2003; Oriard, 1976). Ovakvi nostalgični osjećaji se mogu sresti i u drugim sportovima. U Engleskoj kriket, na primjer, predstavlja metaforu idealnog engleskog društva i prenosi na industrijski sjever nostalgična sjećanja na prošlu, ruralnu i pastoralnu Englesku (eng. Merry England). No važno je napomenuti kako isključivi razlog, iako i dalje vrlo važan, za popularnost spomenutih sportova u matičnim zemljama ne leži samo u nostalgičnim osjećajima koje prizivaju, već i u njihovim analogijama s modernim biznisom, gdje u oba „svijeta“ prevladavaju podjela rada, specijalizacija uloga i ograničena individualnost. Kakve god se analogije povuku između geografije sportskih terena i svijeta izvan njih, teško je opovrgnuti da

STUDENTSKI RADOVI

je prostor iznimno važna komponenta sporta. Upravo zato jer je prostor također centar pažnje geografske misli, može se veoma objektivno tvrditi kako je i sport dio geografije. Također, koncept mjesta je vrlo važan za što potpunije određenje modernog sporta pa će se u nastavku fokus prebaciti na važne aspekte mjesta i sporta. SPORT I POVEZANOST S MJESTOM Pored rata, sport je postao mehanizam pomoću kojeg se ljudi mogu povezati s mjestom jednostavnom askripcijom. U eri gdje se ljudi povezuju prema uspjehu sport je postao glavni, možda i jedini, medij grupne identifikacije. „Upravo u sklopu sporta se suprotstavljaju reprezentacije pojedinih jedinica (škole, općine, čak i nacije) do čega u ostalim aspektima društvenog života rijeđe dolazi“ (Bale, 2003; Coleman, 1960). Ovakvo segmentalno udruživanje je nekarakteristično za današnji svakodnevni život kojim prevladavaju udruživanja na funkcionalnoj bazi. To posebno dolazi do izražaja u autoritativnijim državama gdje je metropola sa svojim državnim aparatom razvila monopol koji održava fizičkim mjerama. Upravo u takvim sredinama sport pruža jednu od rijetkih prilika velikim kompleksima baziranim na funkcionalnom udruživanju, tj. gradovima, za ujedinjenjem. Isto tako, na međunarodnoj sceni, događaji kao što su Svjetska prvenstva i Olimpijske igre, osim što omogućuju međunarodno natjecanje u ograničenom broju sportova, jedne su od rijetkih manifestacija kada se cijele nacije mogu ujediniti radi zajedničkog cilja. No, ako postoje neke određene tenzije između gradova ili nacija moguće je da će se ti negativni osjećaji prenijeti i na sportske terene, te tako izazvati nerede tamo gdje im nije mjesto. Ono što se ponekad smatralo „ratom bez oružja“ itekako može prerasti u pravu stvar. Na državnoj razini navijačke skupine određenih klubova se mogu formirati na bazi određenih kulturoloških karakteristika, među kojima se ističe religija. Ona može utjecati na lokaciju svojih sljedbenika zbog

čega se često mogu identificirati strogo ograđene regije sportske podrške. U glavnom gradu Sjeverne Irske – Belfastu – takva je situacija posebno vidljiva u tome što tamošnja ulica Springfield Road tradicionalno razdvaja navijače nogometnih klubova (protestantskog) Linfielda i (katoličkog) Belfast Celtica. Unatoč bankrotu i propasti Belfast Celtica rivalstvo se i dalje nastavilo; katolička strana je jednostavno počela navijati za Celtic iz Glasgowa. MJESNI PONOS Uz koncept „povezanosti s mjestom“ usko se veže i koncept „mjesnog ponosa“. Razlika je u tome što se mjesni ponos generira sportskim uspjehom koji izaziva osjećaj ponosa među stanovnicima mjesta, odnosno regije iz koje potječu pobjednici bez obzira na veličinu uspjeha, bila to internacionalna prvenstva ili uspjeh školske momčadi na nekom lokalnom turniru. Tako u SAD-u na ulazu u mnoga mjesta uz prometni znak s nazivom naselja stoje i određeni sportski uspjesi koje su ostvarile lokalne momčadi. Na nacionalnoj razini takvi sportski uspjesi induciraju često spontane i neprisilne izljeve nacionalnog ponosa (u mnogim državama izražen prikazivanjem nacionalnih zastava i simbola), iako se kod takvih događaja ne smije ignorirati utjecaj komercijalnih i lokalnih interesnih skupina. Ovakvi pejzažni artefakti su opća pojava i gotovo u svakoj državi se mogu naći u nekom određenom obliku. U SAD-u na primjer, kao što je malo prije spomenuto, takvi osjećaji lokalnog ponosa se mogu najčešće naći na reklamnim panelima ili pločama na ulazu u gradove (Bale, 2003). Izostanak ovakvog izražaja mjesnog ponosa u drugim državama (u Velikoj Britaniji na primjer) se može pripisati filteru nacionalne ideologije kroz koji najprije moraju proći takvi globalni fenomeni prije nego što se ukomponiraju u novi pejzaž. No to ne znači da u Velikoj Britaniji ne postoje drugi načini vizualnog izraza mjesnog ponosa. Tamo se naime najčešće koriste grafiti kao izrazi mjesnog ponosa i pritom

obavljaju više funkcija – koriste se kao teritorijalni markeri da bi označili prostorni obuhvat navijačke skupine nekog kluba, zatim radi učvršćenja moći unutar teritorija ili pak kao prkosan izraz gostujućih navijača čiji je cilj proširiti prestiž i moć vlastitog kluba na tuđi teritorij. Ponekad takvi izrazi mjesnog ponosa mogu prerasti u gotovo tradicionalne izraze mržnje i nasilja između pridruženih skupina navijača određenih klubova, ili čak nacionalnih momčadi. Bila poruka ispisana na ploči naselja, braniku ili pak grafitu, ona će uvijek kroz sferu sporta slati jedinstvenu poruku mjesnog ponosa. No takav osjećaj ponosa zna u određenim situacijama eskalirati u ružan i izopačen oblik lokalizma, regionalizma i/ ili nacionalizma. Problemi diljem Europe s navijačkim huliganizmom upravo potječu iz takvih osjećaja preuveličanog mjesnog ponosa. Evo kako jedan samoprozvani huligan objašnjava svoje postupke: „Borim se za Darlington. Ne za momčad – već za grad. Osjećam se ponosnim što sam iz tog grada i želim ga braniti od ljudi koji misle loše o njemu. Neću trpiti verbalne uvrede dok idem pratiti svoj klub u goste. Neću ih trpiti od tamo nekog sjevernjaka. Pratim ovaj klub već godinama... i neću ga ići pratiti u goste samo kako bi neka p****** pljuvala po meni. Ako već pljuje po meni odrubit ću mu glavu staklom od boce... To se radi za reputaciju kluba.“ (Bale, 2003; Robins, 1981) No, ne moraju samo sportski kolektivi izazivati osjećaj mjesnog ponosa. Sport je po svojoj prirodi takva djelatnost koja promovira vještine i uspjehe nadarenih pojedinaca, što se posebno ističe u individualnim sportovima kao što su tenis, boks, plivanje, itd. Ali danas se najveća pažnja ipak pridaje pripadnicima jednog kolektivnog sporta – nogometa. Nogometaše se često može vidjeti na reklamnim panoima kako promoviraju proizvode domaćih firmi pošto oni vrlo često predstavljaju simbol nacionalnog, a i mjesnog, ponosa. Takvi primjeri se mogu vidjeti gotovo po cijeloj Hr-

STUDENTSKI RADOVI

Grafit iz grada Stoke-on-Trent gdje navijači tamošnjeg nogometnog kluba iskazuju superiornost nad ostalim klubovima Merseysidea, konkretno nad klubovima iz središta – Liverpoola (Liverpool F.C. i Everton F.C.), čije se stanovnike često naziva scousersima. Izvor: Bale, 2003 vatskoj prije ili tijekom odigravanja utakmica seniorske nacionalne vrste, no odličnih primjera se može naći i u Brazilu – zemlji u kojoj nogomet predstavlja nacionalni identitet. Ovako se govorilo o Garrinchi, nogometašu koji je, uz besmrtnog Pelea, uvelike bio zaslužan za brazilski uspjeh na Svjetskom prvenstvu 1958: „Iako su ga svi ostali hvalili radi onoga što donosi na terenu, Brazilci su u njegovoj igri vidjeli afirmaciju brazilskih vrijednosti nad europskim te vrijednostima naroda nad elitom. Mnogi ljudi u Brazilu nisu ništa drugo voljeli gledati više od scene kada pothranjeno, anarhično crno krilo sa svoje dvije svinute noge, radi kojih ne bi prošao ni na jednom lječničkom pregledu za neki europski klub, uz devastirajuću lakoću pokreta, izruguje visokog, plavokosog, vrhunsko fizički i taktički istreniranog europskog braniča na strogoj kaloriskoj dijeti. Klasno predočeno, Garrincha je bio polupismen čovjek koji je pomoću svojeg vica i snalažljivosti mogao preveslati bogatije i moćnije.“ (URL 1) Sport nedvojbeno pozitivno utječe na lokalizam, regionalizam i nacionalizam. Kao dokaz može poslužiti i alternativna interpretacija sporta čija je svrha otkriti ideološku sferu sporta na reprezentativnoj razini. Na lokalnu, regionalnu i nacionalnu pripadnost se može gledati kao esencijalan konzervativan osjećaj koji dijeli radnu klasu na temelju pripadnosti mjestu, čime zamjenjuje odanost mjestu i pojačava postojeću raspodjelu moći u društvu. Iako se nekim sportovima, kao jedrenjem i tenisom, mogu baviti samo pojedini imućniji dijelovi društva, navijanjem i potporom za zajednički klub se sve klasne razlike brišu. „U

društvu punom sukoba gdje su svi koji se bore za isti posao, zemlju i resurse neprijatelji, gdje postoje klasni antagonisti i etnički neprijatelji, gdje je sve više ljudi osiromašeno, potrebna je složna aktivnost koja će zamaskirati takve antagonizme. Pobjeda domaće momčadi nad postojećim protivnikom čistom vještinom, genijalnosti i herojskim djelima ili uz lukavstvo i prijevaru, izaziva veliku sreću i veselje, i ispliva entuzijazam koji se može podijeliti s onima koji su na našoj strani. Klasni antagonizmi i etnička mržnja, odnosno spolna i nacionalna neprijateljstva se mogu uz pomoć sporta svesti na zdrava i bezopasna natjecanja. Uporabom takvih trenutaka sloge u sportu se sve strukture privilegija, nejednakosti i potlačenosti ostavljaju sa strane“ (Bale, 2003; Young, 1986). ZAKLJUČAK Sport kao integralni dio društva mnogim svojim aspektima utječe na strukturu i procese u prostoru, između ostaloga i regionalni identitet. Fokus ovog rada nije bio glorificirati i preuveličati sport kao djelatnost, već upoznati geografsku scenu s procesima na koje sport ima izrazito veliki utjecaj, a kojima u geografiji nije pridana velika pažnja. Uostalom, može se reći kako prostor oblikuje sport, a i sport oblikuje prostor. Isto tako, pružena je jedna nova perspektiva sportskim znanostima unutar kojih se pak s druge strane prostorni misaoni kompleks na sličan način ignorirao. Sport nije disciplina koja se sama od sebe pojavljuje; njenu genezu, formu i primjenu uvjetuje prostorna stvarnost sa svojom društvenom nadgradnjom. Nadalje, do neke mjere je ostvaren i cilj ovoga rada, a to je dokazati da sport,

preko svojih kolektiva, kao jedan od krucijalnih dijelova ljudskog društva ostavlja izniman trag na formiranje ne samo regionalnog identiteta, što je nesumnjivo, već i osobnog identiteta svakog pojedinca. Predviđanje budućih procesa je veoma nezahvalan posao znanstvenika, pa tako i geografa. Zbog toga je nemoguće predvidjeti tok kretanja koji je započeo prvom klupskom relokacijom, jer i dalje postoje određene grupacije (navijači) koje se opiru ovim modernim procesima i čija je povezanost sa svojim sportskim klubom, a samim time i prostorom u kojem žive, veoma jaka. LITERATURA: Bale, 2003.: Sports geography, Routledge, London i New York (2003.) Coleman, 1960.: Athletics in high school, Annals of the American Academy of Political and Social Science, 338, 33-113 Dear, 1988.: The postmodern Challenge: reconstructing human geography, Transactions of the Institute of the British Geographers, 13, 262-274 Oriard, 1976.: Sport and space, Landscape, 21, 32-40 Robins, 1981.: We Hate Humans, Penguin, Harmondsworth Ross, 1973.: Football and baseball in America, Sport and society, Brown, Boston Scott i Simpson-Housley, 1989.: Relativising the relativisers: the postmodern challenge to human geography, Transactions of the Institute of the British Geographers, 14, 231-236 Young, 1986.: The sociology of sport: structural marxist and cultural marxist approaches, Sociological Perspectives, 29, 3-28 IZVORI: URL 1: Službena stranica radija Nacional Rock, http://nacionalrock.com/2013/03/especial-garrincha/, 12. 9. 2014.

STUDENTSKI RADOVI

HISTORIJSKO-GEOGRAFSKI RAZVOJ OSIJEKA NAPISALA Melanija Kolarić

modernoj prostronoj organizaciji Hrvatske posebnu ulogu imaju četiri makroregionalna centra, kao središta okupljanja središnje, zapadne, istočne i južne Hrvatske. To su Zagreb, Rijeka, Osijek i Split. Bez obzira što dijele zajedničku ulogu, među tim centrima postoje dosta izražene razlike određene njihovim različitim položajem, specifičnostima povijesno-geografskog razvoja, dosegnutim stupnjem suvremene demografske koncentracije te dosegom i snagom gravitacijskog utjecaja. Geografski položaj Osijeka i njegova dugogodišnja valorizacija uvelike su odredili njegov razvoj i transformaciju u makroregionalni centar istočne Hrvatske. Položajne prednosti Osijeka kao vodećeg urbanog središta slavonsko-baranjskog prostora proizašle su iz njegovih prirodnih pogodnosti, duge gradske tradicije i vrijednog topografskog smještaja. Presudan činilac za izgradnju i razvoj naselja na tom lokalitetu bilo je postojanje više desne dravske terase, koja je za 7 metara viša od podvodne i vlažne aluvijalne ravnice na baranjskoj strani. Još jedan od bitnih razloga razvoja Osijeka na tom lokalitetu je njegov položaj na križištu dvaju značajnih prometnih pravaca: iz Podravine prema Podunavlju te iz Mađarske preko Baranje i Drave prema Posavini, Bosni i Jadranskome moru. Taj prijelaz je imao izuzetno prometno i strateško značenje kojim je išao jedan od najvažnijih putova što su povezivali jugoistočnu Europu sa središnjim Podunavljem i zapadnom Europom. STARI VIJEK Područje današnjeg grada Osijeka bilo je nastanjeno već u starom kamenom dobu, prije 8.000 godina. Prvi stanovnici bili su arijski Iliri, a nakon toga naseljavaju Kelti koji su se stopili s domaćim panonskim plemenom ilirskog podrijetla – Andizetima, čije je središte bila Mursa. Prodorom Rimljana na područje Panonije počinju se graditi tvrde ceste koje omogućavaju komunikaciju, protok ljudi i robe do same Italije, ali i ostalih dijelova Rimskog Carstva. Mursa je oko 120. godine dobila status grada-kolonije te se razvila u prostrano naselje s velikim brojem javnih građevina čime završava prva faza urbanizacije. O važnosti antičke Murse govori i podatak da je prvi podignuti stabilni most preko Drave na lokalitetu današnjeg Donjeg grada. Unatoč velikom značenju lokacije i središtu rimske

Sulejmanov most Izvor: URL 1 riječne flote, Osijek nikad u prošlosti nije ostvario ulogu važnijeg upravnog središta. Uska zona dravsko-dunavske ravnice pruža vrlo skromne autohtone mogućnosti za razvoj glavnog središta, budući da se sjeverno prostiru pridravske močvare Kopačkog rita, a južno močvare Vuke. Upravo zbog toga Osijek dugo nije razvijao takvu funkciju u prostoru, tj. ostao je malo središte, a tomu je pridonijelo i rušenje antičkog grada od strane Avara krajem 6. stoljeća. SREDNJI VIJEK Tijekom 6. i 7. stoljeća područje današnjeg Osijeka počinju naseljavati Hrvati. Oni podižu svoje naselje nešto zapadnije od porušene antičke Murse, na mjestu kasnije Tvrđe. Zbog samog položaja mjesta, bivša Mursa dobiva naziv Osijek. Hrvati nisu uzeli staro ime Mursa, jer je sigurno da tada još nitko nije znao za to ime zato što je prošlo više stoljeća od Murse, ali i rimskih stanovnika te je nestalo tradicije i kontinuiteta života, mjesta i naroda. Naseljeno mjesto je bilo nešto povišeno od okolne vode pa je pod utjecajem mađarske jezične prilagodbe stariji hrvatski naziv za taj lokalitet Osik (u smislu reljefni odsjek, mjesto gdje je oseka, suho stanište) zabilježen kao Eszek (Sršan, 1996). Na nekadašnji prostor Avara prodire utjecaj franačke vlasti, uz koju je, na početku 9. stoljeća, povezano i pokrštavanje Hrvata. Nakon toga Osijek se razvija kao obrtničko-trgovačko središte s agrarno-stočarskom okolicom. Zbog središnjeg prometno-geografskog položaja na križištu starih rimskih cesta počeo se izdvajati kao glavno žarište feudalne prostorne organizacije u tom dijelu Podunavlja, odnosno čvorište trgovine i prometa od jugoistoka prema sjeverozapadu Europe. Tome je u prilog svakako išlo i postojanje prijelaza (skela) preko Drave. Iz sadržaja prvog pisanog dokumenta iz 1196. godine, gdje se prvi puta spominje Osijek, vidi se da je tamo postojao sajam, ubiranje raznih poreza i pristojbi na robu te brodarina. Postojali su i samostani, biskupije, opatije, plemstvo i trgovina. S obzirom na tadašn-

STUDENTSKI RADOVI

ju razvijenost tih funkcija, očigledno je da se naselje razvilo kao sajamsko, trgovačko i prometno središte, a ta tradicija nastavlja se i kasnije, gotovo do danas. Sredinom 14. stoljeća posjednička prava nad Osijekom dobiva feudalna obitelj Korogy koja je na mjestu današnje Tvrđe sagradila kaštel i uredila grad. Ukupan broj svih stanovnika Osijeka u drugoj polovici 15. stoljeća iznosio je od 1.500 do 2.000, što ga je činilo velikim gradom za ono vrijeme. OSMANLIJSKO RAZDOBLJE U vrijeme osmanlijskih osvajanja u ovom širem prostoru odvijala se borba kod Mohača, a Osijek je postao važno strateško mjesto upravo zbog kontrole dunavskog plovnog puta. Ovladavanje nepovoljnim močvarama Kopačkog rita neposredno je omogućilo ovladavanje plovidbom ovog dijela Dunava. Osijek se nalazio na glavnom pravcu turske ekspanzije prema sjeveru te je starosjedilačko stanovništvo ubrzo izbjeglo, a Osmanlije su 1526. godine zapalili i opustošili grad, čime su tragovi srednjovjekovne naseljenosti i razvoja naselja gotovo u potpunosti uništeni. Zbog vrijednog prometnog položaja te osobito pogodnog dravskog prijelaza i aktualnog strateškog značaja, na mjestu porušenog grada, Osmanlije podižu orijentalno naselje s utvrdom na mjestu današnje Tvrđe. Kako bi ojačali vojno-strateške funkcije grada, izgradili su i velika spremišta za žita te naselili posadu od oko 3.000 janjičara. U istu svrhu izgrađen je u poznati Sulejmanov drveni most preko Drave s produžetkom preko močvarne dravske aluvijalne ravnice sve do Darde, koji je povećao prometno značenje Osijeka i pogodovao razvoju njegovih urbanih funkcija, osobito trgovine. Kako je Osijek imao veliku vojno-stratešku i prometnu funkciju, postao je najvažniji turski grad u međurječju Save i Drave. Velike društveno-gospodarske promjene, do kojih je došlo, imale su odraz na demografska zbivanja, a posebno na velike migracije stanovništva na osječkom prostoru. Također, došlo je i do promjena u

narodnosnom sastavu grada te su uz starosjedioce (Hrvate i Mađare) i doseljene Turke, počeli doseljavati i Srbi. Krajem 17. stoljeća Turci doživljavaju poraz od strane Austrijanaca te je Osijek za vrijeme opsade poprilično stradao, stoga u njemu nema sačuvanih turskih objekata. AUSTRO-UGARSKO RAZDOBLJE Austrijska je vojska 1687. godine protjerala Turke iz Osijeka, a zatim i iz cijelog ovog područja. To je ponovno promijenilo demografsku sliku ovog prostora u vidu velikih migracija te smanjenja broja naselja. Migracije su bile vrlo česte, a osobito kršćanskog ratarsko-stočarskog, ali i muslimanskog stanovništva, koje se povlačilo zajedno s Turcima te znatno mijenjalo etničku strukturu (Andraković i Jukić, 2009). Austrijske su vlasti krajem 17. st. osnovale novo naselje – Gornji grad. Na riječnu terasu istočno od tvrđave naseljava se stanovništvo s lijeve obale Drave pa se na tom području razvija novo naselje – današnji Donji grad. Kako je Osijek do tada već imao značajan vojno-strateški položaj, od početka 18. st. počeo se razvijati kao glavno vojno središte u Slavoniji. Tada austrijska uprava, na desnoj obali Drave, gradi novu nizinsku tvrđavu. Nakon završetka izgradnje vojnih objekata, težište izgradnje stavlja se na infrastrukturu koja je neophodna za život stanovnika. Stoga su sredinom 18. st. izgrađeni vodovod, vodotoranj i javna kanalizacija čime je završena gradnja Tvrđe. Sva tri dijela grada (Tvrđa, Gornji grad, Donji grad) kao jasno definirane urbanističko-prostorne cjeline oblikovane u baroknom stilu, razvijala su se sve do kraja 18. st. kao zasebne gradske općine, a 1786. godine ujedinile su se u jedinstveni grad Osijek. Dvadesetak godina nakon ujedinjenja, Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim gradom. Osijek kasnije gubi svoje istaknuto mjesto u sustavu obrane od Osmanlija jer se sjedište seli u Petrovaradin. Gubitak vojno-strateškog značenja ipak je donekle nadomješten razvojem centralno-mjesnih funkcija jer se od sredine 18. st. razvija kao centar

Virovitičke županije. Južno područje grada, uzvodno od srednjovjekovnog naselja, kolonizirano je pretežno Nijemcima čime je iniciran razvoj još jedne gradske jezgre – Novi grad. Zamah u razvoju obilježen je izgradnjom novih stambenih zona izvan Tvrđe jer tamo nije bilo dovoljno mjesta pa se od sredine 18. st. postupno stvara uža gradska aglomeracija od Tvrđe, Starog grada, Gornjeg grada i Donjeg grada. Paralelno s izgradnjom Osijeka događa se i melioracija močvara Vuke južno od grada čime se njegov položaj bitno mijenja. Utjecajni prostor grada nije više ograničen na rub, već se proširuje južno na meliorirane zone. Iako je Osijek gospodarski postao gotovo jak kao Zagreb, njegovo tadašnje značenje nije veliko jer se slavonski prostor nije izdvajao kao posebni upravni teritorij. Od 18. st. ovo se područje gospodarski i društveno intenzivno razvija. To je izraženo velikim poljoprivrednim posjedima, jačanjem obrta, podizanjem tvornica, urbanim razvitkom naselja, nastankom prvih obrazovnih i kulturnih institucija, održavanjem redovitih sajmova, organiziranjem riječnog prometa i brodogradilišta. U tom razdoblju za razvoj grada bila su bitna dva čimbenika: izgradnja kolne ceste preko baranjskih močvara za Mađarsku te dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada. U prilog cijelom gospodarstvom razvoju ide i podatak iz prvog popisa pučanstva sredinom 18. st. koji pokazuje da su Zagreb (18.000 stanovnika) i Osijek (16.000 stanovnika) bili gradovi istog reda veličine. Osijek je čak bio i opremljeniji infrastrukturom zbog luke na Dravi, makadamske ceste i željezničkih veza, no postojala je razlika u institucionalnom značenju jer je Zagreb već postao nacionalna metropola i počinjao je brže napredovati. U socio-ekonomskoj strukturi stanovništva tijekom 1. polovice 19. st. prevladavali su trgovci, svratištari i poljoprivrednici. S obzirom da je Osijek imao istaknutu ulogu prometnog i gospodarskog središta dobro naseljene i agrarno produktivne regije, došlo je do rane pojave indus-

STUDENTSKI RADOVI

trijalizacije. Manufakturna proizvodnja pojavila se sredinom 18. st. te je tijekom 19. st. prerasla u industriju. Primjer toga je bio manufakturni pogon proizvodnje žigica. Željeznička mreža je uvjetovala prerastanjem manufakturne proizvodnje u industrijsku. U tom razdoblju Osijek je željeznički povezan s Budimpeštom, Slavonskim brodom i Požegom. Industrijski razvoj najviše se zasnivao na preradi drva, prehrambenim pogonima, proizvodnji opreme za poljoprivredu te za opremu željeznice što je Osijek stavljalo na prvo mjesto u zemlji sve do Prvog svjetskog rata. O osječkoj industrijskoj snazi najbolje govori podatak da se početkom 20. st. nalazilo 25 većih industrijskih pogona u kojima je radilo ukupno 28.2% tadašnjeg ukupnog broja industrijskih radnika u cijeloj Hrvatskoj. Završetkom željezničkog spoja Budimpešta-Zagreb-Rijeka, težište prometne cirkulacije preneseno je u zapadni dio panonskog bazena, čime je tranzitno značenje Osijeka znatno palo. Unatoč tome, Osijek se u sljedećim desetljećima nastavljao gospodarski, kulturno i demografski razvijati, no i dalje relativno zaostaje za ostalim budućim makroregionalnim središtima Hrvatske (Poličić i Husanović -Pejnović, 1996). Zimska luka na Dravi Izvor: URL 2

IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA Nakon Prvog svjetskog rata, Osijek se našao na perifernom dijelu novostvorene državne zajednice, Kraljevine SHS. U međuratnom razdoblju oslabila mu je i prometna funkcija jer se našao postrani od glavnog prometnog koridora koji je uspostavljen dolinom Save. Međutim, Osijek je i dalje jedan od vodećih industrijskih središta u Hrvatskoj. Godine 1921. grad je imao 33 tvornice među kojima je velik broj bio među najkonkurentnijim tvornicama Jugoistočne Europe. U tom je razdoblju izgrađeno još nekoliko novih pogona, no većina ih je upala u gospodarsku krizu zbog čega grad kubi korak s prijašnjim razvojem. Unatoč takvom slabljenju, agrarna kriza je potakla imigraciju stanovništva iz agrarno prenapučenih naselja u grad, iako i dalje zaostaje u odnosu na druge krajeve Hrvatske. Time su se gradske jezgre, prostornim širenjem grada, još bolje povezale. Tom povezivanju pridonosi i uvođenje elektrificiranog tramvaja u grad 1926. godine. OD 2. SVJETSKOG RATA DO 1990. Nakon uključenja Baranje u sastav Hrvatske, Osijek se više ne nalazi na rubu svoje regije te su time prometni i regionalno-geografski položaj grada znatno poboljšani. Njegovo se gravitacijsko područje nominalno proširi-

lo i na taj prekodravski prostor zbog teritorijalno-političkog ustrojstva koje je napokon usklađeno sa spontanim gravitacijskim tokovima. Završetkom Drugog svjetskog rata, prometnice su, zbog ratnih razaranja, bile u lošem stanju. Stoga se one najprije popravljaju i obnavljaju, a tek kasnije moderniziraju. Unatoč novoj visokoj tehnologiji gradnje prometnica, ipak ostaju stari cestovni, željeznički, vodeni pravci. Jedino što je poslije 1945. godine izgrađeno jest zračna pista. Tek poslije 1975. godine, Drava je dobila međunarodni status, a pristanište u Osijeku status stalnog graničnog prijelaza za robu i putnike te se time opet oživljava djelatnost osječkog pristaništa. Kada je 1981. godine izgrađena luka u Nemetinu, na istočnom dijelu Osijeka, grad je osposobljen za ulazak u europski integralni transport što je uvelike doprinijelo daljnjem gospodarskom razvoju Osijeka i regije. Osuvremenjivanje cestovnih i željezničkih pravaca početkom 1970-ih godina, a posebice izgradnjom zračne luke Osijek – Klisa, znatno su poboljšane veze sa Zagrebom i jadranskim turističkim mjestima, odnosno integracija Osijeka kao makroregionalnog središta istočne Hrvatske u socijalni i gospodarski život cijele zemlje. Osnovu gospodarskog razvoja Osijeka u razdoblju od Drugog svjetskog rata pa do početka devedesetih godina 20. st. činila je industrija. Industrijska se struktura iz predratnog razdoblja dopunila izgradnjom novih i proširivanjem i modernizacijom starih pogona. Dolazi do razvoja elektroenergetskog gospodarstva, metaloprerađivačke industrije, kemijske industrije, drvne industrije, tekstilne industrije, kožarsko prerađivačke industrije, prehrambene industrije, grafičke industrije itd. Porast proizvodnih i uslužnih djelatnosti potaknuo je kontinuirano useljavanje stanovništva, naročito iz agrarno prenaseljenih pasivnih područja planske i spontane kolonizacije te iz vlastite regije kao rezultat povećane socijalno-prostorne pokretljivosti. Rezultat takvog prirasta bilo je udvostručenje broja stanovnika Osijeka.

STUDENTSKI RADOVI

SUVREMENO RAZDOBLJE Uoči Domovinskog rata na području Osijeka nalazio se veliki broj industrijskih postrojenja, zdravstvenih, školskih i kulturno-umjetničkih ustanova te sportskih objekata. U to je vrijeme Osijek imao razvijenu poljoprivredu i prehrambenu, drvnu, tekstilnu, kožarsko- obućarsku i kemijsku industriju te je samim time bio grad s značajnim udjelom u gospodarstvu Republike Hrvatske i sa svim preduvjetima za brzi gospodarski razvitak. Bitnu ulogu u valoriziranju tih prednosti imale su i prometne veze. Međutim, agresijom na Osječko-baranjsku županiju, pa tako i na Osijek, ta se pozitivna kretanja naglo zaustavljaju. Razaranje materijalnih dobara i stradavanje stanovništva imali su negativne čimbenike na gospodarski razvitak i samog grada Osijeka i njegovih deset prigradskih naselja. Svemu tome je dodatno pridonijelo i slabljenje te gubitak prometnih veza, tj. prometna izoliranost. S obzirom da je Osijek bio pod opsadom gotovo 10 mjeseci, došlo je do visokog udjela izravne štete koja se mjeri u materijalnoj šteti te šteti mjerenoj u izgubljenim ljudskim životima i radnom sposobnošću. Teško je prikazati posljedice rata i ratnih šteta u području nacionalnog dohotka u kojem se odražava utjecaj smanjene gospodarske aktivnosti. Uz gospodarsku je aktivnost vezano veliko povećanje nezaposlenosti, smanjena proizvodnja pa samim time i otežan plasman proizvoda na tržište, smanjenje kupovne moći, dodatno opterećenje zbog ubrzanog procesa obnove stambenog fonda uglavnom iz vlastitih sredstava itd. (Pavičić, 2009). Nakon završetka rata i dalje propada industrijska proizvodnja, a njezinom je propadanju pridonijela i privatizacija. Modernizacija tehnoloških procesa je također zahtijevala manje fizičke radne snage što je dovelo da povećanja nezaposlenosti. Provedene analize uputile su na zaključak da gospodarske organizacije ovog područja nisu konkurentne te se ne mogu ravnopravno mjeriti u slobodnom tržištu s ostatkom Hrvatske čiji dijelovi nisu bili zahvaće-

ni ratom. Poseban fenomen koji je nastao kao izravna posljedica ratnih djelovanja na područje Osijeka jest iseljavanje stanovništva. Teški zločini nad civilnim stanovništvom, razoreni domovi, uništena gospodarska osnova domaćinstva, različiti pritisci i maltretiranja uzrokovali su prisilne migracije iz cijele istočne Hrvatske, pa tako i Osijeka. ZAKLJUČAK Budući da je Osijek tijekom svog razvoja bio prvenstveno gospodarsko središte samo istočnohrvatske ravnice i da se prethodno nikad nije uspio afirmirati kao središte glavnine povijesnog i geografskog slavonskog prostora, uzimajući u obzir i izraženi utjecaj razvijenijeg centra Pečuha, njegov je razvoj znatno usporeniji od zagrebačkog, ali i od onog splitskog i riječkog. Čak i na tom prostoru Osijek je zapravo dijelio svoje funkcije s vrlo značajnim gradovima Vukovarom i Vinkovcima koji unatoč njegovoj blizini oblikuju snažna vlastita utjecajna gospodarska područja. Razvoj na sjevernoj obali dugo vremena onemogućavale su močvare Drave. Noviji razvoj prati izgradnja šetališta i parkovnih površina, industrijskih kompleksa i stambenih četvrti. Osim prirodnim pogodnostima rijeke Drave, geografski položaj Osijeka uvelike je determiniran širim reljefnim obilježjima. Ravničarski prostor istočne Hrvatske omogućio je niz prometnih pogodnosti u obliku nesmetane komunikacije, kako unutar ovoga prostora, tako i prema susjednim krajevima. Naravno, pogodnosti geografskog položaja dale su inicijalni impuls urbanom razvoju Osijeka, ali on ne bi bio moguć bez složenog utjecaja društveno-gospodarskih i povijesno-političkih okolnosti u kojima se grad razvijao. Uz mnoge neprilike i rušenja kroz koja je Osijek prošao u svojoj povijest, njegova jačina kao makroregionalnog središta je na visokoj razini uz mnoge potencijale i mogućnosti daljnjeg gospodarskog, kulturološkog, nodalno-funkcionalnog regionalnog središta istočne Hrvatske.

LITERATURA: Andraković, V., Jukić, M., 2009: Dinamika stanovništva Osijeka od 1857. do 2001. godine, Anali Zavoda za znanstveni i istraživački rad u Osijeku, 25 Mažuran, I., Adamček, J., Sršan, S., Vrbošić, J., Marijanović, S., Šuljak, A., Bruničić, D., 1996: Od turskog do suvremenog Osijeka, Školska knjiga, Zagreb Njegač, D., Gašparović, S., Stipešević, Z., 2010: Promjene u funkcionalno-prostornoj strukturi Osijeka nakon 1991. godine, Hrvatske geografski glasnik, 72/2 Pavičić, M., 2009: Ratne štete kao posljedica Domovinskog rata i njihov utjecaj na razvoj Osijeka, Anali Zavoda za znanstveni i istraživački rad u Osijeku, 25 Poličić, A., Huseinović – Pejnović, D., 1996: Osijek – geografske osnove razvoja grada, Geografski horizont, 42/2 Sršan, S., 1996: Povijest Osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek IZVORI: URL 1: http://www.osijek.hr/index.php/ cro/Osijek/Osjecki-spomendan/OSJECKI-SPOMENDAN-5.-ozujka (20.3.2013.) URL 2: http://www.osijek.hr/index.php/ cro/Osijek/Osjecki-spomendan/OSJECKI-SPOMENDAN-6.-ozujka (20.3.2013)

PUTOVANJA

iGeo 2013 Kyoto TEKST I FOTOGRAFIJE: Katarina Pavlek

Međunarodne geografske olimpijade održavaju se

pod pokroviteljstvom Međunarodne geografske unije od 1996. godine, kada su se u Den Haagu prvi puta okupili učenici iz Belgije, Nizozemske, Njemačke, Poljske i Slovenije da odmjere svoje znanje iz geografije. Od tada su se odredišta najboljih mladih svjetskih geografa selila od Lisabona preko Seoula, Durbana i Brisbanea do Kolna. U početku olimpijade su se održavale svake dvije godine, ali nakon 2012. godine odlučeno je da se održavaju svake godine. Jubilarna 10. međunarodna geografska olimpijada održana je krajem srpnja 2013. godine u staroj japanskoj prijestolnici – gradu Kyotu. Svaku državu na olimpijadi predstavlja tim od četiri učenika srednje škole u pratnji dvaju voditelja. Učenici se u Hrvatskoj, kao i u većini drugih država, biraju prema uspjesima na državnim natjecanjima. Ne postoje dodatne kvalifikacije, potrebno je samo dokazati solidno znanje engleskog jezika koji je službeni jezik natjecanja. Hrvatsko geografsko društvo zaslužno je za odabir, pripremu učenika te cjelokupnu organizaciju odlaska na olimpijadu. U Kyotu je hrvatski tim sudjelovao na geografskoj olimpijadi treći put, ja osobno drugi, i moram priznati da smo se do sada već sasvim dobro uhodali što se tiče priprema za natjecanje. Budući da se znanja i vještine koje se traže dosta razlikuju od onoga što učimo u gimnazijama, potrebno je značajno proširiti sadržaje. Osim predavanja koje su nam održali naši „team leaderi“ Ivan Čanjevac i Dubravka Spevec te „stari“ olimpijci Karlo Lugomer i Petra Lacković, dobili smo i „lektiru“ za doma – debele stručne knjige na engleskom jeziku. Njihova je osnovna zadaća bila da nam prodube stručni vokabular jer je na testovima dozvoljena upotreba samo standardnog rječnika, koji nam sigurno neće biti od prevelike pomoći ako se od nas traži da napišemo npr. koji su načini prenošenja sedimenta u rijekama. Također, pripreme za olimpijadu su dobra prilika da se bolje upoznamo sa svojim timskim kolegama. Mislav Glibo iz Kutine, Vedran Mihal iz Slavonskog Broda i Petra Pajtak iz Varaždina bili su moji suputnici na putovanju na Daleki istok.

Nakon devet sati provedenih u bučnom jumbo-jetu,

moj prvi doživljaj Japana bila je djelatnica aerodroma Kansai kod Osake na carini koja je nosila medicinsku masku preko lica. Ustvari, iznenađujuće puno Japanaca nosi zaštitne maske pa bismo lako mogli pomisliti da tamo vlada neka epidemija. No, ustvari je riječ o njihovoj pažljivosti prema drugima – ako Japanac osjeti da ima malu pre-

Članovi hrvatskog tima s japanskim volonterkama ispred budističkog hrama Kinkaku-ji u Kyotu hladu, odmah će staviti zaštitnu masku kako ne bi zarazio druge, barem su mi tako rekli. Moja druga, a vjerojatno i najsnažnija impresija Japana, bila je kad smo izašli iz zgrade aerodroma. Osim izuzetno toplog i vlažnog zraka od kojeg vam se gotovo trenutačno lijepi odjeća za kožu („Baš je ono sticky, ne“, rekao bi Čanjevac), zapljusnuo me i neki neobično glasan i u prvi mah nepoznat zvuk. Iskreno, prvo sam pomislila da se pokvario razglas ili slično, ali ispostavilo se da su to cvrčci. Dakle, ono milozvučno i ritmično cvrčenje naših jadranskih cvrčaka nema veze s ovim japanskim koji cvrče da vas glava zaboli. Ušli smo u oveći taksi koji nas je trebao odvesti do Kyota. Mladi vozač, u bijelim rukavicama i s kapetanskom kapom, ljubazno nam je pomogao s našim velikim koferima. Vozeći se u taksiju, gledala sam kroz prozor i razmišljala kako sada mogu vidjeti uživo ono o čemu sam čitala i učila toliko puta za satove geografije. Cmoljila je kiša, ništa novo za Japan usred ljeta, Pacifik je bio siv i mutan, a negdje u magli vidio se nepregledan grad stisnut između zaljeva i šumovitih obronaka. Kada smo došli u hotel Heian No Mori u Kyotu, koji je bio mjesto održavanja olimpijade, naši “team leaderi” dali su nam dva sata za odmor. S jedne strane naravno premalo jer nitko baš nije spavao u avionu, a i sada bi po europskom vremenu bila ponoć, a ne osam ujutro. Bilo kako bilo, otišli smo u svoje tradicionalne japanske sobe – washitsu s tatamijima od rižine slame na podu i futonima, tankim madracima koje svaku večer morate izvaditi iz ormara i porazmjestiti po sobi. Na taj način Japanci štede prostor jer ista soba tijekom dana može služiti i za druge namjene. Jedno od glavnih pravila u japanskim kućama glasi: „No shoes on tatami mat!“, koje smo često slušali od organizatora tijekom olimpijade jer ga se mnogi nisu pridržavali. U sobi je bio i čajnik na struju s cijelim priborom za čaj te kućni ogrtači poput kimona koji se koriste kada idete u zajedničku kupelj. Zajednička kupelj ili sentō važan je dio tradicije u Japanu i u svim vodičima naći ćete savjet da je posjetite i doživite taj dio Japana ukoliko ste u mogućnosti. Iako zvuči primamljivo, problem je što, ako želite ući u kupku, morate sve skinuti sa sebe. Postoje naravno odvojene kupke za muškarce i žene, no mi se nismo baš odvažili.

PUTOVANJA

Zbog štedljivosti na prostoru u Kyotu nije neobično vidjeti kombije veličine VW ‘‘bube’’ Željela bih razriješiti još jedan misterij Japana koji nas je dosta zabrinjavao prije polaska, a to je hrana. Potaknuti iskustvima naših kolega koji su sudjelovali na olimpijadi na Tajvanu 2010. godine, bojali smo se da ćemo gladovati. Što se mene tiče, naše su sumnje bile do kraja neosnovane. Svaki doručak, ručak i večera u hotelu bili su prava gozba. Ako nekome nisu odgovarali sirovi ili pohani plodovi mora, bilo je tu i piletine, krumpira i ostale zapadnjačke hrane. No, ja sam uživala u svim vrstama sushija i tempuri s pohanim škampima u neograničenim količinama. Na izlasku iz hotelskog restorana stajali su nasmiješeni konobari, koji su se svaki put ljubazno naklonili i rekli: „Arigato gozaimas!“ U Kyotu živi oko milijun i pol stanovnika, ali to je za Japan manji grad. Četvrt u kojoj smo bili smješteni dio je najstarijeg dijela grada te smo gotovo sve znamenitosti mogli posjetiti pješice. Došli smo dva dana prije početka natjecanja, prvenstveno radi aklimatizacije, ali smo to vrijeme iskoristili i za turističko razgledavanje grada. Nisam bila previše impresionirana našom ulicom. Sve te uske, stisnute dvokatnice ili trokatnice izgledaju kojekako, bez nekog reda. Prosječna japanska kuća mala je za naše standarde, širine jednog većeg auta. Minimalizam i štednja na prostoru vidljivi su svugdje. Svi smo se složili da nemamo dojam da se nalazimo u jednoj od najrazvijenijih država svijeta. No četvrt ima duha. Stanovnici se voze ili

Tipična malena kuća u staroj četvrti Gion s mini vrtom na krovu

u malim kockastim autima zaista smiješnog izgleda ili na biciklima. Na svakom uglu može se vidjeti neko malo ili veće šintoističko svetište posvećeno duhovima prirode. Pored našeg hotela jedno je takvo svetište posvećeno zecu, što se može vidjeti po puno malih kipića-zečića poredanih po ogradi. No, naišli smo i na tri crkve u okolici, što nas je navelo na razmišljanje o šarolikoj vjerskoj strukturi stanovništva. Drugi dan našeg boravka naučio nas je promjenjivosti vremena u Japanu. Jutro je započelo kišno, a na kraju dana dečki su zažalili što su kreme za sunčanje i kape ostavili u koferima. Većinu vremena lamatali smo plastičnim lepezama koje se dijele na svakom koraku i provjeravali zalihe vode. Ta vrućina i vlaga ne mogu se opisati, jedino ih možete doživjeti (najbliže tome je ona tropska kišna šuma u zoološkom vrtu – e sad zamislite da ste tome izloženi šest sati). Pratila nas je od stare četvrti Gion, koja je poznata po gejšama, budističkog hrama Kyomizu-dera i stare Carske palače do novog dijela grada u kojem smo doživjeli onu velegradsku gužvu na pješačkim prijelazima koju inače vidimo samo u američkim filmovima. Zanimljivo je da smo putem susretali djevojke odjevene u tradicionalna kimona te smo isprva pomislili (pogotovo u Gionu) da smo susreli prave gejše. Ispostavilo se da su djevojke također turistice u Kyotu koje su posudile kimona u kojima se fotografiraju po gradu. Na kraju dana bili smo totalno iscrpljeni, ali nas je razbudio živahni

učenički puhački orkestar na otvorenju olimpijade. Tada smo prvi puta mogli vidjeti sve ostale sudionike: 126 natjecatelja iz 32 države svijeta. Od Nigerije, SAD-a, Novog Zelanda i Indonezije do nama susjedne Slovenije, natjecatelji su ukratko predstavili sebe i svoju državu. Ostatak večeri proveli smo u upoznavanju, a meni je posebno drago bilo vidjeti natjecatelje koje sam upoznala na prošloj olimpijadi u Kölnu.

Test na geografskoj olimpija-

di sastoji se od tri dijela: pismenog, terenskog i multimedijalnog ispita. Pismeni ispit piše se tri sata, a sastoji od šest tema, kao npr. vulkani i tektonska aktivnost, upravljanje urbanim prostorima, svjetska proizvodnja energije, utjecaj obalnog razvoja... Pitanja u ispitu otvorenog su tipa, a provjeravaju se sposobnosti analiziranja, povezivanja i zaključivanja, što se dosta razlikuje od našeg sustava obrazovanja, koji se većinom temelji na faktografiji. Analizirajući neki grafički prilog, treba odgovoriti koji je to proces, zašto je do njega došlo i što se može očekivati u budućnosti. Multimedijalni ispit najlakši je dio. Sastoji se od tridesetak pitanja na Power Point prezentaciji, a uglavnom se traži prepoznavanje prostora u kojem je neka fotografija snimljena ili analiziranje grafikona. Terenski ispit zasigurno je najzanimljivi dio natjecanja zato što nikad ne znate što vas očekuje. U Kyotu je trajao tri dana, od priprema, preko izlaska na teren pa do

PUTOVANJA

Budistički hram Kyomizu-dera

završne izrade prostornog plana. Naravno, nismo imali sreće s vremenom drugoga dana. Ujutro je padala kiša pa smo balansirajući s kišobranom u rukama pokušavali nacrtati profil nasipa uz rijeku Kamo, a popodne je, dok smo kartirali staru četvrt Fushimi u kojoj postoji mala tvornica poznate japanske rakije od riže – sake još od 1667. godine, sunce toliko pripeklo da su mnogi jednostavno izgubili volju. Ne moram ni spominjati kakav je nemir stotinu europeida unijelo u svakidašnjicu tamošnjih stanovnika. Po terenu smo se kretali u grupama u pratnji organizatora i volontera, koji su pazili da se putem ne izgubimo. Razgovarajući sa srednjoškolkom Sakurom, našom volonterkom, doznala sam da je njezin otac Amerikanac podrijetlom iz Hrvatske, koju silno želi posjetiti. Hrvate i/ili njihove potomke zaista možete susresti svugdje. Trećeg smo dana terenskog ispita na temelju dobivenih i sakupljenih materijala s terena morali napisati prostorni plan obrane od poplava za četvrt Fushimi. Nadam se da će se postojeći plan ubrzo promijeniti jer je u rujnu 2013. četvrt dosta stradala kada je jaki tajfun pogodio Honshu uzrokujući izlijevanje rijeke Kamo.

Jedna od stvari koja me je

iznenadila jest činjenica da Japanci svih dobnih skupina vrlo slabo govore engleski. Od organizatora natjecanja do osoblja hotela; konobar nije znao objasniti da je tost ustvari prepečeni kruh, a ne znam kako bismo se spora-

Nijō, dvorac šoguna u Kyotu

zumijeli s voditeljem na terenu da nije bilo Sakure, koja eto dobro govori engleski jer joj je otac Amerikanac. Natjecatelj iz Japana Kishin mi je objasnio sa smiješkom na licu: „U Japanu živi 120 milijuna stanovnika, ne treba nam svima engleski. Samodostatni smo.“ Ali konobari u hotelu?! Očekivala sam da će barem mladima ići bolje, ali prevarila sam se. Volonterke srednjoškolke koje su nas vodile u razgled Kyota nakon završetka natjecateljskog dijela također se nisu proslavile. Očekivala sam da će nam barem znati nešto reći o znamenitostima koje smo posjetili: Kinkaku-ji ili Hram zlatnog paviljona, jedno od najposjećenijih mjesta u Japanu pod zaštitom UNESCO-a, i Nijō, dvorac šoguna. No one su se samo smiješkale i međusobno šaputale. Vjerujem da im je provoditi vrijeme s četvero ljudi iz neke tamo Hrvatske (ali čule su za nju, pohvalno, inače je većina znatiželjnih prolaznika mislila da smo Rusi i nemoguće ih je bilo razuvjeriti) bilo nevjerojatno iskustvo te su kao većina Japanaca bile samozatajne i sramežljive. Na sreću, Kishin nam se pridružio u razgledavanju pa smo ipak mogli čuti zanimljive priče vezane uz šogunski dvorac. Kroz prekasno izrezbarene zidove ulazila je nesnosna vrućina, ali ne i puno svjetlosti. Hodajući bosa po drvenim hodnicima omeđenima zidovima od prozirnog papira razapetog između drvenih okvira – shōji i promatrajući lutke u tradicionalnoj odjeći u prostorijama ukrašenim živopisnim freskama, osjećala sam se kao u ne-

kom starom filmu Akire Kurosawe. Izgrađen početkom 17. stoljeća kao šogunova rezidencija u Kyotu, dvorac Nijō okružen je s dva reda kiklopskih zidina i opkopom, unutar kojeg se kriju prekrasni japanski vrtovi s uredno pošišanom travicom i grmovima te zelenkastim jezercima. Zen budistički hram Kinkaku-ji, izgrađen krajem 14. stoljeća, također je okružen prekrasnim vrtovima i jezerom, ali gomila turista narušava dostojanstveni mir te tako cijeli kompleks gubi svoju prvotnu zamisao i identitet. Važan je dio geografske olimpijade i prezentacija postera po uzoru na znanstvene skupove. Ove godine tema je glasila: Traditional Wisdom and Modern Knowledge for the Earth’s future. Iako smo se podosta namučili s temom svoje prezentacije, spasila nas je Petra s idejom o biljci brnistri, koja se može upotrijebiti za izradu tradicionalnih platna ili kao prirodno gnojivo. Naslovom postera - Weed for future: Using brnistra for revitalization of rural areas in Croatia - željeli smo privući pozornost, ali simboličnu nagradu za najbolji poster i prezentaciju podijelile su reprezentacije Mongolije i Kazahstana. Najopušteniji i najzabavniji dio olimpijade zasigurno je kulturna večer. Svake godine organizatori se trude smisliti nešto novo kako bi ostvarili cilj međusobnog zbližavanja natjecatelja iz svih dijelova svijeta. Ove godine svaki je tim trebao donijeti i prezentirati svoju narodnu nošnju. Petra, koja inače pleše u KUD-u,

PUTOVANJA

Zbor sastavljen od sudionika olimpijade pokušava pjevati tradicionalnu japansku pjesmu ‘‘Sukiyaki’’ preuzela je tu odgovornost i zablistala u bogatoj nošnji iz Baranje. Prava japanska večer ne može proći bez karaoka; u velikom multikulturalnom zboru otpjevali smo poznatu japansku pjesmu iz šezdesetih Ue o muite arukō, u prijevodu Gledam gore dok hodam (inače je poznatija pod naslovom koje su joj nadjenuli Amerikanci - Sukiyaki, što je ustvari vrsta japanskog jela i nema veze s tekstom pjesme). Nakon službenog programa uslijedila je razmjena suvenira i opuštena večer (i noć) jer je natjecateljski dio konačno završio.

Idućeg dana, pretposljednjeg dana

natjecanja, organiziran je izlet u okolicu Kyota. Posjetili smo jezero Biwa, najveće slatkovodno jezero u Japanu. Ovo tektonsko jezero površine 670km² vodom opskrbljava ukupno 15 milijuna stanovnika regije Kansai, među njima i grad Kyoto. O njegovoj iznimnoj važnosti za čovjeka i bogatstvu živog svijeta svjedoči i velik muzej na njegovoj obali koji smo razgledavali nekoliko sati. Poslijepodne smo proveli šetajući mističnim šumama planine Hiei, gdje se nalazi kompleks hrama Enryaku-ji. Osnovao ga je redovnik Saicho, koji je donio budizam iz Kine u Japan krajem 8. stoljeća. Vodiči su nekoliko puta morali podizati glas na neoprezne mlade Europljane koji su bezazleno gazili po uredno „počešljanom“ sitnom šljunku ispred hramova. Da bi doživljaj bio potpun, na kraju ekskurzije naišli smo i na skupinu obrijanih redovnika

koji su slavili neku svečanost na glavnom trgu. Cijelim putem znatiželjno smo pogledavali svoje “team leadere” jer smo znali da oni znaju rezulate natjecanja, ali su se oni držali toliko suzdržano da nismo uspjeli izvući iz njih ni najmanju sitnicu. Na tome im stvarno svaka čast. Iščekivanje rezultata zasigurno mi nije među najdražim osjećajima, ali onaj koji slijedi nakon spoznaje o velikom uspjehu zasigurno jest. Hrvatski tim osvojio je dvije zlatne (Mislav i Petra) i dvije srebrne medalje (Vedran i ja) te kada se zbroje pojedinačni rezultati, drugo ekipno mjesto. Najbolji je to rezultat u povijesti sudjelovanja Hrvatske na olimpijadama znanja uopće, uz jednak uspjeh informatičara 2011. godine. Na olimpijadama znanja medalje primi oko 50% natjecatelja,

što znači da se ukupno dodjeljuje oko 10 zlatnih, 20 srebrnih i 30 brončanih medalja. Iako to zvuči neusporedivo sa sportskim natjecanjima, broj natjecatelja jako je velik i razlike su zaista male, a i na kraju krajeva, jedan je od ciljeva olimpijade popularizirati geografiju i znanost kao takvu među mladima, koji su odmah sretniji i zadovoljniji kada shvate da su nešto osvojili. Afterparty, koji je i za mnoge bio oproštajni jer nisu kao mi išli na post-trip, trajao je do u sitne sate, no osvajači zlatnih medalja morali su se spremiti za sutrašnju svečanu dodjelu u Međunarodnom konferencijskom centru, gdje je između ostalog 1997. donesen Protokol iz Kyota o promjeni klime. Dodjela medalja bila je dio otvorenja Međunarodnog geografskog kongresa na kojem je govor držao i japanski princ Akishino. Monotonim je glasom pola sata pričao o svojem istraživanju domestifikacije kokoši u raznim dijelovima svijeta te isticao poveznicu s geografijom. Nakon tog, nadasve, nadahnjujućeg predavanja i dodjele medalja natjecanje je bilo službeno završeno, a počela je post-iGeo ekskurzija kojoj je glavni cilj bio Tokyo.

Naš boravak u Japanu ne bi bio

potpun da se nismo vozili najpoznatijim brzim vlakom na svijetu – Shinkansenom. Od Kyota do Shizuoke udal-

Šuma Aokigahara, ‘‘šuma samoubojstva’’

PUTOVANJA

jene više od 300 km vožnja je trajala sat i pol. Zbog velike brzine nije baš preporučljivo gledati kroz prozor, ali je u svakom slučaju zabavno. Vlak stoji na stanici samo nekoliko minuta, tako da su brzinski ukrcaj i iskrcaj s velikim koferima bili prava mala avantura. Od Shizuoke smo put nastavili autobusima prema svetoj japanskoj planini Fuji. Idućeg dana nas vrijeme nije poslužilo, bilo je maglovito i kišno, tako da se poznati vrh samo na nekoliko trenutaka sramežljivo pokazao iza oblaka dok smo doručkovali u hotelu. No, bio je to u svakom slučaju dan za pamćenje. U programu post-iGeo ekskurzije bio je posebno slikovit prikaz kako se treba odjenuti i što ponijeti na izlet u šumu Aokigaharu i Ledenu špilju. Čvrste cipele, duge hlače i topla jakna činile su nam se logičan odabir za posjet jednoj špilji, ali nužnost nošenja rukavica, da se zaštitimo od ozljeda, i lampice, da se ne izgubimo u mraku, činila nam se kao smiješno japansko pretjerivanje. Ali na ulazu u šumu, čuvari Nacionalnog parka Fuji dočekali su nas s kacigama kao da idemo na gradilište te su provjerili jesmo li adekvatno obučeni. Tada smo im se još uvijek podsmjehivali, ali ubrzo smo požalili. Šuma Aokigahara, poznata i pod imenom More drveća ili Šuma samoubojstva, zaista je posebno

mjesto. Nalazi se na području gdje je prije 1.000 godina tekla lava, no zahvaljujući vlažnoj klimi, šuma se brzo razvila te je danas toliko gusta da se u njoj vrlo lako može izgubiti. Sloj zemlje debeo je samo nekoliko centimetara te zgrčeno korijenje drveća raste uglavnom na površini, plazeći preko crnih efuzivnih stijena. Nedostatak vjetra i siromaštvo životinjskog svijeta čine šumu jezovito tihom. Ako tome pridodamo izmaglicu i pritisak toplog, vlažnog zraka, nije posve čudno da je to mjesto toliko popularno za počinjenje samoubojstva. Iako postoje natpisi koji nagovaraju nesretnike da se predomisle, vlasti svake godine izvuku stotinjak tijela iz šume. Srećom, mi nismo naišli ni na jedno, a osobno mi se šuma jako svidjela jer me podsjetila na mistične šume iz Tolkienovih romana. Kada smo došli do Ledene špilje, požalili smo i za rukavicama i lampicama i još debljom odjećom. Špilja nije uopće uređena za turiste, kao što smo mi očekivali, nego smo doslovno četveronoške puzali unutra i van, pokušavajući se ne okliznuti o led. Iako je cijela avantura bila zabavna, bila je zaista opasna te mi nije jasno zašto su organizatori inzistirali na posjetu toj špilji. Što se mene tiče, u njoj nismo vidjeli bogzna što, budući da sam inače navikla na naše lijepe

Ekipica pred šintoističkim svetištem vode

krške pećine prepune ukrasa. No većina je bila oduševljena špiljom, a tako i Tokijem, do kojeg smo došli tog poslijepodneva. Iskreno, ne mogu baš reći da sam posjetila glavni grad Japana jer sam ukupno prohodala samo stotinjak metara po njegovim ulicama. Vozeći se kraj ogromnih staklenih nebodera u kojima se vide stisnuti radni stolovi zaposlenika globalnih tvrtki, tu i tamo sam mogla vidjeti koje zaostalo šintoističko svetište iz nekih drugih, manje betonskih vremena. Visoki neboderi i ostala ljudska čudovišna djela nikad me nisu posebno impresionirala pored prirodnih ljepota, tako ni Tokyo Skytree, druga najviša građevina na svijetu visoka 634 metra. Pogled na Tokyo stvarno je dobar, kako i ne bi bio s te visine, ali ne mogu reći da me nešto posebno impresionirao svojom ljepotom. Istina, nismo imali sreće s vremenom, tako da je Fuji opet bio u oblaku, a sve što smo mogli vidjeti iza stakla bio je nepregledan grad bez imalo zelenila, čisto sivilo. No, dojam je zasigurno popravila večernja vožnja na rijeci Sumidi uz odličnu večeru od sirovih plodova mora, karaoke i zalazak sunca. Bila je to naša posljednja večer u Japanu te smo svi bili pomalo sjetni razmišljajući o onome što smo proživjeli zadnjih deset dana. Otvoreno mogu priznati da su mi geografske olimpijade promijenile život. Pripremajući se za njih, naučila sam puno, a rješavajući testove i slušajući predavanja, shvatila sam da je to ono čime se želim baviti u životu. Stekla sam određeno iskustvo i dobila samopouzdanje. Posjetila sam prekasnu zemlju bogate kulture, pomalo nesnosne klime, ali jako susretljivih stanovnika, u koju se, nažalost, najvjerojatnije neću ubrzo vratiti (osim ako cijene avionskih karata drastično padnu). No, ono što me najviše obogatilo zasigurno su poznanstva i iskrena prijateljstva s mnogim sudionicima iz svih dijelova svijeta. Citirat ću svog prijatelja iz Mađarske koji je rekao: „Možda su boje naših zastava, kože ili medalja različite, no naša će prijateljstva ostati zlatna.“

PUTOVANJA

Kuba Otok gdje vrijeme stoji TEKST I FOTOGRAFIJE: Josip Kruljac

Bilo je to u veljači 2012. godine

kad je kod nas napadalo snijega do koljena. Tata je organizirao putovanje na Kubu i pitao me želim li biti vodič i prevoditelj grupi od 25-ero ljudi. Zimski ispitni rokovi taman su se bližili kraju i znao sam da me doma čeka svakodnevno „lopatanje“ snijega, pa reko’: „Pakuj kofere, odo’ ja na 11 dana u ljeto.“ Buđenje je bilo predviđeno u 3 sata ujutro. Koliko volim spavati govori činjenica da bih najradije “prodao” 11 dana Kube za još par sati spavanja u toplom krevetu u zimsko jutro. Ali ajde, nije da idem na predavanje pa da mogu prespavati, zato ipak ustajem. Sjedam u auto, vozim iz Varaždina u zagrebačku zračnu luku Pleso, upoznajem svih 25-ero putnika, dijelim im karte, zatim slijedi check-in, kontrola i čekanje leta za Pariz uz kavicu i pivicu. Ipak je doručak najvažniji obrok u danu. Sjedamo u avion i u Pariz stižemo prije nego autom u Karlovac po „staroj karlovačkoj“. U Parizu čekamo let uz irsku pivu i napokon polijeće-

mo. Tijekom 9-satnog leta koristimo sve blagodati prekooceanskog aviona: besplatna klopica, razna alkoholna i bezalkoholna pića u raznim kombinacijama. U poslijepodnevnim satima stižemo u glavni grad Kube – Havanu. Iz zagrebačkih -3°C na kubanskih +30°C. Čekamo autobus koji nas vozi do hotela. Za dobrodošlicu dobivamo koktele za miran san koji sam napokon dočekao pošto nam je dan trajao 6 sati duže zbog vremenskih zona.

Budim se ujutro bez „Joža-sneg-

se-nebu-sam-odmetal“ buđenja i krećem na doručak, kad ono – švedski stol. I to ne onakav kakav nam je znan s terenske nastave, nego „doslovno“ stol veličine Švedske, a na njemu sva poznata i nepoznata hrana. Ja navalim po onoj nepoznatoj i s 2 kg više krećemo u razgledavanje Havane. Ispred hotela, ali i po cijelom gradu, voze Chevroleti, Fordovi, Buicki, Cadillaci iz 50-ih godina. Oni rijetki sretnici koji posjeduju taj zadnji krik tehnologije smatraju se bogatima. Naime, kubans-

ka vlast je zbog loših odnosa sa SADom prekinula svu trgovinu, a time i uvoz automobila koji se od tada do danas krpaju. Može se vidjeti i mnoštvo Lada, Moskviča i ostalih pokretala iz bivšeg SSSR-a koji je do raspada bio jedna od rijetkih država-partnera s Kubom. Razgledavamo, dakle, kolonijalni dio Havane koji je pod zaštitom UNESCO-a u kojem se nalazi mnoštvo zanimljivih trgova i građevina. Na Trgu revolucije susrećemo lokalno stanovništvo, većinom žene obučene u tipičnu kubansku odjeću, s kojima se za nekoliko pesosa možete i fotografirati. Za par pesosa više dobije se i poljubac. Savjetovano nam je od lokalnog vodiča da više od poljupca ne plaćamo kako ne bismo doma odnijeli i tu vrstu „suvenira“. Posjetili smo i hotel u kojem je odsjedao Hemingway i mogu vam reći da čovjeku uopće nije bilo loše. Uz takav „kubanski“ način života i ja bih bio inspirirani pisac. A kakav je to „kubanski“ način života? Zamislite si (ako možete) bivšu Jugoslaviju tamo 50-ih i 60-ih. Dakle, putovan-

PUTOVANJA

Ispred Hemingway hotela u Havani je na Kubu je svojevrsno putovanje u prošlost 40-ak godina. Doslovno. Tamo ljudi u sebi nose druge vrijednosti, vrijednosti koje kod nas polako nestaju. Ljudi su siromašni, i to svi redom, osim onih na vrhu, naravno. Nemaju ništa, a imaju sve. Da malo pojasnim. Nemaju svoje nekretnine jer većina živi u državnim stanovima. Vlastiti automobil imaju rijetki, a on se naslijeđuje generacijski ili prodaje za, njima masne pare (nama za bagatelu). S obzirom na mali broj automobila, država osigurava gorivo preko bonova svakome u određenim količinama. Režije su besplatne, struja je 110 V, nema razbacivanja, zdravstvo je besplatno, ali i bolje nego u većini europskih zemalja, a i ljudi žive zdravije, sretnije i duže. Nije rijetkost ako netko doživi 100 godina. Za hranu država daje bonove i to za određenu namirnicu u određenim količinama. Ako je dijete ili trudnica u kući može se dobiti i više mlijeka. Meso se ne može kupiti svaki dan. Dakle, skoro sve potrebno za život je besplatno, a ono malo što zarade sa strane ili od turista koriste za kupnju odjeće ili namirnica. Da i žele, nemaju gdje potrošiti novac jer osim tržnica postoji nekoliko dućana mješovitom robom u kojima imate na izbor 3-4 vrste slatkiša, kruh, dvije vrste mesnih proizvoda, mlijeko, jedna vrsta piva, vrstu-dvije sredstva za higijenu i dva televizora u boji. Ništa nemaju, a sve imaju. Svi rade, a nitko nije na poslu. Porezom i novcem

Pinar del Rio se barata kao kad djeca igraju Monopoly. Ono što mene najviše fascinira je ta njihova bezbrižnost, opuštenost, bez stresa. Po ulicama se često može čuti pjesma i ples, uz pijuckanje nekog alkoholnog pića iz kućne radinosti i cigare koje puše svi, stalno, svugdje. Posjetili smo i muzej proizvodnje bijelog ruma po kojem je Kuba poznata, degustirali i kupili koju litricu. Vidjeli smo i njihovo groblje koje djeluje mnogo raskošnije u odnosu na njihov standard. Kroz groblje se pruža avenija koja, blago rečeno, izgleda kao naša autocesta, a grobnice su veličine prosječnog kubanskog stana. Ni one siromašnije ne djeluju siromašno. Jako poštuju svoje pokojne i na sprovodima nisu u crnini i ne liju suze. Za večeru smo odlučili posjetiti kubanski restoran uz živu glazbu koju je izvodio poznati sastav ‘Buena Vista Social Club’. Uživali smo tipične kubanske morske proizvode (ribe, jastoge i škampe), a nazdravljali smo tamo uobičajenim koktelima kao što su pina colada, mojito i Cuba libre. Nije trebalo mnogo da uz kubansku glazbu svi zaplešemo do kasnih sati.

Sljedeće jutro, nakon doručka od

još 2 kg, odlazak na izlet u Pinar del Rio – najzapadniju kubansku regiju poznatu po uzgoju duhana. Po dolasku, posjetili smo tvornicu cigara u kojoj smo upoznali postupak izrade ovog karakterističnog kubanskog proizvoda. Nastavili smo vožnju kroz

šaroliku dolinu Vinales gdje se nalaze beskrajna polja duhana i raznih agruma. U blizini se nalazi ogroman indijanski mural naslikan na stijeni gdje smo imali ručak uz živu glazbu i kubansko pivo ‘Cristal’. Navečer smo se vratili u hotel i do kraja dana se odlučili stopiti s lokalcima te njihovim ritualima i razgovorima. Usput smo primjetili i saznali da svi o Castru govore kao o božanstvu, a o državi sve najbolje jer, ne daj Bože, da netko izusti nešto loše. To je možda povezano i sa činjenicom da je Kuba otok, a nema ni jednog broda ni čamca, osim onih u državnom vlasništvu, kao i s time da svi gledaju prema sjevernim prekomorskim susjedima kao u obećanu zemlju. Četvrti dan nakon nešto laganijeg doručka od samo 1 kg oprostili smo se od glavnog grada i krenuli put istoka. Kratko smo se zaustavili u Guami gdje se nalazi farma krokodila. Uz mogućnost slikanja i čuvanja manjeg primjerka tog gmaza, naravno, zavezanih ustiju, pružila se mogućnost da i probamo kakav okus ima ta zvijer. Naime, oni tamo uzgajaju krokodile iz istog razloga kao i mi purane – nema ih previše, al’ nek se nađe. Inače, ima okus i teksturu kao i pileća prsa i jede se najčešće rep. Posjetili smo i obližnje indijansko naselje do kojeg se vozi čamcima po kanalima. Nakon razgleda nastavili smo put do Cienfuegosa gdje smo razgledali gradsku jezgru i rashladili se uz pivo. Uz daljnju vožn-

PUTOVANJA

ju prema istoku stigli smo u Trinidad i smjestili se u all inclusive apartmansko naselje. E kad smo samo otkrili što je sve uključeno u taj all inclusive, samo nebo je granica.

U Trinidadu smo proveli sljedeća

tri dana i kao pravi Hrvati koristili sve čari all inclusivea. Za doručak, ručak i večeru „stol veličine Švedske“ s raznim jelima nama poznatim i nepoznatim, od kojih sam najviše isprobavao one morske te lokalne agrume. S nama je u naselju bila i grupa Amerikanaca koji normalno, nisu čuli ni za što drugo osim hamburger, pizza, fries i coke. Njima je na ruku išla i fast food posluga koja je 18 sati na dan besplatno po želji pekla pizze i hamburgere koliko vas volja. Meni se pak svidio koktel-bar gdje sam u neograničenim količinama kad god bih imao vremena isprobavao 30 vrsta koktela. Te degustacije bi uzele svoj danak posebno u večernjim satima kad sam trebao voditi svoju grupu u grad i od lokalnog vodiča prevađati sve i svašta, ali (iako ne znam španjolski) ipak sam ga progovorio uz kombinaciju engleskog, njemačkog, talijanskog i gestikulacije. Uz večernje obilaske gradom gdje smo mogli uživati u pjesmi i plesu lokalaca

na trgovima, tijekom dana smo uživali na obližnjim pješčanim plažama i kupanju u Karipskom moru. Sedmoga dana krenuli smo prema Varaderu koji se nalazi na sjevernoj obali Kube. Na putu smo razgledali grad Santa Claru te posjetili mauzolej Che Guevare. U životu nisam vidio veći mauzolej i toliko poštovanje prema jednoj osobi. Kad smo ušli u mauzolej morali smo biti tiho, skinut kape i izgledat kao da život bez Chea više nema smisla. Slično kao i s Kim Jong Ilom u Sjevernoj Koreji ili 1980-e s Titom. U večernjim satima stigli smo u Varadero i smjestili se u all inclusive turističko naselje s pet zvjezdica. Normalno, uz neizbježne Amerikance te pokojeg Kanađana i Nijemca. Tu smo boravili tri dana u obilju svega što nudi all inclusive, uz neizbježno pijuckanje hektolitara pina colade na plaži, kupanja i sunčanja na pješčanim plažama i oplakivanju samog sebe kako čovjek zapravo može izgorjeti na suncu krajem veljače. Da mi je sad onaj snijeg u Varaždinu. Trećega dana u ovom resortu već mi je pomalo nedostajao stvarni svijet Kube, bez kontakta s vanjskim svijetom i onim duhom Kubanaca, stoga bismo povremeno otišli do obližnjeg

Uspomena iz Havane

mjesta, razgledavali tradicionalne predmete od drveta, školjki i slame, nakit od srebra i zlata i promatrali lokalno stanovništvo u diskusijama. Iz grada smo odlučili vratiti se jednim od onih starih taksija iz 50-ih i baš kad smo odlučivali u koji bismo sjeli, ugledali smo u jednoj uličici stari roza kabriolet Cadillac u kojem smo se, uz dopuštenje vlasnika, mogli naslikavati do mile volje. Na kraju smo vlasnika zamolili za prijevoz do hotela. Pošto nam je bio zadnji dan na Kubi bilo bi humano otići na internet i objaviti sve slike na facebooku. No do interneta je na Kubi doći jednako lako kao i u Sjevernoj Koreji. Jedino gdje smo uspjeli doći do interneta bilo je u našem resortu u sobi sa četiri računala. Plati se određeni iznos za 15 minuta i dobije se lozinka pomoću koje se moguće spojiti na ultra spori internet uz dobro poznate zvukove spajanja na internet koji su bili aktualni prije 15-ak godina. Možda i bolje da je tako, barem se ljudi više druže na ulici.

Zadnji dan našeg putovanja prov-

eli smo u pakiranju, kupnji suvenira zadnjim pesoima i ispijanju zadnjih besplatnih koktela. Pogledao sam i crtani film na jednom od dva TV-programa, vrlo poučan za djecu i mladež, pouke kako treba braniti voljenu zemlju od neprijatelja koji nikad ne spava. Autobusom smo otišli do Havane gdje smo pričekali naš let za Pariz. Ponovo je slijedio devetosatni uzbudljivi let, a po dolasku u Pariz, imali smo šest sati do leta za Zagreb, pa smo odlučili otići do centra Pariza. Dovoljno vremena da se razgleda Notre Dame, popne na Eiffelov toranj, pokisne i potroši 10 eura za kavu. Nakon još dva sata leta stižemo u Zagreb, opraštam se s grupom i odlazim u moj dragi Varaždin gdje me dočekuje 11-dnevni snijeg na kolnom prilazu i lopata. I kad me netko pita kako je bilo na Kubi – samo kažem da treba svakako otići dok je još Fidel Castro živ i osjetiti vrijeme koje je stalo prije 40-ak godina.

PUTOVANJA

Eurotrip TEKST I FOTOGRAFIJE:

Ivan Sever U listopadu prošle godine kole-

ga Lovro Kranjec i ja krenuli smo na dosad najzahtjevnije putovanje u životu. Zajedno s još stotinjak studenata iz Hrvatske i Slovenije proputovali smo Europu autobusom i posjetili neke njene najveće turističke destinacije – Amsterdam, London, Pariz, Andoru, Barcelonu i Veronu.

Nakon vožnje kroz Sloveniju, Aus-

triju i Njemačku, koja je uz mnoga zaustavljanja trajala gotovo 19 h, stigli smo u Amsterdam, glavni grad Kraljevine Nizozemske smješten na rijeci Amstel. S nešto manje od 800.000 stanovnika najveće je urbano, gospodarsko i kulturno središte države. Nezahvalno je Amsterdam nazvati gradom coffee i sex shoppova jer je on puno više od toga – grad bogate povijesti, raznolike arhitekture i kulturne baštine. Godišnje ga posjeti oko 3,5 milijuna turista, a izrazito je popularan među mladima. Lagana kiša nije nas spriječila da u pratnji vodiča krenemo u razgledavanje. Prvo smo posjetili Museumplein, veliki zeleni trg oko kojeg su smještene mnoge kulturne ustanove – Državni muzej (poznatiji kao Rijksmuseum), Muzej Van Gogha, Muzej Stedelijk i koncertna dvorana Concertgebouw. Razgled grada nastavili smo šetnjom poznatim kanalima uz koje se nalaze karakteristične građanske kuće, sve do rodne kuće Anne Frank i trga Dam. Na tom glavnom trgu, u povijesnom središtu grada, nalaze se Kraljevska palača, Nacionalni spomenik, Muzej voštanih figura Madame Tussauds i Nova crkva (Nieuwe Kerk) – nizozemska krunidbena crkva. Trg Dam početna je točka ulica Damrak, Rokin i Kalverstraat,

triju najvažnijih ulica u gradu punih trgovinama i restoranima brze hrane. Ono što je lako primijetiti pri šetnji gradom jest da bicikala ima na svakom koraku i da imaju apsolutnu prednost u prometu, čak i pred autima. Bicikl voze svi, stari i mladi, biznismeni u odijelima s aktovkom, žene u štiklama. Voze brzo, ne mare za pješake i deru se ako im se nađete na putu, a bicikle parkiraju gdje god stignu. Prošetali smo i po četvrti crvenih svjetiljki (tzv. De Wallen). Prostitucija i prodaja marihuane pod strogo reguliranim pravilima legalne su u liberalnoj Nizozemskoj i učinile su ovu četvrt velikom atrakcijom Amsterdama. Nije nas ni iznenadila činjenica da se javne kuće nalaze na istom trgu na kojem je i najstarija zgrada u gradu, Oude Kerk (Stara crkva). Također, u jednoj bivšoj crkvi danas se nalazi klub Paradiso, među najpoznatijima u gradu. Nakon, u najmanju ruku zanimljivog dana u Amsterdamu, krenuli smo put Velike Britanije. Amsterdamski kanali

Vožnja autobusom kroz Belgiju i

Francusku, te trajektom preko Engleskog kanala, dovela nas je u London. Glavni grad Ujedinjenog Kraljevstva vodeći je globalni grad i jedno od najvažnijih poslovnih, financijskih, političkih i kulturnih središta svijeta. U njegovom metropolitanskom području živi oko 13,6 milijuna stanovnika. Gotovo 18 milijuna turista godišnje čini London najposjećenijim gradom na svijetu. Iako je središte grada ogromno, izrazito je kompaktno i ne treba puno šetati od jedne atrakcije do druge. Po želji se možete voziti i najstarijim sustavom podzemne željeznice na svijetu koji je vrlo jednostavan za korištenje. Najveći problem je naviknuti se na činjenicu da se promet odvija lijevom stranom ceste – mi smo pri svakom prelasku preko zebre manično pogledavali i na jednu i drugu stranu. Londonski metro, tzv. “Tube”, nas je prvo jutro doveo do Piccadilly Circusa, jednog od najfrekventnijih trgova u gradu na kojem se horde turista slikaju kod Erosovog spomenika s neonskim reklamama u pozadini. Kroz St. James Park, u kojem vjeverice možete hraniti iz ruku, prošetali smo do Buckinghamske palače, službene rezidencije kraljevske obitelji. Razgled smo nastavili preko Trga Trafalgar, centralnog gradskog trga, na kojem se nalazi Nacionalna galerija. Inače, ovaj i sve druge državne muzeje u Londonu, poput Britanskog, Znanstvenog ili Prirodoslovnog muzeja, možete posjetiti besplatno. Zaustavili smo se kod Zgrade Parlamenta i Westminsterske opatije gdje smo prešli preko rijeke Temze i nastavili šetnju po južnoj obali (South Bank). To je područje u zad-

PUTOVANJA

njih tridesetak godina prošlo opsežan proces urbane revitalizacije. Iz lučkog, industrijskog dijela grada pretvoreno je u veoma atraktivno kulturno i turističko središte. Tu se, između ostalog, nalaze London Eye, Londonski akvarij, galerija Tate Modern i kazalište Globe. Uz Temzu smo došli do četvrti Southwark u kojoj se nalaze Shard,

vrijeme za samostalan razgled Londona. Nakon shoppinga u ulici Oxford posjetili smo stadion Emirates, dom nogometnog kluba Arsenal, i četvrt Camden poznatu po tržnicama odjeće, brze hrane i jeftinih suvenira. Multikulturalno i raznoliko društvo čine ovu četvrt uistinu jedinstvenom. Obišli smo i dio grada zvan Knightsbridge, tzv. igralište bogatih, u kojem se nalaze robna kuća Harrods, dizajnerske trgovine i elitne stambene zgrade, a ulicama prolaze najskuplji automobili. Vratili smo se do centra grada, tj. do Trga Leicester – središta londonskog zabavnog i noćnog života. Međutim, uskoro smo morali krenuti prema Francuskoj.

Kod bivše kraljevske palače u Ver-

Na Piccadilly Circusu najviši neboder u Londonu, Katedrala Southwark i Gradska vijećnica. Preko mosta Tower Bridge vratili smo se na lijevu obalu. Tu, na samom ulazu u City, nalazi se londonski Tower, dvorac i najstarija građevina u gradu. Londonski City zauzima mjesto na kojem se još u rimsko doba razvio prvi grad. Danas on sam ima status grada, njegovom vizurom dominiraju moderni neboderi i Katedrala sv. Pavla, a uz Manhattan u New Yorku jedan je od dva najvažnija financijska središta svijeta. Drugi dan boravka u Velikoj Britaniji otišli smo na izlet do dvorca Windsor, još jedne službene kraljevske rezidencije, smještenog 40-ak km zapadno od Londona. Izlet smo nastavili kod Stonehengea, megalitskog nalazišta iz neolitika. Umjesto plaćanja ulaznice i karte za vlakić koji vozi posjetitelje, mi smo propješačili 2,5 km do nalazišta i besplatno, s nešto malo veće udaljenosti, obišli prapovijesno kamenje. Taj dan smo posjetili i grad Bath na rijeci Avon, topličko mjesto iz rimskog razdoblja poznato po termama, opatiji i zgradama sa masonskom simbolikom. Idući dan smo imali slobodno

saillesu dočekali su nas neumorni prodavači suvenira, hladno i oblačno vrijeme i red za ulaz od oko 300 metara. Međutim, jednom kad smo ušli u palaču i vrtove cijelo čekanje se isplatilo. Francuska prijestolnica je danas među vodećim svjetskim poslovnim, kulturnim i turističkim središtima, a ima golem utjecaj u zabavi, modi, umjetnosti i znanosti. U širem metropolitanskom području Pariza živi oko 12,1 milijuna stanovnika, a godišnje ga posjeti oko 15 milijuna turista. Da bi stigli do centra grada morali smo koristiti sustav gradskih vlakova i podzemne željeznice koji je složeniji od onog u Londonu, a presjedali smo na stanici Châtelet-Les Halles, najvećoj stanici podzemne željeznice na svijetu kroz koju dnevno prođe 1,25 milijuna putnika. Razgled Pariza nastavili smo pješice od Luksemburških vrtova, kraj Pantheona i sveučilišta Sorbonne, prema Katedrali Notre Dame. Smještena na otoku nasred rijeke Seinne s kojeg se razvio Pariz, ova crkva je izrazito važna gradska znamenitost. Po obali rijeke stigli smo do muzeja Louvre, najposjećenijeg na svijetu. Ulaz u Louvre je također besplatan, ali samo za građane EU mlađe od 26 godina. Od poznate staklene piramide na ulazu u muzej uputili smo se do najvećeg pariškog trga, Place de la Concorde. Od tog trga do Slavoluka

pobjede proteže se avenija ChampsÉlysées. Gotovo 2 kilometra dugačka ulica poznata je po dizajnerskim trgovinama, kafićima i kazalištima. Od Slavoluka smo nastavili prema platformi Trocadero gdje smo uživali u noćnom pogledu na osvijetljeni Eiffelov toranj. Drugi dan boravka u Parizu poslužilo nas je vrijeme pa smo posjetili Montmartre, boemsku i umjetničku četvrt smještenu na brežuljku iznad grada. Nakon razgleda Bazilike Sacre Coeur sjeli smo u tipičan pariški kafić na kavu i kroasane. Tamo nas je konobar, na naš zahtjev za šifrom za wi-fi, na engleskom jeziku s teškim francuskim naglaskom “oprao’’ riječima da bi “trebali uživati u pogledu na Pariz, Montmartre i žene, a ne buljiti u mobitele’’. Nakon što je pokušaj prijave na facebooku i javljanja prijateljima i obitelji propao, prošetali smo do kabareta Moulin Rouge u ozloglašenoj četvrti Pigalle. Uslijedio je meni osobno najbolji dio cijelog putovanja. Uputili smo se prema Eiffelovom tornju i popeli se na sam njegov vrh. Taj pogled na Pariz je nešto najljepše što se može doživjeti i vidjeti i zauvijek će mi ostati u sjećanju. Međutim, Pariz mi se, iskreno govoreći, činio pomalo dosadnim za razliku od dinamičnog Londona. Da ne bi bilo zabune, lijep je grad, možda i najljepši od svih u kojima sam bio. Ima prekrasnu arhitekturu, avenije, parkove, trgove i druge znamenitosti, ali mi više djeluje kao prazni, ogromni muzej, a ne kao užurbana metropola. Ispred bazilike Sacre Coeur

PUTOVANJA

U Andoru smo stigli nakon nepro-

spavane noći provedene u autobusu. Andorra la Vella (Grad Andorra, a ne često krivo prevođena Stara Andorra), nalazi se u Pirenejima na 1.023 metra nadmorske visine i najviši je glavni grad u Europi. Ova državica, koja ima oko 85.000 stanovnika, raj je za ljubitelje shoppinga jer jedina u Europi uživa tax free status. Cijene u trgovinama hranom, odjećom, elektronikom i parfemima niže su nego u Hrvatskoj, a to se posebno odnosi na alkoholna pića koja su do 30% jeftinija nego kod nas. Nakon invazije na dućane prošetali smo uređenim povijesnim središtem grada u kojem dominiraju kamene ulice i kuće, vladine zgrade i Crkva sv. Stjepana. Na njega se nastavlja noviji dio grada koji me, iskreno, iznenadio jer nisam očekivao da ću u Andori vidjeti moderne, staklene poslovne zgrade. Nakon nekoliko sati provedenih u jednoj od najmanjih država na svijetu, krenuli smo put Španjolske.

Centar Andorra la Velle

U Barceloni, glavnom katalonskom

gradu, dočekalo nas je ugodno vrijeme i temperatura od oko 25oC, što je bila ogromna razlika u odnosu na vrijeme u Amsterdamu ili Parizu. Ovaj je grad u svijetu poznat kao kulturno i turističko središte raznovrsne arhitekture i dugačkih pješčanih plaža. U njegovom metropolitanskom području živi oko 5,3 milijuna stanovnika. Kako smo dosta kasno došli do središta gra-

da, uspjeli smo prošetati od glavnog trga Placa de Catalunya, po pješačkoj ulici La Rambli do Kolumbovog spomenika na obali. Kao najpoznatiji ulica u gradu, La Rambla je i klopka za turiste, sa suvenirima i trgovinama i do nekoliko puta skupljima od onih u okolnim ulicama. Idući dan popeli smo se na brdo Montjüic na jugozapadu grada s kojeg se pruža fantastičan pogled na gradsku

Port Vell u Barceloni luku i ostatak Barcelone. Na tom brdu, između ostalog, nalazi se i olimpijski stadion. Mi smo pak posjetili Camp Nou, jedan od najvećih i najpoznatijih nogometnih stadiona na svijetu. Autobusom smo otišli i na kratki izlet u gradić Montserrat, na sat vremena vožnje od Barcelone. Tamo se, visoko u istoimenoj planini nazubljenog izgleda, nalazi samostan koji čuva kip Djevice od Montserrata. Odredište je brojnih hodočašća i mjesto koje ima važno mjesto u povijesti, kulturi i identitetu Katalonije. Po povratku u grad posjetili smo Čarobne fontane na Montjüicu. Radi se o skupini fontana smještenih ispred Muzeja nacionalne umjetnosti Katalonije koje par puta na tjedan izvode svjetlosni i glazbeni show. Navečer smo odlučili provjeriti reputaciju Barcelone kao grada s odličnim noćnim životom – izašli smo u jedan od mnogobrojnih klubova koji se nalaze uz šetnicu na plaži i nismo se razočarali. Nakon još jedne neprospavane noći, slobodno vrijeme zadnjeg dana boravka u Barceloni iskoristili smo za šetnju do Bazilike Svete Obitelji (Sagrada Familia), jednog od simbola grada. Radi se o crkvi neobičnog izgleda čija je izgradnja počela još 1882.

godine i još uvijek traje. Prošetali smo i do Gotičke četvrti, povijesnog središta grada, kojom dominira katedrala. Posebno me se dojmila stara gradska luka, Port Vell, koja je doživjela velike promjene nakon procesa revitalizacije i danas je jedno od najpopularnijih područja u gradu.

Navečer je došlo vrijeme da kren-

emo prema Italiji. U Veronu smo stigli nakon 13 sati noćne vožnje. Ovaj grad na sjeveru Italije smjestio se na rijeci Adige i ima oko 260.000 stanovnika, a cijelo povijesno središte nalazi se na Listi UNESCO-ve svjetske baštine. Nisam imao neka prevelika očekivanja od tog grada, međutim, zbog njegove arhitekture, znamenitosti i šarma na kraju dana se pokazao kao ugodno iznenađenje. Gradom dominira Arena, jedan od najočuvanijih rimskih amfiteatara u svijetu, smještena na glavnom trgu. Verona je poznata po mnogim palačama, crkvama i mostovima iz doba gotike i romanike, a posebno se izdvaja Stari dvorac (Cas-

Glavni trg i Arena u Veroni telvecchio) – poznata turistička atrakcija. Vjerojatno najpoznatiji stanovnici Verone su fiktivni junaci Romeo i Julija, čije smo kuće također mogli vidjeti. Verona je bila posljednja postaja našeg nezaboravnog putovanja. Nakon 11 dana putovanja, gotovo 5.500 prijeđenih kilometara, stjecanja novih prijateljstva, upoznavanja različitih kultura i razgledavanja šest uistinu jedinstvenih gradova naše je putovanje završilo, a po dolasku u Zagreb slijedio je težak povratak u stvarnost.

PUTOVANJA

PUTOVANJE U ISTANBUL

TEKST I FOTOGRAFIJE: Mirta Drviš

Početkom travnja 2014. godine posjetila sam grad

koji se proteže na dva kontinent – Istanbul. Taj najmnogoljudniji grad Turske s preko 13 milijuna stanovnika privlačio me, s jedne strane svojom tradicijom, kulturom drukčijom od naše vlastite, a s druge strane modernim načinom života. Ukazala se prilika za jeftinim putovanjem i, nakon malo razmišljanja, odgovor je bio: Zašto ne! Putovanje je započelo u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso odakle nas je zrakoplov Turkish Airlinesa trebao odvesti na drugi kraj Europe. Vremenske prilike su bile iznimno pogodne za let koji je, srećom, prošao bez ikakvih problema što mi je izrazito važno jer inače nisam baš neki ljubitelj letenja pa doslovno odbrojavam minute do slijetanja jer je čvrsto tlo za mene ipak svetinja. Prije samog slijetanja u zračnu luku Atatürk (oko 13:30 po lokalnom vremenu; Istanbul je jedan sat ispred nas), zrakoplov mora kružiti nekoliko minuta iznad samog grada dok se ne oslobodi pista jer je promet izrazito gust i zrakoplovi slijeću jedan za drugim. Prekrasan sunčan dan dočekao nas je i u Istanbulu što je bilo važno za prizor u kojem smo uživali kružeći tih nekoliko minuta iznad grada. Sam pogled iz zraka bio je fascinantan i nismo se mogli oteti „wow“ efektu koji nas je pratio sve dok nismo sletjeli. Nažalost, nisam taj prizor uspjela fotografirati jer sam tada već počela razmišljati „samo da sletimo, samo da sletimo“ s obzirom da je let iznad Bospora i Mramornog mora probudio određeni strah u meni. Kad se pomiješaju svi ti osjećaji, adrenalin i doživljaji, treba se skulirati i snaći na aerodromu koji je otprilike 10 puta (ako ne i više) veći od onog zagrebačkog. Treba proći kroz kontrolu putovnica, a to je proces koji traje i traje jer gomila ljudi oko tebe želi napraviti isto to. Ljudi različitih rasa, nacionalnosti, vjeroispovijesti ispred, iza, svuda oko tebe i

onda shvatiš kako si došao u skroz neki drugi svijet koji je toliko drukčiji od onog kod kuće. Kad prođeš kontrolu i još pronađeš svoju prtljagu nema sretnije osobe od tebe. Meni je to bilo prvo putovanje u višemilijunsku sredinu pa mi je sve ovo ranije predstavljalo određene šokove koji su, iz sadašanje perspektive, bili pozitivni šokovi. Budući da smo naručili taxi preko hotela, trebalo je pronaći osobu s kojom smo kontaktirali. Nisam znala kako će to izgledati, ali bilo je relativno jednostavno. Kad se izađe iz zatvorenog dijela zračne luke, ispred jednog od ulaza dočeka te hrpa ljudi koji u rukama drže imena i prezimena ljudi koje čekaju i onda moraš hodati polako uzduž te ograde oko koje su se skupili i tražiti svoje ime. Vjerujte da je to potrajalo nekoliko minuta jer ih je bilo jako puno i svi su bili gusto stisnuti, ali je i ta potraga dobro završila. Dočekao nas je mladić koji nas je dalje uputio na taxi koji nas je trebao odvesti do hotela. Uspjeli smo se sporazumjeti jer je znao onoliko engleskog koliko mu treba. E sad taxi. Nekome to možda ne bi bio „big deal“, ali kad sam vidjela da po nas dolazi crni kombi sa zatamnjenim staklima pomislila sam „To je to. Vode nas u bijelo roblje i nitko nas nikad neće pronaći.“ Još k tome, mladi vozač taxija nije uopće znao engleski i samo je vozio i razgovarao na mobitel. Što se mene tiče, mogao je s nekim dogovarati gdje će biti primopredaja jer od turskog razumijem samo neke osnovne riječi i fraze. Još kad smo shvatili da ne zna točno gdje je naš hotelčić malo je porasla doza moje zabrinutosti. Čovjek bi pomislio ako smo ga naručili preko hotela, valjda bi trebao znati gdje je hotel, ali ajde dobro. Sve je na kraju dobro ispalo. U hotelu nas je dočekao naš domaćin čijeg se imena trenutno ne mogu sjetiti, ali bio je simpatičan i vladao je dosta dobro engleskim jezikom. Naravno, odmah nas je ponudio čajem

PUTOVANJA

i usput nam malo pokazao na karti gdje je što, kako se koristiti javnim prijevozom i slično. Hotel je bio nekih dvadeset minuta hoda udaljen od tramvaja, ali je u neposrednoj blizini vozio autobus koji bi taj put smanjio za 5 minuta, pogotovo ako znamo kako Turci stvarno brzo voze, bilo automobile ili autobuse, i sjedaju na trubu kad im se prohtije. Kada smo se malo smjestili, odlučili smo krenuti u prvo razgledavanje grada. Dobili smo kartu i tako se snalazili. Najprije pješke, a nakon što smo „napunili“ karticu za javni prijevoz (jer tamo nema švercanja; tramavajske stanice su ograđene, a u autobusima svi ulaze na prva vrata), počeli smo ga i koristiti. Već je bilo kasno poslijepodne kada smo se uputili iz hotela u šetnju do glavne ulice Istiklal. Prošli smo preko Galata mosta s kojeg se vidi i poznati Galata toranj pored kojeg smo prošli do ulice Istiklal. Ta me ulica podsjeća na zagrebačku Ilicu jer njome vozi crveni tramvaj, jedan od simbola Istanbula i čest motiv na razglednicama i suvenirima, koji ima samo jedna kola i vozi samo jednim trakom pruge, gore-dolje po sredini ulice, a sve ostalo je pješačka zona. Ulica je puna trgovina i restorana, a na kraju ulice je trg Taksim, jedan od važnijih trgova u gradu. Ulica je vrvjela velikim brojem ljudi tako da ste cijelo vrijeme okruženi masom ljudi koji hodaju u jednom i drugom smjeru. Taksim me se nije baš dojmio jer je uglavnom sve u betonu, a to mi nije neki doživljaj. Inače, u Istanbulu su u proljeće, na svakom dijelu gdje je to moguće, zasađeni tulipani koji predstavljaju svojevrstan simbol grada i samim time čine ga mnogo ljepšim i živahnijim. Nakon Taksima, vratili smo preko Galata mosta na stranu grada gdje je smješten naš hotel, a na toj strani je ujedno i, po meni najljepši dio Istanbula – trg Sultanahmet. To je dio na kojem je smještena Aja Sofija i Plava džamija koje su vrlo blizu, a između njih se nalazi velika fontana i cvjetnjak s tulipanima, naravno. Kada smo stigli tamo, već je pala noć i doživljaj je bio poseban jer je sve osvijetljeno, a posebno se ističe fontana koja mijenja boje i tako upotpunjuje cijelu sliku. Nismo se dugo zadržavali jer smo već sutradan planirali doći ponovno posjetiti Aja Sofiju i Plavu džamiju iznutra, a na kraju smo se još nekoliko večeri vraćali tamo jer je hotel bio udaljen nekoliko tramvajskih stanica te još dvije autobusne stanice od tog dijela grada. Prvo buđenje nije bilo uobičajeno jer sam zaboravila spomenuti kako se tek nekoliko metara od prozora hotelske sobe nalazio minaret iz kojeg se već oko 6 sati ujutro pozivalo vjernike na molitvu. Tako da nam je to bila budilica svakog ujutra i nismo mogli predugo spavati ni da smo htjeli, ali s obzirom da se čovjek na sve navikne, tako nam je to nakon dva dana postalo „normalno“. Kao što sam već spomenula, drugi dan je počeo posjetom Aja Sofiji i Plavoj džamiji koje su impozantne iznutra kao što su i izvana. Posjetili smo i Hipodrom koji je poznat kao nekadašnji centar političke aktivnosti iz rimskog perioda te je također dio Sultanahmeta u neposrednoj blizini Plave džamije i Aje Sofije. Nakon toga išli smo brodom koji povezuje europsku i azijsku stranu da vidimo kako to izgleda azijski dio. Vožnja traje možda nekakvih 15-ak minuta preko Bospora i ne-

Galata toranj

Pogled s azijskog na europski dio Istanbula

Ispred Aje Sofije

PUTOVANJA

mate osjećaj kao da ste otišli na drugi kontinent. Uz samu obalu je kafić koji zapravo izgleda kao da sjedite na stepenicama, samo što imate jastuke i pritom gledate na europsku stranu Istanbula. Pogled također pada na Djevojačku kulu koja je poznata kao još jedan od simbola grada, a nalazi se bliže azijskoj obali. Do nje se može doći samo čamcem, ali nisam sigurna može li se ući jer to nismo stigli obići. Nakon neizostavnog čaja na obali, krećemo taxijem na Camlicu, tj. vidikovac smješten na brdu s kojeg također puca prekrasan pogled na europsku stranu Istanbula. Taxi je jedino sredstvo kojim možete tamo stići jer je cesta dosta strma i uska, ali se put definitivno isplati. Dočekali smo zalazak sunca i paljenje svjetala u europskom dijelu te posljednji poziv na molitvu tako da je prizor uistinu bio neopisiv. S tog se brda također pruža pogled i na ostali dio azijskog dijela tako da je položaj izrazito dobro iskorišten u turističke svrhe. Čak mi se čini da i domaći stanovnici dolaze kako bi se odmaknuli od samog grada i gužve koja je prisutna na svakom koraku. Treći dan započinje posjetom Dolmabahce palači koja je bila upravno središte Osmanskog Carstva te je izgrađena u 19. stoljeću. Nakon toga slijedi posjet Topkapi palači koja je bila dom sultana i to do izgradnje Dolmabahce palače. Topkapi je uglavnom pretvorena u muzej, ali u neke dijelove ipak nije moguće ući. Veličina ovih dviju palača zaista je fascinantna i time, zapravo, pokazuje važnost koju je svojedobno imalo Osmansko carstvo te koliku su političku silu predstavljali. Napomenula bih još kako nas je u Dolmabahce palači vodila jedna simpatična djevojka koja mi se baš urezala u pamćenje zato što smo uglavnom sve individualno razgledavali pa nismo, nažalost, čuli mnogo nekih autentičnih, tradicionalnih priča. Nakon razgleda Topkapi palače, slijedio je odmor u obližnjem Gülhane parku koji je prekrasno uređen i prepun različitog cvijeća. Sada smatram da je proljeće uistinu najljepše godišnje doba za posjet Istanbulu upravo zbog prekrasnih parkova i cvjetnjaka koji, mene osobno, fasciniraju i uljepšavaju mi prizore i doživljaje te ih vrlo živopisno pamtim. Treći dan završavamo posjetom Grand Bazaaru koji je stvarno ogroman i nisam nikad vidjela ništa slično, a možete kupiti stvarno sve što poželite. Kada se uđe, odmah vas omami miris različitih turskih začina, ali se šetajući naviknete. Kupiti se može uistinu svašta, od suvenira, različitih ukrasa, odjeće i obuće do začina i uglavnom slastica. Meni su se najviše svidjele njihove baklave i rahat lokumi različitih boja, oblika i okusa pa sam pokušala uzeti od svega po malo i na kraju sam zaključila da su mi svi jednako ukusni. Četvrti dan započeo je vožnjom po Bosporu uz pogled na brojne drvene kuće, palače i mostove koji povezuju dva kontinenta. Nakon otprilike sat vremena vožnje iskrcali smo se na jednom od pristaništa i vraćali se europskom stranom, ali uz obalu, dio autobusom, a dio pješke. Na jednom dijelu pronašli smo kuću u kojoj su se snimale neke turske serije koje su prikazivane u Hrvatskoj, a u okrugu Besiktas (inače je Istanbul podijeljen na 39 okruga; 25 s europske i 14 s azijske strane) pronašli smo kvart Etiler i zgra-

Pogled iz Aje Sofije prema Plavoj džamiji

Unutrašnjost Plave džamije

Ulaz u Topkapi palaču

PUTOVANJA

du u kojoj je snimana serija „Djevojka imena Feriha“ (za sve fanove ). To je uistinu „elitniji“ dio grada, kako se u seriji i prikazuje, koji se nalazi na stvarno brdovitom i strmom terenu. Moram spomenuti kako je veliki dio grada smješten na brežuljcima i mislim da bi to mogao biti jedan od razloga što u gradu gotovo uopće nema biciklista. Ili je možda prenapučeno. To su neki moji zaključci koje bi trebalo provjeriti. U povratku smo posjetili još jedan predivan park – Emirgan, meni čak i ljepši od spomenutog Gulhane parka u samome centru. Taj park je, zapravo, i mjesto gdje ljudi provode piknike i možda čak dolaze izletnici koji provedu cijeli dan tamo jer je okoliš stvarno prekrasan i nalazi se podalje od grada. Nakon šetnje uz obalu, vratili smo se u centar i pored Galata tornja odlučili popiti čaj u jednom kafiću koji se nalazi na drugom ili trećem katu i s čije terase se također vidi veliki dio Istanbula, a posebice Galata most koji premošćuje Zlatni rog, a to je jedan rukavac Bospora koji je duboko usječen u europsko kopno. Peti dan smo iskoristili za odlazak izvan grada i poludnevni posjet Prinčevskih otocima koji su udaljeni otprilike dva sata vožnje brodom od Istanbula, a smješteni su u Mramornom moru. Arhipelag se sastoji od devet otoka, a mi smo posjetili otok Buyukada. Specifično je što na otoku nema automobila. Za razgled otoka uglavnom se unajmljuje kočija, a za one aktivnije postoje i biciklističke ture. Ja sam ipak bila sklonija kočiji, a ono što nas je više zanimalo razgledali smo pješke. Na otoku su uglavnom smještene vikendice i apartmani u kućama koji vjerojatno služe kao kuće za odmor, a kako je bio tek početak travnja nije bilo baš mnogo ljudi na otoku. Brod iskrcava putnike jednom dnevno i kasnije dolazi po njih tako da tu treba voditi računa o vremenu. Nakon povratka u grad posjetili smo džamiju Sulejmaniju, a dan završili u slastičarnici na Sultanahmetu koju svi moraju posjetiti jer imaju ogroman izbor kolača kakve kod nas nećete pronaći. Došli smo i do posljednjeg, šestog dana putovanja. Tog posljednjeg dana prvi puta se naoblačilo tijekom našeg boravka tako da je vrijeme bilo u skladu s našim raspoloženjem što ćemo uskoro opet biti u poznatom gradu i poznatom okruženju. Posljednje jutro iskoristili smo za posjet džamiji Eyup koja je bila udaljena 20-ak minuta vožnje autobusom od našeg hotela, a u samoj blizini džamije nalazi se vidikovac Pierre Loti do kojega se dolazi gondolom. Upravo su nam vremenske (ne)prilike onemogućile posljednji pogled na Istanbul zato što je niska naoblaka uzrokovala lošu vidljivost. Nakon kratkog fotografiranja još smo prošetali tim brežuljkom i kupili nekoliko suvenira te se odlučili spustiti pješice, a ne gondolom. S obzirom da je let bio zakazan u 17:20 po lokalnom vremenu, već smo oko 14:00 sati krenuli prema aerodromu kako bismo sve stigli na vrijeme. S letom je i na povratku bilo sve u redu, iako vremenski uvjeti nisu bili idealni kao na dan polaska. U Zagreb smo sletjeli oko 18:20 i tu je završila naša istanbulska avantura uz srdačan doček naših najbližih koji su bili sretni što nas vide žive, zdrave i s prtljagom punom poklona.

Nova Feriha :)

Jezero u parku Emirgan

Cvjetnjaci u parku Emirgan

PUTOVANJA

Putovanja iz druge perspektive Putovanja. Gotovo svi će vam reći da ih vole. Neki od njih bi dobitak na lutriji potrošili upravo na putovanja. Ali kako je taj dobitak teško ostvariv, tako su kod većine i sama putovanja. Nikad nije pravi trenutak dati tih dodatnih nekoliko tisuća kuna putničkoj agenciji s kojim ćemo na kraju posjetiti i platiti ulaznice za previše znamenitosti koje nas ne zanimaju, dok ćemo za ono što nas zanima imati 28 minuta i 30 sekundi slobodnog vremena, a ako se zadržite koju minutu više cijeli bus vas nervozno čeka. Treba li nam to sve? Možemo li putovati drugačije, sami odabrati sve destinacije na putu, možda na licu mjesta ubaciti neku nepredviđenu…i sve to, barem po Europi, za vrlo, vrlo malo novaca? Ovaj članak neće biti klasičan putopis u kojem biste širom otvorenih očiju trebali gledati moje fotografije i diviti se velebnim zgradama koje sam posjetila. Ovo je članak u kojem želim iz sveg srca kolegama čija je struka istraživanje prostora razbiti mit o tome da je putovati skupo, u kojem vam želim pokazati kako da i vi već ove godine obiđete Europu s budžetom zarađenim tek od povremenih studentskih poslova. TEKST I FOTOGRAFIJE: Lorena Boldin

STOCHOLM, ŠVEDSKA Moja takva putovanja počela su prije pet godina. Prijateljica i ja u Hrvatskoj smo upoznale nekoliko Šveđana, koji su nam, nakon nekog vremena druženja s njima, rekli da dođemo u

Stockholm, da ćemo imati smještaj kod jednog od njih. Prva prepreka nam je bila što te ljude nismo dovoljno poznavale i bilo nas je pomalo strah. Nadalje, rekle smo im da je to nemoguće ostvariti jer nemamo dovoljno

Stockholm, Švedska

novca za skupe avionske karte do Stockholma. Tada su nas uputili na stranice Ryanaira, gdje smo vidjele da do Stockholma možemo doći za stotinjak kuna i za isto toliko se i vratiti. Odvažile smo se na putovanje koje je ispalo nezaboravno – sedam dana sa smještajem u stanu u centru Stockholma, uz to izlet u Uppsalu – mali sveučilišni grad na rijeci, ali velikog značenja kao švedski obrazovni centar (najstarije skandinavsko sveučilište). Na to putovanje otišle smo potpuno same sa samo 19 godina, no uz pomoć naših novih prijatelja iz Stockholma doznale smo što vrijedi posjetiti, a što ne, gdje je povoljnije kupovati, kako povoljnije doći do Uppsale i brojne druge informacije iz prve ruke. Stockholm je predivan grad, izgrađen na brojnim otočićima s brojnim mostovima, a iako je na dalekom sjeveru, u njemu sam osjetila primorski ugođaj, drage i ljubazne ljude koji uz to svi pričaju engleski jezik i spremni su pomoći strancima. Tu pada u vodu sva priča o hladnim Skandinavcima. Iako je bio listopad, osjećao se božićni ugođaj i miris kolačića s cimetom, poznatih švedskih kanelbullara. Zbog te magične povezanosti božićnog ugođaja i snijega s morem, krajolikom koji kad je osunčan podsjeća na Mediteran, u Stockholmu hladnoću

PUTOVANJA

Carrick-a-rede most od užeta i Giant’s Causeway, Sjeverna Irska

nisam ni osjetila. Ukupni troškovi svih prijevoza, s izletom, busevima od i do zračne luke od Hrvatske do Stockholma bili su 500-tinjak kuna, sa smještajem koji je bio besplatan. To mi je putovanje dalo vjetar u leđa za osmišljavanje novih. SJEVERNA IRSKA Ubrzo je uslijedio put u Sjevernu Irsku do koje se iz Londona moglo doći za 10 eura, a iz Zadra do Londona za isto toliko. Ovaj put, dvije prijateljice i ja odsjele smo u hostelu u Belfastu, koji je za 11 eura po noći nudio doručak te, ukoliko se kod njih rezerviraju minimalno dva noćenja, još i besplatan izlet na Giant’s Causeway o kojem nismo znale ništa, no odlučile smo odabrati opciju s izletom. U Belfastu smo provele dva dana, što je za mene bilo vrlo zanimljivo iskustvo, najviše zbog toga što sam naišla na nešto vrlo neočekivano – nigdje nisu bila vidljiva obilježja Ujedinjenog Kraljevstva. Irske zastave sam, pak, vidjela posvuda – na ulici, u barovima,

na svim suvenirima pisalo je Belfast, Ireland uz obaveznu irsku zastavu. Na jednom je suveniru pisalo: Titanic je izgradio Irac, a potopio ga je Britanac. Jedinu britansku zastavu u čitavoj Sjevernoj Irskoj vidjela sam tek na gradskoj vijećnici u Belfastu, a i ona je u međuvremenu zbog prosvjedovanja uklonjena. Pričajući s lokalnim stanovništvom mogli smo zaključiti da je život u Belfastu ugodan, osim što je barem nama bilo teško zamisliti da živimo negdje gdje kišno razdoblje prestaje tek krajem proljeća i traje tek oko mjesec dana. Nakon Belfasta, krenuli smo na izlet prema Giant’s Causewayu mini-busom pod vodstvom osoblja hostela, što je bilo odlično budući da, prema mom iskustvu, u hostelima radi osoblje koje voli putnike, koje im želi što više pokazati, a i sami su putnici ujedno i avanturisti pa znaju koliko znači barem malo smanjiti troškove putovanja. Tamo smo mogli vidjeti Atlantski ocean uz čiju se obalu se nalaze stijene u obliku pravilnih šesterokutnih stupova, pravo čudo prirode. Stupovi su stvore-

ni hlađenjem magme, a po njima se može šetati sve do samog oceana. Izlet smo nastavili na drugom dijelu obale, gdje se mogu vidjeti klifovi, a adrenalin smo povećali šetnjom između klifova po tzv. Carrick-a-rede mostu od užeta, što je svakako bilo nezaboravno iskustvo. Izlet smo nastavili prema Londonderryju, drugom gradu po veličini u Sjevernoj Irskoj, gdje smo odlučili ostati jer smo od tamo mogli jeftinije letjeti natrag. Nismo požalili jer smo tamo doživjeli Sjevernu Irsku u njenom pravom svjetlu. Tek 8 km od Republike Irske, težnja stanovnika za ujedinjenjem još je jača, ovdje nije bilo ni one jedne britanske zastave, a stanovnici se uvrijede na naziv grada Londonderry, koji je britanski – oni ga zovu samo Derry. Tamo smo posjetili i muzej Bloody Sunday, posvećen stradalima u borbi protiv britanske vlasti. Nakon zabavne večeri uz mnogo plesne irske glazbe i neizbježnog Guinnessa u, kako kažu, najboljem pubu Sjeverne Irske Peadar O’Donnells, letjeli smo prema Londonu preko kojeg smo se vratili u Hrvatsku. U Londonu smo imali vremena biti tek tipični turisti koji su vidjeli Hyde park, Big Ben, Westminster Abbey te prošetali uz Temzu. Spavali smo u sobi s čak 24 kreveta budući da je to bila najjeftinija opcija, ali boravak u njoj bio je znatno ugodniji nego što sam zamišljala. Iznenadila sam se tišinom u sobi i obzirnošću budnih putnika prema onima koji spavaju. Let za Hrvatsku bio nam je već idući dan pa se, dakle, u London vjerojatno vraćam nekom drugom prilikom po neke dublje uspomene. Šest dana Sjeverne Irske i Londona koštalo me tek oko 1.000 kuna. ŠVICARSKA I UPOZNAVANJE S COUCHSURFINGOM Sljedeće putovanje koje je uslijedilo nije samo po sebi bilo toliko zanimljivo, budući da je njegova primarna svrha bila posjet rodbini na granici Švicarske i Francuske, međutim posebno je po tome što sam na njemu po prvi put otkrila prednosti couch-

PUTOVANJA

surfinga. Nakon nekoliko dana kod rodbine u okolici Basela, htjela sam posjetiti Zürich, međutim hosteli su bili preskupi pa sam se odlučila okušati u couchsurfingu. Zürich je lijep grad smješten na istoimenom jezeru, kod kojeg mi se svidjelo kako ljudi za sunčanog dana sjede i uživaju uz jezero koje odaje dojam mora. Međutim, Zürich ipak više pamtim po svom prvom couchsurferskom iskustvu. To je (za one koji još ne znaju) zajednica putnika koji preko web-stranice traže besplatan smještaj u domovima drugih putnika, a zauzvrat im nude smještaj u svom domu u svojoj državi. Bila sam skeptična prema sigurnosti takve vrste smještaja, no otkad sam ga prvi put koristila postao je primarni oblik smještaja na mojim putovanjima. Po mene je u Zürichu na motociklu došao Pascal, dečko mojih godina čiji su roditelji bili na putovanju, pa me zajedno sa svojom sestrom mogao ugostiti u obiteljskoj kući. Budući da je Švicarska poznata kao multikulturalna zemlja u kojoj su doseljeni brojni strani radnici, tako je i moj domaćin po ocu meksičkog podrijetla. Druženje s takvom neobičnom kombinacijom podrijetla, koje ga istovremeno čini radišnom i opuštenom osobom, zabavljalo me od samog početka: od prve vožnje motociklom uzbrdo do njegove planinske kućice, preko gledanja fotografija njegove obitelji – majke tipične Švicarke i oca koji ima meksičke brkove poput onih iz crtanih filmova pa sve do kušanja tradicionalno meksički pripremljene tjestenine koju je pripremao njišući bokove u ritmu salse čiji se zvuk širio iz zvučnika. Nakon uspješnog prvog putovanja uz pomoć couchsurfinga, odlučila sam i sama postati domaćin i ugošćivati ljude iz cijelog svijeta u svom domu u Zadru, gdje sam tad studirala na preddiplomskom studiju. Mnogi su bili skeptični prema mojoj ideji, međutim, ostala sam ustrajna u tome. Uslijedila su brojna druženja u kojima su sudjelovali i moji prijatelji, a dane provedene s toliko međusobno različitim, a opet toliko sličnim ljudima teško da ću ikad zaboraviti. Od preko 40-ak putnika koje sam ugosti-

Liverpool, Engleska

la, negativnih iskustva nije bilo. LIVERPOOL I MANCHESTER Iduće je putovanje uslijedilo kad smo dvije prijateljice i ja kupile povratnu avionsku kartu iz Zadra do Liverpoola za 20 eura. Odmah po dolasku mogli smo primijetiti koliko je Liverpool ponosan na svoje The Beatlese – zračna luka nosi ime po Johnu Lennonu. Liverpool je danas više lijepi nego industrijski grad. Nekadašnji dokovi u teretnoj luci danas su zbog propasti industrije pretvoreni u turističku atrakciju – područje uz obalu s barovima, klubovima, muzejima i klupicama s kojih smo uživali u pogledu na rijeku Mersey. Posjetili smo muzej Titanica i gradski muzej Liverpoola u kojem su brojne fotografije neizbježnih Beatlesa. Ugostio nas je Poljak Kamil, koji radi kao DJ i koji je, u skladu sa svojim zanimanjem, znao koji su noćni klubovi vrijedni posjeta. Jedan od njih bio je The Cavern - klub u kojem su Beatlesi imali svoj prvi nastup, a danas je legendarno mjesto u kojem su nastupile i brojne svjetske zvijezde, poput Jessie J i Adele. Ukazao nam

je na smiješan fenomen liverpoolskih djevojaka, fenomen poznat diljem Engleske. To su djevojke koje se za večernji izlazak sređuju čitav dan kako bi izgledale poput Barbie lutki – lako ih je uočiti na ulicama budući od ranog jutra gradom hodaju s viklerima u kosi. Izlaze vani već poslijepodne te ostaju do zore kad su već vidno alkoholizirane, a tada posebna patrola obilazi grad tražeći takve djevojke i prodaje im japanke za pola funte ukazujući im na to kako ne bi smjele u alkoholiziranom stanju hodati u 20ak cm visokim potpeticama. Nakon provoda u klubovima, domaćin nas je nekakvim „labirintima“ odveo na mjesto gdje je bio nekadašnji studio Parr street, u kojem su između ostalih poznatih imena, Spice Girls snimile pjesmu Wannabe. Danas je to bar u kojem se lokalno stanovništvo okuplja na kraju noćnog provoda. Nadalje, domaćin nam je ukazao kako po istom principu kao i povoljni letovi, u Engleskoj postoje i busevi s akcijskim cijenama za određene dane. Tako smo odlučile otići u Manchester

PUTOVANJA

(po cijeni povratne karte od tek 60-ak kuna) gdje cijeli dan provele šetajući ulicama grada, a tamo smo i kušale tradicionalan engleski doručak te neizbježan engleski čaj – the tea. Kamilovo gostoprimstvo uzvratile smo smještajem u Zadru, koji je posjetio ubrzo nakon našeg povratka kući. Ovo je bilo najpovoljnije moje putovanje dosad – ljudi teško povjeruju kad im kažem da sam na let iz Zadra do Liverpoola zajedno s busom do Manchestera (oboje povratno) i prijevozom do zračne luke te tri noći smještaja (zbog couchsurfinga besplatnog) potrošila manje od 300 kuna. SJEVERNI PORTUGAL I GALICIJA Na novo sam se putovanje odlučila nakon što su trojica couchsurfera iz Portugala posjetila moj rodni Split. Iako ih u Splitu nisam imala gdje ugostiti, pokazala sam im grad, upoznala s prijateljima i vodila na zanimljiva mjesta, zbog čega smo prijateljica i ja pozvane u Portugal. Kako mi je Portugal bio na listi želja, a portugalski jezik sam učila tad već dvije godine, rado sam prihvatila poziv. Budući da do Portugala ne postoji direktan let Ryanairom iz Hrvatske, presjedale smo preko Pariza u koji smo također odlučile „zakoračiti“ na jedan dan. U žurbi da što prije stignemo do centra – u Parizu nas je prevario lažni djelatnik metroa koji nam je „pomogao“ na automatu kupiti povratnu kartu do centra grada za 17,50 eura po osobi. U stvarnosti, prodao nam je dječju kartu za jedan smjer čija je vrijednost bila 0,65 eura, no budući da je to jedina ružna stvar koja mi se na tom putovanju dogodila, jednostavno sam je zaboravila. U Parizu smo stigle posjetiti samo Eiffelov toranj, dakle i Pariz stavljam na listu gradova za ponovni posjet. Navečer smo krenule na let za Porto. Kako bismo uštedile, u toj smo zračnoj luci spavale, što rade brojni putnici i poprilično je sigurno. Postoji čak i web stranica (www.sleepinginairports.net) na kojoj možete provjeriti može li se spavati u zračnoj luci u koju slijećete. Ujutro smo krenule u centar Porta, koji me odmah oduševio

Viana do Castelo, Portugal

svojim polaganim, mediteranskim štihom, iako već podaleko od Sredozemnog mora. Poseban je ugođaj bio u sunčano poslijepodne popiti kavu sjedeći uz rijeku Douro kojom prolaze tradicionalni, tzv. rabelo brodovi, koji su nekad davno služili za prijevoz vina preko rijeke, a danas su turistička atrakcija. Večer smo provele na istoj obali uz čašu glasovitog vina iz grada u kojem su prva vina nastala, slušajući zvukove fada iz žica uličnih svirača. Nakon Porta krenule smo prema Viani do Castelo, gradu u najstarijoj portugalskoj regiji – Minho, iz koje je sama država nastala. Put nas je doveo tamo jer u tom gradu živi couchsurfer s početka priče, koji nas je pozvao kod sebe. Za Vianu do Castelo vežu me dva nezaboravna dana koje smo prijateljica i ja provele s našim domaćinom Brentom i njegovim prijateljima družeći se u njegovoj kući koja se nalazi uz pješčanu plažu, roštiljajući i uživajući u predivnom pogledu na ocean. Nije nedostajalo ni noćnih provoda, koji su, budući da Portugalci uglavnom spavaju danju, a žive noću, trajali

do oko sedam ujutro. Poslijepodneva smo provodili na prekrasnoj plaži ispred same kuće sunčajući se i kupajući u oceanu koji, iako hladan, predstavlja odlično osvježenje od visokih portugalskih temperatura. U samom centru grada posjetile smo katedralu i vidikovac s kojeg se pruža predivan pogled na grad i obližnje plaže. Kako smo bile na samom sjeveru Portugala na granici sa Španjolskom, odlučile smo posjetiti i grad Vigo u španjolskoj pokrajini Galiciji. Tamo smo imale domaćina Nijemca, koji je u Španjolskoj bio na Erasmusu, pa je zapravo zajedno s nama istraživao grad. Španjolska je zanimljiva po tome što se u barovima uz svako naručeno piće besplatno dobije i manja porcija hrane. Tako smo npr. probali tradicionalnu španjolsku paellu. Vigo je lučki grad te je vrlo živ danju i noću. Budući da je dio pokrajine Galicije posvuda se mogu naći dvojezični natpisi na galješkom (galicijskom) jeziku, koji ima elemente portugalskog, te na španjolskom, kojeg Španjolci zapravo nazivaju kastiljskim, s obzirom da se

PUTOVANJA

no uređenoj državi, pun mostova i dvoraca. Put nas je dalje odveo u Brugge, najturističkiji belgijski grad poznat po svojim zidinama i ljepoti samog centra, odakle smo nastavili prema Gentu, živopisnom gradu u kojem se mogu probati odlični belgijski vafli, a putovanje završili u Brusselsu. Tamo nam je posebno bio zanimljiv posjet Europskom parlamentu, koji je moguće besplatno razgledati u 10 i 15 sati. Osim vafla, ono što se mora probati u Belgiji je pivo, a pivnica Delirium u centru Brusselsa drži Guinnessov rekord po broju različitih vrsta piva koje nudi. Neizbježna je i čokolada, koju vrijedi probati unatoč visokim cijenama. U dvanaest dana vidjele smo dvanaest gradova, smještaj je ponovno svaki dan bio besplatan, nova poznanstva nezaboravna, a troškovi puta bili su oko 1.500 kuna. Luksemburg i Europski parlament, Brussels (skroz desno)

ne govori u čitavoj Španjolskoj. Nakon druženja s Erasmusovcima iz svih dijelova Europe u Vigu, bilo je vrijeme za povratak u Hrvatsku. Ovo je putovanje trajalo sedam dana i na njega sam, budući da je let bio s presjedanjem, na put i smještaj koji je svugdje bio besplatan potrošila ukupno oko 1.000 kuna. BENELUKS Najnovije putovanje dogodilo se prije nekoliko mjeseci, kad sam s prijateljicom odlučila posjetiti zemlje Beneluksa. Odlučile smo po prvi put iskoristiti Interrail – mrežu europskih vlakova koja ima povoljne cijene za mlade koji žele obići više gradova u nekoj zemlji. Moguće je birati koliko dana želite provesti na putu, mi smo odabrale opciju da možemo putovati na tri datuma koji moraju biti unutar mjesec dana. Ovo je putovanje trajalo dvanaest dana i bilo bi moguće napisati zaseban članak o njemu, no navest ću ukratko gdje sam bila. Letjele smo do Düsseldorfa, gdje smo provele dan

razgledavajući centar grada, odatle smo krenule prema Eindhovenu koji nas je kao mali grad iznenadio bogatom ponudom noćnog provoda, a avanturu smo nastavile Interrailom. Na prvi iskorišteni datum nastojale smo iskoristiti što više, pa smo provele nekoliko sati u mirnom Maastrichtu, nekoliko u živom “malom Amsterdamu’’ Utrechtu, a večernje sate u živopisnom centru Den Haaga. Idući dan bio je rezerviran za Rotterdam, grad koji je u Nizozemskoj po svojoj futurističkoj izgradnji poseban i drugačiji od ostalih. Nastavile smo prema Amsterdamu, velegradu koji poštuje različitosti svih vrsta, odličnog kako za dnevnu šetnju, tako i za večernje izlaske. Došle smo u vrijeme najvećeg nizozemskog festivala elektronske glazbe, pa smo otišle na jedan od partyja koji je sa svom organizacijom i efektima bio zaista spektakularan. Posjetile smo i Haarlem, gradić u blizini Amsterdama u kojem smo naišle na hrvatski restoran Dubrovnik. Nadalje, posjetile smo Luksemburg, veličanstveni grad u iznim-

ŠTO SAM ZAKLJUČILA NAKON SVIH OVIH PUTOVANJA? Na ovu temu mogla bih pisati još jako puno, ali završit ću zaključkom. Osobno sam sretna što živim u vremenu globalizacije jer bez interneta vjerojatno nikad ne bih mogla dogovoriti ovoliko druženja s ljudima iz čitavog svijeta, a bez niskobudžetnih letova nikad ne bih mogla već u studentskim danima proputovati Europu. Po mom mišljenju, poanta putovanja nije u posjeti građevinama, plažama, parkovima, jer svi su oni nemaju nikakvo značenje bez ljudi u njima. U komunikaciji s toliko ljudi različitih nacionalnosti, religijskih i rasnih pripadnosti i običaja, shvatila sam da svatko od njih nosi znamen svog naroda, ali te su razlike samo podsjetnik koliko je naš planet bogat i divan. Dobra je, dakle, vijest da putovanja mogu biti iznimno jeftina, a još je bolja vijest da su najbolji dijelovi putovanja, trenuci kad sve razlike među ljudima nestanu uz jednu pjesmu, zagrljaj ili osmijeh – besplatni.

PARALELE

MOGUĆNOSTI ZAPOSLENJA Iskustva apsolvenata i diplomiranih geografa Gorka pomisao na potencijalno neperspektivnu budućnost potencijalno perspektivnih mladih geografa potaknula nas je da istražimo neke od mogućnosti zaposlenja geografa te na taj način pokušamo podići moral trenutne studentske geografske zajednice. U tu su svrhu kontaktirani geografi koji su diplomirali (ili još uvijek rade na tome) na našem Odsjeku u proteklih pet godina, a koji su uspjeli pronaći bitan element društvene sigurnosti – zaposlenje. Zbog specifičnosti i svojevrsne limitiranosti zaposlenja geografa nastavničkog usmjerenja, oni su izostavljeni iz ovog istraživanja. Uz napomenu da su ovo odabrani slučajevi, svaki za sebe jedinstven, a nažalost ne uobičajeni primjeri prakse zaposlenja, na sljedećih nekoliko stranica nudimo Vam priče geografa koje smo ispitali o njihovom diplomskom usmENA Završila sam smjer Geografski informacijski sustavi u veljači 2014. godine. Radim u tvrtki Geofoto d.o.o. na odjelu Kartografije. Moje radno mjesto obuhvaća obradu prostornih podataka te izradu kartografskih i topografskih baza podataka. Teorijsko i praktično znanje stečeno tijekom studija uvelike pomaže, ali bilo bi dobro da ga je i više. Smatram da mi trenutno najviše koristi znanje iz kolegija u kojima se radi u ArcMap-u te općenito iz Kartografije. Nakon završenog fakulteta ostalo je puno praznina koje vlastitom inicijativom treba popuniti stoga smatram da bi za studente koji imaju afinitete prema GIS-u trebalo omogućiti više izvanmatičnih kolegija (prvenstveno na Geodetskom fakultetu). Zadovoljna sam svojim radnim mjestom s obzirom na iskustvo koje imam. Potrebno je dosta znanja kako bi se što više manualnog posla oko izrade i održavanja baze zamijenilo automatskim i tako olakšalo i ubrzalo posao.

jerenju, trenutnom radnom mjestu, poslovima i zadaćama koje ono obuhvaća te načinu na koji im znanja, vještine i sposobnosti stečeni tijekom studija pomažu pri obavljanju istih, adekvatnosti geografske struke za njihovo radno mjesto, zadovoljstvu radnim mjestom itd., a zamolili smo ih i da na temelju vlastitog iskustva daju savjet budućim generacijama. Nadamo se da ćete u njihovim riječima pronaći nešto korisno, nešto što će Vas makar utješiti, podići Vam samopouzdanje ili Vas potaknuti da uzmete stvar u svoje ruke u potrazi za boljim sutra. P.S. Hvala svima koji su sudjelovali ili na bilo koji način pomogli u stvaranju ovog članka.

Moj savjet je da uz izvršavanje svih obaveza na fakultetu svatko nađe i dodatnu aktivnost vezanu uz ono što ga zanima u geografiji ili šire. To može biti rad preko SC-a, volontiranje na fakultetu ili nekim drugim ustanovama, sudjelovanje u aktivnostima EGEA-e, KSG-a, HGD-a i slično. Svako iskustvo i poznanstvo je dobrodošlo. Također, dobro dođe poznavanje različitih softvera iako nije neophodno jer se isti najbrže zapravo nauče kroz konkretan posao. Bitno je znati kako GIS, a kako npr. CAD softveri funkcioniraju. FILIP Zapravo još nisam završio smjer Prostorno planiranje i regionalni razvoj. Zadnji ispit dao sam 03.04.2013. i otada mi se pisanje diplomskog rada malo odužilo. Od listopada 2013. radim u tvrtki Sense Consulting, najvećoj hrvatskoj konzultantskoj kući. Prije toga bio sam tri mjeseca na neplaćenoj studentskoj praksi u istoj tvrtki i na temelju toga su

Napisao: Petar Fijačko

me odlučili zadržati za stalno. Natječaj za praksu bio je otvorenog tipa, tako da nije bilo precizirano zanimanje, ali moram priznati da su se iznenadili kada sam se kao geograf uopće javio za ovaj tip posla. Posao je stvarno raznolik, a ovisi o akutalnim natječajima. Sastoji se od pisanja projektnih prijava za projekte financirane iz EU i nacionalnih fondova. Takvi projekti kao obavezne dijelove uključuju procjene učinka realizacije projekta na širu zajednicu, osobito ako se rade za javni sektor. U tom slučaju sadrže i poglavlje socio-ekonomske analize u kojemu se mi (geografi) najbolje snalazimo. Osim samih projektnih prijava, trenutno se pripremam za projekt odabira optimalne lokacije izgradnje nove tvornice za jednu veliku tvrtku. Također, vodim tim od nekoliko ljudi na jednom dosta odgovornom zadatku u kojem analiziramo stotine upita zainteresiranih poduzetnika za trenutno otvorene natječaje te im šaljemo mišljenje o (ne) -prihvatljivosti i dajemo preporuke o mogućnostima prepravaka na projektu.

PARALELE

Ono što mi je najkorisnije od svega što sam učio na faksu je taj „geo“ način razmišljanja koji te tjera da razmišljaš široko i obuhvatiš sve faktore, odnosno sposobnost rješavanja problema (problem-solving) što sam naučio na svega nekoliko kolegija (Metode i tehnike regionalnog i prostornog planiranja, Osnove regionalnog i prostornog planiranja, Restrukturiranje ruralnih područja, Prekogranična suradnja i regionalna politika EU i sl.). Smatram da je zanimanje geografa adekvatno za moje radno mjesto. Sve što radim ima veze s regionalnim razvojem, poticanjem razvoja i sličnim područjima za koja imamo kompetencije natjecati se jednako kvalitetno kao i ekonomisti ili bilo tko drugi na ovom svijetu. Jednostavno mislim (što je sada i opće prihvaćeno u tvrtki) da striktno ekonomski pogled na te projekte nikako nije dobar i da smo mi tu sposobni donijeti širinu i “ljudskost” projektima u usporedbi sa striktno ekonomskim gledištem koje većina ljudi u tvrtki ima. Radnim mjestom sam zadovoljan u potpunosti. Još sam u fazi početnika, nedavno sam konačno i prvi put promaknut, tako da mi motiva i svega ostalog za dokazivanje i daljnje napredovanje ni u kojem slučaju ne nedostaje. Savjete za buduće geografe, naravno, imam. Kao prvo, neka prestanu sumnjati u sebe i naš faks. Lako za znanje, ni na jednom faksu se ne nauči posao. Jedino što se dobije na faksu su preduvjeti da si sposoban dalje se učiti poslu (bilo kojem) i razvijati se u željenom smjeru. Drugo, neka se trude, dokazuju i trse još tijekom faksa jer je to jedino što ih potencijalno može izdvojiti od okoline. Tako nešto se potvrdilo već više puta i jedini je pravi put.

suradnik-geograf već tri godine. U natječaju se tražio VSS prirodoslovnog smjera, između ostalog i geografi. Stručni suradnik obavlja poslove u svezi stanja i promicanja krajobraznih vrijednosti parka, radi na poslovima izrade godišnjeg programa, radi na koordinaciji istraživanja i inventarizacije geomorfoloških spomenika prirode na području parka, radi na uspostavljanju informacijsko-dokumentacijskog sustava baze podataka u vezi s Pećinskom parkom Grabovača, nadzire izvršenje poslova na održavanju i uređivanju parka, radi programe edukacije za posjetitelje, daje prijedloge za istraživanje i znanstvenu obradu iz djelokruga geologije parka, predlaže projekte, obavlja i druge stručne poslove po uputama i nalozima ravnatelja i stručnog voditelja. Osim svega nabrojanog radim i kao stručni vodič u špilji Samograd i kao voditelj edukacije (osmislila sam program edu-

Moj savjet za buduće geografe je da ne klonu duhom jer je geografija kao znanost dovoljno vrijedna kao i sve ostale znanosti, naše vrijeme tek dolazi. ZLATKA Završila sam smjer Baština i turizam u svibnju 2012. godine. Najprije sam radila kao recepcionerka, a od siječnja 2014. radim kao voditelj hostela. Moje radno mjesto obuhvaća sljedeće poslove: booking, check-in i check-out, kontrola kapaciteta, koordinacija smjenskog rada i obavljanja zadataka ostalih zaposlenika, održavanje internet kalendara zauzetosti i sl. Znanja, vještine i sposobnosti stečene tijekom studija uvelike mi pomažu jer u odnosu na ostale kolege ne-geografe imam puno više znanja o Zagrebu i Hrvatskoj kao geoprostoru što je iznimno važno pri komunikaciji s turistima. Veliku korist imam i od znanja stečenog na predmetu Menadžment u turizmu prof. Amelije Tomašević. Također, pozitivan faktor je i terenska nastava na kojoj smo tijekom studija puno vidjeli i doživjeli. Mislim da je zanimanje geografa adekvatno za ovo radno mjesto jer na dnevnoj bazi komuniciram sa turistima te im pomažem pri snalaženju na karti grada Zagreba te im pružam različite informacije ne samo o Zagrebu nego i ostalim dijelovima Hrvatske koje posjećuju tijekom svog putovanja. Bila bih, naravno, zadovoljnija kad bih mogla raditi na poslu koji se direktno tiče moje struke poput Turističke zajednice, ali generalno je i ovo dobar posao - ako ništa drugo za stjecanje vještina u međuljudskim odnosima i direktnog kontakta s turistima. Savjet: Ne odustajte od traženja posla u struci, puno kolega se uspjelo zaposliti.

‘‘Ono što je najkorisnije je taj geo način razmišljanja koji te tjera da obuhvatiš sve faktore kod rješavanja problema.’’

JELENA Završila sam smjer Fizička geografija s geoekologijom u siječnju 2011. godine. Radim u Javnoj ustanovi za upravljanje geomorfološkim spomenicima prirode „Pećinski park Grabovača“, Perušić u Stručnoj službi kao stručni

kativno-ekoloških radionica za osnovne i srednje škole s naglaskom na geografiju), organiziram volonterske kampove i još mnogo toga što ima, ali i nema veze s mojim zanimanjem. Znanje i vještine stečene tijekom faksa mnogo su mi pomogle i smatram da su geografi idealni za rad u Stručnim službama zaštićenih područja prvenstveno zbog toga što na faksu stječemo šira znanja o svim znanostima (geologija, biologija, hidrogeografija, klimatologija....), a što nam kasnije pomaže u radu. Rad u zaštićenim područjima nije usko vezan uz samo jednu znanost i zato smo mi geografi idealni jer možemo povezati više područja u jednu cjelinu i ne davati prednost samo jednoj znanosti te doslovno inzistirati na recimo biološkim istraživanjima, a zapostavljati sve ostalo. Jednostavno rečeno, nismo pristrani te odluke donosimo na temelju stvarnih potreba, a to je ono što u zaštiti okoliša u Hrvatskoj nedostaje.

MAJA Završila sam smjer Geografski informacijski sustavi (GIS) 2012. godine. Radim u Zavodu za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije u Koprivnici, kao viša stručna suradnica za obavljanje poslova prostornog uređenja

PARALELE

u području geografskih informacijskih sustava (GIS analitičar). Radim u Zavodu više od dvije godine, od čega sam prvih šest mjeseci bila na stručnom osposobljavanju. Po završetku studija na stručno osposobljavanje primljena sam već nakon četiri mjeseca. U natječaju se tražilo mjesto geografa i mislim da će ih s vremenom biti sve više. Moji poslovi i zadaće vezani su uz izradu dokumenata prostornog uređenja područne (regionalne) razine, uz izradu izvješća o stanju u prostoru Ko-

‘‘Svi smo dobili određena znanja, ali tu priči nije kraj, potrebno je svakodnevno učiti i usavršavati se.’’ privničko-križevačke županije, izdavanje mišljenja u postupku izrade i donošenja dokumenata prostornog uređenja u skladu sa zakonom, te najviše uz izradu prostornih planova uređenja gradova i općina. Isto tako, od samog početka radim na poslovima vezanim uz uspostavu Geoportala prostornih planova u okviru informacijskog sustava prostornog uređenja (ISPU) i obvezama koje je prema Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja dužan ispoštovati Zavod po tom pitanju. Određenim postotkom svojega radnog vremena vezana sam i uz tri EU projekta (dva iz South-East Europe programa – Attract SEE i SEE River, te jednim iz Programa Mediteran – Green Partnerships). Izuzetno sam zadovoljna stečenim znanjem, sposobnostima i vještinama, pogotovo po pitanju GIS-a i korištenja ESRI-jevog softwera tijekom studija. Upravo je ta činjenica bila glavna i presudna prilikom mojeg zapošljavanja, budući da se u Zavodu upravo ovaj softwer koristi već više od 15 godina. Naravno da uvijek postoji mogućnost da se neke stvari poboljšaju, ali zapravo nakon tri godine preddiplomskog i samo dvije godine diplomskog studija mislim da svaki student dobije odličnu podlogu koju dalje mora sam razvijati u pravcu kojem želi.

Mislim da je svakako korisno u radnom okruženju Zavoda za prostorno uređenje, ali i sličnih drugih ustanova, u timu imati geografa. Multidisciplinaran pristup nešto je što se mora cijeniti, poštovati i koristiti kao prednost u radu. Zanimanje geograf te sposobnosti i vještine koje idu uz to zanimanje jednako su važni, korisni i adekvatni kao i svi drugi. Zadovoljna sam radnim mjestom i poslovima i zadaćama koje obavljam. Zna biti vrlo dinamično i zanimljivo, a najvažnije mi je da je tematika rada širokog spektra (GIS i prostorno planiranje na prvom mjestu, ali i sve drugo turizam, promet, zaštita prirode…), sve je to blisko i srodno nama geografima. Budući da radimo i na europskim projektima, nešto malo stignem i poslovno putovati što me jako veseli. Moj savjet je: Glavu gore! Mislim da će općenito situacija sa zapošljavanjem geografa krenuti na bolje. Svi moramo prihvatiti da smo dobili određena znanja, ali i da tu priči nije kraj i da je potrebno svakodnevno učiti i usavršavati se. U tom slučaju dokazati nekome da znate raditi neće biti problem. Kroz ovo kratko vrijeme koje radim, a pogotovo kroz projekte, upoznala sam nekolicinu geografa iz različitih zemalja, koji rade u raznim

natječaju za posao tražilo se zanimanje geografa. Radno mjesto obuhvaća sve stručne i organizacijske poslove vezane uz navedene projekte. Primjerice, analiza i interpretacija potrebnih prostornih sadržaja, analiza nacionalne i europske zakonodavne i planske osnove povezane uz projektne zadatke, priprema i prezentacija dosadašnjih rezultata, osmišljavanje sadržaja i aktivnosti pilot projekata, priprema potrebnih radnih materijala (brošure, newsletteri, prezentacije, itd.) i izvještaja, organizacija radnih sastanaka s ostalim dionicima projekta, organizacija i provedba posjeta stranih partnera projekta, stručna putovanja vezana uz razmjene znanja i iskustva u partnerskim gradovima projekata, itd. Na radnom mjestu uvelike mi pomažu vještine korištenja pojedinih analitičkih metoda, poznavanje sustava i politika planiranja Hrvatske i EU (planerskih tijela, zakonodavne osnove, planskih i strateških dokumenata na pojedinim razinama), kao i ostalih metoda i tehnika planiranja primjenjivih na konkretnom projektnom zadatku. Osim navedenog, pomažu mi stečena znanja o organizaciji, tijelima i načelima djelovanju Europske Unije te mogućnostima apliciranja i korištenja fondova. Također, pomažu mi i ostale organizacijske, komunikacijske i prezentacijske vještine stečene tijekom studija. Radnim mjestom zadovoljna sam u potpunosti. Osim svakodnevnog korištenja stečenih znanja i vještina sa studija, u poticajnoj radnoj sredini u mogućnosti sam dodatno usavršiti navedene, kao i usvojiti nove. Također, u mogućnosti sam kroz putovanja i upoznavanje stranih primjera, proširiti saznanja o projektnoj tematici. Savjet: Dobro i pametno iskoristiti studentske dane i sve mogućnosti koje pružaju Odsjek, Fakultet i Sveučilište, kao što su studentske razmjene, terenske nastave, međunarodna suradnja, itd. Pohađati što više seminara, radionica, stručnih i znanstvenih skupova, itd., vezanih uz istraživačku problematiku ili područje rada koje Vas interesira, radi dodatnog usavršavanja, upoznavanja potencijalnih radnih mjesta te promoviranja struke.

“Treba dobro i pametno iskoristiti sve mogućnosti koje pružaju Odsjek, Fakultet i Sveučilište.’’ institucijama, uvijek su prisutni i trebali bi biti prisutni i ravnopravni jer su važni za sagledavanje svih sadržaja, veza, procesa i odnosa u prostoru. VENI Završila sam Prostorno planiranje i regionalni razvoj u listopadu 2013. godine. Od veljače 2014. godine, radim kao stručna suradnica na provedbi dvaju europskih projekta (Silver City i SEETechnology) čiji je nositelj Sveučilište u Zagrebu, a voditelj prof. dr. sc. Zoran Stiperski. U

PARALELE

AIESEC

Putuj, radi, uživaj, nauči

- “Ne radim ništa korisno u životu.” - “Na faksu učim razne teorije, a nikakve praktične vještine.” - “Želim učiniti nešto značajno.” - “Želim testirati svoj karakter u novoj okolini.” Možda ste jedan ili jedna od onih kojima ovakve ili slične misli prolaze glavom, a ne znate kako poduzeti nešto u vezi s tim. Niste jedini, to je sigurno. Velik broj studenata u Hrvatskoj vrlo rano uđe u nekakvu standardnu kolotečinu (kuća - faks - kafić) i teško se odlučuju za značajniji iskorak u životu. I to je razumljivo; ljudi se boje novih okruženja i nepoznatih situacija. Međutim, najbolji način da se od inertnog studenta izgradite u kompletnog čovjeka je skupljanje iskustva, kako onog radnog, tako i životnog. To podrazumijeva da se morate pokrenuti i staviti u situaciju u kojoj se još niste našli. Da skratim priču, trebate otići negdje gdje niste nikad bili i raditi nešto što ima smisla. Napisao: Davor Finci

Danas se studentima pružaju

razne mogućnosti putovanja i učenja tipa ERASMUS ili CEEPUS koji su dosta popularni i na Geografskom odsjeku. AIESEC nije još toliko razvikan u Hrvatskoj, ali radi se jednoj drugačijoj vrsti mobilnosti mladih ljudi. S AIESECOM nećete otići studirati u inozemstvo, otići ćete raditi. Naime, AIESEC je najveća nezavisna međunarodna organizacija koja se bavi organiziranjem volonterskih i stručnih (čitaj plaćenih) praksi za mlade ljude po cijelom svijetu. Sistem je vrlo jednostavan. Svaka AIESEC podružnica u svijetu (ima ih svugdje, čak i u Omanu) organizira prakse za strance u dogovoru s lokalnim firmama i ustanovama. Isto tako, svaka ta podružnica šalje mlade ljude iz svoje zemlje po cijelom svijetu pronalazeći im željene poslove. Poslovi su ili volonterski, koji su obično kraći (oko 6 tjedana), ili stručne prakse koje su plaćene i mogu trajati od tri mjeseca do preko godine dana. Mogućnosti su svakakve: podučavanje djece u Kolumbiji, rad u hotelu u Kini, čuvanje nacionalnog parka na Malti, osmišljavanje turističke kampanje u Rusiji - to su samo neki od primjera koji su mi pali na pamet. Naravno, uz posao imate vremena za zabavu i putovanja, i to u društvu ostalih praktikanata iz različitih zemalja. Ono što najviše zanima potenci-

Zemlje koje sudjeluju u AIESEC programima Izvor: aiesec.org jalne praktikante su troškovi, pa evo nekih osnovnih informacija: Put si plaćate sami (zna biti i iznimki). AIESEC vam osigurava uredan smještaj u mjestu gdje radite, karte za lokalni prijevoz, a ovisno o praksi možete se dogovoriti i o nekim drugim troškovima. Firma ili organizacija u kojoj radite najčešće vam osigurava jedan obrok na radnom mjestu, a u slučaju stručne prakse dobivate i plaću koja mora biti viša od minimalca za tu zemlju (za jednu osobu plaća je sasvim dovoljna za život). Uglavnom, kada se usporede troškovi jedne ovakve avanture i prosječnog hrvatskog godišnjeg odmora tu nema previše razlike, ali naravno sve ovisi o vašim mogućnos-

tima. Što se tiče praksi za geografe, vrlo ih je lagano naći ako ste fleksibilni. Naravno da nigdje ne piše “tražimo geografa”, ali postoje razne prakse vezane uz turizam, zaštitu okoliša, održivi razvoj i slično. Također, kod mnogih AIESEC praksi, pogotovo onih volonterskih, nije ni važno što studirate. Uz malo truda svatko si može naći posao koji mu odgovara. Autor ovog teksta i sam je iskušao sreću s AIESECOM i garantira da nećete požaliti. Ako vam njegova riječ nije dovoljna (a obično nije), proučite sve što vas zanima na internet stranicama ili na Facebooku AIESEC Hrvatska.

PARALELE

Iskustvo prije, za vrijeme i poslije ERASMUS razmjene Tekst i fotografije: Josip Čović

Gdje početi priču o ERASMUS-u?

Kako predočiti ljudima i uvjeriti ih da je jedno takvo iskustvo korisno i zabavno? Prenijeti sve jednostavno nije moguće, jedino je moguće doživjeti. Ali od nekud moram početi i pokušati nekako objasniti što sve nosi ERASMUS. ERASMUS je počeo kao program razmjene studenata u članicama Europske unije pod okriljem Europske komisije. Taj, kao i drugi slični programi, završio je 2013. godine te su od 2014. oni ujedinjeni i stavljeni pod jedno pokroviteljstvo naziva ERASMUS+. Za studente su najzanimljiviji programi studentske razmjene i radne prakse. Moje iskustvo je bilo još pod okriljem Life Long Learning programa, jer sam išao na ERASMUS studentsku razmjenu u ljetnom semestru 2013. godine. No, moje iskustvo je počelo godinu dana ranije, kada sam se prijavio za razmjenu. Natječaj se raspisuje oko šest mjeseci prije početka akademske godine. Na Sveučilištu u Zagrebu to bude u veljači. Tako sam se te 2012. godine prijavio preko portala Sveučilišta i pribavio potrebnu dokumentaciju. Pored uobičajenih papira za prijavu (domovnica, potvrda s fakulteta i obrazac za prijavu), trebao sam priložiti i potvrdu poznavanja engleskog jezika, ili jezika države u koju putujem, i odabrati pet željenih sveučilišta za razmjenu. S obzirom da sam odlučio polagati test za potvrdu o poznavanju engleskog jezika na Filozofskom fakultetu, imao sam na raspolaganju samo jedan datum kako bih je stigao predati do isteka roka prijave. Uz to, desilo mi se da sam test polagao istog dana kad sam imao svečan prijem za prvostupničku diplomu. Imao sam samo pola sata razmaka između te dva važna događaja, a kako bi stvari bile još zanimljivije, padao je snijeg i sve ceste su bile skliske i neočišćene. No, nisam

odustajao – uspio sam položiti test i pribaviti potvrdu te stići do Geografskog odsjeka i prisustvovati prvostupničkoj promociji. Nakon završetka natječaja i čekanja dva do tri mjeseca, prispjeli su rezultati natječaja: odobrena razmjena i odlazak na TU Dortmund, ali - bez stipendije. Uputivši se o pravima i mogućnostima samofinancirajućih studenata na razmjeni i o otkaznim rokovima za razmjenu, odlučio sam otkazati svoje sudjelovanje i pokušati se ponovo prijaviti sljedeće godine. No, koje li sreće, zbog odustanka neke studentice, ponudili su mi stipendiju. Nakon toga nastavio sam s drugom fazom prijava. Uz pomoć lokalnog ECTS koordinatora na Geografskom odsjeku, sastavio sam Ugovor o učenju (Learning Agreement), predao svu dodatnu dokumentaciju i potpisao Ugovor o stipendiranju. Budući da je Hrvatska tek u srpnju 2013. godine postajala članica Europske unije, morao sam prikupljati i silne papire za vizu, što sad više nije potrebno. Kad sam završio sa svom papirologijom, ubrzo sam kupio kartu za Njemačku. Raspitujući se o najjeftinijim mogućnostima putovanja, odabrao sam najpovoljniju opciju – let iz Zagreba za Köln, potom vlakom za krajnje odredište – Dortmund. Na stanici me dočekao ECTS koordinator koji me odvezao u dom. Sljedeći dan shvatio sam kako moja borba s administracijom još nije završila, jedino je promijenila jezik uporabe. Dom u kojem sam bio smješten, bio je izvan kampusa TU Dortmund, neposredno pored zoološkog vrta iz kojeg su se svako jutro čuli tuljani. Soba je bila mala, ali prikladno opremljena: krevet, pisaći stol, mali hladnjak, balkon (prvenstveno korišten kako dodatni hladnjak) i kupaonica. Kuhinja je bila jedna na svakom katu i jedino je ona imala zamjerke u domu – uvijek prljava i zamazana. Uz kuhinje su

se nalazile i društvene sobe/trpezarije, gdje je većina nas provodila slobodno vrijeme u domu. Dom Hacheney bio je udaljen od grada i kampusa, no većina novostečenih prijatelja bila je ovdje smještena pa nam ta udaljenost nije smetala. Technische Universität Dortmund je svim dolazećim studentima nudio mogućnost dolaska mjesec dana ranije prije početka predavanja i sudjelovanje u besplatnom intenzivnom tečaju njemačkog jezika. Ja sam prihvatio ovu ponudu i tek kasnije saznao za mogućnost dobivanja ECTS bodova i za taj tečaj. Semestar u Nordrhein-Westfalen (NRW) počinje u travnju, stoga sam ja u ožujku počeo tečaj, a u travnju revidirao Ugovor o učenju upisujući izmijenjeni spisak kolegija te počeo pohađati predavanja. Tečaj je održavan svakodnevno od 9 do 13 sati, a poslije toga većina nas se pribilježila za kulturno-zabavni program dobrodošlice kojeg je priređivao Ured za međunarodnu suradnju. Tako je većina nas imala ispunjen svaki sat u danu. Jedino su nam vikendi bili prepušteni za slobodno vrijeme. Prvi mjesec je stoga prebrzo proletio. U okviru tog kulturnog programa imali smo tri manja izleta u Münster, Bochum i Köln, te igre snalaženja po Dortmundu, slične igrama na Motivacijskim vikendima za geografe. Početkom travnja svima nam je stigla studentska iskaznica i pokaz za prijevoz (Semester Ticket NRW). Posebnosti ovih isprava su što se studentska iskaznica ujedno može koristiti i kao tekući račun u banci. Pokaz vrijedi na teritoriju NRW za jedan semestar i uključuje besplatan prijevoz za nosioca od 07:00 do 19:00 radnim danima, te nosioca plus još jednu osobu u ostalom vremenu. Jedino nije omogućeno korištenje IC i ICE vlakova. Tako smo početkom travnja počeli istraživati gradove u dometu našeg pokaza. Ti kratki izleti su nam postali

PARALELE

normalna praksa i jedno od najboljih iskustva za vrijeme boravka. Od administracije u Njemačkoj, koje ima skoro toliko kao i u Hrvatskoj, vrijedi još spomenuti prijavu boravišta. Prijava za ljude van EU vrši se radnim danom od 9 do 10 sati, izuzev srijedom kada su otvoreni samo uz najavu iz ambasade. Pri dolasku je preporučljivo doći sat vremena ranije te zauzeti mjesto u redu. Kada napokon dođete do pulta gdje se predaje putovnica, dobijete broj za čekanje u drugoj sobi. Tamo me, predavši hrvatsku putovnicu, djelatnici

sam došao do vize, tj. kako sam znao da bi mi to trebalo. Nakon ponovnog objašnjenja djelatnica koja i dalje ostaje krajnje ljubazna iako blago nesposobna i neupućena, daje mi prijavu te informaciju kako se moram odjaviti na isti način kako sam se prijavio. Odjava, naravno nije išla na isti način, nego ovaj put kao građanina EU što sam otkrio tek nakon što sam upitom na info-pultu bio krivo upućen i čekao u krivom redu sat vremena. Glavni dio čega se sada nakon ERASMUS-a sjećam, jesu putovanja. Iako nisam obišao sva mjesta, niti

Ispred Technische Universität u Dortmundu odmah odbijaju i u čuđenju pitaju što ja radim ovdje jer Hrvatska već je u EU, na što ih uvjeravam kako još nije (travanj 2013.). Djelatnik u nevjerici pogleda i odluči provjeriti te sa čuđenjem potvrđuje kako sam ipak bio u pravu. Nakon što je moj broj došao na red, sjedam pokraj djelatnice i kažem zbog čega sam došao i odakle sam. Nakon iste reakcije čuđenja, djelatnica započne proceduru prijave. Daje mi zahtjev za vizu na što ja ponovo prekidam djelatnicu i napominjem kako ja već imam vizu te mi treba samo prijava. Djelatnica začuđena po drugi put u nevjerici me ispituje kako

vidio sve što sam želio, putujući kroz tih nekoliko mjeseci sakupio sam toliko divnih uspomena i stekao možda doživotna prijateljstva. Prvo od višednevnih putovanja je bilo za vrijeme uskršnjih praznika. Tjedan prije Uskrsa se u Njemačkoj nije radilo, stoga smo odlučili te dane iskoristiti za neko putovanje. Odlučili smo se za nama najisplativiju opciju – unajmiti dva auta i odvesti se do Bruxellesa i potom do Amsterdama. Kako bi nam najam bio što isplativiji, unajmili smo samo jedan auto s GPS navigacijom, dok ga je drugi, bez GPS-a jeftiniji, pratio. Za doručak smo (po

sastavu, Turci, Talijani, Poljakinja, Amerikanac, Meksikanac, Australac i Hrvat) stali u Düsseldorfu, u talijansku pizzeriu koju drže Pakistanci! Talijani u našoj grupi su bili šokirani ovakvom pojavom, ali s vremenom su se oni, a i mi, navikli na ovakve posebnosti. Približavajući se Bruxellesu primijetili smo nešto neobično s navigacijom. Ljudi što su nam izdali auto zaboravili su nam napomenuti kako je navigacija nepotpuna izvan Njemačke. Zbog tog propusta lutali smo tražeći adresu odabranog hostela. Pitajući za pomoć, uvidjeli smo kako bez poznavanja francuskog nećemo dobiti ljubazni odgovor. Većinom bismo dobili odgovor na perfektnom engleskom „ne govorim engleski“ ili „to mi je teško za objasniti“. Pomoć smo dobili od turskih doseljenika nakon što su bili pitani na turskom. Iskustvo s francuskim slijedilo nas je kroz većinu posjeta Bruxellesu. U restoranu označenom da osoblje govori engleski, na sve što smo pitali, dobili bismo odgovor na francuskom. “Rukama i nogama” smo se nekako uspjeli snaći i shvatili kako konobari razumiju sve na engleskom, ali ne umiju ili ne žele odgovarati na engleskom. Pivnice, mjesta za noćni život, većina turističkih atrakcija, kao i zgrade ustanova EU, nisu imale ovakva jezična pravila, stoga smo se tamo lako i ugodno sporazumjeli. Odlaskom u Amsterdam pripremili smo se za ispitivanje lokalaca za adresu hostela, no na našu sreću, nismo imali jezičnih prepreka. Prva osoba koju smo pitali, igrom slučaja, ponovo je bio Turčin, pokazala nam je put do hostela. U restoranu su svi perfektno govorili engleski i bili su jako ljubazni. Grad smo obišli uz jednu od bezbroj besplatnih tura. Na naše oduševljenje tura je bila odlična i puna besplatnih delicija koje su nam bile nuđene za upotpunjavanje doživljaja. Drugo putovanje koje želim naročito istaknuti jest boravak u Berlinu. Lokalni ogranak ERASMUS Student Networka ESN Dortmund nam je, uz pomoć Njemačke Vlade, organizirao put u Berlin. Autobus pun

PARALELE

stranih studenata je dobio olakšice po nekom programu poticaja za upoznavanje sustava i organizacije rada njemačke Vlade. Jedini uvjet je bio odslušati predavanje u Reichstagu. Sveukupni doživljaj je bio prekrasan. Trodnevni izlet nam je proletio i mi smo željeli ostati još jedan dan ili čak i dulje. ESN Dortmund je pored ovog puta, organizirao i druge kraće izlete u obližnja mjesta. Meni je najupečatljiviji bio onaj u Aachen. Društvena događanja kao roštilji i tulumi bila su najposjećenija zbog pristupačnih cijena i posebni zbog toga što su se većinom odvijala u kampusu. Sportska događanja svela su se na gledanje finalne utakmice Lige prvaka Europe lokalnog nogometnog kluba Borussia Dortmund (BVB), na jednom od glavnih trgova u Dortmundu. Ovo iskustvo je čak i za ljude koji nisu navijači ili ljubitelji nogometa, kao što sam ja, nešto što se ipak ne smije propustiti. Nakon poraza BVB-a, pomislio sam kako mogu uslijediti neredi, ali na moje iznenađenje ljudi su se nastavili veseliti, pa čak i slaviti. Saznanje da se njihov miljenik trudio i uspio dostići ove uspjehe bilo je dovoljno za slavlje, a saznanje kako pokal ide u Njemačku također je pomoglo, jer je protivnik bio Bayern iz Münchena. U kasno proljeće u Njemačkoj su popularni festivali. Skupina mojih prijatelja i ja kupili smo karte za jedan od njih – Holi festival boja. Ovaj je festival nastao na ideji tradicionalne proslave dolaska proljeća u Indiji, a u Njemačkoj je pretvoren u glazbeni festival. Traje samo jedan dan i to samo preko dana; pri zalasku sunca festival se polako zatvara. Početak je nešto prije podne jer točno u podne je dogovoreno prvo bacanje boje. Na znak DJ-a, svi gosti festivala bi raspršili svoje vrećice pune praha plave, zelene, žute ili ružičaste boje, koje su kupili na jednom od štandova, te ih bacili svom snagom u zrak. Šarenilo boja koje je uslijedilo uz pratnju glazbe bilo je prekrasno. Završetkom festivala većina ljudi, i sami obojeni u svakojake nijanse šarenila, razišla se s trga. Naša skupina u gradskom prijevozu ma-

mila je čudne poglede suputnika koji nisu znali za ovaj festival. Jedna bakica je preplašeno pitala: „Kakvi su sad ovo ljudi?!“ Kako se semestar bližio kraju, počeli su oproštajni tulumi. S obzirom da smo svi odlazili na različite načine

Holi festival i datume, tuluma je bilo napretek. Izazvani lijepim vremenom, većina nas radila je oproštajne roštilje. Oni ne samo što su služili za oproštaj od novostečenih prijatelja, već su poslužili kao i razmjena kulture spremanja roštilja. Nitko od nas nije bio svjestan koliko ima različitih običaja vezanih za roštilj. Neki vole raditi bratwurst, drugi hot-dog i hamburgere, neki krilca i sudžuk, ili kao kod nas ćevape i pljeskavice. U svakom detalju smo primjećivali naše sličnosti i razlike. Kako sam čuo, većinski problem za neodlazak hrvatskih studenata na ERASMUS je strah. Hoće li se priznati ispiti položeni na razmjeni ili ne? Ja nisam imao takav strah i bio sam u pravu. Naime, prijavio sam odlazak u zadnjem semestru na drugoj godini diplomskog studija. Na Geografskom odsjeku u tom se semestru upisuje samo kolegij Diplomski rad. Pri prijavi sam mogao odabrati pisanje rada na ERASMUS-u, ali za to bi mi tema trebala biti povezana sa studijem za

vrijeme ERASMUS-a ili mjestom gdje idem na ERASMUS, no ja to nisam htio. Odlučio sam se na upis dodatnih ECTS bodova. Što mi je to na kraju značilo? Na kraju imam više ECTS bodova nego li je potrebno za diplomski studij. Sve kolegije koje sam upisao na TU Dortmund imam dodatno, dakle nisam morao brinuti hoće li se određeni kolegij u Zagrebu poklapati s određenim kolegijem u Dortmundu. Ovo je meni uvelike olakšalo i odabir kolegija i sav proces poslije. Jedino što sam morao ispuniti kao obavezu prema matičnom Sveučilištu bilo je opravdavanje stipendije. To je (u to vrijeme) zahtijevalo 15 ostvarenih ECTS bodova, što sam ja i više nego ispunio. Povratkom u Zagreb počela je tzv. postERASMUS depresija. Pojavio se osjećaj nostalgije za vremenom provedenom na razmjeni. Prepričavanje doživljaja s razmjene samo je produljivalo tu depresiju, pogotovo s ljudima koji nisu doživjeli ERASMUS. Potaknut idejom i željom vratiti nazad taj osjećaj života za vrijeme ERASMUS-a, došao sam na regrutaciju u Erasmus Student Network Zagreb (ESN). Nedugo nakon toga bio sam pozvan postati članom udruge. Tako sam počeo gledati na ERASMUS s malo drugačije perspektive. Uključio sam se u Buddy program i dobio svoje prve „buddyje“ (strane studente koji su tražili lokalne studente za pomoć oko svakodnevnih obaveza, obaveza na fakultetu i/ili samo radi želje komuniciranja s domaćima), pomagao sam oko organizacije i izvedbe raznih događaja, upoznao druge domaće studente koji su se uključili potaknuti istim razmišljanjem. Dok ovo pišem, već sam više od godinu dana član ESN-a Zagreb, upućen u događanja na lokalnoj i međunarodnoj razini. Preko ESN-a sam sudjelovao u nekoliko projekata te pomogao realizirati neke od njih, kao i putovati te predstavljati ESN Zagreb na međunarodnim događajima. Svima zainteresiranim za razmjenu mogu uveliko savjetovati odlazak na ERASMUS, ili bilo koju drugu razmjenu te volontiranje za ESN. Oba iskustva su nešto što se ne može opisati već se mora doživjeti.

PARALELE

CEEPUS

Tekst i fotografija: Luka Lisjak

CEEPUS je program za mobilnost studenata preddiplomskih, diplomskih studija i poslijediplomskih studija te nastavnog osoblja, a označava skraćenicu od “Central European Exchange Program for University Studies”. Osnovan je 1995. Godine, a od tad je više od 47.000 studenata i nastavnog osoblja imalo priliku iskusiti međunarodnu razmjenu. U program su uključena sveučilišta iz zemalja srednje Europe (Albanija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Češka, Hrvatska, Kosovo, Mađarska, Makedonija, Moldavija, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Srbija) koje imaju razvijen sustav za primanje i slanje studenata na studijski program u inozemstvo. Zašto baš sveučilišta iz tih zemalja? Zato jer je među njima i prije postojala tradicija dobrih akademskih odnosa što je činilo podlogu za unapređenje suradnje uz financijsku i administrativnu pomoć razvojnih projekata Europske unije za regiju srednje Europe. Postupak prijave je sljedeći: Najprije je potrebno potražiti koordinatora za međunarodnu suradnju na matičnom fakultetu te se raspitati o mogućnostima razmjene za tekući ili sljedeći semestar. Zatim je potrebno napraviti online-račun i registrirati se na web-stranici programa (www. ceepus.info) gdje se vrši i sama prijava za studijski boravak. Za svaku akademsku godinu dodijeljen je određen broj stipendija za odlazak na strano sveučilište te u dogovoru s koordinatorom prilikom prijave odabire se jedno od ponuđenih. Preduvjeti koje student treba zadovoljiti da bi dobio boravak na stranom sveučilištu nisu rigorozni. Potrebno je samo pravovremeno se prijaviti i imati koliko-toliko sređenu situaciju s ispitima na matičnom fakultetu, odnosno ne imati zaostatke kako bi se tekući semestar mogao s lakoćom regulirati po povratku s razmjene. Mobilnost ovog tipa važna je za osobni razvoj studenta i/ili nastavnog osoblja jer za vrijeme boravka u drugoj zemlji on upoznaje kulturu i običaje drugih naroda, upoznaje sebe kroz nove situacije te upoznaje ljude drugih vjera, rasa i nacionalnosti s kojima dijeli iskustva i doživljaje. Također, važna je i za akademski razvoj jer

boravkom na stranom sveučilištu student ima pristup stranoj literaturi te mogućnost suradnje sa studentima i stručnjacima iz njegovog područja. Sustav ne funkcionira savršeno jer neki od fakulteta nemaju program, odnosno predavanja na engleskom jeziku pa se studentima dodjeljuju drugi zadaci poput seminara na engleskom ili materinjem jeziku kao obavezu tijekom boravka. Na većini sveučilišta koje primaju studente postoji početni tečaj jezika zemlje u kojoj se nalazite pa tako ako ste Austrijanac ili Rumunj na studijskom boravku u Sloveniji, nekoliko predavanja o slovenskom jeziku zasigurno će vam pomoći da se bolje snađete u svakodnevnim situacijama, no neće vam omogućiti razinu na kojoj biste mogli pratiti predavanja. Na raznim mjestima mogu se načuti priče u kojima se slikovito govori da su programi za mobilnost studenata Europske unije najveće i najpopularnije turističke agencije u Europi. To je djelomično točno, no pođemo li od definicije turizma kao o skupu odnosa i pojava koji proizlaze iz boravka u nekom mjestu pri kojem se ne mijenja prebivalište i koji nije vezan za stjecanje prihoda može se zaključiti da postoji nekoliko nedoumica. Naime, svaki student koji ode na studijsku razmjenu prijavljuje boravak u lokalnoj policijskoj postaji te ažurno mijenja informacije o prebivalištu na društvenoj mreži, što opovrgava turistički status boravka studenta. Također, dobiva i nekoliko stotina eura mjesečno (ovisi u koju se državu ide) za troškove hrane i smještaja te time ostvaruje prihod, što je još jedan element koji opovrgava studentsku mobilnost kao turističku aktivnost. No to ne znači da na studijskom boravku nema turističke aktivnosti. Tjedno se rade izleti na poznate atrakcije, organiziraju se zajednička edukativna, sportska i zabavna druženja, sve s ciljem međusobnog upoznavanja pridošlih studenata i njihove bolje komunikacije. Moje prvo iskustvo s CEEPUS-om bilo je 2012. godine kad sam dobio boravak u slovenskom gradu Kopru za cijeli ljetni semestar. Na oglasnoj ploči na matičnom fakultetu vidio sam da je omogućena tromjesečna stipendija za boravak u

Kopru te sam se odlučio prijaviti. Koordinator za međunarodnu suradnju na matičnom fakultetu, prof. Stiperski bio je veoma susretljiv i strpljivo je objašnjavao proces prijave te o kakvom se programu radi. Tri mjeseca u Kopru bilo je predivno iskustvo. Bio sam jedni student iz Hrvatske i to me činilo totalno izoliranim od materinjeg jezika što mi je uvelike pomoglo u učenju slovenskog i engleskog jezika. Posjetio sam krajolike koje nikada neću zaboraviti te upoznao mlade i pametne ljude s kojima sam i danas u kontaktu. Moje drugo iskustvo s CEEPUS programom bilo je uistinu posebno, ali mnogo drugačije od prvog. Destinacija je bila Češka, grad Olomouc, a boravak je trajao mjesec dana. Drugačije je bilo to što ovaj put nisam bio jedini Hrvat već su sa mnom iz Zagreba doputovala i 3 prijatelja, kolege s fakulteta, Kristijan, Silvije i Sven. Pošto je boravak bio kraći, a naše obaveze na Palacky Sveučilištu manje, dečki su svaki dan vodili računa o dobroj atmosferi i mogu reći da su u tome uspjeli. Tad sam prvi put bio u Češkoj, a kultura tog naroda i svakodnevni običaju ljudi naprosto su me fascinirali. Putovali smo Moravskom regijom i posjetili neka uistinu fascinantna mjesta poput grada Brna i termalnog lječilišta Karlova Studanka. Da je češka piva najbolja na svijetu znaju svi, ali da globalno poskupljenje ne utječe na cijenu i kvalitetu ovog prehrambenog proizvoda znaju samo oni koji su posjetili tu predivnu zemlju. U Češkoj postoji izražena pivska kultura na koju su jako ponosni. S razlogom. Na spomen da dolazimo iz Hrvatske osmijesi su se širili na licima naših domaćina. Tada sam zaključio da postoji neka tajna veza između ta dva naroda te sam odlučio podrobnije istražiti tu pojavu odabirući Olomouc za svoj treći CEEPUS boravak. Češko-hrvatski (turistički) odnosi dojmili su me se u mjeri da sam svoj diplomski rad posvetio češkim turistima u Hrvatskoj za koji upravo radim istraživanje prikupljajući informacije putem anketnih upitnika. CEEPUS program preporučio bih svakom tko je željan širenju vidika kroz pozitivno međunarodno iskustvo za vrijeme studiranja. Pozdrav iz Olomouca.

GEOKRIŽALJKA

VODORAVNO: 1 - metoda korištenja posebnih zračnih snimaka za izradu planova i geografskih karata, 11 - najdulja afrička rijeka, 12 - oblik slabe bure, početna ili završna faza bure, 13 - prvi muzej na otvorenom kojeg je 1891. osnovao Artur Hazelius u Stockholmu, 14 - biljni pokrivač u području polarne klime koji čini oskudno raslinje (lišajevi, mahovine), 17 - oblik razgranatog riječnog ušća s naplavnom ravnicom; četvrto slovo grčke abecede, 19 - rijeka u Hrvatskoj, lijevi pritok Kupe, 20 - auto-oznaka Nizozemske, 21 - grad na JZ Makedonije, na SI obali istoimenog jezera; od 1980. na UNESCO-voj listi Svjetske baštine, 23 - homogena zajednica ljudi sa zajedničkim jezikom, podrijetlom, tradicijom i kulturom, 25 - skupina raznolikih ekosustava u jednom klimatskom i biogeografskom području, 27 - otočna država u Mikroneziji; prema broju stanovnika druga najmanja država svijeta (poslije Vatikana), 29 - utvrđeni srednjovjekovni grad, 30 - grad na jugu Floride, 31 - država u Istočnoj Africi, nekadašnja britanska kolonija; glavni grad Kampala, 33 - grad i luka u Primorsko-goranskoj županiji, 35 - Low Rainfall Zone, jedna od tri biogeografske zone u Zapadnoj Australiji, 36 - Našice, 38 - reljefni oblik sličnih karakteristika kao one klifa, ali koji ne nastaje abrazijom već unutarnjim silama, 39 - Bjelovar, 40 - jezik iz nigero-kordofanske porodice, 41 - polukružno udubljenje strmih strana, nastalo razaralačkim radom leda i snijega pod vrhovima visokih planina, 43 - Rijeka, 44 - historijska regija Njemačke; zajedno s regijama Württemberg i Hohenzollern danas čini saveznu državu na jugu Njemačke, 45 - atol u Maldivima, 46 - otočna država u Karipskom moru; glavni grad Kingston, 48 - otok u Bijagoskom otočju, 50 - naselje i općina u Vukovarsko-srijemskoj županiji, poplavljeno u svibnju 2014. godine, 51 grad u Argentini, rodno mjesto Che Guevare, 53 - rijeka u Rusiji, utječe u Azovsko more; često se pojavljuje u djelima Mihaila Aleksandroviča Šolohova, 55 - Triangulated Irregular Networks, vektorski model podataka koji se koristi za prikazivanje reljefa, 57 - sprava za mjerenje duljina krivudavih crta na (topografskim) zemljovidima; krivinomjer, 59 - najviša planina u Japanu, smještena na otoku Honshu, 60 - vrlo plodno tlo tamne (gotovo crne) boje, bogato humusom, 61 - premijer Ujedinjenog Kraljevstva od 1957. do 1963. godine, Harold (nadimak Supermac) OKOMITO: 1 - svojstvo odražavanja (refleksije) svjetlosti onih tijela koja sama ne svijetle, odnosno sposobnost odbijanja Sunčeva zračenja od neke tvari, 2 - trajno napuštanje sela (kao mjesta rada i mjesta stanovanja), uglavnom zbog gospodarskih razloga, a koje je obujmom većih razmjera, 3 - valuta Egipta, Sudana, Južnog Sudana, Libanona, Sirije i Ujedinjenog Kraljevstva, 4 - sezonsko kretanje dijela stanovništva i stoke specifična za Sredozemlje; uzgon stoke u planinu vrši se početkom ljeta, a izgon s planine početkom jeseni, 5 - skupina ljudi koja se po karakterističnoj i nasljedno predodređenoj boji kože i drugim pojavnim osobitostima (boji i obliku kose, obliku lica i lubanje, obliku i boji očiju, stasu) razlikuje od drugih skupina ljudi, 6 - krivudav dio riječnog toka nastao slabljenjem dubinske i jačanjem bočne erozije, 7 - nizozemski istraživač, Abel; otkrio Tasmaniju i Novi Zeland, 8 - grad u zapadnoj Austriji, sjedište Tirola; domaćin ZOI 1964. i 1976. godine, 9 - drevni grad u Kini; najdulje kontinuirano naseljeni dio današnjeg Pekinga, 10 - auto-oznaka Albanije, 15 - naselje u općini Ražanac u Zadarskoj županiji; veliki rt, 16 - kraj ispod strmo nagnutih padina gorskih ili planinskih uzvišenja, 18 - površinski rastrestiti sloj Zemljine kore, 22 - glavni grad Sirije, 24 - proces nestajanja leda, 26 - periodični vjetar s izrazitim smjerom koji se bitno mijenja između toplog i hladnog dijela godine; ljetni puše s mora na kopno, vlažan je i donosi obilne padaline, a zimski puše s kopna na more, suh je i hladan vjetar, 28 Ujedinjeni narodi, 31 - ono koje ima obilježja gradskog, 32 - provincija u JZ Francuskoj smještena u podnožju Pirineja; poznata po brandyju, 33 - regija u Istočnoj Hrvatskoj, smještena između Drave, Dunava i granice s Mađarskom, 34 - razarajuće djelovanje valova na obalama, 35 - grad na sjeveru Češke blizu tromeđe Češke, Njemačke i Poljske; rodno mjesto Ferdinanda Porschea, 37 - rijeka u sjevernoj Engleskoj, 42 - auto-oznaka Indonezije, 47 - rijeka u Mijanmaru, 49 - turska valuta, 52 - nekadašnja provincija na zapadu otoka Honshu, danas dio gradske regije Hiroshime; pjevač Rahimovski, 53 - Digital Elevation Model; digitalni rasterski model reljefa sa skupom ravnomjerno raspoređenih visinskih točaka, 54 - grad u JZ Nigeriji u saveznoj državi Ogun, 56 - gradić kod Zadra (rimska Enona), 58 – otok u zadarskom arhipelagu, između Dugog otoka i Ugljana, 59 - Fürstentum Liechtenstein Autor: Petar Fijačko