Bajsić – Šagi-Bunić – Turčinović. Tragovi i putokazi

Bajsić – Šagi-Bunić – Turčinović Tragovi i putokazi

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 1

25.5.2018. 14:42:50

Priredio: Stjepan Brebrić Lektura i korektura: Dario Bumbar, Gordana Bašić Kedmenec, Maja Petranović, Katica Majdandžić-Stupac Grafičko uređenje i oprema: Tomislav Alajbeg

Izdaju: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Vlaška ulica 38 Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike: Mario Cifrak Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1155-3 Tiskano u lipnju 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000997805.

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 2

25.5.2018. 14:42:50

Bajsić Šagi-Bunić Turčinović Tragovi i putokazi Uz 50. obljetnicu utemeljenja Kršćanske sadašnjosti

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Kršćanska sadašnjost Z a g r e b , 2 018 .

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 3

25.5.2018. 14:42:50

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 4

25.5.2018. 14:42:50

Riječ izdavača

Riječ izdavača

U ovoj knjizi skupljeni su tekstovi vezani uz dva događaja, čiji su suorganizatori bili Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanska sadašnjost: IX. Dies Theologicus – Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko ŠagiBunić: Filozofski i teološki tragovi i putokazi (Zagreb, 2014.) te Znanstveni kolokvij o 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića (Zagreb, 2015.).

Predavanja i ostali prilozi s IX. Teološkog dana objavljeni su u Bogoslovskoj smotri, čiji je izdavač Katolički bogoslovni fakultet, a nakladnik Kršćanska sadašnjost. Uz taj blok tekstova idu predavanja i ostali prilozi sa spomenutoga Znanstvenog kolokvija, koji se najvećim dijelom ovdje objavljuju prvi put i koji tvore drugi blok knjige. Njima je pridodano još nekoliko tekstova povezanih s tematikom obaju spomenutih događaja.

Misao i djelo trojice profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, koji su ujedno i suutemeljitelji Kršćanske sadašnjosti, ide ruku pod ruku s događajem i tematikom Drugoga vatikanskog koncila. Tako oba bloka tvore skladnu cjelinu.

Uvjereni smo da ovdje skupljeni tekstovi otkrivaju zrelost i dubinu aktualnih teoloških istraživanja i živo zanimanje njihovih autora, koji prepoznaju tragove i pronalaze putokaze što su ih ostavili i naznačili Bajsić, 5

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 5

25.5.2018. 14:42:50

Riječ izdavača

Šagi-Bunić i Turčinović. Koncilsko prepoznavanje znakova vremena osjeća se živim i plodonosnim u raznovrsnim pristupima njihovoj misli i stvaralaštvu, kako u znanstvenim i stručnim proukama tako i u homiletskim i drugim tekstovima.

Knjiga je nastala i izlazi u povodu 50. obljetnice utemeljenja Kršćanske sadašnjosti. Ona svjedoči o međusobnoj povezanosti i upućenosti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Kršćanske sadašnjosti u zajedničkome djelu za opće dobro kršćana i svih ljudi na ovim prostorima. Kao takva ona bi također smjerno htjela dati prilog daljnjim naporima u traženju putova istinske obnove naše Crkve i društva u evanđeoskoj perspektivi Drugoga vatikanskog koncila – upravo kao trag i putokaz, kao vizija i nadahnuće.

6

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 6

25.5.2018. 14:42:50

Uvod

Uvod

Teologija – javno lice vjere Stjepan Kušar

»Obljetnice su proslava decimalnog sustava« – znao je koji put s njemu tipičnom dozom blage ironije primijetiti profesor Vjekoslav Bajsić kad su na redu bile obljetnice. A bilo ih je u nas poprilično kad se u nedavnoj prošlosti radilo o tome da se ne samo pokaže značenje kršćanske vjere u povijesti našega naroda, nego još i više da se istakne njezin smisao za svaki puta sadašnji čas i za njegovu budućnost. Njegov kolega profesor Tomislav Šagi‑Bunić vjerojatno se s tim nije slagao. To smijemo pretpostaviti pogotovo ako imamo u vidu njegovu nezamjenjivu ulogu u pripremi dokumenta hrvatskih biskupa u povodu proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Treći i najmlađi među njima, profesor Josip Turčinović, vjerojatno bi dodao da je to dobra prilika ne samo da se pogled sabere nad onim postignutim, nego još više da se s postignute točke uoče mogućnosti novoga u vremenu pred nama te da se razmisli o koracima koje valja poduzeti kako bi se novo ostvarilo. I onda su se oko toga složili, kako o tome bjelodano svjedoče njihova djela.

Kako god stajalo s tom i drugim razlikama između njih, onima koji su nastavili njihov rad na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu obljetnice njihova odlaska s ovoga svijeta bile su dobrom prigodom da se, 7

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 7

25.5.2018. 14:42:50

Teologija – javno lice vjere

ne samo iz pijeteta, prisjete njih kao osoba, kolega i nezamjenjivih aktera crkvenog i teološkog života u nas u vremenu nakon Drugoga vatikanskog koncila. I s pravom. Njihov doprinos – ovdje ne kanimo govoriti o drugima čiji je doprinos, također, ne manje važan – u obnovi teološke misli u Hrvatskoj i u recepciji Drugoga vatikanskog koncila nezaobilazan je bez obzira na to koliko se vrijeme (tj. ljudi u vremenu) brzo mijenjalo i prijetilo da čak i ono nedavno prošlo gurne u zapećak zaborava. Čini nam se važnim i primjerenim, za ovu prigodu, inzistirati ne toliko na njihovim razlikama koliko na onome što se može uočiti i razumjeti kao jedna njihova zajednička crta. Zasigurno ih ima više, ali o tome će se, vjerujemo, bolje izjasniti kompetentniji negoli je to potpisnik ovih redaka. Imajući u vidu ponajprije glavno mjesto njihova djelovanja – Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, ali i Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« – mislimo da se smije reći kako im je temeljni zajednički interes bila kršćanska vjera, i to kako kao forma i stil života tako i kao predmet promišljanja i proučavanja, u povijesnom i u sustavnom vidu. To što je jedan bio na Katedri za filozofiju, drugi na Katedri za patrologiju i povijest dogmi, a treći na Katedri za ekumensku teologiju ništa ne mijenja s obzirom na spomenuti temeljni interes: sva su trojica, svaki na svoj način, razmišljali, govorili, pisali i uopće djelovali s polazišta kršćanske vjere i njezine svijesti imajući u vidu ne samo njezin egzistencijalni, ljudski život oblikujući karakter, nego i njezinu reflektiranu formu u kojoj se ona obraćala i predstavljala javnosti, naime – teologiju.

Mislim da se za njih slobodno može reći da su teologiju shvaćali – uza sve ostalo – također kao javno lice kršćanske vjere, njezino lice okrenuto prema javnosti društva i kulture u našem narodu i Crkve u njemu, bez obzira na specifičnosti toga društva i te kulture.

Potrebno je stoga ukratko upozoriti na to što znači da je teologija javno lice vjere te potom, u tom okviru, riskirati kratak oris nekih temeljnih obrisa intelektualnog profila trojice profesora, imajući u vidu ne samo njihovo nego i naše vrijeme. Na kraju krajeva, obljetnice trebaju reći nešto također nama za naše vrijeme, ako bi one trebale biti nešto više od proslave decimalnog sustava.

8

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 8

25.5.2018. 14:42:50

Teologija – javno lice vjere

1. Vjera i teologija Može se reći da kršćanska vjera ima svoje privatno lice u svakom pojedinom vjerniku, i dakako u teologu, nezamjenjivo i manje ili više originalno i stvaralačko. Tomu je tako jer je vjera izraz temeljne opcije osobe; no upravo zato što je u pitanju osoba, u vjeri je istodobno riječ o njezinom javnosti okrenutom licu koje se – uz ostalo – otkriva također u razložnom i jasnom govoru koji je otvoren raspravi i kritici.

a) Što je teologija?

Teologija je također jedan od načina prisutnosti kršćanske vjere u javnosti Crkve i društva, i to na intelektualnoj i široj kulturnoj razini javnosti. To je sve drugo samo ne slučajno kad se ima u vidu što je to teologija i koji su joj korijeni. Ona je, augustinski rečeno, sermo de Deo, govor ili diskurs o Bogu, koji ide za tim da metodički iznese na vidjelo i rastumači značenje, smisao (ili ‘istinu’) Božjih zahvata u povijesti ljudi te da to izrazi na opće razumljiv način tako da svaki čovjek koji je spreman s tim se suočiti može to razumjeti te eventualno, na temelju valjanih razloga, donijeti odluku u prilog vjerskog oblikovanja vlastite egzistencije u krilu zajednice vjernika. Onomu, pak, koji je već ‘u vjeri’, teologija pomaže da samoga sebe i splet svojih odnosa s drugima – pred Bogom – ispravno shvati i originalno o ­ blikuje te tako dade svoj prilog izgradnji zajednice vjernika i društva u cjelini.

Je li Bog – o njemu je naime riječ – predmet te znanosti, ono čime se ona bavi? Tako izgleda – pa se pritom nerijetko zaboravlja da Bog nije nikakav predmet poput drugih predmeta. Stoga se i svakojako piše i govori o njemu. Isto se tako nerijetko zaboravlja kako taj ‘predmet’ – Bog – zahtijeva jedan specifičan pristup koji unaprijed određuje kako se njime valja ‘baviti’ i o njemu govoriti. Ostavljamo po strani razne i važne filozofske pokušaje ‘bavljenja’ Bogom – ne zato što oni ne bi bili važni (pa i za teologiju!), nego zato što je ovdje riječ o vjeri, o vjeri čovjeka (druga živa bića, koliko nam je poznato, nemaju vjere); ona je u svojoj srži jedna posve specifična noeza – husserlovski rečeno – u kojoj se pokazuje njezina isto tako specifična noema: Bog. I ne samo Bog, nego i sva stvarnost ukoliko ima neke veze 9

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 9

25.5.2018. 14:42:50

Teologija – javno lice vjere

s Bogom. Zato se kršćanska teologija ne bavi samo Bogom nego i svom stvarnošću ukoliko je povezana s Bogom. Rečeno u kontekstu vjere: ukoliko je stvarnost Božje stvorenje. Dakle, predmet kršćanske teologije – ovdje: u njezinoj katoličkoj inačici – jest Bog i sva stvarnost kao Božje stvorenje kako se čovjeku otkrivaju u obzorju vjere.

Ono, pak, što omogućuje i nosi čovjekovu vjeru u kršćanskom smislu jest Božje sebedarje ili njegova autokomunikacija čovjeku u Isusu Kristu.

U vjeri koja tomu odgovara nastaje jedna specifična forma života – individualnog i zajedničarskog –, specifičan way of life i oblici njegovoga govora: narativni govor svjedočenja o iskustvima s Bogom i naviještanja, asertorni govor vjerskog naučavanja (npr. obrasci vjerovanja, mistagoško-katehetska pouka itd.) te spekulativni govor teologije koja utemeljuje i razvija kršćansko shvaćanje čovjeka i sve stvarnosti; ona to čini refleksivno, prema prikladnoj teološkoj metodi i u obzorju svaki puta povijesnog vremena; to je diskurs o vjeri, o čovjekovu djelovanju te o smislu religiozne (kršćanske) egzistencije i zbilje u cjelini. Sve to u krilu zajednice vjernika, Crkve, i ujedno otvoreno kulturnoj javnosti dotičnog društva.

b) Dimenzije kršćanske vjere i teologije Svoje javnosti okrenuto lice kršćanska je vjera od samih početaka pokazivala u svojoj komunitarnoj dimenziji, kroz oblike ponašanja koji su bili zajednički i u tom smislu javni: apostolsko naučavanje i svjedočenje vjere te ‘lomljenje kruha’ i zajednička molitva, na što se nadovezivala skrb za one najslabije u zajednici. Neki od tih postupaka ili oblika ponašanja s vremenom su se stabilizirali i standardizirali, tj. postali su obredima. Tako je kršćanska vjera postala religijom, različitom od svih ostalih u Carstvu, što je rezultiralo također progonima. U tom je kontekstu za kršćane niknuo također intelektualni izazov: objasniti suvremenicima pravi smisao njihove religije, jezikom i načinom koji je bio općenito razumljiv. Pritom se posegnulo i za onodobnom filozofijom. Tu imamo sustavne početke teologije kao javnog diskursa u tadašnjem društvu: vjera se predstavlja kao javna stvar također u intelektualnoj javnosti, u tri glavne forme: interpretaciji Pisma, obrani autentičnog vjerskog učenja, polemici protiv iskrivljavanja.

10

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 10

25.5.2018. 14:42:50

Teologija – javno lice vjere

Uz to ne manje važno i ne manje živo: riječ navještaja, slavljenje euharistije i drugih ‘svetinja’ te djela svjedočenja i skrbi za najslabije. I tako kroz svu kršćansku povijest…

Paralelno s tom počela se razvijati i druga dimenzija kršćanske teologije – i to sve intenzivnije s tzv. konstantinskim obratom – u odnosu s krivovjernim tumačenjima vjere: valjalo je dati i obrazložiti autentičnu interpretaciju vjere. Stvari su se rješavale na sinodama ili koncilima, čije su mjerodavne formulacije (dogme) poput putokaza kojih se zajednica vjernika i svaki vjernik trebaju držati na svojem putu vjere. Ne smije se zaboraviti (a što se prečesto činilo!) ono netom istaknuto: da je kršćanstvo put ili stil života (usp. Dj 9,2; Ef 4,1 i dr.). To je nezamislivo bez teološke refleksije koja se odvijala javno, u najrazličitijim oblicima, od tumačenja Svetoga pisma preko sustavnog obrazlaganja kršćanskog učenja pa sve do polemika. Teologija se stoga posve razložno smije shvatiti i kao hodologija, nauka o putu. Uz intelektualnu vjersku formaciju osobni temperament teologa, koji su često bili i biskupi, igrao je također važnu ulogu – sjetimo se samo Ambrozija, Jeronima, Augustina na zapadu te velikih Kapadočana (Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur Nisenski) na istoku.

Treća dimenzija teologije, koja je i danas u javnosti najočevidnija te javno pokazuje vjeru u njezinoj intelektualnosti, od srednjeg vijeka nadalje vezana je uz univerzitete, čiji je teološki fakultet od početka važan dio.

Univerzitet je ne samo važno nego upravo nezaobilazno institucionalno mjesto dijaloga, suočavanja i rasprave između javnog lica vjere i drugih oblika intelektualnosti i shvaćanja ljudskog života i stvarnosti u cjelini. Ne možemo na ovome mjestu ulaziti u sve peripetije kroz koje je kršćanska (napose katolička i protestantska) teologija na univerzitetima prolazila od srednjeg vijeka do danas. No jedno se ipak može reći: dijalog s filozofijom koja se počela shvaćati autonomno te potom sa znanošću i na koncu s literaturom i umjetnostima za teologiju ostaje trajni i sve hitniji imperativ ako ona treba i dalje biti ono što ona po svojoj naravi od početka jest: javno lice vjere, odnosno prema intelektualnoj i kulturnoj javnosti okrenuto lice vjere.

Sve u svemu, teologija se kroza sve svoje povijesne i kulturne peripetije pokazuje instrumentom komunikacije vjere kao stila života ili ‘puta’ i to kako u javnosti Crkve tako i u javnosti društva. Ona ima svoj karakterističan jezik i svoj način mišljenja – oboje je podvrgnuto imperativu in11

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 11

25.5.2018. 14:42:50

Teologija – javno lice vjere

teligibilnosti, razumljivosti osobama kojima se teologija obraća. To, pak, znači da se teologija mora trajno – iz razdoblja u razdoblje, iz ambijenta u ambijent, pa čak i od slučaja do slučaja – prilagođavati sposobnosti razumijevanja onih kojima je teološki diskurs upućen. Teologija jest i ostaje kulturno uvjetovana.

2. Tri lika Nakon ovog kratkog ‘izleta’ u narav teologije kao javnog lica vjere, pokušajmo vidjeti kako se ona zrcali u liku naše trojice profesora. Pritom unaprijed valja priznati: naš je pokušaj rizičan jer je nužno subjektivan te kao takav svakako zahtijeva nadopune…

Prvo što valja istaknuti jest njihov odgovor na izazove vremena i mjesta. To su uglavnom pedesete godine prošlog stoljeća. Profesor Šagi‑Bunić imao je svoje stalno mjesto na bogoslovnom fakultetu gdje je poučavao pri Katedri za patrologiju čijim je bio također predstojnikom. Istodobno je pisao i objavljivao u inozemstvu, u Italiji, na latinskom jeziku, jer je u tadašnjoj državi svaka javna djelatnost u teologiji, već samim izgonom iz zagrebačkog sveučilišta, bila onemogućena. Javnost za teologe praktički nije postojala. Profesor Bajsić u isto je vrijeme bio u Južnom Tirolu i spremao svoj doktorat. Koliko mi je poznato, nije se kanio vraćati u Jugoslaviju. Profesor Turčinović pak je studirao teologiju te nakon svećeničkog ređenja, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti te komparativnu književnost; paralelno s tim pripremao je svoj magisterij iz teologije.

a) Koncil kao prekretnica Prekretnica je bio Drugi vatikanski koncil početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća: otvorila su se nova polja rada unutar Crkve, počela se otvarati i mijenjati unutarcrkvena javnost. Šagi‑Bunić postao je teologom savjetnikom nadbiskupu Franji Šeperu na koncilskim zasjedanjima u Rimu, a Bajsić je dobio poziv da radi na Katedri za filozofiju Katoličkoga bogo12

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 12

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

slovnog fakulteta u Zagrebu. Nisu se izmakli izazovima: dok je prvi u isto vrijeme i dalje bio profesorom i savjetnikom u Rimu, drugi je držao svoja predavanja i seminare te prenašao kutije s knjigama i pomalo oformljivao fakultetsku knjižnicu (smislio joj je i sustav katalogizacije). Turčinović pak je u međuvremenu stekao magisterij iz teologije i diplomirao na Filozofskom fakultetu te predavao teološke predmete na Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu, pisao svoju doktorsku disertaciju o Krsti Pejkiću – i bio izabran za asistenta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu pri Katedri za istočno bogoslovlje.

To vrijeme otvaranja u Crkvi bilo je ujedno i vrijeme otvaranja jugoslavenskog društva: moglo se početi objavljivati vjerski tisak, najprije novine a potom i knjige, pri čemu je nemalu ulogu imao u zamahu koncilske obnove osnovan Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« – dakako, uz druge izdavače, u prvom redu u Zagrebu i Splitu. Ponovo je počela izlaziti »Bogoslovska smotra«, a pokrenuti su i drugi važni časopisi (»Crkva u svijetu«, »Svesci KS«, »Obnovljeni život«). Na početku prvih zasjedanja Drugoga vatikanskog koncila 1961. počeo je izlaziti dvotjednik »Glas koncila« u kojem je Šagi‑Bunić tumačio tijek, smjernice i odluke samog Koncila. Izazovi su bili mnogostruki: od potrebne teološke obnove te prihvata i provedbe koncilskih odluka i smjernica do prvih bojažljivih kontakata – riječ dijalog bila je više negoli samo moda!

– s marksistima s jedne strane te s pravoslavnima i protestantima s druge strane. Teško nam je danas zamisliti to stalno rastuće bujanje novih prilika i njihovih izazova. Naša trojica (uz njih valja spomenuti profesore Ivana Goluba, Bonaventuru Dudu, Marijana Valkovića, Josipa Ćurića i mnoge druge) pokazala su otvorenost i spremnost za dijalog. Tu se vidi jedna dimenzija vjere koja trajno treba biti prisutna i razvijana: vjera je otvaranje prema drugom i drukčijem, pa bio on doživljavan i kao protivnik. Vjera nije strah i zabrinutost za vlastiti opstanak. Ako ona u vremenima progonstva i stiske može pokazati i taj lik, to ipak nije ono trajno i njezino najintimnije.

Također u takvim okolnostima ona i dalje ima u sebi zapretanu dimenziju otvaranja za javnost i za ono drugo, od sebe različito. I to će u danim momentima dati prevagu.

Dijaloška angažiranost, dakako, nije bila bez rizika krivog shvaćanja pa i zlobnog podmetanja. Šagi‑Buniću su spočitavali kako je ‘u crveno ofarbao 13

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 13

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

bradu’ jer je svojim napisima u »Glasu Koncila« raspravljao između ostalog i o položaju vjerskih zajednica u Jugoslaviji te o raznim zakonima i postupcima kojima su komunističke vlasti htjele ‘regulirati’ taj položaj; Šagi‑Bunić (i drugi uz njega) je naime uz kritiku pokazivao također sprem­nost za dijalog s marksistima. Bajsiću se pak spočitavalo da je nejasan, da se ne zna što u stvari hoće kad koji put kritički piše s obzirom na stanje unutarcrkvenih odnosa, a ne čini to isto i još upornije s obzirom na drugu stranu. A u pitanju je zapravo bila uvjerljivost svjedočenja vjere kroz život i za život, sve to popraćeno refleksijom na jednom nivou koji je pokazivao što to znači za razum da vjera i evanđelje nisu svjetiljka koju valja skrivati pod postelju.

Turčinović pak je široko zahvaćao u kulturno područje organizirajući rad »Kršćanske sadašnjosti« i koristeći svaku mogućnost da misao vjere bude prisutna u kulturnoj javnosti tadašnjeg društva. Uz odobravanje i podršku ljudi otvorena duha u društvu i u Crkvi pljuštale su također, i to s obiju strana, kritike koje se na žalost nisu zaustavljale na objektivnoj razini činjenica, ideja i rasprava, nego su povremeno završavale u sumnjičenjima (s jedne strane famozna ‘protestantizacija’ katoličanstva, a s druge ‘uplitanje u politiku’), a na žalost i u podmetanjima…

Ta neudobna pozicija između čekića i nakovnja nije ih sprječavala da ustraju na vjeri kao otvorenosti te to riječju, napisima i kontaktima posvjedoče. U srži toga stava bilo je uvjerenje da se otvorenost i plodnost vjere u javnosti onodobnog, ali i svakog drugog društva najjasnije, najjače i najuvjerljivije očituju na polju kulturne djelatnosti – od pisane riječi, znanstvene i stručne te književne i poetske, pa sve do filma. Tako je to išlo od kasnih šezdesetih pa kroz sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća. Plodovi tog predanog rada u Crkvi i šire rječito govore i danas.

b) Teološka obnova Kako se u tom kontekstu pokazuje teologija kroz djelovanje naše trojice teologa – i ne samo njih nego i mnogih drugih uz njih? Možda bismo smjeli riskirati jedan skraćeni odgovor koji svakako zahtijeva dublju prouku tadašnjeg stanja stvari. Teološka obnova pokrenuta u duhu Koncila sve je jače pokazivala kako je u naravi kršćanske vjere da kritički bude solidarna sa 14

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 14

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

svojim vremenom. Stoga se ni teologija nije ograničavala na pitanje puke kulturne prilagodbe, intelektualnog promišljanja te u praksi primjenjivog prikazivanja i posredovanja unaprijed zadanih vjerskih istina. Svoju solidarnost s vlastitim vremenom pokazivala je otkrivanjem i proučavanjem ‘znakova vremena’ u društvu koje se počelo ubrzano otvarati i mijenjati.

Rastuće povezivanje ljudi i ustanova diljem svijeta, ugroženost svjetskog mira, osamostaljivanje koloniziranih naroda, porast svijesti o slobodi i o pravima čovjeka, ravnopravnost žena bili su i još jesu samo neki od znakova vremena (u svakom desetljeću nadolaze novi!) na koje je Crkva kušala dati primjerene odgovore u horizontu vjere.

Kad u tom kontekstu bacimo pogled na djelovanje naše trojice teologa, možemo uočiti neka bitna težišta njihova djelovanja koja su teološki važna.

Spomenimo samo neka od njih: nova svijest o Crkvi kao narodu Božjem i o ulozi vjernika laika u Crkvi i društvu; kristološko-trinitarna koncentracija teološke misli, napose u Turčinovića i Šagi‑Bunića, povezana s porukom o spasenju koje Crkva naviješta; liturgijska i katehetska obnova; ekumenska otvorenost prema drugim kršćanima i dijaloška otvorenost prema onima koji ne vjeruju. Sav napor oko koncilske obnove bio je u funkciji ostvarivanja poslanja Crkve u svijetu s jedne strane, a s druge strane u funkciji prihvaćanja danog povijesnog časa i njegovih pitanja, izazova i problema. Sva su trojica inzistirala na dijaloškoj otvorenosti za razgovor o zajedničkim problemima društva, makar je bilo malo nade da će doći do suglasja s obzirom na rješenja. U isto su vrijeme stalno inzistirali na potrebi kultiviranja vjere i njezinih izraza u Crkvi i u društvu; za tim je išla široka suradnja s raznim ustanovama na polju kulture. To je jedan od načina kako su Crkva i njezina teologija pozvane djelom pokazati svoju solidarnost s vlastitim vremenom.

Tomu je tako stoga što kršćanstvo nije religija knjige, u njegovu središtu nije knjiga nego inkarnacija, povijesno učovječenje Božjeg Sina u Isusu Kristu: incarnatus est, homo factus est, natus de Maria Virgine. »Na Božić ne svetkujemo rođenje ideje ni rođenje dogme, nego Novorođenčeta kojemu je ime Emanuel, S-nama-Bog« (J. Turčinović). I kad on bude hodao svojom zemljom, susretao se sa svojim sunarodnjacima, dijelio s njima njihov život, povezivao ih s Bogom, svojim i njihovim Ocem, te kad na križu bude umirao i kao Uskrsli se opet susretao sa svojim učenicima i davao im Snagu za posve novi život, onda to neće biti »kretanje ideje« ni »proizvodnja 15

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 15

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

dogme« ni »pisanje knjige«, nego posve konkretno povijesno događanje u kojem se vidi kako je Bog zaživio ljudskim životom da bi čovjek u povijesti mogao živjeti božanskim životom po Isusovoj, evanđeoskoj mjeri. U tomu je bît kršćanstva. Stoga kršćansku Bibliju smijemo razumjeti kao povijest i osobu (Isus Krist) postalu knjigom kojoj je svrha da kroz mnoštvo osoba bude dobrim kvascem u tijestu povijesti.

Odatle je razvidno da se ne smije dijeliti vjera i povijest, povijest svijeta i povijest spasenja, Evanđelje i kultura, Crkva i društvo, Božje pravo i pravo čovjeka…; treba ih razlikovati – da bi se jasnije uočila njihova neraskidiva povezanost. I ovdje vrijedi ono što kalcedonska dogma kaže o Sinu Božjemu koji je ujedno i Sin Čovječji, istobitan s Ocem i istobitan s nama, »nerazdvojivo i nepomiješano«.

Evanđelje dakle nije izlazak iz svijeta, nego poruka o njegovu spasenju koje se već u njemu samome dogodilo pa valja za nju otvoriti oči i uši, um i srce te mu prikladnim postupanjem i življenjem – to znači i razmišljanjem i govorenjem – odgovoriti. Za to je tu, usred svijeta i usred povijesti, Crkva, i u njoj teologija. Crkva je pak u stanju poslanja, misije. I premalo je reći da ona ima neku misiju, nego njezino životno stanje, forma njezinog života, jest misija, poslanje ili »pastoralnost« – ako bismo tom riječju smjeli izraziti duh Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskog koncila. Kad se čitaju spisi naše trojice teologa, osjeća se taj duh takoreći na svakoj stranici.

Na razini sveučilišta teologija nije značila ništa jer je stalno bila u izgonu, a čuvari komunističkog pravovjerja budno su pazili da ne bi došlo do kontaminacije njihovih kadrova. (Čini se da ni danas nije puno bolje makar je bogoslovni fakultet u okviru sveučilišta). Dijaloška nastojanja bila su kratkog daha… To dakako ne znači da nije bilo osobnih, pa i intenzivnih kontakata, ali o tome potpisnik ovih redaka nema informacija. Na institucionalnoj razini, u osamdesetim godinama kontakti, npr. sa sociolozima i umjetnicima, išli su uglavnom preko »Kršćanske sadašnjosti« (najprije kao izdavačke kuće, a koncem sedamdesetih godina i kroz osamdesete kao Teološkog društva). No kulturna prisutnost vjerske misli pokazivala se u prvom redu kroz pisanje i izdavalaštvo: Bajsić je bio odgovorni urednik izdanja »Kršćanske sadašnjosti« i prema potrebi popravljač strojeva u tiskari ispod crkve Svetog Blaža, dok je Šagi‑Bunić uglavnom radio izgovorenom i napisanom riječju 16

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 16

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

na razvijanju misli Drugoga vatikanskog koncila u našoj Crkvi. Turčinović pak je svojim pronicljivim uvidom u stanje društva i kulture te svojim organizacijskim sposobnostima nalazio prostore i načine djelovanja po kojima je kršćanska misao bivala plodnom za dobro svih u društvu; nažalost nije uvijek bila kao takva također prepoznavana i ­prihvaćana…

Njihovu profesorsku djelatnost možda bismo smjeli karakterizirati kako slijedi: Šagi‑Bunić bio je nastrojen više poučavateljski, skoro pa školnički; umio je pokazati plodnost teološke misli za razmišljanje i za život kao i njezin razvitak kroz povijest vjere i teologije. Ta prema povijesti okrenuta dimenzija njegova teološkog pogleda bila je plodna za kreativno suočavanje s izazovima vlastite sadašnjosti, o čemu njegovi tekstovi bjelodano svjedoče. On je neumorno išao za tim da pokaže povijesno lice teologije – i za nju vrijedi: theologia filia (sui) temporis: ona je rasla i mijenjala se kroz vrijeme. To pak posebice jasno pokazuju njegovi tekstovi o Drugom vatikanskom koncilu i obnovi Crkve u koncilskome duhu. Razumjeti sve to bitna je p ­ retpostavka da se adekvatno teološki odgovori izazovima vlastitog vremena.

Uvjetno rečeno, više po stilu negoli po sadržaju, bio je platonički nastrojen, što i nije čudno ako se ima u vidu da je po struci bio patrolog. Taj platonički naboj osjeća se u uvjerenju s kojim je umio obrazlagati snagu ideje u teologiji, ideje koja daje svjetla za vjeri adekvatno mišljenje i postupanje.

Bajsić je, pak, bio kako u svojem poučavanju tako i u svojem pisanju, posebice u svojim kratkim tekstovima, više sokratsko-majeutički nastrojen: dovesti slušatelja i čitatelja – a pogotovo studenta – na to da sam počne misliti svojom glavom, razmišljati i roditi svoju misao te ju razumljivo, argumentirano i odgovorno izreći, također, u prostoru javnosti. Pritom je gotovo redovito, poglavito sa studentima, ali i inače, dolazilo do nesporazuma: dok je on išao za tim da mu sugovornik – primjerice, student na ispitu – pokaže kako umije razmišljati, druga je strana dolazila s gotovim tezama i naučenim mislima koje samo treba spretno reproducirati. To, pak, nema veze s filozofijom, pa ni s onom na teološkim učilištima: studij filozofije je obrazovanje za samostalno mišljenje i poimanje same stvari mišljenja, pa bila to i čovjekova vjera i Božja objava, tako da se umije razumljivo izraziti, komunicirati. Filozofiju na teološkom fakultetu Bajsić je naime shvaćao tradicionalno kao propedeutiku: uvodni studij u teologiju kojemu je svrha 17

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 17

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

studenta osposobiti za intelektualno suočavanje sa sadržajem vjere pod vidom njegove racionalne prezentacije u javnosti Crkve i društva.

Turčinovićeva pak je teološka misao bila nadasve duhovno i praktički usmjerena; izrasla iz njegove osobne kontemplacije, ona je osvajala slušatelje, što napose vrijedi za njegove homiletske tekstove, ali je prisutno i u malobrojnim člancima koje je uspio objaviti. »Bio je živo uvjeren u poslanje teologije i teologa za dobro suvremene Crkve u suvremenom društvu«, a »odgovornosti za to nikada nije mogao niti je htio izbjeći. On je bio duboko uvjeren da teološka djelatnost po svojoj naravi zahtijeva da bude priopćena što širem optjecaju u Crkvi i u društvu dotičnog povijesnog trenutka« (B. Duda). U svojim pak teološko-povijesnim tekstovima (Pejkić, Vramec, De Dominis) on bjelodano pokazuje specifične ograničenosti našeg kulturnog podneblja: manjak »prostora za sintezu različitoga«, što nas je redovito bacalo u razna strančarenja… Govorio je kao čovjek kojemu je vrijeme dragocjeno jer je ‘oročeno’ i jer ‘istječe’ pa je stoga nužno da se u svemu ide izravno i odmah na ono bitno – bez okolišanja i zaobilaznih puteva; to je bio svojevrsni cantus firmus njegovih govora, propovijedi, tekstova, ali i predavanja na fakultetu. Pritom nije mislio na sebe: »Sve svoje vrijeme utrošio je za izdavanje tuđih tekstova, a za svoje nije imao vremena« (A. Starić).

c) Prema kraju jednog razdoblja Kad se počelo pokazivati kako je svaka sila za vremena pa tako i ona komunistička, naša trojica profesora već su dobrano osjećala ne toliko teret godina koliko istrošenost snaga u dijelom vrlo neudobnoj poziciji između čekića i nakovnja. Turčinović je istrošio svoje snage i umro je zapravo mlad, u 57. godini života, početkom listopada 1990. Golem i nenadoknadiv gubitak za Crkvu i teologiju u nas. Bajsić, taj »čovjek za lijek« (kako ga je nazvao Šagi‑Bunić), naglo je obolio i umro u ratnoj 1994. godini, a Šagi‑Bunić je trajno osjećao posljedice moždanog udara sve do svoje smrti 1999. godine. Kroz to vrijeme bitno reduciranih sposobnosti i sila on je – mnogima nerazumljivo i čudno – neumorno isticao jednu posebnu javnu crtu vjere pa time i teologije: Isusovu smjerodavnu riječ u kojoj se neponovljivo zrcali kako je vjera bitno više od morala kojeg u sebi nužno uključuje. Ili, drukčije rečeno, kako 18

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 18

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

pravednost samu sebe nadilazi u ljubavi: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25,40). Tako je to kad se Bog u Isusu Kristu trajno i nepovratno poistovjećuje sa svakim čovjekom. Tu se vidi, možda najprije dosta mutno, a potom sve jasnije, da u vjeri i u teologiji postoji nešto neizrecivo duboko i lijepo, neizrecivo samo po sebi, ali neizrecivo, također, zbog ograničenih mogućnosti ljudskog jezika, a što se može osjetiti, također, kao posljedica moždanog udara. Na to nešto neizrecivo duboko i lijepo i praktično valja upozoriti, to pokazati – pa i na Šagi‑Bunićev način: naime tako da se na vestu utkaju slova i brojevi: »Mt 25,40«. Sapienti sat!

Sržno je za svu trojicu teologa – poštujući osobne specifičnosti – bilo ovo: teologija stoji i pada s time da u svojem vremenu i u konkretnom društvenom prostoru čovjeku čini razumljivim tko je Bog i što Bog znači, Bog Isusa Krista u kojega kršćani vjeruju. Čovjekovo razumijevanje samog sebe i njegova svijeta mijenja se oduvijek, danas ubrzanije negoli u prijašnja vremena. Stoga je teologija neprekidno suočena sa svojom starom novom zadaćom: reći uvijek istu riječ Radosne vijesti o Bogu na nov način. A u njezinim će izvodima i zaključcima na vidljivom mjestu stajati praktične i etičke konsekvencije – tako da oni koji u Boga vjeruju uzmognu biti pozitivan izazov i primjer drugima. Teologija ne može biti u ulozi neutralnog promatrača. Teret stvarnosti koju ona uzima na sebe zahtijeva od nje da u svojem navjestiteljskom sloju ne postupa sine ira et studio, nego naprotiv: u njoj se mora osjetiti ono što se osjeća u Božjoj autokomunikaciji povijesnom čovjeku, naime Božji angažman cum ira et studio. Turčinovićevi rijetki tekstovi pokazuju upravo to.

Ovdje valja spomenuti još nešto što je važno za teologiju jer se ona rađa iz vjere kršćanske zajednice u kojoj teolog živi. Svoj trojici nije bilo strano ni ‘lomljenje kruha’: redovito su slavili euharistiju. Valja se sjetiti pogotovo njihovih nedjeljnih euharistija u kapelici Svetog Roka (Bajsić) i u crkvi Svetog Mihaela (Šagi‑Bunić) te u kapelici Ranjenog Isusa na početku zagrebačke Ilice (Turčinović). I dakako, propovijedali su, tumačili evanđelje za život okupljene zajednice. O tome bi mogli drugi – sudionici – više i bolje kazivati; na ovome se mjestu to spominje radi toga da se ne bi zaboravilo kako iskustvo slavljenja euharistije i sudjelovanja u njoj (bez obzira u kojem dijelu crkve netko stajao, sjedio ili klečao!) bitno spada u teologiju ako ona doista jest i treba biti lice vjere okrenuto javnosti Crkve i društva.

19

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 19

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

3. I danas?

Imajući u vidu posljednje godine života naše trojice profesora, proživljene u ozračju Domovinskog rata, hrvatske državne samostalnosti, ali i slobodne javnosti (bez obzira na svu njezinu medijsku mutnost) nameću se piscu ovih redaka dva osjećaja. Najprije, kako bi bilo dobro imati tu trojicu uza se i s njima razmijeniti koju riječ, ne pitati ih za savjet (oni, a pogotovo Bajsić, nisu to voljeli, naime da ih se pita za savjet!), nego s njima diskutirati problem, tragati za rješenjima i – riskirati odluku. I drugi ovom protivan osjećaj: Oni su svoje dali za svoje vrijeme, javno, odgovorno i sa smislom za rizik, a na onima koji su nakon njih došli na njihova mjesta sada leži odgovornost da istim stilom, javno, odgovorno i sa smislom za rizik odluke i postupka oblikuju teologiju kao javno lice vjere danas. Polje napetosti između ovih dvaju osjećaja moglo bi biti inspirativno i plodonosno – valja se u njemu ‘nastaniti’, iz njega misliti i djelovati. Njihov je opus za to inspirativan i smjerodavan.

Mjesta djelovanja neusporedivo su šira negoli u njihovo vrijeme. Etički izazovi za teologiju na polju bioetike (početak i kraj života) i znanostî općenito te gospodarstva, financija i politike golemi su, a koraci koji se s raznih strana poduzimaju mogu biti sudbonosni za čovječanstvo. Sva šarolikost naše ‘radikalizirane modernosti’ ili, prema nekima, ‘postmodernosti’, suočava nas s do sada nepoznatim izazovima. Pad vjerodostojnosti institucija općenito, a religijskih napose, kao i rastući individualizam zahtijevaju od teologa ne samo solidnu informiranost nego još više i snagu refleksije koja uzmaže sagledavati poruku vjere u spomenutim kontekstima ljudskog života i djelovanja te ju adekvatno prezentirati u javnosti i ući u javnu raspravu gdje se to traži. Medijska halabuka i ‘postmoderno’ celebriranje proizvoljnosti i neobvezatnosti ne pogoduju teološkoj misli, a ona muku muči da zauzme adekvatan intelektualni stav i nađe razumljiv jezik u tom novom kulturnom ozračju. Upravo zato valja odoljeti napasti povlačenja u bjelokosnu kulu nedodirljivosti i izložiti se pogledu javnosti kompetentnom riječju i angažmanom.

Ako išta, onda bi se od naše trojice profesora moglo naučiti barem ovo: bez straha i promišljeno, dijaloški i kritički, sa smislom za rizik i odgovorno prihvatiti izazov i ići koracima koji su mogući u novom prostoru javnosti 20

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 20

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

u Crkvi i u društvu. Vjera naime izgoni strah i otvara obzorja. Pitanje je koliko smo u njoj ukorijenjeni kao pojedinci i kao zajednica.

A ono posljednje, odakle se taj stav dade izvesti, bilo bi ovo: ako je teologija javno lice vjere u dimenziji intelektualnosti i kulture dotičnog vremena i društva, onda vjera koja se kroz teologiju javno manifestira mora biti, također, osobna vjera samog teologa. Teologiju kao racionalan i koherentan diskurs mogu razumjeti i oni koji ne vjeruju, ako ih ona uopće zanima. Ali ukoliko ona treba biti to što ona jest: javni diskurs koji manifestira vjeru u intelektualnoj i široj kulturnoj javnosti, onda ta manifestacija i njezino razvijanje može biti djelo samo onoga koji i sâm vjeruje u krilu zajednice vjernika.

Odatle slijedi: teologija kao javno lice vjere ujedno je, također, i javno lice vjere samog teologa. Stoga još prije javne funkcije teologije dolazi osobno vjersko svjedočenje samog teologa kao nešto samo po sebi i uključno dano u njegovu bavljenju teologijom. Kod Turčinovića, Bajsića i Šagi‑Bunića, i ne samo kod njih, to je bilo posve očevidno, s njihovim osobnim stilom, specifičnostima i naglascima jer su oni bili sve prije negoli samo šablonizirani teolozi skrojeni po tuđoj mjeri. Ta osobna dimenzija vjere u studiranju teologije i u bavljenju njome ne smije se izgubiti iz vida ni na institucionalnoj razini, pogotovo danas kada svatko može studirati teologiju i postići teološku diplomu bez obzira na osobni (ne)vjerski stav.

Personalna dimenzija teološkog svjedočenja vjere postaje tim važnija što mediji komuniciranja u dosad neviđenoj mjeri personaliziraju sve odnose i sve javne manifestacije, uključujući i one političke, a da o religioznima i ne govorimo. Stoga, kad teolog nastupa u javnosti, počam od katedre pa sve do televizije, važno je imati znanje, biti informiran i vičan razumljivu i jasnu govoru, ali je još važnije da on, teolog, bude i nastupi kao vjerodostojna osoba čija je vjera koherentna s njegovim životom i načinom djelovanja.

Možda je najprikladnije završiti ovaj uvodni tekst riječima Vjekoslava Bajsića koje upozoruju na to da se – koliko je do nas – budućnost gradi sada, u našem kontekstu: budućnost vjere i budućnost teologije: »Ne možemo opozvati svoju vjernost prošlosti. Crkva je jedna i u povijesti. No ipak moramo u prvom redu biti solidarni s današnjim čovjekom. Za prošlost ne odgovaramo mi. Za budućnost ćemo odgovarati«.

21

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 21

25.5.2018. 14:42:51

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 22

25.5.2018. 14:42:51

Teologija – javno lice vjere

I. dio IX. DIES THEOLOGICUS Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić: Filozofski i teološki tragovi i putokazi

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 23

25.5.2018. 14:42:51

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 24

25.5.2018. 14:42:51

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 25

25.5.2018. 14:42:51

IX. DIES THE OLOGICUS

Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić: Filozofski i teološki tragovi i putokazi Zagreb, 7. – 8. svibnja 2014.

7. svibnja 2014.

16.00

• Molitva na grobu • Groblje Mirogoj

18.00

• E uharistijsko slavlje • Zagrebačka prvostolnica • predvodi: mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

8. svibnja 2014.

8.30

• Z nanstveni simpozij • Nadbiskupijski pastoralni institut, Kaptol 29a, Zagreb

• PROGRAM •

8.30

9.00 – 9.45

• Pozdravi i otvaranje • p rof. dr. sc. Josip Oslić Ususret Vjekoslavu Bajsiću

9.45 – 10.30 • p rof. dr. sc. Stipe Tadić Vjekoslav Bajsić u dijalogu 10.30 – 11.00 • Odmor 11.00 – 12.30 • P anel diskusija Moderator: prof. dr. sc. Danijel Labaš Sudjeluju:

akademik Ivan Golub

prof. dr. sc. Mirko Mataušić

mr. sc. Josip Krpeljević

mr. sc. Stjepan Brebrić 26

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 26

25.5.2018. 14:42:51

12.30 – 15.00 • Stanka za ručak 15.00 – 15.45 • d r. sc. Andrea Filić Teološki hod Tomislava J. Šagi-Bunića 15.45 – 16.30 • d r. sc. Anto Barišić Tomislav J. Šagi-Bunić u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu 16.30 – 17.00 • Odmor 17.00 – 18.30 • P anel diskusija Moderator: prof. dr. sc. Danijel Labaš Sudjeluju:

akademik Josip Bratulić

prof. em. fra Bonaventura Duda

fra Bono Zvonimir Šagi

Božidar Bagola Brezinščak

18.30

• Zatvaranje

27

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 27

25.5.2018. 14:42:51

PROF. DR. SC. VJEKOSLAV BAJSIĆ

(Čakovec, 11. veljače 1924. – Zagreb, 20. svibnja 1994.)

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 28

25.5.2018. 14:42:51

PROF. DR. SC. TOMISLAV JANKO ŠAGI-BUNIĆ

(Brodarovec, 2. veljače 1923. – Zagreb, 21. srpnja 1999.)

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 29

25.5.2018. 14:42:52

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 30

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

Ususret Vjekoslavu Bajsiću Josip Oslić Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak Članak o Vjekoslavu Bajsiću podijeljen je na tri tematske cjeline. U prvoj tematskoj cjelini prikazan je životopis Vjekoslava Bajsića, uglednoga dugogodišnjeg profesora filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (dalje: KBF). U drugoj tematskoj cjelini razmatra se Bajsićevo profesorsko djelovanje na KBF-u i naposljetku u trećoj tematskoj cjelini razmatraju se tri temeljne postavke Bajsićeve filozofije. Prva temeljna postavka na kojoj počiva njegova cjelokupna misao jest dijalog, odnosno dijaloško mišljenje. Druga temeljna postavka njegova filozofiranja sastoji se u ideji integritas, koju crpi iz srednjovjekovne filozofsko-teološke baštine. I naposljetku, treća temeljna postavka njegove filozofije usmjerena je na granična pitanja filozofije i znanosti, odnosno na granična pitanja religije i znanosti. Iz svega rečenoga vidljivo je da se Bajsićeva filozofija prije svega zanima za »bazen općeljudskoga«. Taj »bazen općeljudskoga« zapravo je bazen općih ljudskih vrijednosti i općih ljudskih postignuća i mogućnosti. Može se zaključno reći da Bajsićeva filozofija koja se orijentira i usmjeruje na »bazen općeljudskoga« zapravo prelazi u jednu filozofiju kulture.

Ključne riječi: dijalog, »bazen općeljudskoga«, ideja integritas, prirodne znanosti.

1. Životopis Vjekoslav Bajsić rodio se u Čakovcu 11. veljače 1924. godine od oca Stjepana i majke Katarine r. Pečevski. Četverogodišnju osnovnu školu završio je u Čakovcu. Potom odlazi u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagreb na Šalatu, gdje je i maturirao 1942. godine. Već kao gimnazijalac bio je zapažen od poglavara i odgojitelja sjemeništa zbog svojih duhovitih i misaonih napisa.

31

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 31

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

Nakon položene mature odlazi u Rim na Papinsko sveučilište Gregoriana i upisuje filozofsko-teološki studij. Na istom Sveučilištu postiže akademski stupanj magistra filozofije 1945. godine. Za svećenika je zaređen 1948. godine u Rimu. Zbog bolesti (sušice) morao je prekinuti studij od 1948. do 1951. godine i odlazi na liječenje u Južni Tirol. Akademski stupanj magistra teologije postigao je 1952. godine. U Rimu na Gregoriani dana 2. srpnja 1958. godine polaže doktorski ispit iz filozofije i brani tezu pod naslovom Pojam »kršćanske« filozofije kod Edith Stein (Begriff einer »christlichen« Philosophie bei Edith Stein). Za honorarnog nastavnika na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu primljen je u ljetnom semestru 1961./1962. godine. U to vrijeme bavio se osobito prirodoznanstvenim pitanjima. Godine 1963. povjerena mu je bila služba fakultetskog bibliotekara. Habilitacijski kolokvij položio je dana 21. travnja 1966. godine. Naslov njegove habilitacijske radnje bio je: Filozofski problemi hominizacije. Iste je godine bio imenovan za pročelnika Katedre za filozofiju na KBF-u. Za docenta je imenovan dana 12. srpnja 1966. godine a za izvanrednog profesora 27. lipnja 1969. godine. Naposljetku, za redovitog profesora imenovan je dana 6. svibnja 1971. godine. Također je obnašao i službu dekana na KBF-u u ak. god.

1971./1972. i 1972./1973. Bio je član Teološkog društva Kršćanska sadašnjost u Zagrebu i član Europskog društva za katoličku teologiju u Tübingenu. Za člana Matične komisije za područje filozofije, teologije, sociologije i politologije imenovan je dana 31. svibnja 1993. godine. U zasluženu mirovinu otišao je 30. rujna 1993. godine. Zadnje riječi koje je Vjekoslav Bajsić zapisao u oporuci glasile su: »Zahvaljujem svima što su imali strpljenja sa mnom.

Teško je biti po naravi šloser, a baviti se duhovnim poslovima.« Umro je u Zagrebu 20. svibnja 1994. godine.

2. B ajsićevo profesorsko djelovanje na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Bajsić počinje predavati od ak. god. 1961./1962. Osim na KBF-u Bajsić je od 1966. do 1993. godine predavao na Katehetskom institutu i na Institutu za teološku kulturu laika. Ovisno o studijskim programima, Bajsić je predavao sljedeće kolegije: 32

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 32

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

Kozmologija, Ontologija, Kritika, Logika, Eksperimentalna psihologija, Psihologija religije, Povijest filozofije, Uvod u filozofiju i Metodologija. Budući da sam bio njegov student, dobio sam dojam da je posebno volio predavati Eksperimentalnu psihologiju, koju smo imali u ljetnom semestru pet sati tjedno. Međutim, tu treba odmah spomenuti i kolegij koji je Bajsić također obožavao – Granična pitanja između religije i znanosti.

Imajući u vidu Bajsićev znanstveno-nastavni rad, s pravom se možemo pitati kada je stigao održati tolika predavanja i napisati tolike studije i znanstvene radove kojima je obogatio naše znanstvene i stručne revije. Bajsić je sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima na kojima je uvijek bio zapažen predavač.

Kao profesora na KBF-u studenti ga su, kao i kolege profesori, veoma cijenili. U očima studenata on je jednostavno bio besprijekoran. Da su se u ono vrijeme provodile anonimne ankete studenata o profesorima, on bi zasigurno dobio vrlo visoku ocjenu.

Nijedanput se nije čulo da bi se tko požalio na njegove postupke, premda je na ispitima bio zahtjevan, dapače i strog. Za vrijeme ispita Bajsić je znao koristiti pješčani sat iz kojeg je pijesak lagano padao punih petnaest minuta, koliko je trajao ispit. Na ispitu je od svojih studenata tražio da misle i da daju logičke odgovore. Nije ga toliko zanimalo ponavljanje gradiva koliko ga je zanimalo znaju li studenti misliti i logički zaključivati.

Bajsić je, također, sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima. On je bio vrlo cijenjen predavač i na Svećeničkom tjednu, danas nazvanom Teološko-pastoralni tjedan. Bajsić je uvijek znao iznenaditi svoje slušatelje, odnosno čitatelje, nekim novim pogledima do kojih se možda ne bi moglo tako lako doći.

Profesor Bajsić je objavio ukupno dvanaest knjiga i priručnika od koji spominjemo samo neke zanimljive naslove: Na rubovima Crkve i civilizacije (1972.), Strah za granicu. Pitanja sadašnjeg trenutka (1980.), Ekologija slobode (1994.) i Obrnuto vrijeme (1994.). Nadalje, prema popisu koji se nalazi u njegovu Osobniku, objavio je ukupno 59 znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima s međunarodnom recenzijom. Pritom treba reći da je kao kolumnist u obiteljskoj reviji Kana objavio brojne kraće napise koji su svi protkani neobično krepkim i originalnim refleksijama. Njegovi prilozi u Kani bili su karakteristični po originalnom načinu promišljanja, ponaj33

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 33

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

prije aktualnih životnih problema kao i aktualnih problema naše društvene stvarnosti. Osim toga, objavio je i brojne stručne članke i recenzije. Također se istaknuo kao prevoditelj. Ovdje je vrijedno spomenuti njegove prijevode, npr. Velike povijesti Crkve u pet svezaka, koju je uredio Hubert Jedin, a objavila Kršćanska sadašnjost.1 Kao filozof živio je za istinu. S pravom se može kazati da je Bajsić doista bio mislitelj koji je znao otkriti i promišljati ono bitno i to bitno izreći razumljivim i prihvatljivim jezikom našega vremena. Međutim, zanimljivo je spomenuti da je Bajsić pokazivao veliko zanimanje i za elektroničke uređaje, koje je znao sam popraviti i instalirati. I upravo ga je ta praktičnost vodila i približila svijetu prirodnih i tehničkih znanosti za koje je znao pokazati ne samo velik interes nego i pravo umijeće, što je vidljivo iz njegovih brojnih filozofskih rasprava. Bajsić je znao promišljati ne samo klasičnu filozofsku problematiku nego i specifičnu problematiku Crkve u okvirima suvremenog društva. Njegova promišljanja koja su se odnosila na problemska pitanja Crkve i društva bila su na osobit način povezana s izdavačkom kućom Kršćanska sadašnjost, čiji je bio jedan od utemeljitelja. Vjekoslav Bajsić je, zajedno s drugim kolegama profesorima KBF-a u Zagrebu: Josipom Turčinovićem, Tomislavom Šagi‑Bunićem i Bonaventurom Dudom, na originalni način promišljao ne samo položaj i mjesto Crkve u suvremenom društvu nego i svekoliku problematiku koju je pokrenuo Drugi vatikanski koncil. Može se s pravom reći da su V. Bajsić, J. Turčinović, T. Šagi‑Bunić i B. Duda na osobit način dali pečat jednom vremenu i jednom razdoblju hrvatske filozofske i teološke misli.

1

Bibliografiju radova prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića priredio je prof. dr. sc. Stjepan Kušar. Usp. Stjepan KUŠAR, Bibliografija radova prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića, u: Bogoslovska smotra, 65 (1995.) 1, 178–189. Također usp. Stjepan KUŠAR, Bibliografija radova prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića (1924. – 1994.), u: Vjekoslav BAJSIĆ, Granična pitanja religije i znanosti. Studije i članci, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 1998., 361–370. Naposljetku, kompletnu bibliografiju radova prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića priredila je mr. sc. Željka Bišćan. Usp. Željka BIŠĆAN, Bibliografija radova prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića u: Vjekoslav BAJSIĆ, Dijalog, reagiranja, polemike, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 2003., 257–278 (dalje: DRP). Također usp. Željka BIŠĆAN, Bibliografija radova o prof. dr. sc.

Vjekoslavu Bajsiću, u: DRP, 279–282.

34

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 34

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

U tome kontekstu od neprocjenjivog su značenja Bajsićeva filozofskoteološka promišljanja suvremene društvene i crkvene stvarnosti u kojoj se našla Crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila. U izdanju Kršćanske sadašnjosti također su objavljena i četiri sveska Bajsićevih Sabranih djela, koje je za tisak priredio prof. dr. sc. Stjepan Kušar. Na temelju Bajsićevih Sabranih djela omogućen je cjelovitiji pristup proučavanju i vrednovanju Bajsićeve misli i njegova misaonog svijeta.

Bajsićeva djela na izvoran način nedvojbeno svjedoče o njegovu znanstvenom doprinosu koji ostaje prepoznatljiv u cjelokupnom kontekstu hrvatske filozofske i teološke misli. Što god to značilo, Tomislav Janko Šagi‑Bunić je na sprovodu Vjekoslava Bajsića, dana 24. svibnja 1994. godine, njegovu misao nazvao »individualni transcendentalizam«.2 Naime, Šagi‑Bunić je dao naslutiti da Bajsić nije uspio stvoriti jedan zaokruženi misaoni sustav, ali je ipak u svim njegovim spisima bila prisutna i prepoznatljiva »mudrosna misaona cjelina« o čovjeku i čovječanstvu.

3. Tri bitne sastavnice Bajsićeva filozofiranja 3.1. Dijaloško mišljenje Dijalog (διάλογος) »razgovor« naprosto – ta glasovita riječ starih Grka dobila je danas potpuno suprotno i neprepoznatljivo značenje. Uzmemo

2

Glas Koncila od 29. svibnja 1994. godine donio je kratku obavijest o Bajsićevoj smrti: »U petak 20. svibnja u bolnici u Zagrebu nakon teške bolesti u 71. godini života i 46. godini svećeništva umro je dugogodišnji istaknuti profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, suutemeljitelj i ravnatelj Centra ‘Kršćanska sadašnjost’, filozof, publicist, prevoditelj i svećenik Zagrebačke nadbiskupije dr. Vjekoslav Bajsić.« Također je i Večernji list od 22. svibnja 1994. godine donio vijest o smrti prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića i njegovu kratku biografiju: »Umirovljeni profesor filozofije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ravnatelj izdavačke kuće ‘Kršćanska sadašnjost, ­svećenik Zagrebačke nadbiskupije prof. dr Vjekoslav Bajsić preminuo je 20. svibnja, nakon teške bolesti u Zagrebu.« Obje obavijesti sačuvane su u Arhivu KBF-a.

35

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 35

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

li primjerice samo sintagme kao što su: politički dijalog, dijalog Istoka i Zapada, dijalog članica G8 (sada G7!), s obzirom na pitanja gladi u svijetu, dijalog Putina i Obame oko aktualne situacije u Ukrajini itd., tada lako uviđamo svu potrošenost te riječi. Sve te sintagme sugeriraju jedino to da se današnji dijalog obvezno vodi s »figom u džepu«, tj. s unaprijed razrađenim strategijama nadigravanja drugoga u svrhu potpune provedbe vlastitih gospodarskih, političkih i vojnih, odnosno geopolitičkih interesa. Tako shvaćen dijalog postaje, jednostavnije rečeno, temeljnim načinom zatiranja drugoga i drukčijega.

Nasuprot tome, izvorno shvaćen dijalog podrazumijeva prije svega razgovor dvaju ravnopravnih sugovornika. Pritom ta ravnopravnost uopće ne mora značiti da su ta dva sugovornika na istoj umnoj razini, da raspolažu istom količinom uvjerljivih argumenata, da stoje u istoj svjetonazorskoj predaji, da dijele isto mišljenje naprosto. Upravo obratno: dijalog podrazumijeva razgovor »nejednakih«, ali ne »nejednakih« u smislu umno, argumentacijski, politički, vojno ili gospodarski slabijih, već nejednakih upravo po hermeneutičkoj situaciji iz koje govore, a koja ih upravo čini neponovljivima, izvornima i dostojnima svakog poštovanja. Upravo se tu krije izvorni smisao dijaloga: on nije puko uvažavanje drugoga, već prije svega spremnost »usvajanja« (Karl Jaspers), usvajanja onoga što mi se kroz razgovor s drugim pojavljuje kao neprestano propitivanje moje vlastite pozicije, mojega vlastitog uvjerenja, bez čega nema napretka u spoznavanju i međusobnom razumijevanju.

Temeljna pretpostavka dijaloga, kako bi netko mogao pomisliti, nije gubitak vlastitoga identiteta ili vlastite predaje. Naprotiv, pretpostavka dijaloga upravo jest ta da ni sugovornik ni ja ne možemo prekoračiti zadani kontingentni okvir naše svjetonazorske ukorijenjenosti. Tek usvajanje tih početnih pretpostavaka čini mogućom drugu pretpostavku dijaloga. Na­ ime, pretpostavku da će svaki od sugovornika govoriti iz vlastite predaje i iz granica vlastitoga iskustva svijeta, ali da će – potpuno svjestan drugoga – unaprijed odustati od pokušaja da toga drugoga svede u okvire svojih kontingentnih odredaba, tj. da ono TUĐE svede na ono SVOJE! Dijalog, dakle, nije nikakvo odustajanje od sebe i svojega svijeta, već prije svega hrabrost dopuštanja da nešto, samo prividno tuđe uđe u moj vlastiti svijet, da ga obogati i oplemeni onim svojim novim spoznajama i uvidima koji i 36

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 36

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

moj vlastiti svijet čine mnogo širim horizontom spoznavanja i razumijevanja nego što je to dotad bio. Dijaloško dopuštanje drugoga – to je temeljni način vlastitoga samorazumijevanja u najširem horizontu svijeta. Čini se da je na tako shvaćen dijalog uvijek iznova ciljao i Vjekoslav Bajsić svojim razumijevanjem dijaloga, ne samo između filozofije i teologije nego, u skladu sa zadaćama suvremenoga vremena, poglavito između religije i znanosti. O potrebi dijaloga danas, Bajsić kaže sljedeće: »Danas je dijalog neza­obilazna potreba jer je društvo zbog skrajnje intenzivnih komunikacija toliko pluralističko da se ne može zamišljati neki zaokruženi zatvoreni komunikacijski kodni sustav. I kršćanin mora biti dijalogator (kao i svi drugi).«3 Kroz dijalog ljudi bi trebali iznijeti na vidjelo svoje stavove i mišljenja i tražiti neke zajedničke dodirne točke.

Za Bajsića, dijalog počiva prije svega na Platonovu dialégesthai, tj. na dijalektici pitanja i odgovora. Tom se dijalektikom postiže ona razina »trans­ subjektivnosti« (O. Schwemmer) koja, s jedne strane, uzdiže sugovornike iznad njihovih usko omeđenih subjektivnih pozicija, a s druge strane, upravo zahvaljujući tome omogućava da ono što je dijaloški utvrđeno dobije intersubjektivno važenje sporazuma i dogovora koji bi i danas – na razini vladajućih svjetskih politika i konsenzusa – mogao imati sudbonosno značenje za čovječanstvo. Bajsićeva, kako je sâm naziva, »metodika dijaloga« podrazumijeva da nas drugi svojim pitanjima »ne ostavlja na miru«, čak i onda kada nije konkretno prisutan. Naime, osjećamo li se kao odgovorne osobe u svijetu upravo odgovornima za svijet u cjelini, tada čitav taj svijet u svojoj drugosti i nerazumljivosti predstavlja uvijek novi izazov, uvijek novo pitanje. Taj je svijet u svojoj cjelovitosti i raznolikosti naš najveći svijet i utoliko je on naš obvezujući sugovornik pred kojim naše davanje odgovora nikada ne smije uzmicati, inače se događaju »dijaloške katastrofe«, poput već opisanih. Upravo je zbog toga dijalog za Bajsića »bazen općeljudskoga«, i to upravo pod navedenim pretpostavkama: »I danas dijalog ne znači neki kompromis ili smicalicu da se potkopa nečija idejna zgrada, nego susret ljudi u ‘bazenu općeljudskoga’, što znači ne samo prihvaćanje partnerova svijeta kao još uvijek ljudski mogućega nego i ugrađivanje kršćanske misli u

3

Vjekoslav BAJSIĆ, Otvorenost kršćana za dijalog, u: DRP, 53–54.

37

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 37

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

aktualnost današnjeg svijeta kao autentične ljudske mogućnosti, a ne nekog anakronizma. Dijaloška majeutika djeluje uvijek na obje strane.«4 Kod Bajsića je vidljivo da je on predstavnik i zagovornik dijaloga5 i dijaloške prakse upravo u onome ljudskom pogledu gdje se kod sugovornika nastoji poštivati i uvažavati njegov vjeronazor, odnosno njegov svjetonazor kao i njegovo ljudsko dostojanstvo. Dakle, prema Bajsiću, dijalog ili razgovor pretpostavlja različitost. Za njega dijalog nije nikakvo korištenje »smicalica«, već iskren i pošten susret u »bazenu općeljudskoga«, na razini one Schwemmerove transsubjektivnosti, koja jamči neposrednost i istodobno intersubjektivno važenje bilo kojega subjekta dijaloga, u smislu Emmanuela Lévinasa. S druge strane, suočen sa situacijom sveopće sekularizacije, posebice ateizma i antiteizma tada vladajućega komunističkog režima, Bajsić nikako ne želi da religija i teologija budu isključene iz tih događanja kao anakrone, preživljene pojave. Ne mireći se s postojećim stanjem, Bajsić – upravo polazeći od tako shvaćenog dijaloga – želi do njezina prava važenja ponovno dovesti izvornu kršćansku misao i ugraditi je u aktualnost današnjega svijeta, budući da je i ta misao jedan od temeljnih načina iskušavanja čovjekova bitka u svijetu, jedna autentična mogućnost koja je – bez obzira na to što je mnogo starija od tada vladajućih materijalističkih, pozitivističkih, marksističkih, ateističkih i dr. – barem po tom dijaloškom imperativu zaslužila biti dostojnom sugovornicom svojega vremena, ali koja je jedna4

5

Vjekoslav BAJSIĆ, Filozofija kao mjesto okupljanja, u: Vjekoslav BAJSIĆ, Filozofija i teologija u vremenu. Članci i rasprave, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 1999., 22 (dalje: FTV).

Sam Bajsić pojašnjava izraz dijalog sljedećim riječima: »Dijalog dolazi od grčkoga dia = raz, nasuprot , preko i legein = govoriti , hrvatski raz-govor, znači komunikaciju između onih raz-ličitih , tj. u nečemu suprotnih. Kad se ljudi slažu, mogu govoriti o onome u čemu se slažu, ali ne i raz-govarati. Razgovor pretpostavlja različitost.« Vjekoslav BAJSIĆ, Kršćanski dijalog zahtijeva razboritu inicijativu, u: DRP, 56. Nakon Drugoga vatikanskog koncila započinje se zagovarati i »nova metodologija«. Ta »nova metodologija« zapravo je »metodologija dijaloga – razgovora. Dijalog ne znači napuštanje vlastitih stavova i uvjerenja, nego spoznaju da su čovjek i njegovo društvo, sada u svakom momentu svojega življenja, takvi da u svojemu konkretnom ostvarivanju – koje se mora svakodnevno odvijati i ne može čekati da se odasvud protumači i tek tako odredi – nadilaze svaku prethodnu totalnu shemu (ili shvaćanje) čovjekova života«, Vjekoslav BAJSIĆ, Indiciji trećeg tisućljeća, u: FTV, 173.

38

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 38

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

ko tako obvezana na davanje odgovora svojemu vremenu. To ugrađivanje kršćanske misli u svoje vrijeme ne znači za Bajsića samo aggiornamento u tom smislu da se kršćanska misao ponovno postavi kao temelj suvremenog promišljanja Europe o samoj sebi i svojim europskim korijenima. Naprotiv, »ugrađivanje kršćanske misli u aktualnost današnjega svijeta« trebalo bi za Bajsića značiti jedino i isključivo mogućnost da se i sâmo kršćanstvo kao »autentična ljudska mogućnost« ponovno uključi u nastojanje oko ponovne uspostave onog najšireg »bazena općeljudskoga« u kojemu vrijedi jedino »dijaloška majeutika«, dakle, praksa rađanja istine iz duha međusobnog uvažavanja i razumijevanja, bez lažnih kompromisa i smicalica.

Tek tako shvaćena »dijaloška majeutika« mogla bi prema Bajsiću postati i »temeljni princip naše umnosti«, umnosti koja ne počiva na »smicalicama«, nego se prije svega konstituira na temelju iskustava koja izviru iz »bazena općeljudskoga«, »bazena« koji sugovornike ne okuplja u svrhu njihova uvjeravanja u ono jedino ispravno i moguće, što političari uvijek iznova tvrde, već prije svega u svrhu stjecanja uvjerenja u mogućnost sveopćeg susreta svih »autentičnih mogućnosti« i svih čovjeka dostojnih načina bitka. U tom kontekstu, konačno, valja istaknuti i sljedeće: »okupljanje« onih doista dijaloški mislećih nije prema Bajsiću nikakvo pojedinačno »autentično iskustvo«, već prije svega filozofija koja svakom tome autentičnom iskustvu oduzima lažno prividni oblik istinitosti, tj. lišava ga svake želje za kompromisom i sinkretizmom: »Možda je u svemu najteže što bi se tek morao pripraviti teren za takvu ‘dijalošku filozofiju’, koja – još jednom budi rečeno – nije ni kompromis ni sinkretizam, nego traženje ‘prirodnog’ sustava mišljenja u najboljem smislu riječi baš na temelju sokratske pretpostavke da je ljudski intelekt sposoban da spozna istinu i da se ona na naravnom planu samo tu može naći.«6 Naposljetku treba, također, spomenuti da je Bajsić na osobit način bio zainteresiran i za dijalog s marksistima, što primjerice pokazuje naziv prve specijalizacije na poslijediplomskom studiju KBF-a u ak. god. 1993./1994.

Specijalizacija je bila najavljena pod nazivom: »Oblici i korijeni suvreme-

6

Vjekoslav BAJSIĆ, Filozofija kao mjesto okupljanja, 23.

39

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 39

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

nog ateizma s osobitim osvrtom na različite oblike marksizma«.7 Očito je Bajsiću kao pročelniku Katedre za filozofiju KBF-a bilo stalo da se dijalog s marksistima produbi i na najvišoj znanstvenoj razini u sklopu jednoga akademskog studija.

Dijalog s marksistima počeo se odvijati nakon Drugoga vatikanskog koncila, kada se Crkva na osobit način otvorila prema svijetu. Tako je i Bajsić u nekim svojim znanstvenim radovima8 i na brojnim okruglim stolovima i tribinama postao veliki promicatelj dijaloga između kršćana i marksista. U jednom tekstu o toj problematici napisao je sljedeće: »Dijalog koji se od 1967. […] odvijao između marksističkih profesora i teologa [… ] relativno je brzo stavio na svjetlo dana spoznaju da s humanističkog stajališta zapravo nije bilo poteškoća u razumijevanju ih je bilo vrlo malo. Nakon Drugog vatikanskog koncila pružila se kršćanima mogućnost shvatiti ateizam kao jednu ljudsku mogućnost i ateističkom sugrađaninu priznati njegovo puno ljudsko dostojanstvo. Nešto slično razradili su neki marksisti i s obzirom na religiju. Bilo je čak nekih marksističkih nacrta i tumačenja u kojima je religija i u socijalističkoj budućnosti zadobila humanističku i društveno legitimnu i opravdanu ulogu.«9

7 8

9

Usp. SVEUČILIŠTE U ZAGREBU. KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U ZAGREBU, Raspored akademske godine 1993. – 1994., Zagreb, 1993.

Navodimo neke od relevantnih Bajsićevih radova koji upućuju na dijalog s marksistima: Vjekoslav BAJSIĆ, Stavovi kršćana prema dijalogu s marksistima, u: Zlatko FRID (ur.), Vjerske zajednice u Jugoslaviji, Zagreb, 1970., 141–148; Smisao i problemi dijaloga danas, u: Svesci, (1970.), 17/18, 62–65 (=The significance and problems of dialogue today, u: Journal of Ecumenical Studies, Temple University [USA], 9 [1972.], 29–39; isto u: Vjekoslav BAJSIĆ, Na rubovima Crkve i civilizacije, Zagreb, 1972., 265–272); Masovna vjera i masovni ateizam, u: Kana, (1979.), 11, 4–9; Otvorenost kršćana za dijalog, u: Josip BALOBAN (ur.), Kršćanin i Crkva u suvremenom svijetu, Zagreb, 1991., 4; Katholische Kirche in Kroatien in der postmarxistischen Ära, u: Baue die Kirche wieder auf? Symposion des Katholischen Akademikerverbandes Österreichs, 7–9 Juni 1991., Eisenstadt – Wien, 1991., 58–61; Marksistička misao na temu: religija, Crkva, društvo i država kod nas, u: FTV, 319–335; Dijalog kršćana i ateista, u: Na rubovima Crkve i civilizacije, 247–258.

Vjekoslav BAJSIĆ, Crkva i društvo u Jugoslaviji, u: DRP, 98.

40

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 40

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

3.2. Ideja integritas10 U doba potpune rascjepkanosti i podijeljenosti duhovnih i prirodnih znanosti danas se uvijek iznova postavlja pitanje je li uopće moguće smisleno – čak samo unutar jedne jedine znanosti – govoriti o mogućnosti njezina jedinstva?

U svojoj izvornoj dijaloškoj opredijeljenosti Bajsić uvijek iznova pokušava dati odgovor na to pitanje i to prije svega s obzirom na njegovu vlastitu temeljnu intenciju da uspostavi plodan dijalog između religije i znanosti kao dviju bitnih sastavnica suvremene kulture koje presudno određuju život suvremenog čovjeka. Znanost kao neprikosnovena gospodarica cjelokupne zbiljnosti, religija kao mogući putokaz za iskušavanje novih ljudskih mogućnosti, upravo onih koje i znanost i tehnika danas nastoje učiniti besmislenima, iracionalnima, neisplativima.

U tome nastojanju Bajsić slijedi staru Akvinčevu ideju integritas: integritas moramo razumjeti prije svega kao »nepovrijeđeno stanje«, kao neprestano i neprekidno čovjekovo nastojanje oko što boljeg razumijevanja Nedokučivoga, nastojanje koje je – povijesno gledano – zajedničko svim znanostima, umjetnostima, kulturama i svjetonazorima. To se nastojanje može razumjeti i kao philosophia perennis, ali ne više kao jednom za svagda kanonizirani filozofski sustav, već prije svega kao beskonačan put mišljenja do beskonačnoga, put koji upravo okuplja sva općeljudska nastojanja oko istinitoga, dobroga i lijepoga u sferi čovjekova neposrednoga povijesnog života.

Upravo u tome kontekstu moram s ponosom istaknuti kako su ideju integritas s Tomom i povrh Tome razvijali dvojica naših velikih mislitelja: Karlo Balić i Vjekoslav Bajsić. Karlo Balić, kada je u raspravi s Hijancitom

10

Latinski izraz integritas ovdje koristim kao moguće objašnjenje ili moguću interpretaciju Bajsićeva misaonog stava koji se kod njega artikulirao u izrazu duh sinteze. Sam Bajsić za izraz sinteza kaže sljedeće: »Sinteza znači spajanje, povezivanje, sjedinjavanje mnogoga u jedno. To je konstruktivan proces i u biti pozitivan, tj. afirmacija različitog pod vidom jedinstvenosti. Ona je težnja za jedinstvom, no ne negacijom suprotnoga, nego afirmacijom sličnoga i srodnoga«, Vjekoslav BAJSIĆ, FTV, 234.

41

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 41

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

Boškovićem istaknuo »da Toma nije rekao svu istinu« te da u skladu s time »istinu trebamo tražiti svugdje gdje je možemo naći«, i Vjekoslav Bajsić, kada je istaknuo značenje sinteze kao temeljnog načina afirmiranja pojedinačnoga i različitoga. Obojica su time, svaki na svoj način, već tada anticipirali ono što je kasnije do kraja jasno formulirao Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Fides et ratio, gdje je rekao: »Crkva ne izlaže svoju vlastitu filozofiju niti preporuča bilo koju pojedinačnu filozofiju na štetu drugih.«11 Ne ulazeći dublje u razradu te tvrdnje, ovdje me prije svega zanimaju Bajsićeve pretpostavke i mogućnosti ozbiljenja »duha sinteze«, odnosno same ideje integritas. On ih također crpi iz srednjovjekovne ideje integritas: »Tri su crte koje uvjetuju srednjovjekovno nastojanje oko sinteze: vjera u moguću sintezu, u jedinstvo intelekta i bitka; iskrena širina misli, koja se očituje u poštovanju različitosti predmetâ; hrabrost konstruktivne afirmacije.«12 Razmotrimo ukratko te tri bitne crte ili pretpostavke.

Prva pretpostavka »vjera u moguću sintezu« počiva prije svega na uvidu u izvorno jedinstvo mišljenja i bitka u njihovoj međusobnoj ovisnosti, što sa svoje strane pretpostavlja vjeru u Boga kao tvorca svega bitka, koji je time omogućio i samom mišljenju da »iskreno misli« i promišlja najrazličitije predmete, cjelokupni svijet i samoga Boga. Bez te vjere ni mišljenje ne može spoznati sâmo sebe u jedinstvu s bitkom. S druge strane, jedinstvo mišljenja i bitka, božanskoga i ljudskoga, moguće je, prema Bajsiću, samo na temelju uvida da je samo »jedna istina, bilo ona objavljena bilo stečena prirodnim razumom; jedna, kolikogod bila disparatna mišljenja različitih filozofâ i škola«13.

Ta »jedna istina« nije ni otkriće ni proizvod različitih filozofskih škola, nego se pojavljuje upravo kao ono što je zajedničko svim filozofskim i religijskim nastojanjima oko spoznaje te jedne apsolutne istine. Istina kao jedna nije, dakle, prema Bajsiću, stvar filozofske ili teološke konstrukcije istine, nego se ona u nepromijenjenom obliku očituje i vjeri i razumu, koji je samo prihvaćaju i shvaćaju na različite načine, tj. idući svojim vlastitim putovima.

11 12 13

IVAN PAVAO II., Fides et ratio – Vjera i razum. Enciklika o odnosu vjere i razuma, Zagreb, 32013., br. 49.

Vjekoslav BAJSIĆ, Duh sinteze u skolastici, u: FTV, 234.

Isto, 235.

42

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 42

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

Druga pretpostavka, »iskrena širina misli«, stječe se prema Bajsiću samo pod uvjetom poštivanja »različitosti predmetâ« kojemu – sukladno njihovoj osebujnosti – moraju odgovarati i različiti načini spoznavanja. To, drugim riječima, znači da se Bajsić u svojemu razumijevanju »duhovne sinteze« već unaprijed odriče redukcije predmetâ na unaprijed zadani metodološki okvir unutar kojega se upravo gubi ona osebujnost samoga predmeta. Put spoznavanja predmeta mora biti određen predmetom samim, nikakvom prethodno zadanom shemom tumačenja. Tek s potpunom otvorenošću prema bitku i bićima u cjelini mišljenje može, prema Bajsiću, biti ne samo »iskreno« nego jednako tako ono može steći onu širinu misli koja ga oslobađa svake prikovanosti za pojedinačno i partikularno te usmjeruje prema cjelini, u kojoj i to pojedinačno doživljava svoju afirmaciju zato što upravo kroz tu cjelinu dobiva opće važenje. Tu se ne radi samo o starom skolastičkom zagovaranju objektivnosti spoznaje nego prije svega o ranije spomenutom uvidu u međusobnu ovisnost mišljenja i bitka, odnosu, koji bismo s Edmundom Husserlom mogli najbolje označiti kao »odnos uzajamnoga impliciranja«: bitak usmjeruje mišljenje u njegovim načinima spoznavanja bitka, dok s druge strane jedino mišljenje zna što bitak jest (Carl Friedrich von Weizsäzker).

I treće: »hrabrost konstruktivne afirmacije« upravo u ranije rečenome smislu znači da mišljenje mora na afirmativan način dopustiti i osvijetliti sve moduse bitka u svijetu i isto tako sačuvati različitost njegovih bića, a da se pritom sâmo ne izgubi niti u toj različitosti niti u širini misli, tj. ono ne smije postati puko predmetno ali ni čisto spekulativno mišljenje koje bi u svojim samodostatnim konstrukcijama bilo lišeno svakoga svjetskog sadržaja. Naprotiv, upravo sâmo to mišljenje mora omogućiti takav susret bitka i misli o bitku da jedno drugome doista mogu odgovarati u pogledu istinitosti. S druge strane, budući da je potpuno otvoreno prema onome pojedinačnom u najširem horizontu njegova zahvaćanja sa stajališta cjeline, sâmo to pojedinačno mišljenje doživljava kroz tu cjelinu svoju punu afirmaciju, tj. potvrdu svoje značajnosti u sklopu cjelokupne zgrade bitka.

Iz tih triju pretpostavaka možemo razumjeti i značenje Bajsićeva »integrativnog mišljenja«: budući da se biće izriče mnogostruko u Aristotelovu smislu, mnogostruki moraju biti i načini njegova spoznavanja, ali ne opet sa stajališta beskonačne mnogostrukosti, već polazeći od one svepovezujuće 43

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 43

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

cjeline do koje se može uzdići integrativno mišljenje. Upravo se zbog toga Bajsić zalaže za »komunu logosa«, koja podrazumijeva da se »jedna istina« može u društvenom i religioznom kontekstu, tj. od svih ljudi, ma koliko različitim putovima iskusiti kao jedna i svima zajednička, za sve podjednako obvezujuća istina. Ukoliko ta jedna istina leži u temelju svih nastojanja oko spoznaje, razum­ljivo je da, principijelno gledano, ne bi smjela postojati nikakva suprotnost između teologije, filozofije i znanosti. To pokazuje sama povijest čovjekovih nastojanja oko spoznaje jedne istine, zbog čega Bajsića ne čudi da »su najveći skolastički filozofi zapravo teolozi, zapravo enciklopedisti, tj. jednostavno mislioci, a ponekad i sveci«14. To znači da čovjek u svojemu nastojanju oko spoznaje jedne istine ne može biti promatran strukovno, nego je on, prema Bajsiću, uvijek istodobno teolog, filozof, znanstvenik, enciklopedist i svetac. U takvu se čovjeku, kojeg Bajsić vidi oličenim u skolastičkom mislitelju, neprestano događa dijalog, odnosno uspostavlja »komuna logosa« najrazličitijih govora i iskustava bitka u cjelini. Tek taj unutarnji razgovor mislitelja sa samim sobom čini pretpostavku odgovornog dijaloga i na razini jedne »zajednice istraživača«, u smislu Jürgena Habermasa, dakle istraživačâ koje povezuje to izvorno nastojanje oko spoznaje, ma koliko njihovi putovi bili različiti i često sasvim oprečni. Ideal takve zajednice dijalogizirajućih istraživača Bajsić vidi ostvarenim upravo u doba skolastike: »Nikada se nije toliko dijalogiziralo kao u to vrijeme. Nikada sve do modernog doba s njegovim enormnim sredstvima komunikacije nije preko sviju nacija zapadnog svijeta postojala izmjena ideja u tolikoj mjeri.

Na univerzitetima uče predstavnici različitih naroda, različitih partikularnih škola, tradicija i tendencija, svjetovni i redovnički kler, te ‘universitas’ živi usprkos svih normalno-ljudskih svađa i spletkarenja. Partikularizmi nastaju kad se iz sinteze prelazi u negaciju, kad se gubi snaga afirmacije.«15 Zar nije sam sv. Toma u svojoj veličanstvenoj sintezi uključio sve prirodoznanstvene, filozofske i teološke spoznaje, zar u tu sintezu nije ugradio spoznaje najglasovitijih poganskih, arapskih i kršćanskih mislitelja? Tako shvaćena sinteza doista nam i danas može poslužiti kao uzor.

14 15

Isto, 235.

Isto.

44

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 44

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

3.3. Filozofsko-teološki odnos prema prirodnim znanostima Dok teologija i filozofija, već u najranijim razdobljima skolastičkog mišljenja, predstavljaju »dva krila istine«, dakle nerazdvojivo jedinstvo vjere i razuma, pojava novovjekovne znanosti i iz nje proistekle planetarne tehnike predstavljala je, i predstavlja, velik izazov za teologiju i religiju uopće. Naime, ta je novovjekovna prirodna znanost razvila jedan sasvim drukčiji tip umnosti. Zasnovan na samome sebi taj je um bio odgovoran jedino samome sebi, za njega su pitanja o smislu i odgovornosti za spoznato i učinjeno postala doslovce besmislena. Jedini kriterij valjanosti znanstvene spoznaje jest princip učinkovitosti, odnosno princip iskoristivosti svih prirodnih i ljudskih zaliha, što je današnji svijet dovelo do ruba katastrofe i učinilo ga pukim horizontom eksperimentiranja i eksploatiranja.

Bajsić se cijeloga svojeg života bavio pitanjem odnosa religije i znanosti, o čemu svjedoče njegovi brojni spisi o toj problematici. Kako bi osvijetlio taj problem u njegovim humanim aspektima, Bajsić poseže za Grisogonovim, de Dominisovim i Boškovićevim prirodoznanstvenim uvidima da bi pokazao naličje novovjekovnoga znanstvenog shvaćanja svijeta.

Grisogono je Bajsiću zanimljiv zato što, poput Galileija, uvodi u filozofiju prirode ideal matematičke spoznaje i to prema principu izmjerljivosti svega. Premda je Grisogono imao u vidu onaj »duh sinteze«, tj. matematička spoznaja služila mu je kao polazište spoznaje onoga što je zajedničko svim stvarima u svijetu, odnosno bićima jednoga roda, upravo je taj ideal spoznaje doživio u novom vijeku svoju potpunu ontološku degeneraciju.

To se zbilo zato što taj novovjekovni, pa čak i prednovovjekovni prirodoznanstveni duh, tražeći vlastiti identitet između teologije i filozofije, bira »treći put«, put koji nije ni put vjere ni put razuma, već put čistih (matematičkih) apstrakcija koje po sebi nisu ni istinite ni neistinite, već konzistentne, tj. samodostatne. Platonov svijet ideja, Aristotelova bitnost i Tomino štostvo zamjenjuju se idealnim bitnostima (matematičke ideje ili idealni entiteti) matematičkih jednadžba u kojima svijet biva izračunljiv, tj. svodi se na puki matematički račun, čime se i teologija i filozofija podvrgavaju provjeri koja polazi upravo od onoga principa apsolutne izmjerljivosti.

Matematička stvarnost sada leži u temelju svake druge stvarnosti i ona iz svojih »operacija« isključuje sve što izmiče njezinu zahvatu, dakle tran45

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 45

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

scendentnu stvarnost u cjelini. Premda matematika, prema Grisogonu, služi kao temeljna znanost za dolaženje do onoga općega, Bajsić u svojim analizama pokazuje kako ona ni u kojem slučaju nije dostatna za spoznaju zbilje, posebice one ljudske ili transcendentne, budući da međuljudski odnosi, odnosi čovjeka i Boga, smisao, značenje itd. nisu nikakve mjerljive veličine, a s druge strane sam iskustveni sadržaj služi matematici samo kao potvrda njezinih unaprijed postavljenih metodoloških kalkila. Jedina korist od matematike jest uvježbavanje u čistom spekulativnom mišljenju, dakle u njezinu oslobađanju mišljenja od svakoga konkretnog sadržaja u smislu njegova otvaranja za ono nad-osjetilno, za samu milost, u čemu Grisogono slijedi Tomu Akvinskoga.

Ono što je zajedničko Grisogonu i de Dominisu, premda se on poglavito zanimao za pitanja optike i magnetizma, jest nastojanje oko »objektivne spoznaje«. Za de Dominisa, ističe Bajsić, subjektivna mišljenja i tvrdnje mogu doduše biti točni, ali se oni moraju uklapati u jedan opći sustav objektivnog znanja koji ne podliježe samovolji pojedinca i ne robuje »pojedinačnom«, nego svoja znanja promatra sa stajališta cjeline, onoga što je opće i zajedničko. Na tome je tragu de Dominis tražio sintezu između staroga i novoga, između skolastike i nadolazećih prirodnih znanosti, a poticaj za to de Dominis je mogao naći u samoj skolastici, posebice u Tominim prirodoznanstvenim istraživanjima. I on je, poput Grisogona, naglašavao da je vrijednost prirodoznanstvene spoznaje ništavna ako se kroz nju ne izražava »poslušnost Bogu«, tj. sposobnost da se kroz prirodoznanstvena istraživanja sam svijet spozna kao »Božje djelo«. Zbog toga razumijevanje svijeta po smislu mora prethoditi razumijevanju i spoznavanju svih osjetilnih danosti, jer inače same te spoznaje ostaju »puste riječi«, ono što nam ne kazuje ništa o nad-osjetilnom temelju svega osjetilnoga.

To sa svoje strane, upravo prema Bajsiću, pokazuje i Boškovićevo bavljenje teorijom indukcije: ona, prema njemu, nije stvarni, već misaoni eksperiment kojim se upravo nastoji prevladati matematiziranje prirode i odbaciti uvjerenje da je cjelina veća od svojih dijelova. Ako bi se ostalo na razini matematičke slike svijeta, onda se nikada ne bi mogli dati smisleni iskazi o svijetu ni o čovjekovu odnosu prema svijetu. Tako ustrojena prirodna znanost ne može nikada čuti »glas prirode« (vox naturae), zbog čega je i samoj toj prirodnoj znanosti potrebna jedna radikalno drukčija hermeneutika 46

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 46

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

prirode, ona u kojoj sama ta priroda dolazi do riječi i izriče smisao, a ne samo neke puke činjenice i njihove međusobne kauzalne odnose.

Ono što bi, prema Bajsiću, moglo biti zajedničko Grisogonu, de Dominisu i Boškoviću,16 jest prije svega njihovo filozofsko-teološko razumijevanje prirodne znanosti, ali takvo koje ne daje prednost ni fizici ni metafizici, nego ih opet promatra kao »dva krila istine« na putu do čovjekove spoznaje vidljivog svijeta, zakona koji vladaju u njemu, spoznaje samoga sebe, ali i temelja na kojemu počiva ne samo ovaj vidljivi svijet nego i cjelokupna naša spoznaja i zbiljnost. Ukoliko suvremena prirodna znanost ne uspije pronaći putove smislenog odnosa prema svijetu, ukoliko ne uspije samoj sebi postaviti pitanje o humanoj vrijednosti svojih spoznaja, utoliko će Martin Heidegger biti posve u pravu tvrdeći da »znanost ne misli« zato što ne misli na način mislitelja, tj. zato što je – kako bi rekao Heideggerov učitelj Husserl – »zaboravljen fundament smisla«, »životni svijet« kao horizont svih horizonata čovjekova iskustva i samoiskustva. Vratimo li se tome fundamentu, onda će nestati i one, danas gotovo nepremostive razlike između religije, filozofije i znanosti, zbog čega bi, rečeno s Bajsićem, prirodna znanost morala ponovno početi misliti u »duhu sinteze«.

Umjesto zaključaka Na temelju rečenoga možemo zaključiti sljedeće: polazeći od najboljih postignuća skolastičke tradicije Bajsić u svojim razmatranjima suvremenog

16

O Grisogonu, de Dominisu i Boškoviću vidi opširnije u: Josip OSLIĆ, Vjera i um. Neoskolastički i suvremeni pristupi, Zagreb, 2004., 230–265. Vrijedan magistarski rad o Vjekoslavu Bajsiću napisala je Željka Bišćan na KBF-u u Zagrebu pod naslovom: Obrisi kršćanske antropologije u misli Vjekoslava Bajsića, Zagreb, 2004. Na str. 102–103 toga rada mr. sc. Željka Bišćan donosi »Recenzije, prikaze i komentare Bajsićevih radova« te »Predgovore Bajsićevim radovima i popratne komentare«. Također filozofskoj misli Vjekoslava Bajsića posvetio je Josip Oslić treće poglavlje svoje knjige Vjera i um, 185–265. Naposljetku, ovdje možemo još spomenuti i diplomski rad koji je na KBF-u u Zagrebu o Bajsiću napisao Ante Bekavac pod naslovom: Pojam crkvene zajednice u djelu Vjekoslava Bajsića, Zagreb, 2003.

47

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 47

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

doba kao nît vodilju uzima ideje dijaloga i integrativnog mišljenja koje nalazi već oblikovane kod Tome Akvinskoga. Pritom mu nakana uopće nije da naše vrijeme i njegove probleme prosuđuje iz stare skolastičke perspektive, već upravo obratno: skolastičku baštinu Bajsić želi učiniti aktivnim sugovornikom u rješavanju suvremenih problema, u našemu slučaju ponajprije problemâ tehničko-znanstvenoga svijeta, koji su Bajsića zaokupljali tijekom cijelog njegova života. Svojim dijaloškim pristupom tim problemima Bajsić želi stvoriti »bazen općeljudskoga«, tj. najširi mogući horizont susreta najraznovrsnijih ideja, spoznaja i svjetonazora. Samo se u tome smislu njegova filozofija može označiti kao kršćanska: poput Tome Akvinskoga i Bajsić želi integrirati u taj »bazen« vrhunska znanstvena postignuća svih vremena i svih znanstvenika, bez obzira na njihovo porijeklo i uvjerenje, budući da je i sâmo kršćanstvo univerzalna ponuda za sve ljude. Prevladavajući, s druge strane, tradicionalnu suprotnost duhovnih i prirodnih znanosti, Bajsić, dakle, želi ozbiljiti »komunu logosa«, komunu sveopće ljudske umnosti, koja treba jamčiti napredak čovječanstva u humanosti, a ne u jednom sveuništavajućem pogledu, čemu danas opasno naginje suvremena tehničkoznanstvena civilizacija.

48

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 48

25.5.2018. 14:42:52

Ususret Vjekoslavu Bajsiću

Summary

MEETING VJEKOSLAV BAJSIĆ Josip Oslić

Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb

This article on Vjekoslav Bajsić has been divided into three thematic parts. The first thematic part brings Vjekoslav Bajsić’s, eminent professor of philosophy of many years at the Catholic Faculty of Theology (KBF) of the University of Zagreb, resume. The second thematic part discusses Bajsić’s professorial activity at the KBF of the University of Zagreb and, finally, the third thematic part discusses three fundamental theses of Bajsić’s philosophy. The first fundamental thesis, on which Bajsić’s whole philosophy depends, is dialogue, i.e. dialogical thought. The second fundamental thesis of his philosophising is the idea of integritas that he found in the Medieval philosophical-theological heritage. And, finally, the third fundamental thesis of his philosophy is situated within the area of boundary issues of philosophy and science, i.e. the boundary issues of religion and science. All of this shows that Bajsić’s philosophy is primarily interested in the »pool of universal humanity«. This »pool of universal humanity« is actually the pool of universal human values and universal human progress and possibilities. In conclusion, one can state that Bajsić’s philosophy, oriented and directed towards the »pool of universal humanity«, actually becomes a certain philosophy of culture.

Keywords: dialogue, the »pool of universal humanity«, the idea of integritas, natural sciences.

49

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 49

25.5.2018. 14:42:52

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 50

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

Vjekoslav Bajsić u dijalogu Stipe Tadić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Sažetak Rad je kao cjelina sastavljen od dvaju dijelova. U prvom dijelu riječ je o Bajsićevu antropološkom razumijevanju čovjeka i elementarnih oblika društvenosti i društvenoga života.

Kroz metafore »gnijezda« i »prašume« sažeti su temeljni modeli društvenoga organiziranja i različite forme života i ponašanja ljudi u dvjema različitim društvenim paradigmama i/ ili tipovima društvenosti: »gnijezdu« i »prašumi«. Sociološkim rječnikom kazano, riječ je o fundamentalnim formama društvenoga života u vlastitoj grupi, zajednici, »gnijezdu« (Gemeinschaft), i vrlo široku poimanju društva (Gesellschaft) kao »prašume«. Sadržaj ljudskog djelovanja uvijek se uklapa u neku širu nakanu koja u sebi nosi karakter gnijezda ili prašume. Elementarni oblici društvenoga ponašanja i života, međutim, nipošto nisu svojstveni samo čovjeku, nego i drugim animalnim vrstama koje žive refleksnim, a ne refleksivnim životom. U tome se očituje naša biološka uvjetovanost i naš »zoološki supstrat«, koji se teško nadilazi naravnim putem. Njihov odnos je dijalektičan, međusobna uvjetovanost i dinamika tog odnosa provlači se nužno kroz cjelinu ljudskoga. Bajsić opravdano zaključuje kako se antropološka perspektiva društva i pojedinaca u njemu teško mijenja. U »gnijezdu« vlada monolitnost i (prividno) suglasje. U »prašumi« pak vladaju zakonitosti »prašume«, a dijalog je metoda tipično »prašumskog« ponašanja. U drugom, pak, dijelu rada riječ je o dijalogu – jedinom legitimnom načinu ophođenja prema drugima i drukčijima. Današnji je svijet »prašuma« toliko pluralan, kompleksan i međuovisan da se u njemu važni globalni problemi mogu rješavati samo zajedničkom suradnjom, u kojoj je nezamjenjivo sredstvo i uvjet međusobne komunikacije – dijalog ili razgovor.

Ključne riječi: Vjekoslav Bajsić, »gnijezdo«, »prašuma«, elementarne forme društvenosti, pluralizam, dijalog.

51

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 51

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

Uvod Još od antike je poznato da je čovjek društveno biće i da svako njegovo djelo ima na sebi i biljeg društvenoga, grupnoga ponašanja. No, grupa nije »izum« ni civilizacije ni čovjeka. Naime, i prije diskurzivne, racionalne spoznaje da je društveno biće, čovjek je svoju društvenost živio u grupama. Čovjek, zapravo, oduvijek svoju društvenost živi u okviru ponašanja.

Svaki se čovjek rađa, raste, djeluje i živi u okviru neke manje ili veće grupe.

Osjećaji osamljenosti i napuštenosti mogući su upravo stoga što je čovjek društveno biće, a ne puki individuum. Čitav se ljudski život odvija unutar grupnih okvira. Ono što se može nazvati povijest, kultura i civilizacija produkt je grupe, a ne pojedinca. Razumljivo je, stoga, da grupa snažno utječe na čovjekov život i na njegovo ponašanje. Čovjek je čovjekom ponajprije u svojem grupnom ponašanju, a ne po svojoj pukoj biološko tjelesnoj konstituciji ili izgubljenosti u neosobnom kolektivitetu ili, pak, u bezličnoj društvenoj masi.

No, u grupama, ili nekim drugim elementarnim formama društvenosti i društvenoga života, ne žive samo ljudi nego i, opravdano ističe Vjekoslav Bajsić1, mnoge druge biološke, poglavito zoološke vrste: mravi, pčele, primati itd. I takav društveni život i takvo grupno ponašanje čovjeka, odnosno ljudske vrste, nipošto nije specifično ljudsko ponašanje nego mu je zajedničko s drugim živim bićima. To Bajsić ističe na mnogim mjestima u svojim djelima, neumorno tragajući za specifično ljudskim, humanim, a poglavito, pak, vjerničkim kršćanskim životom. Kako je moguća komunikacija među ljudima? Kako iz zatvorenoga, monolitnog grupnog ponašanjat prijeći u otvoreni susret s drugim grupama? Kako biti otvorenim za druge i drukčije koji nisu pripadnici moje grupe, koji ne dijele moja uvjerenja, koji nisu članovi moje vjerske i/ili svjetonazorske grupe, koji ne pripadaju mojem

1

Prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić i prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi‑Bunić bili su predavači na poslijediplomskom studiju sociologije religije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji sam pohađao. Ovim radom izričem im iskrenu zahvalnost, jer su u teškim, »olovnim vremenima« komunističko-ateističkog sustava svjedočili da je dijalog moguć i – dijalogizirali.

52

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 52

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

narodu i mojoj naciji? Te kako, konačno, na što smo kao kršćani pozvani, zajedništvovati u ljubavi s drugima i drukčijima od nas? I to s onima koji ne samo da različito vjeruju, misle i ponašaju se od nas, nego se nalaze na potpuno oprečnim pozicijama od naših, korjenito nas dovodeći u pitanje?

U suvremenome, kompleksnom i pluralnom društvu, društvu različitih i raznorodnih idejnih uvjerenja, svjetonazora, religijskih (ne)pripadanja, heterogenih gibanja i pokreta, jedini legitiman način ophođenja prema drugima i drukčijima jest dijalog. No, kako izići iz vlastitoga gnijezda, snaći se u labirintu suvremenog Babilona i naći (pravi) put u bespuću prašume? Jedini legitiman i ispravan put u suvremenome pluralnom društvu, u tipičnome prašumskom ponašanju, jest dijalog.

1. » Gnijezdo« i »prašuma« – Bajsićeve metafore o elementarnim formama društvenoga (grupnog) ponašanja Služeći se metaforama »gnijezda« i »prašume«, Bajsić nam nastoji razjasniti dva temeljna, elementarna tipa društvenoga ponašanja. Naravno, riječ je o temeljnim obilježjima gnijezda i fundamentalnim obilježjima prašume, elementarnim strukturama grupnoga, odnosno društvenog ponašanja ljudi.

Kao i u svim analogijama, naravno, riječ je o sličnosti, a ne o istovjetnosti ljudskoga društvenog ponašanja, koje dominantno pripada jednom i/ili drugom tipu grupnoga, tj. društvenoga ponašanja. Posluživši se riječima jednog od očeva sociološke discipline Maxa Webera, mogli bismo reći da se tu radi o (Bajsićevim) idealnim (tj. inegzistentnim!) tipovima. Naime, konstituiranje tipova služi da bi se realna društvena zbilja usporedila s idealnim tipovima koji su misaoni konstrukt, a ne društvena realnost.

Prevedemo li Bajsićeve termine gnijezdo i prašuma na sociološki govor, opravdano je reći da se, analogno, radi o terminima zajednica i društvo. U tom je terminološkom ključu i društvenom kontekstu moguće razumjeti čitavu paletu međuljudskih odnosa i određenih grupnih ponašanja. Naime, već je u početcima razvoja sociološke discipline jedan od starijih njemačkih sociologa i očeva sociološke discipline, Ferninand Toennis (1887.) razlikovao termine Gemeinschaft (zajednica) i Gesellschaft (društvo).

53

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 53

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

Ta dva primordijalna, odnosno fundamentalna (arhe)tipa međusobnoga društvenog ophođenja pripadnika gnijezda i/ili prašume međusobno su povezana (meta)dijalektičkim odnosom.2 Riječ je, razumije se, o dijalektici, međuovisnosti, jer jedno uvjetuje drugo, i interakciji. Radi se, zapravo, o primordijalnim, elementarnim, izvornim (arhe)tipovima ljudskoga društvenog ponašanja.3

1.1. »Gnijezdo« – grupa i zajednica (Gemeinschaft) Grupa4 se, vrlo široko, može odrediti kao skupina ljudi s podijeljenim ulogama. Riječ uloga uzeta je iz kazališnog života. Najprije je upotrijebljena kao oznaka za komad papirusova svitka, odnosno uloška, koji se kao tekst ulagao za svakog pojedinog glumca i njegovo igranje na pozornici. Odatle,

2

3

4

Usp. Vjekoslav BAJSIĆ, Gnijezdo i prašuma, u: Vjekoslav BAJSIĆ, Život i problemi crkvene zajednice. Članci, rasprave, materijali, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 2000., 10–15. »Te dvije kategorije i njihova dinamika provlače se nužno kroz cjelinu ljudskoga, tako da ljudskim osobinama, njihovu djelovanju, institucijama, pokretima i pojmovima daju čudnu ambivalentnost koja je neprestani izvor nesporazuma.

Sadržaj se naime našeg djelovanja uvijek uklapa u neku širu nakanu koja nosi u sebi karakter gnijezda ili prašume te tako sve riječi, interpretacije, potezi i nastojanja dobivaju boju jedne ili druge kategorije«, Isto, 19.

Sama, pak, riječ grupa nije tako stara. Vjerojatno je nastala tek u XVII. st. od osnove talijanske riječi groppo ili gruppo (usp. Josef Garcia CASCALES, Die christliche Freund­schaftsgruppe: Ein Lexikon für Theorie und Praxis, Wien – Klagenfurt, 1974., 162; Wilhelm SCHAEFER, Erneuerter Glaubensverwirklichetes Menschsein. Die Korrelation von Glauben und Erfahrung in der Lebenspraxis christlicher Erfahrung, Zürich – Einsiedeln – Köln, 1987., 19), a znači »uzao«, »čvor«. Etimološko podrijetlo riječi grupa, dakle, sugerira nam značenje da se radi o »u čvor (grupu!) povezanim« ljudima. Talijanska, pak, riječ groppo, ili gruppo svoje podrijetlo, vjerojatno, ima u starogermanskoj riječi Kruppa, a znači »gruda-­-komad«, ili kružnica, kolut (okrugli predmet!), »kup«. Dakle to bi bio neki broj (ljudi) koji se drže na (o)kupu. Već u etimologiji riječi nalazimo dvije temeljne značajke grupe: povezanost (uzao, čvor) i (društveni) krug, dakle, grupnu koheziju i dijalog. A. F. Ferguson još je daleke 1768. godine tvrdio da se ljudi moraju brojiti u »kupovima«. U današnjem »prijevodu«, pak, rekli bismo da se ljudski rod mora promatrati u grupama. Usp. Stipe TADIĆ, Tražitelji Svetoga, Zagreb, 2002., 24–28.

54

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 54

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

etimološki, vuče podrijetlo riječ uloga, koja u kontekstu kazališnog života znači tekst na svitku za ulogu koju igra svaki pojedini glumac. Iz kazališnog života riječ se proširila na pozornicu života, a označava ulogu, dužnosti i obveze koje pojedinac mora igrati na vlastitim »daskama koje život znače«.

Samorazumljivo je, pak, da ta uloga, kako se danas shvaća u psihologiji i društvenim znanostima, nije svjesna gluma pojedin(a)ca, premda i to u društvu ponekad može biti. Onoga, pak, tko ne igra po pravilima igre, odnosno nadređenih mu društvenih i grupnih struktura i normi, grupa ekskomunicira. Stoga je ispravno igranje uloge uvjet komunikacije s drugima, pogotovo s grupom5. Tu je već pojedinac, kako ne bi bio isključen iz grupe, spreman na mnoge ustupke i kompromise. Stoga je grupa u pravilu starija i/ili nadređena pojedincu, a osobna sloboda i odgovornost se u grupnom ponašanju ljudi često razvodnjava, gubi ili žrtvuje za pripadništvo grupi ili zbog »straha za granicu«6.

Promišljajući mehanizme elementarnog grupnog ponašanja, čovjekovu društvenu poziciju, bilo u gnijezdu ili prašumi, kao i dublju antropološku perspektivu osobe i društva, Bajsić opravdano zaključuje kako se antropološka perspektiva društva i pojedinca u njemu teško i s mukom mijenja. Elementarni, kako biološki tako i društveni, mehanizmi ponašanja trajno perzistiraju u društvu, a put prema napretku i slobodi permanentno je upitan, problematičan i nesiguran. Društveni napredak i sloboda, upozorava Bajsić, još uvijek ne znače da su se ljudi kao pojedinci i/ili kao društvo oslobodili osnovnih, primordijalnih struktura društvenoga ponašanja i onoga »što je starije od nas i što u svakoj našoj gesti i nakani pokazuje svoju prikrivenu, no isto tako tvrdoglavu prisutnost«7.

Ono, pak, što je starije od nas nije samo naša elementarna, strukturna društvenost grupnog ponašanja nego ponajprije naša biološka uvjetovanost

5

6 7

Usp. Vjekoslav BAJSIĆ, Mehanizmi grupnog ponašanja, granice čovjekovih mogućnosti u: Marko KARAMATIĆ (ur.), Rat u Bosni i Hercegovini – uzroci posljedice, perspektive, Samobor – Sarajevo, 1994.

Vjekoslav BAJSIĆ, Strah za granicu, Zagreb, 1980.; usp. Vjekoslav BAJSIĆ, Gnijezdo i prašuma, 11.

Isto, 12.

55

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 55

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

i naš »zoološki supstrat«, naši animalni automatizmi8 (refleksnost, a ne refleksivnost!), koji se nikako ne dadu i ne mogu naravnim putem nadići. Štoviše, pojam grupe i elementarnoga grupnog ponašanja, često u svojem opusu ističe Bajsić, nipošto nije specifičnost samo ljudskoga društvenog ponašanja nego ponajprije naravna, biološka kategorija ne samo ljudi, nego i nekih životinjskih vrsta. Postoji čitav niz životinjskih vrsta koje žive u grupama ili nekoj vrsti zajedništva: mravi, pčele, primati itd., no one nemaju refleksivnost i u tom elementarnom grupnom ponašanju ne teže smislenosti života.

Zajednica je u najopćenitijem smislu riječi društvena tvorba u kojoj su osobe, odnosno članovi koji je čine povezani u jedinstvo razumijevanjem, povjerenjem, zajedničkim osjećajem, istim vrednotama i tome slično. Organizaciji, strukturi i trajanju zajednice pridaje se veće značenje negoli u grupi. Pojam zajednice već etimološki znači biti zajedno (biti-za-jedno).

Napišemo li tu riječ zajedno, ona nam odgovara na pitanje kako članovi određene zajednice žive: žive zajedno. Ukoliko riječ napišemo razdvojeno (biti-za-jedno!) ona nam otkriva zajednički cilj zbog kojega članovi tako strukturirane grupe zajedno žive. Život u zajednici po sebi i na izravan način znači život u gnijezdu jer se u njemu ostvaruju dvije temeljne funkcije zajednice: čovjeku pruža dom (prema unutra) i štiti članove (prema vani).

Zajedništvo je zapravo unutarnje povezivanje članova, a temelji se na subjektivnom osjećaju pripadnosti što ga iz naravnih (ili duhovnih) obilježja u sebi ima svaki pravi, istinski član neke zajednice. Dakle, naravne,

8

S tim u vezi interesantno je spomenuti zapažanje izvrsnog poznavatelja Bajsićeva djela Stjepana Kušara: »Bajsiću su često znali dobaciti kako se više bavi zoologijom negoli teologijom i filozofijom. On je na to uglavnom svoje odšutio, ali je koji put također znao upozoriti kritičare neka samo pogledaju kako se ljudi ponašaju u svojim nacionalnim, religijskim, političkim, kulturalnim i drugim skupinama pa će se brzo uvijeriti kako on ništa ne izmišlja i kako je, sve u svemu, sva filozofija i teologija ipak preslaba da se nosi sa silinom onoga što djeluje u našem zoološkom supstratu, pogotovo onda kad smo smješteni u svoje grupno gnijezdo. Ne htjeti vidijeti tu stvarnost ili je nijekati – to unaprijed osuđuje na neuspjeh svaki pothvat koji ide za promjenom na bolje. Nijekanje stvarnosti uvijek nam se osvećuje«, Stjepan KUŠAR, Dosje Vjekoslav Bajsić – operandi libellus V. Bajsić. Šloser i intelektualac. U spomen Vjekoslavu Bajsiću, u: Bogoslovska smotra, 72 (2002.) 1, 213.

56

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 56

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

prirodne, materijalne ili duhovne potrebe pojedinaca razlog su za stvaranje gnijezda, odnosno zajednice. Kao društveno biće, osoba čovjek se ostvaruje tek u su-odnosu, komunikaciji, susretu, zajedništvu s drugim. Gnijezdo, tj. zajednica zapravo je prvi korak prema većoj univerzalnosti nego što je grupa kojoj se pripada. Gnijezdo je, pripravljeno od nekoga drugoga, uvijek za mene, nikada nije moje. Stoga gnijezdo, unatoč zajedničkoj i grupnoj pripadnosti i mi osjećaju, trajno ostaje tuđim, njegovim – kaže Bajsić.

U zajednici su međuljudski odnosi obilježeni osobitom toplinom, emocionalnom dubinom, moralnom zauzetošću, visokim stupnjem kohezije, vremenskom trajnošću. Obilježje zajednice snažan je odnos solidarnosti među članovima i jaka međusobna interstimulacija članova. Svaka je zajednica ujedno i primarna društvena grupa, dok svaka primarna grupa ne mora biti i gnijezdom, odnosno zajednicom. U gnijezdu vlada (prividno) suglasje, monolitnost vjerovanja i jedinstvenost mišljenja, a pluralizam bi bio prijetnja njegovu opstanku. U gnijezdu nema pluralizma jer bi on sam po sebi i na izravan način dovodio u pitanje opstanak gnijezda, odnosno opstanak temeljnog mi osjećaja. Pluralizam, naime, dovodi u pitanje opstanak nas i našega: grupe, zajednice, obitelji, roda, plemena, naroda, od drugih grupa, zajednica, obitelji, roda, plemena, naroda. U monolitnosti gnijezda nema mjesta pluralizmu, ali nema ni slobode osobnoga izbora. Tu uvijek, umjesto osobnoga odlučivanja, odlučuje netko drugi, i/ili, pak, impersonalno mi, a pojedinac je uvijek u službi kolektiviteta. U tom je smislu grupa, tj. zajednica starija od pojedinca, odnosno njemu nadređena.

1.2. »Prašuma« – društvo (Gesellschaft) Čovjek u svojem životnome hodu ne može i ne smije trajno ostati u gnijezdu. Nužno mora, želi li biti otvoren prema širim obzorima društvenoga života, odletjeti od topline i emocionalne zaštite gnijezda, otrgnuti se njegovim sponama i zamkama, otvoriti se širim obzorima društvenosti i otisnuti se u nepoznato, tj. u prašumu – društvo.

U prašumi, pak, ne vrijede ista društvena pravila i iste norme ponašanja kao u gnijezdu, grupi ili zajednici. U prašumi vrijede i prašumske zakonitosti društvenoga ponašanja. Gnijezdu nasuprot, dakle, stoji »prašuma«, vrlo 57

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 57

25.5.2018. 14:42:52

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

širok i mnogoznačan pojam društva (Gesellschaft). Društvo uglavnom počiva na racionalnom interesu, a ne na emocionalnom i/ili afektivnom čuvstvu svojih pripadnika. U prašumi, razumije se, vladaju zakoni i norme prašumskoga ponašanja. Prašuma nije prostorno ograničena, u njoj ne vladaju prisni odnosi među pripadnicima ni živa interpersonalna komunikacija (face to face). Nema jedinstvenosti mišljenja ni osobite emocionalne povezanosti.

Društvo je, kao i prašuma, vrlo kompleksna, složena, nestrukturirana socijetalna tvorba. Ono nipošto nije samo mehanički zbroj pojedinačnih ponašanja onih koji čine grupu, zajednicu, masu, nego nešto sasvim kvalitativno novo (E. Durkheim). U grupi i kolektivitetu čovjek napravi i ono što nikada sam kao pojedinac ne bi napravio. Takvo je grupno ponašanje karakteristično i za ljude u Crkvi, budući da i ona, kao masovno okupljanje vjernika, podliježe svim elementarnim društvenim zakonitostima i pravilima naravnoga grupnog ponašanja.

S tim u vezi, Bajsić parafrazira poznatu latinsku sentencu: Senatores boni viri, senatus autem mala bestia (Senatori su vrli muževi, ali je senat zla životinja) u Canonici boni viri, capitulum mala bestia. Poslovica nam hoće reći da, koliko god možemo biti motivirani dobrim namjerama i plemenitim željama i koliko god svaka osoba pojedinačno može biti kvalitetna i dobra, kreposna i plemenita, u grupnom ponašanju se može sasvim drukčije pa čak i posve oprečno tome ponašati. Plemeniti motivi i dobre nakane, naime, u grupnom se ponašanju mogu obezvrijediti, banalizirati i profanirati. Ne kaže se bez razloga da je put u pakao popločan dobrim željama. Osobna, pak, odgovornost se u takvu grup­nom, kolektiv(ističk)nom ponašanju može posve razvodniti i potpuno izgubiti. Takvo je ponašanje, naime, tipično pri glasovanju u skupštinama (senatu, capitulumu), »prašumi«, u kojoj vladaju poroci, mane i predrasude svakoga pojedinca koji glasuje. U grupnom se ponašanju i pri takvu grupnom odlučivanju gube ili zanemaruju vlastite vrline, ali i osobna odgovornost. I to je ono što Bajsić drži animalnom uvjetovanošću čovjeka. Ili, kako bi on volio reći (šloserskim9, tehničkim), računalnim rječnikom, njegova hardwareska uvjetovanost.

9

Usp. Stjepan KUŠAR, Dosje Vjekoslav Bajsić – operandi libellus V. Bajsić. Šloser i intelektualac. U spomen Vjekoslavu Bajsiću, 211–221.

58

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 58

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

Naravno, želi se reći da su u svakom kolektivitetu i društvenoj strukturi, uzeti pojedinačno članovi dobre osobe, dok u masovnome, kolektivnom, grup­nom ponašanju više nisu takvi i da tu prevladavaju, kako on kaže, animalni automatizmi i (po)često borba za preživljavanje.

Budući, pak, da u društvu (prašumi) nema monolitnosti grupnog ponašanja, jedinstva vjerovanja ni idejnog jedinstva te u njemu vladaju ili barem dominiraju zakoni (racionalnih?!) interesa, onda je dijalog (raz-govor) s drugima i drukčijima od nas i našega potreba i uvjet komuniciranja. U društvu u kojemu dominira pluralizam, dijalog je ne samo potreba, nego naprosto uvjet i metoda razumijevanja drugih i drukčijih od nas. On u »suvremenoj prašumi« postaje pred-postavkom ljudskoga, preciznije kazano uljuđenoga, a ne animalnoga, refleksnog komuniciranja. Suvremeni svijet je, naime, zajednička domovina i univerzalna kuća svih ljudi. Dijalog koji ne počiva samo na praktičnom, pragmatičnom, racionalnom (materijalnom!) interesu različitih i raznorodnih grupa i zajednica, nego i na nekom dubljem razumijevanju ontološko-antropološkog supstrata ljudskoga, odnosno gradnji »bazena općeljudskoga«10, zajedničkoj izgradnji humanog svijeta kulture i duhovnosti.

Preko tih elementarnih modaliteta grupnog ponašanja, ili da ih tako nazovemo invarijantnih kodova grupnog strukturiranja, Bajsić dolazi do društvene, humane, duhovne strukture kolektivnog ponašanja: idejnog jedinstva koje skrbi oko izgradnje gnijezda, tj. vlastite monolitne zajednice i dijaloga kao metode tipično društvenoga ponašanja u odnosu spram drugih i drukčijih od nas. Takvo, naravno grupno strukturiranje vrijedi ne samo za društvo i društvene zajednice nego i za Crkvu kao društvo, odnosno zajednicu vjernika. Naime, naravno, biološko i primordijalno u čovjeku ne da se niti se može (a i ne smije) niti u pojedincu niti u Crkvi11 »preskočiti«.

10

11

»Budući da ljudi jedni drugima priopćuju svoje spoznaje, to se istina može tražiti u ‘bazenu’ općeg govora, koji se tvori neprestanim dijalogom između ljudi.

Ako se, dakle, želi znati istina o nečemu, valja pitati što se o tom općenito kaže, jer ‘kolikostruko se kaže tolikostruko biti znači’«, Aristotel, Met.,V, 7,1017a 23s; navedeno prema Vjekoslav BAJSIĆ, Granična pitanja religije i znanosti. Studije i članci, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 1998., 171.

Zanimljivo je, naime, njegovo temeljno polazište da »za duhovnu sferu moraju vrijediti ista pravila ponašanja kao i za materijalnu, jer bi inače područje svi-

59

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 59

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

S toga temeljnog polazišta elementarnoga društvenog strukturiranja, on dalje izvodi, ne samo prošle nego i suvremene društvene procese, povijesna događanja i dinamički hod čovječanstva kroz vrijeme. Čovjek, međutim, posjeduje neko dublje tlo, neku dublju logiku koju valja upoznati i shvatiti kako ona zapravo velikim dijelom usmjeruje društveno djelovanje i ponašanja ljudi. Tu nije samo riječ o prirodnom, biološkom, elementarnom strukturiranju grupnog ponašanja u »gnijezdu« i/ili »prašumi«, nego o nečem daleko višem, tj. samoj ontološko-antropološkoj strukturi, odnosno esenciji, biti čovjeka. A ontološko-antropološka bit čovjeka za vjernike je nauk da je čovjek slika Božja, a za nevjernike da je čovjek humano, a ne samo biološko biće. Taj ontološko-antropološki temelj zajednički je svim ljudima, vjernicima i nevjernicima, pripada bazenu općeljudskoga i može biti ishodišnom točkom i čvrstim polazištem svakom dijalogu s drugima i drukčijima od nas i našega.

2. Pluralno društvo i dijalog Da je suvremeni svijet svijet, religijskoga, kulturalnoga, idejnoga i svakog drugog pluralizma, nije potrebno nikome dokazivati. Svakodnevnim evidentnostima dokazi nisu potrebni. Nemoguće je da bi pojedinac ili neka skupina u današnjemu globaliziranu svijetu, opetovano ističe Bajsić, mogao steći cjelovit uvid u poplavu znanja, informacija, uvjerenja što nas svakoga trenutka sredstvima javnog priopćavanja obasipaju.

U takvoj situaciji (p)ostajemo svjesni, i to je jedino ispravno, fragmentarnosti vlastitoga znanja, vlastite fragmentarnosti i nedostatnosti. Mislimo li da moramo sve znati kako bismo stekli nekakav mir i sigurnost u životu, živjeli bismo u radikalnoj skepsi ili u potpunoj zabludi. Sigurnost, naime, ne izvire iz našeg uvida u sve, nego iz povjerenja da ne živimo u besmislu.

Upravo se tu korijene i elementarni oblici ljudske religioznosti. Takvo nam

jesti imalo tek slučajnu vrijednost za materijalnu zbilju: sama bi misao prema konkretnom životu bila suvišna«, Vjekoslav BAJSIĆ, Život i problemi crkvene zajednice, 22.

60

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 60

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

stajalište omogućuje da u životu pronalazimo ono što nam je vrijedno i zbog čega se isplati živjeti. A ono što nam je životno važno i za što mislimo da je vrijedno življenja i da je naša istina, nastojimo dijalogom priopćiti drugima i biti otvorenima čuti drugoga i njegovo drukčije vjerovanje, mišljenje i uvjerenje.

To snaži, opravdava naša nadanja i krijepi naša očekivanja. Stoga i vjerujemo da smo na putu istine i da tome našom tjelesnom smrću neće biti kraja. I to baš stoga što nas istina neprestano nadilazi. »Djelomično je, dakle, naše znanje«, naša spoznaja i naša istina. Baš zbog toga, opravdano drži Bajsić, ne možemo biti posjednici (cjelovite) istine. Jedinstvena i cjelovita istina nije ni osobno vlasništvo nekog pojedinca ni kolektivni posjed neke grupe ili skupine. Ne možemo je, dakle, svjesni vlastite nedostatnosti i ograničenosti, na­učiti napamet, prodavati drugima ili, ne daj Bože, nametati drugima. Istina, međutim, nije nešto posve izvan subjekta – skrb za istinu treba biti i briga za ono što je svakom subjektu, bilo pojedinačnom ili grupnom, neotuđivo važno.

Današnji je svijet (prašuma) toliko kompleksan i međuovisan da se u njemu važni globalni problemi koji nas se svih tiču mogu rješavati samo zajedničkom suradnjom svih, bez obzira na ideologije, religijska uvjerenja, naciju, boju kože itd. A nezamjenjivo sredstvo i uvjet međusobne komunikacije i razumijevanja drugih i drukčijih od nas i našega jest dijalog – razgovor. Dijalog koji pred-postavlja izvor nesigurnosti i sumnje, a razumijeva se kao nešto što ugrožava, ne samo osobnu pojedinačnu sigurnost nego i unutarnju čvrstoću grupe. Zbog toga u suvremenom kompleksnome društvu i zakonitostima prašume rastu tendencije zatvaranja u svoj svijet, vlastitu samodostatnost, samodostatnost vlastite grupe i svoju istinu. Naravno da to po sebi i na izravan način znači i negiranje onih koji drukčije misle, osjećaju i žive, onih koji nisu naši i koji ne pripadaju nama, tj. onih koji su drugi i drukčiji od nas. Smisao dijaloga upravo i leži u tome da se, bez obzira na razlike, kao pripadnici bazena općeljudskoga,12 što Bajsić uvijek naglašava,

12

»I danas dijalog ne znači neki kompromis ili smicalicu da se potkopa nečija idejna zgrada, nego susret ljudi u ‘bazenu općeljudskoga’, što znači ne samo prihvaćanje partnerova svijeta kao još uvijek ljudski mogućega nego i ugrađivanje kršćanske misli u aktualnost današnjega svijeta kao autentične ljudske

61

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 61

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

bolje upoznamo, razumijemo i prihvatimo. Nije tu dakle riječ o fragmentarnom, mojem, našem, njima, njihovu ili nekoj drugoj partikularnosti, nego o univerzalnome, općeljudskom i cjelovitom. Sve, pak, s nakanom kako bi se što bolje zahvatila cjelina i približilo istini koja nije ničije leno, posjed i/ ili monopol. Ona se, zbog fragmentarnosti znanja i ljudske nedostatnosti ne može posjedovati, nego samo otkrivati, slijediti, tražiti. I svatko tko sebe drži tako otvorenim za istinu treba ustrajati na njezinu putu traženja.

Ono, pak, što je u stvaranju ozračja dijaloga neophodno važno spomenuti jest osnivanje Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju, i informacije Kršćanska sadašnjost 22. veljače 1968. godine, čiji je jedan od glavnih stupova utemeljitelja i prvi imenovani ravnatelj bio Vjekoslav Bajsić. On pripada tzv. trolistu (Tomislav Janko Šagi‑Bunić, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović) utemeljitelja te, za međureligijski dijalog, ekumenizam i dijalog s onima koji ne vjeruju, vrlo važne institucije u našoj Crkvi. Mons.

Vlado Košić s tim u vezi iznosi svoje osobno svjedočanstvo: »Osobno smatram da nitko u nas nije tako dubokoumno i iskreno pisao o dijalogu kao prof. Vjekoslav Bajsić. Ali nisu to bili samo napisi, studije, znanstveni članci i knjige koje je Kršćanska sadašnjost objavljivala o dijalogu s drugim religijama, o dijalogu sa suvremenim svijetom i kulturom, te s nevjernicima, nego je čitav rad, brojna djela, a osobito duh te kuće duboko od početka prožet dijalogom.«13 Bajsić je doista bio čovjek dijaloga, razumijevanja i prihvaćanja drugoga i drukčijega. Od četiri sveska njegovih sabranih djela dva su u potpunosti posvećena dijalogu: Život i problemi crkvene zajednice i Dijalog, reagiranja, polemike. Dodamo li tome i Granična pitanja religije i znanosti, kao sui generis dijalog između religije i znanosti, onda je očigledno da je kvalitativna i kvantitativna većina Bajsićeva opusa posvećena dijalogu. Dok se treći sve-

13

mogućnosti, a ne nekog anakronizma. Dijaloška majeutika djeluje uvijek na obje strane«, Vjekoslav BAJSIĆ, Filozofija kao mjesto okupljanja, u: Vjekoslav BAJSIĆ, Filozofija i teologija u vremenu. Članci i rasprave, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 1999., 22.

Vlado KOŠIĆ, Recepcija Koncila u Hrvatskoj – uloga Kršćanske sadašnjosti u tome, u: Albert TURČINOVIĆ (ur.), Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti, Zbornik radova sa znanstvenog simpozija o 40. obljetnici djelovanja, Zagreb, 21. i 22. veljače 2008., Zagreb, 2010., 29.

62

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 62

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

zak njegovih sabranih djela Život i problemi crkvene zajednice bavi unutarcrkvenim dijalogom (dijalogom ad intra), četvrti se velikim dijelom bavi dijalogom prema van (ad extra). Poglavito, pak, dijalogom s onodobnim misliocima vladajuće komunističko-marksističke ideologije. Upravo o tom dijalogu, bez ikakovih pretenzija na iscrpnost jer bi to zahtijevalo zasebnu studiju, potrebno je progovoriti nekoliko riječi.

3. Dijalog marksista i kršćana U Hrvatskoj je u okvirima ondašnje države u bivšem komunističkom režimu koncem šezdesetih i u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, došlo do susreta i razgovora (dijaloga) između marksističkih intelektualaca, poglavito sociologa religije i katoličkih teologa, uglavnom profesora na crkvenim visokim učilištima. Dva vremenski gotovo koincidirajuća čimbenika imala su pritom, čini se, odlučujuću ulogu.

Prvi je (vanjski, društveni, egzogeni) popuštanje strogo represivnih stega ondašnjega komunističkog režima u odnosu prema religiji i Crkvi i njegovo relativno otvaranje prema zapadnim demokratskim društvima.

Drugi je, pak, (unutarnji, crkveni, endogeni) događaj Drugoga vatikanskog koncila i otvaranje Crkve svijetu (aggiornamento). Uspostava dijaloga Crkve sa suvremenim svijetom, njezino otvaranje svijetu i proglašavanje autonomije vremenitih dobara uvelike su nadahnuli angažirano i zauzeto djelovanje vjernika u svijetu. Crkva je, naime, tek Drugim vatikanskim koncilom uhvatila korak sa suvremenim svijetom proglasivši se služiteljicom svijetu, promatrajući znakove vremena i upuštajući se u dijalog sa suvremenim svijetom.14

14

»No Crkva svoj pogled uzdiže iznad podijeljenih kršćana i nekršćanskih religija, zahvaćajući svjetovno društvo i modernitet, nudeći im obostrani otvoren i iskren razgovor o svim gorućim prijeporima današnjice. Taj se dijalog vodi s kulturom, znanošću i filozofijom, kao i s onima koji drukčije misle u političkim, društvenim i gospodarskim pitanjima«, Željko MARDEŠIĆ, Politički dualizam i koncilsko kršćanstvo, u: Nova prisutnost. Časopis za intelektualna i duhovna pitanja, 1 (2003.) 1, 19–20. Također usp. Željko MARDEŠIĆ, Politički

63

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 63

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

Do prvih kontakata, odnosno dijaloga između vjernika i ateista ondašnje države, svjedočio je prof. Bajsić u jednom svojem predavanju, došlo je na poticaj iz međunarodnih krugova: »Dijalog koji se od 1967. godine odvijao između marksističkih profesora i teologa – znakovito je da je do prvog ozbiljnijeg kontakta došlo u Marianskim Laznyma (Marienbad) – relativno je brzo stavio na svjetlo dana spoznaju da s humanističkog stajališta zapravo nije bilo poteškoća u razumijevanju ili ih je bilo vrlo malo. Nakon Drugog vatikanskog koncila pružila se kršćanima mogućnost shvatiti ateizam kao jednu ljudsku mogućnost i ateističkom sugrađaninu priznati njegovo puno ljudsko dostojanstvo. Nešto slično razradili su neki marksisti s obzirom na fenomen religije i religioznosti. Bilo je čak nekih marksističkih nacrta i tumačenja u kojima je religija i u socijalističkoj budućnosti zadobila humanističku i društveno legitimnu i opravdanu ulogu.«15 Prvi su pokušaji na našim prostorima doista više sličili konfrontacijama (»nećemo to zvati dijalogom«! – Bajsić), primjerice tribina upriličena u Studentskom centru u Zagrebu – Bošnjak, Škvorc 1967. godine.16 Prema Bajsićevu mišljenju, trebalo je da se »obje strane otvore prema jednoj dubljoj antropološkoj stvarnosti«17.

U razmatranjima problematike dijaloga, Bajsić izričito naglašava njegovu ontološko-antropološku, odnosno humanu dimenziju u smislu ostvarivanja ljudskog, humanog zajedništva: »Zato dijalog posjeduje snagu oblikovanja zajedništva, ‘mi’ svijesti. Dajući sugovorniku već otprve relevantnost što se tiče mojih problema, pretvaram svoje probleme i njegove probleme u naše probleme. Pojedinačni se interesi otkrivaju kao ‘naši’ interesi, a zajednica se stvara zajedničkom akcijom. Zato bi se dijalog mogao definirati kao razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim stvarima čovjeka radi njega

15 16

17

katolicizam i koncilsko kršćanstvo u Hrvatskoj, u: Željko MARDEŠIĆ Rasjcep u svetome, Zagreb, 2007., 873.

Vjekoslav BAJSIĆ, Crkva i društvo u Jugoslaviji, u: Vjekoslav BAJSIĆ, Dijalog, reagiranja, polemike, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 2003., 98.

Branko BOŠNJAK – Mijo ŠKVORC, Marksist i kršćanin, Dijalog prof. Branka Bošnjaka i prof. o. Mije Škvorca o nekim temama knjige »Filozofija i kršćanstvo«, Zagreb, Praxis, 1969.

Vjekoslav BAJSIĆ, Crkva i društvo u Jugoslaviji, 22.

64

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 64

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

samoga.«18 Ono, dakle, što je zajedničko i vjernicima i nevjernicima jest ontološko-antropološki temelj, čovještvo i zajednička skrb za ovaj svijet u kojemu zajednički žive i dijele istu sudbinu svijeta.

Razumije se da, kako Bajsić kaže, »dijalog nije čarobni štapić« i da je takvim »dijalogom« bilo nemoguće promijeniti onodobnu društvenu klimu i onodobne društvene strukture. Ta, komunizam je imao urođeno maligni stav prema svim religijama i svemu religijskomu. Razumije se da se tijekom gotovo polustoljetnog vladanja nije uvijek jednako represivno ophodio prema vjernicima i religiji te da je bilo i vremena tzv. zatopljavanja. Upravo je takvo vrijeme zatopljavanja bilo poslijekoncilsko vrijeme, odnosno konac šezdesetih i sedamdesete godine prošloga stoljeća.

Ono, pak, što je potrebno naglasiti jest činjenica da je Bajsićeva otvorenost i spremnost na dijalog u kasnim šezdesetim godinama dodatno osnažena dokumentima Drugoga vatikanskog koncila. Prisjetimo se samo izjave Koncila kako za fenomen masovnog ateizma u svijetu ne malu odgovornost snose i vjernici.19 Stoga bi i njihova dužnost, prema Koncilu, zbog boljitka ovoga svijeta koji je zajednički i teistima i ateistima, bila stupiti u otvoreni dijalog s onima koji ne vjeruju: »Crkva, premda potpuno odbacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi – oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju – moraju pridonositi ispravnoj izgradnji ovoga svijeta u kojemu zajedno žive. To se, dakako, ne može dogoditi bez iskrenog i razboritog razgovora« (GS 21). Prisjetimo li se, pak, specifičnih društvenih (ne)prilika ondašnjega vremena na našim prostorima, kao i teškog probijanja Koncilskih ideja u našoj Crkvi, opravdano je zaključiti da je pionirima dijaloga (poglavito u Crkvi), kakav je bio i Bajsić, put bio poprilično težak. Doživljavao je nerazumijevanja i s jedne i s druge strane. No, i njegova oštroumna zapažanja i kritike bili su upućeni i jednoj i drugoj strani.

18 19

Isto, 33. »Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati i vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauka ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i društvenog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju«, DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 19, u: Dokumenti, Zagreb, 2008. (dalje: GS).

65

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 65

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

Građani vjernici u komunističkome sustavu doista su bili, malo je reći, građani drugoga reda. »Jednake mogućnosti i iste šanse«, kako se onda govorilo, s članovima vladajuće komunističko-ateističke partije, Saveza komunista, niti su imali niti su, kao »religijski otuđeni«, mogli imati. Trajno su, sve do silaska komunističke vladavine s povijesne pozornice, ostajali građanima drugoga reda. Partijska je vrhuška Katoličku crkvu trajno shvaćala kao političku silu i time joj nametala »neke određene društveno-političke koncepcije koje su u fundamentalnoj oprečnosti s koncepcijom Saveza komunista«20. Pojedini pripadnici hijerarhije i klera, pak, zbog svojeg su reprezentativnog statusa, imali povlašteni status i uživali određene povlastice.

Marksizam (komunizam) je, prisjetimo se, religiju držao »otuđenom sviješću, opijumom naroda, dušom bezdušnoga svijeta, izrazom bijede otuđenog svijeta, ali i protestom zbog te bijede« i tako dalje i tome slično, pa je svaki dijalog već unaprijed bio osuđen na neuspjeh. Naravno da u takvu ozračju u kojemu je komunistička partija imala svu vlast, a građani vjernici ni osnovna građanska prava, nije moglo doći do dijaloga između građana vjernika i marksi­stičkih intelektualaca ondašnjega vremena. Elementarna pretpostavka dijaloga – ravnopravnost sugovornika – nije bila ostvarena.

Razumljivo je, pak, da su kontakti i razgovori među intelektualcima jedne i druge strane ponekad rezultirali ponekim osobnim prijateljskim odnosima,21 (»ta dijalog vode ljudi, a ne sustavi!« – Bajsić), ali strukture i institucije ondašnjega vremena su uvijek ostajale nepromijenjenima. Akademska raspravljanja i »dijalozi« nisu tu bili od velike koristi, niti su u takvu ozračju mogli polučiti nekakve relevantne društvene promjene.

Ako je itko uviđao jalovost takvih »dijaloga«, bio je to Vjekoslav Bajsić.

Stoga negdje i spominje modnu komponentu dijaloga jer i pojam dijaloga »doživljava svoju inflaciju kao i svi drugi pojmovi, tako da se nakon prvih

20

21

Tomislav ŠAGI‑BUNIĆ, Katolička crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1980. Usp. Jure KRIŠTO, Katolička crkva u totalitarizmu 1945. – 1990. Razmatranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom, Zagreb, 1997., 57.

O tome osobno svjedočanstvo možemo naći kod izuzetnog poznavatelja ­onodobnih društvenih i crkvenih prilika Željka Mardešića. Usp. Željko MARDEŠIĆ, O našem koncilskom naraštaju, u: Željko MARDEŠIĆ Rascjep u sve­ tome, 21.

66

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 66

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

oduševljenja i sama stvar nekad smatra prevladanom i bespomoćnom«22.

Nadalje, ističe da postoje i neke »bitne sumnje i rezerve gledom na smisao i mogućnost dijaloga uopće. Jedna od njih više je objektivne naravi i osniva se na tvrdnji da »između tako oprečnih nazora kao što su kršćanstvo i marksizam nije u načelu moguć ni iskren ni stvaran dijalog«23.

Bajsića je, međutim, daleko više zanimao stvaran život i konkretan čovjek od uopćenih, načelnih stavova. U svojim se dijalozima nikada nije služio svojom akribijom i diskvalifikacijom drugoga. Nikada njegove opservacije i lucidna i oštroumna kritička opažanja nisu išla za tim da nekoga ponize ili drugome »pokažemo da je budala«, ili, pak, da uvrijede osobu. O ateizmu prof. Branku Bošnjaku, primjerice, zgodno kaže da se »direktnim zahvatom u religiju doista postaje ateistom, ali samim time se ne postaje i boljim čovjekom!«24.

Opravdano je reći da je njegov dijalog i kritika uvijek smjera ad rem, a nikada ad hominem. Nikada sugovornike nije dijelio na vaše i naše. Uvijek je ostao vjeran svojem teološkom i vjerničkome načelu: »Ako je Sin Božji umro za sve ljude, onda su svi naši!«

Zaključne refleksije Na prethodnim stranicama pokušali smo nešto reći o temeljnim odrednicama Bajsićeva razumijevanja elementarnog čovjekova društvenog ponašanja, obrise čovjekove ontološko-antropološke dimenzije i njegova dijaloga s drugima i drukčijima. Kroz metafore gnijezda (grupe, zajednice) i prašume (društva) Bajsić nas gotovo, Weberovim rječnikom kazano, idealnotipski vodi u dva temeljna tipa elementarnoga društvenog ponašanja. Jedno je gnijezdo, ponašanje u vlastitoj grupi i vlastitome zajedničkom, monolitnom kolektivitetu – drugima nasuprot, a drugo prašuma (društvo) u kojemu postoji nebrojeno drugih (gnijezda) i drukčijih od nas, u kojemu nema

22 23 24

Vjekoslav BAJSIĆ, Dijalog, reagiranja, polemike, 24.

Isto.

Vjekoslav BAJSIĆ, Na rubovima Crkve i civilizacije, Zagreb, 1972.

67

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 67

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

sklada i monolitnosti, nego neprohod i bespuća, svjetonazorski, idejni i svaki drugi pluralizam.

Ti elementarni modeli naravnoga, grupnog ponašanja i/ili kodova grup­ nog strukturiranja, Bajsiću služe kao put (metoda – μετα’-ὁδóς) kojim (se) dolazi do društvene, humane, duhovne strukture kolektivnog ponašanja: idejnog jedinstva koje skrbi oko izgradnje gnijezda, tj. vlastite (samo prividne!?) monolitne zajednice, i dijaloga kao paradigmatsko društvenoga, prašumskog ponašanja. Dijalog (raz-govor) je, drži Bajsić, u suvremenome pluralnom svijetu jedini legitiman put humanoga, kulturnog i duhovnog ophođenja. A dijalog je, kako ga on definira, razgovor s drugima i drukčijima od nas a poradi njih samih. Drugi je, dakle, baš kao i u Kantovu kategoričkom imperativu, uvijek cilj (dijaloga) a nikada sredstvo.

Takvo naravno grupno strukturiranje vrijedi ne samo za društvo i društvene zajednice nego i za religijske zajednice i Crkvu kao društvo, odnosno zajednicu vjernika. Naime, naravno biološko i primordijalno ni u čovjeku ni u Crkvi se ne da, ne može i ne smije preskočiti. S toga temeljnog polazišta elementarnoga društvenog strukturiranja on dalje izvodi ne samo prošle događaje nego i suvremena događanja i društvene procese, povijesna događanja, i dinamičan hod čovječanstva tijekovima vremena i procesima povijesti.

Velik poticaj i nadahnuće za ekumensku otvorenost drugim kršćanskim zajednicama, međureligijski dijalog, kao i dijalog s onima koji ne vjeruju, Bajsić je pronalazio u (poslije)koncilskom otvaranju Crkve i dokumentima Drugoga vatikanskog koncila. U svojem cjelovitom opusu, u specifičnim (ne)prilikama onodobnoga ateističko-komunističkog režima, u svojoj otvorenosti spram drugih i drukčijih i u dijalogu s njima ostavio je fundamentalne, dubokoumne, lucidne i trajne filozofske, teološke i znanstvene uvide. Stoga i njegova misao o ontološko-antropološkoj strukturi čovjeka i društva, bez obzira na vrijeme u kojemu je nastala, ostaje trajno aktualnom.

68

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 68

25.5.2018. 14:42:53

Vjekoslav Bajsić u dijalogu

Summary

Vjekoslav Bajsić in dialogue Stipe Tadić

Institute of Social Sciences Ivo Pilar The present paper consists of two parts. The first part addresses Bajsić´s anthropological understanding of the human being and basic forms of their sociality. By using metaphors »nest« and »jungle«, Bajsić summarizes basic models of social organization and different forms of life and behaviour of people. The result is two different social paradigms and/or types of sociality »nest« and »jungle«. Sociologically speaking, »nest« (Gemeinschaft, community) refers to fundamental forms of social life in one´s own social group, whereas »jungle« (Gesselschaft, society) can be used as a very broad explanation of society. Human conduct is always a part of a bigger picture which resembles a »nest« or a »jungle«. Mentioned basic models of social conduct and life in general, are not unique to humans alone, but are common among other animal species that live reflexively, not reflectively. Our biological contingency and our zoological substratum, which are difficult to rise above, are evident in these models of social behaviour.

Bajsić concludes that anthropological perspective on society and an individual in society hardly changes. In the »nest«, there is monolithism and (apparent) concordance. In the »jungle«, the« law of the jungle« prevails. And dialogue is a typical »jungle« behaviour. Considering this, the second part of the present paper concentrates on dialogue, the only legitimate manner of conducting oneself toward others and the ones who are in some way different. Today´s world (the »jungle«) is a pluralistic, complex and interdependent world. Global problems of today´s world can be solved through cooperation only. And an irreplaceable tool and condition of communication is – dialogue.

Keywords: Vjekoslav Bajsić, »nest«, »jungle«, elementary forms of sociality, pluralism, ­dialogue.

69

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 69

25.5.2018. 14:42:53

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 70

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića Andrea Filić Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak Teološki hod T. J. Šagi-Bunića autorica prikazuje kroz tri etape u kojima kao zajedničku nit vodilju pronalazi temu sjedinjenja Boga i čovjeka. U prvom poglavlju obrađuje prvu fazu Šagi-Bunićeva teološkog hoda u kojoj se bavio kristološkim pitanjima prvih pet stoljeća Crkve istražujući kako se razvijao nauk o sjedinjenju božanske i ljudske naravi u osobi Isusa Krista, Logosa koji je postao čovjekom. Pokazuje njegov put od studentskih dana i doktorske disertacije, preko susljednoga petnaestogodišnjeg produbljivanja ondje načetih tema do konačnih rezultata objavljenih u Rimu na latinskom jeziku na temelju kojih ga je svjetska teološka javnost prepoznala kao jednog od najboljih poznavatelja kalcedonske dogmatske definicije čijem je razumijevanju pridonio svojim originalnim uvidima. U drugome poglavlju riječ je o drugoj fazi Šagi-Bunićeva teološkog hoda u kojoj je predmet svojih dotadašnjih istraživanja počeo promatrati iz perspektive naglaska Drugoga vatikanskog koncila na proslavljenom i danas živom Isusu Kristu. U tome svjetlu temeljne istine iz kalcedonske dogme obogatio je govorom o osobnom sjedinjenju jedne božanske osobe i mnoštva ljudskih osoba koje se prije svega ostvaruje u Crkvi, zajednici koju Isus Krist, kao žarišna točka, trajno okuplja u zajedništvo s Bogom. Već u toj fazi Šagi-Bunić je došao do uvida da se može govoriti i o osobnom sjedinjenju Sina Božjega sa svakim čovjekom, a ne samo s članovima vidljive Crkve, no ta je univerzalna kristologija ipak specifična za posljednju fazu njegova teološkog hoda, obilježenu pozivima na promicanje civilizacije ljubavi. O tome autorica piše u trećem poglavlju, gdje analizira njegova tumačenja Mt 25,40 kao ključa i temeljnog polazišta ostvarenja civilizacije ljubavi. Iz toga retka Šagi-Bunić ponajprije iščitava istinu o sjedinjenju i poistovjećivanju, identifikaciji Sina Božjega sa svakim čovjekom te odatle izvodi poziv upućen kršćanima: gledati Isusa Krista u svakom čovjeku, prema svakome se odnositi kao prema Kristu i svakome biti Krist.

Ključne riječi: Šagi-Bunić, sjedinjenje Boga i čovjeka, kristologija, Kalcedonski koncil, Dru-

gi vatikanski koncil, civilizacija ljubavi.

71

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 71

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Uvod Šagi-Bunić je mnogo pisao o teologiji. Za njega je ona prije svega živa, stvaralačka, tražiteljska djelatnost ljudskoga uma i duha, u isti mah racionalna, spekulativna i metodička te umjetnička, navjestiteljska, proročka i praktička. Dok s jedne strane ima kritičku ulogu, s druge mora biti povezana sa strpljivošću, skromnošću i poniznošću. Osnovnu pretpostavku svake prave teologije, dakako i svakoga vjerodostojnog teologa, vidi u trajnom odnosu s Bogom koji se ostvaruje kroz neprestano komuniciranje i učenički dijalog s njime, a sve s ciljem služenja Bogu za spasenje i život svakoga čovjeka. Kad bismo se utekli statistici, u Šagi-Bunićevim izjavama o teologiji pobjedu bi zacijelo odnijela ona o njezinoj služinskoj ulozi. U tom svjetlu valja promatrati cjelokupan njegov teološki opus, bez obzira na pojedine pretežite naglaske kroz koje se razvijao kao teolog. Svakim od njih prije svega želi ponizno i strpljivo služiti Bogu i ljudima, uvijek u krilu Crkve koju naziva svojom majkom s kojom se osjeća sraslim i za nju suodgovornim »svakom žilicom svoga bića«1. U trima etapama njegova teološkog hoda, na koje je ukazao još Tomislav Zdenko Tenšek,2 kao zajedničku dodirnu točku, zapravo kao svojevrsno temeljno opredjeljenje, otkrivamo temu sjedinjenja Boga i čovjeka.3 Taj nas pretežiti Šagi-Bunićev teološki interes dodatno uvjerava da prema njemu teologije, ni teologa, ne može biti bez životne povezanosti s Bogom i ljudima. U tom svjetlu njegov teološki hod prije svega bismo mogli ocrtati kao svjesno odabrani hod čovjeka vjernika u Božjoj prisutnosti, s njime, uz njega, pred njime i za njega, s ciljem da i sebi i onima s kojima dijeli ovozemaljski hod ne samo nastoji protumačiti i približiti objavljene vjerske istine nego i zajedno s njima rasti u zajedništvu s Bogom i međusobno. To je očito u svim trima razdobljima njegova djelovanja, bez obzira 1 2 3

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Putovi i perspektive suvremenog kršćanstva, u: Vrijeme suodgovornosti, I, Zagreb, 1981., 151.

Usp. Tomislav Zdenko TENŠEK, Tomislav Janko Šagi-Bunić (2. veljače 1923. – 21. srpnja 1999.), u: Bogoslovska smotra, 70 (2000.) 3–4, 919–921.

Ovo je, dakako, samo jedan od mogućih pristupa bogatom Šagi-Bunićevu opusu. Jedan drukčiji zanimljivi pristup vidi u: Anto BARIŠIĆ, Teološki »tetragrami« u spisima Tomislava Janka Šagi-Bunića, u: Bogoslovska smotra, 82 (2013.)

2, 167–187.

72

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 72

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

je li riječ o prvoj, strogo znanstvenoj fazi, u kojoj se nadasve bavio pitanjem sjedinjenja Boga i čovjeka u osobi Isusa Krista, o drugoj, koncilskoj i poslijekoncilskoj fazi, kada je istu problematiku obrađivao proučavajući osobu uskrsloga, proslavljenoga, danas živoga Isusa Krista, koji se trajno sjedinjuje s Crkvom ili, napokon, o onoj trećoj u kojoj je, pod vidom govora o civilizaciji ljubavi, neprekidno ponavljao da je Sin Božji sjedinjen sa svakim čovjekom. Već se na prvi pogled može vidjeti da smo se, odabirući spomenutu temu kao vodilju na našemu hodu Šagi-Bunićevim teološkim stopama, opredijelili za obradu ponajprije kristoloških pitanja. Ostala ostavljamo za neku drugu prigodu. Naime, opus bogat kao Šagi-Bunićev zahtijeva da se njegovu teologiju promišlja i izvlači na svjetlo dana malo po malo, ustrajnim, etapnim, a nadasve ekipnim hodom.

1. Sjedinjenje Boga i čovjeka u osobi Isusa Krista 1.1. Od samih početaka...

Prva etapa Šagi-Bunićeva teološkog hoda obilježena je istraživanjem kristoloških pitanja prvih pet stoljeća Crkve, čime se počeo baviti još za vrijeme diplomskog studija. O tome svjedoči njegov seminarski rad o kristologiji Flavijana Carigradskog,4 koju je analizirao kroz pet točaka: 1) temeljna formula inkarnacije, 2) sjedinjenje s formalne strane, 3) rezultat sjedinjenja, 4) filozofska terminologija, 5) pridijevanje vlastitosti (komunikacija idioma). Tih pet točaka poslužit će mu kao osnovna metodička postavka i u

4

Usp. Janko Toma ŠAGI, ofmcap, stud. theol., Kristologija Flavijana Carigradskog (446. – 449.). Seminarska radnja u dogmatskom seminaru, u: Osobni arhiv Tomislava Janka Šagi-Bunića (dalje: OATJŠB). Ovdje Šagi-Bunić čak na deset mjesta spominje drugu studiju, naslovljenu »Kristologija Prokla Carigradskog«, i sadržaje koji su u njoj obrađeni. Usp. Isto, 4, 6, 15, 20, 23 (5×), 24. Nju nismo pronašli u OATJŠB. Moguće je da je pod njom mislio na već započetu disertaciju. Na naslovnoj stranici rada o Flavijanu ne nalaze se informacije ni o mentoru ni o datumu. Iz Šagi-Bunićevih Indeksa vidi se da je »dogmatski seminar« slušao kod prof. Stjepana Bakšića od ak. god. 1946./1947. do 1949./1950. (usp.

Index br. 53–1943/4; br. 47–1945/46).

73

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 73

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

njegovoj doktorskoj disertaciji »Kristologija Prokla Carigradskog (434. – 466.). Prinos tumačenju kalcedonske dogmatske definicije (451.)« u koju je, gotovo nepromijenjen, uvrstio spomenuti seminarski rad5 te koju je obranio sa samo 28 godina dana 26. rujna 1951. godine.

U Šagi-Bunićevu arhivu sačuvana su pisma koja mu je, u razdoblju kada je pisao disertaciju, pošiljao iz Rima Hadrijan Borak, kapucin, filozof i crkveni povjesničar. Ona nam pružaju dragocjeno svjedočanstvo neobične brige za mlađega subrata. Borak je naime Šagi-Buniću rukom prepisivao dijelove iz Proklovih spisa te mu je neumorno slao literaturu, nerijetko je i sam najprije pročitavši kako bi mu mogao ukazati na mjesta važna za njegovo istraživanje.6 U vezi s time vrijedno je uočiti da je Šagi-Bunić već u svojim prvim teološkim koracima iskusio vrijednost potpore i poticaja čovjeka koji je spreman nesebično pomoći drugome da raste. To će, kako ćemo kasnije vidjeti, duboko obilježiti njegova promišljanja, osobito ona iz posljednjeg razdoblja životnog mu i teološkog hoda.

U detalje doktorskog rada ovdje, naravno, ne možemo ulaziti. Pa ipak, radi razumijevanja Šagi-Bunićeva teološkog razvoja dobro je donijeti barem nekoliko informacija o njegovu prvom velikom znanstvenom pothvatu. Prije svega, o Proklovoj kristologiji dotad nije bilo mnogo pisano, a i ono što je bilo, nije ju obuhvatilo u cijelosti.7 Šagi-Bunić se služi svom literaturom do koje je, uz pomoć Boraka, mogao doći, no gotovo sve analize Proklove kristologije i zaključke vezane uz temu donio je sam, istražujući izvore. U to se može uvjeriti svatko tko i samo letimice pregleda bilješke u drugome dijelu disertacije naslovljenom »Sustavni prikaz Proklove kristologije«.8 U navedenome se očituje originalnost mladoga teologa, prva oznaka njegove disertacije. Druga je sustavnost u istraživanju i izlaganju teme. Nakon spo-

5 6

7 8

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kristologija Prokla Carigradskog, Anto Barišić (ur.), Zagreb, 2009., 265–283.

Usp. Hadrijan BORAK, Pismo Šagi-Buniću, 17. XII. 1950.; 3. I. 1951.; 8. I. 1951.; 4. II. 1951., u: OATJŠB; Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Briga da uspiju drugi.

Riječ na oproštaju s Hadrijanom Borakom, 5. III. 1993., u: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, 27 (1993.) 2, 461.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kristologija Prokla Carigradskog, 8.

Usp. Isto, 85–218.

74

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 74

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

menutog dijela, u onome naslovljenom »Dogmatsko-historijski položaj i značenje Proklove kristologije« prvo je, opet sustavno, iznio osobitosti aleksandrijske, tj. Ćirilove, i one njoj suparničke, antiohijske kristologije, prateći već spomenutih pet točaka. Potom je na njih sažeo i osnovne osobitosti Proklove kristologije, pokazujući kako ona predstavlja srednju, posrednu struju između antiohijskog dualizma i ćirilovskog unitarizma. Istu metodu uporabio je i u prikazu kristologije teologâ koji su slijedili Proklovu liniju te u prikazu Kalcedonske definicije, zaključujući da su na njezin konačni oblik utjecali upravo teolozi proklovske tradicije. Osnovni rezultat svojega rada sam autor vidi u sljedećem: »Nadam se da sam, ako ne baš otkrio, a ono svakako fiksirao umjereni diofizitizam unutar Grčke crkve i time riješio problem kalcedonske dogmatske definicije u njegovoj osnovi.«9 To otkriće mladoga teologa tim je značajnije jer će ga petnaestak godina kasnije glasoviti svjetski teolozi prepoznati kao jedan od njegovih glavnih doprinosa istraživanju kalcedonske dogme.

1.2. ... preko tihoga nastavka započetih istraživanja...

U pedesetima te na samom početku šezdesetih godina XX. stoljeća ŠagiBunić se nastavio intenzivno baviti pitanjima koja je bio načeo u disertaciji.

O tijeku i konkretnim sadržajima tih istraživanja također svjedoči bogata korespondencija koju je od 1954. do 1962. godine razmjenjivao s Borakom, koji se opet pokazao nesebičnim pomoćnikom kako glede nabave literature tako glede osobnih poticaja i hrabrenja. Šagi-Bunić ga je redovito informirao o onome što radi. Toga je, dakako, bilo napretek: osim brojnih obveza, brojna su bila i područja njegovih istraživanja. Nas zanimaju ona s područja kristologije. U tim se godinama intenzivno bavio »pitanjem antiohijske unije 433. i njezinim doktrinarnim vezama s Kalcedonom«10. O tome svjedoče neobjavljeni i nedovršeni radovi sačuvani u njegovu arhivu: »Postanak i tekst simbola antiohijskog sjedinjenja« (95 str.), »Važnost i značenje antio-

9 10

Isto, 16.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Pismo Boraku, 5. II. 1958., 1.

75

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 75

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

hijskog sjedinjenja (433.)« (26 str.), »Značenje formule ‘homoousios hemin (consubstatntialis nobis)’ u simbolu antiohijske unije (433.) i njezina povijest od Apolinara do unošenja u Antiohijski simbol« (90 str.),11 »Kristologija Antiohijskog simbola« (148 str.).12 Osim njih, Šagi-Bunić je za sobom ostavio i brojne opsežnije ili manje opsežne nacrte te mnoštvo razasutih bilježaka koje su mu služile u istraživanjima. Osobitu pozornost zaslužuju dva kratka teksta u kojima je postavio zanimljivu tezu: Budući da su antiohijci u razdoblju efeškoga sukoba optuživali Ćirila za arijanizam i apolinarizam, za dobivanje cjelovite slike o razlozima antiohijsko-ćirilovskog razmimoilaženja treba krenuti od tih dviju hereza, točnije od načina na koji su ih razumjeli antiohijski teolozi.13 Tu tezu nije uspio razraditi, no uvidom u sve dosad pronađene njegove bilješke, nacrte, objavljene i neobjavljene radove, njegove se ideje dadu rekonstruirati.14 Zaobilazeći brojne pojedinosti, istaknut ćemo samo najbitnije zaključke. Antiohijci, opterećeni arijanskim naučavanjem da je Logos namjesto ljudske duše trpio u tijelu i posljedičnim zaključkom da stoga nije uistinu Bog, a što su iščitavali i iz Apolinarova naučavanja da je Logos zauzeo mjesto razumske ljudske duše u Isusu Kristu, svako su pripisivanje ljudskih atributa Bogu Logosu smatrali arijanizmom i apolinarizmom. Ljudske atribute dopuštali su pridijevati samo Isusu Kristu, ukoliko ga se naziva onim imenima koja su smatrali imenima obiju Kristovih naravi (Isus Krist, Sin, Gospodin, Emanuel) te time navukli sumnje da naučavaju 11

12

13

14

Jedan dio ovoga teksta, onaj gdje je riječ o Apolinaru, ipak jest objavljen. Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Formula »istobitan nama« u apolinarističkim borbama«, u: Kačić, (1970.) 3, 55–76.

Dio ovoga rada (25 stranica) Šagi-Bunić je kasnije iskoristio u dvama latinskim radovima. Tekst sa str. 27–43 u: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Deus perfectus et homo perfectus« a concilio Ephesino (a. 431) ad Chalcedonense (a. 451), Romae – Friburgi Br. – Barcinonae, 1965., 23–64 (dalje: DPHP), a tekst sa str. 111–120 u: De dyophisitismo extra scholam antiochenam, u: Laurentianum, (1963.) 4, 231–242, 248–249.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Prikaz razvitka i sistema antiohijske kristologije u borbi protiv arijevaca i Apolinara; Poglavlje prvo. Osobitosti i razlike antiohijske i aleksandrijske kristologije, u: OATJŠB. Usp. Andrea FILIĆ, Povijesno-teološke pretpostavke efeškoga raskola prema djelima T. J. Šagi­‑Bunića. Magistarski rad, Zagreb, 2011., 38–132; Efeška kristološka kontroverzija prema djelima T. J. Šagi-Bunića – Od raskola (431.) do sjedinjenja (433.). Doktorski rad, Zagreb, 2012., 153–164.

76

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 76

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

dva sina, ili dvije osobe u Isusu Kristu. Ćiril, pak, koji je isticao »jednog te istog«, tj. istovjetnost vječnoga i utjelovljenoga Logosa (Isusa Krista), naučavao je kompletnu komunikaciju idioma čiju primjenu, osim u naslovu Theotokos za Mariju, pronalazimo u izričaju da je Bog Logos trpio u tijelu.

To je, kako dobro uočava Šagi-Bunić, sasvim razumljivo u antiohijskim teolozima rodilo sumnju da je Ćiril obnovio arijansku i apolinarističku herezu.

Srž sukoba tako se, prema njemu, nasuprot ustaljenim mišljenjima, nije toliko ticala pitanja dviju naravi i dualizma (antiohenizam) ili jedne naravi i unitarizma (ćirilijanizam), nego upravo pitanja komunikacije idioma i teopashitizma. Taj će zaključak kasnije, premda više usputno, naznačiti i u radu na latinskom jeziku Deus perfectus et homo perfectus.15 Nakon uvida u područja Šagi-Bunićeva intenzivnog znanstvenog rada tijekom 50-ih godina XX. stoljeća, neće nas čuditi da je, po dolasku u Rim u svojstvu osobnog teologa nadbiskupa Franje Šepera na Drugome vatikanskom koncilu uistinu brzo objavio radove na latinskom jeziku iz područja kristologije. Premda je u njih doslovno prenio tek mali dio onih napisanih na hrvatskom, glavne predradnje – izvrsno poznavanje (pred) kalcedonske teološke problematike i naslućivanje novih zaključaka o njoj – već su bile učinjene.

Prije negoli se osvrnemo na te radove, dobro je, u vezi s dosad iznesenim, uočiti još jednu bitnu značajku Šagi-Bunićeva teološkog hoda koja se, čini se, baš u netom opisanom razdoblju počela intenzivnije razvijati.

Naime, znanstvena intuicija koja se ogleda u potrebi otkrivanja širega povijesno-teološkog konteksta da bi se razumjelo suvislost i razloge pojedinih događaja dovela ga je do jedne čisto ljudske i osobne intuicije, tj. do toga da je sudionike tih događaja, njihove preferencije i preokupacije, ma koliko možda bile i krive, potrebno dubinski upoznati i istinski poštivati te utoliko

15

Usp. osobito DPDH, 78–81, bilj. 95. Da je ključna sporna točka u antiohijsko-ćirilovskom sukobu bilo upravo pitanje teopashitizma neki su kasniji autori iznosili kao svoju novu i originalnu interpretaciju nestorijanske kontroverzije. Usp. John J. O’KEEFE, Impassible Suffering? Divine Passion and Fifth Century Christology, u: Theological Studies, 58 (1997.) 1, 40–41, 40–57; Paul GAVRILYUK, The Suffering of the Impassible God. The Dialectics of Patristic Thought, New York, 2004., 136–141.

77

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 77

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

imati razumijevanja za njih. I to je, barem indirektno, utjecalo na njegovu kasniju teologiju.

1.3. ... d o objavljivanja značajnih rezultata u studijama na latinskom jeziku Neće biti teško odgonetnuti što je jedna od prvih stvari koje je Šagi-Bunić učinio kada je ujesen 1962. došao u Rim kao osobni teolog nadbiskupa Šepera. Još Koncil nije bio ni započeo, a već ga nalazimo u biblioteci na Angelicumu kako traži Riedmattenov članak o apolinarizmu.16 Ni tjedan dana nakon početka Koncila njegov ga je nezamjenjivi Hadrijan Borak odveo u Vatikansku biblioteku, gdje je dobio iskaznicu kako bi ondje mogao redovito raditi na svojim istraživanjima.17 Osim što je odmah počeo tragati za knjigama, Šagi-Bunić je početo tragati i za ljudima, teološkim velikanima, koje je, »po čuvenju«, već bio dobro poznavao.18 Iz njegova dnevnika saznajemo da se prije početka Koncila nadasve htio susresti i razgovarati s Yvesom Congarom.19 Te dvije prve Šagi-Bunićeve akcije po dolasku u Rim raspoznajni su znak njegova djelovanja u godinama koje slijede. S jedne strane, konačno se našavši na vrelu literature, dovršava poslove kojima se bavio već petnaestak godina, a s druge se strane srčano unosi u događaj Drugoga vatikanskog koncila – upoznaje njegove ponajbolje teologe, osluškuje ali i – preko nadbiskupa Šepera – nudi nove ideje, susreće se s novim načinima 16 17 18

19

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Dnevnik s Drugoga vatikanskog koncila, 8. X. 1962., u: OATJŠB. Usp. Isto, 17. X. 1962.

Usp. Alojzije NOVAK, O Šagi-Buniću, 15. II. 1992., u: OATJŠB, 3–4. Novak, koji je onda vršio službu provincijala te stanovao sa Šagi-Bunićem u Gornjoj Dubravi, svjedoči o njegovim reakcijama na sastav pripremnih koncilskih komisija. Piše kako je bio razočaran jer se nadao da će u njima više doći do izražaja predstavnici novijih strujanja u teologiji, te dodaje: »Ja sam se jako čudio otkuda Toma poznaje sve te ljude. Bilo mi je neshvatljivo i tu sam onda vidio njegovu strašnu širinu« (Isto).

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Dnevnik s Drugoga vatikanskog koncila, 8. X. 1962.; 10. X. 1962.

78

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 78

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

razmišljanja, prati rast koncilske misli kroz njezine uspone i padove, kroz zanose i poteškoće.

O kristološkim promišljanjima i raspravama petoga stoljeća Šagi-Bunić je tijekom 60-ih godina XX. stoljeća objavio dvije kraće note20 i tri velike studije21. Sve te radove ubrzo su komentirali i recenzirali brojni svjetski stručnjaci te oni postaju neizostavna literatura u djelima koja obrađuju efeško-kalcedonsku problematiku.22 Danas bismo rekli da im je citatni indeks (ali, gle paradoksa, samo u inozemnoj literaturi!23) bio iznimno visok.

Izdvojimo barem neke zanimljivosti. U trećemu izdanju Conciliorum oecomenicorum decreta Šagi-Bunić je jedan od četvorice autora čija se djela navode u literaturi i uz Efeški sabor i uz Kalcedonski sabor (H. M. Diepen, P.-Th. Camelot, Th. Sagi-Bunic, A. Grillmeier), dok su djela većeg broja autora navedena samo uz jedan od njih.24 Dvojica netom spomenutih dobro će poznavati Šagi-Bunićeva istraživanja. Alois Grillmeier ih u svojem velikom djelu Christ in Christian Tradition. From the Apostolic Age 20

21

22

23

24

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Documentatio doctrinalis ephesino-chalcedonensis, u: Laurentianum, (1962.) 3, 499–514; De dyophysitismo extra scholam antiochenam, u: Laurentianum, (1963.) 4, 231–251.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Duo perfecta« et »duae naturae« in definitione dogmatica chalcedonensi, Roma, 1964. (dalje: DPDN); »Deus perfectus et homo perfectus« a concilio Ephesino (a. 431) ad Chalcedonense (a. 451), Romae – Friburgi Br. – Barcinonae, 1965.; Problemata christologiae chalcedonensis. Continuitas doctrinalis et drama conscientiae episcoporum qua fidei iudicum, Roma, 1969.

Više o tome vidi u: Tomislav Zdenko TENŠEK, Hrvatski latinisti-kapucini XX. stoljeća: Hadrijan Franjo Borak (1915. – 1993.) i Tomislav Janko Šagi-Bunić (1923. – 1999.), u: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, 38 (2004.) 4, 402–415; Anto BARIŠIĆ, Teandrička kristologija Tomislava Janka Šagi-Bunića, Zagreb, 2012., 194–210; Andrea FILIĆ, Efeška kristološka kontroverzija prema djelima T. J. Šagi-Bunića – Od raskola (431.) do sjedinjenja (433.), 19–76.

Od domaćih recenzenata bilježimo samo dvije recenzije: Bonaventura DUDA, Recenzija DPDN u: Bogoslovska smotra, 35 (1965.) 1, 145–146; Jordan KUNIČIĆ, Recenzija PCC, u: Bogoslovska smotra, 39 (1969.) 4, 492–493.

Za Efez: E. Schwartz, P. Batiffol, R. Devreesse, I. Rucker, A. d’Alès, A. N. Diamantopopulos, G. Neyron, I. Ortiz de Urbina, H. M. Diepen, P.-Th. Camelot, Th. Sagi-Bunic, A. Grillmeier (usp. ISTITUTO PER LE SCIENZE RELIGIOSE, Conciliorum oecumenicorum decreta, Bologna, 31973., 39); za Kalcedon: J. Lebon, A. Grillmeier – H. Bacht, R. V. Sellers, H. M. Diepen, P. Galtier, P.-Th. Camelot, Th. Sagi-Bunić, A. Grillmeier (usp. Isto, 76).

79

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 79

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

to ­Chalcedon (451) citira na mnogim mjestima.25 Na jednome čak izravno najavljuje da će se poslužiti Šagi-Bunićevom dubokom analizom sjednica i tekstova iz DPHP.26 Pierre-Thomas Camelot, autor glasovitog djela Éphèse et Chalcédoine27 Šagi-Bunićevu analizu kalcedonske formule u DPDN naziva »iznimno minucioznom« i ističe važne doprinose te studije. Osobito je vrijedna bilješka u kojoj mu priznaje da je imao pravo u nekim komentarima na njegovo djelo, koje je potom uzeo u obzir.28 Osim toga, treba ukazati i na opsežan članak Marie-Vincenta Leroya,29 koji »kalcedonskog Krista« prikazuje na temelju DPDN i DPHP. Već iz toga članka očito je da te studije daju izvrstan uvid u daljnju i bližu pripremu Kalcedonske definicije te u njezinu kristologiju. Stoga ne čudi da je André de Halleux proglasio Šagi-Bunića jednim od šestorice glavnih zapadnih stručnjaka za kalcedonsku dogmu.30 Osim navedenog, smatramo potrebnim ukazati na dva glavna Šagi-Bunićeva doprinosa iz DPDN i DPHP, koja su kao nadasve originalna prepoznali svjetski stručnjaci. Kao prvo, mnogi su istaknuli njegov specifičan pristup kalcedonskoj problematici. Za razliku od gotovo svih drugih autora, koji su je iščitavali iz unitarističke perspektive, on ju je obradio pod vidom dvojstva. Takvim je pristupom, ipak, došao do zaključka da prvotna namjera kalcedonskih otaca nije bila definirati diofizitizam, nego jedinstvo

25

26 27 28 29 30

Usp. Alois GRILLMEIER, Christ in Christian Tradition. From the Apostolic Age to Chalcedon (451), London, 1965. U kasnijem izdanju, u francuskom prijevodu, tih je citata još više. Usp. Alois GRILLMEIER, Le Christ dans la tradition chrétienne, I. De l’âge apostolique au concile de Chalcédoine (451), Paris, 22003., 872, 941, 944–945, 969, 976–977, 979, 1004, 1017, 1047. Usp. i Alois GRILLMEIER, Mit ihm und in ihm. Christologische Forschungen und perspektiven, Freiburg – Basel – Wien, 1975., 264, 290, 296, 375, 383, 418.

Usp. Alois GRILLMEIER, Le Christ dans la tradition chrétienne, I, 941, bilj. 46.

Usp. P.-Th. CAMELOT, Éphèse et Chalcédoine. 432 et 451. Histoire des conciles œcuméniques, Paris, 1962.

Usp. Pierre-Thomas CAMELOT, Bulletin d’histoire des doctrines chrétiennes, u: Revue des sciences philosophiques et théologiques, 49 (1965.), 745.

Usp. Marie-Vincent LEROY, Le Christ de Chalcédoine, u: Revue Thomiste, 81 (1973.) 1, 76–88.

Usp. André de HALLEUX, La défnition christologique à Chalcédoine, u: Revue théologique de Louvain, 7 (1976.) 1, 10, gdje uz Šagi-Bunića autor navodi Richarda, Ortiza, Sellersa, Diepena i Camelota. Isti tekst de Halleux je kasnije objavio u knjizi Patrologie et oecuménisme. Recueil d’études, Leuven, 1990., 462–465.

80

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 80

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Krista, tj. istaknuti »jednog te istog«.31 Na tom je tragu i drugi njegov veliki doprinos, naime to što je otkrio i dokazao da kalcedonski diofizitizam nije čisti antiohijski diofizitizam, nego diofizitizam u Ćirilovoj interpretaciji te je jasno pokazao njegov put od Antiohijskog simbola (431./432.) preko Ćirilove poslanice Laetentur coeli (433.) do Kalcedonske definicije (451.).

Konkretno, diofizitizam je tako ispovjeđen da pritom ni po čemu ne bude dovedeno u pitanje, nego štoviše čvrsto utvrđeno, jedinstvo Krista ili, točnije, istovjetnost Logosa i Krista. Antiohijska dva potpuna (»potpuni Bog i potpuni čovjek«) postaju Ćirilov jedan potpuni, tj. »potpun isti u božanstvu i isti potpun u čovještvu«, a na mjesto njihovih »dviju sjedinjenih naravi« dolazi formula »u dvjema naravima«.32

31

32

Vezano uz DPDN, na to ukazuju ovi recenzenti: Raniero CANTALAMESSA, u: Rivista di storia e letteratura religiosa, 3 (1967.) 2, 324; A. SEGOVIA, u: Estudios Ecclesiasticos, 41 (1966.) 157, 234–235; J. M. R. T., u: Revue des sciences philosophiques et théologiques, 1966., 594; F., u: Zeitschrift für katholische Theologie, 88 (1966.), 6. Također i Pierre-Thomas CAMELOT, Bulletin d’histoire des doctrines chrétiennes, 745; André de HALLEUX, La défnition christologique à Chalcédoine, 21. Vezano uz DPHP vidi recenzije: C. EXTREMEÑO, u: Studium.

Revista de Filosofía y Teología, 5 (1965.) 2, 399; Raniero CANTALAMESSA, u: Laurentianum, 6 (1965.) 1, 128; T. URQUIRI, u: Ilustración del Clero, 6 (1965.), 358; [nepoznat autor], u: Stromata.Ciencia y Fé, 21 (1965.) 3–4, 636–637; J. T., u: Byzantion. Revue Internationale des Etudes Byzantines, 35 (1965.), [stranica nepoznata]; L. RENWART, u: Nouvelle Revue Théologique, 98 (1966.) 5, 540; F. HEMLER, u: Augustinianum, 6 (1966.) 1, 114–115; Luigi SCIPIONI, u: Sacra Doctrina, (1966.) 41, 158; V. RODRIGUEZ, u: Salmanticensis, 13 (1966.), 662; A. ISAZA B., u: Franciscanum, 9 (1967.) 25, 64. Usp. i Marie-Vincent LEROY, Le Christ de Chalcédoine, 76.

U vezi s DPDN to ističu ovi recenzenti: A. SEGOVIA, 234; Raniero CANTALAMESSA, 324; J. M. R. T., 594; Bonaventura DUDA, 145–146. Također usp. PierreThomas CAMELOT, Bulletin d’histoire des doctrines chrétiennes, 745; André de HALLEUX, La défnition christologique à Chalcédoine, 22–23. Za DPHP usp. ove recenzije: C. EXTREMEÑO, 399; J. T. [stranica nepoznata]; L. RENWART, 540; Luigi SCIPIONI, 158; V. RODRIGUEZ, 662; Raniero CANTALAMESSA, 126–127; [nepoznat autor], 637; F. RUIZ de S. JUAN DE LA CRUZ, u: Ephemerides Carmeliticae, 16 (1965.), 462–463. Usp. i Marie-Vincent LEROY, Le Christ de Chalcédoine, 76–82; Alois GRILLMEIER, Le Christ dans la tradition chrétienne, I, 944. Zanimljivo je da su tek neki od navedenih recenzenata istaknuli Šagi-Bunićev zaključak da su na pobjedu umjerenog ćirilijanizma odlučujući utjecaj izvršili carigradski biskupi Proklo i Flavijan te teolozi koji su zajedno s njima zastupali »srednju«, »proklovsku« liniju.

81

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 81

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Tim se radovima Šagi-Bunić pridružio zanosnom projektu obilježavanja 1500. obljetnice Kalcedonskog koncila. U vezi s time zanima nas je li, i u kojoj mjeri, participirao i u onim paralelno probuđenim pitanjima o značenju Kalcedonske definicije za suvremenog čovjeka te o posljedičnoj potrebi njezine revalorizacije, pa čak i preoblikovanja kristoloških formula utemeljenih na filozofskom pojmovlju koje danas ima novo i drukčije značenje.

Premda samu Kalcedonsku definiciju nikada nije stavio u pitanje, a još je manje bio sklon stvaranju novih formula,33 ipak u njegovu posljednjem djelu na latinskom jeziku pronalazimo elemente koji otkrivaju da je doista pratio i uključivao se i u te suvremene teološke tokove. Problemata christologiae chalcedonensis djelo je u kojem je Šagi-Bunić već dobrano zakoraknuo u drugu fazu svojega teološkog hoda. I dalje se bavi kristologijom V. stoljeća, zapravo ponavlja bitne zaključke do kojih je došao u prvim dvjema studijama, no sada s novim ciljem: otkriti što načini razmišljanja i postupanja aktera koji su sudjelovali u oblikovanju Kalcedonske definicije imaju poručiti teolozima nakon Drugoga vatikanskog koncila.34 Pokazuje kako se, kroz mnoštvo oprečnih stavova, »u životnom i dramatičnom procesu«35, probijala i stvarala dogma o Isusu Kristu te oslikava psihološko-moralne profile kalcedonskih otaca kao učitelja vjere,36 sve u nadi da će ti uvidi pomoći boljem razumijevanju poslijekoncilskog doktrinarnog razvoja.37 Potonje se, valja dodati, više iščitava između redaka. Naime, dobiva se dojam da je autor skromno uvjeren da će njegove analize ondašnjih situacija i postupaka glavnih sudionika kristološke kontroverzije V. stoljeća kojima sada, mogli bismo reći, »ulazi u dušu«, čitateljima progovoriti sami za sebe i uputiti ih na ispravan pristup otajstvu Isusa Krista – ni konzervativan, u smislu uvjerenja da je Kalcedonom rečeno sve što se o Kristu može reći, ni onaj dijametralno suprotan (namjerno ne kažemo progresivan, jer to nije

33

34 35 36 37

Usp. Anto BARIŠIĆ, Teandrička kristologija Tomislava Janka Šagi-Bunića, 187, gdje autor primjećuje da, za razliku od onih koji su predlagali nove formule, Šagi-Bunić predlaže »molitvu«, utemeljenu na Mt 25,40.

Usp. PCC, 6.

Isto, 5.

Usp. Isto, 3, 64.

Usp. Isto, 5.

82

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 82

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

progres!), koji bi smjerao rušenju autoriteta Kalcedonske definicije. U to nas dodatno uvjeravaju povremeni autorovi »bljeskovi« koje unosi u izlaganje, bilo kao aluzije, bilo kao izričite izjave, te kojima se, premda diskretno, priključuje onima koji su uvidjeli da kalcedonsku kristologiju treba iščitavati i iz novih kutova.

Ovdje ćemo se nakratko zadržati samo na jednoj ideji koja se provlači kroz čitavu studiju, tj. na pitanju diskontinuiteta i kontinuiteta u službi doktrinarnog napretka. Čini se da su autora na pisanje ovoga djela potaknule bojazni pojedinih ljudi u Crkvi da bi se u posljednjim desetljećima pojavljenim novim pristupima i novim načinom govora o otajstvu Isusa Krista, osobito onim koji se bavi dimenzijama Isusa Krista kao konkretnog čovjeka, dovela u pitanje kalcedonska kristologija te razbio doktrinarni kontinuitet s njome.38 Ti strahovi, uvjerava Šagi-Bunić, nemaju stvarnoga utemeljenja u povijesnom razvoju Kalcedonske definicije ni u njoj samoj, nego proizlaze iz toga što ju se stoljećima iščitavalo i tumačilo u gotovo isključivo unitarističkom smislu, tj. na liniji jedinstva i posljedičnog naglaska na božanskoj osobi koja je postala čovjekom, dok je pitanje dvojstva u Isusu Kristu bilo zanemareno.39 Osim toga, ukazuje na to da napredak kristološkog nauka nije tekao monolinearno, nego u konstantnim susljednim diskontinuitetima.40 No bez njih ne bi bilo ni doktrinarnog napretka.41 Ne treba se, dakle, bojati da će suvremeni naglasci na Kristovu čovještvu narušiti kontinuitet kristološke dogme. Da bi to još čvršće utemeljio, Šagi­‑Bunić podsjeća na to da je, ukoliko se Kalcedon promatra u odnosu na pređašnje sabore, isticanje istinskog čovještva Isusa Krista (dakako, uz paralelno isticanje njegova božanstva) upravo bilo njegov specifikum ili novitet.42 Oci su svoju vjeru da je Bog postao konkretnim čovjekom, onime koji ima sve bitne dijelove čovjeka, izrekli u skladu s poimanjima svojega vremena, kroz pojam naravi i biti.43 Pa ipak, autor uz te izričaje uočava još

38 39 40 41 42 43

Usp. Isto, 56, 58, 62.

Usp. Isto, 55–56, 58.

Usp. Isto, 54–55, 61–62.

Usp. Isto, 55; također 6–7, 11, 15, 22, 38–39, 53.

Usp. Isto, 52–53.

Usp. Isto, 57.

83

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 83

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

jedan, koji smatra važnim dodatkom: »u svemu nama sličan, osim u grijehu«, te otud zaključuje: »Kalcedonski oci očito nisu imali nakane u definiciji nametnuti ili kanonizirati svoj vlastiti pojam čovjeka tako da bi se o Kristu kao čovjeku smjelo govoriti samo ono što su oni tada o čovjeku mislili i znali: oni radije postavljaju stvarne ljude kao kriterij za ono što spada na Krista kao čovjeka.«44 U tome izričaju vidi otvoren prostor i za nova promišljanja koja se s punim pravom mogu smatrati proizašlima iz Kalcedonske definicije i u kontinuitetu s njome, naime ona koja govore o Kristu kao onome koji »svoje biti-čovjek živi u zajedništvu s drugim ljudima«, u međuosobnim odnosima s njima.45 Uskoro će i sam početi na to stavljati najveći naglasak.

Radove spomenute u ovom posljednjem odlomku kronološki bismo, a PCC djelomice i po sadržaju, trebali staviti u ono koje slijedi, tj. koncilsko.

No, čovjekov je život teško razdijeliti na razdoblja. Zato radije govorimo o fazama. U šezdesetim godinama XX. stoljeća u Šagi-Bunićevu životu sasvim se očito preklapaju dvije faze. Prije negoli prijeđemo na drugu, ukažimo još samo na jednu bitnu oznaku prve faze: samozatajnost. Hrvatska javnost, naime, iz njegovih usta neće čuti ni riječi o postignutim znanstvenim uspjesima. Razlog tome možemo tražiti u njegovoj franjevačkoj i ljudskoj poniznosti koja ga je očuvala od zanošenja samim sobom, no još je važnije to što se zanio Koncilom i ljubavlju prema domaćoj Crkvi kojoj je u svaku poru htio utkati koncilske novosti.

2. Sjedinjenje Boga i čovjeka ostvaruje se u Crkvi Šagi-Bunić je, prema svjedočanstvima njegove subraće, često znao govoriti da je Koncil doživio kao svoje osobno obraćenje.46 Mi ćemo ga, u skladu s naravi ovoga članka, precizirati kao »kristološko obraćenje«. Naime, dok je u prvoj fazi svojega teološkog hoda sjedinjenje Boga i čovjeka proučavao

44 45 46

Isto, 58. Usp. i Isto, 57.

Usp. Isto, 58.

Usp. Tomislav Zdenko TENŠEK, O Tomislavu Janku Šagi-Buniću, 1992., 1–4, u: OATJŠB; Anto BARIŠIĆ, Teandrička kristologija Tomislava Janka Šagi-Bunića, 38, 158–159.

84

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 84

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

kroz prizmu kalcedonske kristologije koja je ponajprije usmjerena na tumačenje otajstva Boga koji je u vremenu postao čovjekom, u drugoj se fazi tim pitanjem bavi u svjetlu drugovatikanskog naglaska na proslavljenom i danas živom Kristu. To, pak, ne smijemo shvatiti kao promjenu smjera Šagi-Bunićeva teološkog hoda ili, još gore, kao napuštanje starog puta kako bi sada, prosvijetljen, otresao sa sebe prašinu ondje nakupljenu te zakoraknuo na nove staze. Upravo suprotno.

2.1. Kalcedonska kristologija u novom, drugovatikanskom ruhu Godine 1966. Šagi-Bunić je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Münchenu održao dva predavanja,47 iz kojih biva razvidno da se njegovo »koncilsko obraćenje« odvilo u kontinuitetu s dotadašnjim mu preokupacijama. Ukoliko bi se, pak, htjelo govoriti i o diskontinuitetu, valja ga shvatiti u svjetlu gore spomenutih shvaćanja iz PCC. Naslovi dvaju predavanja, onoga neobjavljenoga (»Sjedinjenje Boga i čovjeka«. Kako se Drugi vatikanski koncil [1962. – 1965.] nadovezuje na koncil u Kalcedonu [451.]48) i onoga objavljenoga (Kristološki poslije Drugog vatikanskog koncila49) već sami po sebi govore o Šagi­‑Bunićevim kristološkim preokupacijama neposredno nakon Koncila. Sada, najprije još uvijek pretežito znanstvenim pristupom, razlaže vezu između dvaju koncila.

Njihovu »paralelu«, ili »zajednički nazivnik osnovne doktrinarne teme«50 pronalazi u temi sjedinjenja Boga i čovjeka te precizira: dok je »Kal47 48

49 50

Usp. Razgovor s drom. Šagi-Bunićem nakon njegovih predavanja u Münchenu, u: Glas Koncila, 14. VIII. 1966., 10.

Originalno predavanje na njemačkom jeziku bilo je naslovljeno »Das Konzil von Chalcedon und der zweite Vatikanische Konzil – Eine Parallele«. Taj tekst, koji je sačuvan u OATJŠB autor je, najvjerojatnije 1978. godine, doradio i proširio bilješkama, s ciljem objavljivanja na hrvatskom jeziku, davši mu novi, gornji naslov. Nije nam poznato zašto ga nije objavio.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kristološki traktat poslije Drugog vatikanskog koncila, u: Bogoslovska smotra, 38 (1968.) 2, 147–156.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Sjedinjenje Boga i čovjeka«. Kako se Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) nadovezuje na koncil u Kalcedonu (451.), 1–2, u: OATJŠB (dalje: »Sjedinjenje Boga i čovjeka«). O tome članku više vidi u:

85

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 85

25.5.2018. 14:42:53

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

cedonski koncil normativno zacrtao što Crkva vjeruje o tome kako je Bog sebi ujedinio jednu ljudsku narav u Isusu Kristu, koji po tome jest ‘potpun u božanstvu i isti potpun u čovještvu’«, Drugi vatikanski koncil tumači kako »Bog po Crkvi u Isusu Kristu ujedinjuje sa sobom sve čovječanstvo«.51 Njihovu, pak, razliku vidi u tome što je Kalcedon, pod pritiskom brojnih krivih tumačenja Kristova otajstva bio primoran »zatvoriti debatu«, »fiksirati i osigurani ono minimalno i bitno«, dok je Drugi vatikanski »usmjerio na nove putove« te je »otvorio i razvio ono što je u Kalcedonu bilo utvrđeno, ali u zatvorenoj formi«.52 Naravno da uočava i onu čisto dogmatsku nijansu po kojoj se razlikuju dva sjedinjenja Boga i čovjeka (ili, bolje, dva načina govorenja o njemu): dok se u Kalcedonu pitanje Isusa Krista rješava kroz govor o jednoj osobi i dvjema naravima, na Drugome vatikanskom koncilu promišlja se o sjedinjenju mnoštva ljudskih osoba s Bogom u Crkvi.

Potonje, premda nije supstancijalno, naziva »stvarnim sjedinjenjem«53 te ukazuje na njegovu nutarnju utemeljenost u kalcedonskoj kristologiji: »Ovo drugo ujedinjavanje – svega čovječanstva, odnosno svakoga čovjeka s Kristom – ima svoj početak i proizlazi iz onog prvog – kad je Božanski Logos ujedinio sa sobom jedno konkretno čovještvo i postao jedan od nas: uslijed toga spoznaja o onom prvom stoji u temelju spoznaje o ovom drugom.«54

51

52 53

54

Andrea FILIĆ, Šagi-Bunićeve intuicije o sjedinjenju Boga i (svakoga) čovjeka kroz prizmu usporedbe Kalcedonskog koncila i Drugoga vatikanskog koncila, u: Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 4, 790–797. Budući da je taj članak bitna karika za razumijevanje Šagi-Bunićeva teološkog hoda, ovdje ćemo ponovno dotaknuti neke njegove ideje.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Sjedinjenje Boga i čovjeka«, 3. U prilog drugovatikanskoj težnji autor ondje navodi citat iz LG 1 o Crkvi koja je u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda. Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 1, u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Sjedinjenje Boga i čovjeka«, 2. Usp. i Isto, 3.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Crkva je misterij (1965.), u: Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, Zagreb, 21986., 565. Za članke koji su kasnije objavljeni u knjigama uz naslov ćemo u zagradi navesti prvu godinu objavljivanja. U knjizi prema kojoj ćemo ih citirati čitatelj može pronaći cjelovite podatke o primarnim izvorima.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Sjedinjenje Boga i čovjeka«, 3.

86

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 86

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Šagi-Bunićeve riječi da ovoga drugoga ne bi bilo bez onoga prvoga ne­ dvojbeno možemo primijeniti i na njegov teološki hod. Da nije do u detalje poznavao srž Kalcedonske definicije, ne bi je sada mogao iščitavati pod novim svjetlom, usredotočujući se na ona mjesta za koja veli da predstavljaju »plodne principe koji mogu biti dalje razvijani«55. Jedan od tih principa jest onaj već poznati nam izričaj o kojemu je pisao u PCC: »po svemu nama sličan, osim u grijehu«. Tu temu sada još detaljnije razrađuje, ali opet s istim zaključkom – u samoj Kalcedonskoj definiciji ipak postoji mjesto kojim su nam kalcedonski oci ostavili u baštinu jedno opće načelo koje može i treba biti dalje promišljano: »… kao da su htjeli reći: ‘I bez obzira na taj stručan govor [...] nas ne zaokuplja toliko pojam o čovjeku, mi govorimo o konkretnoj realnosti čovjeka i ljudi. Krist je u svemu bio (izuzev u grijehu) takav čovjek kakvi smo mi, bez obzira na pojam ili definiciju koja se može imati o toj realnosti čovjeka. Drugim izričajima je rečeno da je Krist imao od čovjeka sve što tvori čovjekovu bit, no mi kažemo još da je imao i sve ostalo što ide s čovjekom, što spada na čovjeka, bez obzira je li to bit ili nije bit…«56 Ovdje moramo paziti da ne bismo, na temelju ovih Šagi-Bunićevih uvida, donijeli površan i pogrešan zaključak da se on nakon Koncila posvetio samo govoru o Kristu kao konkretnom čovjeku. To što tu činjenicu snažnije ističe više je reakcija na dotadašnje učestalo stavljanje gotovo isključivog naglaska na Kristovo jedinstvo, o čemu je već bilo riječi. Mogli bismo je usporediti s reakcijom »njegovih« antiohijskih teologa koji su se, izazvani Apolinarovim nijekanjem Kristove razumske ljudske duše, svim silama usmjerili naglašavanju njegova cjelovitog čovještva, no nikada ga nisu zamišljali izdvojeno iz onoga sebi specifičnog paralelizma, »potpuni Bog« i »potpuni čovjek«. Sličnost s njima, premda rezultat formalno nije isti, ukazuje se i u načinu pristupa otajstvu Krista, tj. u tome što se stavljanjem naglaska na jedno zapravo ističe drugo. Dok su antiohijci, kako je otkrio Šagi-Bunić, inzistirali na Kristu »potpunom čovjeku« kako bi od Logosa otklonili svako trpljenje i tako očuvali njegovo božanstvo, on

55 56

Isto, 10.

Isto, 8.

87

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 87

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

govori o Isusu Kristu kao »proslavljenom čovjeku« kako bi promicao vjeru u božansko dostojanstvo svake ljudske osobe. To je očito već iz njegova članka o kristološkom traktatu nakon Drugoga vatikanskog koncila u kojemu promišlja o mogućim razvojima pojedinih tema dotadašnje sustavne kristologije, utemeljene na kalcedonskoj kristološkoj dogmi.

Prije svega, Šagi-Bunić predviđa korjenitu promjenu temeljnoga gledišta na otajstvo Krista. Umjesto dotadašnjeg, pretežito ontološkog gledišta, statičkog i usredotočenog na Krista »u sebi«, kristologija će sada biti oblikovana ponajprije kroz ekonomsko ili funkcionalno gledište, dinamičko i usredotočeno na ono što je Krist »prema nama« i »za nas«. Smatra da će »glavna težišna točka« i »stožerna os« budućega kristološkog traktata biti uskrsli, proslavljeni i sada živi Krist.57 Riječi da je »ono što on sada jest proizašlo iz onoga što je bio« te da je »ono što sada izvodi plod onoga što je tada izveo«58 možemo i ovako interpretirati: novi kristološki naglasci proizlaze iz onih koji su davno utvrđeni. Pogledajmo kako to izgleda na konkretnim primjerima.

Tema Kristova jedinstva, ukoliko ga se promatra kao »sadašnji i neprekidno prisutni i živi misterij«59, zadobit će, nazovimo ga, i ljudsko lice: »’Jedan od Trojstva’ koji je ujedno ‘jedan između nas’ znači sada također jednoga između nas koji je unutar Trojstva.«60 Na tom tragu Šagi-Bunić uočava potrebu dviju »refleksija«. Prva bi se bavila odnosima »između Oca i Duha Svetoga prema Kristu kao jednome Sinu koji je ne samo s njima u naravi jednak, nego je također čovjek«61. Ovdje ne možemo imati ni najmanje primisli da bi Šagi-Bunić zapao u neko naučavanje četvorstva u Bogu, a što su drevni oci predbacivali antiohijskim teolozima. On, naime – na ćirilovskoj, proklovskoj i kalcedonskoj liniji – očito zastupa istovjetnost Logosa i Isusa Krista i hipostatsko jedinstvo: »Krist, ne shvaćen kao čovjek odijeljen od Božanskog Logosa po kome je sav kozmos dobio svoj smisao

57 58 59 60 61

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kristološki traktat poslije Drugog vatikanskog koncila, 148.

Isto, 149.

Isto, 151.

Isto.

Isto.

88

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 88

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

kao zadatak, već kao sam Logos u ljudskoj naravi, u kojoj je smisao kozmosa postigao svoje vrhunsko ostvarenje.«62 Na to se nadovezuje potreba druge refleksije, one o »odnošenju i zajedništvu te jedne osobe i mnoštva ljudskih osoba koje po Njemu jedinome u Duhu Svetome sada i uvijek imaju pristup k Ocu«63. Tome će se u budućnosti više posvetiti. Zapravo je sva njegova poslijekoncilska kristologija koncentrirana oko ovoga: »Ovaj ‘jedan od nas’ (i sav naš) posjeduje sada moći, da sa svima nama i sa svakim od nas stupi u osobno zajedništvo i da nas sve poveže u jedno ljudsko i više jedinstvo.«64 Tema o Kristovoj ljudskoj naravi također će dobiti nove naglaske. Više nije riječ o naravi u smrtnome, nego pobožanstvenjenom stanju, o naravi u kojoj su »ostvareni svi potencijaliteti i dosegnut sav rascvat i ljudskoga i kozmičkoga i uopće stvorenoga bića«, u kojoj »materijalni kozmos nije samo humaniziran, već deificiran« i koja kao takva »sačinjava žarište svega kozmosa« te »zrači na sve ljudske naravi i na sve zbiljsko«.65 I u ostalim kristološkim temama Šagi-Bunić naslućuje nova bogatstva.

Tako Kristovu proslavljenu svijest, kao najvišu ljudsku svijest, koja u sebi uključuje sva bogatstva i puninu svake moguće ljudske svijesti, osim grijeha, naziva »sveljudskom i kozmičkom sviješću«66. Kristovo znanje promatra kao poznavanje svega što je »u stvorenjima, u čovjeku i u kozmosu«67, ali i kao »znanje puno simpatije za sva bića«68, koje teži njihovu okupljanju i »čitav kozmos obgrljuje u ljubavi«69. Utoliko Krist »i u potpunosti poznaje

62

63 64 65 66 67 68 69

Isto, 153. Tema o »jednom te istom« nalazi se u podlozi i Šagi-Bunićevih jednostavnih i više vjernički poticajnih, negoli teoloških tekstova. Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Drugovanje s Bogom (1971.), u: Prema civilizaciji ljubavi, Tomislav Zdenko Tenšek – Andrea Filić (ur.), Zagreb, 1998., 128: »Ne može se odjeljivati ljubav prema Bogu od ljubavi prema ljudima, jer je u Isusu Kristu Bog i čovjek jedan te isti, i ne može ljubiti Krista tko ne ljubi i Boga i njegovu braću i sestre – ljude, s kojima se on poistovjećuje.« Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kristološki traktat poslije Drugog vatikanskog koncila, 151.

Isto, 152.

Isto.

Isto.

Isto.

Isto, 153.

Isto.

89

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 89

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

i savršeno hoće vlastiti smisao svih bića i cjelokupnog kozmosa. Jer zna sva bića da ih ljubi. I ljubeći ih, on afirmira njihov smisao.«70 I temu Kristove volje i djelovanja Šagi-Bunić prispodobljuje kroz sliku ljubavi proslavljenog Krista prema svim stvorenjima te dodatno naglašava da njegovo spasiteljsko djelovanje ne može biti ograničeno granicama vidljive Crkve, nego obuhvaća sve ljude, njihovu povijest, prirodu, i sam kozmos.71 Osim tih novih naglasaka koji su svi mahom inspirirani govorom o proslavljenom Kristu, valja spomenuti još jedan važan pomak u Šagi-Bunićevoj poslijekoncilskoj kristologiji, a koji se tiče poimanja utjelovljenja. Možda i pod utjecajem koncilskoga ponovnog otkrića i oduševljenja otačkim spisima, sve češće govori o utjelovljenju kao otajstvu čudesne razmjene. Ta je ideja, po sadržaju, mnogo bogatija od kalcedonskog opisa inkarnacije jer u sebi samoj, bez potrebe za dodatnim tumačenjima (kao što je »radi nas i radi našega spasenja«), nosi snažan soteriološki naboj – Bog je postao ono što smo mi da bismo mi postali ono što je on. Zbog njegova zauzimanja za tako shvaćeno utjelovljenje, Šagi-Bunića – barem po jednome segmentu njegove kristologije – možemo smjestiti u zastupnike realističke teorije spasenja. Prema njemu je, naime, Bog postavši čovjekom ne samo uzeo narav kakvu imaju ljudi nego se istodobno na neki način sjedinio sa svakim pojedinačnim nositeljem te naravi te mu je, barem početno i potencijalno, udijelio dar drugoga dijela čudesne razmjene – pobožanstvenjenje.72 O izjavi Drugoga vatikanskog koncila da se po otajstvu utjelovljenja Sin Božji sjedinio na neki način sa svakim čovjekom73 Šagi-Bunić će, zanimljivo, intenzivno početi pisati tek nakon 1979. godine, tj. nakon enciklike Ivana Pavla II. Redemptor hominis, gdje papa govori o istoj stvari, s malom nijansom: Krist se po otajstvu otkupljenja zauvijek sjedinio sa svakim

70 71 72

73

Isto.

Usp. Isto, 153–154.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Briga za čovjeka u dokumentima suvremene Crkve, u: Bogoslovska smotra, 50 (1980.) 2–3, 133. Također usp. Admirabile commercium (1966.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 69–72; Božić – sablazan za pobožne? (1975.), u: Isto, 133–134.

Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 22, u: Dokumenti (dalje: GS).

90

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 90

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

čovjekom, bez izuzetka, od časa njegova začeća.74 Otad mu te dvije izjave postaju nezaobilazna inspiracija. Tu dimenziju sjedinjenja Sina Božjega sa svakim čovjekom naziva »osobnom povezanošću«, »osobnim odnosom« i »osobnom ujedinjenošću«. Uvjeren je da ona spada u sam sadržaj utjelovljenja te da prethodi činu čovjekova svjesnog pristajanja uz Krista. Na jednome mjestu čak veli da je ona na neki način »fundamentalnija od same povezanosti po tome što Sin Božji ima sa svakim čovjekom specifično istu ljudsku narav«75.

Ovdje valja dodati da Šagi-Bunić događaj utjelovljenja ponekad hotimice razlomljuje na više događaja, sve ih jednako nazivajući utjelovljenjem. U nj, ukoliko se misli na to da je Bog postao čovjekom, spada ne samo rođenje nego i čitav život Sina Božjega kao čovjeka, njegovo prihvaćanje i proživljavanje svega što je ljudsko, a što je puninu doseglo u prihvaćanju smrti.

U tome je trenutku bilo dovršeno utjelovljenje u svojoj descendentnoj dimenziji. No, prema Šagi-Buniću »utjelovljenje nije samo silaženje Boga u ljudsko i zemaljsko, nego je ujedno uzvisivanje i dovršavanje ljudskoga u božanskom, pobožanstvenjivanje. [...] Utjelovljenje je dovršeno, bar što se tiče jednoga čovjeka, Krista, kad je Krist uskrsnuo i kada je njegovo čitavo

74 75

Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka. Enciklika na početku papinske službe (4. III. 1979.), Zagreb, 1980., br. 13–14 (dalje: RH).

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Briga za čovjeka u dokumentima suvremene Crkve, 133. Osobno sjedinjenje spominje se i na okolnim stranicama. Usp. Isto, 132–137. Također usp. Andrea FILIĆ, Šagi-Bunićeve intuicije o sjedinjenju Boga i (svakoga) čovjeka kroz prizmu usporedbe Kalcedonskog koncila i Drugoga vatikanskog koncila, 806–811, gdje autorica ukazuje na sličnost jedne Šagi-Bunićeve pretkoncilske propovijedi iz 1961. godine i odlomka iz GS 22. Ovdje je dragocjeno navesti barem ovaj citat, u kojemu Šagi­‑Bunić spaja kalcedonsko tumačenje utjelovljenja i ono koje naziva osobnim jedinstvom, anticipirajući glavnu ideju iz GS 22: »Uzeo je sebi cjelovitu ljudsku narav, pravo materijalno naše tijelo i razumsku ljudsku dušu, i tako je On, Stvoritelj i po kome je sve stvoreno, ujedinio u nekom vidu sa sobom najuže i neodvojivo sve stvoreno, ukoliko naime čovjek u sebi nosi u malom sve stvoreno. Ušavši u našu supstanciju i našavši se kao čovjek među ljudima, Bog Sin je u svoje osobno jedinstvo uzeo mikrokozmos i tako zavijeke od sebe stvoreni kozmos u mikrokozmosu učinio božanskim i svetim«, Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Bog ulazi u svijet, u: Kršćanstvo ne može biti umorno. 25 govora održanih u zagrebačkoj katedrali, Zagreb, 21985., 43.

91

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 91

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

čovječje biće, to jest njegova duša i tijelo, doseglo rascvat svih svojih mogućnosti u dobivanju nečega što je božansko, i po čemu zajedništvo toga ljudskoga s Bogom postaje za vijeke neodvojivo i nerastavljivo, ne samo po biti (unio hypostatica), nego i po proživljavanju.«76 U svemu spomenutom prepoznajemo već izričaje karakteristične za njegovo razdoblje civilizacije ljubavi, čije će glavno obilježje biti univerzalna kristologija ili, konkretno, govor o tome kako se Sin Božji sjedinjuje sa svakim čovjekom. To pokazuje da on nije nastao odjednom, nego je plod dugogodišnjih istraživanja i promišljanja ali, sigurno, i osobnih poniranja u otajstvo Isusa Krista i susretanja s njime u vlastitoj nutrini. Pa ipak, ako ćemo se držati načina na koji smo odlučili razraditi našu temu, prateći pojedine etape Šagi-Bunićeva teološkog hoda kako bismo otkrili njihove posebnosti i, naravno, međuovisnosti, za njegovu teologiju iz ovoga srednjega razdoblja valja reći da je, koliko god su u njoj učinjene sve najbitnije pripreme i pretpostavke za civilizaciju ljubavi, još uvijek pretežito usmjerena govoru o Crkvi kao onoj u kojoj i po kojoj se ostvaruje sjedinjenje Boga i čovjeka.

U tome zacijelo možemo detektirati jedan od plodova Koncila. Naime, nakon što su mu se na Koncilu otvorile oči za nebrojeno bogatstvo novih tema i područja djelovanja, nakon što je doživio kako kuca bilo koncilske Crkve, koja je osjetila neodgodivu potrebu dubokog pounutrenja sebe same kako bi, obnovljena, mogla, krenuti ususret »onima vani«, sasvim je naravno da je Šagi-Bunić te nove uvide, uz koje je i mišlju i srcem pristajao, prvo htio prenijeti onima s kojima dijeli istu vjeru i za koje se osjećao suodgovornim.

76

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Rascvat života kroz vrata smrti (1971.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 118–119. Primjera u potvrdu takvu shvaćanju otajstva utjelovljenja ima mnogo. Više o tome vidi u: Andrea FILIĆ, Civilizacija ljubavi i njezina kristološko-soteriološka utemeljenost u djelima Tomislava Janka ŠagiBunića, u: Isto, 474–490.

92

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 92

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

2.2. Crkva kao zajednica uskrsloga i proslavljenog Krista Šagi-Bunićeve poslijekoncilske propovijedi i »popularni« tekstovi u stopu prate ono što je zacrtao u prije spomenutim radovima znanstvenog karaktera. U gotovo svakome govori o tome kako je potrebno otvoriti oči za to da je Isus Krist danas živ i da danas djeluje u Crkvi. Ovdje, zapravo, progovara Šagi-Bunić kojemu je, kako je još početkom šezdesetih pisao Hadrijanu Boraku, »prva ljubav« bila u dogmatskoj ekleziologiji.77 Nju je nakon Koncila osobito protkao kristološkim, pneumatološkim i trinitarnim naglascima.

Sada nam se, ipak, ograničiti na one kristološke. Kad bismo ih bili primorani izreći jednom rečenicom, odabrali bismo naslov ovoga članka: »Jedini pravi problem Crkve: vjerujemo li da je Isus sada živ?«78 Sve se okreće oko toga temeljnoga pitanja, ili, bolje rečeno, oko pozitivnog odgovora na nj, koji prema njemu spada i u samu definiciju Crkve i kršćana: »Crkva je prije svega zajednica ljudi koji druguju i žive s Kristom, sada živim jer je uskrsnuo, koji nas sada ljubi također svojom čovječjom ljubavlju, i koji nas sada sabire i okuplja oko sebe. [...] Kršćani su grupa ljudi koji znaju da je on živ [...] ali koji to ne samo znaju nego i s njime živim stalno dolaze u najuži životni dodir.«79 Osim toga, »vjerovati u Krista uskrslog i živog znači vidjeti ga u toj mističnoj identifikaciji sa svakom pojedinom osobom u Crkvi, ljubiti ga u svakom pojedinom« i prema svakome u Crkvi postupati kao prema Kristu.80 U poslijekoncilskim godinama Šagi-Bunić neumorno govori o potrebi oblikovanja takvih kršćanskih zajednica iz kojih će se jasno vidjeti da je Krist živ, da je središte ljubavi, da po svojemu Duhu svojima doista daje snage da i sami žive tu ljubav kroz međusobne odnose. Dovoljno

77 78 79

80

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Pismo Boraku, 19. X. 1960.; 6. XII. 1961.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Jedini pravi problem Crkve: vjerujemo li da je Isus sada živ? (1970.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 106–107.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Na sastanak s Kristom (1966.), u: Ali drugog puta nema, 42; usp. Isto, 45; Kršćanski laik kao član Crkve u svijetu (1967.), u: Isto, 194, 196; Ideja – osoba – ideologija (1970.), u: Vrijeme suodgovornosti, I, 451; Mir uskrsnuloga Krista (1970.), u: Vrijeme suodgovornosti, II, Zagreb, 1982., 186–190.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Jedini pravi problem Crkve: vjerujemo li da je Isus sada živ?, 108.

93

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 93

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

je pogledati naslove nekih propovijedi održanih 1966. godine u Zagrebačkoj katedrali, objavljenih u knjizi pod znakovitim naslovom Nema privatnoga Boga: »Sabiranje u ljubavi«, »Krist vjeruje u svoje prijatelje«, »Kršćanstvo kao realnost ljubavi«, »Kristova ljubav ujedinjuje«, »Međuosobnost kršćanstva«, »Vjerujemo u Boga živoga – ne u svoj pojam o Bogu«.81 Paralelno s time promišljat će i o temi kršćanskog poslanja. Životni dodir kršćana s Bogom i međusobno, ukoliko je autentičan, za nj jest najbolji način svjedočenja svijetu da je Isus Krist živ i u njemu stalno prisutan i djelujući.82 Premda je svaki kršćanin osobno pozvan na to svjedočanstvo, prema ŠagiBuniću ono se istinski ostvaruje tek u zajednici: »Potpuno svjedočanstvo o uskrsnuću Kristovu pred ljudima nije moguće bez svjedočenja zajednice. [...] Ljudi mogu steći pojam o tom da je Krist živ istom kad vide kako zajedno žive oni koji su Kristovi.«83 U narav onoga »biti kršćanin« upisano je »zbiljsko zračenje bivstvovanja s Kristom živim«.84 Tako zapravo dobivamo zatvoreni krug koncentriran oko ideje života, no u čiju bit istodobno spada otvaranje i širenje, a sve opet s ciljem ispunjenja ovoga svijeta životom i Živime: Krist živi u Crkvi – Crkva živi od Krista i s Kristom – Crkva je živi svjedok živoga Krista u svijetu. S time u vezi Šagi-Bunićeva omiljena tema jest ona o proslavljenom i živom Kristu kao »žarišnoj točki« koja privlači ljude u zajedništvo života s Bogom kako bi se ono sve više širilo.85 U živim zajednicama živoga Krista koje svjedoče njegovu živost u svijetu nema mjesta nikakvu ekskluzivizmu – ni osobnom ni grupnom, nego se one mogu graditi jedino u ljubavi koja ne ništi

81

82 83

84 85

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Nema privatnoga Boga. Razmišljanja o temeljnim usmjerenjima kršćanske egzistencije, Zagreb, 21971., 19–22, 33–38, 43–59, 104–109.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Crkva je misterij, 55–57; Na sastanak s Kristom, 45; Svi su kršćani apostoli (1966.), u: Ali drugog puta nema, 190.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Svjedočiti uskrsnuće (1967.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 104–105; usp. Zašto toliko o Isusu? (1971.), u: Vrijeme suodgovornosti, I, 294.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Uskrsni kršćanin« u povijesnim zadacima (1972.), u: Vrijeme suodgovornosti, I, 268–269.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Rascvat života kroz vrata smrti, 117. Također usp. Međuosobnost kršćanstva (1966.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 90; Mir uskrsnuloga Krista, 187.

94

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 94

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

nego cijeni i prihvaća različitost. I u vezi s time, čini se, možemo ukazati na povezanost Šagi-Bunićeva pretkoncilskog i poslijekoncilskog hoda.

Proučavajući različite i suprotstavljene kristološke spekulacije, uočio je da je nemoguće ostvariti pravo sjedinjenje ukoliko se one najprije ne pokažu spremnima međusobno upoznati te prihvatiti i ono što je drukčije, ukoliko ostanu zatvorene u svoja uska shvaćanja. Sada to primjenjuje i na svakodnevni kršćanski život. Ako je kršćanstvo međuosobno, to prije svega znači da se moramo pokazati spremnima upoznati drugoga kao drukčijega, prihvaćati ga i ljubiti takvoga kakav jest.86 Takva stajališta i njemu su samome omogućila da u poslijekoncilskom razdoblju bude istinski čovjek Crkve, ali Crkve u suvremenom svijetu – Crkve koja je spremna upoznati, prihvatiti i ljubiti i sve one izvan nje, sa svim njihovim drugim i drukčijim uvjerenjima.

Stoga se, i jedino stoga, rado upuštao ne samo u brojne ekumenske i međureligijske dijaloge nego i u dijaloge s ateistima, komunistima, marksistima!

Na koncu, spomenimo i to da ni u »koncilskom razdoblju« Šagi-Bunić gotovo nikada ne govori o sebi. Poznato je koliko je pisao o Koncilu. Pa ipak, o njegovu angažmanu u svojstvu Šeperova osobnog teologa jedva da možemo naći poneki spomen – i o tome je samozatajno šutio.

3. S jedinjenje Boga i svakoga čovjeka – civilizacija ljubavi i Mt 25,40 Za razliku od prvih dvaju »samozatajnih« razdoblja, ono treće, u kojemu njegova promišljanja o sjedinjenju Boga i čovjeka poprimaju posvema univerzalni karakter, bit će obilježeno izrazito osobnim govorom. Nakon dvaju moždanih udara, često je svoje nastupe započinjao u ovom stilu: Premda sam mrtav, imam vam reći nešto iznimno važno... valjda me zato dragi Bog još nije uzeo...87 Taj je specifičan stil vjerojatno odraz starosti i životnoga

86

87

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kršćanstvo kao realnost ljubavi (1966.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 80–81; Kristova ljubav ujedinjuje (1966.), u: Isto, 84–86.

Usp. npr. usmene intervente, sačuvane u OATJŠB: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Suvremena Crkva i današnja kultura, Zagreb, 1985., 1; Svijet i Crkva pred

95

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 95

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

iskustva, no još više jednoga događaja, o kojemu je češće govorio negoli pisao: godine 1985., na obljetnicu smrti Matije Gupca, doživio je neki »bljesak«, »svjetlo«, »rasvjetljenje«, »glas s neba« koji ga je nadahnuo da započne kršćanima govoriti o važnosti Mt 25,40: »Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.«88 Te riječi otada je shvaćao kao »ključ« i »temeljno polazište«89 za izgradnju civilizacije ljubavi o kojoj je prvi članak objavio krajem 1983., inspiriran riječima Ivana Pavla II. na proglašenju svetim Leopolda Bogdana Mandića.90 Sama sintagma potječe, kako je poznato, od Pavla VI., dok je pontifikat Ivana Pavla II. uvelike njome obilježen. Promišljanja te dvojice papa, zajedno s već spomenutim odlomkom iz GS 22

88

89 90

trećim milenijem, Osijek, 1996., 1; U duhu Asiza ususret trećem tisućljeću, Hrvatski Leskovac, 1996., 1; Govor na predstavljanju knjige Prema civilizaciji ljubavi, Zagreb, 1998., 1. Kod većine tekstova iz OATJŠB koje ćemo dalje navoditi riječ je neobjavljenim predavanjima, zapisanima prema magnetofonskom zapisu. Tu informaciju nećemo svaki put isticati. Ondje gdje postoje, navest ćemo podatke o mjestu i godini predavanja.

Većina svjedočanstava sačuvana je u neobjavljenim predavanjima pohranjenima u OATJŠB: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Poziv na izgradnju civilizacije ljubavi. Razgovor na temu »Pravoslavna duhovnost danas«, nedatirano, 16; Intervju »Civilizacija ljubavi«, 1985., 8; Humanizam i teandrizam Drugoga vatikanskog koncila, 1987., 15; U duhu Asiza ususret trećem tisućljeću, 7; Svijet i Crkva pred trećim milenijem, 23. Jedno od zadnjih svjedočanstava iznio je na predstavljanju knjige Prema civilizaciji ljubavi u Zagrebu 1998.: »Ja vjerujem da je na godišnjicu smrti Matije Gupca, godine 1985., već je bio mrtav dvije godine, Šagi-Bunić imao glas s neba koji mu je rekao da je došlo vrijeme da se počne u prvi plan svijesti kršćana stavljati poruka koja će biti konačna poruka na sudnjemu danu, kako je zapisano u Matejevu evanđelju. Tada sam razmišljao kako se moglo dogoditi da je Matija Gubec na ognjeno prijestolje stavljen, okrunjen ognjenom krunom, željeznom, i da je tu naš biskup, i to ne mali čovjek, ne krvnik, Drašković nešto sudjelovao. No onda mi je palo svjetlo s neba: nisu znali, nisu imali u svijesti jednu bitnu poruku. I onda sam se odlučio da ćemo pokrenuti, i da će se dogoditi da tu poruku dovedemo u svijest. Eto, to je sve« (Isto, 1–2). Usp. i objavljena mjesta: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«. Razmišljanje o polazištu civilizacije ljubavi, u: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, 32 (1998.) 4–5, 338; Bogu nitko nije nevažan, u: Bernardin ŠKUNCA (ur.) Zašto vjerujem, Zagreb, 1985., 227.

Te i slične izričaje Šagi-Bunić navodi u gotovo svakom tekstu o civilizaciji ljubavi, bilo napisanom, bilo izgovorenom.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Božić kao poziv na »civilizaciju ljubavi« (1983.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 182–184.

96

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 96

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Šagi-Buniću će biti važno i trajno nadahnuće.91 U usporedbi s njima, njegova je originalnost konstantno upućivanje na Mt 25,40 kojemu dodaje specifično tumačenje: Isus Krist se sjedinio i poistovjetio sa svakim čovjekom te stoga u svakome čovjeku treba vidjeti Isusa Krista i svakome biti Krist.92 Taj redak i barem u klici prisutno spomenuto tumačenje pronalazimo i u nekim ranijim Šagi­‑Bunićevim radovima.93 No, u prvome ga njegovu tekstu o civilizaciji ljubavi ne pronalazimo. Štoviše, od njega pa do 1985. godine uopće nije spominjao civilizaciju ljubavi. U tome vidimo dodatnu potvrdu da onaj njegov doživljaj treba ozbiljno shvatiti. U duhovno-psihološku, pa možda i istinski mističku narav toga iskustva nikada nećemo moći proniknuti, jer nam o njegovim detaljima nije ostavio nikakva pisanoga traga. No činjenica da je, nakon toga, znao ponekad kazati da nastupa kao prorok,94 govori da ga je ono dubinski obilježilo te da se sada u njegovoj nutrini dogodilo ono o čemu je, kao vjernik i teolog, dotad neumorno pisao: osobit

91 92

93

94

Usp. Andrea FILIĆ, Civilizacija ljubavi i njezina kristološko-soteriološka utemeljenost u djelima Tomislava Janka Šagi-Bunića, 469–474.

Ove se misli, u različitim varijantama, ali uvijek s istim zaključkom, također pronalaze u svim Šagi-Bunićevim tekstovima iz treće faze njegova teološkog hoda.

Možda zato na jednome mjestu gdje govori o gore opisanom iskustvu veli da mu je inspiracija došla 15. II. 1985., »nakon duge inkubacije« (Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Rukopisne bilješke iz bilježnice pod naslovom »Uskrsnuće«, nedatirano, 1, u: OATJŠB). Istraživanje prisutnosti Mt 25,40 i njegova specifičnog tumačenja u tekstovima prije 1985. zahtijevalo bi poseban članak. Ovdje ćemo barem ukazati na dva teksta. Prvi je napisan 1954. godine: »Bog je postao Dijete, da može reći: ‘Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili!’ (Mt 25,40). Da, što ste učinili i najmanjem djetetu, meni ste učinili!

I onome najmanjemu, koji još nije vidio sunca, i onome, koji se još ne može micati, a kamoli braniti, sve ste to meni učinili!«, Golubica mira (konferencije za marijansku godinu 1954.), Rijeka, 1957., 125. U drugome, iz 1981. godine, postoje već svi elementi koji će četiri godine kasnije postati svakodnevica njegovih nastupa, osim izričaja »civilizacija ljubavi« Usp. Kreativni katolicizam, 1981., 12, u: OATJŠB. O tome kako se »usuđuje biti prorok«, ali »mali prorok«, kako je njegovo izlaganje o civilizaciji ljubavi »novo proroštvo«, a njezin program »proročki pothvat« usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Nenaslovljeno predavanje, 10; Razmišljanje o sadašnjem trenutku povijesti spasenja, u: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, 31 (1997.) 3, 813; »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 340; Govor na predstavljanju knjige Prema civilizaciji ljubavi, 1.

97

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 97

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

životni dodir s proslavljenim i živim Kristom. Otad je civilizaciju ljubavi doživljavao kao svoje životno poslanje i kao osobni vjernički odaziv na ono za što je uvjeren da je »osobita poruka Duha Svetoga za naše vrijeme«95.

Na van se ta »promjena« očitovala ne samo kroz kraticu Mt 25,40 izvezenu na crnoj majici koju je uvijek nosio nego i kroz svakodnevno pozivanje na gledanje Isusa Krista u svakome čovjeku. Onome tko ne bi imao uvida u njegov dotadašnji teološki hod, ovaj bi »proročki govor« možda mogao zvučati kao zanimljiva, no teološki vrlo razblažena priča dobroćudnoga starca koji bi, kao nekoć Origen, najradije spasio i samoga đavla. No, takav ili sličan zaključak bio bi posvema kriv. Premda, istina, u posljednjoj fazi svojega teološkog hoda Šagi-Bunić češće proročki potiče negoli znanstvenom metodom razlaže, pažljivim iščitavanjem njegovih poziva na ostvarivanje civilizacije ljubavi svatko se može uvjeriti da u njihovu temelju stoji čvrsta dogmatska podloga u koju su utkani svi njegovi dotadašnji uvidi, dodatno obogaćeni »glasom s neba« o Mt 25,40. Poziv na gledanje Krista u svakome čovjeku nipošto nije puka simbolika!

3.1. Mističko-personalna dimenzija Mt 25,40 i civilizacije ljubavi Premda redak iz Matejeva evanđelja na kojemu Šagi-Bunić gradi sve izvode o civilizaciji ljubavi, sam po sebi ponajprije potiče na aktivno kršćanstvo, tj. na konkretna djela ljubavi i milosrđa, on ga, prije negoli u tom djelatnom smislu, shvaća u »mističko-personalnom«, i to »univerzalnom smislu«,96 kao povezanost, sjedinjenje i poistovjećivanje/otajstvenu identifikaciju Sina

95 96

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 340.

Usp. nadasve neobjavljena predavanja iz OATJŠB: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Rukopisne bilješke o Mt 25,40, nedatirane, 2–5; Intervju »Civilizacija ljubavi«, 9–10; Kreativno kršćanstvo, 1985., 10; Bog Isusa iz Nazareta, Zagreb, 1987., 14–15; Štovanje Presvete Djevice kako ga je postavio Koncil, 1988?, 25; »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 339. Također usp. zanimljiv tekst u kojemu govori o razlici između pravne identifikacije i mističkog vida poistovjećivanja Krista sa svakim čovjekom: Duh Sveti u Isusu Kristu (1998.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 430–448.

98

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 98

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Božjega sa svakim čovjekom iz čega izvodi zaključak da u svakome čovjeku treba otkriti i vidjeti Isusa Krista. Prvotna akcija, koju na temelju Mt 25,40 traži od kršćanina, dakle, nije činjenje, nego gledanje. Ona je utemeljena na prvoj paraleli koju iščitavamo iz njegova tumačenja toga retka: »jednome od moje najmanje braće« = »meni«.

Prije svega, odgovorimo malo preciznije na pitanje: Koga podrazumijeva pod Isusovom »najmanjom braćom«? Prvi odgovor, koji smo već mogli naslutiti, jest: nipošto samo braću kršćane koji su na bilo koji način egzistencijalno ugroženi.97 Čin sjedinjenja Sina Božjega s čovjekom zahvaća samu bit ljudskosti koja, po tome unutarnjem i osobnom dodiru, biva uzdignuta u božansko dostojanstvo no istodobno ostaje ono što jest u ovozemaljskom stanju: krhka, slaba i lomljiva, potrebita brige i pažnje.

Utoliko u Šagi-Bunićevim konkretnim primjerima »najmanjih« s kojima se Sin Božji poistovjećuje i u kojima treba vidjeti Sina Božjega pronalazimo uistinu sve – ne samo one koji su potrebni fizičke pomoći nego naprosto svakoga čovjeka – »jer tko nije nečega potreban«98, »jer svaki je čovjek potreban drugoga čovjeka«99. To toliko ozbiljno uzima da hotimice naglašava da se Isus Krist poistovjetio i s onime koji ga ne poznaje,100 s njegovim ili našim neprijateljem,101 grešnikom protivnikom,102 pa čak i

97

98 99

100 101 102

To Šagi-Bunić često ističe. Usto dodaje da Krist nije prisutan ni samo u monotestima ni samo u religioznim ljudima nego naprosto u svakom čovjeku. Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Duhovno-moralna polazišta za budućnost Hrvatske (1992.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 276; Intervju »Civilizacija ljubavi«, 9.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Pojav (fenomen) Koncila danas – na razmaku četvrtine stoljeća, 1990., 4, u: OATJŠB. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 338. Usp. Kako početi graditi civilizaciju ljubavi (1985./86.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 197; Uskrsna solidarnost (1988.), u: Isto, 255; Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, Zagreb, 1990., 6, u: OATJŠB. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Što sada s ekumenizmom? (1993.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 286.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Intervju »Civilizacija ljubavi«, 6; Osobitost kršćanske ljubavi, u: Ljudima prijatelj, 28 (1999.) 1, 15.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Intervju »Civilizacija ljubavi«, 9; Čineći dobro svima svjedočimo da je Isus uskrsnuo (1985.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 203–205; Rukopisne bilješke iz bilježnice pod naslovom »Uskrsnuće«, 8; S Kristom u treće tisućljeće, 1996., 3, u: OATJŠB.

99

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 99

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

ateistom.103 »Ta povezanost svakoga čovjeka s Kristom je realna, makar taj čovjek i nije toga svjestan.«104 Ovdje je više nego jasno da Šagi-Bunić čini uzmak od dotad prevladavajućeg, kako ga naziva »intraeklezijalnog« i »restriktivnog« tumačenja Mt 25,40.105 U tome, smatra, nije sam, nego su njegova uvjerenja u sintoniji s naučavanjem već spomenute dvojice papa.

Ovo intenziviranje Šagi-Bunićevih univerzalnih naglasaka kada je riječ o sjedinjenju Boga i čovjeka ne smijemo shvatiti kao banaliziranje onih eklezijalnih. Upravo suprotno, oni spadaju u samu narav Crkve koja, kao zajednica proslavljenog Krista to zajedništvo s Bogom i međusobno ne može i ne smije ostaviti jalovim, nego ga je pozvana širiti. U tom smislu, ostvarenje civilizacije ljubavi projekt je koji se prije svega tiče kršćana i koji je, u konačnici, jedan od kriterija po kojem se prosuđuje kršćaninova egzistencija. Taj poziv upućen je svakome kršćaninu, bez obzira na razinu njegove poučenosti u vjerskim istinama. Štoviše, češće ga iznosi pred onima za koje se pretpostavlja da nisu teološki obrazovani. Takvima se sasvim naravno može postaviti pitanje: Nisu li te riječi »preteške«? Ne izvodi li Šagi-Bunić predaleke zaključke u odnosu na tradicionalni polog vjere?106 Tu nam je progovoriti o onim teološkim obrazloženjima kojima naš autor potkrepljuje svoje ideje. Više-manje riječ je o već poznatim nam temama njegove kristologije koje sada preriče jednostavnijim načinom. Naglasak na pojedinom aspektu spasenja ostvarenog u osobi Isusa Krista najčešće prati 103 104 105 106

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kreativni katolicizam, 12. Ovo iznosi već 1981. godine!

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Papa nove evangelizacije, u: Prema civilizaciji ljubavi, 342.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Bog Isusa iz Nazareta, 14–15; Štovanje Presvete Djevice kako ga je postavio Koncil, 25.

U crkvenom učiteljstvu, kako smo spomenuli, takva su i slična shvaćanja sve više dobivala na važnosti, do te mjere da ih Šagi-Bunić već smatra dijelom tradicije, te s time upoznaje svoje slušateljstvo. Tako, npr., komentirajući RH, veli da je vjera da se Isus identificira sa svakim čovjekom, pa i nerođenim djetetom, »službena linija« koja je tako sazrela da ne može biti sumnje da su u Mt 25,40 uključeni apsolutno svi ljudi. Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Intervju »Civilizacija ljubavi«, 9. Unatoč tome što je ta ideja uprisutnjena i u izjavama crkvenog učiteljstva, nemoguće je previdjeti da je vjerniku odgojenom u pretkoncilskom duhu to moglo zvučati revolucionarno. Uostalom, Šagi-Bunić projekt ostvarenja civilizacije ljubavi često i naziva »kopernikanskim obratom«.

100

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 100

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

tijek liturgijske godine, no nerijetko su ti naglasci isprepleteni pri čemu je istaknuta njihova unutarnja povezanost. Pritom, bilo u pozadini, bilo u prvom planu, redovito pronalazimo ideju čudesne razmjene.107 O Božiću će, naravno, Šagi-Bunić znatnu pozornost usmjeriti otajstvu utjelovljenja po kojemu je Sin Božji ne samo postao čovjekom nego se i sa svakime sjedinio i poistovjetio te tako svemu ljudskome dao božansku vrijednost.108 »Božić je čudesna identifikacija Isusa Krista sa svakom ljudskom osobom« 109 te utoliko utjelovljenje postaje »temeljno za odnos sa svim ljudima« 110. Na više mjesta upućuje na paralelizam Iv 1,14 (Riječ/Logos je tijelom postala) i Mt 25,40, ukazujući na to da je logička posljedica utjelovljenja Logosova identifikacija sa svakim čovjekom.111 Ukoliko, pak, u sadržaj utjelovljenja spada i proživljavanje svih situacija i iskustava koja čovjek može proživjeti, opet govori o poistovjećivanju Logosa, Sina Božjega sa svakim stanjem u kojemu se pojedina konkretna osoba može naći.112 Sasvim osobito mjesto ovdje za­uzima prihvaćanje smrti kao krajnjeg iskaza toga poistovjećenja, no još i više. Promatrajući je ne samo kroz njezin

107

108

109 110 111

112

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Humanizam i teandrizam Drugoga vatikanskog koncila, 4; Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, 8; Intervju za Slobodnu Dalmaciju, Božić, 1991., 1, u: OATJŠB; Božić 1991. u Hrvatskoj, u: Glas Koncila, 25. XII. 1991.; TV emisija – intervju s T. J. Šagi-Bunićem, Božić, 1996., u: Civilizacija ljubavi, 97–98 (riječ je o nikad neobjavljenoj, ali prelomljenoj knjizi koju je pod tim naslovom 1997. Šagi-Buniću poslao direktor Teovizije Ivica Domaćinović te koja je sačuvana u OATJŠB). Intervju nije dorađen, nego je zadržan originalni izgovoreni tekst.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Čovjekoljublje Božje (1985.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 207; Božić u godini mira (1986.), u: Isto, 214–215, 218; Počinjemo od čovjeka (1986.), u: Isto, 225–226; Apel za novu evangelizaciju (1994.), u: Isto, 339–440; Otajstvo Božića (1995./96.), u: Isto, 356; Božić 1991. u Hrvatskoj; Oče, izmijeni nam srce da prepoznamo tvoga Sina, u: Glas Koncila, 25. XII. 1993., 3.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Intervju za Slobodnu Dalmaciju, 1.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Božićni susret kršćana i muslimana, u: Kana, 23 (1992.) 12, 27.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Intervju »Civilizacija ljubavi«, 7–8; Kreativno kršćanstvo, 14; Čovjekoljublje Božje, 207. Isto se može zaključiti i iz mnogih mjesta gdje se zalaže da riječi iz Mt 25,40 zadobiju u svijesti vjernika isto značenje kao i riječi iz Iv 1,14.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Uskrsna rekapitulacija (1987.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 246–250; Želja za božićnim svjetlom (1988.), u: Isto, 262

101

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 101

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

»negativni vid«, kao »otkupljenje od grijeha« nego i kroz pozitivnu sliku »pšeničnog zrna« koje umire da bi donijelo plod, daje joj i ovo značenje: Krist polaže svoj život iz neizmjerne ljubavi da bi zadobio mogućnost čovječanstvu predati i trajno davati plod, svojega Duha kao počelo po kojemu se uspostavlja zajedništvo s Bogom i među ljudima, kao Ljubav koja čini mogućom ljubav u oba smjera u kojima nam je ona zapovjeđena.113 Dakako da i Šagi-Bunićev govor o uskrslom i proslavljenom Kristu, živom u svojoj zajednici Crkvi, sada zadobiva univerzalni smisao. Uskrsni kršćanin jest onaj koji vidi živoga Krista u svakome čovjeku.114 Svemu tome sada dodaje i ideju Irenejeve rekapitulacije svega u Isusu Kristu. U toj ideji prema kojoj je Isus Krist sve u sebi rekapitulirao, obnovio i sažeo – sav kozmos, čitavo djelo koje je stvorio, svakoga čovjeka počevši od Adama, sve generacije ljudi – vidio je teološki temelj civilizacije ljubavi.

Mt 25,40 smatrao je osnovnim polazištem za jednu suvremenu teologiju rekapitulacije koja će dohvatiti čovjeka u onome bitnome, u njegovu odnosu prema stvorenjima. Premda je o tome dosta pisao,115 namjeravao je te ideje još dublje razraditi, čini se, s ciljem stvaranja jedne čvrste suvremene kristologije koja bi u sebi nosila jednaku snagu kao ona kalcedonska.116 Na-

113

114

115

116

O Šagi-Bunićevu specifičnom tumačenju smrti na križu usp. Tomislav Janko ŠAGI­‑BUNIĆ, Pravilo pšeničnog zrna (1993.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 292–297; Poziv u Duhu Svetomu po Isusu Kristu u zajedništvu s Bogom Ocem, Zagreb, 1994., 3, u: OATJŠB; Predavanje svećenicima našeg dekanata o Duhu Svetom, Zagreb, 1997., 6–7, u: Isto.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Čineći dobro svima svjedočimo da je Isus uskrsnuo, 203–205; Uskrsna rekapitulacija, 244–247; Uskrsno prepoznavanje Isusa (1987.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 234; Uskrsni poziv na aktivno kršćanstvo (1988.), u: Isto, 260; Znak pobjede »civilizacije ljubavi« (1994.), u: Isto, 331; Na čijoj sam ja strani? (1996.), u: Isto, 372; Život u izobilju (1997.), u: Isto, 397.

O rekapitulaciji i civilizaciji ljubavi više vidi u: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Uskrsna rekapitulacija, 244–255; Isus Krist kao rekapitulacija čovječanstva i kozmosa (1997.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 412–422; Drukčiji od drugih velikana (1997.), u: Isto, 423–426; »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 332–344; Duh Sveti u Isusu Kristu, 430–448; Ljubav Boga Oca posvjedočena Sinovim križem, u: Kana, 30 (1999.) 4, 8–9; Je li moguća teologija grada, u: Stipe NIMAC (ur.), Teologija grada, Zagreb, 1990., 15–23.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Govor na predstavljanju knjige Prema civilizaciji ljubavi, 4–5.

102

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 102

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

žalost, to nije stigao učiniti, no u jednome od svojih zadnjih javnih nastupa taj je zadatak gotovo oporučno povjerio mladim teolozima.117 Posebno je naglašavao da rekapitulacija u sebi sadrži aspekt »okristovljenja«118 i »kristovske vrijednosti«119 svakoga stvorenog bića. Iz istih motiva kojima se usmjerio Irenejevoj rekapitulaciji, želeći argumentirati da je Krist povezan sa svime stvorenim, osobito sa svakim čovjekom, baš ukoliko je stvorenje, na poseban je način komentirao već spomenute misli Ivana Pavla II. iz RH. Na više mjesta podcrtava da papa nije kazao da je Isus Krist povezan sa svakim čovjekom od krštenja, nego od trenutka njegova začeća.120 Tu ideju naziva proroštvom za naše vrijeme121 te zaključuje: »Odjedanput je postalo ne samo spasenje, krštenje i odrješenje važno, nego stvaranje [...] to je za civilizaciju ljubavi ključna stvar...«122 Sve rečeno za kršćansko je uho moralo predstavljati određenu novost.

Ogromna je promjena od uvjerenja da se do zajedništva i sjedinjenja s Bogom dolazi isključivo u zajednici krštenika i bijegom od onoga svjetovnoga (jer Gospodin se, nakon uskrsnuća, vratio u nebeske visine, pa nam ga je ondje tražiti) prijeći na uvjerenje da se ono ostvaruje u sveopćoj ljudskoj

117 118 119 120

121 122

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Ljubav Boga Oca posvjedočena Sinovim križem, 9.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Drukčiji od drugih velikana, 423–426.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Isus Krist kao rekapitulacija čovječanstva i kozmosa, 418.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Nenaslovljeno predavanje, 10; Kreativno kršćanstvo, 10; Kako biti siguran u svoju vjernost Koncilu (2)?, u: Kana 16 (1985.) 5, 10–11; Šansa Crkve u sadašnjoj krizi, u: Majka. List svetišta Majke Božje Lurdske, 10 (1987.) 1, 10; Humanizam i teandrizam Drugoga vatikanskog koncila, 15–16; Pojav (fenomen) Koncila danas – na razmaku četvrtine stoljeća, 1; Svijet i Crkva pred trećim milenijem, 25; Isus Krist – novi čovjek, Zagreb, 1997.; Varaždin, 1997., u: OATJŠB; Duh Sveti čini da se Crkva pomlađuje snagom evanđelja, 1998., 10, u: Isto; Razmišljanje o sadašnjem trenutku povijesti spasenja, 812; »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 340.

Usp. TV emisija – intervju s T. J. Šagi-Bunićem, 92; Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Je li moguća teologija grada?, 22.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Civilizacija ljubavi, Zagreb, 1993., 6, u: OATJŠB. Usp. i Teologija laikata, 1986., 10, u: Isto; Živjeti u zajedništvu s Kristom, Viljevo, 1990., 3–4, u: Isto; Nenaslovljeno predavanje, 10; Je li moguća teologija grada?, 22.

103

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 103

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

zajednici, upravo ovdje, nama pred očima (jer Gospodin, nakon uskrsnuća, trajno živi svoje sjedinjenje sa svakim čovjekom).

No, ako se to i usvoji, ostaje za riješiti još neka moguća problematična pitanja. Kako onome koji ne vjeruje u Isusa Krista reći da ga baš u njemu vidimo? Da ono što činimo njemu, činimo Isusu Kristu? Što je s onima koji ni najmanje ne osjećaju Kristovu prisutnost u svojim životima, a činjenicu da se on s njima poistovjetio shvaćaju kao prisilno nametanje nečije ideologije?! Odgovor na to pokušat ćemo dati u posljednjem odlomku.

3.2. Aktivna dimenzija Mt 25,40 i civilizacije ljubavi – kreativno kršćanstvo Aktivna dimenzija Mt 25,40 usko je povezana s onom mističkom i iz nje proizlazi: »Krist sebe identificira sa svakim čovjekom. I zato činimo Kristu ono, što činimo bilo kojem čovjeku.«123 Kod nje je naglasak na ovome paralelizmu: »što ne/učiniste« = »(meni) ne/učiniste«. U različita područja djelovanja koja spadaju u aktivni vid kršćanstva, ukoliko ga se iščitava iz Mt 25,31-46, nećemo ulaziti. Spomenimo samo da je Šagi-Bunić smatrao da je taj vid potrebno jače naglasiti, kako bi u kršćanskoj svijesti zadobio barem jednaku važnost kao dotad prevladavajuće shvaćanje kršćanstva kao pasivnog podnošenja trpljenja i patnji u ovome svijetu, dok će nagrada za to stići u budućemu.124 Pod njime je prije svega podrazumijevao »aktivnu ljubav«125 za koju, kao i za sva njezina konkretna očitovanja kroz djelatnu pomoć onome koji je nečega potreban, vrijedi isto načelo univerzalnosti: 123

124

125

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Božićni susret kršćana i muslimana, 27. Ovo je samo jedan primjer, koji smo hotimice uzeli iz ovoga članka u kojemu autor promišlja o susretu dviju religija. Takvih i sličnih primjera u Šagi-Bunićevim spisima ima napretek.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Mladi u potrazi za kreativnim kršćanstvom (civilizacija ljubavi), 1985?, rukopis, 6–7, u: OATJŠB; Redovnici i Druga izvanredna sinoda biskupa, 1985?, 10, u: Isto; Pojav (fenomen) Koncila danas – na razmaku četvrtine stoljeća, 4; Što je civilizacija ljubavi i kako je graditi? Radni papir za Simpozij profesora teologije u Zagrebu, 5. – 6. IV. 1994., 2, u: Isto; Razmišljanje o sadašnjem trenutku povijesti spasenja, 814; Duh Sveti čini da se Crkva pomlađuje snagom evanđelja, 12.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Šansa Crkve u sadašnjoj krizi, 1.

104

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 104

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

(1) prema svakome se čovjeku treba odnositi i ljubiti ga kao Krista i (2) svakome čovjeku treba biti i ljubiti ga kao Krist.

Ono prvo jasno je iz svega dosad rečenoga. Odnos prema drugome čovjeku kao prema Isusu Kristu utemeljen je na njegovoj identifikaciji i sjedinjenju sa svakom ljudskom osobom. No, ovdje ne smijemo zaboraviti da je subjekt te identifikacije utjelovljeni Bog i proslavljeni čovjek, pa stoga onaj s kojim se on poistovjećuje ni za nj, a ni za nas, ne prestaje biti čovjekom. Gledati Krista u svakome čovjeku ne znači zatvoriti oči za njegovu ljudskost ili, još gore, prezreti je, nego promatrati čovjeka u svoj njegovoj istini i bogatstvu.

Druga tvrdnja zahtijeva još pokoje dodatno objašnjenje koje će nam pomoći odgovoriti na postavljena pitanja. Kada Šagi-Bunić od vjernika zahtijeva kristovsko ponašanje, prije svega u vidu ima to da je Sin Božji, vječni Očev Logos, utjelovivši se, prihvatio sve stvoreno. To što je stvorenju po sjedinjenju sa samim sobom utisnuo božanski pečat, ne znači da je dokinuo njegovu autonomiju. U prvom i isključivom planu jest njegova neizmjerna ljubav prema stvorenju, koja želi njegov rast, ali i poštuje njegovu slobodu.

Kršćanstvo koje ozbiljno uzima tu paradigmu Kristova prihvaćanja i ljubavi prema svemu stvorenomu Šagi-Bunić naziva »kreativnim kršćanstvom«126. Ta je sintagma manje poznata od »civilizacije ljubavi«, no u autorovoj su misli one jednakovrijedne127 i međusobno nadopunjujuće.

Obje su, pak, utemeljene na Mt 25,40.128 Taj, nazovimo ga, triptih pronalazimo u nekoliko Šagi-Bunićevih tekstova.129 Ukoliko ga se promatra kao

126

127 128

129

Šagi-Bunić je najprije govorio o »kreativnom katolicizmu«. Usp. Tomislav Janko ŠAGI­‑BUNIĆ, Kreativni katolicizam, 15–16, također i rukopisne bilješke pod istoimenim naslovom, zapisane 15. I. 1981.

To je očito već iz ovoga naslova: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Mladi u potrazi za kreativnim kršćanstvom (civilizacija ljubavi).

O Mt 25,40 kao »fundamentalnoj teološkoj bazi«, »uporištu« i »ključnoj točki« kreativnog katolicizma/kršćanstva usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kreativni katolicizam, 12; Kreativno kršćanstvo, 9–10; Mladi u potrazi za kreativnim kršćanstvom (civilizacija ljubavi), 4.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Apel za izgradnju civilizacije ljubavi (1985.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 212; Mladi u potrazi za kreativnim kršćanstvom (civilizacija ljubavi), 1–5; Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, 10–11; Bitne odrednice laika po Koncilu, nedatirano, 12–14, u: OATJŠB.

105

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 105

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

cjelinu, uočava se autorova briga da pojasni vjernicima unutarnju vezu djela stvaranja i otkupljenja,130 da im produbi osjećaj za povijest spasenja i njihovu aktivnu ulogu u njoj. Razdvojiti ono što po njemu spada u sadržaj kreativnog kršćanstva, a što u onaj civilizacije ljubavi nije ni lako ni potrebno. U obje se, naime, ideje stječu iste misli i isti poticaji, razbacani na različitim mjestima u različitim kombinacijama te svi zajedno oblikuju jedan te isti program kršćanskog poslanja u suvremenom svijetu. Ne želeći umanjiti njegovu proročku snagu, neopterećenu logikom i sistematičnošću, ipak ćemo taj program pokušati usustaviti i predočiti kroz nekoliko etapa koncentriranih oko glavnih glagola koje Šagi-Bunić redovito ponavlja u svojim nastupima i člancima. U sadržaj sviju koje ćemo izdvojiti, kao jedinstveni glagol, spada ljubiti. U njemu se stječu i iz njega istječu svi ostali koji u sebi nose precizacije i konkretne vidove ljubavi.

Prvi niz glagola jest ovaj: poštivati, prihvaćati, priznati. Prvi korak kreativnog kršćanina koji želi ostvarivati civilizaciju ljubavi jest poštivati i ljubiti svako stvorenje/kreaturu baš u njegovoj stvorenosti, ukoliko je biće stvoreno stvaralačkim Božjim činom i, utoliko, »Božje«. Iz toga slijedi prihvatiti svakoga čovjeka u njegovoj konkretnosti, drugosti, drukčijosti, u onome što je njemu važno,131 kao »slobodno i kreativno biće«132. Priznati mu njegove vrijednosti, sposobnosti, njegovo stvaralaštvo.133 Pritom se Šagi-Bunić

130

131 132

133

Šagi-Bunić i inače, a osobito u razdoblju civilizacije ljubavi kada se s velikim zanimanjem posvetio ideji Irenejeve rekapitulacije, rado govorio o povezanosti reda stvaranja i otkup­ljenja. To je pitanje bila i jedna od tema koje je predložio za raspravu profesorima teologije: »Nije li pretpostavka za sve već spomenuto ponovno premišljanje kršćanstva iz dogme stvaranja i utjelovljenja, tj. nije li dosadašnja katolička misao, unatoč svemu, pretjerano bila usredotočena samo na otkupljenje u njegovu pravnom pojednostavljenju?«, Tomislav Janko ŠAGIBUNIĆ, Što je civilizacija ljubavi i kako je graditi?, 1, točka 7.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kreativno kršćanstvo, 10; Apel za izgradnju civilizacije ljubavi, 212.

To je, kao »pretpostavku ljubavi i osnovicu civilizacije ljubavi« također predložio kao temu na simpoziju profesora teologije. Usp. Tomislav Janko ŠAGIBUNIĆ, Što je civilizacija ljubavi i kako je graditi?, 2, točka 10.

O svemu vezanom uz tu prvu grupu glagola usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kreativni katolicizam, 15–16; Bitne odrednice laika po Koncilu, 10, 14; Mladi u potrazi za kreativnim kršćanstvom (civilizacija ljubavi), 3–4; Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, 10–11; Apel za izgradnju civilizacije ljubavi, 212; Je li

106

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 106

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

ne zadovoljava samo načelnim prihvaćanjem drugoga čovjeka. Ono je za nj tek početak jednoga dinamičkog uzajamnog procesa koji otvara nova i neslućena bogatstva. Prihvatiti »svakoga čovjeka kao sudionika u svome ljudskom suživljenju [...] znači prihvatiti ga kao nova i nepredvidiva, dugoga kao drugoga i eventualno različita, prihvatiti novost kao slobodu koja će nas možda iznenaditi, ali će nas svakako obogatiti ukoliko se ne ukrutimo u sebe kao dovršene, već prihvatimo mogućnost transcendiranja onoga što jesmo, prema rastu u nedokučivu novost bogatstva Bitka koji je Bog.«134 Na gore navedene, usko se nadovezuju »biblijski« glagoli čuti i vidjeti. Pritom »vidjeti« sada nema samo značenje gledanja Isusa Krista u drugome čovjeku, nego mu je smisao i ovaj: vidjeti drugoga onakvim kakav jest, čuti što on misli, što vjeruje, što ima.135 U svemu spomenutom još nema naznake nikakva izričitog navještaja, no on je i više nego prisutan u samome načinu na koji se dolazi ususret drugome čovjeku, tj. u pozitivnom pristupu koji polazi od pretpostavke da je čovjek, kao stvoreno biće, i kao ono s kojime se Utjelovljeni sjedinio, dobar u sebi: jer je »Isus nekako utjelovljenjem uzeo pod svoje sve stvorenje: sve što postoji u biti je dobro, ima određeno nepovredivo dostojanstvo. Sve što postoji ima prvenstvo pred onim što želimo da od toga nastane, i treba biti poštivano kao Kristovo u samoj svojoj stvorenosti.«136 Premda bismo na pitanje: »Što želimo da od stvorenja nastane?« možda najprije očekivali odgovor: »kršćanin«, i premda ga Šagi-Bunić ne isključuje nego i o njemu govori, ipak ćemo se prvo zadržati na ovome odgovoru: »čovjek kao osoba«. U vezi s njime uočavamo važnost ovih glagola: afirmirati, potvrđivati, brinuti se, biti za drugoga. Ako se prva grupa glagola temelji na načelu Isusova prihvaćanja svega stvorenja, ova je utemeljena na tome što je Krist »u odnosima među stvorenjima [...] uspostavio načelo brige za sve

134 135 136

moguća teologija grada?, 22; Život u izobilju, 396; Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 341.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Počinjemo od čovjeka, 225.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, 10; Bitne odrednice laika po Koncilu, 14.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Isus Krist kao rekapitulacija čovječanstva i kozmosa, 416.

107

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 107

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

što postoji«137. »Potvrđivanje drugoga« i »biti čovjek za drugoga« Šagi-Bunić smatra »jednom od najbitnijih rečenica suvremene kristologije, postkoncilske, koja se razvila da je Isus bio čovjek za druge«.138 Pod time zacijelo podrazumijeva sve ono što je, u radovima iz prethodnoga razdoblja svojega teološkog hoda, pisao o novosti kristološkog traktata. Sada, premda ne niječe potrebu teologije kao znanosti, ipak upozorava na njezina ograničenja ukoliko se zadržava samo na spekulativnoj razini: »Decizivno mislim da nikako apstraktan govor ne bi mogao nadomjestiti snagu koju ima govor koji proizlazi iz uske osobne povezanosti s bogočovječnom osobom Isusa Krista. Apstraktan govor ne bi mogao biti efikasan za ostvarenje ljubavi, samo ljubav prema osobi Isusa Krista može roditi ljubav prema svim drugim osobama, nikakvo golo govorenje o ljubavi i solidarnosti, ma kako mudro ono bilo. U ovom projektu izgradnje civilizacije ljubavi očito je prvotna realnost ljubavi, djelo ljubavi, pristup drugome s ljubavlju, a ne govorenje i mudrovanje o ljubavi. Realno svjedočenje da smo ljudi za drugoga osnovno je za čovječansku budućnost.«139 Briga za dobro drugoga čovjeka i opet se ne iscrpljuje u materijalnoj pomoći. Heteroafirmativnost kršćanstva, o kojoj često govori preuzimajući izraz i tumačenje svojega učitelja Bonaventure Ćuka, sastoji se u ljubavi kao afirmaciji smisla druge osobe.140 Šagi-Bunić će tu ideju ugraditi i u samu definiciju osobe: »Biti osoba, kao najviši oblik bivstvovanja i života, znači tako posjedovati sebe i svoj bitak da ga možemo drugoj osobi dati i za nju se sasvim založiti.«141 Oko nje će izgraditi čitav splet tumačenja. Ljubav kao afirmacija, kao »promocija osobe«142, sastoji se u neprekidnoj spremnosti i djelotvornom nastojanju da se ona »ostvori

137 138 139 140

141 142

Isto, 417.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, 9.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 342.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Civilizacija ljubavi, 5; Život u izobilju, 396; Duh Sveti čini da se Crkva pomlađuje snagom evanđelja, 16; »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 335, 338–339.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Život u izobilju, 396.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Osobna suodgovornost i kolektivna krivnja (1993.), u: Prema civilizaciji ljubavi, 316.

108

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 108

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

i ostvari«143, da »raste u svome biti biće«144, da postigne svoj smisao i svoje određenje.145 Sve se sažima u tome da »biti biće u najvišem i najčistijem obliku znači ljubiti«, da je ljubav »najsržnija bitnost« i »smisao bića«146. Budući da je ljubavi stran svaki oblik zatvorenosti u sebe, ona teži izlaženju iz sebe ususret drugoj osobi. Stoga ona, kao »specifična vrijednost osobe«147 i njezin smisao, u konačnici svoje ispunjenje nalazi u zajedništvu slobodnih osoba. Njega je, pak, nemoguće ostvariti bez istinskoga dijaloga u kojemu osobe sudjeluju kao ravnopravni subjekti, otvoreni za sve ono što smo dosad spomenuli.148 Govor o čovjeku kao osobi za nj je, naravno, usko povezan s time da je Sin Božji, božanska osoba, utjelovivši se i proživjevši sve što tijekom života proživljava svaka pojedina ljudska osoba, sve do onoga krajnjeg iskustva, smrti, potvrdio bogočovječansku vrijednost ljudske osobe, koja nadilazi sve druge zemaljske vrijednosti.149 Isto je tako naravno da kršćanin, svjestan da je Isus Krist ušao u osobno jedinstvo sa svakom ljudskom osobom, ne može u drugoj osobi ne gledati i osobu Isusa Krista, no to ne znači da joj svoje duboko uvjerenje smije nametati. Bilo da je riječ o nastojanju da se drugi ostvari kao osoba ili, pak, da otkrije u sebi božanski poziv i određenje, ono ne može imati uspjeha ukoliko se oslanja na bilo kakav oblik prisile ili zatiranja onoga što onaj kome pristupamo u sebi jest, pa bilo ti i iz »plemenitih« motiva: »Mi ne možemo prihvatiti da bi itko u ime svoje krštenosti mogao gaziti čovječnost. To bi bilo monstruozno.«150

143 144 145

146 147 148

149 150

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kreativno kršćanstvo, 10.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Duh Sveti u Isusu Kristu, 433; usp. Osobna suodgovornost i kolektivna krivnja, 316.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Civilizacija ljubavi, 5; Život u izobilju, 396; »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 335; Ljubav Boga Oca posvjedočena Sinovim križem, 9.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Duh Sveti u Isusu Kristu, 433–434.

Isto, 435.

O dijalogu i stvaranju zajedništva među osobama usp. Tomislav Janko ŠAGI‑BUNIĆ, Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, 10; Nitko ne može biti Bog povijesti, u: Nedjeljna Dalmacija, 24. VI. 1990., 21; Uskrsna rekapitulacija, 250; Život u izobilju, 396–397; »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 341–342; Duh Sveti u Isusu Kristu, 433–434.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Uskrsna rekapitulacija, 250.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Što sada s ekumenizmom?, 286.

109

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 109

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

Ovdje dolazimo do zadnje skupine glagola: nuditi, davati, darivati. Njima Šagi-Bunić pridružuje i one negativnoga predznaka: ne naturati, ne nametati, ne rušiti tuđe, ne podlagati.151 U sadržaj kršćanske »ponude« prije svega spada davanje sebe samoga drugome. Ukoliko vjeruje da je Isus Krist s njime trajno sjedinjen te da i sam drugima treba biti i jest Krist, kršćanin je svjestan da je u tome darivanju On sâm prisutan. I na taj se, rekli bismo tihi način, ostvaruje evangelizacija. Šagi-Bunić ne previđa potrebu i one izričite. Naime, uz ono što naziva »davanjem srca«, paralelno govori i o davanju svojih »misli«, »viđenja« i »vjerovanja«, no s jednim važnim dodatkom: »ako ih drugi hoće primiti«.152 I za prvi i za drugi oblik aktivnog ostvarenja »biti Krist svakome« vrijedi jedan te isti i jedini zakon ljubavi koja se može samo nuditi i darivati: »Ljubav se nikom ne može nametnuti, nikoga se ne može na ljubav prisiliti. Ona je slobodno darivanje osobe drugoj osobi, ili je samo privid i gluma. Ljubav se ne uzima, nego se nudi i daje, s nadom da će biti uzvraćena. Ona nije nikad nešto gotovo i zaokruženo, što bi se moglo posjedovati, nego je to neprekidno nuđenje sa stalnim rizikom da joj ne bude odgovoreno.«153 U tome, mogli bismo zaključiti, i jest čar civilizacije ljubavi i kreativnog kršćanstva: uvijek tražiti nove putove ljubavi i nove načine na koje možemo ostvarivati smisao vlastite i druge osobe, a sve u trajnome hodu između ovih dvaju postulata: »poštujemo stvorenje i donosimo spasenje«154, prihvaćamo svakoga čovjeka i u njegovoj naravi tražimo ono Božje, što po Isusu Kristu postaje bogočovječje.155 Ukoliko krš­ ćanin čitavim svojim bićem ustraje na tome putu, vjerujemo da mu nitko neće zamjeriti da je, gledajući i ljubeći Krista u svakome čovjeku ugrozio

151 152

153 154 155

O tome usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kreativno kršćanstvo, 10; Bitne odrednice laika po Koncilu, 12–14; Što Crkva nudi čovjeku novoga doba?, 10–11.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Bitne odrednice laika po Koncilu, 14; Teologija laikata, 10; Civilizacija ljubavi, 5; TV emisija – intervju s T. J. Šagi-Bunićem, 90–91; Što ste učinili jednome od moje najmanje braće«, 341.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kako početi graditi civilizaciju ljubavi?, 186.

Usp. i Intervju »Civilizacija ljubavi«, 2–3.

TV emisija – intervju s T. J. Šagi-Bunićem, 94. Usp. i Tomislav Janko ŠAGIBUNIĆ, Bitne odrednice laika po Koncilu, 10.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Mladi u potrazi za kreativnim kršćanstvom (civilizacija ljubavi), 4; Kreativno kršćanstvo, 1.

110

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 110

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

nečiju slobodu ili, još gore, njegovu ljudskost. Svatko tko ozbiljno razmišlja o općeljudskim nastojanjima da oplemenimo ovaj svijet može bezrezervno pristati uz ovako koncipiran projekt ostvarivanja civilizacije ljubavi.

Ovime smo došli do kraja Šagi-Bunićeva teološkog hoda. Njegov se kraj doslovce poklapa s onim životnim. Umro je pišući nacrt za duhovne vježbe subraći kapucinima, na temu »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 4,48). Ono što je u vezi s time savršenstvom htio naglasiti, opet kroz razradbu svih poznatih nam ideja, neočekivano je, u svoj punini, obuhvatilo njegovu egzistenciju i njegovo biće: sjedinjenje Boga i čovjeka.

Zaključak Godine 1996. dana 12. listopada Šagi-Bunić je na jednome predavanju podsjetio svoje slušatelje da je toga dana započeo Kalcedonski koncil, koji je proglasio da je Isus Krist unus in duabus naturis, jedna osoba, jedna hipostaza. Potom je nastavio: »Ali gledajte, bit je u tom kako mi danas moramo shvatiti da je Sin Božji postao jedan od nas, dakle da je on jedna božanska osoba među nama i mi smo po njemu zapravo u komuniciranju…« Naravno da je uslijedio govor o Mt 25,40.156 Ovdje su, kao u sažetku, iznesene sve bitne etape Šagi-Bunićeva teološkog hoda koje smo pratili u ovome članku. Nema ih potrebe ponavljati.

Radije ćemo, posluživši se njegovom metodom koju je rabio tek zakoračujući na teološke staze, pokazati do kuda ga je dovelo cijeloživotno bavljenje pitanjem sjedinjenja Boga i čovjeka. Utječući se njegovoj sistematizaciji različitih kristoloških naglasaka teologa V. stoljeća na pet bitnih točaka, na iste ćemo točke sažeti »vrhunac« njegove kristologije, one iz razdoblja civilizacije ljubavi.

1) Temeljna formula inkarnacije ukoliko ju se ne promatra isključivo u sebi samoj, nego u bogatim implikacijama koje iz nje proizlaze jest Mt 25,40.

2) Sjedinjenje s formalne strane jest osobno sjedinjenje i osobno jedin-

156

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, U duhu Asiza ususret trećem tisućljeću, 6–7.

111

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 111

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

stvo Sina Božjega sa svakim čovjekom, koje ide sve do osobne identifikacije/ poistovjećenja sa svakom pojedinom osobom.

3) Rezultat sjedinjenja, dakako shvaćenog u opisanom smislu, jest da svaki čovjek ima kristovsku vrijednost. Taj rezultat u sebi uključuje ovaj imperativ: u svakome vidjeti Isusa Krista, prema svakome se odnositi kao prema Kristu i svakome biti Krist.

4) Filozofska terminologija, no više s nakanom da bude životvorna negoli spekulativna, kreće se oko jedne božanske osobe u njezinoj proslavljenoj ljudskoj naravi koja postaje žarište ljubavi prema svim pojedinim ljudskim osobama te na neki način ujedno ostvaruje pobožanstvenjenje njihove ljudske naravi. Tu je, dakako, uključeno i poimanje osobe kao bića koje se ostvaruje kroz prihvaćanje, afirmaciju i ljubav prema drugoj osobi u njezinoj konkretnosti.

5) Komunikacija idioma postaje barem načelno moguća i u inverziji onoga njezina uobičajenog smisla. Dok je onaj klasični oblik – pripisivanje ljudskih atributa Bogu Logosu – utemeljen na istovjetnosti preegzistentnoga i utjelovljenog Logosa, između činjenice da se taj isti, sada s dodatkom: proslavljeni čovjek, identificira i poistovjećuje sa svakim čovjekom i zaključka da se svakome čovjeku mogu pripisivati božanski atributi, stoji samo mali korak. Taj korak Šagi-Bunić nije izričito učinio. Mi ga spominjemo samo kao otvoreno pitanje za daljnja promišljanja, naglašavajući da se pritom ne smije previdjeti da to nipošto ne bi podrazumijevalo nijekanje važnosti ljudskih atributa pojedine osobe. Sve to, dakako, zahtijeva preispitivanje onoga što poimamo pod božanskim atributima. Ukoliko se odmaknemo od onih koje baštinimo još od prvih dodira kršćanstva s helenističkom filozofijom, statičkih i negativnih – nepromjenljiv, netrpljiv, nespoznatljiv – te ih zamijenimo onima pozitivnim i dinamičkim – onaj koji ljubi i jest za drugoga, onda bi i ovakva komunikacija idioma bila moguća. Ako ništa drugo, onda kao jedan od poticaja na ostvarenje civilizacije ljubavi.

Na koncu, zaključimo da je Šagi-Bunić svojim promišljanjima o sjedinjenju Boga i čovjeka, bilo da je riječ o onima izgovorenima u kontekstu »zatvorene« kalcedonske ili »otvorene« drugovatikanske kristologije, obogatio Crkvu svojim umom i duhom, spekulacijom i dubokom vjerničkom, pa i proročkom intuicijom. Uvijek dinamičan, istodobno vjeran tradiciji i 112

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 112

25.5.2018. 14:42:54

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

otvoren novim tumačenjima iste, zadužuje današnje teologe, u prvom redu one na hrvatskom jezičnom prostoru da na istome tragu, prema svojim sposobnostima, ne samo istražuju što je on rekao, nego i otkrivaju načine na koje današnjem čovjeku približiti govor o otajstvu sjedinjenja Boga i čovjeka te mu pomoći da u nj i sam životno uroni. Prije toga, i paralelno s time, i svaki od teologa treba uranjati i dopuštati da ga se uroni u to otajstvo. Bez toga je, kako smo vidjeli i na Šagi-Bunićevu primjeru, nemoguće »hodati« kao teolog.

Summary

THE THEOLOGICAL PATH OF TOMISLAV JANKO ŠAGI-BUNIĆ Andrea Filić

Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb

The author shows the theological path of T. J. Šagi-Bunić through three phases in which she points out the topic of unification of God and the human being as the common thread. In the first chapter she deals with the first phase of Šagi-Bunić’s theological path in which he was interested in Christological issues of the first five centuries of the Church. During that phase ŠagiBunić was studying the development of the teaching on unification of the divine and the human nature in Jesus Christ, Logos who became a human being. The author shows Šagi-Bunić’s path from his student days and doctoral dissertation, through the next fifteen year period in which he deepened his though on those issues he addressed in his dissertation, all the way to his final results published in Rome in Latin language, on the basis of which he was recognised by the worldwide theological public as one of the best experts in Chalcedonian dogmatic definition to whose understanding he contributed with his original insights. The second chapter discusses the second phase of Šagi-Bunić’s theological path during which he started to reflect on the object of his previous research from the perspective of the Second Vatican Council’s emphasis on Jesus Christ, glorified and alive today. In that light, he has enriched the fundamental truths of the Chalcedonian dogma with a discourse on personal unification of one divine person with multitude of human persons that is, primarily, happening in the Church, the community that Jesus Christ, who, as the focal point, continuously gathers in communion with God. Already during this phase Šagi-Bunić reached an insight that it is possible to talk about personal unification of the Son of God with every human being, and not only with members of the perceivable Church. However, this universal Christology characterises most profoundly the final phase of

113

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 113

25.5.2018. 14:42:55

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

his theological path, marked by his summons to promote the civilisation of love. This is the topic of the third chapter of this article, in which the author analyses Šagi-Bunić’s interpretation of Mt 25:40 as the key and the basic starting point of realisation of the civilisation of love.

From this verse Šagi-Bunić firstly reads the truth on unification and identification of the Son of God with every human being and from there he proceeds to point out the call directed to Christians: to see Jesus Christ in every human being, to relate to everyone as if one would be relating to Christ and to be Christ to everyone.

Keywords: Šagi-Bunić, unification of God and the human being, Christology, Chalcedonian Council, Second Vatican Council, civilisation of love.

114

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 114

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu Anto Barišić Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak Autor u radu na temelju dosad neistraženih i izvornih arhivskih dokumenata istražuje, prikazuje i osvjetljava položaj i ulogu dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tomislava Janka Šagi-Bunića, koju je imao tijekom osam dekanskih mandata na razini Fakulteta, a dijelom i na razini Crkve, Sveučilišta i društva te njihova međuodnosa. Rad je podijeljen u nekoliko međusobno povezanih cjelina unutar kojih su sustavno obrađeni pojedini dekanski mandati preko kojih pratimo aktivnosti i djelovanje dekana Šagi-Bunića na Fakultetu i izvan njega. Nekoć koncilski perit na Drugome vatikanskom koncilu profesor Šagi-Bunić kao dekan pokazuje izrazitu koncilsku, dijalošku osjetljivost, otvorenost i raspoloživost kako unutar konzervativnih tako i unutar progresivnih strujanja na Fakultetu, u društvu i Crkvi. Autor u radu dolazi do zaključka da je dekan Šagi-Bunić bio uvijek vođen načelom dijaloga koji je bio neophodan, osobito u ponekad veoma složenim i zamršenim odnosima unutar Fakulteta (ostavke i upravna kriza) te u odnosu Fakulteta prema Sveučilištu (distanca i reintegracija).

Ključne riječi: Tomislav Janko Šagi-Bunić, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Za-

grebu, profesor, dekan, Sveučilište, Crkva, društvo.

115

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 115

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Uvod Ova se studija bavi istraživanjem i prikazivanjem službe dekana prof. dr. sc.

Tomislava Janka Šagi-Bunića i njezina svrha jest osvijetliti položaj, važnost i ulogu koju je imao na Katoličkome bogoslovnom fakultetu (dalje: KBF) tijekom svojega osmogodišnjeg dekanovanja u drugoj polovici XX. stoljeća, a onda dijelom i na razini mjesne Crkve, Sveučilišta i društva. U tom smislu na temelju izvornih arhivskih dokumenata pokazat ćemo kako se dekan ŠagiBunić odnosio prema naslijeđenim poteškoćama u kojima se nalazio Fakultet te prema onima koje su nastajale na Fakultetu dok je on bio na njegovu čelu. Osim toga, cilj nam je na temelju istih dokumenata pokazati i to kako je profesor Šagi-Bunić za vrijeme svoje dekanske službe, paralelno uz druge odgovorne crkvene službe i na temelju svoje šire prepoznatljivosti i angažiranosti u društvu, potvrđivao, održavao, učvršćivao i usmjeravao život fakultetske zajednice brinući se, među ostalim, i za njezin najviši znanstveni nivo. Šagi-Bunićevo djelovanje na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu započelo je u ljetnom semestru 1953. godine, kada je počeo predavati kao honorarni nastavnik i volonter, ispočetka bez ikakve novčane naknade budući da je Fakultet u veljači 1952. godine nezakonitim činom tadašnje hrvatske Vlade bio isključen iz Zagrebačkog sveučilišta. Međutim, kontinuirana i trajna povezanost Fakulteta sa Sveučilištem otada pa sve do ponovnog uključenja održavala se simbolično preko rektorskog lanca Zagrebačkog sveučilišta, kojim je Fakultet uvijek podjeljivao diplome ili, pak, preko pokojega prigodnog susreta rektora i dekana, bilo službenoga bilo neslužbenoga. Razdoblje Šagi-Bunićeva djelovanja na Fakultetu seže sve do 1993. godine, kada je po sili zakona bio umirovljen. Ali i poslije umirovljenja ostao je prisutan na Fakultetu do smrti kao honorarni profesor.

Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predavao je jedno vrijeme gotovo sve predmete, osim Kanonskog prava. Međutim, njegova najuža specijalnost bila je Patrologija, proučavanje bogate baštine crkvenih učitelja prvog tisućljeća života Crkve. Fakultetsko vijeće je na svojoj VI. redovitoj sjednici 24. svibnja 1967. godine izabralo Šagi-Bunića za redovitog profesora pri Katedri patrologije i povijesti ­dogmi.1 ­Prema Statutu Fakul1

Usp. Tomislav Janko Šagi-Bunić, Curriculum vitae studiorum et operum, 1979.,

116

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 116

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

teta iz 1974. godine katedra je promijenila naziv i od tada se zove Povijest kršćanske literature i kršćanskog nauka. Kasnije je postao pročelnik spomenute katedre i ostao na njezinu čelu sve do umirovljenja.2 Tijekom svojega sveukupnog djelovanja na Fakultetu profesor Šagi‑Bunić bio je kandidat za dekana sveukupno deset puta, a od toga broja za dekana je bio izabran devet puta. Prema nama dosad dostupnim podatcima riječ je o rekordu. U čitavoj dosadašnjoj povijesti KBF-a, od samih početka dok je bio dio Zagrebačkog sveučilišta koje je kao takvo i formalno bilo organizirano, 1874. godine, Šagi-Bunić je dosada jedini profesor koji je devet puta bio izabran za dekana. Međutim, službu dekana nije obnašao devet puta nego osam, odrekavši se jedanput dekanske službe u ak. god. 1979./1980. »radi dobra Crkve i Fakulteta« na molbu velikog kancelara Fakulteta Franje Kuharića. Toliki broj dekanskih mandata još je jedino obnašao profesor i kanonik Janko Oberški. Osim toga, dekan Šagi-Bunić s Oberškim dijeli drugo mjesto kao profesor u dosadašnjoj povijesti Fakulteta koji je u tako visokoj dobi, u 70. godini života, još uvijek obnašao službu dekana. Profesor Celestin Tomić, konventualac, u tom je pogledu na prvom mjestu kao onaj koji je dekan Fakulteta bio i u 71. godini života. Godine Šagi-Bunićeve dekanske službe redom su ove: 1969./1970., 1970./1971., 1974./1975., 1975./1976., 1976./1977., 1977./1978., 1990./1991., 1991./1992.

Profesor Šagi-Bunić kao redovnik i prezbiter iz reda Manje braće kapucina riječju, pisanjem i nastupima bio je prisutan gotovo posvuda u životu Crkve u Hrvatskoj i šire, u životu Fakulteta i u kulturno-društvenom djelovanju. Zbog nemogućnosti da u ovakvom radu objedinimo i saberemo njegovu »sveprisutnost«, »razasutost« i širinu, uvijek postoji određena vjerojatnost da nam u našem istraživanju i prikazu pokoji detalj promakne.

Ali to može imati i pozitivnu stranu u smislu da bude poziv na daljnje istraživanje. Ova istraživačka studija temelji se na izvornim dokumentima koji se nalaze u Arhivu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u

2

5, u: OATJŠB, gdje stoji da je »za redovitog profesora promaknut zaključkom Vijeća od 24. V. 1967. i imenovan dekretom Velikog kancelara od 9. I. (br. 1/K/68)«.

Za pročelnika Katedre izabran je na sjednici Fakultetskog vijeća 27. VI. 1962. godine, dekretom br. 241/1962 od 5. VII. 1962. godine. Usp. Tomislav Janko ŠagiBunić, Curriculum vitae studiorum et operum, 5.

117

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 117

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Zagrebu (dalje: AKBFZG) i Osobnom arhivu Tomislava Janka Šagi-Bunića (dalje: OATJŠB).3

1. Koncilski perit na čelu Fakulteta Kroz čitavo razdoblje od 1952. do 1991. godine svi dekani Fakulteta suočavali su se s nekoliko velikih poteškoća: 1. Fakultet je ondašnja hrvatska Vlada nezakonito isključila iz sveučilišne zajednice; 2. posljedica toga jest ta da Fakultet nije imao nikakvu materijalnu pomoć tadašnje države; 3. Fakultet je bio podstanar, odnosno nije imao svoju vlastitu zgradu. Tim poteškoćama pridodajmo i jedan novi izazov: kako utjeloviti i oživotvoriti novi koncilski duh i mentalitet u svakodnevnu praksu kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu fakultetskog djelovanja. Poslijekoncilska Crkva u Hrvatskoj i u drugim dijelovima hrvatskog jezičnog područja nalazila se u vrlo nepovoljnom društvenom položaju imajući nasuprot sebe ateističko‑komunističku totalitarnu ideologiju. Ta činjenica na osobit je način uvjetovala i određivala ritam koncilske obnove Crkve ovdje na našim prostorima osobito kad se radilo o vrlo osjetljivim temama ekumenizma i dijaloga što nije moglo mimoići ni rad Fakulteta. Upravo će tim temama mnogo pridonijeti buđenje »katoličke štampe takoreći iz stanja nule«4. A i katolička štampa,5 u kojoj je redovito o koncilskoj tematici pisao profesor Šagi-Bunić osobito u

3 4

5

Arhiv je smješten u samostanu Sv. Mihaela kod Manje braće kapucina u zagrebačkoj Donjoj Dubravi.

Ante BADURINA, Urednik Glasa Koncila o katoličkoj štampi u Hrvatskoj, u: Spectrum, 2 (1968.) 1, 121. Glavni urednik bio je Vladimir Pavlinić, a radi se o izvadcima njegova predavanja održanog u dvorani Vijenac dana 8. svibnja 1968. godine.

O stanju kakvo je vladalo u katoličkoj štampi prvih poslijekoncilskih godina na hrvatskome jezičnom području vidi Čekadin apologetsko-kritički osvrt na pisanje Glasa Koncila, čija je naklada jedno vrijeme iznosila 150 000 primjeraka i na druge edicije (Sveske i sva izdanja Kršćanske sadašnjosti), koje su mu idejno i organizacijski blizu vidi Čedomil ČEKADA, Proigrana šansa – »Fenomen Glasa Koncila« u svjetlu činjenica i dokumenata, Đakovo, 1971. O različitim poimanjima Koncila i »različitim gotovo suprotstavljenim časopisima«, vidi Ivan GOLUB, Običan čovjek, Zagreb, 22014., 556.

118

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 118

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Glasu Koncila i Kani, među ostalim, dovodit će do različitih diskusija pa je razdoblje prvih šest Šagi-Bunićevih dekanskih mandata bilo izrazito dinamično kako na Fakultetu, tako i u Crkvi i u društvu. Nešto od toga ćemo i prikazati u ovom radu.

U poslijekoncilskoj Crkvi u Hrvatskoj postojale su dvije struje: »konzervativci i naprednjaci«6, koji su svaki na svoj način tumačili i određivali snagu i ritam oživotvorenja i provođenja smjernica Drugoga vatikanskog koncila u svim porama kršćanskog života. Podjela na progresiste i tradicionaliste spada već u normalnu pojavu koja je vidljiva nakon svakog koncila u sveukupnoj povijesti Crkve. Dekan Šagi-Bunić je u Crkvi i široj javnosti, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje, bio prepoznat kao »progresist« ili »naprednjak«. Nema sumnje da je na takvu percepciju šire, osobito upućenije crkvene i društvene javnosti utjecala dijelom i činjenica što je Šagi-Bunić na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) bio koncilski perit (teolog stručnjak) zagrebačkog nadbiskupa, kasnije kardinala i predstojnika Kongregacije za nauk vjere, Franje Šepera. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je upravo ta činjenica također bitno utjecala i na to da svoju dekansku službu shvati upravo u koncilskom duhu.

6

Wilhelm KEILBACH, Zabrinjava me podjela na konzervativce i naprednjake, u: Spectrum, 4 (1970.) 1, 48. O tome kakve su sve podjele i zbog čega postojale u poslijekoncilskoj Crkvi u Hrvatskoj i šire kako ih je vidio Čekada, dovoljno je jasno iz njegova uvodnog slova u kojem govori o »polarizaciji na katoličku desnicu i katoličku ljevicu, na ‘progresiste’ i ‘tradicionaliste’, ‘integriste’, ‘legaliste’, ‘konzervativce’«. Sve te polarizacije i napetosti nastajale su tijekom izgradnje novoga poslijekoncilskog dijaloškog mentaliteta kako unutar Crkve u odnosima biskup – prezbiter, prezbiter – vjernici laici, crkveno učiteljstvo i teolozi, itd. tako i prema dijaloškom držanju mjesne Crkve prema tadašnjoj državi.

Usp. Čedomil ČEKADA, Proigrana šansa – »Fenomen Glasa Koncila« u svjetlu činjenica i dokumenata, 5. O akutnom sukobu staroga i novoga u svijetu i Crkvi, o tradicionalistima i progresistima vidi u: Stanko WEISSGERBER, Zar stari u Novoj godini, u: Vjesnik Đakovačke biskupije, 24 (1971.) 1, 3. O napetostima unutar odnosa teolozi – biskupi vidi u: Dr. Č. Č., Teolozi ili biskupi? (Profesorski »paramagisterium« u Crkvi), u: Vjesnik Đakovačke biskupije, 24 (1971.) 11, 196–198.

119

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 119

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

1.1. P rvi dekanski mandat u sjeni studentskih nemira i Hrvatskog proljeća 1969./1970.

Prema tada važećem Statutu Fakulteta, dekana se biralo svake godine. Prvi izbor za dekana uslijedio je godinu dana nakon njegova izbora za redovitog profesora. Na I. izvanrednoj sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 25. lipnja 1969. godine »izabran je za dekana dr. Tomislav Šagi-Bunić«7 za ak. god.

1969./1970. U trenutku dok je Šagi-Bunić bio izabran za dekana KBF-a on je na razini lokalne i ali i opće Crkve već vrlo dobro poznat, uvažen i priznat teološki autoritet osobito na području kalcedonske kristologije.8 Svojim poznavanjem povijesti kristologije ostavio je osobit dojam na današnjeg papu emeritusa Benedikta XVI.9 Uvažen i prepoznat kulturni i javni djelatnik bio je i kad je riječ o aktualnoj domaćoj društvenoj sceni i događanjima u njoj.10 U prilog njegovoj domaćoj društvenoj i kulturnoj angažiranosti i prepoznatljivosti pripomenimo nekoliko značajnih podatka iz toga razdoblja.

Profesor Šagi-Bunić na poziv akademika i kasnijeg rektora Zagrebačkog sveučilišta Ivana Supeka aktivno se uključuje u rad novoutemeljenog časopisa za sintezu znanosti, umjetnosti i društvene prakse Encyclopaedia moderna (dalje: EM). Časopis je izdavao Institut za filozofiju znanosti i mir Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), a glavni i odgovorni urednik je, kao i jedan od inicijatora njegova pokretanja, bio upravo akademik Supek. Profesor Šagi-Bunić već od drugog broja časopisa (prvi broj izišao je u rujnu 1966. godine) sudjeluje prilogom,11 a od trećeg

7 8

9

10

11

Zapisnik I. izvanredne sjednice fakultetskog Vijeća Rt. Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 25. lipnja 1969., 1, u: AKBFZG. O njegovu doprinosu na tom području vidi pojedina mišljenja međunarodnih recenzija donesenih u: Anto BARIŠIĆ, Kristološki teandrizam u misli i djelu Tomislava Janka Šagi­‑Bunića, Zagreb, 2012., 194–210. »Aber dann hat mich natürlich besonders seine Kompetenz in der Geschichte der Christologie beeindruckt«, Pismo pape emeritusa Benedikta XVI. upućeno dr. sc. Anti Barišiću OFMCap., 30. XII. 2014., u: OATJŠB. Usp. Jure JURAS, Tomislav Janko Šagi-Bunić: Ali drugog puta nema, u: Encyclopaedia moderna, 4 (1969.) 10, 125. Juras na sljedećoj stranici knjigu označava kao onu koja je »puna novih vidika, puna svježine, svjetla i zraka«.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Ekumensko vijeće Crkava – iskustvo i htijenje, u: Encyclopaedia moderna, 2 (1967.) 2, 144–150. To je izdanje EM međuna-

120

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 120

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

i četvrtog broja (dvobroj) akademik Supek ga kao »štovanog druga i člana Savjeta časopisa ‘Encyclopaedia moderna’ pismeno poziva na skupštinu članova spomenutog časopisa, i na prvi plenarni sastanak Jugoslavenskog pagvaškog saveza toplo mu preporučujući da lično dođe i da u radu uzme aktivno učešće«12. Kad nekoliko godina kasnije jedan broj EM bude zabranjen, »upirat će se prstom na sastav izdavačkog savjeta EM u kojem zajedno sjede teolozi i članovi najviših političkih tijela«13.

Nadalje, Hrvatska književna revija za suvremene probleme Razlog, koju je izdavao Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, uputila je 1968. godine anketno pitanje na adrese svih tada poznatih javnih, političkih i kulturnih djelatnika u Hrvatskoj, a anketa se bavila problemom studentskih nemira na Zagrebačkom sveučilištu iste godine. Na listi onih kojima je anketno pitanje bilo postavljeno pronalazimo 141 ime. Među imenima, da spomenemo samo neka od njih, nalaze se: Miroslav Krleža, Ivan Supek i Franjo Tuđman i tri imena iz crkvenog kruga: Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić i Mijo Škvorc.14 To nam može biti dovoljan orijentacijski podatak da zaključimo kako je profesor Šagi-Bunić prije svojega prvog dekanskog mandata bio i kasnije ostao upoznat sa svim važnim i utjecajnim intelektualcima hrvatskog društva. Profesor Šagi-Bunić je svojim dotadašnjim teološkim radom svratio pozornost pojedinih intelektualaca izvan i unutar Crkve.15 Na poziv profesora Branka Bošnjaka bio jedan od profesora KBF-a koji je održao

12

13 14 15

rodno i izlazilo je tri puta godišnje, za razliku od jugoslavenskog, koje je izlazilo pet puta godišnje.

Ivan SUPEK, Poziv na skupštinu članova Savjeta časopisa »Encyclopaedia moderna«, EM-082, od 8. VI. 1967., u: OATJŠB. Jugoslavenska pagvaška grupa (savez), čiji je predsjednik bio akademik Supek, bila je dio međunarodne mirotvorne organizacije čiji je cilj bio otklanjanje opasne prijetnje nuklearne svjetske katastrofe. Šagi-Bunić je već u siječnju 1968. godine član Odbora Hrvatske pagvaške grupe i doživotno je ostao njezinim članom.

Dražen VUKOV-COLIĆ, »Politički skandal« i »društvena meteorologija«, u: Vjesnik, 10. i 11. XI. 1974., 3.

Usp. dopis i anketna pitanja u: OATJŠB. Usp. Četiri pogleda na teološko djelo Tomislava Janka Šagi-Bunića: Esad ĆIMIĆ, Ali drugog puta nema (133–138); Marko ORŠOLIĆ, Šagi-Bunićevo otvaranje kršćanstva (138–143); Boris VUŠKOVIĆ, Kamo smjera »drugi put« T. Šagi‑Bunića (143–152) i Ivica MLIVONČIĆ, Katolički svećenik danas (152–160), u: Pogledi. Časopis za društvena pitanja, 2 (1971.) 6, 133–160.

121

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 121

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

predavanje na poslijediplomskom studiju religije i ateizma na Filozofskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu.16 Prema Ćimiću upravo je zasluga T. J. Šagi‑Bunića »i ostalih avangardnih teologa okupljenih oko KBF-a i Centra ‘Kršćanska sadašnjost’ u Zagrebu (dr. Vjekoslav Bajsić, dr. Josip Turčinović i drugi) što je domaća teološka misao dosegla, a u nekim točkama i nadmašila, evropsku teološku misao«17.

Profesor Šagi-Bunić je već odmah po završetku Koncila na razni opće Crkve bio prisutan kao jedan od prvih članova Papinskog vijeća za nevjernike (1966. – 1973.), konzultor rimskog Tajništva za jedinstvo kršćana (1968. – 1973.). Na razni, pak, lokalne Crkve na različite načine sudjeluje u radu Biskupske konferencije Jugoslavije (dalje: BKJ), a na osobit način tako što je od njezina osnutka bio član Doktrinarne komisije i Komisije za nauk vjere, koje su djelovale unutar BKJ. Od 1966. godine bio je glavni urednik časopisa Svesci, časopisa koji intelektualce izvan Crkve »ugodno iznenađuje sve većom svojom kulturnom ulogom«18. Pojavljivanje Svezaka u to vrijeme »predstavljalo je prvi značajniji prodor teološke misli i suvremene crkvene problematike u krugove intelektualaca laika. Zainteresirali su i pripadnike drugih ideologija«19. Baš u godini njegova prvoga dekanskog mandata izlazi knjiga sabranih članaka objavljenih u crkvenom tisku o koncilskoj tematici kod nas pod naslovom Ali drugog puta nema. U ocjeni te knjige Jure Juras piše »da se njena važnost mogla naslutiti i iz činjenice što je i zagrebački dnevni list ‘Vjesnik’ o njoj donio opširnu recenziju Zvonimira Lisinskog čime je tematika domaće teološke literature po prvi puta tretirana na javnoj kulturnoj sceni bez ikakve diskriminacije«20. O toj knjizi dekana

16

17 18 19 20

Vidi vijest o tome predavanju: Teolozi govore o seminaru za postdiplomski studij religije i ateizma pri Sveučilištu u Zagrebu, u: Glas Koncila, 19. IV. 1970., 9. Profesor Šagi­‑Bunić kasnije će biti član Vijeća postdiplomskog studija Sociologije religije pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Odsjeku za sociologiju. Vidi dopis spomenutog odsjeka od 5. IX. 1984., u: OATJŠB. Četiri pogleda na teološko djelo Tomislava Šagi-Bunića: Esad ĆIMIĆ, Ali drugog puta nema, 133–134.

Jure JURAS, Tomislav Janko Šagi-Bunić: Ali drugog puta nema, 124.

Usp. Ante BADURINA, Urednik Glasa Koncila o katoličkoj štampi u Hrvatskoj, 128–129.

Jure JURAS, Tomislav Janko Šagi-Bunić: Ali drugog puta nema, 124.

122

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 122

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Šagi-Bunića vrlo pozitivno se izrazio i tadašnji predsjednik Komisije za vjerska pitanja Izvršnog odbora Sabora SR Hrvatske Zlatko Frid kojemu se ona »vrlo sviđa«21.

U kontekstu društvene i crkvene angažiranosti nadovezuje se još i služba dekana, a na službu, pak, dekana iste godine i članstvo profesora ŠagiBunića u prvoj papinskoj Međunarodnoj teološkoj komisiji na mandat od pet godina. U tijeku tog mandata u Komisiji u jednom trenutku je podnio i ostavku, ali mu nije uvažena. Nisu nam dosad poznati točni razlozi te ostavke. Tako se dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta našao i u društvu tada najistaknutijih katoličkih teologa svijeta: Karla Rahnera, H. Ursa von Balthasara, Yvesa Congara, Josepha Ratzingera, Henrija de Lubaca i drugih.

Osim toga bio je i u potkomisiji za jedinstvo vjere i teološki pluralizam na čijem je čelu bio Joseph Ratzinger, kasnije papa imenom Benedikt XVI. U prvom mandatu dekanske službe 1969. godine Šagi-Bunića je zapala dužnost da sa suradnicima organizira i koordinira proslavu 300. godišnjice postojanja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta.22 Katolički bogoslovni fakultet je tada bio jedini teološki fakultet za čitavo hrvatsko jezično područje. Uz najviše crkvene vlasti i uzvanike, na čelu s velikim kancelarom Fakulteta Franjom Kuharićem, bio je prisutan i tadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta Ivan Supek koji je održao kratki govor, te predsjednik JAZU‑a Grga Novak. Dekan Šagi-Bunić prisutnima je podnio referat o djelovanju Fakulteta kroz njegovu dotadašnju tristogodišnju povijest, a »referat je bio primljen s oduševljenjem i popraćen dugim aplauzom«23. U zapisniku s

21 22

23

Zlatko FRID, Dijalog je neophodan, u: Spectrum, 4 (1970.) 1, 58. Intervju sa Zlatkom Fridom vodio je Mijo Gabrić. Širu vijest o proslavi vidi u: Alojzije HOBLAJ, Proslavili smo 300-obljetnicu početka bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, u: Spectrum, 4 (1970.) 1, 72–81. Iste je godine i Zagrebačko sveučilište slavilo 300 godina svojeg postojanja. Na slavlje je bio pozvan i dekan Šagi-Bunić upisavši se u Knjigu dojmova. O tom sudjelovanju Šagi-Bunić govori kasnije u radio emisiji Omladinskog radija 101 iz Zagreba pod naslovom: Gdje je mjesto Katoličko bogoslovnom fakultetu i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u okviru Zagrebačkog sveučilišta. Usp. Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti, 22. VI. 1990., prilog 1, 15 (dalje: AKSA).

Usp. Zapisnik svečane sjednice Fakulteta održane 9. studenoga 1969. prigodom 300-godišnjice Fakulteta, 2, u: AKBGZG.

123

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 123

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

proslave pronalazimo podatak da je na Fakultetu akademske 1969./1970. godine bilo upisano »412 slušača, na Katehetskom institutu 100, na Institutu za crkvenu glazbu 49, a na Institutu za teološku kulturu laika 95 slušača«24.

Većina studenata, za razliku od danas, tada su bili svećenički kandidati, pokoja časna sestra,25 rijetko koji vjernik laik. Vijest o događaju proslave visoke obljetnice Fakulteta prenijeli su i mediji: televizija i novine. U kontekstu proslave u priopćenju za tisak koje je dao Fakultet stoji da »Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu odustaje od plana proslave 300-godišnjice početaka svoga ustanovljenja zbog katastrofalnog potresa u Banja Luci i okolici. [...] Sumu od milijun starih dinara predao je dekan fakulteta 1. studenog predsjedniku Odbora za pomoć stradalima...«26 Odustalo se od prvotnog i šire zamišljenog plana proslave unutar kojeg je bio planiran dolazak kardinala i predstojnika Kongregacije za nauk vjere Franje Šepera i predstojnika Kongregacije za katolički odgoj kardinala Gabriela Marie Garronea.

Unutar prvoga dekanskog mandata spomenimo što je još živo zaokupljalo dekana Šagi-Bunića, kao i neke dekane prije i poslije njega, a osobito njegova predšasnika Jordana Kuničića, dominikanca: planovi o gradnji fakultetske zgrade. Ti su planovi stari gotovo kao i sam Fakultet, koji je od samih početaka bio podstanar u zgradi Nadbiskupijskoga bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu, i u godini 1970. bili su Šagi-Buniću među prioritetima.

Na sjednici Izvanrednog vijeća 5. prosinca 1970. godine podnio je izvještaj o gradnji zgrade Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Na samom početku Izvještaja stoji: »Nova zgrada Fakulteta gradit će se na Šalati.«27 Iz izvještaja dekana Šagi­‑Bunića jasno proizlazi da su svi pripremni radovi već bili gotovi, čak i sva financijska sredstva osigurana, i da »bi do gradnje mo-

24 25 26

27

Isto, 7.

Vrata Fakulteta ponovno su bila otvorena redovnicama 1969. godine. Vijest o tome vidi u: Spectrum, 3 (1969.) 2, 93.

Zapisnik svečane sjednice Fakulteta održane 9. studenoga 1969. prigodom 300-godišnjice Fakulteta, Prilog br. 5, Komunike za tisak: Bogoslovni fakultel suzuje svoju proslavu i novce daje za postradale od potresa, br. 284/69, u: AKBFZG. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Izvještaj o gradnji zgrade Kat. bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (5. XII. 1970.), br. 521/1970 od 10. XII. 1970., 1, u: AKBFZG.

124

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 124

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

glo doći tijekom slijedeće građanske godine 1971.«28 S druge strane na razini Sveučilišta i nekako paralelno s planovima o gradnji nove zgrade Fakulteta krajem 1970. dolazi opet do studentskih nemira, koji će se svom žestinom i intenzitetom očitovati tijekom sljedeće godine u nacionalnom pokretu zvanom Hrvatsko proljeće. Na tu aktualnu društveno-političku problematiku u Hrvatskoj dekan odgovara knjigom Crkva i Domovina (1970.). Ovdje samo podsjećamo da je dekan Šagi­‑Bunić u srpnju 1970. godine zajedno s profesorom Josipom Turčinovićem stradao, vozeći se taksijem, u automobilskoj nesreći pri čemu su »zadobili potres mozga te će morati mirovati nekoliko tjedana«29.

Vezu Fakulteta sa Sveučilištem a onda i s najnovijim društvenim zbivanjima tijekom prvoga Šagi-Bunićeva mandata možemo pratiti preko tzv. »slučaja Čičak«. U prosincu 1970. godine Ivan Zvonimir Čičak, apsolvent na Institutu za teološku kulturu laika pri Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu bio je, suprotno svim očekivanjima, neočekivano izabran studentom prorektorom Zagrebačkog sveučilišta. Njegov legitimni izbor »bio je tema određenih političkih i medijskih optužbi na njegov račun zbog njegove povezanosti s Crkvom«30. O tom izboru izvijestilo je i političko glasilo Vjesnik u srijedu (dalje: VUS), čijoj je redakciji dekan Šagi-Bunić uputio protestno pismo zbog neprimjerenog pisanja o »slučaju Čičak«.31 VUS dekanovo pismo nije htio objaviti ali ga je objavio Studentski list. Čičak je zbog izbora bio meta napada brojnih studentskih organizacija koje su ga etiketirale kleronacionalistom.32 Tadašnji rektor Sveučilišta akademik Ivan Supek »stao je u obranu slobode toga izbora«33. Dekan KBF-a Šagi-Bunić i predstojnik

28 29 30 31 32

33

Isto. Također vidi vijest o konačnoj odluci o skoroj gradnji Fakulteta koju je prenijela i AKSA, 22. V. 1971., 1–2.

Profesori Šagi-Bunić i Turčinović ozlijeđeni, u: Glas Koncila, 9. IX. 1970., 11.

Miroslav AKMADŽA, Katolička crkva i Hrvatsko proljeće, u: Časopis za suvremenu povijest, 44 (2012.) 3, 604.

Usp. Šagi-Bunićev dopis VUS-u od 28. II. 1971. kojim reagira na članak objavljen pod naslovom »Anatomija slučaja Čičak« u br. 978 od 27. I. 1971., 17, u: OATJŠB. Što je sve pisao Studentski list povodom neočekivanog i neželjenog izbora I. Z. Čička vidi u: Studentski list. Tjednik studenata Socijalističke Republike Hrvatske, 29. XII. 1970., 2–6.

Miroslav AKMADŽA, Katolička crkva i Hrvatsko proljeće, 604.

125

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 125

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Instituta za teološku kulturu laika Josip Turčinović također su reagirali u svezi s novoizabranim studentom prorektorom I. Z. Čičkom davši izjavu za tisak u kojoj su, među ostalim, izrazili čuđenje da se Čička etiketira kao da je »vođa klerikalne grupe, član klerikalističke skupine, ekstremni nacionalist«34. Netko je, ne znamo tko, »slučaj Čičak« pokušao dodatno ispolitizirati i izmanipulirati na štetu dekana Šagi-Bunića tako što se bila pronijela priča da je on »kod rektora Supeka radio na prodavanju ili rušenju ili onemogućavanju prorektora studenta Ivana Zvonimira Čička i to s ciljem ‘da bi sačuvao svoju stolicu’ i da bih postigao ponovno uklapanje Fakulteta u Sveučilište«35. Opovrgavajući gornje izmišljotine dekan Šagi-Bunić smatra da netko, iznoseći ovaj unutarsveučilišni problem izvan Sveučilišta, želi iznova produbiti »sukob prvenstveno između komunista i kršćana [...] da se stvore novi jazovi u našem hrvatskom narodu i u našoj Republici ili da se stvari već pomalo zaliječene iznova oživljuju«36. Ali iz daljnjeg dijela pisma saznajemo da taj slučaj zapravo predstavlja jedan nov detalj »kampanji što je u posljednje vrijeme počinju jače voditi protiv njega i njegovih prijatelja na liniji koncilske obnove neki određeni konzervativni krugovi u Katoličkoj crkvi«37. Spomenimo u ovom kontekstu »progresivnog i konzervativnog« i Međunarodni seminar koji je održan krajem srpnja 1970. godine Linzu, u Austriji na temu: »Otvorena Crkva« na kojem je nastupio i predavanje održao i dekan Šagi-Bunić s temom »Bog i svijet, Crkva i svijet«.38 U vijesti s toga seminara kaže se da je Šagi-Bunićevo predavanje »bilo primljeno s oduševljenjem kako kod radikalnih francuskih studenata, tako i kod studenata iz istočne Evrope«39.

34

35 36 37 38 39

Isto. Vidi i cijelu izjavu: Dr. Šagi-Bunić o Čičku, u: Studentski list, 16. II. 1971., 13. Izjava dekana Šagi-Bunića i prof. J. Turčinovića o »slučaju Čičak« prenesena je i u: AKSA, 9. I. 1971., prilog IV, 1–2. Dekanov dopis Studentskom listu od 28. II. 1971. vidi i u: OATJŠB. Pismo T. J. Šagi-Bunića sveučilišnom profesoru Šimi Đodanu od 14. I. 1971., 1, u: OATJŠB. Isto, 2.

Isto, 4.

Usp. Zagrebački studenti na seminaru u Linzu, u: Glas Koncila, 9. VIII. 1970., 11.

Isto.

126

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 126

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Nemirno nije bilo samo u društvenom i sveučilišnom životu nego i unutar Crkve, gdje dekan Šagi-Bunić otkriva i »slučajeve« studenata vjernika u Crkvi u Hrvatskoj a povod su nova poslijekoncilska gibanja i obnova kršćanskoga života. Na kraju Šagi-Bunićeva referata čitamo da aktualne napetosti u Crkvi dolaze zbog toga što se »još uvijek ponegdje javlja mentalitet – u svojim posljedicama totalitaristički – po kojemu su Crkva u stvari samo klerici«40. U kontekstu ovih samo nekih izdvojenih društvenih zbivanja i napetosti kao i onih unutarcrkvenih u koja je uključen Fakultet spomenimo također to da je stupio na snagu i Statut fakulteta po kojem je došlo do raščlanjivanja tzv. institucionalnog smjera nastave i tzv. znanstvenog smjera koji je svojstven sveučilištima.41

2. D rugi dekanski mandat: držanje koraka sa Sveučilištem 1970./1971.

Drugi i uzastopni dekanski mandat profesor Šagi-Bunić obnašao je odmah sljedeće akademske godine 1970./1971. Za dekana je po drugi put bio izabran na III. sjednici Izvanrednog fakultetskog vijeća 25. lipnja 1970. godine.42 Tri dana prije toga drugog izbora dekan Šagi-Bunić dao je radio-intervju Trećem programu Radio­‑Zagreba i to je »prvi puta poslije rata kod nas da je jedan teolog progovorio preko radija o čisto crkvenim i vjerskim pitanjima«43. Kraj prvoga i početak drugoga dekanskog mandata odvija se i u atmosferi priprema za proglašenje prvog sveca Katoličke crkve koji potječe iz hrvatskog naroda – Nikole Tavelića (21. VI. 1970.), ali i u trenutku

40

41

42 43

Janko TORBAR, »Slučajevi« studenata vjernika u Crkvi u Hrvatskoj, Zagreb, 1971., 19. Napomena: Ime Janko Torbar književno je ime kojim se tada koristio Tomislav Janko Šagi-Bunić.

Usp. Referat dekana Tomislava Janka Šagi-Bunića na Savjetovanju Profesorskog zbora sa svim Ordinarijima koji imaju svoje studente na Fakultetu, održanom 19. IV. 1971., 1, u: AKBFZG. Usp. Zapisnik III. sjednice Izvanrednog fakultetskog vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta održane 25. lipnja 1970., 1, u: AKBFZG. Vijest o radio-intervjuu s Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem »Mjesto stare i nove Crkve u suvremenom svijetu«, u: Glas Koncila, 12. V. 1970., 7.

127

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 127

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

kad su na čelo zagrebačke Crkve došle nove ličnosti: nadbiskup Franjo Kuharić, pomoćni biskupi Josip Salač i Mijo Škvorc.44 Dolazi i do promjene u međusobnim odnosima Jugoslavije i Svete Stolice kada su uspostavljeni potpuni diplomatski odnosi,45 što je olakšalo djelovanje Katoličke crkve i njezin život u jugoslavenskim republikama. U takvoj društveno nemirnoj, a unutar Crkve koncilskom obnovom nošenoj atmosferi na II. sjednici Izvanrednog vijeća KBF-a postavljeno je dekanu Šagi-Buniću pitanje kako stoji stvar glede ulaska Fakulteta u Sveučilište. Na to dekan odgovara da »Rektorat nema nikakvog pravnog dokumenta da mi nismo u sastavu Sveučilišta.

Sveučilišni senat nije nikad od tome raspravljao. De jure smo mi dakle u sastavu, ali nismo de facto.«46 Dodirujući nešto kasnije ponovno odnos između KBF-a i Sveučilišta u referatu, podnesenom 19. travnja 1971. godine na savjetovanju biskupa i redovničkih poglavara s profesorskim zborom, »navodi javnu izjavu rektora Supeka danu u dnevnim novinama Vjesniku od 16. ožujka 1971. godine gdje rektor kaže da Rektorat ne posjeduje pismenog dokumenta o izdvajanju koji bi bio – čini se – istinski pravovaljani akt. Misli se na dokument o izdvajanju našeg Fakulteta iz Sveučilišta. Tu je onda stvar pravno nejasna«47. U referatu dekan Šagi-Bunić izjavljuje »da su mu na Kongregaciji izričito rekli da svakako moramo držati korak s ostalim Sveučilištem«48.

U kontekstu toga »držanja koraka sa Sveučilištem« treba shvatiti i jednu izjavu koju je Šagi-Bunić kao dekan dao o ustavnim promjenama (amandmanima), koju su prenijeli tadašnji bilten AKSA, Glas Koncila i još neke novine. Ta izjava dekana Šagi-Bunića zapravo je bila znak solidarnosti i slaganja s izjavom koju su dali dekani svih fakulteta u Republici Hrvatskoj

44 45 46 47

48

Usp. Nove ličnosti na čelu zagrebačke Crkve, u: Glas Koncila, 28. VI. 1970., 1, 6.

Usp. Uspostava potpunih diplomatskih odnosa Sveta Stolica – Jugoslavija, u: Glas Koncila, 30. VIII. 1970., 1, 4.

Zapisnik II. sjednice Izvanrednog Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 3. travnja 1971., 1, u: AKBFZG. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Referat dekana dra Tomislava J. Šagi-Bunića na Savjetovanju Profesorskog zbora sa svim Ordinarijima koji imaju svoje studente na Fakultetu, 2–3.

Isto.

128

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 128

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

na čelu s rektorom i drugim najvišim sveučilišnim vlastima u Splitu dana 23. ožujka 1971. godine. Izjava svih dekana odnosila se na tadašnju javnu diskusiju o ustavnim promjenama u tadašnjoj državi. Dekan Šagi-Bunić u obrazloženju svoje izjave i interventa kaže: »Iako dekan Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu nije bio pozvan na sudjelovanje u donošenju te izjave, ipak on drži da u ovom času ne može ostati po strani od ostalog Sveučilišta vodeći računa o tome da je Bogoslovni fakultet kroz 300 godina postojanja Sveučilišta sudbinski bio vezan uz hrvatski narod. Smatram stoga svojom nezaobilaznom dužnošću da kao ovogodišnji dekan Bogoslovnog fakulteta obavijestim javnost da se sa spomenutom Izjavom u potpunosti slažem i da je sa svoje strane potpisujem.«49 Nema sumnje da je ovo jasna potvrda kako aktualni dekan nije ni sebe ni Fakultet kojem je na čelu smatrao izoliranim od ostatka Sveučilišta i hrvatskih fakulteta bez obzira što tada KBF praktički nije bio u sastavu Sveučilišta.

Zbog te dekanove izjave i istupa solidariziranja tada izvanredni profesor i kanonik Antun Ivandija uputio je Fakultetskom vijeću dopis u kojem podnosi neopozivu ostavku na sudjelovanje u Građevnom odboru za gradnju fakulteta, kao i ostavku na dužnost arhivara Fakulteta.50 S njegovom ostavkom bilo je upoznato Fakultetsko vijeće na svojoj VII. redovnoj sjednici održanoj dana 29. svibnja 1971. godine pod 3. točkom dnevnog reda. Nakon rasprave neki članovi Vijeća su »odbacili Ivandijino obrazloženje ostavke kao takve«51. Profesor Ivandija je nekoliko dana kasnije Fakultetskom vije-

49 50 51

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Izjava dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu o ustavnim promjenama, u: AKSA, 3. IV. 1971., prilog 2, 1.

Usp. Dopis prof. dr. Antuna Ivandije Fakultetskom vijeću Kat. bogoslovnog fakulteta (3. V. 1971.), br. 168/1971 od 4. V. 1971., 1–2, u: AKBFZG. Usp. Zapisnik VII. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 29. svibnja 1971., 2 u: AKBFZG. Napomenimo ovdje da profesor KBF-a Tomislav Ivančić Antuna Ivandiju i još neke druge profesore na KBF-u smješta u skupinu tradicionalista. O tome usp. Tomislav IVANČIĆ, Tomislav Janko Šagi-Bunić – dekan i profesor, predavanje na znanstvenom simpoziju održanom 12. prosinca 2009. godine u čast prof. T. J. Šagi-Bunića prigodom njegove desete obljetnice preminuća, DVD 3, min. 26, sec. 10 i dalje, u: OATJŠB. Simpozij su organizirali Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića.

129

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 129

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

ću podastro još jedan dopis52 u kojem se osvrće na prethodni i koji se tiče spomenute izjave dekana Šagi-Bunića. U dopisu čitamo da Ivandija »ostaje kod svog protesta protiv spomenute izjave [...] jer je bila političke naravi – bez obzira na njezin sadržaj«53. Na kraju dopisa profesor Ivandija se »priziva na Zagrebačkog nadbiskupa kao Ordinarija i velikog kancelara Fakulteta te čitav spor podlaže njegovoj odluci«54. Kao prilog svojem drugom dopisu Ivandija donosi i mišljenje pravnika. O izjavi dekana Šagi-Bunića se još raspravljalo na VIII. redovnoj sjednici Vijeća KBF-a, koja je održana 19. lipnja 1971. godine. Na toj sjednici čitan je netom spomenuti drugi dopis profesora Ivandije i priloženo mišljenje pravnika. Na kraju svega Vijeće se složilo da »dopis dr. Ivandije i dr. Šagi-Bunića budu pohranjeni u arhivu.

Dr. Turčinović i dr. Duda smatraju to juridički proceduralno ništetnim.«55 Dodatni pritisak na dekana Šagi-Bunića dolazi izvana od nekih članova tadašnje Vjerske komisije Jugoslavije, koja je skupinu (Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić) »optužila za nacionalističko djelovanje koja je djelovala unutar okvira ‘Kršćanske sadašnjosti’«56. S druge strane, imamo i tvrdnju profesora Mate Zovkića, koji odmaknut od tih događaja piše da su »profesorima Bajsiću, Šagiju i Turčinoviću kao osnivačima Kršćanske sadašnjosti hrvatski emigranti i jedan dio svećenika u domovini predbacivali da posluju milošću (pomoću) komunističke vlasti koju rijetko kritiziraju i nedovoljno ističu hrvatstvo. Bili su ozloglašavani kao bolesno naklonjeni državi Jugoslaviji.«57 Te dvije potpuno oprečne tvrdnje o istoj osobi dovoljno nam govore da je u to vrijeme gotovo sve do demokratskih promjena 90-ih godina XX. stoljeća položaj dekana Šagi-Bunića bio izrazito težak, u nekim trenutcima gotovo tragikomičan kako na Fakultetu tako u društvu i u Crkvi u Hrvatskoj. Nije bilo dinamično samo unutar Fakulteta

52 53 54 55 56 57

Usp. Dopis dr. Antuna Ivandije Fakultetskom vijeću Kat. bogoslovnog fakulteta (15. VI. 1971.), br. 259/1971 od 17. VI. 1971., 1–2, u: AKBFZG. Isto, 2.

Isto.

Zapisnik VIII. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 19. lipnja 1971., 2, u: AKBFZG. Miroslav AKMADŽA, Katolička crkva i Hrvatsko proljeće, 614.

Mato ZOVKIĆ, Iskustvo ekumenskih i religijskih susreta, Zagreb, 2010., 56.

130

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 130

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

i Sveučilišta nego i na svećeničkom tjednu, koji je organizirao KBF u Zagrebu u siječnju 1971. godine a na kojem se, prema mišljenju Weissgerbera, »vodila prikrivena akcija protiv celibata«58.

Pred kraj svojega drugog dekanskog mandata u svibnju 1971. godine Šagi-Bunić sudjeluje u Studentskom kulturnom centru u Beogradu na javnoj raspravi o knjizi Branka Bošnjaka Grčka filozofska kritika religije,59 a u odnosima između SFRJ i Svete Stolice dolazi do pomaka kad je »predsjednik Tito posjetio papu Pavla VI.«60 Još uvijek pred kraj drugog mandata na III. sjednici Izvanrednog vijeća KBF-a održanoj 15. lipnja 1971. godine još jedanput se pod točkom 7 raspravljalo o tome da se Fakultet pripoji Sveučilištu. Glede toga »dekan je upozorio studente da to nije tako jednostavna stvar i da to ne ovisi sve o nama, a misli da i nije čas, jer ne zna kakav bi stav zauzele političke vlasti o tom pitanju«61.

Tako dolazimo i do trenutka kada je profesor Šagi-Bunić po treći put uzastopno bio kandidat za dekana. Dekana za akademsku godinu 1971./1972. biralo se na IV. sjednici Izvanrednog vijeća KBF-a 19. lipnja 1971. godine.

U prvom krugu glasovanja profesor Šagi-Bunić je dobio četrnaest glasova a prof. Vjekoslav Bajsić trinaest glasova. Kako nitko nije dobio apsolutnu većinu glasova, trebalo je pristupiti ponovnom glasovanju. Na to je dr. Šagi-Bunić rekao »da je na drugim Fakultetima Hrvatskog Sveučilišta praksa da je dekan samo dvije godine, pa kako je on dosada bio dekan 2 godine, moli one koji su mu dali glasove da ih dadu dr. Bajsiću. Zatim se pristupilo glasovanju po drugi puta. U tom glasovanju dr. Bajsić je dobio 18 glasova, dr. Šagi-Bunić 12 glasova a dr. Duda 1 glas. Tada je dr. Bajsić dobio nad-

58 59 60 61

Stanko WEISSGERBER, Burni svećenički tjedan, u: Vjesnik Đakovačke biskupije, 24 (1971.) 2, 28.

Vijest o tome vidi u: AKSA, 22. V. 1971., 3.

Glas Koncila, 4. IV. 1971., 3, ali i brojne druge crkvene i državne tiskovine donose tu vijest.

Zapisnik III. sjednice Izvanrednog Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 15. lipnja 1971., 1, u: AKBFZG. O gradnji nove zgrade Fakulteta kao i o tadašnjim raspravama o uključenju Fakulteta u Sveučilište vidi razgovor studenata s profesorima T. J. Šagi-Bunićem, Jordanom Kuničićem, Ivanom Škreblinom, Bonaventurom Dudom, Antunom Ivandijom i Vjekoslavom Bajsićem: Na bogoslovnom fakultetu nije sve u redu, u: Spectrum, 5 (1971.) 2, 35–48.

131

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 131

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

polovičnu većinu glasova i time je izabran za novog dekana za akademsku godinu 1971./72.«62 Prodekan je ipso facto postao Šagi-Bunić kao bivši dekan. Spomenimo još detalj da je tijekom te godine Fakultetu afilirana i Franjevačka visoka bogoslovija Makarska-Dubrovnik (1971.), a već iduće i teologija u Splitu (1972.).

3. Č etiri daljnja i uzastopna dekanska mandata: 1974./1975., 1975./1976., 1976./1977., 1977./1978.

Drugi niz kandidature i Šagi-Bunićeva izbora za dekana počinje od akademske godine 1974./1975. i ide sve do 1977./1978. Dakle, to je niz od četiri uzastopna, i po tada važećem Statutu maksimalno dozvoljena dekanska mandata. Pojedine detalje iz ovog razdoblja spominje i profesor Ivančić.63 U tom razdoblju nastavljeno je osnivanje različitih instituta na Fakultetu: Mariološkog instituta (1974.) i Instituta za crkvenu povijest (1975.). Događa se i oživljavanje zamrlog rada studentskog časopisa Spectrum kad je »Fakultet na sjednici odlučio da bude izdavač Spectruma«64. Za dekana, »za akademsku godinu 1974./75.«65 profesor Šagi-Bunić je bio izabran na III. sjednici Izvanrednog vijeća KBF-a dana 24. lipnja 1974. godine, postavši tako po treći put dekan Fakulteta. Četvrti po redu mandat dekana uslijedio je godinu dana kasnije. Izabran je za dekana za akademsku godinu 1975./1976. na III. sjednici Izvanrednog vijeća KBF-a dana 26. lipnja 1975. godine.66 Fakultetska konferencija KBF-a na svojoj III. sjednici održanoj 19. lipnja 1976. godine »u prvom biranju i većinom glasova izabrala je dr.

62 63 64 65 66

Zapisnik IV. sjednice Izvanrednog Vijeća Katoličkog Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 19. lipnja 1971., 1, u: AKBFZG. Usp. Tomislav IVANČIĆ, Tomislav Janko Šagi-Bunić dekan i profesor, DVD 3, min. 11:13–31:10.

25 godina Spectruma, u: Spectrum, 25 (1992.) 1, 10.

Zapisnik III. sjednice Izvanrednog Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 24. lipnja 1974., 1, u: AKBFZG. Usp. Zapisnik III. sjednice Izvanrednog Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 26. lipnja 1975., 1, u: AKBFZG.

132

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 132

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Šagi-Bunića za dekana za ak. god. 1976./77.«67 I zadnji u ovom nizu dekanski mandat Šagi-Bunić obnašao je u akademskoj godini 1977./1978. kad je sveukupno po šesti put za dekana bio izabran na izbornoj sjednici Fakultetske konferencije KBF-a održanoj 11. lipnja 1977. godine.68 Spomenimo, u tom razdoblju od četiri godine, samo neke od značajnih događaja na razini Fakulteta, sveopće i lokalne Crkve kako bismo imali širi pregled i okvir unutar kojeg Šagi-Bunić obnaša dekansku službu. U rujnu 1974. godine dolazi do održavanja prvog ekumenskog međufakultetskog simpozija u Mariboru.69 Iste godine, u listopadu, u Rimu je održana IV. biskupska sinoda.70 Papa Pavao VI. je za čitavu Crkvu godinu 1975. proglasio »svetom godinom«.71 Tijekom »svete godine« u Rimu je bio održan i VII. međunarodni mariološki kongres. Na planu opće Crkve povremeno se vode polemike oko shvaćanja nekih teza njemačkoga katoličkog teologa Hansa Künga. Jednako tako traju i rasprave oko koncilskog shvaćanja francuskog biskupa Lefebvrea, koji je 1976. godine bio suspendiran. Crkva u Hrvata 1976. godine slavi spomen na trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (Solin) i prvi nacionalni mariološki kongres na kojem je jedno izlaganje održao i dekan Šagi-Bunić. Te godine Crkva je dobila i novog blaženika iz hrvatskog naroda, fratra kapucina, blaženog Leopolda Bogdana Mandića.72 Opet u istoj 1976. godini otkazana je tradicionalna katehetska ljetna škola zbog intervjua koji je fra Zvjezdan Linić dao katoličkoj obiteljskoj reviji Kana.73 Koji mjesec prije toga intervjua Linić je održao i predavanje na Teološko-pastoralnom tjednu za svećenike s istom temom. I zbog jednog i zbog drugog su se u jednom dijelu BKJ javile negativne reakcije dovodeći

67 68 69 70 71 72 73

Zapisnik III. sjednice Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 19. lipnja 1976., u: AKBFZG. Usp. Zapisnik izvanredne izborne Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 11. lipnja 1977., 1, u: AKBFZG. Usp. Tomislav IVANČIĆ, Uzajamno otkriće euharistije, u: Glas Koncila, 6. X. 1974., 3, 17.

Usp. Kriza vjere ili kriza povjerenja u Crkvu?, u: Glas Koncila, 20. X. 1974., 3–9.

Usp. 1975. Sveta godina, u: Glas Koncila, 5. I. 1975., 1, 3.

Usp. Prorok ljubavi među Crkvama i narodima i apostol sakramenta pokore, u: Glas Koncila, 6. V. 1976., 10–11, 13.

Usp. Zvjezdan LINIĆ, Gdje nam se opraštaju grijesi, u: Kana, 6 (1976.) 3, 16–18.

133

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 133

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

u pitanje ortodoksnost nekih Linićevih stavova, koje je iznio glede sakramenta pokore. Budući da se u razvoju toga slučaja dovodio u pitanje i sâm Tjedan, dekan Šagi­‑Bunić je reagirao i pojasnio njegove ciljeve i očekivanja.74 Iduće 1977. godine u svibnju je osnovano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost (dalje: TDKS), a u Rimu je u listopadu započela s radom V. sinoda biskupa. Godine 1978. donesen je Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u Hrvatskoj.

Da bi se vidjelo kakvu je važnu ulogu dekan Šagi-Bunić u tom četverogodišnjem dekanskom mandatu odigrao s obzirom na staro i još uvijek nepotpuno riješeno pitanje financijskog uzdržavanja Fakulteta, koje se rješavalo od kraja 1952. godine, dovoljno je pogledati u njegov opsežni elaborat koji je napisao »27. 7. 1978. u povodu upućivanja preuzv. biskupa mons.

Josipa dra Lacha da obavi ‘Pregled računskog knjigovodstva na fakultetu (10. 6. 1976.), ali i u vidu razjašnjenja nekih drugih pitanja, a rađen je sa željom da bude višestruko koristan«75. Iz toga detaljnog elaborata povijesti opstanka Fakulteta spomenut ćemo samo to da je za vrijeme njegova dekanskog mandata konačno došlo do realizacije onoga za što se zauzimao od kada je prvi puta preuzeo dekansku službu, a prije njega i drugi dekani.

Radi se o prikupljanju financijskih sredstava iz svih biskupija hrvatskoga jezičnog područja i redovničkih provincija, osim Slovenije, za uzdržavanje i normalno funkcioniranje Fakulteta, odnosno za bolje uvjete rada kako studenata tako i profesora. Prvo takvo prikupljanje, tzv. fakultetska kolekta, ostvareno je na jesen 1976. godine. Ali usprkos njoj financijska situacija Fakulteta ni kasnije nije bila »ružičasta«76.

U istraživanju i prikazu tih četiriju mandata neizbježno moramo biti dijelom selektivni zbog opširnosti građe. Našu pažnju usmjerit ćemo na

74

75

76

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Što je htio ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan za svećenike?, u: Veritas. Revija svetog Antuna Padovanskog, 15 (1976.)

6, 4–5.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Izvještaj o ekonomsko-financijskim odnošajima između Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i njegovih instituta – Povijest opstanka fakulteta od 1952., u: Croatica Christiana periodica, 14 (1990.)

26, 207.

Isto, 238.

134

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 134

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

zadnji dekanski mandat u kojem kao da se slijevaju i kulminiraju prethodna tri s događajima koji su se postupno razvijali prije četvrtog mandata.

3.1. Dekan Šagi-Bunić – predsjednik Teološkog društva Kršćanska sadašnjost Prve tri godine (1974. – 1977.) dekanskog mandata toga četverogodišnjeg niza bile su relativno mirne u usporedbi s dotadašnjima koje je Šagi-Bunić označio kao »višestruko zbunjujuće i nesigurne godine«77. Čini se da je na tako mirniju situaciju utjecala tadašnja društvena i politička situacija koja se bila tih godina koliko-toliko normalizirala osobito nakon što je 1974. godine donesen novi i za sve jugoslavenske republike povoljniji Ustav. Kroz to vrijeme Fakultet je izradio i dopunio Statut te ga objelodanio 1976. godine.

U izradi najvažnijih pravnih akata Fakulteta uvijek je sudjelovao i profesor Šagi-Bunić, pa i savjetom kad je otišao u mirovinu. Iz naznačenog razdoblja uzastopne dekanske službe, našu pažnju ćemo osobito usmjeriti na zadnju godinu iz toga niza, tj. na 1977./1978. kad je nihil obstat bio odgođen. Na temelju arhivskih pristupačnih dokumenata proizlazi da se na Fakultetu odnosi počinju ponešto mijenjati i dodatno komplicirati malo prije, a osobito poslije 31. svibnja 1977. godine. Toga je datuma u samostanu franjevaca trećoredaca u Odri kraj Zagreba na inicijativu dekana Šagi-Bunića i njegovih najužih suradnika, osobito profesora Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića, zatim Živka Kustića, Bonaventure Dude, Danijela Labaša i drugih, nakon vrlo opsežnih priprema osnovano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, čiji je prvi i dugogodišnji predsjednik bio dekan Šagi-Bunić.78 Društvo je prema viziji i inicijativi svojih utemeljitelja osnovano isključivo s namjerom da se u novom poreznom sustavu spasi plodna izdavačka kršćanska djelatnost tada još ni deset godina stare izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Razlog osnivanja TDKS-a jasnoćom zrači iz misli Dekana,

77 78

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Govor dekana na ručku kod preuzv. nadbiskupa zagrebačkog, 23. XII. 1974., u: AKSA, 27. XII. 1974., prilog, 1.

O početku djelovanja Teološkog društva Kršćanska sadašnjost vidi vijest u: AKSA, 22. VII. 1977.

135

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 135

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

jednog od njegovih utemeljitelja, gdje, među ostalim, kaže: »Promjene u financijskom sistemu u našoj državi prisilile su ‘Kršćansku sadašnjost’ [...] da nakon mnogog razmišljanja i konzultiranja, poduzme svoje organiziranje kao društva u smislu zakonodavstva SR Hrvatske, pa da se teolozi koji su u ‘Kršćanskoj sadašnjosti’ kao svojevrsnom entitetu dosad surađivali stvarno, dne 31. svibnja 1977. organiziraju i formalno kao Teološko društvo ‘Kršćanska sadašnjost’.«79 U izvještaju o osnivanju TDKS-a stoji da je na osnivačkoj skupštini TDKS-a dana 31. svibnja 1977. godine »bilo pozvano 77 teologa, od kojih je na Osnivačku skupštinu došlo 48. Desetorica su se ispričala zbog bolesti ili neodložnih poslova...«80 U novoosnovanom društvu bila je većina profesora s Fakulteta. Na Fakultetu je poslije osnutka TDKS-a dolazilo do različitih napetosti i trzavica koje su kulminirale upravnom krizom u smislu poteškoće pri izbori najvažnijih službi fakultetskog vodstva, dekana i prodekana, te do drugih neočekivanih iznenadnih promjena. Društvo je kasnije uspostavilo i »duže vremena održavalo prisne veze s Međunarodnim udruženjem katoličkih intelektualaca ‘Pax Romana’«81.

Mi ćemo ovdje tek ukratko naznačiti do kakvih su sve kriza neki suzdržani a ponegdje i negativni stavovi i zaključci o TDKS-u samo iz najviših crkvenih krugova u Hrvatskoj i hrvatskoj dijaspori dovodili unutar Fakulteta i kako je to utjecalo na njegovo daljnje funkcioniranje. O TDKS-u i o diskusiji koja se o njemu vodila više od jednog desetljeća potrebna je jedna opsežna studija koju do danas nitko nije napravio. Za razumijevanje daljnjeg odnosa između dekana Šagi-Bunića i njegovih suradnika sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom i velikom kancelarom Fakulteta Franjom Kuharićem nakon osnutka TDKS-a donosimo važnu i presudnu činjenicu da je Kuharićeva percepcija TDKS-a već od samog početka bila pozitivna. To će reći da je vjerovao ljudima koji su ga osnovali i vodili bez obzira na sve trzavice i nesuglasice koje su se povremeno javljale. U prilog toj temeljnoj

79

80 81

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Deset godina Kršćanske sadašnjosti (1968. – 1978.), u: Bono Zvonimir ŠAGI (ur.), Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, Zagreb, 2008., 53.

Izvještaj o osnivanju Teološkog društva Kršćanska sadašnjost od 3. lipnja 1977., u: OATJŠB. AKSA, 21. XII. 1990., 1.

136

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 136

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

činjenici zahvaljujući kojoj je opstao TDKS, odnosno Kršćanska sadašnjost navodimo jedno pismo kardinala Kuharića tadašnjem apostolskom pronunciju mons. Micheleu Cecchiniju, a tematika pisma je vezana uz TDKS. U tom pismu pisanom talijanskim jezikom od nepune tri stranice, u 4. točki, kardinal Kuharić piše: »Una fiducia fondamentale e necessaria, umana e cristiana, nutrivo verso gli iniziatori dall’inizio e la conservo anche oggi: malgrado tutto. Sono certo che vogliono bene alla Chiesa e la cercano.«82 Za dodatno razumijevanje odnosa TDKS-a i kardinala Kuharića te onoga što ćemo na narednim stranicama ovoga rada predstaviti vezano uz TDKS upućujemo čitatelja i na jedan kasniji kardinalov intervju dan Glasu Koncila 2000. godine.83

3.2. Upravne i druge krize na Fakultetu nakon osnutka TDKS-a Nekoliko dana nakon osnutka TDKS-a dekan Šagi-Bunić saziva izvanrednu sjednicu Vijeća 16. lipnja 1977. U zadnjoj točki, osmoj, dnevnog reda raspravljalo se o ostavci prof. dr. Antuna Ivandije. U dekanovu prijedlogu Vijeću KBF-a u svezi ostavke dr. Ivandije stoji da je »red. prof. dr. Antun Ivandija uputio Fakultetu pismenu ostavku [...] u tekstu ostavke nisu donesena nikakva obrazloženja.«84 U nastavku se, među ostalim, kaže da je »dr. A. Ivandija svojevoljno i jednostrano suspendirao svoj rad na Fakultetu i na Katedri crkvene povijesti«85. U prijedlogu dekana Vijeću također stoji da Vijeće »uzme na znanje tu činjenicu da je dr. Ivandija suspendirao svoj posao na Fakultetu, i da do daljnjega ne poduzima nikakvih drugih koraka

82

83 84 85

»Prema osnivačima sam od početka gajio jedno temeljno i potrebno, ljudsko i kršćansko povjerenje koje gajim i danas: usprkos svemu. Siguran sam da Crkvi žele i traže dobro.« Usp. Pismo kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića apostolskom pronunciju u Jugoslaviji mons. Micheleu Cecchiniju, N. 175-Praes./77. od 10. listopada 1977., u: OATJŠB. Usp. Franjo Kuharić, Istina o Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost, u: Glas Koncila, 29. X. 2000., 6–7.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Prijedlog u vezi ostavke red. prof. dr. A. Ivandije od 16. VI. 1977., 1, u: AKBFZG. Isto.

137

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 137

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

u vezi s ocjenjivanjem njegove ostavke, nego da to ostavi za prvu sjednicu nove akademske godine, kako bi se dru Ivandiji ostavilo dosta vremena da taj problem razjasni. Mislim da se to ne bi protivilo Statutu, a osiguralo bi dosta ljudske širine za rješavanje problema.«86 Iz zapisnika s ove sjednice saznajemo da je nakon pročitanog dekanova prijedloga i nakon kraće diskusije »Vijeće jednoglasno prihvatilo Dekanov prijedlog, da se po njemu postupi«87. Dr. Ivandija kasnije povlači ostavku i u novoj 1978./1979. akademskoj godini nastavlja s radom na Fakultetu.

Nova poteškoća za Fakultet nastaje kad dekan Šagi-Bunić dana 15. prosinca 1977. godine hitno saziva opet izvanrednu sjednicu Vijeća s jednom jedinom točkom dnevnog reda: dopis Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda (dalje: HKD). Profesor Šagi-Bunić je prije toga već više godina bio član radnik s pravom glasa u skupštini HKD-a. U tom dopisu HKD Fakultetu stavlja do »znanja da HKD neće dalje biti nakladnik Bogoslovske smotre«88. Redoviti profesor Fakulteta dr. Antun Ivandija, ujedno i predsjednik spomenutog društva, na sjednici kaže da je jedini i isključivi razlog, i da ne postoji drugi razlog, zašto je Upravni odbor HKD-a odlučio da ne može više biti nakladnik Bogoslovske smotre teška financijska situacija. Zaključuje da HKD stvarno nema novca. Dekan konstatira da »Fakultetu nije bila nikako poznata katastrofalna financijska situacija B. S. [...] jer ga HKD nije nikada o tome ni na kakav način izvijestilo«89. Tadašnji glavni urednik Bogoslovske smotre (dalje: BS) Adalbert Rebić podnoseći na sjednici izvještaj o suradnji BS-a i HKD-a kaže da »po njegovu znanju B. S. je uvijek bila suficitarna. U razgovorima u HKD ujutro dne 12. XII. o. g., tj. istog dana kad je donesena odluka, nije imao dojam da se kani otkazati nakladništvo B. S.«90 Slijedom te novonastale krize oko nakladništva i financiranja BS-a

86 87 88 89 90

Isto.

Zapisnik izvanredne sjednice Vijeća i Profesorskog zbora Katoličkog bogoslovnog fakulteta održane 16. lipnja 1977. godine, 5, u: AKBFZG. Dopis HKD-a Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, br. 585/1977 od 13. XII. 1977., 1, u: AKBFZG. Zapisnik hitne izvanredne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 15. prosinca 1977., 1, u: AKBFZG. Isto. Za objašnjenje dekanova iznenađenja na iznenadnu situaciju otkazivanja nakladništva Bogoslovske smotre od strane HKD-a vidi: Zapisnik VI. redovne

138

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 138

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

dekan će uputiti apel čitateljima BS-a iznoseći nadugo i naširoko povijest teološkog časopisa od samih početaka i potrebu za nastavkom njegova daljnjeg izlaženja prevladavanjem sadašnje financijske krize »pozivajući sve koji imaju ideja i planova u vezi s plodnijom budućnošću našeg zajedničkog časopisa da to bez krzmanja priopće uredništvu«91.

Nekoliko mjeseci kasnije, veliki kancelar Fakulteta Kuharić dekanu Šagi­ ‑Buniću dana 3. veljače 1978. godine šalje dopis s prilogom odgovora Svete kongregacije za katolički odgoj iz kojeg je odgovora vidljivo da je Kuharić više puta od dotične Kongregacije za izabranog dekana u ak. god. 1977./1978. Šagi-Bunića tražio, »inzistirao« potvrdu dekanske službe ali je nije dobio.92 Kuharić u istom dopisu piše kako mu je »usmeno poručeno da sv. Kongregacija za katolički odgoj smatra da je Fakultet u akademskoj godini 1977./78. bio bez dekana i da će trebati sanirati važne akte potpisane od dekana koji nije imao Nihil obstat od sv. Kongregacije«93. Pripomenimo da nihil obstat za spomenutu godinu dekanu Šagi-Buniću nije bio uskraćen, nego neriješen do daljnjega dok se ne razjasne stvari oko novoosnovanoga Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, kojem je on bio predsjednik. Kasnije ćemo navesti dekanovo objašnjenje u pogledu neriješenog nihil obstat. S obzirom na takvu situaciju glede nihil obstat dekan Šagi-Bunić je na inicijativu i sugestiju velikog kancelara Franje Kuharića pisao spomenutoj Kongregaciji. U dugačkom pismu pisanom latinskim jezikom na devet stranica pojašnjavajući, među ostalim, prilike u tadašnjoj državi i Crkvi u Hrvatskoj postavlja pitanje Kongregaciji: »Unde nunc talis discriminatio relate ad meam personam?«94 Upoznavajući Kongregaciju sa svojim dosadašnjim javnim radom na crkvenom

91 92 93 94

sjednice vijeća Kat. bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 14. i 16. svibnja 1977., 6, u: AKBFZG. Također vidi: Stjepan KRČMAR, Izvještaj o financijskom i materijalnom poslovanju HKD sv. Ćirila i Metoda za godinu 1976., u: Interni bilten HKD sv. Ćirila i Metoda, lipanj 1977., br. 8, 11.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Apel čitateljima Bogoslovske smotre, u: Bogoslovska smotra, 47 (1977.) 4, 376.

Usp. Odgovor Svete Kongregacije za katolički odgoj, br. 850/69/41 od 20. siječnja 1978. i Kuharićev odgovor Šagi-Buniću od 3. veljače 1978., u: OATJŠB. Isto.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Pismo kardinalu Gabrielu Mariu Garroneu prefektu Svete Kongregacije za katolički odgoj, br. 390/1977 od 12. rujna 1977., 3, u: AKBFZG i OATJŠB.

139

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 139

25.5.2018. 14:42:55

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

i društvenom području pita opet: »Qua ratione posset nunc quis contra me ex hac parte movere suspiciones, aut asserere quod mihiipsi in faciem sputarem, et ego non me sentirem exacerbatum?«95 O razlozima takva postupka Kongregacije dalje pita: »Cur nunc necessaria esset ista immerita humiliatio, quam inflixisset mihi Mater mea Ecclesia, praesertim cum talis humiliatio inevitabiliter in nostris rerum adiunctis funestos effectus esset habitura?«96 Upoznavši se i s tim važnim detaljima glede odgođenog nihil opstat za ak. god. 1977./1978., pođimo dalje u našem istraživanju i prikazu zadnje godine toga četverogodišnjeg dekanskog niza, zadržavajući se pritom i dalje na onom uz što se u tom razdoblju najuže veže ime dekana, a to je TDKS. U travnju 1978. godine na Fakultetu dolazi do određenih napetosti kad veliki kancelar mora upozoriti prečasni dekanat Fakulteta da je »pojavom intervjua jednog člana Fakultetskog vijeća u Startu97 br. 242, str. 31–33, ozbiljno pogođen i ugled Fakulteta. Neka Vijeće sasluša g. dra Turčinovića kako se to moglo dogoditi i neka razmisli da li je moguće i kako u javnosti nastalu štetu popraviti.«98 O spornom intervjuu koji je nosio naslov Teolozi i samoupravljanje raspravljalo se, među ostalim, na VII. redovnoj sjednici koja je održana dana 20. svibnja 1978. godine. U drugoj točki priopćenja dekan Šagi-Bunić moli dra. Turčinovića da u smislu Kuharićeva dopisa objasni slučaj. U zapisniku sa sjednice čitamo da »dr. Turčinović upozorava na svoj tekst o tome objelodanjen u Glasu Koncila br. 9 (379) od 7. svibnja ag. [...] čita taj tekst jer smatra da je u njemu sve rečeno, a ujedno primjećuje da članak objavljen u Startu nije intervju, nego reportaža koja donosi izvode iz razgovora s njime, i to nedovršenog.«99 U nastavku obrazloženja Turčinović

95 96 97

98

99

Isto, 5.

Isto, 6.

Start je bio »polumjesečni magazin koji je 1969–91. izlazio u nakladi Vjesnika u Zagrebu [...] u petom broju objavljena je prva razgolićena duplerica u povijesti hrv. novinarstva«, I. KLOBUČAR SRBIĆ, Start, u: Jasna BAŠIĆ – Ana DIKLIĆ – Tomislav ŠAKIĆ (ur.), Hrvatska književna enciklopedija, IV, Zagreb (s. a.), 143.

Usp. Dopis zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i velikog kancelara Fakulteta Franje Kuharića (br. 16-VK/78 od 15. svibnja 1978.), br. 279/1978 od 17. V. 1978., 8, u: AKBGZG. Zapisnik VII. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 20. i 23. svibnja 1978. godine, 1, u: AKBFZG.

140

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 140

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

upoznaje članove Vijeća s činjenicom da je »bio pristao na razgovor s novinarkom Jelenom Lovrić i da je sebi pridržao pravo na konačnu redakciju teksta, a osobito na mjesto i vrijeme objavljivanja, i obećano mu je da će se to poštivati i da tekst neće biti objelodanjen bez njegova pristanka. Govoreno mu je i predlagano da pristane da se članak objavi u Startu, ali on na to nije pristao. Za vrijeme njegova izbivanja (bio je po poslu u Saveznoj Republici Njemačkoj) članak je objavljen u Startu bez njegova odobrenja.«100 Nakon Turčinovićeva objašnjenja »Vijeće je izrazilo suosjećanje s dr. Turčinovićem u ovoj mučnoj situaciji koja ga je snašla«101. Te unutarfakultetske napetosti i krize, samo su odraz kriza koje su se javljale u poslijekoncilskoj univerzalnoj Crkvi na njezinu putu obnove na svim njezinim razinama pa tako one nisu mimoišle ni dvije najznačajnije papinske obrazovne ustanove Lateransko sveučilište i Gregorianu. I na tim fakultetima postojala su oštra razračunavanja, »nesuglasice i borbe unutar profesorskog zbora«102.

U svjetlu ovih oštrih razračunavanja na papinskim fakultetima naznačene krize i napetosti koje su pratile rad i dekana na KBF-u u Zagrebu kao i one o kojima ćemo dalje govoriti, postaju nam donekle razumljivije.

4. Neželjena služba dekana i ostavke U lipnju 1978. godine Fakultetska konferencija birala je dekana za ak. god.

1978/1979. Prije izbora aktualni dekan Šagi-Bunić napominje da je on »službu dekana vršio četiri godine uzastopce pa ne može biti izabran po peti put u smislu čl. 13 § 2 Statuta«103. Za dekana je u trećem krugu glasovanja apsolutnom većinom glasova bio izabran izvanredni profesor dr. Ivan Golub.

Međutim, on zahvaljuje na povjerenju i kaže da »izbor ne može prihvatiti iz diskrecionih razloga kojih ne želi obrazlagati«104. Bez obzira na dekanovu 100 101 102 103 104

Isto.

Isto, 2.

AKSA, 23. XII. 1977., 1a.

Zapisnik III. (izborne) sjednice Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 10. lipnja 1978. godine, 1, u: AKBFZG. Isto. Profesor Golub se u svojim memoarima kratko prisjeća toga vremena. Usp. Ivan GOLUB, Običan čovjek, 556.

141

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 141

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

molbu i molbu drugih članova izbornog tijela dr. Golub uporno ostaje kod odluke da ne prihvaća izbor. Pristupilo se ponovnom glasovanju. U 4. glasovanju dekan Šagi-Bunić konstatira da je »aspolutnom većinom glasova za Dekana za ak. god. 1978./79. izabran dr. Vjekoslav Bajsić. [...] Dr. Bajsić izjavljuje da ne prihvaća taj izbor – iz crkveno-političkih razloga.«105 Prije novog kruga glasovanja redoviti profesor dr. Bonaventura Duda zamolio je Konferenciju »budući da osjeća da bi sad on mogao doći u igru – da se njemu ne daju glasovi budući da ne bi mogao prihvatiti izbor iz razloga koji su mu saopćili liječnici«106. Osim Dude i Celestin Tomić također je bio molio da ga se ne bira za službu dekana »jer se ne osjeća dovoljno sposobnim za tu službu«107. I upravo će dr. Tomić, fratar konventualac, u 5. glasovanju dobiti apsolutnu većinu glasova i konačno »prihvatiti izbor, iako teška srca moleći za pomoć i suradnju«108. Dosadašnji dekan Šagi-Bunić prema čl. 15 § 1 Statuta postaje ipso facto prodekan za sljedeću godinu. S obzirom na mukotrpan i težak izbor novog dekana, pita Konferenciju »želi li tko da se ipak pristupi k izboru Prodekana što će on rado prihvatiti jer se osjeća veoma umornim«109. Kako se nitko nije javio za riječ, konstatirano je da će službu prodekana u ak. god. 1978./1979. vrši dosadašnji dekan Šagi-Bunić.

Ipak, službu prodekana u novoj akademskoj godini neće imati priliku vršiti zbog tražene i podnesene ostavke.

Nadbiskup zagrebački i veliki kancelar Fakulteta kardinal Franjo Kuharić u listopadu 1978. godine piše prodekanu Šagi-Buniću i »moli ga da podnese ostavku na službu prodekana da se izbjegne svaka nezakonitost službe«110. Da bismo shvatili to Kuharićevo pismo i zahtjev treba imati u vidu da je Kongregacija za katolički odgoj dana 5. kolovoza 1978. uputila Kuhariću dopis iz kojeg se, između ostalog, moglo iščitati da profesori koji

105 106 107 108 109 110

Zapisnik III. (izborne) sjednice Fakultetske konferencije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 10. lipnja 1978. godine, 1.

Isto.

Isto.

Isto.

Isto, 1–2.

Dopis zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i velikog kancelara Fakulteta Franje Kuharića prodekanu Šagi-Buniću, br. 46-VK/78 od 9. listopada 1978., u: ­OATJŠB.

142

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 142

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

su članovi TDKS ne mogu biti u upravi Fakulteta. Uslijedile su ostavke.

Velik kancelar u svojem dopisu dekanatu KBF-a od dana 26. srpnja 1978. obavijestio je prečasni naslov da »prihvaća ostavku g. dra Josipa Turčinovića na dužnosti predstojnika Instituta za teološku kulturu laika«111. Tri mjeseca kasnije Kuharić novom dekanu dr. Tomiću šalje dopis u kojem ga obavještava da mu je »veleučeni o. dr. Tomislav Šagi-Bunić OFMCap. svojim dopisom od 19. listopada o.g. predao ostavku na službu prodekana Fakulteta«112. U istom dopisu veliki kancelar moli dekana da Vijeće izabere novog prodekana. Vijeće KBF-a je primilo na znanje te dvije ostavke na svojoj I. redovnoj sjednici održanoj dana 21. listopada 1978. godine (pod 2. točkom priopćenja za Turčinovića i 15. točkom za Šagi-Bunića).113 Na istoj sjednici dekan Tomić je pročitao Dekret sv. Kongregacije od dana 5. kolovoza 1978. godine (850/69/47). Dekan izjavljuje da je »osobno bio na Kongregaciji gdje mu je rečeno da članovi TDKS-a ne mogu biti u upravnim funkcijama fakulteta i napredovati«114. Nakon toga se razvila diskusija u kojoj je dr. Ladika rekao da se »doduše ne može ne poštivati odluka Kongregacije, ali misli da bi Vijeće trebalo razmotriti cijelu stvar i njezine razloge uputiti velikom kancelaru, jer se radi o ljudima koji su cijeli život ugradili u dobro i napredovanje Fakulteta i ove Crkve«115. Deset dana nakon Kuharićeva pisma i zahtjeva za ostavkom prodekan Šagi-Bunić u pismu od 19. listopada 1978., osim ostavke, kaže i ovo: »Veoma mi je žao što moram ovdje, povijesti radi i pravde radi, precizirati da ne prihvaćam ona obrazloženja što ste ih u svome pismu naveli iz pisma sv. Kongregacije za katolički odgoj br. 850/69/47 od 5. kolovoza 1978. godine jer ih moram smatrati nepravednima i nelegitimnima. Napominjem da se po odobrenom Statutu za službu prodekana

111

112

113 114 115

Dopis zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i velikog kancelara Fakulteta Franje Kuharića (br. 31-VK/78 od 26. srpnja 1978. godine), br. 492/1978 od 2. VIII. 1978., u: AKBFZG. Dopis zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i velikog kancelara Fakulteta Franje Kuharića (br. 48-VK/78 od 20. listopada 1978.), br. 611/1978 od 20. X. 1978., u: AKBFZG. Usp. Zapisnik I. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 21. listopada 1978., 1–2, u: AKBFZG. Isto, 2.

Isto, 1–2.

143

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 143

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

ne traži Nihil obstat od sv. Kongregacije.«116 U obrazloženju svoje ostavke na službu prodekana Šagi­‑Bunić dekanatu Fakulteta piše, između ostalog, kako se ne bi dobio dojam da je samovlasno vršio službu dekana u ak. god.

1977./1978. te precizira »da je službu dekana nastavio vršiti kao onaj koji je in conditione possidentis po izričitoj odluci Velikog kancelara, jer Nihil obstat nije bio jednostavno uskraćen nego ostavljen in suspenso uz traženje daljnjih informacija, te po uputama apostolskog pronuncija Cecchinia, poslije dopisa sv. Kongregacije od 20. siječnja 1978. gdje se kaže ‘che si continui in tal modo fino alla soluzione definitiva della pendenza’.«117 Osim ostavki profesora Turčinovića i Šagi-Bunića, dr. Adalbert Rebić u 1. točki molbe na istoj sjednici moli Vijeće da ga razriješi službe vršitelja dužnosti nadstojnika biblioteke KBF-a118 i u 2. točki također moli Vijeće da prihvati njegovu ostavku na službu delegata za izvanškolske djelatnosti studenata i na službu odgovornog urednika lista Spectrum.119 Vijeće prihvaća obje ostavke. Na istoj sjednici Vijeća pod 7. točkom diskusije čitamo da je dr.

Tomislav Ivančić dao ostavku na dužnost stalnog tajnika Pedagoškog tečaja.120 Međutim, Fakultetsko vijeće je odugovlačilo s prihvaćanjem ostavke,121 koju je kasnije ipak prihvatilo.122 U nizu ovih ostavki spomenimo i onu dr.

Marijana Biškupa na mjesto tajnika Instituta za crkvenu povijest, koju je

116

117

118 119

120 121 122

Dopis Tomislava Janka Šagi-Bunića mons. dr. Franji Kuhariću, nadbiskupu i Velikom kancelaru Kat. bogoslovnog fakulteta u Zagrebu od 19. X. 1978., u: OATJŠB. Dopis razjašnjenja red. prof. Tomislava Janka Šagi-Bunića prečasnom dekanatu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu u vezi s njegovom ostavkom na službi prodekana (spomenuti dopis iz 1978. nije datiran), u: OATJŠB. Usp. Zapisnik I. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 21. listopada 1978., 3, u: AKBFZG. Usp. Isto. Rebićeva ostavka je uslijedila nakon što je nekoliko mjeseci prije nje veliki kancelar Fakulteta Kuharić poslao Vijeću dopis u kojem upozorava na pisanje Spectruma br. 1/1978., koji takvim pisanjem »ne doprinosi ugledu Fakulteta«. Vidi Kuharićev dopis pod brojem 323/78 od 8. VI. 1978., u: AKBFZG. Usp. Zapisnik I. redovne sjednice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 21. listopada 1978., 6, u: AKBFZG. Usp. Isto.

Usp. Zapisnik III. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta održane 9. prosinca 1978., 1, u: AKBFZG.

144

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 144

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Vijeće primilo na znanje i prihvatilo.123 Za prodekana je konačno izabran za ak. god. 1978./1979. profesor i kanonik Antun Ivandija.

4.1. Dekan s odgođenim nihil obstat opet kandidat za dekana i odreknuće od dekanske službe za ak. god. 1979./1980.

Dekanski mandat profesora Celestina Tomića obilježen je dijelom, kako smo vidjeli, već na njegovu samom početku različitim ostavkama, počevši od njegova prvog suradnika, prodekana. Po završetku jednogodišnjeg Tomićeva mandata dana 9. lipnja 1979. godine dekan saziva izbornu sjednicu Fakultetske konferencije na kojoj se bira novi dekan. Već u prvom glasovanju apsolutnom većinom za dekana je za ak. god. 1979./1980. opet, nakon jednogodišnje pauze, bio izabran profesor Tomislav Janko Šagi-Bunić.124 On je prihvatio izbor ali »moli da se radi sigurnosti glasanje ponovi«125. Izbor nije ponovljen nego je nastala diskusija oko toga kako tumačiti spomenuti Dekret sv. Kongregacije za odgoj. Šagi-Bunić postavlja pitanje da se utvrdi je li izbor valjan ili nije. Ukoliko je valjan »on ga prihvaća ne kao protest, nego kao molbu sv. Kongregaciji da ona odluči«126. Nakon što su se svi prisutni složili u tome da se stvar prepusti odluci viših vlasti, dr. Ivandija daje »odvojeno mišljenje« i tvrdi da je izbor nevaljan i da se protivi Dekretu.

Upitani za mišljenje, prisutni profesori kanonskog prava stoje na tome da je izbor valjan. Na II. izbornoj sjednici Fakultetske konferencije održanoj nekoliko dana kasnije, 23. lipnja 1979., obavješćuje se da veliki kancelar Fakulteta, nadb. zagrebački »saopćuje da ne potvrđuje izbor dekana«127 dr. Šagi-Bunića za ak. god. 1979./1980. Prije nego se prešlo na izbor drugog dekana Šagi-Bunić čita i izjavljuje: »ovime se radi većega dobra Crkve i ovoga

123 124 125 126 127

Usp. Isto, 3.

Vijest o ovom izboru, kao i za prethodne, donosi AKSA, 15. VI. 1979., 5.

Zapisnik izborne sjednice Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 9. lipnja 1979., 1, u: AKBFZG. Isto.

Zapisnik II. izborne sjednice Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 23. lipnja 1979., 1, u: AKBFZG.

145

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 145

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Fakulteta odričem svih prava koja slijede iz moga izbora na Fakultetskoj konferenciji od 9. lipnja 1979. kako bi i ova izborna Fakultetska konferencija mogla imati nepobojan legalitet odnosno zakonitost«128. Dekan dr. Celestin Tomić zahvaljuje dr. Šagi-Buniću na ovoj žrtvi. Pristupilo se ponovnom izboru pa je za dekana izabran ponovno profesor Tomić, a za prodekana dr.

Franjo Cvetan, premda nije bio prisutan na sjednici.

U kontekstu tih unutarfakultetskih napetosti i nesnalaženja spomenimo ovdje zanimljive primjedbe na ta zbivanja koje je profesor Josip Ćurić naveo u svojem pismu isprike što ne može sudjelovati na drugoj spomenutoj izbornoj sjednici. Osvrćući se na prvu kaže sljedeće: »Ovdje si dopuštam slobodu [...] krzmanje, s kojim je dekret jedva jedvice Fakultetu ‘dostavljen’, a i ‘ostavka’ lanjskog prodekana upravljena Velikom Kancelaru itd. služili su samo tom, da se unaokolo čitave stvari stvori umjetna magla i izazove napetost, koja bi mogla uroditi žalosnim posljedicama.«129

4.2. Drama oko izbora prodekana: čitav semestar Fakultet bez prodekana Vrhunac i kulminacija upravne krize na Fakultetu dolazi početkom nove akademske godine 1979./1980. kad se opet moralo birati prodekana jer dr. Cvetan, nakon što je obaviješten da je bio izabran još u ljeto, izbor nije prihvatio, pismeno se zahvalivši na izboru. Na I. sjednici Fakultetske konferencije održane dana 24. studenog 1979. godine ponovno se biralo prodekana, prisutna su bila dvadeset i četiri glasača. U prvom krugu je apsolutnom većinom glasova bio izabran dr. Ivan Golub i moli ga se da izbor prihvati. Dr. Golub je zahvalio na izboru »i ne prihvaća ga«130. U drugom krugu glasovanja u trećem pokušaju za prodekana je bio izabran dr. Bajsić,

128

129 130

Isto. Usp. Dopis dr. Tomislava J. Šagi-Bunića Fakultetskoj konferenciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Zagrebu, br. 303/79 od 23. VI. 1979., u: AKBFZG; OATJŠB. Također usp. AKSA, 27. VI. 1979., 4.

Josip ĆURIĆ, Isprika za odsutnost na zaključnoj sjednici Fakultetskog vijeća, od 11. lipnja 1979., 1, u: AKBFZG. Zapisnik I. sjednice Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 24. studenoga 1979., 1, u: AKBFZG.

146

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 146

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

ali »iz crkveno-političkih razloga izbor ne prihvaća«131. U tom biranju bilo je pet praznih glasovnica. Moralo se tako ponovno pristupiti izboru prodekana. U novom glasovanju dr. Kribl je dobio devet glasova, ali je bilo i deset praznih glasovnica. Dekan proglašuje dr. Kribla izabranim. »Dr. Kribl zahvaljuje na povjerenju, ali ne prihvaća izbor.«132 Dekan najavljuje ponovni izbor prodekana. Bilo je prisutno dvadeset i dva glasača. U novom krugu glasovanja dr. Ivandija je dobio sedam glasova, a praznih glasovnica je bilo trinaest. Dekan izjavljuje da je za prodekana izabran dr. Ivandija »koji također ne prihvaća izbor«133. Dakle, četvorica profesora su bila izabrana, zahvalivši se na izboru i ne prihvaćajući ga. Fakultet je bez prodekana. Dekan Tomić obavještava velikog kancelara o upravnoj krizi na Fakultetu.134 Prije negoli nastavimo pratiti slučaj mukotrpnog izbora prodekana, spomenimo i činjenicu da je u tako napetoj, mučnoj i neizvjesnoj unutarfakultetskoj atmosferi član profesorskog zbora Šagi-Bunić imenovan dana 31. listopada 1979. godine za dopisnog člana JAZU, kasnije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), ostavši doživotno njezin dopisnim članom.

To visoko imenovanje svakako potvrđuje činjenicu da Akademija kao najviša znanstvena ustanova jednog društva priznaje i vrednuje znanstveni nivo jednog fakulteta koji službeno i praktično nije član sveučilišne zajednice, a koji se preko svojih profesora uspijeva održati kao takav prepoznatljiv.

Vratimo li se rješavanju krize izbora prodekana, dolazimo do toga da u kriznoj situaciji nadbiskup zagrebački i veliki kancelar Fakulteta u odgovoru na dekanov dopis »moli i zahtjeva da vlč. dr. Josip Kribl prihvati izbor prodekana za ak. godinu 1979./1980.«135 Dolazimo i do toga da je na I. sjednicu Profesorskog zbora koja je održana 12. siječnja 1980. došao i veliki kancelar Fakulteta mons. Franjo Kuharić. Veliki kancelar pojašnjava Dekret sv. Kongregacije, te odnos KBF-a i TDKS-a, problem izbora dekana

131 132 133 134 135

Isto.

Isto.

Isto.

Usp. Dopis Dekana prof. dr. Celestina Tomića nadbiskupu Zagrebačkom i velikom kancelaru Fakulteta Franji Kuhariću, br. 527/79, u: AKBFZG. Zapisnik III. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 15. prosinca 1979., 1, u: AKBFZG.

147

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 147

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

i prodekana. Između ostalog Kuharić je istaknuo: »Sjena koja je od početka počivala na TDKS-u bila je identifikacija sa svećeničkim udruženjima iz godine 1952/53. Mnogi su tvrdili da je TKDS identičan sa svećeničkim udruženjem i da je zato neprihvatljiv. Međutim, izdavačka djelatnost KS se razvila i postigla razinu jedne zapadno-evropske nakladničke kuće. Ona je našoj javnosti dala mnogo korisnoga. Ja sam iznad grupa, srcem sam vezan samo uz Krista i Crkvu, iznad svih razmirica i grupa [...] Kriza se može prebroditi ali u poslušnosti je put spasenja. Makar netko osjetio da je žrtvovan i pogođen, ipak ostaje poslušnost.«136 Tjedan dana kasnije veliki kancelar Kuharić piše dekanu Tomiću: »Ta apsurdna situacija da Kat. bogoslovni fakultet u Zagrebu kroz cijeli semestar nije uspio riješiti problem prodekana, sigurno nije u prilog ugledu Fakulteta a posebno pogađa one koji imaju pravo dobiti redovite diplome; ne mogu ih pak dobiti jer je supotpisnik diplome prodekan. [...] Tko je odgovoran za takvu situaciju?

Svi moraju ispitati svoju savjest jer su svi suodgovorni i nitko se ne može izuzeti iz te suodgovornosti.«137

5. D ekan početka i tijeka reintegracije Fakulteta u Zagrebačko sveučilište 1990./1991.

Kako bi se izbjegli gore naznačeni nesporazumi i napetosti profesor Šagi‑Bunić u narednom desetljeću više nije bio biran za dekana. Pad komunističkog sustava (1989.), demokratske promjene i prvi parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj (1990.), početak domovinskog obrambenog rata i proglašenje hrvatske samostalnosti (1991.) otvaraju novu stranicu u povijesti hrvatskog naroda, pa tako i u povijesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. To prijelom­no razdoblje označit će i početak vjeronauka u državnim školama koje »više nisu sredstvo ateističkog nazora«138, a

136 137 138

Zapisnik I. sjednice Profesorskog zbora Katoličkog bogoslovnog fakulteta održane 12. siječnja 1980. godine, u: AKBFZG. Dopis velikog kancelara (br. 3-VK/80 od 19. siječnja 1980.); br. 24/1980 od 19. I. 1980., u: AKBFZG. Marijan OBLAK, Vjeronauk za nove prilike, u: AKSA, 8. X. 1990., prilog 1, 15.

148

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 148

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

jednako tako »kršćani u Republici Hrvatskoj slavili su blagdan Božića kako se slavi u svim slobodnim i demokratskim državama svijeta«139. Kao član Hrvatskog pagvaškog društva profesor Šagi­‑Bunić daje podršku formulaciji apela koje je to društvo uputilo s obzirom na političke i društvene promjene pozivajući sve građane Jugoslavije da »nastoje unaprijediti ljudska prava i demokratske slobode, da se uzdrže od primjene sile i da u međusobnim odnosima primjenjuju nenasilje«140. U tom, opet prijelomnom, razdoblju profesor Šagi-Bunić ponovno će biti izabran za dekana Fakulteta. To će se dogoditi na izbornoj sjednici Fakultetske konferencije dana 19. svibnja 1990. godine. U četvrtom krugu glasovanja natpolovičnom većinom za »dekana u novoj akademskoj godini 1990./91. izabran je dr. Tomislav J. Šagi-Bunić«141.

Dotadašnji i aktualni dekan dr. Josip Ćurić moli novoizabranog dekana da prihvati izbor »s napomenom da smo u prijelomnom vremenu koje stavlja u pitanje i naš odnos prema zagrebačkom Sveučilištu. Novoizabrani dekan dr. Šagi-Bunić zahvaljuje na povjerenju i prihvaća izbor.«142 Spomenimo ovdje i podatak da je Fakultetu 1990. godine afilirana Vrhbosanska viša teološka škola, a 1991. godine Franjevačka teologija iz Sarajeva. Na samom početku reintegracije, tj. kod uspostavljanja prvih neformalnih kontakata zapravo je bio ondašnji dekan Josip Ćurić. Na I. redovitoj sjednici Vijeća KBF-a održanoj 27. listopada 1990. aktualni dekan dr. Josip Ćurić priopćuje da »izabranom dekanu za 1990./91. godinu dr. Tomislavu Janku Šagi-Buniću nije stigao Nihil obstat od Svete Kongregacije«143. Na istoj sjednici u prvoj točki priopćenja stoji da »Izvršno vijeće Sabora R. Hrvatske dostavlja Rješenje o proglašenju ništavnim Rješenje Vlade NR Hrvatske o ukidanju Rkt. bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Zagrebu broj 1268 od 29. siječnja

139 140

141 142 143

AKSA, 28. XII. 1990., 1.

Iz 1. točke apela sudionika sastanka u Zagrebu 19. III. 1990. koji je rezultat poticaja Zavoda za filozofiju znanosti i mir JAZU te Hrvatske pagvaške grupe. Članovi su sljedeće godine apel uputili svim međunarodnim pagvaškim prijateljima. Usp. OATJŠB. Zapisnik izborne sjednice Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 19. svibnja 1990., 2, u: AKBFZG. Isto.

Zapisnik I. redovite sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 27. listopada 1990., 1, u: AKBFZG.

149

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 149

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

1952.«144. Vijeće prima na znanje tu odluku, a dr. Šagi-Bunić s tim u vezi primjećuje da je »gore spomenutim Rješenjem ništavna odluka iz godine 1952., i sve diplome Fakulteta izdane poslije tog akta, važeće su«145. Tada još uvijek aktualni dekan Josip Ćurić upućuje zahvalu tadašnjem predsjedniku Izvršnog vijeća Sabora Stjepanu Mesiću u kojem izražava »zahvalnost što je Izvršno vijeće Sabora uklonilo ljagu, nanesenu kulturnoj i pravnoj povijesti Hrvatske u dalekoj 1952. godini«146.

Početak reintegracije147 Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebačko sveučilište početak je i jedne krize međufakultetske suradnje (Ljubljana, Zagreb, Beograd), a na osobiti način dovedena su u pitanje dotadašnja ekumenska nastojanja koja su međufakultetskim simpozijima bila podržavana od 1974. godine pa sve do sada. Početak te krize te početak reintegracije Fakulteta u Sveučilište poklapa se sa Šagi-Bunićevim sedmim po redu dekanskim mandatom. Tema reintegracije Fakulteta bit će stalna tema na svim kasnijim sjednicama Fakultetske konferencije i Fakultetskog vijeća te ono što će obilježiti prve demokratske godine u kojima se našao Fakultet. U tom kontekstu rektor Zagrebačkog sveučilišta profesor Zvonimir Šeparović upućuje pismo dekanu Šagi-Buniću u kojem piše: »Trebamo ispraviti nepravdu koju su nanijeli ovom Sveučilištu, ali još više dičnom Katoličko bogoslov-

144

145 146

147

Isto. Vidi također brojeve 742/90 od 25. VII. 1990. i 742/90 od 1. XIII. 1990., u: AKBFZG. Rješenje Izvršnog vijeća Sabora Republike Hrvatske, Klasa 602– 04/90–01/03, Urbroj 5030104–90–3 od 24. srpnja 1990., kojim se proglašava ništavnim Rješenje Vlade Narodne Republike Hrvatske o ukidanju Rkt. bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, broj 1268 od 29. siječnja 1952. Isto Rješenje Vlade Republike Hrvatske vidi pod urbroj: 50301104–90–4 od 30. srpnja 1990. i u: AKBFZG, br. 742/90 od 1. VIII. 1990.

Zapisnik I. redovite sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 27. listopada 1990., 1.

Dopis zahvale dekana Josipa Ćurića gosp. Stjepanu Mesiću, predsjedniku Izvršnog vijeća Sabora za poništenje Rješenja Vlade NRH (br. 1268. od 29. I. 1952.), br. 742/90 od 26. VII. 1990., 1, u: AKBFZG. Svu službenu temeljnu dokumentaciju različitih dopisâ o procesu reintegracije Fakulteta u Sveučilište koje su izmjenjivale sve relevantne državne, crkvene, sveučilišne i fakultetske vlasti u tom procesu može se konzultirati u: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ (ur.), Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Povijesni pregled, u: Croatica Christiana periodica, 17 (1993.) 32, 128–157.

150

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 150

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

nom fakultetu, jednom od naših utemeljitelja, koji je eto postao i velikom žrtvom u bezumnom vremenu.«148 U istom dopisu rektor piše da »više ne vidi nikakve zapreke sklapanja ugovora kojim se Katolički bogoslovni fakultet udružuje u Sveučilište«149. Dva dana prije toga rektor Šeparović u dopisu dekanu Šagi-Buniću u ime Sveučilišta izražava želju: »mi hoćemo u naše krilo Fakultet koji je bio protjeran sa svoga Sveučilišta«150. U jednom, pak, drugom pozivu dekanu Šagi-Buniću na sudjelovanje na III. sjednici Znanstveno-nastavnog vijeća Sveučilišta rektor Šeparović piše: »Nastavimo se ponašati kao da ovog nesretnog razdoblja nije ni bilo. Formalnosti ćemo u međuvremenu riješiti.«151 Proces reintegracije Fakulteta u Sveučilište i njegove etape prate i mediji. Dnevna tiskovina Vjesnik pod naslovom »Bogoslovija na Sveučilištu« prenosi raspoloženje Znanstveno-nastavnog vijeća Sveučilišta da treba poništiti odluku koju su potpisali Vladimir Bakarić i Miloš Žanko 1952. godine.152 Šagi-Bunić će isključenje Fakulteta iz sveučilišne zajednice okarakterizirati kao »kulturnu pogrešku«153.

U međuvremenu veliki kancelar i kardinal Franjo Kuharić Fakultetu je dostavio Dekret Kongregacije za katolički odgoj »kojim se daje nihil obstat za dekansku službu dru Tomislavu J. Šagi-Buniću«154. Na II. redovitoj sjednici Vijeća Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, 17. studenoga 1990. godine, unutar druge točke »diskusije« tema je: proces reintegracije KBF-a u Zagrebačko sveučilište. Dekan je predložio da se to povjeri komisiji u čijem će sastavu biti: dr. T. J. Šagi-Bunić, dr. J. Ćurić, dr. M. Berljak, mr. S. Večković i dr. J. Kolarić. Dekan Šagi-Bunić je pripomenuo da bi bilo poželjno da »Ko-

148 149 150 151 152 153

154

Dopis rektora Zvonimira Šeparovića dekanu Šagi-Buniću (4. XII. 1990.), br.

1191/90 od 6. XII. 1990., 1, u: AKBFZG; OATJŠB. Isto.

Isto.

Dopis rektora Zvonimira Šeparovića dekanu Šagi-Buniću, 1.

Usp. Vjesnik, 9. V. 1990., 7.

Tomislav Janko Šagi-Bunić: Gdje je mjesto Katoličko bogoslovnom fakultetu i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u okviru Zagrebačkog sveučilišta, radioemisija Omladinskog radija 101 iz Zagreba, u: AKSA, 22. VI. 1990., prilog 1, 15.

Zapisnik II. redovite sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 17. studenoga 1990., 1, u: AKBFZG. Vidi također Kuharićev dopis br. 1073/90 od 7. studenoga 1990., u: AKBFZG.

151

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 151

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

misija nešto učini do nastavka sjednice sljedeće subote«155. Istog dana, ali u 11 sati, održana je I. sjednica Fakultetske konferencije na čijem dnevnom redu nije bilo predviđenih predmeta pa je dekan Šagi-Bunić izvijestio o sadašnjem stanju odnosa Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Zagrebačkog sveučilišta. Dekan je ponovno podsjetio da je sadašnjom odlukom hrvatske Vlade nekadašnja odluka komunističke Vlade iz 1952. godine proglašena ništetnom, a ne samo da je ukinuta ili stavljena izvan snage. Ova sadašnja odluka Vlade znači da ona odluka nije bila valjana, pa Fakultet ima sva prava koja je tada imao te da su njegovi akti u međuvremenu valjani. U zapisniku s te sjednice, među ostalim, čitamo da je »Vlada Republike Hrvatske povjerila nadležnom ministarstvu da utanači modalitete faktičnog potpunog uključenja«156.

Prema novinskim vijestima, Vjesnik od 22. studenoga 1990. godine Znanstveno-nastavno vijeće Sveučilišta zatražilo je brzu intervenciju države da se KBF počne tretirati sastavnim dijelom sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Dekan Šagi-Bunić je zamolio Vijeće da u smislu orijentacije za rad Komisije Fakulteta prihvati sljedeće: »1. Komisija će proučavati odnosne materijale da pripravi konkretne prijedloge; 2. Ukoliko bude hitno trebalo postupati, poslat će se službeno na Ministarstvo i na Sveučilište naš postojeći Statut da budemo na temelju njega načelno prihvaćeni; Zamolit ćemo Ministarstvo i Sveučilište da oni odrede nekog pravnika ili drugog stručnjaka sa svoje strane koji će proučiti naš Statut, pa ako se nađe nešto sporno, to ćemo rješavati u međusobnom dijalogu, konzultirajući se također s nadležnim crkvenim vlastima i poštujući njihovu kompetenciju.«157 Vijeće je taj prijedlog dekana jednoglasno prihvatilo i tako je zacrtan put reintegracije Fakulteta u Sveučilište.

Na III. redovnoj sjednici Vijeća KBF-a održanoj dana 15. prosinca 1990. godine pod petom točkom diskusije dolazimo do trenutka kad prof. dr.

155 156 157

Zapisnik II. redovite sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 17. studenoga 1990., 2.

Zapisnik I. sjednice Fakultetske konferencije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 17. studenoga 1990., 1, u: AKBFZG. Zapisnik II. redovite sjednice nastavka Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 24. studenoga 1990., 4, u: AKBFZG.

152

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 152

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Zvonimir Šeparović, rektor Sveučilišta upućuje poziv na sklapanje ugovora kojim se Katolički bogoslovni fakultet udružuje u Sveučilište.158 Vijeće prima na znanje poziv a dekan Šagi-Bunić čita predstavku koju je sastavio uz konzultiranje članova Komisije. Tekst predstavke je »jednoglasno prihvaćen s time da se Dekana ovlastilo za stilsko usavršavanje teksta«159.

Dekan je odmah predložio »da se Rektoratu Sveučilišta uputi predstavka kojom predlažemo da nas se na temelju našeg Statuta iz 1974. godine odmah uključe u Sveučilište, a eventualni će se problemi rješavati u hodu«160. U tom smislu je dva dana kasnije dekan Šagi-Bunić predsjedništvu Sveučilišta u Zagrebu poslao prijedlog i predstavku KBF-a za uključivanje u Sveučilište u Zagrebu. U tom Prijedlogu se, među ostalim, kaže da »je uputno i za opće dobro korisno da se uključenje Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu u Sveučilište u Zagrebu bez daljnjeg odugovlačenja sprovede. Pri tom sprovođenju mislimo da treba polaziti od faktične realnosti uvažavajući sva na realitetima osnovana i tako povijesno stečena prava.«161

5.1. Katolički bogoslovni fakultet – članica Sveučilišta u Zagrebu Daljnji tijek reintegracijskog postupka vodi nas prema njegovoj svojevrsnoj kulminaciji kad će Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu biti proglašen članicom Zagrebačkog sveučilišta u neprekidnom trajanju. Preskačemo brojne dopise koje su svaka strana slale jedna drugoj i dolazimo do VI. redovne sjednice Vijeća KBF-a kad će dekan Šagi-Bunić u prvoj točki priopćenja proglasiti odluku Skupštine Sveučilišta u Zagrebu s njihove prve sjednice od 26. veljače 1991. godine, kojom se utvrđuje da je »Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu članica Sveučilišta u Zagrebu, i to u nepreki-

158 159 160 161

Usp. Zapisnik III. redovite sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održane 15. prosinca 1990., 3, u: AKBFZG. Isto.

Isto.

Usp. Prijedlog Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu za uključivanje u Sveučilište u Zagrebu visoko uvažavanom Predsjedništvu Sveučilišta u Zagrebu, br. 1232/90 od 17. XII. 1990., u: AKBFZG.

153

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 153

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

nutom trajanju od osnutka Sve­učilišta do danas«162. Vijeće KBF-a je odluku primilo na znanje s općim zadovoljstvom. Uslijedili su potom brojni dopisi dekana mjerodavnim crkvenim, državnim, sveučilišnim i drugim nadležnim tijelima za pravno reguliranje i u život sprovođene gornje odluke.163 Daljnji reintegracijski proces se odvijao u smjeru izrade nacrta ugovora između Fakulteta i Sveučilišta. Svi dopisi išli su preko velikog kancelara, nuncija i Svete Kongregacije za katolički odgoj u Vatikanu. Dekan Šagi-Bunić sudjeluje u izradi nacrta koji će biti konačno potpisan tek 1996. godine.

Na II. redovnoj sjednici Znanstveno-nastavnog vijeća KBF-a u prosincu 1991. godine u petoj točki diskusije dekan Šagi-Bunić je iznio prijedlog nacrta Ugovora KBF-a sa Sveučilištem. Svi napori za uključivanje Fakulteta u Sveučilište urodit će, među ostalim, i time da će se položaj KBF-a unutar Sveučilišta naći i u novodonesenom Zakonu o visokim učilištima.164 A još prije toga uvjete upisa za KBF u novoj akademskoj godini 1991./1992. donose prvi put dnevne novine.165

5.2. Umorni i bolesni dekan te osmi dekanski mandat: 1991./1992.

U punom jeku izbijanja ratnog sukoba u Hrvatskoj, u proljeće 1991. godine, kad je obrambeni Domovinski rat postajao sve izglednijim raspletom rješe-

162

163

164 165

Zapisnik VI. redovne sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održane 16. ožujka 1991., 1, u: AKBFZG. U obrazloženju Odluke Znanstveno-nastavnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu stoji, među ostalim, konstatacija »da ovaj Fakultet nije nikada ukinut, unatoč spomenutom Rješenju Vlade NR Hrvatske iz 1952.« Usp. dokument br. 276/2/91 od 12. III. 1991., u: AKBFZG. Vijest o dotičnoj Odluci Skupštine Sveučilišta vidi i u: Večernji list, 27. II. 1991.; AKSA, 1. III. 1991., 1, 10–11. Nacrt spomenute Odluke u rukopisnom obliku sastavio je tajnik Skupštine Sveučilišta u Zagrebu Marijan Perković. Navedena dokumentacija nalazi se i u OATJŠB. O nekim detaljima tijeka reintegracijskog postupka vidi u: Nedjeljko PINTARIĆ, KBF u sklopu zagrebačkog sveučilišta, u: Spectrum, 24 (1991.) 1, 50–57. Vidi također intervju s tadašnjim predsjednikom Skupštine Sveučilišta prof. Jurom Radićem, koji je vodio Nedjeljko Pintarić, u: Spectrum, 24 (1991.) 1, 57–61.

Tekst spomenutog Zakona vidi u: Narodne novine, br. 96/1993., čl. 18. i 149.

Usp. Vjesnik, 18. V. 1991., 11.

154

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 154

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

nja položaja Hrvatske unutar jugoslavenske konfederacije te u punom jeku reintegracije Fakulteta u Zagrebačko sveučilište dekan Šagi-Bunić saziva izbornu sjednicu Fakultetske konferencije dana 11. svibnja 1991. godine na kojoj se biralo dekana za akademsku godinu 1991./1992. U drugom krugu glasovanja opet je izabran za dekana. Na IX. redovitoj sjednici održanoj 28. lipnja 1991. predložio je da Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu dade Izjavu povodom događaja u zemlji.166 Izjava, koju potpisuje dekan Šagi-Bunić, dana je nekoliko mjeseci kasnije i poslana na četrdeset adresa vladâ Europe i svijeta. U Izjavi profesori KBF-a, među ostalim, traže od vladâ da »u ime europske humanističke i civilizacijske baštine, te u ime genocidu izloženog hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske, efikasnim mjerama zaustave nastavak krvoprolića u Hrvatskoj«167.

Nekoliko mjeseci kasnije dekan Šagi-Bunić dana 6. veljače 1992. godine upućuje prodekanu dr. Jurju Kolariću dopis u kojem ga obavještava »da se njegovo zdravstveno stanje osjetno pogoršava i osjeća da ne može više kako treba obavljati dužnost dekana Fakulteta. Mnogo je stvari zaostalo u rješavanju, posebno u sprovedbi promocija i novih imenovanja.«168 Pozivajući se na Statut Fakulteta, čl. 15 § 3, a u vezi i u duhu čl. 15 § 5, moli prodekana Kolarića da »od 10. 2. 1992. preuzme sve poslove dekanske službe do kraja ak. god. 1991. – 92. [...] Ako Vam budu potrebne kakve konzultacije spreman sam Vam u tome pomoći.«169 Dekanova molba se razmatrala na III. sjednici Znanstveno­‑nastavnog vijeća u prvoj točki diskusije. Nakon čitanja i obrazlaganja svoje odluke, prodekan Kolarić smatra neprikladnim da se u sredini akademske godine učini tako značajna promjena. Iz diskusije je postalo razvidno da bi bilo najbolje rješenje koje predlaže dekan a to je »da će on završiti postupak sprovođenja profesorskih promocija dok će pro-

166 167

168

169

Usp. Zapisnik nastavka IX. redovite sjednice Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održane 28. lipnja 1991., 1–2, u: AKBFZG. Usp. Tekst Izjave br. 1747/91 od 23. XI. 1991., u: AKBFZG. U prilogu se nalaze i adrese svih onih kojima je ovaj apel bio poslan. Izjavu pod naslovom »Zaustavite krvoproliće« prenio je i Večernji list, 24. XI. 1991., 2.

Usp. Dopis dekana Šagi-Bunića veleučenom gospodinu dr. Jurju Kolariću, prodekanu KBF-a Sveučilišta u Zagrebu od 6. II. 1992., br. 01–37/1–1992., u: AKBFZG. Isto.

155

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 155

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

dekan potpisivati sve ostale dokumente kao v.d. dekana«170. Bez obzira na dob, dekan na odlasku, jedno vrijeme je, u proljeće 1992., obnašao i službu predsjedatelja Hrvatskog udruženja za društvene i humanističke znanosti.

U tom je trenutku navršio 69 godina i ušao u 70. godinu života. Na sjednici Fakultetske konferencije dekan Šagi­‑Bunić zamolio je da se izabere i novi prodekan budući da on svršetkom te akademske godine ide u mirovinu.

Zaključak U prvom tisućljeću svojeg postojanja zajednica Kristovih učenika i učenica prošla je kroz sve modele odnosâ koji se uopće u povijesti mogu pojaviti kad je u pitanju odnos državne vlasti prema kršćanima: progon, odbacivanje, neutralnost, ravnodušnost, pokušaji potčinjavanja državnoj politici, tolerancija, favoriziranje, privilegiranje i zaštita. Komunistička vlast u Hrvatskoj i u drugim jugoslavenskim republikama ispočetka je upotrijebila model progona, kasnije pokušavala primijeniti različite modele potčinjavanja Crkve državnoj politici, da bi kasnije prevladao model tolerancije, premda drugi model vjerojatno nikad nije bio posve iščeznuo iz svijesti pojedinih komunista. Upravo u toj fazi »smekšavanja« državnog režima prema zajednici Kristovih učenika i učenica te u fazi daljnjeg razvoja samoupravnog socijalizma u smjeru dijaloga i tolerancije započinje prvi dekanski mandat profesora Šagi-Bunića i ta faza potrajat će sve do konačnog pada komunističke ideologije. Minimalni prostor koji se tu počeo otvarati dekan Šagi-Bunić je maksimalno prepoznao i iskoristio za afirmaciju i promociju Fakulteta te teološke znanosti vođen »koncilskim duhom« ali i modelima koji su u Crkvi već u ranijim epohama prvog tisućljeća bili isprobani kada se radilo o analognim situacijama međusobnih zategnutosti između države i Crkve. Dekanova »koncilska politika« dijaloga vidljiva je u čitavu njegovu djelovanju koje smo u ovom radu istražili i prikazali kako na Fakultetu tako i izvan njega. Iz izloženoga, a i iz općepoznate činjenice da je profesor Šagi-

170

Zapisnik III. redovne sjednice Znanstveno-nastavnog vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održane 15. veljače 1992., 1, u: AKBFZG.

156

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 156

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Bunić vrstan poznavatelj patrističke baštine, vidljivo je i to da on kao dekan nije slijedio model potpunog odvajanja Crkve i države, kakvog je nekoć, primjerice, zacrtao pravnik Tertulijan (III. st.), a upravo će po takvu modelu Katolički bogoslovni fakultet 1952. godine biti nezakonito i isključen iz sveučilišne zajednice. On je radije slijedio model koji favorizira slaganje i suradnju Crkve i države preko dijaloga, ako i kad je to ikako bilo moguće (Meliton iz Sarda i Poslanica Diognetu, II. st.), tj. ukoliko time ne bi nastala opasnost ugrožavanja poklada vjere. Na takav stari i isprobani model vratio se i preporučio ga Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.).

Isječak povijesti koju smo istražili i prikazali ponegdje u širem a ponegdje u užem opsegu pokazuje nam da je profesor i dekan Šagi-Bunić bio svestrano angažiran kako na fakultetskom tako i na društvenom, kulturnom i crkvenom polju djelovanja. Važne i odgovorne crkvene službe, koje je ponekad paralelno obnašao sa službom dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bile su mu uvijek poticaj za nove i svježe inicijative. Ponekad uz značajne poteškoće, osobito kroz prvih šest dekanskih mandata, traži, krči i otvara nove putove sve većeg razumijevanja između crkvene visokoobrazovne institucije Fakulteta i institucijâ društva te njihova uzajamnog uvažavanja, priznavanja i suradnje, poštujući međusobnu autonomiju.

Smijemo na kraju zaključiti i to da je dekan Šagi-Bunić, ostavši dosljedan dijaloškom načelu, izbjegao nezdrave fanatizme, fundamentalizme, radikalizme i separatizme koji su bili naslijeđeni i duboko ukorijenjeni na ovim našim prostorima bez obzira odakle oni dolazili. Nema sumnje da je takav pristup bio koristan i potreban u kontekstu istraženih i prikazanih događaja kako bi se, među ostalim, Fakultet očuvao od daljnje akademske i znanstvene distance u odnosu na Sveučilište i Akademiju znanosti i umjetnosti. Katkad kroz pokoji nesporazum i trzavicu koji su se u jednom dijelu njegove dekanske povijesti pojavili uspijeva nametnuti dijaloški, popustljivi, pomirljivi i uravnoteženi ton. Poljuljane osobne odnose na Fakultetu ispunjene u pojedinim dijelovima njegove dekanske službe različitim oblicima i stupnjevima nepovjerenja i sumnjičenja prevladavao je kreativnim i radnim zanosom ostavljajući, smatramo, tako budućim generacijama paradigmatske kriterije, tragove i putokaze.

157

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 157

25.5.2018. 14:42:56

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu

Summary

THE DEAN’S OFFICE OF T. J. ŠAGI-BUNIĆ IN THE UNIVERSITY, SOCIAL, AND ECCLESIAL CONTEXT Anto Barišić

Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb On the basis of original archival materials that have not been researched until now, in this article the author presents more clearly the position and role of the dean of the Catholic Faculty of Theology of the University of Zagreb (KBF), Tomislav Janko Šagi-Bunić. Šagi-Bunić held that office, at the KBF, but also at the level of the Church, the University and society, as well as their mutual relations, for eight mandates. The article has been divided in a few mutually related parts that analyse systematically on individual dean’s mandates through which the author followed activities of the dean Šagi-Bunić at the Faculty and outside of it. At one point a peritus at the Second Vatican Council, professor Šagi-Bunić as a dean showed extremely conciliar and dialogical sensibility, openness, and availability both for the conservative and for the progressive streams within the Faculty, in society, and in the Church. In this article the author reached the conclusion that dean Šagi-Bunić was always led by the principle of dialogue that was necessary, especially in sometimes very complex relations within the Faculty (resignations and the management crisis) and in relation of the Faculty towards the University (distance and re-integration).

Keywords: Tomislav Janko Šagi-Bunić, Catholic Faculty of Theology of the University of ­Zagreb, professor, dean, the University, the Church, society.

158

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 158

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Mnogopoštovane i mnogopoštovani, časni i velečasni, poštovani dekane profesore Matuliću i članovi organizacijskog odbora, drage studentice, dragi studenti, nakon ova dva sjajna predavanja, započinjemo prvu panel diskusiju koja je posvećena profesoru Vjekoslavu Bajsiću. S nama su četiri izvrsna sudio­nika, profesor Oslić je sada rekao »svjedoci vremena«, koji će nam svatko iz svojega kuta gledanja i iz svojega iskustva, prijateljskog, suradničkog, stručnog pa onda i znanstvenog govoriti o pokojnome profesoru Bajsiću i o njegovim »filozofskim i teološkim tragovima i putokazima«. Čast mi je što u ime organizatora među panelistima mogu pozdraviti akademika Ivana Goluba, profesora Mirka Mataušića te magistre Josipa Krpeljevića i Stjepana Brebrića. Hvala vam što ste se odazvali na ovu panel diskusiju i što ste stavili na raspolaganje svoje vrijeme. Jednako tako hvala vam što ćete svojim otvorenim dijalogom, svojim znanjem i svojim kompetencijama, ali i iskustvom i svjedočanstvom pridonijeti ostvarenju zajedničkoga plemenitog cilja i na taj način odati dužno priznanje profesoru Bajsiću.

Prije nego što riječ prepustim panelistima, dopustite da vas upoznam s tijekom same rasprave. Kao što ste vidjeli iz programa, na raspolaganju nam je sat i pol vremena. U prvome ćemo satu riječ dati našim panelistima, koji su se po pozivu organizatora pripremili za raspravu. U drugom dijelu, posljednjih 30 minuta, a nakon rasprave među panelistima, svi mi koji smo sudionici ove rasprave imat ćemo priliku postaviti pitanja panelistima, ili dati svoj kratki, koncizni prilog i svjedočenje.

159

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 159

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Sve vas već sada molim da vaša pitanja, kao i doprinosi, budu konkretni i kratki, te da upravo konciznošću poštujemo i druge, koji bi se možda htjeli uključiti zajedno s nama u raspravu.

Glavni je cilj ovoga panela, kao i poslijepodnevnoga, da se nakon njih svi prilozi mogu objaviti u pismenom obliku, pa ćemo za te potrebe snimati i panel diskusiju na kojoj sudjelujete.1 Ja sam Danijel Labaš i bit ću moderator ove diskusije.

Akademiče Golub, kako ste i gdje upoznali profesora Bajsića? Na jednom ste mjestu spominjali da je to bilo u Rimu.

Prof. emeritus, akademik Ivan Golub: 2 Naslov »IX. dies theologicus: Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić – Filozofski i teološki tragovi i putokazi« doista je pogođen. Obuhvaća ono što su ta dva čovjeka, Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić, učinila.

Ostavili su trag koji nama služi kao putokaz.

Poznanstvo između mene i Bajsića potječe iz vremena boravka u Rimu, u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima, Piazza Augusto Imperatore 4. Vjekoslav Bajsić je završio studij i ovjenčan doktoratom filozofije spremao se u domovinu, a ja sam 1961. na jedvite jade, nakon što mi je osamnaest mjeseci odbijana molba za »pasoš«, došao u Rim na studij. Kako smo zvali Bajsića mi »poletarci«? Samo jednom riječju, zvali smo ga – Filozof! Onako, kako Toma Akvinski naziva Aristotela. Zvali smo ga bez imena i prezimena. Nismo ga zvali Bajsić, nismo ga zvali Slavko, zvali smo ga međusobno Filozof.

To je bila pogođena slutnja. On je to bio, bio je mislilac.

Poslije smo se Vjekoslav Bajsić i ja nalazili u Zagrebu, na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, Kaptol 29. Stanovali smo jedan s jedne strane, drugi s druge strane Katedrale, on s južne strane u Nadbiskupskom dvoru, Kaptol 31, ja sa sjeverne strane, u Nadbiskupskome bogoslovskom sjemeništu,

1 2

Audio snimku panel diskusije za objavljivanje je pripremila Doris Moslavac.

Sudionici rasprave autorizirali su svoje izjave.

Prof. emeritus akademik Ivan Golub je za objavljivanje dodatno obogatio tekst izgovoren u panel diskusiji još nekim dragocjenim svjedočanstvima.

160

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 160

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Kaptol 29. Išli smo svaki drugi dan zajednički na šetnju do Zvijezde ili nekad do Ksavera. Putem smo razgovarali engleski i njemački, tamo engleski a na povratku njemački. Ako je povratak bio usred rečenice, promijenili smo »ploču« jezika usred rečenice. Htjeli smo sačuvati naučene jezike govorom, da ne odumru. Očuvati jezike živima.

Kod tih razgovora rodila se jedna zamisao. Zaključili smo, on i ja, da bi trebalo napraviti, napisati djelo koje bi imalo jednostavno naslov »Ljubav«.

Taj predmet ćemo obraditi stručno filozofski i teološko-biblijski. Odlučili smo da će Bajsić napraviti sloj knjige »Ljubav« filozofski, a ja sloj knjige »Ljubav« biblijski. No dogodilo se da je on postao direktor Kršćanske sadašnjosti, a ja rektor Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa. Dvije dužnosti koje nisu pogodovale pisanju. Ipak, oni članci, koje je on pisao u Kani i moje crtice koje sam pisao u Glasu Koncila i u Kani, bili su u konačnici govor o ljubavi.

Kad već spominjem da sam postao rektorom Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, navest ću savjet koji mi je tada dao Vjekoslav Bajsić. Rekao mi je da uzmem u poglavarski sastav, za suradnike, inteligentne osobe, bile one progresivne ili konzervativne, jer s inteligentnim se dade razgovarati, dogovarati, surađivati. Dok mi je Tomislav Šagi‑Bunić savjetovao da za suradnike, sjemenišne poglavare, uzmem učenike, a ne ­kolege.

Kada se želi napraviti nečiji portret ne treba slikati sve, dovoljno je uočiti dvije-tri značajke. To je možda jedna ili druga naoko neznatna stvar, gotovo usputna pojedinost, ali je značajna. Valja s nekoliko poteza pokazati što je za onoga koga se portretira bitno, što ga karakterizira. Nije preuzetno kad velim da bih mogao portretirati, dakako perom, ljude koje susretoh i koje susrećem. Što ih dulje i bolje poznam, to mi treba manje poteza. U svojim raznim radovima, posebno u knjizi Običan čovjek (Zagreb, 2013.) donosim i portrete ili nabačaje, skice za portrete osoba koje sam sretao povijesnim istraživanjem i osoba koje sam sretao i susrećem uživo. Među njima je i Vjekoslav Bajsić (str. 205, 356, 359, 375, 531–532, 554, 556, 559–560, 565, 568–569, 612, 678–679, 724–725, 792–793).

U govoru o profesoru Bajsiću izdvajam nekoliko crta koje sam uočio i koje mi se čine značajnima kako bi se vidjelo tko je i što je velečasni, redovni profesor dr. Vjekoslav Bajsić.

161

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 161

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Vjekoslav Bajsić nije ni sa kim bio na »ti.« Radio je sa Šagijem i s Turčinovićem i uvijek bio na »vi.« Bili su prisni prijatelji, a uvijek su bili na »vi«.

Jedanput mi je Vjekoslav Bajsić rekao: »Sretan sam što sam rođen u jeziku u kojemu se razlikuju ‘vi’ i ‘ti’.« Ipak, jedini čovjek s kojim je Vjekoslav Bajsić bio na »ti« bio je Johannes Spitaler, župnik u talijanskim Dolomitima, u alpskom selu Lengmoosu/ Longomoso na nadmorskoj visini 1154 metara. Taj Johannes Spitaler bio je običan čovjek. Njega nije privlačila filozofija, nije ga zanimala crkvena politika, a još manje civilna. On je govorio o srnama koje su izašle iz šumarka, o cvatu trešanja… Župni dvor u Lengmoosu/Longomoso bio je odlično mjesto za odmor jednog intelektualca. Kod jednog posjeta župnik Spitaler mi je dao iz ruke u ruke snop njemački pisanih pisama što mu ih je Alois (Vjekoslav) Bajsić pisao. Pisma nisam pročitao, ali sam ih spremio. Vjerujem da bi ih vrijedilo jednom objaviti jer su to pisma veleučenog profesora jednostavnom seoskom župniku. Župnik Johannes Spitaler mi je pokazao Bajsićevu frulu, na kojoj je Vjekoslav Bajsić poučavao mještane svirati. Nisam znao za glazbena zanimanja Vjekoslava Bajsića.

Jedna Bajsićeva neobična značajka – Vjekoslav Bajsić nije pozdravljao na putu. Držao se točno one evanđeoske: »Nikoga ne pozdravljajte na putu.« Rekao je netko: »Evo, pred čas sam razgovarao s Bajsićem u zbornici na Fakultetu uživo, i onda se sretnemo na Kaptolu i ne pozna me. Ide dalje, samo odmaršira.« Doista, Bajsić se ne bi zaustavljao. Imao je brz korak tako da ga se nije moglo zaustaviti. Onoga s kojim je, da se izrazim biblijski, »pod krovom« razgovarao živahno, toga na ulici ne pozdravlja. Jednom me je netko pitao što to znači? U istočnjačkom svijetu pozdraviti znači naširoko pripovijedati: kako si, čime se baviš, a drugoga pitati što on radi, znači slušati njegov podroban odgovor. Riječi evanđelja »nikoga ne pozdravljati na putu« znače ne zadržavati se na putu.

Vjekoslav Bajsić bio je govorljiv i razgovorljiv. Smatram da mu je odsutnost sugovornika bila bolna.

Kad je nadbiskup zagrebački Franjo Šeper »premješten« u Rim, za prefekta Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, trebao je dobiti nasljednika u Zagrebu na nadbiskupskoj stolici. Svećenici, možda i svjetovnjaci laici nadleštvu na koje spada imenovanje biskupa podastrli su pismo kojim pred162

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 162

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

lažu Vjekoslava Bajsića za zagrebačkoga nadbiskupa. Kad se otvore arhivi, vidjet će se koja su bila obrazloženja i tko su bili potpisnici. Mislim da je to bilo u vrijeme održavanja Svećeničkog tjedna u Dječačkom sjemeništu na Šalati. To pokazuje da Vjekoslav Bajsić nije bio cijenjen samo kao filozof, mislilac, nego i kao svećenik. Ne bi ga predlagali za nadbiskupa kad ga ne bi kao takvoga cijenili, kad ga ne bi smatrali podesnim za dušobrižništvo, »za dušnu pašu«. On je izraz za »pastoral« (Seelsorge) prerekao na hrvatski kao »dušna paša«.

Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu ono doba kad je Vjekoslav Bajsić bio dekan Fakulteta bilo je zlatno doba sjednica Fakultetskog vijeća. Sjednica bi obično trajala školski sat. Dekan Bajsić se očito spremao temeljito za sjednice, predvidio razna rješenja. Zacijelo pitao tajnicu Fakulteta časnu sestru Klaru Dugić, inače moju sustudenticu (skupa smo, naime, studirali na Katoličkome bogoslovnom fakultetu) o pojedinom predmetu koji će biti na dnevnom redu sjednice Fakultetskog vijeća. Dekani su se mijenjali a tajnica Fakulteta bila je godinama ista, sestra Klara bila je »vječna.« Časna Klara imala je iskustvo i znanje. Dekan Bajsić je čestito na sjednici navodio mišljenje, odnosno iskustvo tajnice sestre Klare u vezi s pojedinim predmetom koji je na dnevnom redu sjednice. Tada tajnici Fakulteta nisu mogli prisustvovati sjednicama Fakultetskoga vijeća.

Zbornica je bila mjesto susreta i časkanja profesora, što u predasima, odmorima između satova što nakon završenih predavanja. Na stoliću su bila zrnca kikirikija, jezgre oraha, čašice i boca konjaka, voda, možda i kava.

Na sjedničkom stolu bio je Vjesnik, jedine novine. U zbornici u razgovoru između satova predavanja jednom nam je jedan profesor predočio izjavu o teškim vremenima u kojima se nalazi Hrvatska sred nametnutoga joj rata, »Tempore belli«. Izjavu bi podastro Fakultetskom vijeću da je usvojimo i pošaljemo nadležnim ustanovama u inozemstvu. Prisutni profesor Bajsić je dao primjedbu na tekst izjave: »Naslovnici izjave će vidjeti samo to da se ljutimo. Treba govoriti smireno jezikom činjenica, a ne jezikom ljutnje.« U raspravama profesor Bajsić nije davao popusta na pripadnost. Spominjem njegova dičnog prijatelja Tomislava Šagi-Bunića. Na istoj sjednici Fakultetskog vijeća profesor Bajsić jako je podupro jedan prijedlog ŠagiBunića i na istoj sjednici na jedan drugi Šagijev prijedlog je imao primjedbe i nije bio za nj. Bajsić nije po pripadnosti sudio niti se po pripadnosti 163

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 163

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

opredjeljivao. Presudna je bila sama stvar a ne pripadnost. Doista Vjekoslav Bajsić bio je čovjek istine.

Kao obnašatelj dužnosti pročelnika Katedre ekumenske teologije, nakon smrti neprežaljenog profesora Josipa Turčinovića, predložio sam Fakultetskom vijeću za asistenta jednog redovnika. Asistenta je tad predlagao pročelnik Katedre skupa s dekanom Fakulteta. Na tajnom glasanju – a kad se radilo o osobama glasanje je moralo vazda, bez iznimke, biti tajno – predloženi asistent nije izabran. Nakon sjednice prolazeći kraj mene u hodu mi ljutito reče profesor Bajsić smjerajući na (ne)izbor: »Mamlazi!« Da dorečem priču. Na sljedećoj je sjednici Fakultetskog vijeća dotični na moj prijedlog izabran za honorarnog nastavnika za predstojeću akademsku godinu. I nakon godine dana, na moj i dekanov prijedlog, izabran je za asistenta.

Vjekoslava Bajsića je ljutila nelogičnost i skučenost.

Znakovito za ono doba bilo je pisanje habilitacija. Neka mi se ne zamjeri, ali ja još uvijek žalim što su ukinute habilitacije. Habilitacija je znanstveni rad koji se radi bez mentora, bez moderatora. Habilitacija kao znanstveni rad morala je po vrijednosti biti veća od znanstvene doktorske disertacije. Bajsićeva habilitacija 1965. godine bila je znakovita Filozofski problemi hominizacije. On na 173 strojopisne stranice raspravlja o pitanju postanka čovjeka i u tom spletu i o evoluciji, evolucionizmu. Iste 1965. godine izlazi ciklostilom moja knjiga predavanja »Bog Stvoritelj u Svetom pismu i povijesti teologije«. Tu je, dakako, riječ i o evoluciji, evolucionizmu. Profesor Bajsić mi reče u zbornici pred drugima pohvalu. A to mi je bilo važno kao početniku. Osim toga u knjizi govorim teološki o pitanjima o kojima on raspravlja filozofski.

Profesor Bajsić je uz filozofsko određivanje, definiciju, čovjeka: animal rationale, ‘razumna životinja’, rekao da čovjek mora biti najprije dobra životinja. Bajsićevi primjeri su bili i iz životinjskoga carstva.

Bajsićev smisao za granična pitanja ne vidi se samo u odnosu prema prirodnim znanostima nego i prema biblijskim znanostima. On je, što je iznenadilo mnoge, pa i mene, napisao studiju o Isusovu procesu pred Pilatom.

Ta je studija objavljena, ni više ni manje, nego na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, u vrhunskoj biblijskoj publikaciji Biblica (Vjekoslav Bajsić, Pilatus, Jesus und Barabas, u: Biblica, 48 [1967.] 1, 7–28). Urednici zacijelo 164

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 164

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

nisu znali da Vjekoslav Bajsić nije »školovani« bibličar. Pročitavši rukopis, sigurno su vidjeli da je posrijedi potpuno novi, izvorni pristup tumačenju Isusova jeruzalemskog procesa. To pokazuje širinu Bajsićeva pogleda i njegovu sprijateljenost sa Svetim pismom i s osobom Isusa Krista. Njega je zaokupljala sudbina Isusa Krista pred rimskim namjesnikom. Dao se na istraživanje literature, još više izvora, i što je najvažnije na temelju izvora sudio o suđenju Isusu pred Poncijem Pilatom.

Na jednom znanstvenom skupu o filozofiji držao je predavanje i profesor Bajsić. Jedan od sudionika, slušatelj, šapne susjedu na sjedalu kraj sebe: »Kako ovaj sjajno govori, odlično!« No susjed mu odšapnu: »To je pop.« Nakon malo vremena onaj prvi koji je ushitno pohvalio doktora Bajsića veli onomu koji mu je rekao da je Bajsić svećenik: »Nije to bogznašto što ovaj govori, njegovo predavanje je tako-tako.« Bilo je to u doba komunizma.

Kad je umro 1981. godine Miroslav Krleža, puno se pisalo o njemu. Razni su se razmetali poznanstvom s Krležom. Znajući za moje razgovore s Krležom, rekao mi je Vjekoslav Bajsić: »Napišite knjigu razgovora s Krležom. Bit ćete bogat čovjek.« Smjerao je očito na to da bi knjiga bila razgrabljena. Autorski honorar zacijelo nije bio milostinja piscu. Razgovori teologa i svećenika, učenjaka i književnika s Miroslavom Krležom sigurno bi privukli pažnju čitatelja. Kamo sreće da sam poslušao Vjekoslava Bajsića i stavio u korice sedam godina svojih razgovora s Miroslavom Krležom! Makar ne bio »bogat«. Obogatio bih literaturu o Krleži.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Akademiče Golub, teško mi vas je prekidati jer ste živa knjiga, živi svjedok, što nam je svima drago. No dobro bi bilo da pružimo priliku ostalim sudionicima našeg panela. Pater Mirko, vi ste profesora Bajsića upoznali u jednom specifičnom okruženju, u Kršćanskoj sadašnjosti, gdje ste uređivali Liturgijsko-pastoralni listić. Možete li nam reći dvije-tri rečenice o toj vašoj suradnji i o Vašem doživljavanju profesora Bajsića?

165

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 165

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Prof. dr. sc. Mirko Mataušić: 3 Zahvaljujem što ste me pozvali da sudjelujem na ovome panelu. Moram priznati da sam se malo čudio jer sam se relativno malo susretao s Bajsićem.

Puno sam o njemu slušao od njegovih studenata, pričali su kako je bio duhovit na predavanjima, međutim ja to nisam doživio jer mi, nažalost, nije bio profesor. Čitao sam ga redovito u Kani.

Susretali smo se najviše u prolazu u prostorijama Kršćanske sadašnjosti, gdje sam nekoliko godina bio zaposlen. Nisam primijetio da u prolazu ne bi pozdravio. Zapravo, pozdravio bi me redovito. Najčešće sam ga vidio u tiskari Kršćanske sadašnjosti ispod crkve Sv. Blaža. Tamo je uređivao tekstove i radio na prijevodu Jedinove Velike povijesti Crkve, ili bi popravljao strojeve i kompjutore. Zatim smo se sretali na sastancima radnog kolektiva kad smo se sastajali kao zaposlenici Kršćanske sadašnjosti.

Ostala su mi posebno u sjećanju zajednička sudjelovanja na međunarodnim skupovima izdavača, odnosno novinara, na kojima sam s njime bio nekoliko puta u Austriji, u Njemačkoj i Sloveniji. Ti su susreti bili vrlo zanimljivi. No, reći ću najprije, Bajsić za sebe, kao što smo čuli u oporuci, kaže da je u duši bio »šloser«. Ja se ne bih s time u potpunosti složio, ako šloser, onda jako suptilni šloser. Bio je svestran čovjek pa onda i praktični tehničar, ali iznad svega suptilni mislilac i više od toga. Razumio se u strojeve svih vrsta, uključujući i kompjutore. Sjećam se kako je djelatnik u tiskari Marijan Grdašić nacrtao karikaturu Bajsića kako popravlja kompjutore. Ima »štemajzl« u ruci i veliki bat i popravlja kompjutore i onu sofisticiranu tehniku, jer nije imao nikakva tehnička pomagala: imao je samo svoje znanje i svoje prste. Unatoč tome ih je mogao popraviti jer je razumio kompjutore, razumio se u njihovu bit, a to je važno. Bio je matematičar a kompjutori su vrlo usko povezani s matematikom. To je kod njega dolazilo do izražaja. Firma koja je prodala novi slagarski stroj s kompjutorskim elementima, instalirala ga je, ali kad se stroj prvi put pokvario, nisu ga znali više popraviti i onda su pozvali Bajsića. I on ga je popravio. Popravljao je i čisto mehaničke strojeve. A kad govorimo o šloseru, mogu si zamisliti da je

3

Riječi pokojnog prof. dr. sc. Mirka Mataušića autorizirala je dr. sc. Suzana ­Peran.

166

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 166

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

povremeno pomislio: »Pa zašto se ja mučim ovim intelektualnim poslom, zašto ljudima tumačim nešto što ne razumiju i ne žele razumjeti, kad bih mogao tako lijepo raditi nešto tehnički, mehanički, što me opušta, i od toga dobro živjeti?« Mogu zamisliti da je tako razmišljao, ne znam, možda je zbog toga rekao da je šloser u duši. Računala je shvaćao iz njihova temelja, dakle od osnovnih elemenata. Pisao je, kao što je već rečeno, o graničnim pitanjima vjere i znanosti. U tom pogledu zapravo mogu samo potvrditi da je on bio koncilski čovjek, jer Drugi vatikanski koncil naglasio je dobrotu i važnost svih stvorenih stvari. Bajsić je u tom smislu vrednovao tehniku, kao djelo koje je čovjek napravio zahvaljujući pameti koju mu je Bog dao, ali i druge znanosti. Mislim da je to važan putokaz koji bismo trebali slijediti: povezati teološka znanja s drugim znanostima, društvenima, prirodnim itd.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Hvala pater Mirko. Josipe, tebi dva pitanja. Prvo: dvije si godine studirao teologiju u Zagrebu i profesor Bajsić ti je bio predavač više predmeta. Čuli smo da je bio sjajan, duhovit i da je na različite načine nadahnjivao svoje studente. Mene bi zanimalo, a vjerujem i našu publiku, koje bi njegove filozofske, njegove teološke misli za tebe bile posebno poticajne?

Mr. sc. Josip Krpeljević: Imao sam milost biti student profesora Bajsića i uistinu sve što je dosad o njemu rečeno je vrlo malo. Zaslužuje puno puno više pohvala. On osobno ne bi to prihvatio, jer je bio vrlo skroman, međutim malo je koliko god ga pohvalili. Akademik Golub je izvrsno rekao neke stvari, milina ga je slušati.

Tako je bilo milina slušati i profesora Bajsića. Prva slika ili na neki način dojam: on je bio profesor koji je dolazio na satove, na predavanja, bez ikakvih pomoćnih stvari. Imao je svoju torbu u kojoj je bilo vjerojatno nešto od alata, jer smo mu mi studenti, kad bi nam se pokvario kakav tranzistor, ili kazetofon, to mu uvijek mogli dati na popravak. Govorio je sua sponte, govorio je napamet, bez ikakvih bilježaka, ali govorio je duboko. Dobio sam dojam da on zna sve, da bi on mogao sve predavati, da je mogao doći na bilo koji predmet, bilo filozofije ili teologije, Biblije. Kako je akademik Golub spomenuo, ne zato što bi znao sve o svemu, nego je znao u svaki predmet metodološki točno uvesti. Ja bih naglasio da su njegova polazišta

167

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 167

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

bila jasna. Naime, drago mi je da je ovdje jako puno studenata i vjerujem da mnogi dijele muku koju sam i ja dijelio. Rekao sam. »Što će mi ta filozofija? Želim biti svećenik, nauči me kako se neke stvari rade, tehničke, što se sad treba sa sv. Tomom, Augustinom, i nekakvim ‘heideggerovima’ i ne znam čime baviti?« Međutim, on nas je odmah na početku zagrijao. Barem mene osobno i mnoge od nas koji smo mu onda i postavljali pitanja jer je, kako rekoh, metodološki jako dobro postavio stvari. Naime, on je pristupao stvarnosti fenomenološki. On nije htio mijenjati stvarnost, pa ni kad je riječ o dijalogu s marksizmom, koji je htio reći: »Mi stvaramo stvarnost.« Ne! On je bio ponizan pred stvarnošću, to je nešto što je dragi Bog dao nama, a mi smo u službi toga. Znači, stvari nam se predstavljaju takve kakve jesu, ne kakvim bismo mi možda željeli ili kakvim možda ne bismo željeli. Nego, takve jesu, i idemo iz toga iščitavati stvarnost tom jednom metodom. Dalje, bilo je ovdje govora kako je on bio veliki i istaknuti pobornik dijaloga. On je imao jedno načelo koje je uvijek dobro za zdrav dijalog, a to je: idemo razjasniti o čemu mi raspravljamo, idemo razjasniti pojmove, po dobroj staroj skolastici. Nesporazumi nastaju stoga što kažemo isto, a ne mislimo isto. Idemo razjasniti pojmove. Kad tako budete pristupali stvarnosti, onda će vam studij biti puno lakši. Danas ćete čuti mnogo pojmova, mnogo izraza, koje možda znamo, napola znamo, ili imamo neke pretpostavke o njima, međutim, kad ih dobro istešemo, kad si dademo truda... On je rekao: »Treba naučiti zanat. Nisu stvari tako nedokučive kako nam se čine. Mrzio je antiintelektualizam. Rekao je: »NE, mi se ne smijemo prepustiti tome.

Mi smo u službi istine evanđelja, mi moramo ljude uvjeriti snagom argumenata. Moramo biti informirani, moramo si dati truda.« I u tom smislu nas je poticao. Eto, to bih istaknuo kao njegove velike vrline. Jedna širina, sveobuhvatnost, i jedna metodičnost te, rekao bih, spuštanje filozofije na svakodnevni govor koji je nama bio razumljiv.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Stjepane, ti si isto studirao teologiju u Zagrebu?

Prof. emeritus, akademik Ivan Golub: Kad je bilo u ovoj besjedi riječi o Bajsićevim predavanjima, ja bih nešto rekao o ispitima kod profesora Bajsića. Nisam, dakako, ja polagao ispit kod

168

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 168

25.5.2018. 14:42:56

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

njega, ali je kružila priča o ispitu iz Teodiceje kod profesora Bajsića. Pita profesor Bajsić studenta I. V. na ispitu: »Kako znadete da Bog postoji?« Student hitro odgovori: »Vidim ga!« Bajsić na to njemu veli brzo: »Za Boga miloga! (‘Za Boga miloga’ bila je Bajsićeva poštapalica) Pa, gdje ste ga vidjeli?« »U prirodi« – reče student. »Dajte, vodite me brzo da ga fotografiram za Kanu, ionako spremam naslovnicu za Kanu.« Eto, to je profesor Bajsić ispitivač. Na ispitima je zacijelo znao postavljati pitanja, ne samo klasična nego svojevrsna.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Baš sam ja to htio pitati Stjepana: što si sve – osim pješčanog sata – zapamtio s ispita, ali budući da se danas nakon teološkog studija baviš vrlo ozbiljnim djelatnostima u okviru Kršćanske sadašnjosti, gdje si i glavni urednik i direktor, možda bi nam bilo drago znati jesi li surađivao na nekim projektima s profesorom Bajsićem u tom svojstvu. A ako nisi, kako to danas izgleda?Na koji način Kršćanska sadašnjost čuva i promiče baštinu profesora Bajsića?

Mr. sc. Stjepan Brebrić: Ipak si počeo s pitanjem o nekim mojim sjećanjima na profesora Bajsića s predavanja i ispita. Bio mi je profesor i mogu potvrditi sve ono što je Josip već istaknuo kao bitno za doživljaj Bajsića kao profesora. No, kako sam ga ja baš zapamtio po jednome ispitu, koji je egzemplaran za slična iskustva studenata u susretu s njime kao profesorom, želio bih ispričati jednu anegdotu s ispita, koja opet samo potvrđuje ono što je prije rečeno o Bajsiću.

Predavao mi je dva predmeta, Eksperimentalnu psihologiju i Kozmologiju, i točno je rekao profesor Oslić da mu je nekako najdraži predmet bila Eksperimentalna psihologija. Tu smo imali najviše tih primjera biološke uvjetovanosti čovjeka, raznih anegdota, aforizama i tome slično, tako da su i mene ta predavanja oduševljavala. Na predavanja iz Kozmologije nisam baš previše dolazio, jer sam inače na predavanjima običavao sjediti u zadnjoj klupi, a njega se tamo baš i nije dalo čuti. Zato se tih predavanja ne sjećam, ali mogu izreći svoj dojam o Bajsiću kao čovjeku, o njegovu tipičnome odnosu prema studentima. Uočio sam da je gotovo uvijek primjećivao kada se negdje u predavaonici zapričalo za vrijeme nastave. Tada je znao smireno pogledati prema tome »inkriminirajućem žarištu«, a onda

169

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 169

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

je nastavio pričati još tiše, tako da si, htio ne htio, morao prestati brbljati, jer postojala je mogućnost da o tebi ili tebi nešto priča pa je trebalo čuti što on to sada govori tako nečujno dok te gleda ravno u oči. Inače mi se čini da je najčešće gledao nekamo van, kroz prozor, kao da upravo nešto proučava ili smišlja ono što će reći. Najviše sam zapamtio ispit iz Kozmologije.

Pitanje je bilo o Parmenidu. Nisam učio prisjećajući se Bajsićevih poučnih primjera s predavanja, poput priče o psiću Fifiju, koji šeće Kaptolom, i da taj Fifi nije stvaran, nego je stvaran onaj pas koji je u mojoj glavi, jer je za Parmenida i njegovu filozofsku školu misliti i biti isto. Dok sam spremao ispit, učinilo mi se da u Bajsićevim skriptama iz Kozmologije o tome ima premalo, iako je tamo bilo, kako sam poslije vidio, sve bitno rečeno. Radije sam se stoga služio Kalinovom Poviješću filozofije, knjigom u kojoj je o tome bilo više sadržaja. Kod Bajsića imamo pojmove »biće« i »nebiće«, a kod Kalina »bitak« i »nebitak«, odnosno za »nebitak« se također opisno koriste termini »privid« i »obmana«. Tako sam, spominjući ove pojmove kakvi su u Kalinovoj knjizi, započeo svoj odgovor na ispitu. Bajsić je primijetio da tu nešto ipak nije u redu. Dakle, da stvar nekako ide suvislo, ali da je nešto s tim pojmovima čudno. Saslušao me do kraja, a onda hladno, ali nekako izazovno upitao: »Dobro, ovo što spoznajemo kao neku osjetilnu stvarnost, osjetilnom spoznajom, što je to, ako nije biće?« Odgovorim: »Privid.« On ponovi pitanje: »Pa dobro, ali ako nije biće, što je onda?«, a ja opet: »Obmana.« Razočarano me pogledao. U indeks je upisao ocjenu, s kojom baš i nisam bio oduševljen, a onda, kad mi se činilo da više neće progovoriti ni riječi, jer sam ga nečim valjda naljutio, odjednom je, nekako preglasno za njega, gotovo uzviknuo: »Pa, valjda nebiće!« Dakle, pokušao je kod mene potaknuti neko razmišljanje za vrijeme ispita, ali to mu, nažalost, nije uspjelo. Mislim da mu se to često događalo na ispitima. Tek sam naknadno, prepričavajući tu zgodu profesoru Kušaru, od njega čuo jedno zanimljivo svjedočanstvo s tim u vezi. Vrativši se jednom s ispita u fakultetsku zbornicu, Bajsić se izjadao kolegama profesorima: »Pa, ovi neki studenti su kao kokoši, pitaš ga nešto, počne nekako, ide to pomalo, čak i dobro govori, a onda u nekom trenutku stane, zapne, pa mu malo pomogneš, stvar opet krene, dođeš do onoga trenutka kad treba reći bitnu stvar, ključan pojam, a on bubne nešto skroz bez veze, baš kao kad kokoš priđe ulazu u kokošinjac i onda, umjesto da uđe, naglo sprhne u stranu.

170

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 170

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Ha, ništa... Treba iznova potjerati kokoš u kokošinjac.« To je, eto, jedno moje iskustvo njega kao profesora. Ne sjećam ga se iz Kršćanske sadašnjosti, jer sam u KS-u od 1997. godine. Ali nakon fakulteta, imao sam ga priliku »upoznati« i u KS-u, slušajući svjedočanstva drugih o njemu, ali i pripremajući njegova sabrana djela, gdje su se, osim dr. Kušara, koji je tu najviše pridonio, zapravo svi u tadašnjem uredništvu oko toga puno trudili s velikim poštovanjem i ljubavlju. Sve je to objavljeno i zato je već započelo, a i nastavit će se istraživanje misli profesora Bajsića. To je, dakako, samo jedan segment onoga što bi bila Bajsićeva baština kako inače, tako i za KS. Zanimljivo je da se u nekim od Bajsićevih tekstova lako može vidjeti koliko je, razmišljajući o apstraktnim temama, bio zahvaćen svakodnevicom poslovnoga angažmana i međuljudskih odnosa u KS-u.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Profesore Golub, u jednoj ste nam rečenici dali do znanja kakav je profesor Bajsić bio dekan, zapravo ste sjajno saželi: sve sjednice trajale su 45 minuta.

Da se malo našalimo, sjednice su vam trajale kratko i zato što niste imali Bolonjski sustav pa vam je to uvelike olakšavalo sjednice. No, šalu na stranu!

Kakva je bila vaša suradnja u okviru profesorske zbornice? Kakav je poseban doprinos profesor Bajsić davao vašim razgovorima, razvijanju studijskih programa, organiziranju konferencija, međunarodnih i domaćih i sl.?

Prof. emeritus, akademik Ivan Golub: Spomenuo je mr. Stjepan Brebrić profesora Stjepana Kušara. U vezi sa Stjepanom Kušarom, koji je bio na Katedri dogmatske teologije, kojoj sam bio pročelnik preko trideset godina, rekao mi je profesor Bajsić, pročelnik Katedre za filozofiju, kad je njegov put na Fakultetu naginjao kraju: »Ja odlazim u mirovinu, a onaj koji bi me trebao naslijediti ne vraća se iz inozemstva gdje je studirao filozofiju. Nemam čovjeka. Hoćete li Vi dozvoliti da dr. Kušar prijeđe na filozofsku katedru, moju katedru? A Vi još imate vremena da nađete nasljednika dok dođe vama vrijeme za odlazak u mirovinu.« U ono vrijeme nije bilo raznih bodovanja i probadanja, natjecanja, pretjecanja, pritjecanja već si je pročelnik Katedre spremao nasljednika. Ja sam odgovorio profesoru Bajsiću neka Kušar sam slobodno odluči. I doista, Kušar je prešao s dogmatske katedre na filozofsku katedru. Trebalo je obaviti

171

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 171

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

stanovite pravne predradnje, da sve bude zakonito. Istina, Stjepan Kušar nije imao doktorat filozofije nego doktorat teologije. Vratit će se poslije na Katedru dogmatske teologije.

U doba kada je profesor Bajsić bio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, dogodilo se ono u Hrvatskoj što se zove Hrvatsko proljeće. Spremaju se studentske demonstracije na Trgu Republike u Zagrebu. Studenti sa Sveučilišta dolaze na naš Fakultet i žele ga oblijepiti plakatima, traže da naši studenti izađu prosvjedovati. Profesor Bajsić je bio dekan. I kako nastalo stanje riješiti? Stvar je vrlo opasna jer sutra mogu komunističke vlasti zatvoriti Fakultet i Bogosloviju. Dekan Bajsić studentima sa Sveučilišta, koji spremaju demonstracije i pozivlju studente Bogoslovnog fakulteta da sudjeluju, odgovara mudro jednom rečenicom: »Katolički teološki fakultet nije u Sveučilištu.« Jedna štura rečenica od nekoliko riječi.

U to vrijeme sam ja rektor Bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, Kaptol 29. Vidim preko puta Bogoslovije na Kaptolu 7 naredana milicijska oklopna vozila. Slutim da će se sručiti na Trg Republike (danas Trg bana Jelačića), gdje studenti viču, prosvjeduju. Ako bi pitomci/bogoslovi u većem ili manjem broju, unatoč odluke dekana Vjekoslava Bajsića, priopćene usmeno zagrebačkim sveučilištarcima organizatorima prosvjeda i moje odluke kao rektora Bogoslovskog sjemeništa, oglašene pod brojem urudžbenoga zapisnika na sjemenišnoj oglasnoj ploči, izašli i sišli na Trg te bili uhićeni, vlasti bi mogle zatvoriti Bogoslovsko sjemenište »zbog protudržavne djelatnosti.« Dekan Fakulteta Bajsić i ja rektor Bogoslovije nismo ništa dogovarali niti razgovarali. Što raditi – Quid faciendum! Potrebna je brza i mudra odluka.

A brzina i mudrost ne idu uvijek skupa. Jednostavno sam došao na vratarnicu/portu Bogoslovskog sjemeništa, vratara poslao s porte, uzeo ključeve, zaključao vrata i ja bio vratar. Od rektora postao vratar, dok ne prođe opasnost. Bilo je to Božje nadahnuće.

Ujutro sav blijed dolazi mi jedan pitomac, student: »Rektore, uhapsili su me jučer na Trgu Republike, odveli me u Petrinjsku ulicu na miliciju, stalno me tražili da kažem tko me je poslao na demonstracije. Ja velim, da nitko, da sam išao na Trg kupiti na kiosku cigarete. I sad su me ujutro pustili.« To su bili vrlo teški trenutci. Mislim da je bilo silno dragocjeno da je profesor Bajsić tada bio dekan Fakulteta. Znao je mudrom riječi naći pravo rješenje, a nije bilo to tako jednostavno.

172

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 172

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Kao rektor Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa pokrenuo sam gradnju novog sjedišta Bogoslovskoga sjemeništa na jednom igralištu uz Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, Voćarska 106. A zgrada Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, Kaptol 29, u kojoj je Bogoslovni fakultet bio »stanar«, bila bi preuređena u sjedište Fakulteta. Utemeljen je Odbor za gradnju Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa i pregradnju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Predsjednik Odbora bio je dekan Teološkog fakulteta prof. Vjekoslav Bajsić, a ja kao rektor Bogoslovskoga sjemeništa bio sam njegov zamjenik. Napravljeni su nacrti, za gradnju je već odobreno sve: Njemačka biskupska konferencija, Caritas, će dati novac. Šef njemačkoga Caritasa bio je mons. Karl Bayer, školski drug Vjekoslava Bajsića iz njemačkog zavoda Germanicuma u Rimu. Zgrada novog sjedišta Bogoslovskog sjemeništa zamišljena kao hotel B kategorije i pregradnja zdanja Teološkog fakulteta nije, unatoč osiguranim sredstvima, ostvarena »iniuria temporum«. Da je ostvarena, na Šalati bi bilo uz Dječačko sjemenište, koje je gradio Podravac Fran Barac i Bogoslovsko sjemenište, koje bi gradio Podravac Ivan Golub. Dva sjemeništa, dva Podravca.

Prof. Bajsić i ja smo Fakultetskom vijeću predložili da se mons. Karlu Bayeru podijeli počasni doktorat honoris causa za zasluge oko podizanja crkvenih zdanja u Hrvatskoj. Svoje smo prijedloge pročitali i obrazložili Vijeću. Prihvaćeni su. Radosno smo obavijestili mons. Karla Bayera o dodjeli počasnoga doktorata Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

On je odgovorio, koliko se sjećam po prilici ovako: »Ja sam se kao pitomac Zavoda Germanicuma i student Papinskoga sveučilišta Gregoriane htio posvetiti znanosti. Međutim u vrijeme Drugoga svjetskoga rata vidio sam puno nevolja i stradanja. Odlučio sam se prebaciti na drugo polje, pomagati ljudima u nevolji, putem Caritasa. Zahvaljujem za namijenjen mi počasni doktorat honoris causa. Ne bih ga primio. Pustio sam naime znanost i pošao drugim putem.« Moram reći da smo svi na sjednici Fakultetskog vijeća, gdje je njegovo pismo pročitano, to cijenili, mada nam nije bilo drago da mu nismo mogli podijeliti doktorat.

U vezi s počasnim doktoratom – jedna Bajsićeva dosjetka. Kao jedan od vodećih ljudi Kršćanske sadašnjosti Vjekoslav Bajsić je ne samo umno nego i tehnički u ustanovi radio. Inače je Vjekoslav Bajsić bio znan kao 173

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 173

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

majstor raznih vrsta tehnički zanata. Vjekoslav Bajsić uvijek je vozio isti Volkswagen – baš kao što je nosio uvijek isti sivi ogrtač zvan »hubertus« i istu crnu vestu zvanu »dolcevita.« Kako samo ime »Volkswagen« kaže, bilo je to pučko vozilo. Prevažao je u njemu teološke knjige, razna izdanja Kršćanske sadašnjosti. Rekao je:«Mojemu Volkswagenu bi trebalo dati počasni doktorat iz teologije. Pa koliko je teoloških knjiga prevezao«. I tako je Vjekoslav Bajsić na svoj račun zbijao šale.

Bez šale, kad je već riječ o Kršćanskoj sadašnjosti, došla mi ne jednom misao o vodećoj trojci ustanove Kršćanska sadašnjost. Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije. Pojednostavljeno bih i slikovito rekao: Bajsić je bio glava, Šagi srce a Turčinović ruke Kršćanske sadašnjosti – hladna glava, vruće srce i vješte ruke.

Jedan Turčinovićev nakladnički suparnik mi je rekao za nj, da je »genij organizacije, organiziranja«. Isti taj mi je kazao, vidjevši da nisam član Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, neka izvučem profesora Bajsića iz Društva i postanem stjegonoša protiv Kršćanske sadašnjosti. Rekoh da se vara ako me tako prosuđuje.

Glede Bajsićeve umješnosti u tehničkim poslovima, spomenuo bih ovu zgodu. Nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga, zatražio je prijem kod nadbiskupa Franje Šepera, Stepinčeva nasljednika na stolici zagrebačkih nadbiskupa, dr. Zlatko Frid, predsjednik ili tajnik državne Vjerske komisije Vlade Republike Hrvatske, sa zadatkom da pokuša uspostaviti razgovore s Crkvom. Usput budi spomenuto, profesor crkvene povijesti na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, moj zemljak iz Đurđevca, dr. Antun Ivandija je rekao da pred naziv »Vjerska komisija« treba staviti slovo »Z«. Nadbiskup Šeper je ljubazno primio dužnosnika Vjerske komisije. Pokazivao mu kristalne lustere. Rekao mu da su to prastari dvorski lusteri, koje je profesor Bajsić prenizao i lijepo ih kao ukras osposobio. Nadbiskup je pokazao visokom gostu i stoljetne satove koji su stajali u nadbiskupskom dvoru nepokretni, dok ih nije profesor Bajsić stavio u pokret. Gostu je pokazao i protumačio starinske tapiserije, potužio se na reumu koja ga muči. A onda se na vratima pojavio nadbiskupov osobni tajnik i rekao da je vrijeme audijencije prošlo. Visoki posjetitelj iz Vjerske komisije se oprostio sav sretan, oduševljen što ga je nadbiskup Šeper tako srdačno primio. Kada je izišao dolje na vrata nadbiskupskoga dvora posvi174

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 174

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

jestio si je: »Jao, pa ja nisam obavio ništa od onoga po što sam k nadbiskupu Šeperu došao.« Sve ovo je pripovijedao dr. Zlatko Frid na tribini, čini mi se Spectrumovoj tribini. Spectrum, koji sam utemeljio upravo prije pedeset godina pozivao je na tribinu i svjetovnjake, vjernike ali i one koji to nisu.

Ne mogu odoljeti a da ovdje ne spomenem ovu zgodu. Kad sam 1961. godine došao u Rim na studij, a nadbiskup Šeper bio u Rimu kao djelatnik jedne od pripravnih komisija za održavanje Drugoga vatikanskog koncila, poveo me je jednog nedjeljnog popodneva po Rimu. U jednu palaču nadomak bazilike Sv. Petra je upro prst i rekao kroza smijeh: »To je sveta UDBA.« Bila je to palača, sjedište Svetoga oficija (nekoć i inkvizicije). Nije slutio ni on, pogotovo ne ja, da će za koju godinu on postati prefektom Svetoga oficija.

Vjekoslav Bajsić se jednom na mene naljutio. To moram ovdje ispovjediti. Kad sam prestao biti rektorom Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu 1972. godine, nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić me je pozvao, ponudio mi da stanujem u Nadbiskupskom dvoru. I to volim istaknuti. Međutim, ja to nisam prihvatio. E, naljutio se profesor Bajsić. Mislio je da će kao stanovnik Nadbiskupskog dvora dobiti kolegu profesora, i gle ti njega, on neće sada doći u Dvor. Ali, odljutio se.

Kad sam jednom posjetio profesora Bajsića, našao sam ga za računalom.

Bio je opčaran mogućnostima te sprave. U tom spletu sam mu rekao kako bih volio znati kojeg sam se dana u tjednu rodio. Znam datum, 21. lipnja 1930., ali ne znam koji je tada bio dan u tjednu. Tipkanjem po računalu profesor Bajsić je tražio odgovor na moje pitanje. I našao ga: »21. lipnja 1930. godine bila je subota«. A sad znam koji je dan u tjednu bio i kad sam kršten.

Iz krsnog lista znam da sam kršten 22. lipnja 1930. godine. Tog dana bila je nedjelja. Koja Božja dobrota: za prvi dan postojanja Bog mi je darovao najdulji dan u godini, prvi dan ljeta. Za prvi, pak, dan mojega postojanja kao kršćanina dao mi je nedjelju, dan Gospodnji.

Netko mi je rekao da je profesor Bajsić kazao: »Kad bih mogao kao Golub!« Domišljam se na što se je to odnosilo, možda na moj rad, raspored vremena…

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Hvala Vam, profesore Golub. Pater Mirko, Vi ste profesora Bajsića sretali ne samo u Kršćanskoj sadašnjosti nego i na međunarodnim simpozijima. Mo-

175

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 175

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

žete li nam reći gdje, u kojim prigodama i kakav je dojam u međunarodnim krugovima ostavljao profesor Bajsić?

Prof. dr. sc. Mirko Mataušić: Više sam puta bio s njim na skupovima novinara i izdavača. Imponiralo mi je kako se znao javiti za riječ i onda na besprijekornom njemačkom jeziku obraditi pitanja uvijek na originalan, duhovit način, karakterističnim suhim humorom koji je nekada bio teško razumljiv. Neki su, pak, tvrdili da je dosadan, ali trebalo bi ipak reći da je trebalo inteligencije da se neke njegove šale shvate. Bajsića se obično doživljavalo kao suhoparnog racionalista, bar sam od mnogih čuo da ga tako doživljavaju, međutim on je znao biti duhovit na svoj suh i racionalan način. Zapravo je bio duboko emotivan čovjek, samo te emocije nije izražavao jasno, nego opet na neki svoj prigušeni suhi način. Neke sam stvari zapamtio iz onoga vremena, a razumijem ih tek sada kad sam došao u njegove godine. Shvatio sam da je bio osamljen. Družio se doduše sa svojim kolegama i naravno s njima raspravljao, ali toga mu je bilo dosta. Nije se volio nadmudrivati. Znam da se družio, to je interesantno, s djelatnicima u tiskari. Tamo je bila skupina slagara, tehničara itd. i on je znao ponekad s njima provesti neku večer, zajedno su pripremili objed i sl.

Volio se s njima družiti. Meni je jednom ponudio zajedničko ljetovanje u Tirolu, koji je on, kao što je akademik Golub rekao, dobro poznavao jer je proveo nekoliko godina na tamošnjoj župi. Još uvijek mi je žao što to tada nisam mogao prihvatiti. U bolesti je također doživljavao osamljenost. Katolički laik iz Austrije inž. Hubert Lehner, koji je u ime Crkve u Austriji bio zadužen za kontakte s našim katoličkim udrugama i organizacijama za vrijeme komunizma, posjetio ga je u vrijeme bolesti u njegovu stanu. Sreo me poslije toga i upozorio da se Bajsić osjeća osamljenim jer da ga oni s kojima se prije družio baš i ne posjećuju. Evo, to kažem radi istine, da vidimo sve dimenzije naših međuljudskih odnosa. Zapamtio sam također da je osjetio određenu frustraciju zbog svega onoga što se događalo s Kršćanskom sadašnjosti. Bio je uložen velik trud, jako se borilo oko toga, veliki su sukobi bili. S jedne strane, to je bio genijalni način da se nadmudri režim i da se u okviru komunističkoga režima napravi nešto veliko, izdavačka kuća, da se u narod pošalje važna kršćanska literatura do koje se inače nije moglo doći, a onda su neki to napali pa su bile velike rasprave. Međutim, onda je propao

176

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 176

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

komunizam i to je bilo kao slijepac kad progleda. Dok si slijep neke ti vještine strašno trebaju, a kad progledaš, one vještine što su ti spašavale život dok si bio slijep, sada ti više ništa ne koriste. Tako je otprilike bila frustracija s Kršćanskom sadašnjosti kada je došla sloboda. Sad više ne treba nadmudrivati režim, nego treba iskoristit mogućnosti koje se pružaju, a tu smo bili dosta tanki. Znao se ljutiti na opću situaciju u društvu i u Crkvi, rekao bih, više u Crkvi. Društvo je doživljavao kao elementarnu nepogodu, tu ne možeš ništa, ali Crkva je njegova, on bi htio da bude drukčija, da drukčije reagira i tu je bio onda vrlo emotivan. Sjećam se da se jedanput ljutio na direktora Kršćanske sadašnjosti jer je Josip Turčinović kao odgovorna osoba za rezultate rada napinjao radne i financijske mogućnosti KS-a i njegovih zaposlenika do granica izdržljivosti. Bajsić je to uglavnom podržavao jer su takve bile okolnosti, ali bilo je situacija kad ga je to i ljutilo. Međutim, on je ostao suradnik. Ljutio se, ali je surađivao dalje, radio je ono što je trebalo.

Izvršio je što je preuzeo, i više od toga. Tada sam to primijetio, poslije sam razumio kako je to kad imaš suradnike koji uđu s tobom u neki zajednički posao, a onda kad postane teško nađu neku izliku da zbrišu, a ti ostaneš sam. Dakle, Bajsić nije bio takav. Suradnja ostaje i kad je teško, kad se ne slažeš. To je bio znak njegove emocionalne zrelosti, znao je da se zbog ljutnje ili povrijeđenoga ponosa ne napuštaju poslovi, suradnja i projekti. To je ono što bi našem hrvatskom društvu jako trebalo jer na taj način se stvara povjerenje, a bez povjerenja se ne može uspjeti. Kršćanska sadašnjost je u to vrijeme bila rijetki primjer gdje su se trojica i više ljudi, istaknutih teologa i stručnjaka, od kojih je svatko bio sposoban biti vođa, udružili i zajednički su nešto ostvarili. Često imamo situaciju da je jedan vođa, a drugi su sljedbenici; imamo veliki hrast u čijoj sjeni raste samo određena vrsta trave. Pa onda imamo u Hrvatskoj oko 140 stranaka, a u svakoj toj stranci je jedan vođa. Kad bi se svi udružili, možda bi nešto napravili, a ovako kad su svi podijeljeni, ne mogu ništa. Kršćanska sadašnjost je jedan primjer gdje su ljudi u teškim okolnostima bili zajedno, bilo je teško, bilo je frustracija, ali su izdržali i napravili su nešto veliko i što još traje.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Hvala vam, pater Mirko. Moram postaviti barem jedno pitanje Josipu, eventualno Stjepanu, da ne »ukrademo« vama u slušateljstvu previše vremena, da

177

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 177

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

i vi možete reći što mislite. Jutros je, Josipe, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. Željko Tanjić spomenuo doprinos i posebnost, kao i relevantnost misli prof. Bajsića što se tiče kršćanske antropologije. Jesi li se možda time bavio? Možeš li nam reći u čemu je znakovitost, ali i značajnost te njegove misli?

Mr. sc. Josip Krpeljević: Pokušat ću biti vrlo kratak. Bajsić nas je učio misliti čemu sva ta muka oko filozofije, oko teologije. Čemu sva ta muka oko dijaloga s marksistima, s drukčijima? I odgovorio je: radi čovjeka. On počinje svoje djelovanje, kao profesor, kao filozof, teolog, čovjek Crkve, djelatnik, a u vremenu antropološkog obrata. Filozofija i teologija od bavljenja nekim pitanjima, nekim stvarima, usredotočuju se na čovjeka. Čovjek je tu u središtu. To je danas vrlo aktualno, danas je čovjek u središtu, ljudska prava, čovjek pojedinac.

Uzmimo marksizam i kapitalizam, kažu da će čovjeka unaprijediti, da ćete društvo unaprijediti, pa hajdemo to napraviti, odlično! Prihvaćam! Napravit ćemo to, ali da li svaka ideja, svaka ideologija, pokret doista pomaže tom društvu? Njemu je jako bilo na srcu da se izdigne iznad animalnosti.

Taj čovjek stalno ima tu evanđeosku poruku, ali on to javno ne govori, vi to ne vidite izvan toga. Vi mislite da on priča o nekim drugim stvarima, ali njemu je jako stalo. Kako unaprijediti čovjeka? Kako da čovjek milošću, kako da čovjek pameću, pobijedi svoju animalnost? Kako da se uzdignemo iz tih odnosa, struktura, iz tih grupa? Zato je on to sve skupa poduzimao.

U tom smislu on nije stvorio neki antropološki sustav, nego je sve zapravo u službi čovjeka. I zato je to njegova baština, njegovi putokazi, da mi iz toga crpimo, da i mi to iščitavamo. Govorit će se i o Šagiju. Šagi nam je uvijek govorio: »Čitajte Šagija«, pa smo se čudili da on sam za sebe govori kao o nekome drugome. Šagi je isto tako rekao: » Čitajte Bajsića, čitajte Goluba, čitajte sve…« Dakle, osobito je sada bitno da shvatimo kako je u središtu čovjek. To je temeljna dogma utjelovljenja, utjelovljeni Bog, čovjek Isus Krist. Crkva je tu radi čovjeka, čovjek je put koncilski Crkve. I kad maknemo nebitno na stranu, sve svedemo na pojam kako unaprijediti čovjeka, kako da čovjek uistinu bude ostvareno stvorenje Božje? Tko god tome može ­pridonijeti, bilo koja ideologija… On nije imao predrasuda, nije volio lijepiti etikete, upuštao se u taj teški Sizifov posao jer je vjerovao duboko u čovjeka.

178

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 178

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Prof. emeritus, akademik Ivan Golub: Bio je spomenut geografski prostor Dolomita. A cjelovit govor o Vjekoslavu Bajsiću ne bi bio cjelovit bez jednoga mjesta, jednoga seoca koje se zove Lengmoos, koji su Talijani, kad je poslije Prvoga svjetskoga rata Južni Tirol pripao Italiji, nazvali Longomoso, mjesta koje je uspjelo zadržati graditeljstvo iz XVII. stoljeća. Mjesto je bilo odmorište za hodočasnike iz Njemačke u Rim. Vjekoslav Bajsić je tamo došao. Zašto? Bio je bolestan. Dobio je sušicu/ tuberkulozu. Iz Rima, gdje je kao pitomac zavoda Germanicum et Hungaricum studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriani i doktorirao o filozofkinji Edith Stein, danas svetici i naučiteljici Crkve (Vjekoslav Bajsić, Begriff einer »christlichen« Philosophie bei Edith Stein, Excerpta ex dissertatione ad Lauream in Facultate Philosophica Pontificiae Universitatis Gregorianae, Bozen, 1961.). Vjekoslav Bajsić odlazi u brda da se oporavi. Nakon što je doktorirao a prije nego je objavio disertaciju, bolesni Vjekoslav Bajsić boravio je dugo u Lengmoosu/Longomoso da bi se pridigao. I to se dogodilo.

Ozdravio je Vjekoslav Bajsić. Lišio se sušice. Župnikom je bio Johannes Spitaler, iz Njemačkoga Reda, Ordo Teutonicus. Profesor Bajsić će župniku Spitaleru mene preporučiti da me primi u župni dvor na ljetni odmor.

Nigdje se nisam tako dobro odmarao, uz izuzetak rodnoga doma, kao u brdima, u Lengmosu/Longomoso. Za jedne alpske šetnje mi je rekao Vjekoslav Bajsić: »Ovdje sam postao drugi čovjek.« Ne znam kakav je on to prije bio čovjek, ali je, veli, postao drugi čovjek.

Ovaj i ovakav kakvoga znamo.

Jednom me je jedan gorštak, seljak, upitao za Vjekoslava Bajsića, kad sam bio na odmoru u Lengmoosu/Longomoso – Bajsića su zvali Alois, što je isto što i Vjekoslav: »A je li Alois negdje biskup?« »Nije« – odgovorih. »Pa, on je dobar čovjek« – reče sugovornik.

Ovaj gorštak zasukanih brkova dobro je slutio, da se i za biskupa traži da bude dobar čovjek. No svaki koji je dobar čovjek ne mora i ne može biti biskup. Ali tko je biskup treba biti dobar čovjek.

Vjekoslav Bajsić je rado fotografirao, imao je strast slikanja. Skupa je išao s Corneliusom Buchheimom, kapelanom, po brdima, majstorom umjetničke fotografije. A imao je što slikati, u što sam se i ja uvjerio slikajući krajobraze Dolomita i obraze gorštaka. Iz svoje je fototeke Vjekoslav

179

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 179

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

Bajsić davao za obiteljski časopis Kanu slike za naslovnice. I ja sam dao za naslovnicu Kane lice jednog skoro stogodišnjega gorštaka. Prosjek života gorštacima je oko 90 godina.

U susjednom, kojih stotinjak metara udaljenom mjestu Klobensteinu/ Collalbo bio je liječnik kojega su zvali »engleski doktor«, zacijelo Englez.

Opazio sam da ga Vjekoslav Bajsić spominje u jednom svojem članku.

A možda ne samo u jednom. Propustio sam priliku pitati profesora Bajsića ili patra Corneliusa nešto više o »engleskom doktoru«. Razabrao sam iz njihovih sjećanja na doktora da su ga posjećivali kao zacijelo jedinog visoko obrazovanog mještanina, da ga je Vjekoslav Bajsić veoma cijenio, i on Bajsića. Pater Cornelius mi je naveo riječi »engleskoga doktora« o Vjekoslavu Bajsiću na njemačkom jeziku, oponašajući njegov engleski izgovor da Alois ima nešto pod krovom »unter dem Dach«. Pri čemu je engleski doktor kažiprstom pokazao na glavu. I time slikovno izrazio da je Vjekoslav Bajsić nadaren. Pater Cornelius mi je jednom pokazao prstom na kuću u kojoj je nekoć bio »engleski doktor«, gdje su ga Vjekoslav Bajsić i on posjećivali.

Bilo bi zanimljivo povaditi mjesta u Bajsićevim člancima, zapisima gdje govori i što govori o »engleskom doktoru.« Za jednog mojeg boravka u Lengmoosu, koji se dijelom poklopio s boravkom Vjekoslava Bajsića, išli smo »vrganje brat’«. U hodu se Vjekoslav Bajsić prisjećao kako je tražio vrganje po ovim bregovima davno. Uz jedan panj, posve istrunuo – ostala je samo srčika – kazivao mi je, zapravo pokretima ruke pokazivao kakav je tu bio veliki vrganj našao. Možda je i godinu spomenuo, no ja je nisam zapamtio. Košaricu vrganja po povratku u župni dvor dali smo domaćici Afri i sobarici Elizabeti (Lisi). Vjekoslav Bajsić je rekao pritom da su to vrganji koje smo nabrali. Hm, ja sam našao svega samo dva. Ostalo je našao i nabrao on. A ipak nije mene zapostavio sebe istaknuo. I to je pojedinost koja pokazuje čovjeka. Što sam ono rekao da se kod portretiranja treba uočiti male ali važne značajke.

Jednom smo Vjekoslav Bajsić i ja išli na jedan od planinskih vrhunaca, na Rittnerhorn (Corno di Renon), na 2260 metara nadmorske visine. Odatle puca pogled na vrhunce, vijenac Dolomita. Zbog uspinjanja mi postaje vruće. Ja skinem kaput, poslije toga skinem vestu, potom skinem košulju; znojim se, na kraju skinem i majicu i uspinjem se. Osjećam ugodu povjetarca koji mi hladi prsa i leđa. A Vjekoslav Bajsić u svojoj debeloj vunenoj 180

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 180

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

vesti jednako hoda. Drugi dan trebamo ići u Zagreb njegovim autom, onim Volkswagenom, kad ja u vrućici. Nema govora o putu u Zagreb. Pouka: vuna ti čuva stalnu temperaturu, makar ti je teško. A kad počneš skidati slojeve odjeće zbog rashlade, biva ugodno, ali štetno. A nije mi Bajsić dok smo se uspinjali na brdo, a ja skidao sa sebe »perje«, ništa govorio. Neka ja iz iskustva učim. Vjerujem da je i to jedna od njegovih značajki.

Vjekoslav Bajsić je u spomenutom alpskom kraju bio kao doma, tu se je dobro osjećao i svi su ga voljeli. Kad se on nalazio pred mirovinom, iz Lengmoosa/Longomoso pošli smo, ne pješke nego njegovim autom, u selo Gissman/Madonnina, na nadmorskoj visini 1577 metara. To je župa s crkvicom i župnim dvorom. No nema, kako se to stručno kaže, rezidencijalnog, boravišnog župnika nego župnik iz Lengmoosa/Longomoso upravlja njome. Evo slike toga mjesta: snježni vrhunci u daljini, crkvica kao golubica na ledini. Smjerajući na predstojeći odlazak u starosnu mirovinu reče profesor Bajsić »Doći ću tu. Bit ću tu boravišni, rezidencijalni župnik.« Zanimljivo, na kraju on želi biti župnik. To se međutim nije dogodilo.

Nisam znao ni ja ni on da je to bio posljednji posjet nesuđenoj umirovljenikovoj župi Gissman/Madonnina Lengmoosu/Longomoso. U Lengmoosu/ Longomoso i u Klobensteinu/Collalbo posjećivao je tada Vjekoslav Bajsić obitelji znanaca i prijatelja. I ja sam išao s njime. Osvježivali su uspomene davnih dana, meni neznane. Nisam slutio, a zacijelo ni on, da se je zapravo opraštao od alpskog kraja koji mu je bio neka vrsta drugog zavičaja.

U svojim sastavcima, tekstovima, Vjekoslav Bajsić spominje svoj boravak u Lengmoosu/Longomoso i okolini. Koliko se sjećam iz onog što je meni došlo ruku govor o tom kraju je kao govor o raju. A ja bih od svojih zapisa na licu mjesta in situ u Lengmoosu/Longomoso mogao zacijelo složiti knjigu.

Evo jedne fotografije u Dolomitima. Tu je Vjekoslav Bajsić. Tu je časna sestra Judita, schwester Judith. Ona je bila anđeo velečasnom Bajsiću.

Gdjegod je trebalo nešto pomoći Vjekoslavu (Aloisu) Bajsiću, tu je ona bila.

Posebno je Bajsić cijenio redovnice, časne sestre. Ja sam smatrao da nikada nije iskazano dovoljno poštovanja i priznanja u Crkvi redovnicama. Dan danas smatram tako. I ovdje je, evo, župnik… a ne, ovo sam ja (smijeh!).

A ovo je župnik, Johannes Spitaler.

Kad se je Vjekoslav Bajsić razbolio, došli su ga iz Lengmoosa/Longomoso posjetiti. Ali došli su oni i prije. Za vrijeme rata, taj župnik, ta časna 181

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 181

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

i Crkveni odbor skupili su novaca za stradalnike kod nas. Došli su… Ali nisu došli u ured pa predali što su donijeli, nego su otišli ravno u Slavoniju, gdje je bojišnica i tamo na mjestu pomogli ljudima koji su bili u nevolji, izravno, a ne po posredničkim kanalima.

Evo, ovo je posljednja snimka, koliko znadem, Vjekoslava Bajsića načinjena u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, Kaptol 31, u Bajsićevoj sobi dana 13. travnja 1994. godine. Vjekoslav Bajsić umro je 20. svibnja 1994. u dobi od 70 godina, prije 20 godina. Na slici je jedan od crkvenih starješina župe Lengmoos/Longomoso, ovo sam ja, ovo je sestra Judita, schwester Judith.

Bili smo posjetili profesora Bajsića i slikom posjet zabilježili.

Onaj koji je Vjekoslava Bajsića posjećivao svaki dan, bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić. On je svaki dan poslije objeda dolazio k bolesnomu Vjekoslavu Bajsiću u njegovu sobu. Doktor Bajsić je, naime, od povratka iz Rima stanovao u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Nadbiskup Kuharić je išao inače po objedu na pohod, poklon Presvetomu, u dvorsku kapelu. Ne znam kako je bilo, ali je moguće da je ovaj Božji čovjek, Franjo Kuharić, shvatio Isusovu riječ, koju je pronosio Šagi-Bunić izvezenu na odijelu Mt 25,40: »Oboljeh i pohodiste me… Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.« Možda je pohod, posjet euharistijskom Kristu zamijenio posjetom bolesnom Bajsiću. Ili je po objedu pohodio Isusa prisutna u Presvetom oltarskom sakramentu i u bolesnom svećenikuVjekoslavu Bajsiću. Velečasni Bajsić nije bio napušten. Svaki dan je poslije objeda nadbiskup Kuharić dolazio k Vjekoslavu Bajsiću.

Posjetio sam bolesnoga Vjekoslava Bajsića. Ispripovjedio mi je ovu zgodu, odnosno nezgodu. Htio je otvoriti vrata svoje sobe. Nije išlo. Zaključio je da ga je časna sestra zaključala. Rekao je to časnoj sestri kad je došla.

Utvrdili su da vrata nisu bila zaključana. A meni reče: »Vidite iz ovoga kako sam slab da ni vrata ne mogu otvoriti.« O Bajsiću je kazao Bonaventura Duda: »Bajsić je bio pjesnik.« To je rekao Duda, to je rekla pjesnikinja Marija Barbarić-Fanuko i poticala ga da piše pjesme. A ja bih rekao, tko hoće otkriti Bajsićeve (zapretane) pjesme, neka čita njegove zapise koji su izlazili u Kani i drugdje.

Napisao sam nekrolog Vjekoslavu Bajsiću u Vjesniku (Ivan Golub, Tri lika Vjekoslava Bajsića. Sjećanje, u: Vjesnik, 16. VII. 1994., str. 35). Namjerno sam pisao u Vjesniku. Kad je Vjekoslav Bajsić umro, u crkvenim glasilima 182

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 182

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

se pisalo. Smatrao sam, jer je Bajsić bio čovjek dijaloga, da treba o njemu napisati i u svjetovnom listu. Svojem zapisu, nekrologu, dao sam naslov: »Tri lika Vjekoslava Bajsića.« Prvi lik je mislilac, drugi lik je dobar čovjek i treći lik je pjesnik. To odgovara »trojstvu« u filozofiji koja stavlja zajedno troje: istinito, dobro i lijepo se povezuju, »verum, bonum et pulchrum converguntur«. U Bajsiću se upravo to troje povezalo, stopilo. U domovini je Vjekoslav Bajsić mislilac, u Alpama (Dolomitima) je dobar čovjek, u sebi je pjesnik.

Papinski hrvatski zavod svetoga Jeronima u Rimu mi je o šezdesetoj godini života posvetio zbornik Homo imago et amicus Dei – Čovjek slika Božja i prijatelj Božji (Homo imago et amicus Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub, Curavit editionem Ratko Perić, Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi, Romae, 1991.). I Vjekoslav Bajsić, kao jedan od šezdesetak sudionika, prijatelja, napisao je prilog za Zbornik pod naslovom »Indiciji trećeg milenija« (str. 274–291). To je Bajsić, koji gleda preko plota, koji gleda dalje. Svoj pogled u treće tisućljeće, u koje mu nije bilo dano zakoračiti, zaključio je ovim riječima: »Briga za druge je obogaćenje, jer je briga za druge život s drugima. Odatle je tek moguće po milosti Božjoj odgovoriti i na sve veća globalna pitanja čovjeka koji nam je sada na prijelomu trećega milenija postao doista bližnjim, gdje god živio na ovoj planeti« (str. 290).

To je vlč. red. prof. dr. Vjekoslav Bajsić za naše vrijeme.

183

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 183

25.5.2018. 14:42:57

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 184

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Nakon dvaju predavanja, započinjemo drugu panel diskusiju koja je posvećena profesoru Tomislavu Janku Šagi-Buniću. Ispričavam prof. emeritusa fra Bonaventuru Dudu, koji se iz zdravstvenih razloga morao ovaj čas povući. On je trebao biti naš četvrti panelist pa mu želimo svako dobro i da se malo odmori jer mu je nestalo snage budući da prati ovaj skup cijeli dan, toliko koliko je mogao. Pozdravljam među nama, i vjerujem da su ih organizatori s posebnom radošću pozvali, akademika Josipa Bratulića, fra Bonu Zvonimira Šagija i gospodina Božidara Brezinščaka Bagolu, koji će nam svatko sa svojeg aspekta progovoriti u ovom popodnevnom dijelu o veličini, liku i djelu pokojnoga profesora Tomislava Janka Šagi-Bunića. Kako imamo vremena do 18.15 sati zamolit ću paneliste da odmah počnemo s našim radom. Počet ću s akademikom Bratulićem. On nam je u svojem kratkom, ali sjajnom životopisu što ga je poslao organizatorima simpozija, napisao nekoliko crtica o tome kako je upoznao profesora Šagi-Bunića. Ja ću samo kratko pročitati: »Česti sastanci, dogovori, zajednička putovanja – sve je to utjecalo da se kršćansko katoličanstvo upozna i prepozna kao nova nada, posebice nakon Drugoga vatikanskog koncila, i otkrivanja ekumenizma kao pokretačke snage hrvatskog katoličanstva. Iz toga i zanimanje za ćirilometodsku problematiku. Iz toga vremena i moji susreti s Tomislavom Šagi-Bunićem.«

185

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 185

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Akademiče Bratuliću, možete li nam ukratko približiti to vrijeme o kojemu ste nam pisali i ulogu profesora Šagi-Bunića u njemu?

Akademik Josip Bratulić: 14 Najprije bih ustvrdio da je svaki susret sa čovjekom koji mnogo zna o Božjem promislu, koji promišlja prošlost i sadašnjost kao povijest spasenja, kojega je Božja mudrost obdarila darovima mudrosti – prava blagodat, istinska milost. Kod toga, zasigurno, oni koji više znaju, više nam poklanjaju od onoga znanja i onih poticaja od kojih duhovno žive i nas potiču da također u tom duhu živimo, i da nas nahrane riječima koje će nas održavati budnima i pripravnima na dobra djela i kasnije. Posebice ako je Bog takve ljude, koji nam postaju prijatelji, nadario rječitošću koja razbija ravnodušnost. Svaki susret s takvim Božjim odabranicima je milost i sreća. Susret s ljudima koji promišljaju i prošlost i sadašnjost i imaju zrenje u budućnost, za svakoga je čovjeka sretan čas, jer ga može usmjeriti u traženje one istine koja je put, istina i život, a to je Krist.

Prvi moj susret s jednim, ili upravo s dvojicom kapucina, zbio se u Roču, u Istri. Davno je to bilo, u mojim đačkim godinama. Jedan pater kapucin rodom iz Roča, upravo iz Blatne Vasi, selu između Huma i Roča. To je selo, danas pusto, na proplanku, cijeli dan osunčano. Crkva je posvećena sv. Luciji te neki to selo samo tako i zovu. Otišao je kao dječarac iz rodne kuće, zaboravio je i svoj rodni govor, kasnije se razvio u pjesnika, a pisao je samo na talijanskom. Otišao je iz zavičaja kao dijete u Italiju, ali došao je reći svoju prvu misu – promisiti u Roču. Zvao se Blažević, ali ušavši u red on je po »prezimenu«, po nadimku bio »da Rozzo«. To je talijanski naziv za hrvatsko ime mjesta Roč. Pozvan je jedan pater iz njegova reda, iz Rijeke (je li se zvao o. Novak?) i on je u Roču održao dugu i promišljenu propovijed na hrvatskom jeziku. I vidio sam, upravo osjetio sam da je ta propovijed u tom malom mjestu, u Roču, bila jedinstvena. Govorio je o važnim problemima vremena, kršćaninova vremena. Bile su to davne pedesete godina XX. stoljeća.

1

Akademik Josip Bratulić je za objavljivanje dodatno obogatio tekst izgovoren u panel diskusiji još nekim dragocjenim svjedočanstvima.

186

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 186

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Kad sam došao u Zagreb, na studij hrvatskoga jezika i književnosti, s pokojnim Josipom Turčinovićem upisao sam isti fakultet kao i on, Filozofski fakultet – bila je to za mene neizmjerna sreća, jer je Josip dovršavajući Teološki fakultet i studij, sa mnom i mojim prijateljima i prijateljicama sa studija polazio ista predavanja, o mnogim smo stvarima svi lako razgovarali, a ne samo o predmetima studija, s njim sam, naime, polagao iste ispite. Znao je bolje odgovarati od nas. Uvjeravao sam se svakim danom da ima mnogo zajedničkoga, duhovnoga i društvenog što nas drži ne samo bliskima nego srodnima u mislima, htijenjima i nastojanjima. Po želji profesora Hamma, kod kojega smo polazili seminar iz staroslavenskoga jezika, zaposlili smo se u Staroslavenskom institutu kao eksceptori staroslavenskoga rječnika: čitali smo glagoljske tekstove, prepisivali ih crkvenom ćirilicom, gramatički analizirali svaku riječ. To je za nas bio ne samo izvor sigurnih prihoda nego i odlična prilika upoznati na starim tekstovima liturgijsku literaturu Hrvata. Nakon toga, kad sam još upoznao patra Tomislava Šagi-Bunića, uvjerio sam se da mi je dužnost i potreba produbljivati i proširivati svoje znanje iz vjere, društvenih, političkih i ostalih znanosti. Osjetio sam i lako spoznao da smo u tom društvu s promišljateljima kršćanstva u našem vremenu, i sa zadaćama koje imamo, vrlo, vrlo bliski, i da naše poimanje vrednota života moramo promicati. Nakon odlaska na misu u crkvu Sv. obitelji, na Kanalu, gdje je Turčinović bio kapelan, odlazio sam u Katedralu, gdje je propovijedao pater Tomislav Šagi-Bunić na misi u jedanaest sati.

S patrom Šagijem sam jednom razgovarao o našim đačkim aktivnostima. Spomenuo sam mu da je Josip Turčinović uređivao u Klasičnoj gimnaziji u Pazinu đački časopis Naš glas. I ja sam nekoliko godina nakon njega također uređivao taj đački list. Na to nas je poticao i naš ravnatelj, don Božo Milanović. Dapače – poklonio nam je i veliki pisaći stroj, koji je mogao preko indiga umnožiti desetak primjeraka časopisa. Čitao se i komentirao u svakom razredu viših razreda gimnazije. Tada sam doznao jednu neobičnu priču. Pater Šagi i njegovi prijatelji iz franjevačke gimnazije u Varaždinu također su poželjeli izdavati đački list, no nisu znali kako listu dati ime. Prvo ime koje im je palo napamet bilo je »Danica«. Danica je bila najvažniji preporodni list. »Danica« je bio kalendar Književnoga društva sv.

Jeronima koji je dolazio svake godine, prije Božića, u svaku hrvatsku kuću.

Danica je, dakle, jedno apsolutno ime u hrvatskoj tradiciji. Međutim, nisu 187

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 187

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

htjeli biti tradicionalisti pa su se zapitali: »Kako bi se u latinskom jeziku zvala Danica?« Lako su došli do spoznaje da se (zvijezda) Danica u latinskom zove Venera. I došli su poglavarima s prijedlogom da se njihov đački časopis, koji su namjeravali pokrenuti i izdavati, nazove »Venera«. Poglavari su ih strpljivo saslušali, i samo rekli: »Dečki, malo si razmislite o tome!« Razmislili su, i časopis se pod tim nazivom, naravno, nikad nije pojavio.

Ta anegdota ostaje samo zgodna anegdota, no nešto drugo je važnije – postoje u svakoj generaciji daroviti đaci koji nisu zadovoljni zadanim okvirima nastave i školskih predmeta u kojima žive prosječni đaci. Nastoje i u najranijoj mladosti iskazati ono što ih zanima, a to je najčešće književnost. To su pjesme, priče, mali sastavci, koji nisu samo pismene vježbe nego prostor za intelektualno vježbanje, a što su katolički pedagozi, od renesanse i napose katoličke obnove (protureformacije) nudili darovitim đacima od kojih su mnogi postali dobri propovjednici, pisci, filozofi, ili bar dobri i daroviti učitelji koji su prenosili znanje na mlađe.

A nakon toga je išlo stalno dalje jer smo stalno bili u nekoj diskusiji o tome kako prepoznati vrijeme i kako u tom vremenu djelovati. To je bilo vrijeme tzv. podanašnjenja, aggiornamenta. Što je to aggiornamento? Katolička crkva stalno živi u svojoj zajednici s ljudima u vremenu koje se češće i temeljitije mijenja nego ljudska narav, ali često se treba usmjeriti na ono što su stvarni korijeni, što su dobri poticaji tih promjena, koji je istinski duh promjena i svoj položaj prepoznati u tim promjenama. Reći ću također samo još jednu povijesnu anegdotu, da je tako nazovem. Jedan veliki i znameniti bibliotekar Vatikanske biblioteke, vrlo značajan za Crkvu, za našu i mađarsku povijest, Augustino Theiner, je, kada ga je Strossmayer zamolio da priredi dragocjene dokumente iz Vatikanskih arhiva, prepisao golemu količinu starih dokumenata o najstarijoj povijesti srednjovjekovne Hrvatske i susjednih zemalja. Ispisivao je dokumente o južnoslavenskim zemljama i Josip Juraj Strossmayer je pomogao da se izdaju dvije goleme knjige: Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, prvi svezak (1198. – 1549.) i drugi svezak (1524. –1800.). Prva je knjiga tiskana 1863. godine a druga 1875. godine, obje u Zagrebu. Pripremljeni su i izdani sveukupni akti Tridentskog koncila, ne samo zaključci nego i rasprave na sjednicama. Strossmayer je te dvije knjige o Koncilu dao tiskati u Zagrebu 1874. godine u 300 primjeraka. To je bio crkveno-politički skandal. Knjiga 188

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 188

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

je odmah zabranjena, odustalo se od daljnjih istraživanja svih prijepornih pitanja na Koncilu. Kazna je pogodila i bibliotekara Augustina Theinera.

Bio je kandidat za kardinala, ali nakon te knjige od toga obećanja i nade nije bilo ništa! Zašto? Zato što dokumenti svjedoče da koncilski oci na tom Koncilu nisu uvijek bili složni, da su ozbiljno iznosili razloge za i protiv.

Osobito se sa strašću raspravljalo o euharistiji. Dok je zastupnik Juraj Drašković, zagrebački biskup, želio da se pričest daje pod dvije prilike, misleći pritom i na husite, s jedne strane, i na pravoslavne, s druge strane, ona skupina otaca koji je bila samo za priliku kruha, hostije, odnijela je pobjedu.

Bože mi oprosti, tako je bilo tada. I zato se mi pričešćujemo pod jednom prilikom. I kad je u naše dane bila rasprava o kaležu i čaši, pobijedio je konzervativniji prijedlog, jer da tobože pijanci piju iz čaše, a svećenik u liturgiji iz kaleža. A ipak Isus na Maslinskoj gori moli Oca: »Ako je moguće neka me mimoiđe čaša ova!« Učenici Isusovi za stolom nisu imali pojedinačne čaše. Pilo se iz jedne povelike posude, iz koje je svatko otpio koliko je želio, i mogao. Zato Isus veli: »Ovo je čaša krvi moje, pijte iz nje svi!« Ne svaki iz svoje, ne svaki svoju krišku, nego od zajedničkoga hljeba. Pater Šagi je često o tome govorio, i stalno mislio, dok je promišljao tajnu euharistije, da je ipak važno i veća je milost pričešćivati se pod obje prilike Gospodinove prisutnosti među nama. Gotovo na silu sam mu te dvije knjige poklonio, i on ih je sa sobom ponio doma i počeo ih čitati. Rasprave na Tridentskom koncilu uvjerile su ga u neke zaboravljene ili zapostavljene istine, a od toga je promišljaja kasnije nastala njegova znamenita knjiga: Euharistija u životu Crkve kroz povijest (Zagreb, 1984.). Bio je uvjeren da smo u Katoličkoj crkvi, ipak, zakinuti za cjelokupnost doživljaja euharistije. Ipak je patra Šagija problem euharistije, Krista živoga među nama, pod obje prilike, mučio. A k tome ono što je često znao reći: Kad bismo doista prihvatili umom i srcem, i u sebe ugradili misao da je Isus Krist stalno među nama, pa morali bismo se drukčije ponašati i međusobno i s drugima i drukčijima.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Hvala Vam, za sada, akademiče. Drugi naš panelist je rođeni brat pokojnoga profesora Šagi-Bunića. On je isto tako u jednoj kratkoj crtici u tri rečenice, napisao: »Dosta je, brat sam Tomislava Šagi Bunića.« Pa, evo, pater Bono, krenimo od toga. I premda je ovo pitanje više osobne naravi, ja ću ga ipak

189

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 189

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

postaviti: Kakve su vaše uspomene, prije svega na brata kao brata po krvi, a onda i brata u franjevačkom kapucinskom redu?

Fra Bono Zvonimir Šagi: On je najstariji naš brat. Nas je devet bilo. Ja sam peti po redu rođen, a on je već imao, kad sam ja rođen, deset godina. Ja sam upamtio, tako su ga i drugi pamtili, kao jednoga mudraca, kako smo onda u obitelji mislili, a poslije, tada nakon četverogodišnje pučke škole, on je otišao u Varaždin u naš kapucinski samostan, tada još nije bio konvikt izgrađen, nego je bila, rekli su »sveta štala«, gdje su bili mali, kako su rekli kod nas, »taočići«.

Skromno jako, ali on je učio i bio je jedan od najboljih đaka na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Pater Duda je tada bio dvije godine mlađi, ali on se toga dobro sjeća. I u našem su Konviktu sv. Josipa tada, koliko je đaka bilo, izdavali jedan list koji su zvali »Zora«. Radili su ga rukom, rukopisom. To je bila stara mramorna ploča na kojoj su pritiskali rukom pisane rukopise i to premazivali bojom. To se zvalo litografija. List »Zora« je izlazio cijelo vrijeme sve do Drugoga svjetskog rata. Onda je vojska zauzela taj dio našega samostana pa smo morali prestati. A brat moj je već bio u novicijatu u Škofjoj Loki u Sloveniji, ali kad su Nijemci zauzeli Sloveniju, prognali su ih. On se vratio natrag u Hrvatsku, i u Varaždinu je onda dovršio novicijat.

U Zagrebu, u Dubravi se počeo graditi samostan 1941. godine. Tamo je bilo radničko naselje pa je blaženi Alojzije Stepinac pozvao kapucine.

Neko vrijeme su onda dvojica stanovali u Maksimiru kod župnika preč.

Luke Vukasa. Najprije p. Miroslav Novinić, a onda p. Maks Mašić. Crkvu sv.

Mihovila u Dubravi je dao graditi, ponajviše svojim sredstvima, nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, on je pribavio zemljište za gradnju crkve i samostana te da se osnuje i Župa sv. Mihaela. Fra Ante Tomičić, sluga Božji, prosio je okolo milodare da se može sagraditi i samostan i dovršiti crkva.

Tu je tada, u djelomično sagrađen samostan, došao Tomislav odmah za studenta na Teološkom fakultetu i odonda je uvijek bio u Zagrebu. Ja sam u jesen 1944. došao u Varaždin Rat je još trajao. Išao sam u prvi razred gimnazije. Još se i prijamni ispit polagao, itd. Tada su bila četiri razreda osnovne škole, onda je bila gimnazija osam razreda. Prvo što mi je brat pokazao kad sam došao u Varaždin bila je knjižnica. Budući da ju je on, kao maturant, uredio. Još kao đak napravo je kataloge i kartoteke. Naša je knjižnica jako

190

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 190

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

stara. Ima npr. šesnaest inkunabula, pa ima jako vrijednih knjiga. To me je tada jako zadivilo. Gledajući to, odmah sam se počeo baviti knjigom. On je tada kroz radni dio godine bio u Zagrebu, a ja dvije godine u Varaždinu.

No, onda je završio Drugi svjetski rat i došla je promjena vlasti, ukinuli su Franjevačku klasičnu gimnaziju. Onda sam jednu godinu bio na realnoj, potom su me dali u Zagreb u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. I ondje sam proboravio cijelo vrijeme s njim: od 1946. do 1961. godine.

Njegov životopis možemo podijeliti na ono pretkoncilsko i koncilsko.

To je vrlo značajno. Pretkoncilski, on je bio jako strog. Bio je i provincijal izabran jedan mandat, bila je tada naša provincija hrvatska i slovenska, zvala se Ilirska. On je bio provincijal tamo do 1956., tri godine, jedan mandat.

Tu je bio jako strog. Ja sam onda već bio bogoslov u Zagrebu. Kao student napravio sam sa svojom subraćom, isto tako studentima, jedan prijedlog da mi imamo vježbe o propovijedanju i da izdajemo jedan list koji smo htjeli nazvati »Leopoldianum«. Sastavio sam jedan list, poslao provincijalu, a on je onda sazvao neku vrstu kućne skupštine i sve to nam zabranio. Ja sam onda rekao njemu: »To je, znači, sabor u Konstanzu da me se osudi.« Tada je to bilo jako teško vrijeme. S komunistima je bio jako veliki napor. Moramo znati da je on došao i u zatvor, tamo su ga bili zatvorili 50-ih godina pa se onda bojao da se to ne zaplete itd. Od njega smo uvijek učili, uvijek smo raspravljali. On je uvijek bio otvoren. Poslije smo ipak, kao bogoslovi, imali debate, službene, koje smo napravili tako da je bio jedan moderator… uveli smo i vježbe za propovijedi. Javno smo vježbali propovijedi.

Tomislav je 1955. godine bio na tri dana zatvoren. Došao je američki predsjednik u Hrvatsku pa su njega zatvorili, ne znam zašto, kao opasnoga.

Bio je tri dana u zatvoru. Onda je napisao jednu lijepu oporuku, jer nije znao hoće li izaći ili ne. Mi smo bili svi žalosni, ali nismo ništa mogli. To je prvo razdoblje i tu je, kažem, bio strog i zato nam je kao provincijal pisao poslanice o strogosti redovničkog života, sve točno nakon vizitacija. To je bilo jako pedantno i strogo.

A onda kad je izabran papa Ivan XXIII., ja sam baš imao duhovne vježbe za svećeničko ređenje, najprije smo i on i ja mislili: »Kaj ovaj debeli papa, kako će on biti…?«, jer smo bili oduševljeni s Pijom XII. Ali čim je papa Ivan XXIII. najavio Koncil, a najprije Rimsku sinodu, onda je moj brat stvari počeo gledati sasvim drukčije. Shvatio je da počinje otvaranje.

191

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 191

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Mislio je da će moći izdavati reviju »Misao i djelo«. Izašla je, unutra je i Duda nešto napisao, i drugi, a i ja sam se kao bogoslov nešto malo uključio. Preveo sam bio odluke iz Rimske sinode o ministrantima. To je bilo šapirografirano.

Tada je počelo pripremanje za Koncil. Tu je jako važno spomenuti, što nitko nije još spomenuo, da je 1960. godine kardinal Šeper potaknuo Teološko­‑pastoralni tečaj. Tada se imenovao »tečaj«. Imam ovdje točno što je Šeper napisao Tomi, mojemu bratu. Pisao je dana 5. studenoga 1959. kao zagrebački nadbiskup Bogoslovnom fakultetu: »Već sam više puta pomišljao na to da bi bilo potrebno omogućiti našem pastoralnom kleru da osvježi i upotpuni svoje teološko znanje. Teološka znanost napreduje, dolaze novi problemi, iznalaze se nova rješenja, Rim daje mnoge smjernice. Sve je to za velik dio klera nepoznanica, jer mu pastoralni rad ne daje vremena za studij. Osim toga je nova teološka literatura najvećem dijelu svećenika nepristupačna, bilo radi nemogućnosti da se nabavi, bilo radi nepoznavanja stranih jezika.« To je pismo koje je mome bratu uputio Šeper i tada oni na Teološkom fakultetu osnivaju Teološko-pastoralni tjedan, koji i danas još traje, ali tada je on bio sasvim drukčije koncipiran. Izglašavali smo čak rezolucije, odluke i radili smo u grupama itd., a sad neki ovako duhovito kažu da je to »teološko-profesorski tečaj«. Jer onda je bio više jednostavan, bili smo više usmjereni pastoralno.

Kad je potom Tomislav postao Šeperov ekspert, jer ga je Šeper uzeo sa sobom na Koncil, on se intenzivno bavio studiranjem starih teoloških učitelja, pa je to nastavio i Rimu. Iz iskustva kažem: vidio sam, da u Dubravi ponekad gotovo ni sata nije spavao. Zato je bio s onom »lulom« da bi sebe zadržao u budnom stanju, da bi mogao sve napraviti. U Rimu je na Koncilu bio Šeperov ekspert, ali je usput još napravio one svoje dvije knjige na latinskom.

Poslije Koncila imenovan je od 1. svibnja 1969. godine prvi put članom Komisije za nauk vjere, a 1974. godine drugi put, ali se odrekao. Bio sam u to vrijeme provincijal pa sam se našao u Rimu, baš kad je on dao ostavku.

Odrekao se, nije htio biti član te ustanove. U Rimu su me pitali naš general i generalni definitorij, zašto je on dao ostavku? Rekao sam da sada ne znam ništa, jer sam tu u Rimu. Bio sam na Izvanrednom generalnom kapitulu našega reda. U Rimu smo dorađivali nove Konstitucije i proučavali koncil192

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 192

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

sku obnovu, prve rezultate promijenjenih Konstitucija ad experimentum od 1968. godine. Kapitul je trajao 40 i više dana. Poslije sam pitao Tomislava: »Zašto si dao ostavku?«, a on kaže: »Tamo su, neki, uvijek na svaku moju rečenicu uskakali. Mislili su da ja Šepera instruiram. (Kardinal Šeper je tada bio na čelu Kongregacije za nauk vjere). Pa, da Šeperu ne pravim teškoće kad je on bio prefekt, odrekao sam se.« Potom je na to mjesto bio imenovan iz Hrvatske (ne znam je li odmah, ili poslije?) dr. Ivan Golub. Da bude i jedan kapucin, imenovan je talijan R. Cantalamessa. Bio sam tada u Rimu pa znam kako je to išlo.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Hvala Vam na tome. Iz ovih primjera koje ste vi iznijeli, pater Bono, vidljivo je još jednom da se od profesora Šagi-Bunića moglo jako puno naučiti. Jedan od onih koji je od profesora Šagi-Bunića sigurno puno toga naučio je i naš današnji treći panelist Božidar Brezinščak Bagola. U svojem ste životopisu napisali da ste nakon studija u Ljubljani došli na studij teologije u Zagrebu i da su vas nadahnjivala predavanja profesora Šagi-Bunića... Izvolite!

Božidar Brezinščak Bagola: Hvala lijepa! Sve vas srdačno pozdravljam i htio bih u što kraćim crtama iznijeti svoja studentska i stvaralačka iskustva s profesorom Šagi-Bunićem.

Naime, srednju školu počeo sam pohađati 1962. godine na Svetom Duhu kod franjevaca konventualaca kao pripadnik Misijske družbe lazarista. Na samom početku našega srednjoškolskog razdoblja zbio se jedan od najvećih događaja u Crkvi XX. stoljeća. Naime, 11. listopada 1962. godine pratili smo televizijski prijenos svečanog otvaranja Drugoga vatikanskog koncila. Sjećam se s kolikim žarom smo o tom događaju čitali u Glasniku svetog Antuna te raspravljali o zanimljivim prilozima koje je glavni urednik o. Ivon Ćuk potpisivao pseudonimom Yves Ivonides, a novinarka Smiljana Rendić pseudonimom Vjera Marini. Potkraj rujna 1963. godine pojavio se prvi tiskani broj Glasa Koncila. S velikom pozornošću i ushićenjem čitali smo popularne članke dr. Šagi-Bunića o aggiornamentu ili podanašnjenju Crkve. Ovdje želim posebno istaknuti nekoliko misli iz tih članaka koje su odigrale presudnu ulogu u izgrađivanju moje osobnosti. Prije svega misao da »Duh Sveti upotrebljava ljude u njihovoj individualnosti«, zatim misao

193

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 193

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

da »današnji svećenik ne može biti jednostavna kopija jučerašnjeg«, te misao da »odgoj mora sjemeništarcima pomoći da sazore i izrastu u sebi kao jake i neustrašive osobnosti«.

Studij teologije započeo sam 1968. godine na Teološkom fakultetu u Ljubljani kao pripadnik Družbe misionara lazarista. Ravnatelj nam je bio tada mladi i vrlo nadobudni dr. Franc Rodé, kasnije nadbiskup i kardinal.

Kad sam mu priznao da pišem pjesme, počeo mi je iskazivati posebnu naklonost. Jednom mjesečno organizirao je za nas bogoslove razgovor s tada najpoznatijim slovenskim personalistima. Tako me početkom veljače 1969. godine predstavio Edvardu Kocbeku kao bogoslova koji piše pjesme, na čemu mi je Kocbek od srca čestitao, čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena. Tijekom narednih mjeseci često sam ga posjećivao, nosio mu na ogled svoje pjesme, a on bi me uvijek s velikom znatiželjom ispitivao kakvo je stanje na Teološkom fakultetu, jesam li zadovoljan predavanjima, pričaju li nam profesori išta o novim teološkim pokretima. Bio je dobro upoznat s koncilskom obnovom u Francuskoj i Hrvatskoj. S osobitim poštovanjem spominjao je osnivače Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« u Zagrebu – kardinala Šepera i teologe Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića.

Zahvaljujući razgovorima s Kocbekom i drugim slovenskim personalistima, od kojih posebno ističem tragično preminulog Frančeka Križnika, te danas itekako uvaženog intelektualca u Sloveniji Petra Kovačiča Peršina, odlučio sam poslije četvrtog semestra postati svećenik književnik, po uzoru na svog zagorskog zemljaka Izidora Poljaka. Tako sam, ponesen stvaralačkim nemirom u sebi, nastavio početkom listopada 1970. godine studij teologije u Zagrebu. Rektor bogoslovije bio je tada dr. Ivan Golub, koji me odmah upoznao s urednicima bogoslovskog časopisa Spectrum. Postao sam aktivnim suradnikom i objavio članak pod naslovom »Naivnost ili crkvena sebeljubivost«, okomivši se na bogoslove kojima je stalo jedino do toga da im dani u bogosloviji što bezbrižnije prođu i da što prije postanu župnici bogatih župa. Naravno da je takav uvodnik izazvao gnjev kod mnogih »revenderissimusa«, ali ne i kod rektora dr. Goluba i nezaboravnih profesora dr. Šagi-Bunića, Bajsića i Turčinovića.

Sredinom svibnja 1971. godine dodijeljena mi je nagrada za pjesništvo 194

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 194

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Fonda Antun Branko Šimić. Bio sam prvi bogoslov kojemu je dodijeljena državna nagrada za pjesništvo, što je nekim crkvenim dostojanstvenicima i većini bogoslova na Kaptolu bio očit znak da sam »prodao dušu vragu«.

Na srdačno razumijevanje i podršku nailazio sam jedino kod profesora Šagi-Bunića, Bajsića, Turčinovića i Goluba.

S profesorom Šagi-Bunićem znao sam često razgovarati u prostorijama Kršćanske sadašnjosti. Poveznica naših razgovora bio je naravno Edvard Kocbek, kojemu je 1970. godine izašla u Zagrebu pjesnička zbirka Strava (izbor i prijevod Slavka Mihalića), a moja želja bila je da za Kršćansku sadašnjost prevedem izbor zapisa iz Kocbekovih partizanskih dnevnika koji svjedoče o osobno življenoj čvrstoj vjeri. Profesor Šagi-Bunić reče mi, uz osmijeh samozatajni, da se ne zanosim previše Kocbekom, podsjetivši me da je Kocbek napustio bogosloviju, ne bi li kao laik bio bliže kršćanstvu i stvaralačkom životu. Nato me ohrabrujuće potapšao po ramenu i savjetovao mi da nastavim studij teologije negdje u Njemačkoj. Poslušao sam ga i po preporuci rektora Goluba pridružio se ujesen 1971. godine skupini hrvatskih bogoslova u bavarskom gradiću Eichstättu, gdje sam proveo dva semestra, a sljedeća dva nastavio u Münchenu. U bavarskoj prijestolnici najviše sam se družio s Frančekom Križnikom, koji je tada već bio svećenik na postdiplomskom studiju. S posebnim žarom čitao sam Novalisa, Hölderlina, Fichtea i Nietzschea, pisao sam seminarski rad o Nietzscheovim »Nesuvremenim razmatranjima« pod naslovom »O smjelosti osobnog življenja« i zanosio se idejom da je pravi svećenik ujedno i pjesnik.

U listopadu 1973. godine morao sam se na zahtjev novog rektora, biskupa Josipa Salača, vratiti u Zagreb. Sredinom prosinca te godine objavio sam u Večernjem listu kratku priču o bogoslovu koji nije mogao podnijeti prijetvornu pobožnost te je radije pobjegao na ulicu, kao beskućnik. Sadržaj priče razljutio je crkvene poglavare i morao sam još iste večeri napustiti bogosloviju. Ovdje želim izraziti posebnu zahvalnost tadašnjem nadbiskupu Franji Kuhariću, koji mi je kao veliki kancelar Fakulteta dopustio upisati završni, dvanaesti semestar, i kao vanjskom polazniku završiti studij teologije. Stanovao sam u podstanarskoj sobici na Trešnjevki te i dalje uživao blagonaklonost dragih profesora i urednika u Kršćanskoj sadašnjosti.

U živom sjećanju ostao mi je završni ispit kod profesora Šagi-Bunića u zagrebačkoj Dubravi. Zatekoh se u njegovoj sobici zajedno s kolegom 195

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 195

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Milom Babićem, danas profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Polagali smo ispit iz ekleziologije. Fra Mile izvukao je pitanje o papinoj nepogrešivosti i stao energično braniti stav da papa ne može biti nepogrešiv.

Ja sam mu naravno odobravajuće prikimavao, a profesor Šagi-Bunić strpljivo je slušao i smješkao se, više sebi u bradu negoli dvojici buntovnika.

Na kraju nam je čak čestitao na buntovnosti uz pomalo ironičnu primjedbu da ćemo s vremenom zacijelo sazoriti u osobnosti koje će se boriti protiv vlastite nepogrešivosti.

U veljači 1974. godine objavio sam kod Kršćanske sadašnjosti, u prvom broju biltena Svjedočenje intervju s Frančekom Križnikom pod naslovom »Zanos i sazrijevanje«. Kad sam nekoliko dana poslije objavljivanja tog intervjua svratio u Kršćansku sadašnjost na hodniku me dočekao dr. Šagi‑Bunić i šapnuo mi da se kod odgovornog urednika nalaze dva milicionara koji upravo razgovaraju u vezi zaplijene svih primjeraka biltena u kojemu je intervju objavljen. Bilten je bio zaplijenjen zbog Križnikovih pohvalnih riječi o hrvatskom kardinalu i mučeniku Alojziju Stepincu.

Diplomirao sam 25. lipnja 1974. godine i s teološkom diplomom u ruci nađoh se doslovce na ulici. Jedini izlaz bilo je gastarbajterstvo i upis na Filozofski fakultet Ludwig-Maximilians-Universität u Münchenu. Preporuke za dobivanje stipendije u Njemačkoj napisali su mi dr. Vjekoslav Bajsić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, te dr. Josip Turčinović, direktor Kršćanske sadašnjosti.

Tako sam na obali Isara, u dosluhu s predavanjima, razgovorima i knjigama dr. Tomislava Šagi-Bunića, ponavljao meni najdraži Novalisov fragment koji glasi: »Pjesnik i svećenik bijahu u početku jedno – i samo su ih kasnija vremena razdvojila. Međutim, pravi pjesnik je uvijek svećenik, kao što je i pravi svećenik ostao uvijek pjesnik – neće li budućnost opet uspostaviti staro stanje stvari?« Hvala vam.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Hvala Vam. Zanimljivo, sad ste mi »oteli« drugo pitanje oko preporuke koje sam Vam htio postaviti. Ali nema veze, ionako nam vrijeme leti brzo. Akademiče Bratuliću, kad danas s višegodišnjim odmakom promatrate i kad razmišljate o ulozi prof. Šagi-Bunića u akademskoj zajednici, dakle ne samo u užim crkvenim i teološkim krugovima, o njegovu utjecaju na institucije, na

196

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 196

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

HAZU, ako tako mogu reći, gdje vidite i u čemu prepoznajte važnost njegova društvenog zauzimanja?

Akademik Josip Bratulić: Sve što živi, živi u nekim procesima, pomacima u vremenskoj dubini i širini.

Ništa nije statično. Srećom, ni život nije statičan, nego je stalno u pokretnim oblicima za koje vjerujemo da ih Bog usmjerava. Često se zateknemo u bez­izlaznim situacijama. Ništa se od onoga što smo mi predvidjeli ne ostvaruje. Predviđamo da će nešto što smo spremili imati velik učinak, a učinak – i najmanji – izostane. Ali u zamjenu pojavljuje se drugi, bolji!

Mislim da je vrlo velik učinak za naše intelektualne prilike bilo to kad je za rektora Zagrebačkog sveučilišta bio izabran Ivan Supek. On je oko sebe okupio ljude koji su mislili na drukčiji način nego tadašnja politička i društvena elita. Odličan trenutak bio je jedan znanstveni skup o de Dominisu, i sjećam se da smo Josipa Turčinovića i Šagija dočekali na kolodvoru kad su išli u Split sudjelovati na znanstvenom skupu o de Dominisu. U časopisu Encyclopaedia moderna (to je bio veliki, golemi svezak) izišli su referati s toga, za našu Crkvu, znamenitoga skupa. To je bilo stvarno okretanje dotadašnje katoličke znanosti ili teologije ili društvene povijesti procesima koji mogu biti plodni u preispitivanju trenutka europske povijesti. Slično kao kad je kao prvotisak izašla knjiga Ivana Stojkovića Tractatus de Ecclesia (Zagreb, 1983.). A zatim cijeli niz temeljnih izdanja. Od tih godina Kršćanska sadašnjost, svi članovi te zajednice koji su okupljali pod novim idejama Crkve, u procesima »podanašnjenja« postali su nositelji kršćanskih obnoviteljskih ideja, tj. koncilskih ideja. I znam da je u tom trenutku to bio jedan od odlučujućih momenata da se patera Tomislava Šagi-Bunića predloži za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Koliko je vrijeme bilo tada koliko-toliko zrelo, nisam siguran! Znam da sam jedanput rekao u Kršćanskoj sadašnjosti da je naše društvo sazrelo da može i ljude koji drukčije misle prihvatiti kao nositelje važnih kulturnih procesa. Pater Šagi je rekao donekle nervozno: »Pa, koje naše društvo?« Mislio je da je on u JAZU ušao kao predstavnik Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, ali ga ono tada nije moglo kandidirati. Odgovorio mu je Turčinović: »Ma, ne misli Josip na naše teološko društvo, nego naše cijelo političko društvo.« U tome je i bila bitna razlika. Dakle, jedno je bilo katoličko društvo, druš-

197

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 197

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

tvo Kršćanska sadašnjost, ali pater Tomislav Šagi-Bunić je prešao granicu toga katoličkog društva i postao je prepoznatljiv emeritus za cijelo tadašnje hrvatsko društvo: znanstvenike, filozofe, književnike, javne radnike. Svi su od njega očekivali riječ kršćanske tradicije u našem, tadašnjem vremenu.

To je prepoznao i Ivan Supek, i kao rektor Sveučilišta i kao predsjednik JAZU (danas: HAZU), ali to je prepoznala i javnost – u Akademiju se ulazi glasovima većine članova, tajnim glasovanjem.

Spomenut ću još ovo: kad je umro Miroslav Krleža, dana 29. XI. 1981. godine, pater Šagi-Bunić je bio u prostoru Kršćanske sadašnjosti kad smo čuli tu vijest. Josip Turčinović i ja bili smo tamo u Centru Kršćanska sadašnjost i brzo smo se i lako dogovorili da o Krleži, kao književniku i javnom radniku, bogoborcu, hrvatskom najutjecajnijem književniku XX. stoljeća, treba reći riječ i s kršćanske govornice. Gotovo smo prisilili patra Šagija da upravo on napiše tekst o odnosu Katoličke crkve prema takvim značajnim osobama kao što je Miroslav Krleža. On se od toga prijedloga branio rekavši: »Ja Krležu nisam previše čitao. Znam samo Balade. One su mi bile hrvatski bliske. Ja to ne bih mogao ni znao. Ja nemam ni njegovih knjiga.

A ni knjižnice nisu sada otvorene.« A onda je Josip rekao: »Evo, donijet’ će Vam Josip za sat-dva jednu važnu knjigu i Vaše je da Vi to napravite.« Pristao je s napomenom da nije siguran hoće li to moći u tako kratkom vremenu. Ja sam otišao doma, uzeo Deset krvavih godina, to su tekstovi nastali između 1918. do 1928. godine. Donio sam knjigu u samostan par sati nakon našega razgovora. Znam kako je on pisao svoje tekstove: Bože mi oprosti, u njegovoj sobi bilo je mnoštvo knjiga na podu oko njega, na dohvat ruke. Njegova misao se kretala visoko a on je, što bi Zagorci rekli, lazio po podu, potkrepljivao svoju misao svjedočanstvima otaca, od jedne do druge knjige, dopisivao, dopunjavao – cijeli pod radne i spavaće sobe bio je njegov radni stol.

Nije otišao spavati dok tekst o Krleži nije sastavio, u roku od dvadeset sati, noću i danju. Ujutro rano je dospio u Vjesnik, bio je to nedjeljni Vjesnik, pogreb je bio u ponedjeljak. Odjek i učinak teksta bio je jedinstven: preštampan je u cijelosti i djelomično u svim novinama u tadašnjoj Jugoslaviji, i shvaćen kao glas Katoličke crkve prema ljudima kakav je Miroslav Krleža. Shvaćeno je: Crkva se ne boji kritike ni onih u Crkvi ni onih izvan nje. Ponajmanje se boji mislećih ljudi. Uz osobe koje su odrednice naše knji198

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 198

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

ževnosti i povijesti ne možemo ići kao da ih nema, kao da njihovo književno i umjetničko djelo, koje odjekuje na ulicama i s krovova, ne trebamo čuti, shvatiti, odgovoriti, bez uvrede i bez riječi nepriznavanja ili neprihvaćanja.

Bila mu je čast biti članom PEN-a 1971. godine, a bio je izabran za člana naše Akademije 1979. godine.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Hvala Vam lijepa. Pater Bono, ja sad znam da biste Vi sigurno o suradnji u KS-u s prof. Šagi-Bunićem, sa svojim bratom, vjerojatno mogli napisati romane, ali što mislite, što bi trebalo posebno čuvati za budućnost iz te suradnje i što je on dao i ostavio Kršćanskoj sadašnjosti, a preko nje onda i svima nama?

Fra Bono Zvonimir Šagi: Kršćanska sadašnjost nije zamisliva bez njega,Turčinovića i Bajsića. Oni su je osnovali i oni su je kroz sve to vrijeme vodili. Ono što je velik problem, a koji se mora još jedanput objektivno razraditi, to su kontroverze što su se pojavile odmah čim je, i prije nego se Centar Kršćanska sadašnjost morao preustrojiti u TDKS, u teološko društvo. Rekao bih, neka me krivo ne tumače, zavist nadbiskupa Franića … Imam puno zapisa i njegovih izjava…

Oni su u Splitu prvi osnovali reviju Crkva u svijetu, pa kad su se onda u Zagrebu ustanovili Svesci i Kršćanska sadašnjost, to je doživio kao neku konkurenciju i zato neki zapisi, npr. izjave koje je dr. Franić dao u Njemačkoj, imamo kod brata mojega Tomislava sačuvane, pa i ono što mu je moj brat odgovorio lijepim pristojnim pismom itd. To sve bi još trebalo istražiti.

Kada je osnivano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, bio je prije toga osnivanja održan razgovor s kard. Franjom Kuharićem. Osobno sam bio prisutan i kao jedan od članova kod osnivanja – bio sam tada provincijal i predsjednik Konferencije svih viših redovničkih poglavara tadanje Jugoslavije – to je bilo na sastanku u Odri.

Zašto je Teološko društvo osnovano? Zato jer je tada bio donesen zakon o društvenim organizacijama. Bilo je propisano koliko neka privatna udruga može imati zaposlenih, a budući da je Kršćanska sadašnjost imala puno veći broj zaposlenih, morala se pokoriti zakonima. I zato je Franićeva teza, da je to isto kao i svećeničko društvo, potpuno pogrešna, možda je teška riječ, ali je i potpuno lažna teza. Jer svećenička udruženja koja su

199

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 199

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

ustanovljena nakon rata (pod paskom UDBE), nisu isto kao i ta privredna društvena organizacija. Ono je tada, po donesenom zakonu, bilo osnovano i uz prethodni razgovor s nadbiskupom Kuharićem. Svi koji sada o tome pišu to preskaču, ali ipak je bio dogovor. Nije se činilo nešto što bi bilo protiv Crkve. U Statutu ništa nema što bi bilo protivno kanonskom pravu. Tada je i u Europi bilo više teoloških društava.

Ima više tih stvari koje su tada ta trojica morala pretrpjeti, što je naš fra Barišić iznio, mnogo je toga što ovdje, jasno, ne možemo spomenuti, jer bi predugo trajalo, što je bilo baš kao nepravda činjena Kršćanskoj sadašnjosti (TDKS-u). Nepravedno i lažno su je poistovjećivali sa svećeničkim udruženjima, kao da je to nekakva udbaška ili, ne znam kakva, ustanova, na štetu Crkve. Mi smo itekako imali jako stroge teološko-crkvene kriterije. Uvijek smo se odnosili prema Crkvi onako kako je trebalo.

Nema mnogo tako dobrih teologa crkvenosti kao što je to bio upravo moj brat Tomislav Šagi-Bunić. Čak je i Franić na samom Koncilu zastupao Crkvu više kao instituciju, a Šeper Crkvu kao putujuću u ovome svijetu, kao što je Isus pokazao. Zato je u samoj konstituciji Koncila Lumen gentium u prvoj rečenici naglašeno da je Crkva instrument i vidljivi znak Krista u svijetu. Na Koncilu je bilo pitanje definicije Crkve. Franić je dosljedno zastupao institucionalnost Crkve, a Šeper je zastupao to što je sada u konstituciji Lumen gentium. Žao mi je što se papu Pavla VI. još uvijek previše zanemaruje, a Pavao VI. je nastavio i dovršio Koncil. Mnoge ideje, koje i sadašnji papa jako naglašava, donio je baš Pavao VI., u svojim pismima i govorima. Ovdje je prekratko vrijeme da bismo mogli sve obraditi, ali nadam se da će netko mlađi to proučiti, ali objektivno. Objektivno, kažem!

Dozvolite samo još ovu rečenicu: povjesničar sada ide i hvata iz državnog arhiva ono što je tamo sačuvano, a tamo je sačuvano samo ono što je njima odgovaralo. Recimo kad onaj povjesničar (neću ime spominjati) citira razgovore i navodi zapisnike razgovora nadbiskupa Kuharića s Vjerskom komisijom, onda donosi samo ono što je Vjerska komisija zapisala. A trebalo bi vidjeti što je Kuharić sam sebi zapisao, zato jer znam kako je to išlo.

Reći ću osobno iskustvo, jer sam vodio sud do Beograda za neke crkvene objekte što su ih htjeli rušiti tamo u Varaždinu itd. Onda su me pozvali i oni su napisali zapisnik i kažu: potpiši… Ja sam potpisao ondje na kraju retka, gdje je rečenica završila. Pita me ispitatelj, zašto to? Rekao sam: zato da mi 200

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 200

25.5.2018. 14:42:57

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

vi ne dodate. Bilo je dosta takvih gdje su ti podvalili. Zato se povjesničarima ne može samo tako vjerovati, jer oni imaju ono što imaju. Ja kažem da vjerujem samo datumima. A prema povjesničarskim tumačenjima sam uvijek oprezan, jer uvijek svaki sa svojeg stajališta tumači događaj.

Prof. dr. sc. Danijel Labaš: Pater Bono, hvala Vam, meni je žao što nam je vrijeme izmaklo. Imamo još samo 15 min. Vama stvarno hvala. Znam da biste sva trojica mogli još puno govoriti, ali i publici bismo trebali dati priliku da iznese svoja razmišljanja i svjedočanstva.

201

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 201

25.5.2018. 14:42:57

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 202

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću Stjepan Brebrić Kršćanska sadašnjost

Prigodom održavanja IX. Diei Theologici na temu »Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić: Filozofsko-teološki tragovi i putokazi«, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti, u srijedu, 7. svibnja 2014. godine, u emisiji Hrvatskoga katoličkog radija »Znakovi vremena« gostovali su dr. sc. Andrea Filić i mr. sc. Stjepan Brebrić, koji su govorili o životu, radu i misli te dvojice profesora KBF-a i suutemeljitelja KS-a. Emisiju je uredila i vodila mr. sc. Tanja Popec.

U prvome dijelu emisije razgovaralo se o Simpoziju kao takvome, o načinu na koji su Bajsić i Šagi-Bunić utjecali na prilike u našoj Crkvi i društvu, o tome kako su bili povezani s institucijama kao što su KBF i KS. U drugome dijelu emisije dotaknuta su neka pojedinačna pitanja iz života, promišljanja i pisanja dvojice značajnih hrvatskih teologa.

Slijedi prošireni intervju koji je o Vjekoslavu Bajsiću sa sadašnjim direktorom i glavnim urednikom Kršćanske sadašnjosti Stjepanom Brebrićem vodila Tanja Popec.

Gospodine Brebriću, možete li reći neke osnovne podatke o životu, svećeničkom i teološkom poslanju i radu Vjekoslava Bajsića?

Vjekoslav Bajsić rodio se 11. veljače 1924. godine u Čakovcu u činovničkoj obitelji. U Čakovcu je također pohađao osnovnu školu, a srednje obrazo203

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 203

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

vanje stekao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Svojim misaonim i duhovnim napisima pobudio je već kao srednjoškolac pozornost i zanimanje odgojitelja pa su ga oni u jesen 1942. godine, nakon mature, poslali u Rim na studij filozofije i teologije. U Rimu je na Papinskom sveučilištu Gregoriani magistrirao na oba fakulteta. Na Filozofskom fakultetu istoga sveučilišta postigao je također doktorat znanosti tezom O zamišljaju kršćanske filozofije u spisima Edith Stein (Rim, 1958.). Nakon svećeničkog ređenja 1948. godine morao se u inozemstvu, u Južnome Tirolu više godina oporavljati od plućne bolesti (sušica), koja ga je prisilila da cijeli život tiho govori. U domovinu se vratio 1962. godine te odmah započeo predavati na KBF-u, na Katedri za filozofiju. Četiri godine kasnije postaje njezinim pročelnikom i ostaje to sve do svojega umirovljenja u jesen 1993. godine.

Glavno područje njegova znanstveno-nastavnog rada bila je filozofija prirode (kozmologija) i granična pitanja između religije i prirodnih znanosti. On je također dugo godina predavao na Fakultetu i njegovim institutima povijest filozofije i filozofiju o Bogu (teodiceju).

Habilitirao je 1966. godine na KBF-u radom Filozofski problemi hominizacije. Na zavidnoj spekulativnoj razini i uz neosporno poznavanje materije (prirodoslovnih činjenica i teorije evolucije) razvija ideju poieze (poiesis) kao modela pomoću kojega je moguće filozofski tumačiti prirodnu selekciju i druge činjenice koje govore u prilog teoriji evolucije živih bića, uključujući čovjeka. Stvaranje čovjeka shvaća se kao selekcija ili odabir žive materije pod formu duše, a ne kao demijurgijski proces oblikovanja materije prema ideji, odnosno unaprijed fiksiranoj zamisli u Božjem umu. Stvar je bila toliko nova da je izazivala protivljenja i nerazumijevanje. Govorilo se sapit heresim (zaudara na herezu). Zanimljivi su, inače, iz kasnijeg razdoblja njegova života, toliki brojni primjeri kojima je Bajsić, dalje razvijajući svoje spoznaje na tome području, ilustrirao svoje početne slutnje. Kao, primjerice, ono o pitanju autora, kada je riječ o mutacijama koje pretpostavlja prirodna selekcija u okviru teorije evolucije, kada se dalje govori o promjenama vrsta, što se pripisuje slučajnim evolucijskim procesima i događanjima, gdje na kraju imamo takav kvalitativni skok da ne čudi onaj nesporazum koji još uvijek mnoge muči. Ako im se veli da možda »potječu« od majmuna, što nitko ozbiljno više ne misli, barem ne tako jednostavno, jer riječ »potjecati« u običnom razumijevanju uključuje neko poistovjećiva204

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 204

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

nje onoga koji potječe s onim od kojeg potječe pa je problem toga paralogizma što uopće ne pogađa ono o čemu je u evoluciji riječ te odatle dolaze mnogi nesporazumi. U svojoj je skripti iznio više primjera, pa i onaj koji se stvarno dogodio u prostorijama grafičko-tehničke i tiskarske službe KS-a.

Da ukratko prepričamo, također i prema zapisima koje je sačuvao dr. Kušar s Bajsićevih predavanja na Institutu za teološku kulturu laika negdje 70-tih godina prošloga stoljeća. Dogodilo se jednom da se pokvario neki prijelazni oblik tiskarskoga stroja (nešto poput ciklostila, »geštetner«), a Bajsić je tome osobno pridonio (inače je najzaslužniji svojedobno za razvoj GTS-a i tiskare KS-a, tako što je instalirao i popravljao strojeve, prve kompjutore itd.) pritisnuvši neki pogrešan gumb na komandnoj elektroničkoj ploči pa se razlila boja i uprljala strojne valjke. Nije bilo druge, nego ubaciti cijeli snop papira da se ti valjci sami očiste rješavajući se viška boje. Po podu su uskoro svuda bili razasuti papiri s raznim »grafičkim oblicima«, zapravo mrljama. U tome trenutku nailazi dr. Turčinović, direktor Kršćanske sadašnjosti, uzima jedan od njih s poda i zaključuje kako je riječ o vrhunskome umjetničkom djelu. Postavljaju ga na zid da ukrašava prostoriju. Pitanje je tko je autor slike? Bajsić, koji je slučajno krivo pokrenuo stroj, sam stroj, koji je proizveo te »grafike« ili Josip Turčinović, koji je jedan od tih zaprljanih papira prepoznao i izdvojio kao umjetničko djelo? Dakako, autor je onaj koji je rekao »stvaralačko da«, onaj koji je izabrao, selektirao. Tu je na djelu Bajsićeva ideja o »božanskome selektoru«, gdje je moguće povezati naše prirodoznanstvene spoznaje o kojima govori teorija evolucije s vjerom u Boga stvoritelja. Osim toga, ona i prema samim Bajsićevim promišljanjima vrijedi donekle i za ono klasično rano novovjekovno teološko pitanje: raspravljanje o odnosu Božje providnosti i ljudske slobode (Bañez i Molina).

No, to je već jedna druga tema.

Budući da je bio veoma pozoran na sve što se događalo oko njega, nije se ograničio samo na akademsko područje djelovanja. Odgovarao je na izazove crkvenog i društvenog trenutka. To se posebno očitovalo u njegovu interesu za probleme crkvene zajednice, u dijalogu s marksistima te u vrlo zauzetom i slojevitom radu u Centru za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost. Zajedno sa Šagi-Bunićem i Turčinovićem duboko je i neizbrisivo obilježio poslijekoncilsko razdoblje života Katoličke crkve na našim prostorima. Član je prve redakcije časo205

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 205

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

pisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, odakle potječe i naziv 22. veljače 1968. ustanovljenoga Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost, čiji je Bajsić prvi pročelnik. Odmah je imenovan odgovornim urednikom svih izdanja KS-a, i to ostaje do svoje smrti. On je bio glavni urednik mnogih publikacija i značajnih knjiga. Isto tako bio je: autor, prevoditelj, redaktor, lektor i korektor. Kasnije, 1989. godine postaje i predsjednikom Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS) s obnovljenim statutom društva, potvrđenim od Crkve i države. Bio je na funkciji v. d. direktora KS-a i predsjednika Upravnoga odbora, odnosno Skupštine KS-a, sve do svoje smrti. Tako se može reći da je, prema onome što ŠagiBunić negdje kaže, on doista bio »strukturalno glavni čovjek KS-a«, osobito na početku i u teškim trenutcima, nakon smrti Josipa Turčinovića, dakle od 1990. do 1994. godine. Najviše je pridonosio svojim međunarodnim kontaktima, i to pogotovo na početku i dok su se tražila prva sredstva i ostvarivali prvi uvjeti za početak rada Centra. Kasnije se najviše bavio strojevima, ali i ljudima u KS-u, nastojeći biti na pomoć, održavajući i popravljajući strojeve, a što se ljudi tiče, bio je »lijek za dušu«, kako svjedoče mnogi bivši i još uvijek aktualni djelatnici KS-a koji ga se sjećaju. Međutim, on nikada nije bio de facto prvi, jer se u trolistu KS-a: Bajsić – Turčinović – Šagi (izraz potječe od B. Dude) nikada nisu po tome razlikovali, tko je prvi, tko drugi... No, Bajsić sam svjedoči za sebe da je bio uvijek, čak i u svojoj obitelji, »samo drugi«, ali »dosta dobar drugi«, jer mu biti prvi, pogotovo voditi ljude, zapovijedati im – ako je i takvo što nekada potrebno – nikako »ne leži«. Ta trojica suutemeljitelja KS-a radije su znali tko je za što odgovorniji i tko se čemu treba više posvetiti. Činjenica da je Josip Turčinović, unatoč tome činio sve, i svoje i ono što se ponekad očekivalo od druge dvojice, ali i ostalih u rukovodstvu kuće, ne umanjuje ničiji, ponajmanje ne Bajsićev značaj i prinos. To samo konstatiram radi istine.

Posebno mi se, na kraju, važnim čini uočiti Bajsićev doprinos našoj kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana. Pisao je od 1971. do 1983. godine u njezinoj glavnoj kolumni »Pitanje sadašnjega trenutka«, a onda još sve do 1993. godine nastavio taj oblik suradnje. Pridonosio je, posebno u početcima, njezinu likovnom i grafičkom uređivanju svojim vlastitim umjetničkim fotografijama i tako dalje. Prema mišljenju prvoga glavnog urednika Kane V. Pavlinića Bajsićev odnos prema Kani već u kompleksnosti njegova anga206

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 206

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

žmana, osobito originalnosti pisanja, motivira jednu takvu odrednicu za Bajsića, koja bi mogla glasiti: homo universalis.

Iako je bio uključen u mnoge praktične inicijative i vrste poslova, osobito, kako sam spomenuo, u KS-u, ostavio je velik pisani stvaralački opus. Napisao je preko šezdeset studija, brojne kraće zapise i znanstvene članke. Mnogo je truda uložio i u prijevode, poput šest svezaka Jedinove Velike povijesti Crkve.

Sudjelovao je u radu mnogih simpozija i tečajeva u domovini i inozemstvu.

Na KBF-u, osim što je bio profesor i pročelnik Katedre za filozofiju, bio je i knjižničar, dekan Fakulteta, a obnašao je i mnoge druge fakultetske dužnosti, kao zauzeti član mnogih fakultetskih povjerenstava. Bio je član Vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije za dijalog s onima koji ne vjeruju.

Možda je nedovoljno poznato da se bavio i intenzivnim pastoralnim radom, među ostalim, da je redovito slavio euharistiju u kapeli Sv. Roka iznad Britanskog trga u Zagrebu, gdje se nedjeljom i blagdanima te u posebnim prigodama okupljala jedna postojana euharistijska zajednica. Tako uopće ne stoje eventualne dvojbe o njegovu zauzetom pastoralnom angažmanu.

Među objavljenim knjigama poznatije su: Na rubovima Crkve i civilizacije (1972.) te tri zbirke kraćih tekstova: Strah za granicu. Pitanje sadašnjeg trenutka (1980.), Ekologija slobode (1994.) i Obrnuto vrijeme (1994.). Zalaganjem Kršćanske sadašnjosti i osobito dr. Stjepana Kušara, priređivača, od 1998. do 2003. godine objavljeni su u biblioteci Volumina theologica, nizu Croatica, četiri sveska sabranih radova Vjekoslava Bajsića: Granična pitanja religije i znanosti (1998.), Filozofija i teologija u vremenu (1999.), Život i problemi crkvene zajednice (2000.) te Dijalog, reagiranja, polemike (2003.).

Sve su te knjige popraćene stručnim uvodom priređivača, kazalima, biobibliografskim podatcima, te je tako u toj biblioteci velikih sustavnih teoloških djela postavljen visok izdavački standard za slična ostvarenja domaćih teologa, kakvih je zatim bilo i kasnije, a projekt se, zapravo, nastavlja. Što se pisanoga opusa Vjekoslava Bajsića tiče, on se, prema mišljenju dr.

Stjepana Kušara, prikladno može podijeliti u tri velike skupine spisa: prva obuhvaća one na granici između religije i teologije s jedne i prirodnih znanosti s druge strane. Druga skupina jesu radovi u kojima se Bajsić bavi problemima povijesti filozofijske i teologijske misli te filozofskom raščlambom nekih suvremenih pitanja i problema. Veliku skupinu tekstova predstavljaju naposljetku oni koji su važni za život ljudske i kršćanske zajednice: najpri207

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 207

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

je ad intra – međuljudski odnosi, život i reforme u kršćanskoj zajednici, a zatim ad extra – problemi dijaloga Crkve i svijeta, vjere i kulture, u čemu posebno važnu ulogu igraju napisi o odnosu vjernika i marksista.

U svojim spisima kao i u razgovorima i diskusijama Bajsić je pokazivao, kako kaže dr. Kušar, priličnu alergičnost na sve pokušaje apologetiziranja koji ne samo da brane vjeru u Boga od napadaja nego, u prvome redu, žele protivniku dokazati da je u krivu i dokazima ga manje ili više spretno prinuditi da prihvati opciju vjere u Boga. Takvu apologetiku nazvao je »boksativnom teologijom«. Bio je uvjeren da obranaško držanje i apologetsko dokazivanje ne pomažu »Isusovoj stvari« u ovome svijetu jer ona sjaji svojim svjetlom. Potrebno je samo razmaknuti unutarnje zoološke i vanjske grupne smetnje pa će to svjetlo imati šanse da prodre u um, u srce i u ljudske skupine. Možda je on u tome vidio zadaću filozofije s obzirom na teologiju, kako to izvrsno primjećuje dr. Kušar. Zadaću, naime, koja nipošto ne iscrpljuje i ne ograničava filozofsku misao, nego je čini pomoćnicom i kreativnim izazovom za teologiju. No to više nije ni odnos suprotstavljanja, ni onaj sluganski, kako neki, makar pogrešno, shvaćaju ono uvriježeno s obzirom na pojedine etape povijesti toga odnosa: philosophia ancila theologiae.

Za Bajsića se kaže da je bio mislilac svjetskoga ugleda. Zbog čega?

Bajsić je i kod nas prepoznat, i to ne onako uopćeno, niti od bilo koga, nego od doista naobraženih, odnosno kompetentnih ljudi u akademskoj javnosti, kao originalni mislilac. Prosječan čitatelj njegovih tekstova, osobito njegov sugovornik, ako je imao tu sreću, mogao bi reći za njega posve spontano ali i posve točno, da je bio genijalac. Znam jednu zgodu s tim u vezi, iz razgovora dragih, nažalost, od nedavno obojice preminulih, prof. Starića i prof. Rebića, s kojima sam sjedio za stolom u nekoj neformalnoj prigodi. Prof. Starić nabacio je, onako niotkud u razgovoru, kako ponekad razmišlja o svojem dojmu o razlikama među studentima, ovisno o tome iz kojega zavičajnog kraja dolaze na Fakultet, barem što se pojedinih godišta tiče, »što može biti i sasvim slučajno, ili pak krivi dojam«. No, ponekad mu se znalo učiniti da su »oni iz južnijih krajeva, iz Dalmacije, nekako svi vrlo bistri, a nijedan u tom smislu posebno ne odskače«. »Drukčije je s onima iz sjevernih krajeva.

Obično su ti studenti, kasnije svećenici ili teolozi, nekako ujednačeni po in208

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 208

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

telektualnim sposobnostima, a one mogu ponekad biti i onako, recimo tako ... prosječne. No, pojavi se ponekad ‘ničim izazvan, poneki čisti genijalac’.« Dakako, u šali je nadodao da ne misli baš na sugovornika, trenutnoga sustolnika, prof. Rebića, »da si ne bi umislio, nego na...« I prije nego je izgovorio, prof. Rebić je, razumijevši, dovršio umjesto njega: »Znam, govoriš o Bajsiću«. Prof. Starić dodao je: »Pa, jasno, ali i Šagi, ne zaboravi.« Budući pak da je Bajsić dugo izbivao iz domovine, stekao je mnoga poznanstva u intelektualnom svijetu Europe, u akademskim znanstvenim krugovima. Razgovarao je oči u oči sa svojim bivšim kolegama germaničarima, posjećivao kasnije međunarodne skupove, simpozije, sudjelovao u radu Europskog udruženja katoličkih teologa i sličnih udruga kršćanskih filozofa, konačno, objavljivao je u stranim teološkim i stručnim publikacijama. Kako je kod nas zapažen kao genijalac, originalni mislilac, tako je to doskora bio i vani, u svijetu. Osobito je u tom smislu, kako se čini, predstavljen na njemačkom i engleskom govornom području, posredstvom tih jezika kojima se sam najbolje služio. Bajsić je jednostavno poznat po svojim originalnim uvidima, naročito ako je pritom riječ o strogo znanstvenim temama iz područja filozofije ili graničnih pitanja kojima se bavio. Jednako tako, jer je češće kontaktirao s europskom i svjetskom javnošću, izvještavao o prilikama u našoj Crkvi i državi, o teološkom i znanstvenom radu te kulturi ovih prostora, jednostavno je bio poznatiji od nekih drugih naših teologa, koji možda nisu toliko prodirali u krugove izvan domovine. Nije bilo teško u njemu prepoznati ono što se ovdje također znalo, tako da je to nešto osnovno što govori u prilog Vašem mišljenju da je Bajsić doista bio mislitelj svjetskoga glasa.

Uz to treba reći da nije rijedak slučaj da se naši domaći teolozi i općenito intelektualci na neki način dožive i u svjetskim okvirima kao vrijedni pažnje. Ipak smo imali tijekom povijesti mnoge ugledne, da tako kažemo, intelektualce, koji su vani bili zapaženi, iako će sam Bajsić za neke od njih reći da su, dolazeći iz ovih naših skučenih prostora, jezikom upravo okovanih ili zatvorenih, tamo vani morali izgledati kao neki čudaci, zanesenjaci, ili tako nešto, kad su se kao niotkud pojavljivali s nekom izvornošću i svježinom misli. Sigurno je našoj misli u svjetskim razmjerima pripomogao i kard. Franjo Šeper, kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a činjenica da među tridesetak teologa u Međunarodnoj teološkoj komisiji već od nje209

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 209

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

zine uspostave imamo neprekinuto svojega predstavnika, također mnogo govori u prilog naše misli i naše teologije kao značajne u europskim pa i svjetskim razmjerima. Opet kažem, mnogo su tome pridonijeli i naši biskupi koji su uvijek održavali dobre veze s Rimom i u onome smislu koji može nešto značiti za promociju domaće teološke misli i uopće intelektualnih nastojanja u kršćanskome svijetu. I sadašnji zagrebački nadbiskup, kard.

Josip Bozanić, tome mnogo pridonosi. Doduše, problem je uvijek u našem jeziku, o tome je pisao i Bajsić, te se svjetska znanost o nekom prinosu naših filozofa, teologa i mislioca često informirala samo sažetcima, kako to i sada uglavnom mogu, recimo, ako listaju Bogoslovsku smotru. No, čim se ukaže prilika za neki međunarodni znanstveni skup, vrlo brzo dolazi do izražaja snaga domaće misli. Svojedobno je Bajsić, tako kažu, upravo oduševljavao izvornošću misli svoje europske i svjetske kolege, ali i one koji su se izvan kršćansko-filozofskih ili teoloških krugova na bilo koji način zanimali za religiju i one koji o njoj kod nas promišljaju. Ako bismo još išli posve konkretno tražiti uzroke te Bajsićeve, recimo uvjetno, poznatosti u svijetu, ili svjetskoga ugleda, svakako se razlozi kriju već u zanimljivosti njegove doktorske disertacije o zamišljaju kršćanske filozofije kod Edith Stein, koja se svojedobno citirala u referentnim radovima, a glavni uvidi njegova shvaćanja prirodne selekcije u svjetlu stvaranja također su na neki način posredovani i izvan granica naše domovine, makar u osnovama i sažetcima, a njihova je originalnost, mislim, neupitna.

Značajne su njegove teme koje dovode teologiju u dijalog s filozofijom. Zašto je teologiji potrebna filozofija?

Prema često ponovljenom Bajsićevu mišljenju, na ovaj ili onaj način, filozofija i teologija, a također i religija, žele dati odgovor na tzv. »posljednja pitanja« i to im je oduvijek zajedničko. Međutim, ono tipično bajsićevsko u tome odnosu, ili susretu filozofije i teologije, jest kada Bajsić analizira taj pojam ili predodžbu tzv. posljednjih pitanja, jer ona bi se mogla postavljati i radi nekih »posljednjih odgovora«, a stvarno posljednji odgovor, mogao bi suvišnim činiti svako daljnje pitanje. Tako da Bajsić dobro uočava taj problem tzv. posljednjih pitanja i upravo u susretu filozofije i teologije želi vidjeti na koji je način to potrebno shvaćati. Hoće li se nakon posljednjega 210

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 210

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

odgovorenog pitanja postići neko zadovoljstvo, neko je međurazmišljanje kojim Bajsić pokazuje kako bismo se trebali zapitati protežu li se zapravo posljednja pitanja u konkretnoj formulaciji na pojmovnu ili radije voljnu sferu. Budući da su obje u čovjeku, to jest u osobi, zapravo jedno, nerazdvojive, očita je veza između filozofije i teologije i to upravo na način kako je Bajsić originalno shvaća. Ako je neko traženje istine svojstveno filozofiji kao autonomnom ljudskom mišljenju, oslobođenom religioznih konotacija, a teologiji to isto, ali uz pristanak vjere, onda je očito kako imamo u biti jedno zajedničko mjesto susreta, pa makar ga onako općenito zvali, kao »zanimanje za posljednja pitanja«.

Bajsić ovdje uvodi problematiku odnosa subjektivnog i objektivnog u traganju za istinom ili smislom života. Opet je to susretište filozofije i teologije. Subjektivnost pojedinačnoga za njega je više nego očito, također, nešto objektivno. Ne može se, kao u antici, istinu gledati samo u nečemu što je objektivno, što ne podliježe raznim uvjetovanostima nekog subjektiviteta, a ne može se ni prema nekim novovjekovnim filozofskim uvjetima stvar okrenuti pa reći da je istinito ono što subjekt stvara kao takvo ili što kao takvo priznaje. Jedno i drugo. Zato je upravo potreban dijalog filozofije i teologije, suradnja koja je takva kakva je tijekom povijesti već i ostvarena, samo ne bez obzira na promjene u znanstvenom svijetu paradigmi, u promijenjenim kulturalnim i civilizacijskim prilikama, u mentalitetu ljudi koji nisu isti danas i prije tisuću ili deset tisuća godina.

Dakako da je potrebno priznavati različitost jedne i druge znanosti, ili jednoga i drugoga načina razmišljanja i otkrivanja nekog konačnog smisla čovjeka i sveukupne stvarnosti. Različiti su pristupi često zajedničkoj problematici i nužno su ponekad različiti odgovori ili način odgovaranja. Ali postoji ono što povezuje. Više puta Bajsić je to pokušao pronaći u temi našega odnosa prema evanđelju, ili – da bude još općenitije pa stoga više zajedničko filozofiji i teologiji – u mogućnosti filozofske i teološke, uvjetno rečeno, spoznaje ili razmišljanja o Bogu. Bogu se može pristupiti na čisto znanstveni način, kao jednoj hipotezi. Od svih znanosti, osim teologije, nije jedino filozofija takva, ali je ona koja se tim pitanjem tijekom povijesti najviše bavi. Bavi se, dakako, već stoga što se, kao i teologija, zanima za čovjeka. Mi možemo filozofski razmišljati o nekoj apsolutnoj vrijednosti koja je Bog. No, sam pojam Boga pretpostavlja čovjekov odnos prema Bogu, dakle religiju, tako da 211

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 211

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

se ne može raditi samo o jednoj apsolutnoj vrijednosti, dakle Bogu, nego je tu odmah čovjek, kao druga, istodobna apsolutna vrijednost, a ako je on religiozan, onda se religioznost tiče njegove vlastite, pojedinačne sudbine. Zato filozofija ne može dospjeti do kraja u razmišljanju o Bogu bez teologije, kao što ne može ni teologija to isto, vodeći računa o čovjeku, bez filozofije. Tako je po prilici Bajsić oprimjereno tumačio odnos, važnost filozofije i teologije.

Doduše, konstatirao je da je nakon Koncila filozofija malo manje važna, da je nastupilo vrijeme potrebnoga svetopisamskog zanimanja, povratka izvorima, Evanđeljima, povijesti. No, i filozofija i teologija imaju povijest i vrijeme kao svoje bitne odrednice i kao predmet svojega proučavanja. Ako se filozofiji istinski pristupi, uvažavajući totalitet ljudskoga, jer čovjek je, ipak, u središtu znanstvenih zanimanja, ili bi barem trebao biti, ne može se zapostaviti ni religiozna komponenta. Njoj mnogo pridonosi proučavanje Svetoga pisma, i to je ispravno, ali i filozofija još uvijek, zapravo trajno, neprestano može biti od pomoći i potrebna je. Uostalom, i poslijekoncilska reforma teoloških studija vodi o tome računa. Samo, dakako, kršćanski filozofi, ili oni kojima je stalo do pune istine o čovjeku ukoliko prihvaćaju da je to biće u svojem temelju i religiozno biće, moraju se truditi oko takve filozofije, uvjetno rečeno, koja će imati neke koristi i za teologiju. Ali i obrnuto. Uvijek je riječ o međuovisnosti i zajedničkoj koristi.

Konačno, ako bismo išli nešto konkretnije govoriti, svakako bismo kod Bajsića na više mjesta mogli uočiti isticanje važnosti jasnoće pojmova, oko čega filozofija doista mnogo pomaže teologiji i u čemu je onda možda spretnija od teologije, zbog povijesno bolje razvijenog instrumentarija kojim raspolaže. Ako se danas težište filozofskog interesa prebacilo sa spekulacije na prirodu i tehniku, onda je očito da i filozofija, kad se njome bave kršćanski mislitelji kakav je bio Bajsić, mora voditi računa o tim pitanjima i tim problemima. Bez toga, naime, ni teologija neće imati jasnoće oko pojmova jer joj stare logičke distinkcije i filozofijske sheme sada više ne koriste. Isto tako, onda teologija ima još manje mogućnosti neke približno najbolje predodžbe stvarnosti na koju se pojmovi odnose, a ta stvarnost je sav život, sve što jest. Sve naime što zanima filozofiju mora zanimati i teologiju. Bajsić o potrebi filozofije za teologiju nikada nije dvojio, a također je malo koji teolog, osim tamo u početcima kršćanstva, i više u traženju putova, zanijekao važnost filozofije za teologiju.

212

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 212

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

Stvar je oko toga prilično jasna, samo što se kod Bajsića još mogu vidjeti konkretna ostvarenja ili barem smjerokazi u pogledu toga susreta filozofije i teologije ili, kako stoji u pitanju, potrebe teologije za filozofijom.

Primjerice, često je njegovo shvaćanje zadaće filozofiranja, kako ono više fenomenološko i analitičko, da se razumije današnji čovjek u konkretnim prilikama u kojima živi, tako i ono više sintetičko, u pogledu odnosa teologije prema svim ostalim znanostima, da se nekako posredstvom filozofije u teologiji lakše dođe do nekog barem približnog shvaćanja općenite, paradigmatske znanstvene sinteze. Očito je, kako piše na jednome mjestu, da se nekada moglo vrlo brzo poučiti i razumijeti kako, recimo, funkcionira neki primitivni stroj. Danas je uzaludno očekivati da bi čovjek mogao za jedno prijepodne shvatiti kako funkcionira televizor. Slično je s razvojem znanosti, o kojemu teologija mora voditi računa, jer im je subjekt i objekt čovjek, dakle, ono za što se ona također napose zanima. Neke obrise te znanstvene sinteze, koja danas prevladava uz tehniku, teologiji može dati filozofija. U tome smislu ona i dalje vrijedi kao teološka propedeutika, samo je se, već počev od shvaćanja Prvoga vatikanskog koncila, nipošto ne smije ograničavati u njezinoj autonomnosti i znanstveno-metodološkoj specifičnosti. Na kraju, hoće li se sasvim konkretno, a opet općenito reći, gdje je susret filozofije i teologije i potreba teologije za filozofijom, mislim da se odlično vidi u Bajsićevu upozorenju kako je na jednome i drugome području potreban »intelektualni napor«, »intelektualna disciplina«, da se »ne bi brkali pojmovi s emotivnim slikama, egzaktni način izražavanja sa svakodnevnom retorikom«. Koliko je to aktualno, i kako s tim stojimo, svaki dan se možemo sami uvjeriti i nažalost, često nad tim razočaravati.

Ali treba se truditi.

Bajsić je pokušao dati odgovor na pitanje može li filozofija okupljati ljude i kako?

Zanimljivo je odakle jedno takvo pitanje kod Bajsića, a možda je baš tipično za njega. Najprije ga, čini se, na postavljanje toga pitanja potiče jedna anketa početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća o mišljenju profesora filozofije na katoličkim sveučilištima i fakultetima o sudbini i stvarnim pitanjima »kršćanske filozofije«, napose tomizma, pred licem modernoga 213

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 213

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

svijeta. To pitanje on postavlja i kao inače vrlo izazovno, polazeći od vlastite pretpostavke da je između religije i filozofije razlika u tome što je religija uglavnom stvar skupina ljudi, redovito mnogobrojnijih, dočim je filozofija nerijetko stvar pojedinaca ili u najboljem slučaju školâ. No, i filozofija bi, osobito ako se govori o nekoj mogućoj »kršćanskoj filozofiji«, trebala barem nekako pridonositi stvaranju zajednice, zajedničkih ciljeva, koje treba razlikovati od onih grupnih, koji se suprotstavljaju zajedništvu kao takvome.

Stoga je vrlo teško pitanje na koji način je filozofija, dakle, zamisliva kao mjesto ili princip okupljanja, stvaranja zajedništva. Tomu pitanju Bajsić je posvetio i jedno vrlo opsežno i suptilno razmišljanje, objavljeno u drugom svesku njegovih sabranih radova, odmah na početku knjige, a inače je riječ o članku prvotno objavljenom u Bogoslovskoj smotri davne 1971. godine.

Mislim da je to pitanje i danas vrlo aktualno. Poznato je da i sadašnji pročelnik Katedre za filozofiju KBF-a prof. dr. sc. Josip Oslić često upravo i tako shvaća filozofiju, odnosno promišlja o tome kako je misliti kao princip zajedništva i okupljanja ljudi. Zato je doista zanimljivo vidjeti kako je svojedobno već Bajsić vidio jednu takvu mogućnost. On, naravno, najprije u svojem pokušaju odgovora pokazuje kako je s tim bilo u povijesti, osobito ukazujući na one povijesne epohe u kojima se filozofija nekako podudarala s ili općenitim ljudskim iskustvom, ili barem pitanjima, ili s općenitim ljudskim znanjem, odnosno kulturom. Ako je filozofija nekako apsorbirala to zajedničko, zajednički komunikacijski kôd neke zajednice, onda je samim time važila kao princip zajedništva.

No, danas je situacija drukčija. Sama filozofija ne postoji kao jedna filozofija, pluralizam je nepregledan. Također je očito kako u posljednje vrijeme smisao za filozofiju i njezinu ulogu u vezi s teološkim problemima sve više opada. To je početno, ponešto pesimističko razmišljanje, ali koje nastoji objektivno utvrditi stanje. U biti ono znači da danas nemamo ni jednu filozofiju koja bi bila, kao nekoć u skolastici, djelotvorno vezana uz opći bazen ljudskog govora i znanja, tako da bi se uz neku »majeutiku« bez velikih teškoća za sve moglo izgraditi neko univerzalno, obligatno znanje.

Moglo bi se neku filozofiju proglasiti jedinom pravom i jedinom zdravom, kako je to crkveno učiteljstvo učinilo s tomizmom u doba neoskolastike.

No, pokazalo se da to nije dovoljno, da se ne može interventom crkvenoga učiteljstva postići to da jedna filozofija bude za sve obligatna, pa će je samim 214

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 214

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

time onda i svi slijediti. Takvim interventom ona još ne postiže nikakvu djelotvornost okupljanja zajednice, nikakvu nutarnju, po sebi vrijedeću djelotvornost. Zato i ne čudi, kako primjećuje Bajsić, da je suvremena teologija krenula malo u suprotnom smjeru od suvremene filozofije, nastojeći se više osloniti na neposrednost jezika i sadržaja Svetoga pisma. Mlađi ljudi, kako ih Bajsić promatra, zaziru od filozofskih sustava općenito, pogotovo spekulacije, a okupljaju se radije po praktičnim principima. To je već iz ljudske psihologije shvatljivo, a Bajsić navodi primjer pušenja cigarete u krugu, što sudionike može zbližiti mnogo više i mnogo brže nego neka dugotrajna i pomalo dosadna filozofska rasprava koja je tome prethodila, pa makar se radilo o nekom efemernom zajedništvu. Stoga se Bajsić, nekim čudnim skokom, od primjera pušenja cigarete u krugu odmah upućuje na dijalog kako ga predlaže Drugi vatikanski koncil.

Dijalog omogućuje i na području filozofiranja ono sokratovsko traženje jedne istine zajedničke svim ljudima, a upravo se zajednica i formira oko neke zajedničke istine i zajedničkih vrijednosti. Razgovor, dijalog, jedini je put kojim se u ljudima može doći do nečega zajedničkog, shvaćenog kao istinito, a to je, također, i jedina mogućnost neke filozofije koja bi imala princip okupljanja zajednice. Zato Bajsić, govoreći o dijalogu, veli: »To je najpozitivniji doprinos koji je Koncil mogao donijeti za filozofiju, jer ne polazi od nametanja neke ‘kršćanske filozofije’ drugima, ne proglašavajući dakle druge ludima ili nemoralnima ako je ne prihvaćaju, nego shvaća da onaj aristotelski bazen opće priznatih sadržajnih istina danas valja opet otkrivati ili stvarati komunikacijom, jer se očito izgubio ili zatrpao. Tako bi svrha dijaloga bila upravo otkrivanje ‘ljudske’ istine kao obligatornog sustava vrijednosti. Aggiornamento nije dakle neko popuštanje modernim strujanjima, nego još jednom ozbiljno shvaćanje jednog prastarog principa koji, dakako, u današnje vrijeme zahtijeva neusporedivo više napora i zajedništva, ako se želi išta od toga ostvariti.« Dakle, filozofija može utoliko biti princip i mjesto okupljanja ljudi, ukoliko nije isključiva, ukoliko je dijaloška, ukoliko korespondira s općenitim ljudskim znanjem i iskustvom, ukoliko ne služi Crkvi kao neka ideološka obrana od sličnih napada izvan Crkve ili neistomišljenika. Ona može biti mjesto okupljanja samo kao susret ljudi u »bazenu općeljudskoga«. Dakle, jedna dijaloška filozofija, prema kojoj tek trebamo težiti, koja nije »ni kom215

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 215

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

promis ni sinkretizam«, nego traženje »prirodnoga«, dakle ne umjetnoga, nego »prirodnoga sustava mišljenja«, u najboljem smislu riječi, i to baš na temelju Sokratove pretpostavke da je ljudski intelekt sposoban spoznati istinu i da se ona na naravnom planu samo tu, u toj spoznaji, može naći.

A kod Sokrata se to čini razgovorom, to je ono bitno. Mislim da je suvišno reći koliko je svojim razmišljanjem, pokušajem odgovora na jedno teško pitanje, Bajsić anticipirao osnovna stajališta koja s tim u vezi izražava kasnije Ivan Pavao II. u svojoj maestralnoj enciklici Fides et ratio. Eto, još jedna potvrda Bajsiću kao genijalnom misliocu, kao misliocu svjetskoga ranga, koji stvari odlično znade iščitati u njihovu kontekstu, razumjeti na jednoj dubljoj razini od one pojavne, često varljive, ali također predvidjeti i neki njihov budući razvoj.

Među Bajsićevim filozofskim temama ističu se teme duha, istine… Kako ih je on shvaćao?

Odgovor na pitanje kako je Bajsić shvaćao duh nije lako dati, jer je zapravo riječ o njegovu povijesno-filozofskom promišljanju nad značenjem toga pojma. To promišljanje možemo vidjeti u članku objavljenom 1989. godine u Bogoslovskoj smotri, a započinje njegovim tipičnim, šaljivim anegdotama, kojima želi ilustrirati kako je inače teško precizno definirati i pojmove i stvarnosti, a pogotovo kad je riječ o pojmu duha. Govori tako o jednoj definiciji duha iz ratnih vremena, kao nečega »u što se može pucati koliko se hoće, a da tome ne bude ništa«. Još je smješnija anegdota, koju su imali prilike čuti mnogi njegovi studenti, o pokušaju da se prva računala u vrijeme Hladnoga rata pokušaju iskoristiti za jezični prijevod. Tako je, navodno, pokušaj da se poznata Kristova rečenica iz Lukina evanđelja: »Duh je spreman, ali je tijelo slabo«, ili engleski »The spirit indeed is willing, but the flesh is weak«, rezultirao prijevodom na ruski koji bi po prilici bio: »Votka (spirit) je dobra, ali je odrezak (flesh) slabo pečen«. Takva neka višeznačnost javlja se kod pojma duha u povijesti ljudske misli. Bilo kako bilo, nabrajajući sve arsenale značenja duha, Bajsić u pokušaju tumačenja ostaje sebi vjeran, tj. on ostavlja pitanje u neku ruku otvorenim. Zaključuje da je već Anaksagora u ranoj antici rekao sve ono bitno što će se kasnije tijekom povijesti filozofije misliti pod tim pojmom. Dakle, kako i jest tipično 216

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 216

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

za grčku filozofiju, nešto nepromjenjivo, stalno, neovisno o nečemu izvana, aktivno a ne nešto pasivno, samodostatno, vječno, nepromjenjivo, jamac i tvorac cjeline i tako dalje. Sva ta poimanja duha odraz su antiknog razmišljanja koje se rađa iz čovjekove tjeskobe pred promjenljivošću vlastita bića, koja ga vodi u starenje, bolest, smrt i nestanak. Za antičkog je filozofa to bilo razumljivo i stoga što odlazak duša u podzemlje nema onakvo značenje kao što ga ima zagrobni život u kršćanskoj predodžbi. Nije to nikakvo blaženstvo, nikakav raj ni spokojstvo. To je samo konstatacija o besmrtnosti, a kako se zapravo doživljava, donekle sugerira Odisejev razgovor s Ahilom u podzemlju, koji mu se tuži, da bi radije bio posljednji sluga na zemlji, nego kralj podzemlja. Ideal je, dakle, bio život, ono trajno i nepromjenjivo, čega je duh najviši stupanj.

Dakako da Bajsić u konačnici prihvaća činjenicu, pa i opravdanost te činjenice, da kršćanska tradicija u principu slijedi spomenutu glavnu struju grčke spekulacije, gdje se pojmovi grčke i kršćanske spekulacije, ili vjerovanja, uglavnom poklapaju uz neke varijacije. On napose upozorava na potrebne varijacije, pa tako, između ostaloga, primjećuje da je opasno previdjeti nepotpunu podudarnost filozofijskih pojmova i onih biblijskih, koji su redovito analogni, čega je itekako bila svjesna tijekom povijesti kršćanska filozofija. Zato potiče, kad je riječ o poimanju duha, prvenstvo istraživanja biblijskog značenja pojma, jednako kao i pojma duše. Jednostavna uporaba helenističkog ili srednjovjekovnog filozofijskog arsenala značenja više nije dostatna. Međutim, ako se još uvijek očekuje od filozofije, a Bajsić to prihvaća kao kršćanski filozof i teolog, neki prinos u suvremenosti, onda treba pronaći neki prostor za takav filozofski prinos tumačenju eminentno ipak biblijskoga značenja pojmova duh i duša. I nalazi ga u židovskoj spekulaciji poznatoj pod nazivom Kabbala. Kabbala, pak, razlikuje tri spiritualna elementa u čovjeku: duh, koji predstavlja najviši stupanj čovjekove egzistencije; dušu, koja je sjedište dobra i zla, dobrih i zlih htijenja; neki grublji duh (nefeš), koji je u neposrednom dodiru s tijelom te je neposredni uzrok nutarnjih pokreta. Slična raspodjela postoji i u povijesti kršćanske filozofsko-teološke sinteze, ali Bajsić u kabalističkom shvaćanju vidi neke sitne varijacije koje bi novija ili suvremena filozofska misao trebala uzeti u obzir, ali za teologiju je, ipak, presudno svetopisamsko značenje, uz uvažavanje, dakako, i razumijevanje biblijskoga kulturološkog konteksta.

217

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 217

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

Kako je profesor Bajsić shvaćao pojam istine?

Ono što je bitno u Bajsićevu poimanju istine, a rezultat je njegova kompleksnog filozofsko-teološkog promišljanja ponovno nad samim pojmom i shvaćanjem istine u povijesti ljudske misli, jest da neka »jedinstvena istina nije nečije gotovo vlasništvo koje bi se moglo naučiti napamet, prodavati ili pak jednostavno nametati. To je tako već stoga što bi to bilo nijekanje čovjeka kao subjekta.« Uvijek se u povijesti težilo prema nekoj pravoj ili punoj ili jedinoj istini, shvaćajući je kao nešto objektivno i bez ovisnosti o promjenljivom subjektu. No, to nije tako. O istini se, ipak, pita čovjek, koji može biti u nekim znanostima predmet, ali samo pod određenim, pojedinačnim, ograničenim aspektom proučavanja. Kada se pita o istini, čovjek se pojavljuje u totalitetu svoje stvarnosti, svoje egzistencije nošene smislom.

O tome valja voditi računa kada se hoće odgovoriti na pitanje što je to istina, iako za Bajsića to nije pravi početak razmišljanja o istini, jer se prije toga pretpostavlja zašto se uopće za istinu zanimamo. Vjerojatno zato jer želimo otkriti nešto do čega nam je sudbinski stalo. Ako težimo za nekom općom istinom, do koje je svima jednako stalo, onda je potrebno najprije uočiti da kao opća i za sve valjana istina može biti samo ona oko koje se svi trude.

Dakle, opet dijalog i razgovor.

No, također je važno priznati da istina, opća i za sve jednako valjana, nije i ne može biti nešto izvan i mimo subjekta. To znači da briga za istinu mora biti i briga za ono što je svakom subjektu neotuđivo i nezaobilazno važno. U našoj težnji prema spoznaji tako shvaćene istine valja računati s poteškoćama. Prva koju Bajsić najsnažnije ističe jest činjenica da ljudi žive u grupama. Grupa je, često je govorio i pisao, starija od čovjeka. To ovisi o činjenici da kao jedinka u surovoj prirodi, u kojoj počinje postojati, čovjek ne bi opstao. No, grupa se u pogledu traženja za jednom istinom p ­ ojavljuje kao problem, jer ona po definiciji znači zatvorenost, prihvaćanje svoje grupne istine i isključivanje tuđe grup­ne istine. Zato činjenični pluralizam danas mnogim ljudima predstavlja izvor nesigurnosti i smutnje, sve ono što je drugačije u grupi u kojoj se čovjek osjeća sigurnim, zaštićenim, gdje mu je jasno što mu je činiti i što se uopće od njega očekuje da čini. Kako se izvući iz toga – to je zapravo temeljno pitanje o istini koje Bajsić postavlja.

Pomalo neočekivano, nakon mnogih filozofskih pokušaja rješenja tije218

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 218

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

kom povijesti, Bajsić završava s jednom Kristovom misli, jednom njegovom ponudom, pozivom, napominjući kako se za to, ipak, traži gotovo svetost.

Misli na Mt 5, o Kristovu pozivu na ljubav prema neprijateljima. Temeljno je u tome tekstu, tumači Bajsić, što smo pozvani na sličnost Bogu, ali također i to što Krist izriče kako nije dobro kad čovjek traži svoju sigurnost poistovjećujući se s nekom grupom – svi za jednoga, jedan za sve – s nekima s kojima zajedno može reći »mi« nasuprot »onima drugima«, drugoj grupi.

Dakako, tu Bajsić osobito ima u vidu ono čuđenje Isusovih slušatelja nad očitom situacijom da Bog daje sunce i kišu pravednima i nepravednima. Tu on, dakle, vidi trajno važeće elemente grupnog ponašanja koji priječe put k sporazumijevanju neke zajedničke istine. Sigurnost kao izlaz iz tjeskobe koja proizlazi iz činjenice današnjega pluralizma, Bajsić vidi u Kristovu pozivu na poistovjećivanje sa savršenim Ocem nebeskim, a to znači: ne dati se uvjetovati interesom svoje grupe, nego biti slobodan kao što je Bog slobodan, neovisan. Čovjek se u dobroti ne bi smio dati uvjetovati djelovanjem drugoga. Činiti dobro, bez obzira što drugi čini. Samo je na taj način moguće da u međusobnim ljudskim odnosima bude viška dobrote. I to je ono jedno, ono što se želi postići spoznajom istine. Tako Bajsić od potrage za istinom, slijedeći put povijesne ljudske misli, dolazi do dobrote. Dolazi i do jednog sna o takvoj dobroti koja upravo i može biti nešto jedno, prije neke objektivne ili apstraktne istine: »Smijemo, dakle, sanjati Kristova učenika koji živi u toj gotovo apsolutnoj slobodi darivanja, ali ne sam, osamljen i otuđen od ljudi, nego kao čovjek koji ulazi u zajednicu, ali ne da je optereti svojim osjećajima nesigurnosti, ni da prezire sve koji nisu iz njegove grupe, nego da bude prisutan u potpunoj otvorenosti svakoj potrebi drugim ljudima sa sviješću da daje u ime Božje. Misliti jednu zajednicu takvih slobodnih ljudi gotovo je već previše. Vidimo jedino koliko smo daleko od onoga što je Krist mislio pod kraljevstvom Božjim.« Ipak, samo tako je, misli Bajsić, moguće ostvariti ono nešto jedno, usprkos svim razlikama među ljudima i grupama, na što nas upućuje traganje za istinom. Nije, dakle istina svrha samoj sebi, nego ono jedno, u čemu se možemo svi naći i složiti, a to je višak, ili barem minimum dobrote.

To je, dakako, kako možemo osjetiti, jedno pretakanje filozofskog u teološki govor. No, ako se baš hoće istaknuti što Bajsić misli o istini kao nekoj teoriji, onda je možda najvažnije primijetiti što smatra neophodnim 219

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 219

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

na putu prema spoznaji istine kao takve. To je u prvom redu krepost, zatim intelektualno poštenje, odsutnost strančarenja, grupnog i svakog vlastitog pojedinačnog interesa ili trenutačnog probitka. Bez toga nema smisla upuštati se u traganje za istinom, a kamoli se nadati da će približavanje spoznaji neke istine za posljedicu imati dobrotu – a zapravo je o njoj riječ kada se misli istina kako je Bajsić nastoji misliti.

Kako je Bajsić pridonio promicanju Drugoga vatikanskog koncila?

Makar zvuči pomalo banalno, svakako jednako na teoretskoj i praktičnoj razini. Bajsić se ponajprije trudio oko toga da se shvati domet Drugoga vatikanskog koncila. Zato je svojim pisanjem, razgovorima, predavanjima ukazivao na glavne koncilske naglaske, kao što su odnos vjere i razuma, znanosti i religije, dijalog, tolerancija, sloboda savjesti, ekumenizam, humanizam na evanđeoskim temeljima, jer svi drugi humanizmi su zakazali.

Bajsić, kako se može opaziti u njegovim promišljanjima o Koncilu, ne pokazuje neku iracionalnu oduševljenost samim tim događajem. Smatra da se Drugi vatikanski koncil događa prekasno, da se trebao, kako je on to na njemu svojstven način govorio, dogoditi mnogo prije, svakako prije Prvoga vatikanskog koncila. Misli, dakako, na modernu paradigmu svijeta, čovjeka i društva koja je u vrijeme Prvoga vatikanskog koncila već bila djelatna, ali Crkva nije imala dovoljno snage to uvažiti i s tim se suočiti. Drugi vatikanski koncil jasno vidi situaciju i njegova je novost što je priznaje kao činjeničnu, no problemi s kojima se na nov način bavi zapravo su stari.

Odatle i potreba da se ne stane na dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, nego da se prihvati ono što oni sugeriraju, posebno u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: trajno čitati znakove vremena, poznavati prilike u kojima čovjek živi danas, ali danas je već prošlost u tom pogledu, jer se promjene događaju prebrzo. Recimo, neke društvene, ekonomske i druge okolnosti mijenjaju se iz dana u dana. I danas tumačiti sve u svjetlu uvida Drugoga vatikanskog koncila značilo bi ostati zatvoren u prošlosti. Možda je to razlog zašto je Bajsić negdje od osamdesetih godina sve manje pisao o Koncilu ili koncilskim temama. Ne zato što ih ne prihvaća i ne promiče, nego zato što su, s jedne strane, o tome više pisali drugi, kao Šagi-Bunić, i zato što se, s druge strane, svijet o kojemu govori Koncil 220

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 220

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

već ponovno iz temelja promijenio. Zato je možda najviše i bio okupiran filozofsko-egzistencijalističkim pristupom stvarnosti, upirući se najviše na fenomenološku metodu: promatrati i tumačiti stvarnost. Zatim se može ići dalje, a to osobito vrijedi za teologiju i njezine znanstvene discipline, odnosno Crkvu i njezino evangelizacijsko i pastoralno djelovanje.

Osim što je Bajsić teoretski pridonosio promicanju Koncila, činio je to i praktično, ponajviše angažmanom u Kršćanskoj sadašnjosti, gdje je trebalo objaviti liturgijske knjige u skladu s koncilskom obnovom liturgije: upoznati se s poviješću da bi se razumjela sadašnjost i stvorile pretpostavke za bolju budućnost. Zato je, kako kaže, radio, zajedno s drugima u KS-u, naporno i uporno te je nakon demokratskih promjena, ne bez veze s koncilskim duhom i koncilskim ostvarenjima kod nas, mogao konstatirati kako sada ne moramo krenuti od nule, od početka. Tako se može nastaviti tamo gdje se stalo dok se za vrijeme bivšega režima činilo koliko se moglo. Sam nije bio zadovoljan onime što je vezano uz Koncil ostvareno, ali nije se mirio ni s tim da je vrijeme za to nepovratno prošlo. Jednostavno, iz dana u dan nastojao je činiti koliko je mogao, ponajviše pisanjem, dijalogom, konkretnim angažmanom u koncilskoj ustanovi kakva je Kršćanska sadašnjost, ali i inače, osobito svojim prinosom razvoju KBF-a kao koncilski ustrojene znanstvene i sveučilišne ustanove. Dakako da je osobit Bajsićev prinos dijalog s marksistima, ili onima koji ne vjeruju, jer je neosporno da je, barem u neposrednim godinama nakon Koncila, Bajsić bio važan sudionik toga dijaloga kod nas, možda već i stoga što se nerijetko taj dijalog osnivao na nekom filozofskom diskursu.

Bajsić je poznat, među ostalim, po učenju o objavi kao djelu povijesti i vremena. Bog je trajni suputnik vremena i civilizacija?

Objava, koliko god nadnaravna, ne događa se drukčije nego onako kako se može razumjeti. Utoliko se mora prihvatiti i kao dio povijesti i vremena. S tim u vezi oduvijek se o objavi mislilo upravo nekako tako da ako je riječ o nečemu o čemu ovisi čovjekovo spasenje, to mora biti razumljivo, a čovjek nije samo transcendentno nego i povijesno, vremenito biće. U konačnici, Bog se utjelovio, a to vjerom držimo kao vrhunac i nenadmašnu točku 221

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 221

25.5.2018. 14:42:58

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

objave. Objava prema Bajsićevu shvaćanju ne može više biti percipirana kao što je možda ranije tijekom stoljeća bila, slično kao što vrijedi i za neke filozofske istine, dakle kao neprobojni i nepromjenljiv granitni blok koji se odnekud zabio u vrijeme ljudskoga kozmičkog trajanja. Tako je to interpretirao i dr. Kušar u pristupu Bajsićevoj misli, dodajući i to da je, prema Bajsiću, pritom također riječ o uvjerenju da se objava događa u povijesti i da treba vremena da dopre do ušiju i srdaca ljudi, i to, dakako, jako puno vremena. No, i kod samoga Bajsića, već u njegovoj intelektualnoj metodi ili stilu, vidimo što pod time misli. Uvijek otkrivati novost evanđelja za ovo naše vrijeme, novost koja nije samo u ponovnom ponavljanju nekih evanđeoskih tekstova ili toga kako su se oni tijekom povijesti u Crkvi tumačili, nego uočavanja nove situacije u kojoj se nalazi čovjek, novog mentaliteta, jer se on može mijenjati, i nastojanja da se to shvati u svjetlu, također, onoga što nam ni samo evanđelje, ako je za sva vremena, ranije možda, bez te nove situacije s čovjekom, nije moglo priopćiti.

Zato objava ima trajnu vrijednost kroz svu ljudsku povijest do svršetka svijeta. Nikada nećemo iscrpiti njezin smisao ni značenje za čovjekovo spasenje, jer čovjek nije uvijek isti, a objava je također i nadpovijesna, eshatološka. Tako se per contrarietatem ističe i da je ona dio povijesti i vremena.

S druge, pak, strane, strogo filozofski gledano, jasno je da Bajsić dopušta uvjerenje, koje je bilo već u patristici, da je isti Bog objave i Bog filozofa, da se o Bogu može nešto znati i oslanjajući se na ljudski razum. No, to ne znači da se Bog spoznaje samo tako, ali ne ni to da mu razum ama baš ničemu ne služi u tako važnim stvarima o kojima govori objava. Očito je da objavljena istina, i ona spoznata razumom, moraju biti u nekoj vezi. Tu se naravno i nadnaravno stapaju u skladnu cjelinu, i stoga ni jedan čovjek, bio on ili ne bio kršćanin, nije izuzet iz toga povijesno­‑vremenskoga događanja objave.

To je, po prilici, isto ono što je na teološkom području pokušavao Rahner i mnogi drugi, a Bajsić čini ili na imanentno filozofijskome, ili u filozofsko‑teološkoj sintezi. Svakako, tema vrijedna daljnjih prouka i promišljanja.

222

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 222

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija Ivan Golub Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sjećanje je uskrsnuće. Sjećanjem uskrisujemo prošlost i dovodimo je u sadašnjost. Starina veli: »Povijest je učiteljica života – Historia magistra vitae«.

To je poveznica prošlog i sadašnjeg života. A na Mirogoju, zagrebačkom glavnom groblju čitamo: »Rod bo samo koji si mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje.« To je poveznica s budućnošću. Kad je Bog hodao po zemlji, kad se opraštao na večeri, posljednjoj s prijateljima, odredio je ustanovu nezaborava, postavio spomen-čin, na muku i smrt koja mu sutradan predstoji, na ovu večeru, utemeljio je zahvaljivanje – euharistiju, svetu misu: »Ovo je tijelo moje… Ovo je krv moja… Ovo činite meni na spomen.« Od onda se jednom prostrt stol zadnje večere ne posprema. Sjećanje ovo razlikuje se od svih čisto ljudskih sjećanja. Njime se naime uprisutnjuje stvarno Onaj na koga se sjeća: Uskrsli Isus Krist.

Zaborav i nezahvalnost idu skupa. Zaboravljivci su nezahvalnici i nezahvalnici su zaboravljivci. Postoje prigode koje nas prenu, trgnu, probude od zaborava. Valja se njihovu pozivu odazvati. Osobito kad se i ne radi o zaboravu, kad postoje spomeni i uspomene, samo ih treba i drugima obznaniti.

Dana 22. lipnja 2006. na godišnjicu mojega krštenja zamolio me je prof.

223

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 223

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

dr. Tenšek, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, vrli moj nekoć učenik, da na sedmu godišnjicu smrti Tomislava Janka Šagi-Bunića, svojega učitelja/profesora služim, predvodim svetu misu zadušnicu u crkvi Sv. Mihaela u Dubravi u Zagrebu i održim propovijed. Smatram se povlaštenim reći riječ svjedočanstva. Nakon što sam spustio telefonsku slušalicu dohvatio sam pero i bilježio misli, sjećanja koja su mi navirala. Neka od njih izrekao sam na propovijedi. Poslije kako bi mi iskrslo koje sjećanje stavljao bih ga na papir. Neka od njih unio sam u svoju knjigu Običan čovjek (prvo izdanje, Zagreb, 2013., drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 2014.). Spomene, zapise o profesoru dr. Tomislavu Janku Šagiju rasute po knjizi sabirem ovdje. Unosim i poneki spomen iz rukopisnih listova na koje sam unosio svoja sjećanja na profesora Šagija 2006. i 2010. godine. O njemu ima najviše zapisa u mojim dnevnicima, osobito iz razdoblja djelovanja na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Slutim kad bi se sva moja sjećanja na profesora Tomislava Janka Šagija iz nabačaja na rukopisnim listovima i iz zapisa u dnevnicima sa spletom/kontekstom zbivanja, sabrala da bi dosegla obim knjižice. »Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima!« Na Katedri za dogmatiku Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu predavao je uz prof. dr. Stjepana Bakšića i mladi profesor dr. Tomislav Janko Šagi­‑Bunić. Predavao je Kristologiju i Mariologiju te sakramente, koji daju biljeg – »karakter« – pa smo u šali govorili da Šagi predaje »karakterne sakramente«: krštenje, potvrdu i sveti red. Prepoznali smo u njemu učenjaka i vjernika.

Kapucin dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić, mlad profesor, ponesen istraživačkim zanosom bio je sav u pokretu. Dramatično je kazivao odvijanje kristoloških i trinitarnih borbi na Koncilima. Čas bi hodao dvoranom od vrata do prozora. Stao za katedru. Uspeo se na sanduk za drva. Riječju bio je sadržajem i načinom drugačiji.

Jednom smo se Josip Turčinović, godinu dana mlađi od mene, i ja uputili u kapucinski samostan u Dubravu k prof. Šagiju. Na kraju smo ga upitali, kako mu je kao provincijalu, poglavaru Kapucinske provincije. »Najteže mi je s onima, koji su slijepo poslušni. Uživaju u zaslugama pred Bogom što, eto, radi Boga slušaju budalu.« 224

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 224

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Kad smo se pješke iz Dubrave vraćali na Kaptol razgovarajući o razgovoru s patrom Šagijem, reče Josip Turčinović: »Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima!« Mladi tada profesor Patrologije i dijela Dogmatike Tomislav Janko ŠagiBunić jedne je zbunjivao druge oduševljavao svojim osebujnim i ne svima posve jasnim pristupom dogmi i povijesti dogmi. László Huzsvár, kasniji biskup u Zrenjaninu, i ja smo kod dekana prof. dr. Janka Oberškoga branili Šagija od onih koji su se na nj tužili.

Znao je što hoće Profesor Tomislav Janko Šagi-Bunić, zvan Pater Šagi, redovnik, kapucin, obvezan zavjetom poslušnosti, pripovijedao nam je: »Postavio sam svojemu poglavaru pitanje: ‘Tko je Tomi Akvinskomu naredio da piše teološku sumu – Summa theologica?’ Dobio sam odgovor: ‘Nitko.’ Upitah dalje: ‘Tko je naložio Bonaventuri da napiše djelo Itinerarium mentis ad Deum?’ Odgovor je bio također: ‘Nitko.’ Postalo mi je sve jasno. Primi se posla, slijedi glas savjesti. Odlučio sam, već kao prvotečajac, postati sveučilišni profesor.« Tomislav Šagi-Bunić bio je čovjek koji je znao što hoće. »Najveći čin u vašem životu« Dana 29. lipnja 1957. u subotu u Katedrali u Zagrebu s drugovima đakonima zaređen sam polaganjem ruku nadbiskupa Franje Šepera za svećenika.

Nama mladomisnicima iz zatočeništva u Krašiću poslao je zagrebački nadbiskup kardinal bl. Alojzije Stepinac pismo čestitku. Evo toga potresnog i proročkog pisma: »Krašić, 27. VI. 1957.

Velečasna gospodo mladomisnici!

Dok moje pismo stigne do Vas, vjerojatno će biti završen najveći čin u vašem životu, vaše ređenje za svećenika. Ja vam svima srdačno čestitam!

Budite ponosni da vas je Bog odabrao za najsvetiju službu u najtežem progonstvu svete Crkve, što je do sada poznaje povijest. Sada imate više nego ikada prilike pokazati svoju vjernost i svoju ljubav prema Bogu.

225

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 225

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

‘Habet Iesus multos amatores regni sui caelestis, sed paucos bajulatores suae crucis’ , veli pobožni Kempenac. Budite dakle s Isusom bajulatores suae crucis u ovim danima i samo u Njega uprite oči, čiju ćete osobu zastupati kao svećenici Božji. Nikakav ljudski obzir ili strah neka vas ne odvrati od staze, na koju ste danas stupili, da podjete za Isusom. ‘An quaero hominibus placere? ‘ pita apostol. ‘Si adhuc hominibus placerem Christi servus non essem. ‘ Na oko ćete možda doživjeti poraz katkada, jer sotona ima danas posebnu vlast nad svijetom (pravedna kazna za zlodjela svijeta). Ali ti prividni porazi neka vas nikada ne smetu, nego tim življe opominju na onu Kristovu riječ: ‘Confidite, Ego vici mundum!’ Zar nije David u psalmu 2. u proročkom viđenju već davno prorekao konačni ishod borbe između Krista i sotone i njegovih pomoćnika na tom svijetu? Doći će dan, kad će ih razbiti kao sud lončarev. A vi znate, da je upravo igračka i za jedno dijete razbiti i najveći glineni sud. Kud je lakše za Krista Boga, obračunati sa svima neprijateljima Božjim! Confidite dakle, neograničeno confidite u svoga Isusa, koji vas je između milijuna drugih odabrao za svetu i divnu svećeničku službu.

U tom pouzdanju bit ćete u stanju mnoge od onih, koji lutaju u protivnom taboru, privesti natrag u ovčinjak Kristov, jer i sami znadete, da je Krist došao quaerere quod perierat. Nikada svijet nije tako čeznuo za dobrim svećenicima kao danas. Ostanite dakle vjerni svetome zvanju, da što više duša privedete k Bogu!

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu Alojzije kard. Stepinac v. r. nadbiskup zagrebački«

»Mama, k Golubovema ide pravi živi Isus« Zahvaljujući Josipu Turčinoviću, koji je s mojom sestrom Trezom i s mojim ukućanima, majkom, bratom Franjom i njegovom ženom Anom i njihovom djecom Matom, Lukom i Rozom, i s kalinovačkim župnikom Oskarom Jamnikom pripremio sve za mladu misu, već sam drugi dan poslije svećeničkog ređenja, u nedjelju 30. lipnja 1957. služio u rodnoj župi Kalinovac mladu misu.

Oltar je bio znalački složen kraj crkve, prema sjeveru, unutar ograde, jer tad je bilo nedopustivo da se odvija vjerski čin izvan crkve. Pod crkvom 226

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 226

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

se smatralo prostor unutar ograde oko crkve. Manuduktor, uz propovjednika najviša čast na mladoj misi, – reklo bi se »šaptač« mladom svećeniku koji služi prvu misu, bio je župnik kalinovački vlč. Oskar Jamnik, Slovenac iz Celja, nekoć vojni svećenik. Na misi je propovijedao moj profesor dr.

Tomislav Janko Šagi-Bunić. Još se sjećaju mještani te propovjedi. A moja nećakinja, redovnica milosrdnica časna sestra Kornelija Sobota mi je rekla, da je slušajući Šagijevu propovijed o svećeništvu požalila što ne može biti svećenik. Pri ruci mi je list vlastoručni koji prepisujem: »Kalinovac, 21. lipnja 2010.

Moje sjećanje na T. Šagi-Bunića Danas na moj 80. rođendan moj školski drug iz 4. razreda Pučke škole u Kalinovcu Stjepan Gorički posjetio me s darom, slikom visibaba na staklu (naivne) slikarice Jelice Dugalija, sjetio se je propovijedi Šagi-Bunića na mojoj mladoj misi: ‘Pravi predekator. Osečam vu sebi tu propoved den denes.’ Upitao sam ga što je od propovijedi zapamtio. Ništa. Ostao je nezaboravan doživljaj propovijedi.« Propovijed koja nije bila samo riječ, nego doživljaj, koji se upisao u slušatelja i kad je riječ pala u zaborav.

Na spomen-sličici, koja se je poslije mise dijelila prisutnima, pisalo je: »Svećenik Krista Isusa (Rim 15,16) / Uspomena na prvu svetu misu / Kalinovac, 30. lipnja 1957. / Ivan Golub / svećenik / Molite za nas, da proslavimo Boga ‘provodeći istinu u ljubavi’ (Ef 4,15)« Poslije mlade mise uzvanici, njih oko dvije stotine, među njima uz brojnu rodbinu, prečasni Juraj Kranjčev, koji je ono bio župnik u Kalinovcu kad sam pošao u sjemenište, prof. dr. Ivan Škreblin, prof. dr. Janko Oberški s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. Petar Grgec, dika Kalinovca, okolni svećenici – uputili su se u moj rodni dom u ulici Kut na objed u dvorištu pod šatorom. Mali susjed Mijo Bazijanec ugledavši kapucina Tomislava Šagi-Bunića viknuo je majku: »Mama. K Golubovema ide pravi živi Isus.« Dijete naime nije nikad vidjelo čovjeka s bradom uživo, nego samo Isusa s bradom na slici. I danas, kada dođem u rodni dom, sjetim se toga, kad sretnem Miška Bazijančevoga, koji ima unuka onog uzrasta kakvog je bio on kad je ono za Šagija rekao »Pravi živi Isus.« 227

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 227

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

»Koncilski vlak« U Rimu kao pitomac Hrvatskoga/Ilirskoga zavoda sv. Jeronima zapisao sam: »Rim, 3. listopada 1962.

Stajali smo (rektor Zavoda msgr. Đuro Kokša i pitomci) na petom peronu rimskoga glavnoga kolodvora Termini. Iza zavoja pokazala su se dva svjetla oka lokomotive.

‘Koncilski vlak’ – reče Rektor za sebe ni na koga se ne obazirući.

Polazio sam ususret vlaku. Opazih kola sa slovima ‘JŽ’, dakle, jugoslavenska.

‘Golupček, Golupček’ zazvonio je nečiji tenor; mahanje ruke otkrilo mi je da je to nadbiskup Bukatko. Uza nj je moj nadbiskup Šeper na prozoru.

Pružiše mi ruke. Stigli su međutim i drugi. Nadbiskup Šeper se povukao i pokazao se visok vlč. Josip Ladika, a kroz prozorsko staklo opazih blijedo lice i bradu patra Šagija i pozdravih ga mahnuvši mu rukom.« Rekoh nekome ili samo sebi: »Nadbiskup Šeper bi mogao Šagija učiniti pomoćnim biskupom.« Papa sv. Ivan XXIII. otvorio je Drugi vatikanski koncil 11. listopada 1962.

Bio sam u bazilici Sv. Petra na otvorenju i pribivao prvoj sjednici Koncila koja je bila javna. Dan potom, doktorand na Papinskom sveučilištu Gregoriani, upisao sam i studij biblijskih znanosti na Papinskom biblijskom institutu u Rimu.

Dolazeći o podnevu s predavanja na Papinskom biblijskom institutu stavio bih torbu u sobu i pohrlio u čitaonicu Zavoda sv. Jeronima. Uzeo bih u ruke L’Osservatore Romano – ukoliko me već netko nije pretekao – i čitao izvješće o događanju na Koncilu prethodnoga dana. Ubrzo sam odlučio pretplatiti se na vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano. Tako mogu spokojno u odgovarajuće doba dana iz dana u dan pratiti zbivanja na Koncilu i oko Koncila. L’Osservatore Romano sam poslije uvezao. Imam ga u svojoj osobnoj knjižnici. Pet golemih svezaka. Trag Drugoga vatikanskoga koncila. Krasna uspomena.

Prilika za saznanja o Koncilu bila je i što su pojedini naši biskupi tada stanovali u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima.

228

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 228

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Msgr. Đuro Kokša, rektor Zavoda sv. Jeronima je kao pripjev ponavljao našim biskupima: »Naši biskupi su se čuli na prijašnjim koncilima, neki su se proslavili.« Mislio je zacijelo na Draškovića na Tridentskom koncilu, mislio je na Strossmayera na Prvome vatikanskom koncilu. Stalno je poticao hrvatske biskupe, neka ih se čuje na Drugome vatikanskom koncilu.

Teolog zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera bio je prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić. Rekao je: »Nadbiskup Franjo Šeper ide u pedeset koncilskih otaca, ključnih i središnjih.« Profesor Šagi je živio Koncil kao Šeperov teo­ log. Živio ga je po povratku iz Rima u domovinu. Živio ga je do zadnjeg daha. On koji je izučavao koncile Crkve kao teolog znao je itekako što je koncil. Nastavio je biti koncilski teolog i kad je Drugi vatikanski koncil završio. Pisao je u Bogoslovskoj smotri, javljao se u Glasu Koncila, propovijedao s barokne Znikine propovijedaonice u zagrebačkoj katedrali, govorio na tribinama i nadasve na fakultetskim predavanjima. Složio je svoje koncilske teme u knjigu. Ali, kakav naslov dati knjizi. Javljale su se razne inačice. Upitan što zapravo knjigom želi reći, Pater Šagi je rekao: »Da drugoga puta nema.« Izvrsno. Zaključili su, da to bude naslov knjige. I doista izašla je knjiga: Ali drugog puta nema. Netko se je našalio s izašlom knjigom i načinio karikaturu. Pater Šagi vozi kao kočijaš kočiju. U kočiji nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić. Nalaze se pred provalijom. Nadbiskup Kuharić upozorava Patra Šagija na provaliju. A Pater Šagi mu odgovara: »Ali drugog puta nema.« Pater Šagi bio je zaljubljenik Koncila.

Znamo da je koncilskih otaca bilo preko 2 500. Nije mala stvar biti jedan od vodeće pedesetorice. Nadbiskup Franjio Šeper govorio je o đakonatu, o liturgiji, o liturgijskoj, naime, obnovi…

Nadbiskup Šeper dolazi iz Crkve iza »željezne zavjese«, on dolazi iz komunističkog sustava i ateističkog uređenja. Očekivalo bi se da će u govoru o ateizmu sasuti »drvlje i kamenje« na bezboštvo. Nadbiskup Šeper međutim predlaže da se u dokument u spletu/kontekstu govora o korijenima i oblicima ateizma stavi rečenica »da kršćani nekada svojim životom Boga više zakrivaju nego otkrivaju«. I ta je Šeperova rečenica ušla u koncilsku konstituciju Gaudium et spes: »Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici ukoliko zanemarivanjem vjerskoga odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostatcima svoga religioznog, 229

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 229

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju« (GS 19).

Vrijedilo bi istražiti rukopisnu ostavštinu nadbiskupa Šepera i profesora Šagija. Možda bi se u njoj našlo tragove suradnje koncilskog oca Franje Šepera i njegova koncilskog teologa profesora Šagija. »Dobro ste se branili« Na Papinskom sveučilištu Gregoriani sam 24. svibnja 1963. obranio doktorsku latinski napisanu disertaciju De mente ecclesiologica Georgii Križanić, koju sam izradio pod vodstvom moderatora prof. dr. Bernarda Schultzea.

On mi je kod zadnjeg viđenja rekao: »Unaprijedne čestitke – Auguri anticipati.« Pukim slučajem mi je kod prevrtanja nekih davnih papira došla u ruku tiskana objava obrane doktorske disertacije: PONTIFICIA UNIVERSITAS GREGORIANA ROMAE AD LAUREAM CONSEQUENDAM IN FACULTATE THEOLOGICA R. D. IOANNES GOLUB E COLLEGIO S. HIERONYMI ILLYRICORUM PUBLICE DEFENDET DISSERTATIONEM DE MENTE ECCLESIOLOGICA GEORGII KRIZANIC DIE VENERIS, 24 MAII 1963, HORA 16 IN AULA II Tek kada sam vidio tko je prisutan na obrani složio sam »pozdrav«: »Excellentissimi praesules, reverendi censores, reverendissimi patres, cari confratres et amici.« Obrani je prisustvovao nadbiskup zagrebački Franjo Šeper, nadbiskup beogradski i biskup križevački Gabrijel Bukatko, rektor Hrvatskog zavoda sv. Jeronima msgr. Đuro Kokša, prof. Tomislav Šagi-Bunić, koji će mi poslije reći: »Dobro ste se branili.« Prisustvovao je i vlč. Vlado Stanković, koji će rektoru msgr. Đuri Kokši, koji je više očekivao, reći da će vidjeti što će Ivan Golub učiniti za Jurja Križanića. Prisutni su bili i drugovi/kolege s Gregoriane, među njima i dva Francuza Jean i Guy. A iz Hrvatskog zavoda sv. Jeronima svi pitomci: Antun Kresina, iz Porečke i Pulske biskupije, Marijan Valković, iz Krčke biskupije, Ivan Jemrić, iz Đakovačke biskupije, 230

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 230

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Severin Pernek, iz Banjalučke biskupije, poslije biskup dubrovački, Joakim Herbut, iz Križevačke biskupije, poslije biskup skopski, Marko Jozinović, iz Vrhbosanske nadbiskupije, poslije nadbiskup vrhbosanski i Anton Tamarut, iz Krčke biskupije, kojega smo zvali »Ante dobri«, poslije biskup šibenski, potom nadbiskup riječko-senjski. Njega sam bio zamolio, da me probudi, da mi jako pokuca na vrata prije polaska na obranu, koja je bila u 4 sata popodne. »I on prije obrane doktorata može spavati!« – pripovijedat će o meni A. Tamarut, ne jedanput. Da li sam baš spavao ili sam samo kunjao, počivao, ne sjećam se.

Bog je jedini tada 24. svibnja 1963. vidio da će na Papinskom sveučilištu Gregoriani točno za 30 godina (1993.), u istoj dvorani i istog mjeseca svibnja, istog dana ili dan poslije, istog sata, obraniti doktorsku disertaciju Anton Tamarut, o mojoj teološkoj misli: Bild Gottes als locus theologicus der Gnadenlehre, Die Gnade als Nähe Gottes in den Werken von Ivan Golub (objavljenoj u Rimu 1994. i u Rijeci 1994.) i da će obrani pribivati njegov stric Anton Tamarut, kao nadbiskup riječko-senjski, koji je ono pribivao mojoj obrani disertacije o Križaniću, kao pitomac Hrvatskoga zavoda sv.

Jeronima. »Taj!« Ovjenčan doktoratom svete teologije i osposobljen licencijatom biblijskih znanosti vratio sam se u rujnu 1964. godine iz Rima u Zagreb i u listopadu počeo predavati na Katedri dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Sva moja akademska napredovanja od naslovnog docenta do sveučilišnog docenta, izvanrednog profesora i redovitog profesora pokretao je prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako ih je u izvješćima Fakultetskom vijeću obrazlagao. Tada naime nije bilo bodovanja, nego su bila obrazložena kazivanja.

Sakramente, koji daju karakter – neizbrisiv biljeg: krštenje, potvrdu i sveti red – predavao je prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić, a ostale sakramente sam predavao ja. Postalo mi je ubrzo jasno da je potreban još jedan, barem još jedan predavač na Katedri dogmatske teologije.

Koliko se približno sjećam za jednog pohoda Rimu, u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima, priključio sam se pitomcima koji su poslije objeda, za231

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 231

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

cijelo teološki živo raspravljali kraj »stojećeg« sata u hodniku nadomak blagovaonice. Jedan od sudionika, uočio sam, sudjeluje u raspravi izrazito smjelo, pronicljivo i razložno. Upitao sam ga potom iz koje je biskupije i što studira. Reče da je iz Istre, iz Porečke i Pulske biskupije i studira na Papinskom biblijskom institutu. Ako me sjećanje ne vara, ne rekoh njemu ništa ali rekoh sebi: »Taj!« On, Aldo Starić, s doktoratom teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriani (1972.) i licencijatom/magisterijem biblijskih znanosti na Papinskom biblijskom institutu (1970.) posebno je osposobljen je za predavača Dogmatike i mogao bi doći za asistenta na Katedru za dogmatiku Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. I ja sam naime bio doktorirao na Gregoriani i licencirao na Biblicumu u Rimu i predajem Dogmatiku u Zagrebu. Zacijelo sam o svemu u Zagrebu razgovarao s profesorom Tomislavom Šagi-Bunićem i s dr. Josipom Turčinovićem. Vijeću Katoličkoga bogoslovnog fakulteta sam s dekanom Tomislavom Šagi-Bunićem predložio dr. Aldu Starića za asistenta na Katedri dogmatske teologije i predavača traktata o sakramentima koje sam ja predavao. Obrazložio sam, koliko se sjećam, da to omogućuje primjereniji raspored predavanja u IV. i V. tečaju, zajamčuje veću raznolikost, studentima daje priliku da slušaju i drugačija izlaganja. U raspravi je, ako se dobro sjećam, netko rekao da sam premlad da već imam asistenta. No bilo je jasno da je Katedri dogmatske teologije potreban asistent. Dr. Aldo Starić izabran je 1972./1973. za asistenta. Netko mi je, ali ne na sjednici, na kojoj je dr. Starić izabran za asistenta, kazao da dovodim strance na Fakultet. Odgovorio sam upitom, iz koje to zemlje.

Studenti su u anonimnim anketama koje sam provodio, i u kojima sam kao pročelnik Katedre za dogmatiku pitao o čitavoj katedri ne samo o svojoj »dionici«, izražavali oduševljenje Starićevim predavanjima sakramentologije, obilježenim vjerničkim osvjedočenjem, teološkom širinom i dubinom te ljudskom blizinom. »Vi ste najčitaniji hrvatski teolog« Svakog pisca zanima čitaju li se njegova djela. Meni je na to pitanje odgovorio, a da ga nisam pitao, prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić: »Vi ste najčitaniji hrvatski teolog.« Zamislio sam se. Šagi ne govori nepromišljeno. Ima zacijelo pred očima sav raspon mojeg teološkog pera i svu širinu mojeg teološkog polja. Od 232

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 232

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

strogo znanstvenih, pomno, pomagalima biblijskih izvornih jezika, istraženih predmeta do njihove primjene pojednostavljenim govorom širokom čitalaštvu. »Kao nekad plemići« U vrijeme komunizma govorilo se o »besklasnom« društvu. Ubrzo se pokazalo da je »besklasno« društvo »klasno.« Klasa komunista. Čuo sam od profesora Tomislava Šagi-Bunića da bi komunisti trebali uz svoje ime pisati »ko(munist)« ili pa(rtijac), kao što su nekad plemići pisali uz ime »pl(emeniti).« Tako da se znade tko je pripadnik posebne klase, povlašten u društvu. Na znanje i ravnanje. »Sve se može raditi na razne načine. Jedan je na način prijateljstva.

Tako je radio Isus.« Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predajem od akademske 1964./1965. godine, kao predavač, pa kao asistent. Kada sam se habilitirao 1969. godine, postajem sveučilišnim docentom. Pročelnik sam Katedre dogmatske teologije od 1969. do 2000., obnašatelj dužnosti pročelnika Katedre fundamentalne teologije od 1976. do 1979., obnašatelj dužnosti pročelnika Katedre ekumenske teologije od 1990. do 2000. godine.

U šali bih rekao, da sam kao pročelnik Katedre dogmatske teologije »podijelio« predmete (kolegije): Boga dao dr. J. Turčinoviću, Krista dr. T. ŠagiBuniću, Crkvu (ekleziologiju) dr. T. Ivančiću, sakramente dr. A. Stariću, a sebi zadržao čovjeka (teološku antropologiju) i Duha Svetoga (pneumatologiju).

Slušači, studenti, bi me znali pitati, kako sam to i svećenik i sveučilišni profesor, teolog i učenjak, književnik i pjesnik… Odgovarao bih im: »U meni je sve to – jedno.« U dva navrata sam bio izabran za dekana Fakulteta 1979. i 1982., no svaki put sam se zahvalio na iskazanom povjerenju, ali izbor nisam prihvatio. Tada se prof. Šagi-Bunić obratio dekanu, koji je vodio izbornu sjednicu, neka me pita zašto ne prihvaćam izbor. Upitan za obrazloženje, odgovorio sam: »Ostavka se obrazlaže, izbor se prihvaća ili ne prihvaća.« Gledajući sav splet skupnih i osobnih stanja postupio sam tako. Dakako i savjetovao sam se o tome. Prof. Šagi-Bunić mi je rekao: »Mogli biste biti novi utemeljitelj Fakulteta.« 233

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 233

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Bilo je to vrijeme kad članovi Teološkog društva Kršćanska sadašnjost nisu mogli biti birani za dekana ili prodekana, pa je broj izaberivih bio veoma sužen.

Stupam u starosnu mirovinu 2000. s napunjenih 70 godina života.

Na posljednjem satu predavanja 2000. godine posljednja rečenica mi je bila: »Sve se može raditi na razne načine. Jedan je na način prijateljstva.

Tako je radio Isus.« Na taj sam način sve vrijeme svoje profesorske djelatnosti nastojao ­raditi. »Kruže anegdote« Kako je moj predšasnik prof. Stjepan Bakšić bio već bolestan slabo se je učilo kod njega. Dvojbu da kao njegov nasljednik pomalo »pritežem« na ispitima ili da odmah pokažem da treba učiti riješio sam opredjeljenjem za ovo drugo. Reče mi tada prof. Šagi-Bunić: »Ja tu godinama predajem i o meni ništa, a o vama već u prvoj godini kruže anegdote. Pričaju studenti: Prof. Golub na dan ispita ispituje savjest u večer: ‘Dragi Bože, danas sam imao ispite. Srušio sam šestoricu. Kajem se od svega srca i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da ću sutra srušiti desetoricu’.« »Ostario sam, ostario.« Jednom se u vrijeme ispita zbornicom ushodao Šagi-Bunić: »Ostario sam, ostario.« »Ma, niste« – govorili su mu. »Jesam. Ne mogu studentu dati nedovoljan« – reče.

Zadivljivala je svijest ljudi da treba pomoći Fakultet Bio sam, čim sam postao izvanrednim profesorom, izabran za prodekana.

Dekan je bio prof. Tomislav Šagi-Bunić. Tada je prodekan bio »ministar financija« Fakulteta. Kako smo dobili nekakav novac, predložio sam Vijeću da ga ne podijelimo – a bili smo inače bijedno nagrađivani za svoj rad – već da se dekanova velika prostorija i zbornica spoje u čitaonicu Fakulteta, da si tajništvo i dekanov ured i nova zbornica podijele preostali prostor. Knjižnica Fakulteta nije uopće imala čitaonice. I da se popune godišta časopisa koja su zbog neimaštine s pretplatom bila zastala. Vijeće je to spremno prihva234

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 234

25.5.2018. 14:42:58

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

tilo. Osjećam vazda počitanje prema vijećnicima koji su se odrekli, unatoč bijedne nagrade koju su dobivali, iznosa koji je dobio Fakultet i dali ga za uređenje knjižnice, odnosno čitaonice. Čitaonica je ispočetka bila malo posjećivana. A onda sve više i više. I od učenjaka drugih učilišta i slušača.

Za mojeg je prodekanovanja uvedena kolekta za Fakultet, oko koje se osobito trudio dekan Šagi-Bunić. Biskupi su prihvatili prijedlog Vijeća Fakulteta da se uvede u mjesecu rujnu jedne nedjelje u crkvama sabiranje priloga za Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Ta je kolekta predstavljala iznos kojim se je raspoređivalo na Fakultetu prema onoj »Protegni se prema pokrivaču«. Jedne godine u lipnju bilo nam je rečeno da nema ni dinara za ljetne mjesece pa nitko ništa neće dobiti. Do rujna ništa dok ne bude prošla kolekta. Dijelili smo sudbinu puka, vjernika. Njihova oskudnost naša oskudnost. Zadivljivala je svijest ljudi da treba pomoći Fakultet.

Nisam siguran da smo dobro napravili što smo ulaskom u Sveučilište posve ukinuli kolektu za Fakultet.

To se nije ostvarilo Katolički bogoslovni fakultet je odlukom Vlade Republike Hrvatske isključen iz Sveučilišta 1952. Izvršno vijeće Sabora Republike Hrvatske, nakon demokratskih promjena, proglasilo je 1990. godine akt isključenja Teološkog fakulteta iz 1952. nevaljanim, ništavnim, jer je Teološki fakultet bio samo de facto a ne i de iure isključen iz Sveučilišta. I objavilo da se je Teološki fakultet neprekinuto nalazio u sklopu Sveučilišta u Zagrebu i svi njegovi akti iz toga razdoblja su važeći.

Kao znak, gotovo bi se reklo zadovoljštine, zbog nepravde nanesene Teo­loškom fakultetu, Senat Sveučilišta je naumio za prvog rektora Sveučilišta u slobodnoj, samostalnoj Hrvatskoj izabrati profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Tadanji dekan red. prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić, kao član Senata nas je izvijestio da se je govorilo u Senatu Sveučilišta o tome da prvi rektor Sveučilišta po povratku našeg Fakulteta u Sveučilište bude s Teološkog fakulteta kako bi se i na taj način popravila isključenjem Fakultetu nanesena nepravda, da bi Teološki fakultet mogao dati dva profesora kao kandidate za rektora Sveučilišta. Dekan Šagi-Bunić je naveo u tom spletu dva imena: red. prof. dr. Ivana Goluba i red. prof. dr. Franju Šanjeka, koji su prisutni i u vanjskom znanstvenom svijetu. To se nije ostvarilo.

235

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 235

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Pomišljao sam ne bi li tom prilikom trebalo osnovati katoličko sveučilište, osobito kad imamo institute nalik fakultetima, kako su učinili Mađari, koji su kao Teološki fakultet bili kao i mi isključeni iz državnog sveučilišta, ali se nadolaskom demokracije u nj nisu vratili nego osnovali svoje sveučilište crkveno. Ili Česi koji su bili u državnom sveučilištu no zbog gorkih iskustava nisu dolaskom slobode htjeli u njemu ostati.

Providonosno U Vijeću je Katoličkoga bogoslovnog fakulteta postojao vazda sam od sebe, stjecajem prilika vijećnik koji bi zaoštravao pitanja, osporavao stvari; nazvao bih ga »diabolus Consilli« (po sličnosti »diabolus Rotae«). Kad je profesor Đuro Gračanin odlazio u mirovinu profesor Šagi-Bunić je rekao da će on biti »Gračanin«. Providonosno je bilo da je uvijek postojao takav vijećnik.

Nova et vetera Zauzimao sam se vazda za autonomiju Fakulteta i za samosvojnost. Tako kad je trebalo usklađivati Statut s rimskim dokumentom Sapientia christiana zastupao sam skupa s prof. Tomislavom Jankom Šagijem stanovište da samo u onome što je nužno i naloženo mijenjamo svoj Statut, a u ostalome da ga zadržimo.

Ne sjećam se kakav je stav zauzimao prof. Šagi-Bunić kad se je usklađivao Statut Fakulteta sa Statutom Sveučilišta u Zagrebu po povratku Fakulteta u Sveučilište. Zastupao sam stav da se zadrži što više samosvojnosti iliti posebnosti na koje, po dogovoru sa Sveučilištem imamo pravo, i da se ne istrčava i bude »papskiji od pape«. Sve mi s čini da je i prof. Šagi-Bunić bio toga ili tomu bliskog stava. Ja sam zastupao stanovište da zadržimo svoj način biranja dekana. Da naime Vijeće bez amerikanskog nadmetanja, natjecanja, davanja programa bira jednoga između redovnih i izvanrednih profesora za dekana kao i do sada. Zastupao sam također da treba zadržati i habilitaciju kao našu posebnost. Nije zadržana naša posebnost da u sasvim iznimnim slučajevima netko tko uživa veliki znanstveni ugled uz jednoglasni pristanak prisutnih članova Vijeća može biti izabran izravno za redovnog profesora. Tako je, na moj prijedlog docent dr. Marijan Valković bio izabran za redovnog profesora. Također nije zadržana kao naša posebnost da student u istom ispitnom roku može izaći samo jednom na ispit, čime 236

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 236

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

se je pridavala ozbiljnost izlasku na ispit i uklanjalo »lutrijsko« izlaženje na ispit jer, po sveučilišnom propisu, student može u istom roku nakon dva tjedna opet izaći na ispit iz predmeta koji nije bio položio. Predlagao sam da se ne može pri ponovljenom dolasku na isti ispit dobiti najviša ocjena, da se ograniči broj izlazaka na ponovni diplomski usmeni ispit. Nešto od toga je usvojeno, nešto nije. Nije se lako odupirati nahrupljujućoj amerikanizaciji i na Sveučilištu i zagovarati europeizaciju, odnosno očuvati dakako s napretkom europsku višestoljetnu akademsku tradiciju (kao način napredovanja profesora i spremanje nasljednika na katedri). Nova et vetera. »To nije stvar jednog našeg profesora nego svih nas, našeg Fakulteta« Od 1985. godine bio sam i profesor gost (docente invitato) na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, gdje držim kolegije iz ekumenizma i povijesti ruske teologije, u stvari o raznim vidovima života, djela i misli Jurja Križanića. Tu vodim i doktorske disertacije kao moderator/mentor. Trebam zahvaliti Vijeću Fakulteta koje mi je to omogućivalo. Zahvalan sam profesorima koji su me zamjenjivali Aldi Stariću i Tomislavu Janku Šagi-Buniću. Šagi je na sjednici Vijeća obrazlagao: »To nije stvar jednog našeg profesora nego svih nas, našeg Fakulteta.« Za mene su semestri predavanja u Rimu bili »vrijeme milosti« jer sam mogao raditi u bibliotekama i arhivima. I poslije te plodove istraživanja objelodaniti kao što su izvori o Kašićevoj Bibliji u arhivu Svetog oficija, izvori o Jurju Križaniću u dominikanskom arhivu i u Svetom oficiju, izvori o Juliju Kloviću, o Marku Antunu de Dominisu, istraživanja o teologiji igre... »Herojsko doba« Kao nadobudnog učenjaka poletarca – govorio sam 1969. godine prvi puta na simpoziju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i to o glagolitici Ivana Paštrića, što je u raspravi pohvalio akademik V. Mareš iz Beča – iznenadio me telegramski poziv biskupa zagrebačkoga Franje Kuharića (koji je po odlasku kardinala Franje Šepera u Rim za prefekta Kongregacije za nauk vjere bio upravitelj Zagrebačke nadbiskupije do 1970.) poslan mi u Lengmoos, u Južni Tirol, gdje sam, zahvaljujući gostoprimstvu župnika Johannesa Spitalera ljetovao 1969., – da dođem smjesta u Zagreb: »Venga subito«, vescovo Kuharić.« 237

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 237

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Pozvao me, da odmah u jesen postanem rektorom Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa i da si sastavim krug suradnika. Neobvezno spomenuo je jedno i drugo ime. Molio sam i razmišljao. Učinilo mi se, da je stanje hitno (emergentno) i da ne bih smio izmaknuti, već podmetnuti leđa, makar su se križali ili barem odgađali moji znanstveni naumi.

Biskup Kuharić me je htio imenovati rektorom na pet godina. Rekao sam mu, neka to ne čini. Tako da budem i ja i on slobodan. Ja da okušam svoju nosivost, on da ima slobodne ruke. Prof. Tomislav Šagi-Bunić će mi poslije reći, da nisam dobro postupio, jer je time dana mogućnost drugima, da prave pritisak na nadbiskupa, a on nema uporišta u roku povjerene mi dužnosti.

Prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić mi je savjetovao da za suradnike uzmem ne drugove/kolege, nego učenike. A prof. Vjekoslav Bajsić mi je rekao da uzmem u poglavarski sastav inteligentne osobe, bile one progresivne ili konzervativne, jer s inteligentnim se dade razgovarati, dogovarati i surađivati. Prof. Josip Turčinović mi je pak preporučio, da se prihvatim rektorske teške dužnosti, jer da sam »kao vol kojega muhe, obadi, grančice nisu u stanju omesti i zaustaviti u zacrtanom hodu, tek mahne repom i ide dalje«, ali da ću izgorjeti.

Od 1969. do 1972. godine, ostajući profesorom, bio sam imenovan od biskupa Franje Kuharića rektorom Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu. To doba zvao bih: »Kad sam krotio mlade lavove.« Radio sam svim snagama i žarom mladog čovjeka – imao sam 40 manje jednu godinu – sa suradnicima oko preustrojstva sjemeništa od lika tridentskog sjemeništa, nalična samostanu u lik vatikanskokoncilskog sjemeništa, udomljena u mjesnoj Crkvi.

Vodio sam se riječima evanđelja o pozivu apostola: »(Isus) pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati«(Mk 3,13-14).

Također sam se vodio riječima Poslanice Hebrejima, da se svećenik »uzimlje od ljudi i postavlja za ljude u odnosu prema Bogu« (Heb 5,1). Svećenik se uzimlje od ljudi svojega vremena za ljude svojega vremena. Što je sjemenište? Sjemenište je danas za sutra.

Pitomaca, bogoslova bilo je u kući, u samom sjemeništu, Kaptol 29, ravno 233; slovima dvije stotine i trideset i trojica. U vojsci ih je još bilo, 238

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 238

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

koliko se sjećam, oko 70. Svih dakle oko 300. Nabijeni u stisnut prostor.

Zajedničke učionice, zajedničke spavaonice. Vlastitu sobu su imali samo mladomisnici, i, ako se ne varam, samo petotečajci, koji se u petom tečaju rede za svećenike.

Kraj svega toga i dalje sam na Katoličkome bogoslovnom fakultetu predavao sve predmete i držao seminar. Bila je novost što je u Vijeću Fakulteta sjedio rektor Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa. S mjesta su se pitanja rješavala. Nije trebalo dopisivanja s Rektoratom sjemeništa. Katolički bogoslovni fakultet je naime bio »podstanar« u zgradi Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa. Gradnja vlastitog sjedišta Fakulteta na području nadbiskupskog perivoja Ribnjak tik uza zgradu Bogoslovskog sjemeništa nije dovršena. A dolaskom komunističkih vlasti je sagrađeni dio oduzet, nacionaliziran. Blagodat da je rektor Bogoslovskog sjemeništa i član Vijeća Fakulteta se osobito pokazala oko gradnje novog Bogoslovskog sjemeništa i preuređenja sjedišta Teološkog fakulteta. Tako da je predsjednik Odbora za gradnju Bogoslovskog sjemeništa i pregradnju Teološkog fakulteta bio profesor, dekan Fakulteta a podpredsjednik ja kao rektor Bogoslovskog ­sjemeništa.

Profesor Tomislav Janko Šagi-Bunić me je poticao neka napišem knjigu o vremenu svojega rektorovanja. On je to doba zvao »herojsko doba«.

Rekoh, da su ljudi živi. »Napišite roman« – reče on. »Prepoznat će se« – odgovorio sam.

Sjećam se, kako su me salijetali novinari u vezi sa Zagrebačkom bogoslovijom. Na kraju sam im odgovorio: »Trebao bih baciti kamen. Ali, ja nisam taj, koji bi mogao izdržati Isusovu riječ: ‘Tko je bez grijeha neka baci kamen’.« Na obilježavanju 40. godišnjice zaključenja Drugoga vatikanskoga koncila na Kaptolu u raspravi sam kazao, kako je i Nadbiskupsko bogoslovsko sjemenište među prvima 1969. godine započelo koncilsku preobrazbu. Nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, vrli nekoć učenik, mi je poslije toga prišao i rekao, neka napišem rad o tom vremenu, o doba, kad sam bio rektor Zagrebačke bogoslovije.

Vidim sve više da bi bilo ne samo dobro nego i pravo da napišem knjigu o doba kad sam sa suradnicima radio oko ostvarenja Zagrebačke bogoslo239

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 239

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

vije u smislu zasada netom završenog Vatikanskog koncila. Ali »Ars longa vita brevis«.

Možda sam trebao poslušati savjet prof. Šagija i tada napisati knjigu ali ne i objaviti. Počekati čas za objavljivanje.

Onaj profesor s bradom U sjećanju mi je Ivek – prezimena mu nisam znao, zvali smo ga »Ivek s porte« – koji je čuvao vratarnicu/portu, a meni donosio zimi drva i spremao sobu. Čujem jednom kako mu čistačica Anka, čije su »kraljevstvo« bili hodnici dovikuje: »Ivane, operite profesoru prozore!« A Ivan odgovara: »Em se još čez nje vidi.« Još se kroz prozore vidi pa ih ne treba prati.

A kad sam bio bolestan – bit će gripa – jednog jutra kuca Ivan na vrata: »Gospon, profesor, ove noči sem zmolil Očenaša za vas pak sem došel pogledati je l’ vam je pomoglo.« Dvorio je kod stola. Za doručak smo dobivali nekad prežganu juhu.

Nosio je zdjelu s juhom. Netko mu reče: »Ivek, palec vam je v juhi.« A on odgovorio mirno: »Ne peče.« Zanimalo ga je jako kako je na drugom svijetu. »O tomu kako je na drugomu svetu zna onaj profesor s bradom« – upućivao sam Iveka na profesora Šagi-Bunića. Tada nitko drugi od profesora nije imao bradu. »On zna kak je tam, on bogoslove o tome uči.« Prof. Šagi-Bunić predavao je naime eshatologiju. Nisam pitao Iveka je li pitao »profesora s bradom »kak je na drugom svijetu a ni profesora Šagija nisam pitao je li ga »Ivek s porte« o drugom svijetu pitao. Ivek, verus Israelita in quo non est dolus.

Teolog i lula Pater Šagi je jedno vrijeme pušio lulu. Profesor Bajsić je također pušio lulu, a profesor Turčinović pušio je cigarete. Prigodom izleta profesora teologije u Hrvatsko Zagorje – navodeći, čini mi se riječi »lulaša« teologa Chenua – 240

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 240

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

rekoh Patru Šagiju koji nikako da zapali lulu paleći šibicu za šibicom u šali: »Nema (velikoga) teologa bez lule.« Ništa nije na to rekao. No kod prvog susreta u zbornici Teološkog fakulteta profesor Šagi mi dade na poklon iz ruke u ruke lulu s kesom duhana i s dvije kutije šibica.

Na moje riječi na izletu odgovorio je gestom u zbornici. Ova duhovita gesta je jedan oblik njegovih gesta. Smatrao je da su osobito na polju ekumenizma prevažne geste. Ne samo govor i razgovor riječima nego i, pače posebno, gestama. Na majici našiven »Mt 25,40« (»Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste«) bio je gesta. Gesta i riječ bilo je također njegovo ozbiljno, prorocima slično, upozorenje sugovorniku, da će stati pred Božje sudište. I kad je u vrijeme mojega rektorovanja u Nadbiskupskom bogoslovskom sjemeništu u Zagrebu, nakon propovijedi u zagrebačkoj katedrali – bio je katedralni propovjednik – u doba kad su se naime dizali glasovi protiv preobrazbe, preustroja tridentskoga lika sjemeništa u vatikansko-koncilski lik – otišao, možda ne samo jedanput, k nadbiskupu zagrebačkomu da podrži obnovu Bogoslovije – činio je zapravo proročku gestu, naličnu stupanju drevnih proroka pred vladare. Sam mi nije nikad o tome govorio.

Nisam se »propušio« ali sam, nadam se, sačuvao kao uspomenu od Patra Šagija lulu, duhan-kesu i dvije kutije šibica. Osim ako nisu spremačice – a spremačice su kao kraljice – to sve skupa bacile.

Sedam godina razgovora Nisam slutio da ću se od dana, kad sam nosio Miroslavu Krleži u Leksikografski zavod zbornik Život i djelo Jurja Križanića (Zagreb, 1974.) do dana, kad sam se 1981. na polasku u Moskvu od njega oprostio u bolnici u Vinogradskoj ulici, kroz sedam godina nasretati Krleže i s njime narazgovarati.

S Miroslavom Krležom me je upoznao Juraj Križanić. Moj naime prvi posjet Miroslavu Krleži bio je 1974. godine u Leksikografskom zavodu kad sam mu donio i iz ruke u ruke dao netom izašli zbornik Život i djelo Jurja Križanića (Zagreb, 1974.). Razgovor se je kretao oko Jurja Križanića.

Kad je Miroslav Krleža rekao, da je Križanićev (općeslavenski) jezik paranoja, ja odvratih: »Ne, nego barok.« Kad je kazao kako je zamislio dramu o Križaniću, za jednu pojedinost rekoh: »To je pjesnička sloboda – licentia poetica – ali nije povijesna istina.« 241

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 241

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Čini mi se da je učtiv, ali samostalan i obrazložen ovakav razgovor Krleži odgovarao.

Poslije smo razgovarali i u njegovu domu na Gvozdu. Vazda je bar na tren bio »prisutan« Juraj Križanić. Povod mojim najavljenim posjetima, bili su uglavnom izlasci mojih radova o Križaniću, koje sam Krleži želio dati iz ruke u ruke.

Više puta sam prepričao što mi je Miroslav Krleža jednom živo ispričao.

Bilo je to brzo nakon Drugoga svjetskog rata. Držao je predavanje o književnosti. Negdje blizu Vlaške ulice. Nakon predavanja otvorio se razgovor.

Među pitanjima bilo je jedno o tome koje je djelo najznačajnije. Krleža je rekao da je to Evanđelje. Time je, veli, izazvao u slušateljstvu komešanje.

Nastalo je mrmljanje. Uto je zazvonilo s crkve Sv. Petra u Vlaškoj ulici. Na to će on, da je ova zvonjava u vezi s djelom, za koje je rekao da je najznačajnije.

Iz slušateljstva se izdigao glas: »Dosta religiozne propagande!« To što mi je tu zgodu pripovijedao pokazuje, kako mu se usjekla u sjećanje. A to što je i sada kazujem, pokazuje koliko je meni ostala u pamćenju.

Profesor Tomislav Šagi-Bunić mi je kazao, da se ljudi pitaju, zašto Krleža želi razgovarati s profesorom Golubom, i odgovaraju: zacijelo zato što voli razgovore s obrazovanim čovjekom – eruditom. »No« – reče prof. Šagi, »ja sam uvjeren, da Krleža voli razgovarati s Ivanom Golubom kao kršćaninom.« »Homo imago et amicus Dei« Papinski Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu posvetio mi je o 60. godini života zbornik Homo imago et amicus Dei, koji je uredio Ratko Perić, Rim, 1991. Zasluga je dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta prof. Tomislava Šagi­‑Bunića da je zbornik predstavljen na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Spomenicu zbornik predstavio je Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu u dovitljivom i otmjenom upriličenju/organizaciji bogoslova na čelu s Damirom Bobovcem, zemljakom iz Hlebina – 17. veljače 1992. u drevnoj dvorani Vijenac, Kaptol 29. Predstavljatelji spomenice su svaki sa svojeg gledišta i položaja predstavili spomenicu. Prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić, dekan Fakulteta je pozdravio ugledne prisutnike. Govorio je urednik spomenice msgr. dr. Ratko Perić, rektor Hrvatskoga papinskog zavoda sv.

242

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 242

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Jeronima u Rimu, koji je izdao zbornik »kao zahvalan spomen na ono što je svečar pisao i objelodanjivao o Zavodu, o njegovoj prošlosti, o njegovim zaslužnim osobama, o davnim i današnjim ustanovama.« Prof. dr. Bonaventura Duda je ukazao na susret koji se zbio u zborniku između raznih kultura, svjetskih jezika i vjerskih predaja u kojemu i Golubovo pisano djelo zauzima svoje mjesto u međunarodnoj kulturi. Akademik Radoslav Katičić govorio je o jezikoslovnim prinosima u spomenici-zborniku. Nedjeljko Fabrio, predsjednik Društva hrvatskih književnika govorio je o slavljeniku kao pjesniku. A sam susret je nazvao »međunarodnim blagdanom kulture«.

Na svečanosti bila je moja sestra Treza Krnjak, rođaci iz rodnog doma, Kalinovčani, znanci, prijatelji, učenici. Svečanosti su pribivali kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački, msgr. dr. Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački, msgr. Juraj Jezerinec, pomoćni biskup zagrebački, msgr. Marko Culej, imenovani biskup episcopus electus, akademik Ivan Supek, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potpredsjednik akademik Ivo Padovan, prof. dr. Stjepan Babić, potpredsjednik Matice hrvatske, dr.

Jure Radić, predsjednik Sveučilišne skupštine, te klasici hrvatske književnosti: akademik Dragutin Tadijanović, akademik Ranko Marinković, akademik Vjekoslav Kaleb. »Ex corona« uzeo je riječ kardinal Franjo Kuharić. Kazao je kako je profesor Golub smiren, nikad ne podiže glas. Msgr. Đuro Kokša, rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu, kad je slavljenik ondje bio pitomac, naglasio je kako je slavljenik vrijeme studija u Rimu iskoristio kao rijetko tko: pohvalio je slavljenikovo svojstvo da traži pozitivno kod ljudi. Riječ su uzeli i akademici Vladimir Devidé i Ivo Frangeš.

Solisti č. s. Cecilija Pleša i Miroslav Rajčić izveli su moje pjesme što ih je uglazbio Mato Lešćan i objavio u spomenici: »Budi doma«, »Nemoj odlaziti u noć, Ivane«, »Pokucaj na pozna vrata« (str. 675–683).

Tridesetorica mudraca Kao član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu/Rimu bio sam drugi nasljednik prof. Tomislava Šagi-Bunića. Prvi nasljednik bio mu je prof. dr.

Ivan Fuček. Prvi predsjednik spomenute Komisije, koju tvore »tridesetorica mudraca«, trideset teologa iz cijeloga svijeta, bio je kardinal Franjo Šeper, a prvi teolog član komisije prvog saziva iz Hrvatske bio je profesor 243

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 243

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Šagi-Bunić, nekoć koncilski teolog nadbiskupa Franje Šepera. Nasljednik kardinala Šepera kao predstojnika Međunarodne teološke komisije bio je kardinal Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI. Pripovijedao mi je jedan naš biskup da je papa Benedikt XVI. prilikom pohoda hrvatskih biskupa ad limina Apostolorum sjetio se profesora Šagi-Bunića s kojim je u isto vrijeme bio član Međunarodne teološke komisije.

U radu Međunarodne teološke komisije predsjednik kardinal Joseph Ratzinger izbjegao je Scilu i Haribdu predsjednika. Scilu naime da se stalno upliće u raspravu i Haribdu da odsutno sjedi čekajući dok isteče mučno vrijeme sjednice.

Kardinal Ratzinger bi pomno pratio izlaganje svakoga od nas. Naličio je đaku koji piše predavanja i pažljivo uči. Da, meni se činilo da kardinal Ratzinger uči. On je slušao tridesetoricu izabranih teologa, stručnjaka za različita područja. Vidjelo se da uživa u slušanju. Sam teolog, sam nekoć član Međunarodne teološke komisije, istodobno kad je članom bio Tomislav Šagi-Bunić, slušao je teologe. »Da mi je vidjeti svijet Turčinovićevim očima!« Kad smo se ono kao studenti Josip Turčinović i ja vraćali iz kapucinskog samostana u Dubravi u Zagrebu kao oni emauski učenici nakon posjeta učitelju, profesoru Tomislavu Šagi-Buniću, rekao mi je Josip Turčinović: »Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima!« Kad sam idući na sprovod neprežaljenoga Josipa Turčinovića u rodni mu Sveti Petar u Šumi u Istru naveo suputniku prof. Šagiju tu Turčinovićevu rečenicu odvratio je: »Da mi je vidjeti svijet Turčinovićevim očima!« »Na zemlji nema te nagrade koju očekujem« Kad se je obilježavala jedna, ne znam koja, godišnjica života Patra Šagija, u zdravicama su se izdvajale svečareve značajke. Ja sam rekao jednu, naoko malu, a zapravo veliku značajku: »Pater Šagi je dobar čovjek.« Profesor Bajsić je u zdravici rekao da će se jedno razdoblje zvati Šagijevo doba.

Jednom se je prilikom razgovaralo o nagradi koju bi trebalo dodijeliti profesoru Šagiju. Na to je rekao Pater Šagi: »Na zemlji nema te nagrade koju očekujem.« 244

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 244

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Poslušni Duhu Drugi vatikanski koncil je događaj XX. stoljeća. Njegovi dokumenti su putokazi. Jedan od njih je dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio od 21. studenoga 1964. Koncil je zaključen 8. prosinca 1965. Kod nas već 1966. godine prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić, profesor Patrologije, utemeljuje ekumensko glasilo Poslušni Duhu. Bilten Glasa Koncila za ekumenska pitanja.

Bio je glavni urednik. Dr. Josip Turčinović, profesor Istočnog bogoslovlja i dr. Ivan Golub, profesor Dogmatske teologije, su urednici. Smjesta poslije zaključenja Drugoga vatikanskog koncila pokrenuto je glasilo o predmetu koji je bio Koncilu i napose sazivatelju Koncila papi Ivanu XXIII. na srcu. »Prvotna svrha ovoga biltena jest da mi katolici što brže i što bolje upoznamo i prigrlimo ekumenski duh koji struji iz Drugog vatikanskog koncila da se tako pripravimo za ekumenski dijalog s ostalom kršćanskom braćom.« (Uvodnik).

Bilten je bio kratkoga vijeka. Prvi broj je izišao u lipnju 1966. a posljednji u prosincu 1966. godine. Svega pet brojeva. O oduševljenom i »manje oduševljenom« prijemu biltena može se čitati na stranicama samog biltena i listati u arhivu uredništva biltena.

Uredništvo biltena Poslušni Duhu su tvorili: dr. Tomislav J. Šagi-Bunić, glavni urednik, dr. Josip Turčinović, urednik i dr. Ivan Golub, urednik.

O 25. godišnjici završetka Drugoga vatikanskog koncila razgovarao sam – 20. svibnja 1990. – s prof. dr. Tomislavom Šagi-Bunićem da se nastavi s objavljivanjem biltena Poslušni Duhu, da se načini pretisak prvoga godišta biltena iz 1966. godine. Urednik dr. Josip Turčinović je tada bio već teško bolestan.

O 33. godišnjici izlaska ekumenskog biltena Poslušni Duhu održana su na moj poticaj dva sastanka o »oživljavanju« biltena u sjedištu Glasa Koncila – prvi 7. svibnja 1999., drugi 18. svibnja 1999. Pribivali su dr. Ivan Golub, dr. Jure Zečević, preč. Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila i vlč. Nedjeljko Pintarić, direktor Glasa Koncila. Ovom drugom sastanku prisustvovao je i prof. dr. Tomislav J. Šagi-Bunić, prvi i posljednji glavni urednik biltena Poslušni Duhu. Zaključeno je da se bilten preoblikuje u časopis. I to u časopis Instituta za ekumensku teologiju i dijalog »Juraj Križanić« Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zamoljen je prof. dr. Tomislav J. Šagi-Bunić da i u ime kontinuiteta kao glavni urednik 245

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 245

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

biltena Poslušni Duhu u 1966. godini sada bude glavni urednik časopisa Poslušni Duhu. Iz zdravstvenih razloga nije to mogao prihvatiti. Predložio je da bude glavni urednik prof. dr. Ivan Golub, koji je bio urednik biltena Poslušni Duhu 1966. godine, što je prihvaćeno. Na mjesto nekoć urednika, neprežaljenog pokojnog dr. Josipa Turčinovića, izabran je dr. Jure Zečević.

Od strane Glasa Koncila izabran je za urednika vlč. Nedjeljko Pintarić. Glas Koncila koji je bio 1966. godine velikodušan izdavač biltena Poslušni Duhu, sada, o 50. godišnjici otvaranja Drugoga vatikanskog koncila i u 50. godišnjici utemeljenja Glasa Koncila, velikodušan je izdavač časopisa Poslušni Duhu. Predložio sam kao glavni urednik da dr. Jure Zečević bude izvršni urednik, što je prihvaćeno.

U Uvodnom slovu sam kazao: »Crkva je zajednica Isusovih prijatelja. Krštenjem, novim rođenjem, postaje se članom Crkve. ‘No, utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom’ (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, br. 22). Crkva je putujuća zajednica Isusovih prijatelja. Isus jasno veli: »Ja sam put, istina i život i nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14, 69). A za Duha Svetoga veli: ‘On će vas voditi putem (hodegesei)’ (Iv 16, 12-13). Otac je Onaj komu se ide, Sin je Put kojim se ide, Duh Sveti je Vođa na putu. A vođa puta pozna cilj puta i pozna put. Duh Sveti doista pozna Oca, cilj puta, pozna Sina, koji je put. Isus je naime po prorocima Duhom nadahnutima bio naviješten, po Duhu Svetomu je začet, Duhom Svetim je pomazan…

Putnici pak trebaju biti poslušni Duhu. Tako naime samo mogu ostati na putu, a ne sići na stranputice, i sretno stići na cilj. Suputnici kao prijatelji se putem upoznaju. Kršćani su prijatelji Isusa Krista. Njihovo je da budu i prijatelji među sobom. ‘Ako imate ljubavi jedan prema drugome po tom će svi upoznati da ste moji učenici’ (Iv 13, 34).

I tu je mjesto ekumenizma. Tomislav J. Šagi Bunić, glavni urednik glasila ‘Poslušni Duhu. Biltena Glasa Koncila za ekumenska pitanja’ iznio je 1966. godine poimanje ekumenizma koje su posvojili i urednici dr. Josip Turčinović i dr. Ivan Golub, tako da ono predstavlja njihov zajednički stav: ‘Ekumenizam je u iskrenom prijateljskom prilaženju k drugome’ (T. J. Šagi-Bunić, Ekumenska problematika kod nas, u: Poslušni Duhu, 1 (1966.), br. 3, str. 76). ‘Jasno je da ekumenizam uključuje prijateljsko i pažljivo susretanje ljudi različitih kršćanskih konfesija na čisto građanskom 246

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 246

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

planu, susret ljudi kao ljudi. Ali to još nije ekumenizam u specifičnom smislu, jer se pod ekumenizmom misli nešto religiozno. Ekumenizam je susretanje kršćanskih vjernika koji trpe od toga što postoje razdori među kršćanima, pa žele da se ti razdori prevladaju i da zavlada vidljivo jedinstvo, ali bez nasilja ičijoj savjesti.’ […] ‘Očevidno je da ekumenizam traži poznavanje drugoga.’ […] ‘Svakako da veće međusobno poznavanje vodi k većem zbliženju i k većem prijateljstvu, a veće prijateljstvo prije će dovesti do potpunog jedinstva’ (Isto, str. 86). ‘Naše je da prekinemo s vjekovnim rasprama, da počnemo ljubiti svoju braću, da ih zamolimo da i oni počnu gledati na nas, pa da se sve više upoznajemo i da jedni drugima pokušamo u prijateljstvu objasniti sve ono u čemu se razlikujemo’ (Isto, str. 83).

Kad je 1966. godine krenulo po netom zaključenom Drugome vatikanskom koncilu, glasilo ‘Poslušni Duhu’, glavni urednik Tomislav Šagi-Bunić, napisao je tekst koji su posvojili urednici dr. Josip Turčinović i dr. Ivan Golub: ‘Mi ovaj čas ne znamo kakav će izgled imati buduće jedinstvo. Mi s pouzdanjem u Krista i poslušni Duhu Svetome želimo činiti ove prve korake na koje nas je uputio Koncil. Što će i kako će dalje, to će nas prosvijetliti onaj isti Duh koji nam naređuje činiti ove prve korake. Mi ne trebamo danas imati više znanja o budućnosti nego što su imali apostoli kad su krenuli da izvrše zapovijed Kristovu i navijeste Evanđelje svemu stvorenju. Oni su bili poslušni Duhu koga su primili, a ostalo je činio Gospodin. I naše je da budemo poslušni Duhu koji je progovorio kroz II. vatikanski koncil, a drugo stavljamo s pouzdanjem u ruke Božje’ (Isto, str. 84).

Kao treći, posljednji i najmanji od trojice urednika ekumenskoga glasila ‘Poslušni Duhu’, i jedini od trojke još ovdje ostali, prenosim ovu vatru, prijateljsku baklju, zapaljenu na prijateljskom ognju Duha Svetoga, novim naraštajima. Sa željom da budemo vazda poslušni Duhu, koji puše gdje hoće, koji je vođa na Putu – korak po korak – da molimo s blaženim Johnom Henryem Newmanom svijetla Duha Svetoga za jedan korak, korak po korak: ‘Ne tražim da vidim daleko obzorje jedan korak mi dostaje’

‘I don’t ask to see The distant scene one step enough for me’

(J. H. Newman, Lead Kindly Light – Vodi me blaga Svjetlosti).

Ivan Golub glavni i odgovorni urednik 247

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 247

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

U Zagrebu, 11. listopada 2012. godine, spomen-dan blaženoga Ivana X ­ XIII. 50. godišnjica otvaranja Drugoga vatikanskoga koncila i 20. godišnjica proglašenja koncilskoga Katekizma Katoličke Crkve. Dan proglašenja Godine vjere.« To rekoh u Uvodnom slovu uskrišenog časopisa Poslušni Duhu.

Budući da se je uskrišenje časopisa Poslušni Duhu, nastalog po završetku Drugoga vatikanskog koncila, zbilo o 50. godišnjici početka Koncila, donio sam članak: »’Novi Duhovi’ – 50. godišnjica Drugoga vatikanskoga koncila.

Moji spomeni« (str. 113–154).

U spomen utemeljitelja biltena/časopisa Poslušni Duhu u ovom broju sam donio svoj zapis »Misa za Tomislava Janka Šagi-Bunića. O sedmoj godišnjici smrti« (str. 167–168), gdje velim: »Vrijeme je da se započne postupak da pater Tomislav Janko Šagi, koji je slika sv. Franje i Krista, dođe na oltar, kao uzor i zagovornik« (str. 168).

Vrijeme je da se započne postupak da kao uzor i zagovornik dođe na oltar U petak, 21. srpnja 2006. u 7 sati podvečer o sedmoj godišnjici smrti kapucina profesora i dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Tomislava Janka Šagi-Bunića služila se sveta misa u kapucinskoj crkvi Sv. Mihovila u Zagrebu. Sumisili su pokojnikov rođeni brat Bono Šagi, pokojnikova subraća kapucini, o. Ivica Petanjak, provincijal hrvatske pokrajine kapucina, sada krčki biskup, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu neprežaljeni prof. dr. Tomislav Tenšek, također kapucin, nekoliko profesora s istoga Fakulteta, direktor Kršćanske sadašnjosti prof. dr. Adalbert Rebić. Misu sam ja predvodio. Na misi su, uz župljane, bili pokojnikovi učenici, poštovatelji i prijatelji. Izgovorio sam ovu propovijed: »Braćo, sestre, prijatelji!

Naslovljavam vas prijatelji, jer nas je Isus tako naslovio, a u ovoj prigodi i zato što smo se okupili oko uspomene na zajedničkoga prijatelja, Tomislava Janka Šagi-Bunića.

O petoj godini njegova prelaska na drugu obalu pozvao me je profesor Tenšek, naš dekan, da bih predvodio misu i izrekao homiliju u ovoj crkvi.

248

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 248

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Nije mi bilo moguće. Bilo mi je žao, jer peta godina je zaokružena obljetnica. Ove godine je sedma godišnjica, ali i to je zaokruženo. Sedam je sveti broj, a pridošla je još jedna okolnost. Točno prije sedam puta sedam godina pater Šagi držao je propovijed na mojoj mladoj misi. Bio je vruć dan kao i ovaj danas. Sa zahvalnošću spominjem se njegovih besjeda koje se još u mojemu Kalinovcu pamte.

Pozvan sam da ovdje rečem riječ kao svjedok. Sve manje će biti onih koji će moći govoriti o patru Šagiju kao svjedoci, kao suputnici, pa u nekim stvarima i kao supatnici. Zato, reći ću koju riječ kao svjedok i kao prijatelj patra Šagija. Zvali smo ga naprosto pater Šagi.

Prvi susret bio je na Fakultetu. Bio nam je profesor. No, brzo smo uočili da je on i učitelj, da je on drugačiji. Zacijelo smo ga pitali, neprežaljeni profesor Josip Turčinović i ja, bismo li ga mogli posjetiti. I došli smo, došli smo u ovaj samostan. Primio nas je. Razgovarali smo – dugo, dugo. A onda, kao ona dva učenika koji su došli k Učitelju, pomalo se vraćali. I to, vraćali se pješke odavde na Kaptol. Josip Turčinović u jednom času mi veli: ‘Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima!’ Riječ, koju nisam nikad zaboravio. Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima! Očima teologa. A teolog ustvari posuđuje oči od Boga i nastoji vidjeti svijet i zbilju Božjim očima. Profesor Šagi, teolog, gledao je svijet Božjim očima. S teologijom s kojom je živio. A kao profesor teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i dekan, on je volio Fakultet, on je volio one kojima je govorio, on je lijegao i ustajao s Fakultetom. Fakultet je bila njegova velika ljubav. I gledao je svijet Božjim očima, a nas je poučavao da i mi gledamo svijet Božjim očima. Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima!

Kad su se prignula njegova ramena, kad mu se usporio hod, kad se oslanjao o štap, mogli smo ga sretati – zacijelo ste ga i vi neki sretali – s natpisom lijepo vezenim na majici, na lijevoj strani, sa dva slova i nekoliko brojki, Mt 25,40. Vjerujem da su se neki pitali a što mu to znači? No, znamo što znači. To je Matej, 25. poglavlje, 40. redak. A što tamo piše? Tamo stoji slika posljednjega suda gdje Isus svrstava ljude i veli onima koje pozivlje da uđu u radost, veli im: ‘Što god ste učinili jednome od najmanje moje braće, meni ste učinili.’ Da, to je upravo 40. redak. Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili. To je Isusu bilo jako na srcu, jer je po tome odlučio razvrstati ljude, po tome obaviti posljednji sud, po tom 249

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 249

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

mjerilu sve izmjeriti. To mu je bilo na srcu. I pater Šagi, pater Šagi je znao što je Isusu na srcu. I to je stavio na lijevu stranu, na svoje srce i nosio je taj natpis i pronosio ga svijetom na svome srcu. Pater Šagi ljubio je čovjeka Isusovim srcem.

Doživio je pater Šagi i ‘Nove Duhove’. Novi Duhovi su Drugi vatikanski koncil. Bože, sjećam se s kojim smo uzbuđenjem, s kojim drhtajem, kao rimski studenti na rimskom glavnom kolodvoru Stazione Termini, ugledali vlak što je iza zavoja dolazio, a biskup, tada rektor Kokša, rekao: »Koncilski vlak«. I na prozoru smo tada ugledali nadbiskupa Šepera i uz njega malo iza njega, patra profesora Šagija. Došli su na Drugi vatikanski koncil. Bog samo znade što je sve utkao pater Šagi u Drugi vatikanski koncil, kao koncilski teolog nadbiskupa Šepera. Tu je bio i na obrani moje doktorske disertacije, kojoj se jako radovao. Tu je s nama raspravljao kao svojim nekadašnjim učenicima o Koncilu. I tu nam je opet pomagao da Božjim očima gledamo svijet.

I vratio se, Koncil je završen. On je ovdje bio lučonoša i stjegonoša Drugog vatikanskog koncila. Govorio je, pisao je, uvjeravao je ljude, to je dao za nas u svojoj knjizi Ali drugoga puta nema, drugog puta, do Drugog vatikanskog koncila nema. Suutemeljitelj je ustanove ‘Kršćanska sadašnjost’ kojoj je podnaslov ‘Centar za koncilska istraživanja i dokumentaciju’. To je koncilsko djelo. Znao je on još nešto, znao je da je ovaj Koncil sazvao Ivan XXIII. s namjerom objedinjivanja kršćana i zato je utemeljio, skupa sa profesorom Turčinovićem i sa mnom bilten za ekumensku teologiju, bilten: ‘Poslušni Duhu’. S pravim nazivom ‘Poslušni Duhu’. Koncil, to su Duhovi.

‘Poslušni Duhu’, to je jedan od prvih koraka i iskoraka koncilskih na ovom našem prostoru, ekumenski. Šagi je bio ekumenska ličnost.

No, on je podupirao također još jedan iskorak u duhu Koncila, a to je bila preobrazba Bogoslovskog sjemeništa od tipa tridentskog sjemeništa, slična samostanu, do lika vatikanskog koncilskog sjemeništa, slična ustanovi uronjenoj, uključenoj u mjesnu Crkvu. Kao kakav prorok nakon propovijedi u Katedrali koje je nedjeljom držao, kad su nastupila kolebanja oko te obnove odlazio je k onima kojima je dao Bog da vladaju i govorio neka ne odustaju od započetog djela, neka podupru one koji to djelo provode.

Pater Šagi gledao je svijet očima Očevim, Boga Oca. Ljubio je svijet srcem Isusovim, Boga Sina. Bio je poslušan Duhu, Bogu Duhu Svetom.

250

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 250

25.5.2018. 14:42:59

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

Prije pedeset manje jednu godinu, nakon propovijedi i nakon mlade mise dolazio je putem u moju ulicu, a mali Miško koji je stajao na prozoru i gledao te ljude što dolaze, doviknuo je svojoj majci: ‘Mama, mama odi, gle k Golubovema ide pravi živi Isus.’ Vidio je patra Šagija, a on je jedino na slici vidio Isusa s bradom! I kad je vidio čovjeka s bradom to je povezao i rekao: ‘Odi, ide pravi živi Isus, putem.’ Da, nedavno se sjetio toga kao već zreo muž. I u toj riječi, u toj istinitoj zgodi ima puno znakovnosti. Ex ore infantium. Dijete je za ovoga, za patra Šagija reklo: ‘Živi Isus!’ Sveti Franjo bio je slika Isusa. Pater Šagi bio je slika sv. Franje, franjevac kapucin, bio je slika Isusa. I zato neka bude danas o sedmoj godini njegova prelaska Ocu, po putu koji je Isus, pod vodstvom i vođom puta koji je Duh Sveti, neka bude rečeno: Bio je slika Isusa! I vrijeme je da se započne postupak zato da ga se stavi kao sliku, kao uzor i kao zagovornika na oltar. Amen!« Na kraju mise je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. Tenšek, rekao kako su završne riječi propovijedi prof. Goluba stvar prvi put izrečena. Najavio je ujedno osnivanje istraživalačke središnjice »Civilizacija ljubavi« u samostanu u kojem je živio i umro pater Šagi i koja će nositi ime patra Šagija. Kazao je da se sređuje bogata pismena pokojnikova ostavština.

Na primanju poslije svete mise za veliku dušu patra profesora dr. Janka Šagi-Bunića prisjećali bi se u skupinicama pojedinci svojih susreta s patrom Šagijem. Upitao sam o. Bonu Šagija, svojega sudruga sa studija u Zagrebu, potpisuje li ono što sam u propovjedi rekao: »Potpisujem. Ali, ja sam mu (rođeni) brat.« »Zato sam to rekao ja, koji mu nisam ni brat ni subrat (već svjedok prijatelj)« – nasmijao sam se. Bono Šagi je Tomislavu Šagiju ne samo rodom nego i duhom, koncilskim duhom, brat; zbog neumornog teološki široko i duboko promišljenoga promicanja Drugoga vatikanskog koncila vrijedan je počasnoga doktorata svete teologije.

U Zagrebu, 21. ožujka 2015., prvi dan proljeća

251

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 251

25.5.2018. 14:42:59

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 252

25.5.2018. 14:42:59

II. dio ZNANSTVENI KOLOKVIJ O 50. OBLJETNICI ZAVRŠETKA DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA i 25. OBLJETNICI SMRTI JOSIPA TURČINOVIĆA

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 253

25.5.2018. 14:42:59

z na n s t v e n i ko l o k v i j

O 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića Zagreb, 4. prosinca 2015.

9.00

• P ozdravi Josip kardinal Bozanić prof. dr. sc. Tonči Matulić dr. sc. Stjepan Brebrić

9.30

• D rugi vatikanski koncil i njegovi učinci prof. dr. sc. Nediljko Ante Ančić

10.15

• J osip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj prof. dr. sc. Jure Zečević

11.30

• P redstavljanje Zbornika radova Teološkoga simpozija: »50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 2012.)«

akademik Josip Bratulić

prof. dr. sc. Mario Cifrak

prof. dr. sc. Stipe Botica

dr. sc. Andrea Filić

14.00

• O krugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu Sudjeluju: mons. dr. Mile Bogović, akademik Ivan Golub, akademik Josip Bratulić, akademkinja Anica Nazor, prof. dr. sc. Tonči Matulić, o. Bono Zvonimir Šagi, prof. dr. sc. Josip Grbac, fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, prof. dr. sc. Jure Zečević, Stipe Bagarić, Stjepan Sučić, prof. dr. sc. Peter Kuzmič, dr. sc. Lush Gjergji.

254

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 254

25.5.2018. 14:42:59

16.00

• P redstavljanje knjiga J. Turčinovića: »Misao vjere« i »Odjeci vjere« dr. sc. Stjepan Brebrić i prof. dr. sc. Stjepan Kušar

17.00

• » Sijač Riječi – Josip Turčinović« Prikazivanje filma Irene Hrvatin

18.00

• Z adušnica za Josipa Turčinovića Zagrebačka katedrala Koncelebraciju predvodi mons. dr. Ivan Šaško

19.30

• D omjenak Nadbiskupijski pastoralni institut, dvorana pokraj »Vijenca«

255

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 255

25.5.2018. 14:42:59

Prof. dr. sc. Josip Turčinović

(Sveti Petar u Šumi, 30. rujna 1933. – Zagreb, 3. listopada 1990.)

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 256

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

Pozdravi na početku kolokvija

Kardinal Josip Bozanić Nadbiskup zagrebački

Poštovani, dragi prijatelji, dame i gospodo, sve vas srdačno pozdravljam!

Papa Franjo odredio je da 8. prosinca ove godine, na dan 50. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila, započne Sveta godina izvanrednog jubileja milosrđa. Sam Papa naglašava da je 8. prosinca 1965. godine bremenit značenjem za noviju povijest Crkve, jer je tada započeo novi tijek njezine povijesti. Crkva je Koncilom jače osjetila svoju odgovornost da se evanđelje naviješta na nov način i da ona bude u svijetu živi znak Očeve ljubavi.

Papa Franjo želi jubilej završetka Drugoga vatikanskog koncila usko povezati s jubilejem milosrđa, tako da i sam izvanredni jubilej postane novo prihvaćanje velikog koncilskog programa. Drugi vatikanski koncil definirao je Crkvu, na neki način, kao sakrament Krista, tj. znak i sredstvo Krista. Crkva je i sakrament, odnosno znak i sredstvo Kristova milosrđa.

Ona u svojoj vidljivoj socijalnoj i institucionalnoj dimenziji treba očitovati Kristovo milosrđe. U tom se vidu razumije kakvu sablazan daje Crkva svaki put kada ne očituje Kristovo milosrđe. Papa Koncila, sv. Ivan XXIII., svojom je genijalnom duhovnošću na otvaranju Koncila, u govoru Gaudet Mater Ecclesia, označio put koji treba slijediti Koncil, ali i postkoncilsko pastoralno djelovanje. Dok ovim ekumenskim koncilom podiže baklju katoličke istine, Katolička se Crkva želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se od nje odijelila. Tako Ivan XXIII. Blaženi papa Pavao VI. potvrdio je taj izbor i nastavio istim putem.

257

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 257

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

U svojem je govoru na zatvaranju Koncila istaknuo da je pripovijest o dobrom Samarijancu paradigma duhovnosti Koncila.

Sveti papa Ivan Pavao II., čiji je dugi pontifikat sav bio u službi provođenja Koncila, svoju drugu encikliku posvetio je velikoj poruci milosrđa, pod naslovom Dives in misericordia. U njoj je obrazložio hitnost navještaja i svjedočenja Božjega milosrđa u suvremenom svijetu.

Slijedeći učenje Drugoga vatikanskog koncila i svojih časnih prethodnika na rimskoj stolici, i papa Benedikt XVI. naglašava kako je suvremenom čovjeku potrebna bitna poruka Božje ljubavi koja je utjelovljena u Isusu Kristu.

Papa Franjo, u kontinuitetu s Koncilom i sa svojim prethodnicima, u riječ milosrđe na neki je način sažeo program svoga pontifikata. Čini se da tim putem papa Franjo želi započeti novu fazu prihvaćanja Drugoga vatikanskog koncila.

Stoga mi je drago da su naš Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i naša Kršćanska sadašnjost, o 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i o 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića, bez čijeg bi nesebičnog pregaranja poznavanje i prihvaćanje Koncila u nas bilo uvelike siromašnije, organizirali ovaj znanstveni kolokvij.

Zahvaljujući organizatorima i predavačima, želim svima otvorenost duha za koncilska nadahnuća. Hvala!

258

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 258

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

Dr. sc. Stjepan Brebrić direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti

Uzoriti gospodine kardinale, oci biskupi, svećenici, redovnice i redovnici, sestre i braćo u Kristu, poštovani predstavnici vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, poštovani predstavnici republičkih i gradskih vlasti, akademskoga, sveučilišnoga, kulturnoga i društvenoga života, cijenjeni uzvanici i gosti, dragi sudionici znanstvenoga kolokvija!

Sve vas srdačno pozdravljam u ime Kršćanske sadašnjosti.

50. obljetnica završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnica smrti Josipa Turčinovića za nas, za našu Crkvu i narod, dvije su važne obljetnice, po sebi dviju različitih, ali i jedinstvene stvarnosti. Ta stvarnost briga je za čovjeka iz pouzdanja prema Bogu i prema Božjim naumima i kriterijima čovjekoljublja, kako nam ih u svakome vremenu prepoznatljivim čini nadahnuće Duha Svetoga.

Drugi vatikanski koncil i Josip Turčinović, stvarnosti nad kojima se jednako možemo zamisliti, u svojemu jedinstvu jesu novo lice Crkve, kao znak Božje ljubavi i milosrđa za svakoga čovjeka.

50 godina od Koncila i 25 od smrti Josipa Turčinovića datumi su, koji se sasvim slučajno poklapaju. Ali, njihovo objedinjeno obilježavanje, ne.

Najmanje je znakovito, a usudio bih se reći, i providonosno.

Završetkom koncilskih zasjedanja ne prestaje, nego započinje život koncilske Crkve. Josipov život sjeme je, koje na plodnoj zemlji naše Crkve, kulture i društva donosi stostruki rod.

I plodovi Koncila i plodovi života Josipa Turčinovića pretpostavljaju dugotrajan i vrlo naporan rad na njivi Gospodnjoj. Koncilski oci i hrvatski biskupi nisu se bojali toga napora. Jednako tako, Josip Turčinović nije se bojao zaorati brazdu, u koju će položiti i vlastiti život, kao klicu budućega obilja.

Danas nismo ovdje kako bismo komemorirali prošle događaje i povijesno važne osobe. Naša je kršćanska i ljudska sadašnjost prirodni razvoj, potaknut događajima i ljudima u nama daljnjoj ili bliskoj prošlosti. I izvori i orijentiri raspoznaju se danas u Drugome vatikanskom koncilu i u osobi 259

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 259

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

Josipa Turčinovića, ali samo utoliko, ukoliko nas na novi, suvremeni, učinkoviti način izravno upućuju na osobu Isusa Krista i njegovo evanđelje.

Danas, kada je, samo na području naše Zagrebačke nadbiskupije, toliko puno učinjeno u smislu koncilske obnove Crkve, posve općenito, ali i vrlo konkretno, stvaranjem osnovnih i namjenskih sredstava za radosno i plodonosno naviještanje evanđelja i izgradnju kršćanske kulture u našemu društvu, želimo se ponovno zagledati u Koncil, ali i put Koncila, koji je svojim životom i radom odabrao i njime hodio Josip Turčinović. Ne sam, ne samotno, nego u trajnome zajedništvu s tolikima drugima.

Svi ti prezaslužni ljudi ove Crkve i naroda u razdoblju nakon Koncila najviše su se trsili oko čovječnijega svijeta i pravednijega društva upravo stoga, što je koncilska Crkva, možda više nego ikada ranije, barem što se jasnoće oko toga tiče, postala svjesnom svoje brige za sve ljudsko, jer je to sveljudsko konkretna i prava, neposredna spasenjska stvarnost, u kojoj Bog djeluje na strani čovjeka, i u osobi svojega Sina, Isusa Krista, sa svime što mu je vlastito, čovjeka poziva na najviše zajedništvo svoje ljubavi, a isto, ne bez njegove suradnje, zauvijek i čini stvarnim.

Josip Turčinović jedan je od onih, takvih naših ljudi, koji je posebno svjedočio duh koncilske Crkve. Dostojno je stoga da se upravo jednim zajedničkim obilježavanjem danas uputimo u smjeru u kojemu pokazuje Drugi vatikanski koncil, a pojedinci, poput Josipa Turčinovića, u svoje vrijeme tim putem znali su poći bez oklijevanja. Zbog toga se njima i bavimo, danas napose Josipom Turčinovićem, ali neizravno i tolikima koji su s njime živjeli i radili, prvenstveno kroz ustanovu Zagrebačke nadbiskupije, Kršćansku sadašnjost, o kojoj se nerijetko govorilo kao o kući koja je otvarala prozore, a sličnom metaforom sveti papa, Ivan XXIII., opisuje razloge sazivanja Drugoga vatikanskog koncila.

Iako je Josip Turčinović sam za sebe često znao reći da ga izvan KS-a malo ostaje, gotovo da nema naše poslijekoncilske incijative u kojoj nije na neki način sudjelovao, ili je bio založeniji od drugih. Posebno, uz Kršćansku sadašnjost, to vrijedi za Katolički bogoslovni fakultet i njegov Institut za teološku kulturu.

Zbog toga izražavam veliku zahvalnost Katoličkom bogoslovnom fakultetu, negovim profesorima, studentima, djelatnicima i suradnicima, napose dekanu, prof. dr. sc. Tončiju Matuliću. Nakon što smo u KS-u zamislili 260

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 260

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

spomen 25. obljetnice smrti Josipa Turčinovića početkom listopada, kada je stvarni datum njegova prijelaza u slavu nebeskoga Oca, dekan Matulić predložio je da se povežu te dvije obljetnice, jer su Koncil i Josip Turčinović nerazdvojivi stvarno i po onome, po čemu ih želimo trajno proučavati, preispitivati, konzultirati, slijediti.

Zahvaljujem i prof. dr. sc. Juri Zečeviću, drugome članu programskoga i organizacijskoga odbora kolokvija, koji je odmah, po saznanju o obilježavanju 25. obljetnice smrti Josipa Turčinovića, ukazao na želju pa i obvezu sudjelovanja također Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u tome događaju.

Time je još više posve očito kako se danas nećemo samo diviti jednom liku, koliko god zaslužuje i naše udivljenje. Nećemo samo isticati ni ono najbolje, što je plod Koncila u našoj Crkvi. Ponizno i poučljivo, radije ćemo se pitati, što smo baštinili Koncilom i ljudima kao što je Josip Turčinović, na što nas ta baština obvezuje, koja su to trajna nadahnuća i konkretna ostvarenja koja su bila na dobro ljudi u vremenu prije ovoga sada, a oko kojih i mi danas nastojimo i želimo dati svoj prinos?

Zato smo i dali znanstvenu formu ovome kolokviju. Ali, to je formalna strana, koja ne isključuje ono što je možda i važnije: naš susret, naše zajedništvo, razmjena mišljenja i iskustava, počevši od tema potaknutih dvjema stvarnostima koje obilježavamo u njihovu jedinstvu.

Smisao je našega susreta puno dublji od – kako je znao reći Vjekoslav Bajsić –neke »proslave decimalnog sustava«. Uvjeren sam da će tijekom današnjega dana to postati jednom evidentno novom stvarnošću, zbog koje smo se ovdje zapravo i okupili.

U ovoj zajedničkoj inicijativi Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Krš­ ćanske sadašnjosti važni su poticaji i potpora, u prvome redu zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, zatim Fakultetskoga vijeća KBF-a i Skupštine KS-a. Svima zahvaljujem.

Zahvaljujem i našemu domaćinu, ustanovi Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta i njezinu ravnatelju, prof. dr. sc. Josipu Šimunoviću.

Hvala svima koji su u kratkome roku prihvatili naš poziv na sudjelovanje u programu kolokvija.

Zahvaljujem svima na nazočnosti i pažnji.

261

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 261

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

Prof. dr. sc. Tonči Matulić dek an K atoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Dragi prijatelji!

Poštovane dame i gospodo!

Cijenjeni gosti i uzvanici!

Iznimna mi je čast i veliko zadovoljstvo da vam mogu svima zajedno u ime Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (KBF) Sveučilišta u Zagrebu, a pridružujući se riječima pozdrava i zahvale dragoga Stjepana Brebrića, direktora Kršćanske sadašnjosti, uputiti srdačne pozdrave i iskrenu dobrodošlicu na današnji znanstveni kolokvij.

Dopustite mi na samome početku u svoje osobno ime i u ime KBF-a Sveučilišta u Zagrebu od srca pozdraviti i zaželjeti iskrenu dobrodošlicu svim sudionicima skupa, našim dragim domaćinima, dragim uzvanicima i gostima te našim prijateljima i podupirateljima.

Najprije od srca pozdravljam i izražavam srdačnu dobrodošlicu uzoritom gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, nadbiskupu zagrebačkom i velikom kancelaru KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, što se rado odazvao i počastio nas svojim dolaskom i nazočnošću.

U zajedništvu s njim pozdravljam od srca također dragoga nam gospićko-senjskoga biskupa mons. dr. Milu Bogovića. Preuzvišeni biskupe, dobro nam došli! Od srca pozdravljam također pomoćnoga biskupa zagrebačkog i predsjednika Skupštine Kršćanske sadašnjosti, mons. dr. Ivana Šaška, a onda i generalnoga tajnika Hrvatske biskupske konferencije, mons. Enca Rodinisa. Pozdravljam gospodina Stipu Zebu, izaslanika gradonačelnika grada Zagreba. Izuzetno nam je drago da su danas među nama predstavnici drugih vjerskih zajednica i Crkava. Upravo to govori o Koncilu koji je omogućio ekumenski i međureligijski dijalog i susrete. Govori to također rječito i o svake hvale vrijednom spomenu našega pokojnog profesora Josipa Turčinovića. Od srca pozdravljam mnogo-poštovanoga gospodina Luciana Mošu Prelevića, glavnoga rabina u Republici Hrvatskoj, zatim mnogo-poštovanoga gospodina rabina Kotela Da-Dona, glavnoga rabina židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu, potom cijenjenoga gospodina Željka Mraza, glavnoga tajnika Saveza baptističkih Crkava u Republici Hrvatskoj, 262

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 262

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

zatim opet uvaženoga gospodina Mevludija Arslanija, zamjenika muftije Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, i konačno profesora Petera Kuzmiča s Evanđeoskoga teološkog fakulteta u Osijeku, inače velikoga prijatelja Kršćanske sadašnjosti i doktoranda KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.

Od srca također pozdravljam cijelu Kršćansku sadašnjost na čelu s direktorom dr. Brebrićem, članovima Skupštine i svim djelatnicima. Nadamo se da je danas neradni dan u Kršćanskoj sadašnjosti? Od srca pozdravljam također dragoga gosta, dekana Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Vladimira Jambrekovića. Dobro nam došli, dekane! Pozdravljam od srca također predstavnike medija, zatim sve naše drage nastavnike, studente, goste i prijatelje. Na poseban način i našega domaćina, prof. dr. sc. Josipa Šimunovića, ravnatelja Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, sa svojim suradnicima koji nam uvijek omoguće da se možemo lijepo i ugodno osjećati u ovim prostorima i održati ono što smo zamislili.

Srdačno pozdravljam i unaprijed od srca zahvaljujem svim sudionicima i pozvanim govornicima na znanstvenom kolokviju. Na poseban način od srca pozdravljam i iskreno zahvaljujem članovima Programskoga odbora, a to su direktor Kršćanske sadašnjosti dr. Stjepan Brebrić, prof. dr. sc. Juro Zečević Božić, pročelnik Katedre ekumenske teologije KBF-a, don Anton Šuljić, djelatnik Kršćanske sadašnjosti, s kojima sam također i ja imao osobno čast blisko i uspješno surađivati na planu organizacije ovoga znanstvenog kolokvija. Na kraju ovoga uvodnog dijela, dakako »last but not least«, od srca pozdravljam sve redovnike na čelu s redovničkim poglavarima. Pred sobom vidim dvojicu provincijala, kaptolskoga provincijala franjevaca manje braće i provincijala franjevaca manje braće kapucina. Dobro nam došli!

Među nama je također i prof. dr. sc. Gordan Črpić, prorektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, kojemu također upućujem iskrenu dobrodošlicu i srdačan pozdrav. Tu bih stao s posebnim pozdravima i izrazima dobrodošlice. Želim sada podijeliti s vama, cijenjene gošće i cijenjeni gosti, poneku misao o 50. obljetnici završetka zasjedanja Koncila, a što se dogodilo točno 7. prosinca 1965. godine. Prije četiri godine, dotično od 15. do 17. studenoga 2012. godine KBF Sveučilišta u Zagrebu na istome je mjestu organizirao i održao veliki teološki simpozij prigodom 50. obljetnice svečanoga otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila. Vrijeme leti, neumoljivo, Već ove godine slavimo i spominjemo se 50. obljetnice završetka i svečanog 263

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 263

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

zatvaranja Koncila koje se zbilo upravo na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1965. godine.

Uz rečeno treba spomenuti da je prošlogodišnji IX. Dies theologicus našega Fakulteta bio posvećen dvojici velikana duha, dvojici naših profesora i suutemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, prof. dr. sc. Tomislavu Janku Šagi-Buniću prigodom 15. obljetnice smrti i prof. dr. sc. Vjekoslavu Bajsiću prigodom 20. obljetnice smrti. Tada se spontano nametnulo pitanje: A gdje je treći?

Kako je moguće spominjati se ove dvojice u kontekstu Kršćanske sadašnjosti i KBF-a, a ne spomenuti se i našega dragog prof. dr. sc. Josipa Turčinovića.

S ovoga je mjesta obećano da ćemo se profesora Turčinovića spomenuti dogodine. Okrugla 25. obljetnica njegove smrti sjajna je prigoda da se povuče i treća stranica zadivljujućega trokuta: Šagi – Bajsić – Turčinović.

Na ovom znanstvenom kolokviju povlačit će se, ma koliko duga bila, slikovito govoreći, treća stranica trokuta, to jest osvjetljavati život i djelo teološkoga genija profesora Josipa Turčinovića koji nam je došao iz šume, iz Svetoga Petra u Šumi, iz hrvatske Istre, a svojim je životom i radom, svojim duhovnim i teološkim traganjima, svojim intelektualnim i organizacijskim habitusom stvorio, može se reći, jednu jedinstvenu i neponovljivu kulturu.

Upravo kulturu Kršćanske sadašnjosti. To je kultura teološke i kršćanske knjige. To je kultura teološke i kršćanske pismenosti. To je kultura teološkoga i kršćanskog izdavaštva. To je kultura koncilske obnove Crkve i njezine teologije. To je kultura biblijskoga apostolata. To je kultura temeljitoga i kritičkoga promišljanja vjere i nade u milim i nemilim vremenima crkvene i društvene zbilje. To je kultura duha, kultura izgrađivanja najviših i najdubljih aspekata kršćanskoga i ljudskoga duha. To je kultura intelekta, kultura izgrađivanja najviših i najdubljih aspekata kršćanskoga i ljudskoga mišljenja. Sudjelovanje u oblikovanju i izgradnji duha ne može a ne biti forma same kulture, to jest otkrivanje i produbljivanje onoga najboljeg u čovjeku, onoga što čovjeka istinski očovječuje, onoga što ga usmjeruje prema Bogu i vječnim vrijednostima, a to su dobro, istina i lijepo.

Josip Turčinović ugradio je sebe u izgradnju jedne istinske tvornice kulture, dakle jednoga poduzeća – Kršćanske sadašnjosti koja je po svojoj izdavačkoj, prevoditeljskoj, dokumentacijskoj i promicateljskoj djelatnosti od početka svoga postojanja aktivno i svestrano sudjelovala u stvaranju autentične kršćanske i teološke kulture na našim hrvatskim i širim europ264

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 264

25.5.2018. 14:42:59

Pozdravi na početku kolokvija

skim prostorima. Dakle, naša mjesna Crkva nije bila puki konzument niti puki uživatelj tuđih teoloških i duhovnih dobara, nego je u Kršćanskoj sadašnjosti sama postala stvarni tvorac teološke i kršćanske kulture. I doista, ako nešto na ovim našim prostorima zavrjeđuje naziv istinske kulture, ne u smislu izvorne kulturne tvorbe, nego u smislu kulture koja se stvara, koja se trajno oblikuje, onda nesumnjivo taj naziv zaslužuje naša Kršćanska sadašnjost koju je Turčinović stvarao. Štoviše, on je samoga sebe i cijeli svoj život u nju ugradio i predstavlja neraskidivu vezu između njega i Kršćanske sadašnjosti te kulture koju ona trajno stvara. No, ne smijemo prešutjeti činjenicu da je Josip Turčinović bio profesor na KBF-u i da je odatle i u tom svojstvu mogao krenuti, zajedno s drugom dvojicom prije spomenutih profesora, u avanturu osnivanja i izgradnje Kršćanske sadašnjosti kao istinske tvornice teološke i kršćanske kulture. Duboka je i neraskidiva veza bila i ostala između Josipa Turčinovića i KBF-a, ma koliko ga se često isključivo povezuje i poistovjećuje s Kršćanskom sadašnjosti.

Kad se njegovom životu i djelu pridoda život i djelo dvojca Šagi – Bajsić, tada je trokut zatvoren, odnosno slika potpuno nacrtana. Ono najbolje, ono što zaslužuje najvišu našu pozornost, poštovanje, ono što doista zavrjeđuje da se nastavi, da se promiče i da se dalje izgrađuje upravo u smislu kulture, ostavili su nam ova trojica velikana vjere i duha, naše Crkve i teologije i to dobrim dijelom ugradili u kulturu Kršćanske sadašnjosti.

No, svega toga ne bi bilo da u središtu svega nije stajao i ne stoji Bog. Upravo Bog Otac Gospodina našega Isusa Krista u sili i snazi Duha Svetoga, to jest Bog trojstvene ljubavi čiju je tajnu pokojni Turčinović neumorno izlagao.

Vjera je naša u Boga trojstvene ljubavi. Ta je vjera nosila i oblikovala Josipa Turčinovića u svakom njegovom koraku, u svakoj njegovoj misli, u svakom njegovom djelu. Zato je i mogao biti neumorni promicatelj teološke i kršćanske misli na temeljima najaktualnijega i najhitnijega Koncila, onoga drugoga vatikanskog koji je poduzeo nužnu i neodgodivu sveobuhvatnu obnovu Crkve.

Turčinović se toj obnovi posvetio bez zadrške. Kršćanska sadašnjost je živo svjedočanstvo da je tomu tako. Sve do naših dana. Kulturna tvorba Kršćanske sadašnjosti koju je on gradio i razvijao zajedno s drugima, zapravo je služila promicanju koncilske obnove, služila je izgradnji jedne obnovljene crkvene i kršćanske kulture, upravo kulture na temeljima Drugoga vatikanskog koncila.

Stoga je važno pošteno priznati da je malo tko u našoj Crkvi u Hrvat265

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 265

25.5.2018. 14:43:00

Pozdravi na početku kolokvija

skoj učinio toliko na planu koncilske obnove, ali i teološkoga i biblijskog opismenjavanja uopće, kao što je to učinila Kršćanska sadašnjost s Josipom Turčinovićem kao svojom neumornom dušom i pokretačem. Sve je bilo osmišljeno i zamišljeno da se naša Crkva u hrvatskom narodu koncilski obnavlja, da postane upravo koncilska Crkva, da se crkveni službenici i vjernici teološki izobražavaju i biblijski opismenjuju. Dakle, da svi zajedno budemo više evanđeoski, više Kristovi, više Božji. I nema nikakve sumnje da Josip Turčinović predstavlja primjer uspjeloga života upravo na tom planu. Zbog toga je nezaboravan i neizbrisiv spomen na njegov život i djelo.

Danas nam je čast i radost, a po milosti Boga našega Spasitelja, spomenuti se također 50. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila, a u povezanosti također s upola od toga, dakle 25. obljetnice smrti profesora Josipa Turčinovića. Koncil i Turčinović idu skupa, ruku pod ruku. I to nerazdvojivo, kao materija i forma, kao duh i tijelo, kao ono realno jedinstvo ljudskoga bića koje je čudesno sastavljeno od duhovnog i tjelesnog elementa. Turčinović je potrošio život za promidžbu Koncila. Stoga je veza među njima realno nerazdvojiva, sinkronijska, duhovna, misaona, navjestiteljska, svjedočka, djelotvorna i trajna. Čin, djelo, ideja ili inicijativa u Crkvi se uvijek vrednuju po proizvedenim učincima. To vrijedi i za Drugi vatikanski koncil na planu opće i naše mjesne Crkve u Hrvatskoj. Turčinović je omogućio da ti učinci budu brojni, da budu vidljivi i prepoznatljivi. Da budu trajna baština za buduće genracije.

Prisjetimo se danas miroljubivoga, blagoga i plahoga blaženog pape Pavla VI., zatim kratkovremenog i mnogim tajnama obavijenog pape Ivana Pavla I., zatim se sjetimo već danas svetim proglašenoga pape Ivana Pavla II., potom teološkoga genija pape Benedikta XVI. u miru te današnjega pape Franje koji sanja siromašnu Crkvu za siromahe na tragu karizme asiškoga siromaška svetoga Franje. Pitamo se koji bi to od njih bio pokazao osobnu karizmu kojima smo se divili i divimo da nije bilo Drugoga vatikanskog koncila? Pogledajte samo, ako vam misao, odnosno, istražiteljski duh zaluta do nekog slikovnog ili video prikaza svečanog otvaranja ili zatvaranja Drugoga vatikanskog koncila, pa se zapitajte je li posrijedi ulazak nekog faraona u neku netom osvojenu zemlju ili je posrijedi uprizorenje evanđeoske jednostavnosti i poniznosti koju nam uvijek iznova životom i primjerom pokazuje Gospodin Isus, a na koju nas je sve obnovljenim i osvježenim duhom i zanosom pozvao Drugi vatikanski koncil.

266

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 266

25.5.2018. 14:43:00

Pozdravi na početku kolokvija

U svom nam je obraćanju spomenuo također uzoriti kardinal Josip Bozanić činjenicu da će papa Franjo na sam dan svečanoga zatvaranja Drugoga vatikanskog koncila, a to je upravo na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2015. godine, otvoriti izvanredni jubilej Svete godine božanskoga milosrđa. To je konkretni duhovni plod Koncila: usredotočenost vjere i Crkve na Božje milosrđe koje se zove Isus Krist. Pokrenuti Kršćansku sadašnjost kao promicateljicu koncilske obnove značilo je također staviti je u službu glavne istine kršćanske vjere: Bog je prema nama ljudima svoje milosrđe otkrio i iskazao u Isusu Kristu.

Uz ovu veličanstvenu najavu odvija se danas također spomen na našega studenta, doktoranda i na kraju profesora Josipa Turčinovića. Za njega je njegov profesor i mentor profesor Šagi-Bunić rekao da mu je cijelo vrijeme on bio učitelj, da mu je bio poput atomske bombe koja mu je pala u vrt.

Kakvo li je to duboko duhovno srodstvo i zadivljujuće prijateljstvo da učitelj za svoga učenika kaže da mu je on bio učitelj? Turčinović, genijalni teološki um; Turčinović, čovjek Crkve u hodu kroz povijest; Turčinović, pronicljivi tumač znakova vremena; Turčinović, vizionar koji je vidio budućnost izraslu iz dobrih djela učinjenih u sadašnjosti; Turčinović, inicijator koji je posijao sjeme koje je već do danas donijelo obilat rod; Turčinović, duh koji nikada nije mirovao i nikad se nije umorio; Turčinović, hrabar muž koji se nije bojao velikih, nutarnjih i vanjskih, prijetnji; Turčinović, obnovitelj Crkve i teologije; Turčinović, primjer svećenika i intelektualca kojemu je teško naći premca na našim prostorima; Turčinović, vjernik, vjernik bogobojazni, iskreni vjernik Crkve. Neka, stoga, njegova misao bude posljednja i zaključna: »Postati sposoban za milosrđe, za ljubav, to je revolucija dublja od svih strukturalnih preobrazbi čovjekova svijeta pa i religioznih institucija. Razumije se, neophodno je za čovječanstvo tražiti sve novije i prikladnije modele, sustave sređenog skupnog života, ali ne uči li nas upravo današnja svestrana kriza civilizacije da su pitanja istinske čovječnosti ipak dublja od svih smišljenih i smislivih vanjskih sistemskih rješenja i, što je najvažnije, da su to u isti mah i najosobnija pitanja.« Citirana Turčinovićeva misao nosi u sebi poruku nekakve šifre koja jedina otvora vrata kroz koja se može zakoračiti u nužnu i neodgodivu obnovu Crkve i društva.

Hvala vam na pozornosti!

267

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 267

25.5.2018. 14:43:00

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 268

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci Nediljko Ante Ančić Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu

Sažetak Polazeći od 50. obljetnice obilježavanja Drugoga vatikanskog sabora autor u prvom dijelu podsjeća na pozitivno vrednovanje Koncila od strane pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. Zatim skicira odjeke koncilskog jubileja te ističe neke važne posebnosti toga crkvenog sabora u odnosu na prethodne koncile u Katoličkoj Crkvi. Drugi dio članka bavi se dosadašnjim naporima u provedbi dokumenata i reformi Crkve, razlikujući pritom četiri različite faze koncilske recepcije. Treći dio je posvećen trima važnim koncilskim temama koje kod nas još uvijek nisu dovoljno proučene niti su zaživjele u vjerničkoj svijesti. Autor donosi opširnija tumačenja pojma pastoralnosti, odnosa kontinuiteta i diskontinuiteta u koncilskim dokumentima te koncilsko shvaćanje slobode vjerovanja koje proizlazi iz Deklaracije Dignitatis humanae. Zaključak je da će s obzirom na gotovo nikakvo zanimanje za Koncil na hrvatskom govornom području našoj Crkvi nedostajati važna pomoć i orijentacija za ispravno sučeljavanje s današnjim izazovima i pastoralnim problemima.

Ključne riječi: Drugi vatikanski koncil, provedba Koncila, pastoralnost, sloboda vjerovanja,

hermeneutika reformi.

Ususret pedesetoj obljetnici obilježavanja Drugoga vatikanskog koncila papa Benedikt XVI. je izdao Apostolsko pismo Porta fidei – Vrata vjere i najavio proglašenje Godine vjere koja je započela 11. listopada 2012. točno na pedesetu obljetnicu otvaranja Koncila.1 U tom pismu pozvao je Crkvu 1

Benedikt XVI., Porta fidei – Vrata vjere, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.

269

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 269

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

da razmišlja o vjeri i ponovno otkriva njezinu snagu i ljepotu. S koncilskim jubilejom povezao je još dva događaja. Prvi je dvadeseta obljetnica izdanja Katekizma Katoličke Crkve koji je jedan od najvažnijih plodova Koncila izrađen na prijedlog Izvanredne biskupske sinode (1985). Zatim je najavio da će se na samom početku velikog koncilskog jubileja održati opće zasjedanje Biskupske sinode u Rimu o Novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere2.

Koncil – siguran kompas i izvor snage za obnovu Crkve Papa Benedikt XVI. koristi priliku velike koncilske obljetnice da bi na tragu svojih prethodnika iskazao privrženost Koncilu i istaknuo nezamjenjivu važnost njegovih dokumenata za put i život Crkve u našemu vremenu.

Podsjeća da je papa Pavao VI. svjestan ozbiljnih poteškoća s obzirom na ispovijedanje vjere i njezino ispravno tumačenje na početku postkoncilskog razdoblja, a u spomen na 1900 godina mučeništva apostola Petra i Pavla, pozvao cijelu Crkvu da slavi Godinu vjere3. On sada čini taj korak uoči koncilske obljetnice te veli: »Vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvaranja Drugoga vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati kako tekstovi koje su nam u nasljeđe ostavili koncilski oci prema riječima blaženog Ivana Pavla II. ‘ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene predaje.’« U nastavku navodi glasovite riječi svojega prethodnika: »Osjećam više no ikad dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću.

U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo.«4 Tim riječima Ivana Pavla II. papa Be-

2 3 4

Dokument je ciljano datiran 11. listopada 2011., dakle na dan kada je prije 49 godina započeo Koncil.

Porta fidei, br. 4.

Apostolsko pismo Petrum et Paulum apostolos, 22. veljače, na blagdan Katedre sv. Petra apostola, 1967.

Porta fidei, br. 5. Vidi također Ivan Pavao II., Ulaskom u novo tisućljeće, br. 57.

270

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 270

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

nedikt kratko dodaje što je i sam u svezi s Koncilom izjavio na kraju prve godine svojeg pontifikata: »Ako se u njegovu učenju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve.«5

Odjeci velikog jubileja Tijekom koncilskog jubileja na katoličkim učilištima širom svijeta održan je čitav niz simpozija o značenju Koncila, njegovu tumačenju i dosadašnjoj provedbi u mjesnim Crkvama. Objavljeni zbornici radova s tih skupova kao i mnoštvo drugih publikacija o koncilskim idejama, velikim metaforama i nadahnućima, o pojedinačnim aspektima i dokumentima svjedoče da je jubilej pobudio snažno zanimanje za taj epohalni crkveni događaj.

Većina teoloških časopisa priredila je barem jedan tematski broj posvećen koncilskim temama. Javili su se još malobrojni živući svjedoci sa svojim sjećanjima i svjedočenjima6. Katolički tisak je pratio i komentirao obljetnice donošenja koncilskih dokumenata. Koncilski blogovi i rubrike, mnoštvo predavanja i tribina o značenju i aktualnosti pojedinačnih tekstova željeli su približiti novost i duhovnu dinamiku koju je u Crkvi nekoć pokrenuo Koncil. On zacijelo i danas može biti izvor potrebne obnove.

Kod nas je veliki koncilski jubilej u široj vjerničkoj javnosti protekao gotovo neprimjetno. Više sluha za taj povijesni događaj pokazala su donekle samo hrvatska katolička učilišta organiziranjem prigodnih kraćih ili duljih simpozija o Koncilu, njegovim tekstovima i dosadašnjoj provedbi u životu naše Crkve. Početak obljetnice obilježen je u Zagrebu znanstvenim skupom

5 6

Obraćanje članovima Rimske kurije pred Božić 2005. Vidi: Lumen fidei, br. 5.

Vidi također, Porta fidei, isto.

Vrlo opširni prikaz svojih sjećanja objavio je Ivan Golub pod naslovom: »Gaudet mater ecclesia. 50. godišnjica Drugoga vatikanskog koncila« u: 50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962.–2012.), prir.

Tonči Matulić, Mario Cifrak, Ružica Razum i dr., Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2015., 733–773; zatim Slavko Platz, »Moja sjećanja na II. vatikanski koncil«, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, CXLIII, (2015.), br. 11, 28–30.

271

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 271

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

pod naslovom »50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962.–2012)«. Iste godine je u Đakovu upriličen Teološkopastoralni seminar o temi: »Aktualnosti pastoralne konstitucije Gaudium et spes«.7 Zatim je sljedeće godine teološki simpozij u Splitu bio posvećen provedbi Koncila s naslovom »Recepcija Drugoga vatikanskog sabora s posebnim osvrtom na Crkvu u Hrvata«, a u Rijeci je održan znanstveni skup pod naslovom »Koncilski pastoralni poticaji u aktualnoj crkvenoj praksi«.8 I konačno na završetku jubileja u Sarajevu je održan međunarodni simpozij »Odnos primata i sinodalnosti u strukturi Crkve«9. O Koncilu su povremeno donosili stručne priloge i naši crkveni časopisi i novine osobito »Kana« i »Glas Koncila«. Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije posvetio je koncilskoj obljetnici dio svoga jednog broja.10 Valja zabilježiti da je tih godina tijekom jubileja priređeno nekoliko knjiga o pojedinim hrvatskim biskupima koji su bili istaknuti promicatelji koncilskih ideja za vrijeme održavanja Koncila i u postkoncilskom vremenu.11

1. Posebnost i atipičnost Drugoga vatikanskog sabora Govoriti danas o Koncilu nije moguće ako se ne osvrnemo na događaj prije 50 godina kada je sazivanje i održavanje takvog velebnog crkvenog skupa 7

8

9 10 11

Znanstveni skup održan je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 17. do 19. listopada 2012. Vidi zbornik radova naveden u bilješci broj 6. Radovi sa seminara što ga je upriličio Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu od 11. do 13. rujna 2012. objavljeni su u: Diacovensia 21 (2013.), br. 1, 5–155.

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu objavio je izlaganja sa svojega teološkog simpozija od 24. do 26. listopada u: Recepcija Drugog vatikanskog sabora s posebnim osvrtom na Crkvu u Hrvata, prir. N. Bižaca i M. Parlov, Crkva u svijetu, Split, 2014. Radovi sa znanstvenog skupa na Teologiji u Rijeci 15. ožujka 2013. publicirani su u: Riječki teološki časopis 42 (2013.), 275–362.

Predavanja sa znanstvenog skupa Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu 13. studenoga 2015. objavljena su u: Vrhbosnensia 20 (2016.), 259–411.

Br. 11/2015., str. 1–30.

Tako primjerice, U službi Crkve i naroda. Zbornik o životu i radu nadbiskupa Frane Franića, prir. Drago Šimundža i Nediljko A. Ančić, Crkva u svijetu, Split, 2014.; Anton Tamarut, Biskup Karmelo Zazinović na Drugom vatikanskom koncilu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.

272

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 272

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

jedva tko držao mogućim. Naime I. vatikanski sabor je definirao dogmu o papinu primatu i nezabludivosti koja je Rimskom biskupu dala takoreći »maksimalne jurisdikcijske kompetencije«. Većina teologa je nakon toga smatrala da bi ubuduće sazivanje koncila koji bi raspravljao o putu i životu Crkve bilo nepotrebno jer to jednostavnije može riješiti sam papa. I zaista koristeći se svojom povlasticom papa Pio XII. je godine 1950. proglasio dogmu o uznesenju B. D. Marije dušom i tijelom na nebo.12 No u i takvom za Koncil nepovoljnom raspoloženju Pio XII. i njegov prethodnik Pio XI. razmišljali su o mogućnosti sazivanja crkvenog sabora, ali se nisu mogli odlučiti na taj korak. To je učinio papa Ivan XXIII., koga su zbog njegove poodmakle dobi smatrali »prijelaznim papom«. Nepuna tri mjeseca nakon svojega izbora na Petrovu Stolicu na opće iznenađenje crkvene i svjetovne javnosti, najavio je sazivanje II. vatikanskog sabora. Bilo je to na završni dan Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 25. siječnja 1959.

Slijedile su tri godine pripreme. Najprije je pretpripremna komisija razvrstala sve pristigle prijedloge i želje episkopata o čemu bi budući crkveni skup trebao raspravljati. Zatim je Papa imenovao 10 pripremnih komisija (osnovanih po uzoru na kongregacije Rimske kurije) koje su dvije godine proučavale materijale te iz njega napravile 70 radnih nacrta ili shema.

Papa Ivan XXIII.: vizija i smjernice za rad otaca Papa Ivan XXIII. u svom znamenitom nagovoru na otvaranju Koncila (Gau­det Mater Ecclesia)13 dao je važne okvirne smjernice za rad otaca i za budući tijek rasprave na koncilskim zasjedanjima koje su saborski oci očito prihvatili kao svoje i njima se vodili. Evo nekoliko njegovih važnih uputa: Koncil nije sazvan da donese neke nove dogme, da izreče osude ili pak da samo raspravlja o već poznatim pitanjima. On treba biti pastoralno usmjeren. Pritom valja prevladati antiekumenski i nedijaloški stav; u pre-

12 13

Jan-Heiner Tück (ur.), Erinnerung an die Zukunft, Herder, Freiburg, 2012., 11–30, ovdje 12. »Raduje se Majka crkva«, 11. listopada 1962., vidi hrvatski prijevod u: Crkva u svijetu, 47 (2012.), 531–540.

273

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 273

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

nošenju blaga vjere bolje je primijeniti »sredstvo milosrđa« negoli »oružje strogosti«; današnjim potrebama treba izići ususret više snagom svojeg nauka negoli osuđivanjem; vjeru treba izraziti na razumljiv način primjereno našemu trenutku, ne upadajući pritom u nekritičko prilagođivanje duhu vremena.

Papa Ivan XXIII. je ove i još neke svoje nakane sažeo u programskom geslu: aggiornamento – posadašnjenje. Pritom je jasno izrekao često citiranu temeljnu misao: »Jer, jedno je sam poklad vjere, odnosno istine koje valja štovati, a sadržane su u našem nauku, a drugo je način kojim se one naviještaju, dakako u istom smislu i značenju.«14 Time je jasno razlikovao između sadržaja (identiteta) vjere koji treba čuvati i jezičnog iskaza kojim se vjera izražava, uvijek iznova aktualizira i koji se mijenja, a što je važno i treba imati na umu u prenošenju evanđeoske poruke.

Plodovi koncilskog procesa Priređene sheme koje su saborski oci dobili na razmatranje sadržajno i stilski su napravljene u duhu ondašnje konvencionalne teologije na rimskim učilištima. Kao takve zacijelo nisu bile prikladne da potaknu svestranu i toliko potrebnu obnovu Crkve koja se nalazila pred velikim izazovima vremena. Koncil ne bi pošao poznatim smjerom da se na prvi radni dan nije dogodilo iznenađenje s dalekosežnim posljedicama. Zahvaljujući intervenciji dvojice kardinala iz Predsjedništva nije prihvaćen prijedlog da se članovi prijašnjih pripravnih komisija sada jednostavno izaberu u koncilske komisije. Sjednica je odgođena, a biskupi su dobili nekoliko dana za međusobno upoznavanje i konzultacije sa svojim biskupskim konferencijama kako bi izabrali stručne i najbolje predstavnike. Tako je izbor tih važnih radnih tijela zacijelo imao drukčiji ishod nego da su biskupi onako nasumce zaokružili one koji će pripremati buduće dokumente. Taj se događaj na početku zasjedanja smatra činom osvješćenja Koncila kao skupa koji je svjestan svoje odgovornosti da samostalno donosi odluke. Time je

14

Isto, 536.

274

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 274

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

započeo uistinu koncilski proces tijekom kojega će se među okupljenim biskupima razviti vlastita kolegijalna dinamika i otvoriti put prema duhu kolegijaliteta.15 Prisutnost velikog broja biskupa iz Južne Amerike, Afrike i Azije na Drugom vatikanskom saboru doveo je do toga da je u međusobnim odnosima, razgovorima i raspravama napuštena dotadašnja eurocentrična perspektiva u korist one kulturalno policentrične. Katolička se Crkva po prvi put u povijesti doživljava kao globalna ustanova spasenja. Koncilski oci traže odgovor na pitanje koje je izrekao papa Pavao VI. na početku drugog perioda zasjedanja: Crkvo, što kažeš o samoj sebi?16 Svoj profil ona više ne gradi u oštrom razgraničenju s drugim konfesijama, nekršćanskim religijama i suvremenim svijetom nego u promišljanje vlastitoga identiteta uključuje i one druge i od sebe drugačije. Znakovita je bila nazočnost brojnih predstavnika odijeljenih kršćanskih pravoslavnih i protestantskih Crkava kao promatrača na Koncilu. U prisutnosti drugih kršćana-nekatolika biskupi su u raspravama bili ekumenski senzibilizirani i prisiljeni govoriti ne »o njima« nego »s njima« te jezikom koji je primjeren načinu kako oni sebe shvaćaju. A ti drugi kršćani su od nekoć heretika i shizmatika koji »spasenje mogu naći jedino povratkom u krilo Katoličke Crkve« sada postali odijeljena braća u vjeri s kojima imamo puno toga zajedničkoga.17 Koncil je u deklaraciji Nostra aetate postavio novi putokaz za odnos Crkve prema Židovima i odbacio svaki oblik antisemitizma. Židove ne treba prikazivati kao od Boga odbačene i proklete, oni su – kako se poslije izrazio Ivan Pavao II. u posjetu Velikoj sinagogi u Rimu (1986.) – naša »starija braća u vjeri«. I naspram islamu te drugim svjetskim religijama tražio se stav koji jača ono što nam je zajedničko, priznaje tragove dobra i istine u tim religijama ne umanjujući spasenjsku univerzalnost Isusa Krista i njegove Crkve.

15

16

17

S obzirom na posebnost Koncila vidi također Peter Hünermann, »Die Kernaussagen des Zweiten Vatikanischen Konzils. Eine Einführung in das ‘Weltereignis Konzil’«, u: Konrad Hilpert (ur.), Generation Konzil – Zeitzeugen berichten, Herder, Freiburg, 2013., 9–33.

Usp. Jan-Heiner Tück, »Erinnerung an die Zukunft. 50 Jahre Zweites Vatikanisches Konzil«, u: Jan-Heiner Tück (ur.), »Erinnerung an die Zukunft. Das Zweite Vatikanische Konzil«, Herder, Freiburg, 2012., 23.

Isto, 24.

275

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 275

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Koncil i njegovi dokumenti obraćaju se cijelom ljudskom rodu. Već tada su oci zamijetili začetke snažnog povezivanja i srastanja jednog svijeta, proces što ga danas nazivamo globalizacija. Crkva koja sebe shvaća kao sveopći znak spasenja (LG br. 1) ima za adresata čitavo čovječanstvo.

Kada Koncil govori o ateizmu, ubraja ga doduše u vrlo ozbiljne pojave našega vremena, ali s poštovanjem se odnosi i prema nevjernicima gledajući u njima tražitelje smisla, »ljude dobre volje«, dodajući samokritično i odgovornost vjernika koji nedostatcima svojega vjerskog života nerijetko zakrivaju pristup vjeri (GS, br. 21). Ta otvorenost, iskrenost, dijalog i mnogi drugi iskoraci, nisu ipak došli posve iznenada. S obzirom na to zgodno je primijetio teolog Max Seckler kada veli: »Zapravo, u Crkvi je bilo već odavno tiho izraslo ono što će se na Koncilu probiti i biti prihvaćeno.«18 Pedeset godina poslije Jan-Heiner Tück rezimira: »Koncil je poduzeo obvezujuće smjernice za opću Crkvu. Sjećanje na te smjernice koje je cijeli episkopat gotovo jednodušno prihvatio a papa Pavao VI. proglasio konstitutivno je za budućnost Katoličke Crkve. Iz koncilskih tekstova iščitava se važeći vrijednosni okvir kako Crkva samu sebe shvaća prema unutra i prema vani u društvenim transformacijskim procesima današnjice.«19

2. Osvrt na dosadašnju provedbu Koncila Postkoncilsko vrijeme provedbe dokumenata i obnove Crkve nije bilo jednostavno ni lišeno brojnih i različitih poteškoća. U prihvatu Drugoga vatikanskog sabora tijekom protekloga polustoljetnog razdoblja teolozi obično razlikuju nekoliko faza ili etapa. Te su faze karakteristične ponajprije za vjerski život u zapadnim demokratskim društvima onoga vremena, a samo su djelomično prepoznatljive u crkvenoj zbilji bivših komunističkih ­zemalja.

18

19

Eberhard Schockenhoff, »Das Recht, ungehindert die Wahrheit zu suchen«, u: Jan-Heiner Tück (ur.), Erinnerung an die Zukunft, 701–742, ovdje 735.

Jan-Heiner Tück, nav. dj., 27.

276

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 276

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Prva etapa neposredno nakon završetka Koncila naziva se etapom oduševljenja.20 Sve je nekako bilo pod dojmom oslobađajućeg događaja i novoga početka te silne koncilske dinamike koja se rasplamsala i zahvatila cijelu Crkvu. Pritom je nerijetko bilo nerealnih očekivanja, pretjeranih nadanja, ali i nekih zloupotreba osobito u liturgiji. Izvanjske promjene liturgijske, organizacijske i strukturne nije dovoljno pratila duhovna obnova i produbljenje vjere u crkvenim zajednicama.

Uskoro je to razdoblje neizbježno zamijenila druga etapa razočaranja ili otrježnjenja koja je nastupila 70-ih godina prošloga stoljeća. Naime nisu se ispunila neka opravdana očekivanja osobito što se tiče jače afirmacije teološkog shvaćanja Crkve kao zajedništva, primjena teologije općeg svećeništva svih vjernika te ideje kolegijaliteta i sinodalnosti u konkretnom životu i odnosima u Crkvi. S druge strane u tome se vremenu mijenja i općedruštvena klima pa se neki izvanjski utjecaji nekritički miješaju s eklezijalnim zahtjevima. Na vidjelo izlazi čitav niz kriznih pojava u životu župnih zajednica: opadanje duhovnih zvanja, znatno slabljenje ispovjedne prakse, konstantno opadanje pohađanja nedjeljnog bogoslužja što se događalo suprotno očekivanjima nakon liturgijske reforme. Koncilsko otvaranje suvremenom svijetu, drugim Crkvama i nekršćanskim religijama nerijetko je vodilo slabljenu katoličkog profila. Jedni, uvjetno nazvani progresivni reformatori, tu su krizu tumačili kao rezultat tromosti Crkve kao institucije koja nema snage da nastavi započete koncilske reforme, dok su drugi, uvjetno rečeno konzervativci, vidjeli samo krize, nesigurnost i propadanja te u svemu tome opasnosti za katolički identitet. Tako su se očitovala velika razilaženja pa i suprotnosti s obzirom na daljnju obnovu Crkve koja su dovela do blokada i velikog zastoja u provedbi Koncila. Dok se jedni zauzimaju za nastavak crkvene reforme, drugi u tome vide samo zlo i krizu.

Treća faza u postkoncilskom vremenu počinje izborom pape Ivana Pavla II. za poglavara Katoličke Crkve koji se nedvosmisleno stavio na stranu dosljednog prihvata duha i tekstova Drugoga vatikanskog sabora u ži-

20

O prihvatu koncilskih smjernica i reformi te trima fazama u tom procesu obnove Crkve osobito je pisao Walter Kasper. Usp. Walter Kasper, Die Kirche Jesu Christi, Herder, Freiburg, 2008., 153–169; 200–211.

277

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 277

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

vot i praksu Crkve. Naime za budućnost eklezijalne zajednice pokazalo se osobito važnim ispravno tumačenje i savjesno provođenje svih koncilskih smjernica. U tom se kontekstu sve više nameće pitanje jasne teološke interpretacije koncilskih dokumenata da bi se prekinuli nastali zastoji i nezdrave podjele oko daljnjeg smjera reformi te neki zahtjevi za reviziju pojedinih koncilskih izričaja ili cijelih dokumenata. Stoga je bilo važno da se iznađu čvrsta i obvezujuća pravila za autentično tumačenje i sveukupno ostvarivanje Koncila i da se na njima ustraje. Papa je najavio posebnu sinodu koja će proslaviti Koncil, preispitati njegove dosadašnje učinke i poticati njegovo daljnje provođenje. Izvanredna sinoda biskupa o provedbi Drugoga vatikanskog sabora održana 1985. o dvadesetoj godišnjici njegova završetka donijela je važna smjerodavna načela za autentičnu i integralnu interpretaciju koncilskih tekstova i nastavak realizacije Koncila. Ona je bila nov snažan poticaj i izraz čvrste opredijeljenosti da se nastavi putem Koncila. Tako je otpočelo treće razdoblje u postkoncilskom vremenu obilježeno realizmom kršćanske nade. Kardinal Walter Kasper ovako je sažeo glavni naglasak Izvanredne sinode: »Koncilska obnova mora se produbiti, usmjeriti na ono bitno i duhovno… Takvo produhovljenje ne znači krivu spiritualizaciju. Štoviše ono je pretpostavka i snaga da se sa sadašnjim problemima u svijetu na pravi način suočimo i da ih kršćanski prevladamo. Bez nutarnje obnove crkveno će poslanje u svijetu vrlo brzo upasti u bezdušni nestrpljivi akcionizam koji ne ispunjava prave nade ljudi nego ih zapravo razočarava.«21 Krajem osamdesetih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća u Europi se događaju epohalne političke promjene. Nakon urušavanja polustoljetnog komunističkog totalitarnog sustava i pada željezne zavjese zemlje Srednje i Istočne Europe stječu slobodu i uspostavljaju demokratski društveni poredak. Nedugo nakon toga većina će od njih ući u Europsku uniju. Crkva je sada osobito u tim državama zaokupljena sa svojim pozicioniranjem i snalaženjem u pluralnom društvu. Pitanje koncilske obnove kao da je stavljeno po strani pa se glede daljnjih reformi osjeća usporenje i stanoviti zastoji. Ponovno se aktualizira problem tumačenja Koncila. Iz tradicionalističkih krugova dolaze glasovi koji žele umanjiti obvezatnost

21

Walter Kasper, nav. dj., 176.

278

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 278

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

osobito nekih njegovih dokumenata (o ekumenizmu, međureligijskom dijalogu, vjerskoj slobodi) ili mu predbacuju da je prekinuo kontinuitet s dosadašnjim naukom Crkve. Papa Benedikt XVI. krajem 2005. u povodu 40 godina završetka Drugoga vatikanskog sabora odbacuje takvo tumačenje Koncila kao prekida s dosadašnjom tradicijom i otvara četvrtu etapu iznoseći ispravno tumačenje kao hermeneutiku reforme i obnove koja je još uvijek u tijeku.22 Papa pritom nije hermeneutici diskontinuiteta koju osobito zastupaju neki tradicionalisti bliski Svećeničkom bratstvu Pija X. naprosto suprotstavio hermeneutiku kontinuiteta nego on govori o hermeneutici reforme i obnove Crkve čuvajući kontinuitet, dakako u njegovu živom i inovativnom shvaćanju.

3. Neka razjašnjenja i iskoraci Spomenute etape u dosadašnjem tumačenju i provedbi Drugoga vatikanskog sabora doprinijele su da se razjasne i dublje shvate ne samo njegovi dokumenti nego i brojna temeljna nadahnuća. U nastavku želio bih se kratko osvrnuti na tri važne teme koje su prosječnim poznavateljima koncilske problematike manje poznate, ali su itekako značajne za pravo razumijevanje Koncila: Prvo, pojam »pastoralan« ili pojam pastoralnosti, zatim odnos kontinuiteta i diskontinuiteta (starog i novog) u koncilskim dokumentima i na kraju iskorak Koncila na primjeru shvaćanja slobode vjerovanja.

Pojam pastoralnosti Je li Drugi vatikanski samo pastoralni koncil? Prema današnjem crkvenom shvaćanju pod pastoralom podrazumijevamo sveukupnost dušobrižničkog djelovanja na različitim područjima vjerskog života. Za razliku od svih dosadašnjih općih koncila Drugi vatikanski sabor sebe shvaća kao pastoralni

22

Walter Kasper, »Erneuerung aus dem Ursprung. Zur Interpretation und Rezeption des II. Vatikanischen Konzils«, u: IKZ Communio, 41 (2012.), 595.

279

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 279

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

koncil. Svi su koncili u povijesti osim dogmatskih tekstova o vjeri i ćudoređu imali i pastoralne ciljeve, donosili su brojne pastoralne i disciplinarne odredbe u svrhu crkvene reforme. Ipak Drugi vatikanski koncil sebe je u cijelosti shvatio kao pastoralni i osim toga donio je Pastoralnu konstituciju (Gaudium et spes). U čemu je posebnost njegova shvaćanja pastoralnosti za razliku od onoga predkoncilskog pojma pastoralnosti?23 Prema uvriježenom shvaćanju pastoral je primjena crkvenog nauka i smjernica u životu i praksi vjernika. To njegovo značenje važi i nadalje. No pastoral shvaćan u tradicionalnom smislu često je neinventivan i nesposoban izići iz uobičajenih pravila i oblika. Dogma i moral, nauk i pastoralno djelovanje, te dvije dimenzije spasenjske zajednice bile su nerijetko u svome suodnosu slabo međusobno povezane. Pastoral je bio dobrim dijelom zatvoren u crkvene okvire, nije uviđao važnost konkretne situacije vjernika u društvenom kontekstu gdje se odvijaju velike promjene. Crkva, kao majka i učiteljica, dugo je smatrala da od svijeta nema što naučiti pa se od njega samo ograđivala.

Koncilski oci ovomu konvencionalnom suženom poimanju pastorala pridodaju jedno daljnje, dublje i šire značenje koje se očituje ponajprije u samom naslovu Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu. Njezina posebnost proizlazi iz činjenice da je Koncil donio dvije konstitucije o Crkvi: dogmatsku Lumen Gentium i pastoralnu Gauidum et spes. Ta je podjela, kako je poznato, prihvaćena na prijedlog belgijskog kardinala LéonJosepha Suenensa na kraju prvog koncilskog zasjedanja. Sva pitanja i teme o Crkvi oci su rasporedili u dva dijela ili svrstali u dvije perspektive: jednu prema unutra (ad intra): što je Crkva u sebi, njezina bit, ustroj i poslanje?

I drugu perspektivu prema vani (ad extra): kako se Crkva odnosi prema drugima tj. prema svijetu i njegovim područjima? Tako su nastale dvije spomenute konstitucije. Oko naslova Pastoralna konstitucija bilo je znatnog prijepora jer u toj sintagmi riječ konstitucija po dotadašnjemu uobičajenom

23

Za ovo pitanje vidi: Rainer Bucher, »Nur ein Pastoralkonzil?«, u: Herder Korrespondenz Spezial, 2012., 9–13; Michael Sievernich, »Die ‘Pastoralität’ des Zweiten Vatikanischen Konzils«, u: M. Delgado – M. Sievernich (ur.), Die großen Metaphern des Zweiten Vatikansichen Konzils, Herder, Freiburg, 2013., 35–58.

280

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 280

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

shvaćanju sugerira nepromjenjive norme, a riječ pastoralna upućuje na vremenski uvjetovanu praksu. Uistinu Gaudium et spes povezuje doktrinarna načela s analizom sadašnjosti i različitim pitanjima društvenog, kulturnog i političkog života. Zato su koncilski oci u bilješci na početku teksta protumačili specifičnost ove nove vrste dokumenta: »Pastoralna konstitucija ‘O Crkvi u suvremenom svijetu’ sastoji se od dva dijela, ali ipak ona tvori jedinstvenu cjelinu. Konstitucija se naziva ‘pastoralnom’ stoga što na temelju doktrinarnih načela kani izraziti držanje Crkve prema današnjem svijetu i današnjim ljudima. Stoga niti u prvom dijelu nedostaje pastoralna niti u drugom doktrinarna nakana.« Konstitucija se zove pastoralnom ne zbog materijalnih tema koje obrađuje nego zbog držanja Crkve prema svijetu i današnjim ljudima.

U nastavku bilješke veli se da Crkva u prvom dijelu razvija svoj nauk o čovjeku, o svijetu u koji je čovjek postavljen te o svojem držanju prema njima. Dok u drugom dijelu obrađuje pitanja i probleme današnjega života.

Ta pitanja podvrgnuta doktrinarnim načelima sastoje se ne samo iz trajnih nego i iz kontingentnih elemenata. Na kraju se navodi da konstituciju valja tumačiti prema općim pravilima teološkog razumijevanja učiteljskih tekstova, imajući u vidu promjenjive okolnosti s kojima su stvari o kojima je ovdje riječ povezane.

Ovdje se radi o jednom očito novom sagledavaju suodnosa između stalnog crkvenog nauka i povijesnih promjena, između dogme i morala.

U Završnom dokumentu Izvanredne sinode o Koncilu, njezin tajnik Walter Kasper naglašava: »Ne valja razdvajati pastoralni značaj od doktrinarne snage koncilskih dokumenata kao što nije slobodno raskidati suodnos duha i slova Koncila.«24 Papa Ivan XXIII. je svojevremeno izjavio da Koncil nije sazvao da samo ponavlja općenito poznati crkveni nauk nego da ga iznese s obzirom na konkretnu promjenjivu ljudsku situaciju. Ta se njegova nakana koju su oci prihvatili pokazuje osobito snažnom u svim koncilskim dokumentima gdje se Crkva obraća drugima, gdje govori ad extra, na njih gleda pozitivno, priznaje elemente istine i dobra te ne donosi osude.

24

Druga izvanredna biskupska sinoda, Završni dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., br. 10.

281

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 281

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

A da bi Crkva mogla na taj način postupati, stavlja joj se u dužnost »da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja tako da uzmogne odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života te o njihovu međusobnom suodnosu« (GS, br. 4). Ono što treba zamjećivati, razlučivati i tumačiti jesu dakle promjene koje se događaju, društveni procesi, nova duboka pitanja i izazovi čovjeku pojedincu i cijelom ljudskom rodu i njih dovesti u sintezu s vječnim vrijednostima evanđelja. Odgovor na ta temeljna ljudska pitanja već je dat u Isusu Kristu: »Ona isto tako vjeruje da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i svrha svekolike ljudske povijesti«(GS, br. 10).

U dva sljedeća glavna dijela Konstitucije uočava se kako su crkveni nauk koji se iznosi i pastoralne smjernice koje se daju usmjereni jedno na drugo i međusobno isprepleteni. Iz toga se dade iščitati nova dimenzija pastorala u značenju usmjerenost Crkve, njezine poruke i njezina djelovanja na kontekst vremena. Papa Ivan XXIII. je u svojem programskom nagovoru na otvaranju Koncila (Gaudet Mater Ecclesia, 11. 10. 1962.) inspirirao takvo produbljeno shvaćanje pastorala iznoseći u tom smislu važne smjernice.

Ovdje vrijedi još jednom na to podsjetiti.

Papa polazi od pozitivne slike suvremenog svijeta. Dijagnosticira da se čovječanstvo u svojem sadašnjem razvitku kreće prema »novom poretku«.

U tome procesu papa čak prepoznaje »skriveni plan Božje providnosti«, kritizira »proroke nesreće koji uvijek vide samo zator i pustoš« te ističe kako Crkva kršćansku vjeru ne treba samo čuvati, širiti i ponavljati. Temeljna je zadaća, veli Ivan XXIII. , da se nepromjenjivi nauk istražuje i naviješta »kako to traži naše doba«. Radi se dakle o kontekstualnom iznošenju evanđeoske poruke u kojemu se nauk vjere i život međusobno prožimaju. Tom načinu valja posvetiti najviše pozornosti i uvesti metode koje su pretežno pastoralnog obilježja.

U tom međusobnom prožimanju i interakciji nauk nije više sustav pojmova i istina, nego je istina živa osoba Isus Krist koji osvjetljuje sve dimenzije ljudskog života i nema ničega ljudskog »a da ne bi našlo odjeka u srcu Kristovih učenika« (GS, br. 1). Kršćanski nauk se dakako ne može izvoditi iz pastorala, ali životni konteksti ljudi stavljeni u svjetlo neiscrpnog blaga vjere pomažu nam otkriti uvijek nove impulse u samoj krš­ ćanskoj poruci za konkretna pastoralna rješenja. I konačno produbljeno 282

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 282

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

shvaćanje pastorala ima i svoju prepoznatljivu komunikativnu dimenziju u kojoj je sada jezični stil jednostavniji i manje patetičan, sugovornika se želi uvjeriti a ne prisiljavati. Onaj tko previđa ili zanemaruje novo polazište u shvaćanju ­pastorala osobito u Gaudium et spes, ne može pravo razumjeti ni sam Koncil.

Hermeneutika reforme i obnove Crkve U cijelom postkoncilskom vremenu, a osobito posljednjih godina, u teologiji su prisutni različiti pristupi s obzirom na provedbu Koncila i vode se burne rasprave oko njegova tumačenja i stupnja obvezatnosti pojedinačnih dokumenata. Može se govoriti o tri različite varijante pogrešne interpretacije: Prva, progresistička ili liberalna interpretacija smatra da je Koncil tek polovično i nerado otvorio Crkvu suvremenom svijetu te da je ona u međuvremenu još više zaostala za onim što bi bilo poželjno i potrebno reformirati. Druga je historizirajuće tumačenje koncilskih tekstova koje tvrdi da staro i novo u dokumentima jedno drugome proturječi te da primjerice u tekstovima o Crkvi postoje dvije nespojive ekleziologije koje su izvor svih kasnijih postkoncilskih sukoba. Treća redukcionistička interpretacija tvrdi da Koncil ima samo pastoralni karakter pa je u svojem nauku bez većeg značenja. Nije definirao nikakvu dogmu, a neke je dogmatske izričaje koje u svojim tekstovima preuzima i ponavlja, samo ublažio. Osim ovih spomenutih ima i drugačijih sagledavnja postojećih interpretacija.25 Stoga se već odavno pokazala potreba za pouzdanom koncilskom hermeneutikom koja će uvažavati općenito priznata pravila i teološke kriterije za tumačenje i autentičnu primjenu takvih tekstova učiteljstva. Na ta na-

25

Usp. Peter Walter, »Kontinuität oder Diskontinuität. Das II. Vatikanum im Kontext der Theologiegeschichte«, u: Th. Dietrich – Th. Herkert – P. Schmitt (ur.), »Geist in Form«, Herder, Freiburg 2015., 12–36; Johanna Rahner, »Weder Bruch noch stets das Gleiche. Zur ökumenischen Hermeneutik der Texte des Zweiten Vatikanischen Konzils«, u: Catholica, 64 (2010.), 249–262.

Autorica ovdje na primjeru sintagme »subsistit in« (LG 8) pokazuje ekumenski iskorak Koncila.

283

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 283

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

čela su upućivali pojedini teolozi, a ukratko ih donosi Završni dokument Izvanredne sinode.26 a) Teološko tumačenje koncilskog nauka treba imati pred očima sve koncilske dokumente pojedinačno i u njihovoj tijesnoj uzajamnoj povezanosti. Samo tako će biti moguće točno izlaganje cjelovita smisla koncilskih iskaza koji se često međusobno isprepliću. »Napetost koja postoji između pojedinih iskaza izražava pastoralnu poantu Koncila.«27 b) Posebnu pažnju treba posvetiti četirima velikim koncilskim konstitucijama. One su ključ tumačenja svih ostalih tekstova tj. dekreta i deklaracija. c) Ne valja razdvajati pastoralni značaj od doktrinarne snage dokumenata kao što nije slobodno raskidati suodnos duha i slova. »Slovo i duh Koncila moraju se razumijevati kao cjelina. (…) Svaki pojedinačni iskaz može se u konačnici razumijevati samo u duhu cjeline, kao što obrnuto, duh cjeline proizlazi samo iz savjesnog tumačenja pojedinih tekstova. (…) Duh cjeline, a time i smisao pojedinog teksta može se pronaći samo ako se detaljno slijedi povijest teksta i ako se odatle razabire namjera Koncila, obnova cjelokupne tradicije, tj. obnova onoga katoličkoga za naše vrijeme.«28 d) »Nadalje, Koncil treba razumijevati u kontinuitetu velike predaje Crkve odakle zajedno s naukom ovoga koncila treba tražiti svjetlo za suvremenu Crkvu i ljude našega vremena. Crkva je jedna te ista na svim koncilima.«29

26

27 28 29

Walter Kasper, »Erneuerung aus dem Ursprung«, u: IKZ Communio, 41 (2012.), 594–596; Druga Izvanredna biskupska sinoda, Završni dokumenti, I. 5; Mariano Delgado – Michael Sievrnich, »Zur Rezeption und Interpretation des Konzils der Metaphern«, u: M. Delgado – M. Sievernich (ur.), Die großen Metaphern des Zweiten Vatikanischen Konzils, Herder, Freiburg, 2013.,15–32, ovdje 19.

Walter Kasper, Die Kirche Jesu Christi, 206.

Walter Kasper, isto.

Druga Izvanredna biskupska sinoda, Završni dokumenti, isto.

284

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 284

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Tim temeljnim pravilima mogu se pridodati još neki, primjerice: Koncilski nauk i njegove pojedinačne formulacije treba razumjeti u okviru »znakova vremena« koji se mijenjaju. Pojedinačne iskaze valja shvaćati u sklopu hijerarhije istina itd.

Rasprava oko tumačenja i provođenja Koncila odvijala se godinama pod izazovnim i zbunjujućim tezama o »diskontinuitetu / kontinuitetu Drugoga vatikanskog sabora s dosadašnjim naukom Crkve«. U svom govoru kardinalima i suradnicima Rimske kurije pred Božić 2015. krajem prve godine pontifikata papa Benedikt XVI. je dao važne učiteljske smjernice za autentično tumačenje Koncila. Jasno je odbacio tezu o diskontinuitetu Koncila s dosadašnjim naukom Crkve što ju zastupaju tradicionalisti (sljedbenici izopćenog katoličkog biskupa Lefebvrea te neki članovi Rimske kurije).

Međutim papa tom neispravnom i neprihvatljivom shvaćanju o navodnom koncilskom prekidu s dosadašnjom tradicijom Katoličke Crkve ne suprotstavlja naprosto hermeneutiku kontinuiteta sa svim dosadašnjim nego govori o »hermeneutici reforme i obnove« Crkve čuvajući kontinuitet.30 To je pravi naziv za istinsko tumačenje i provedbu Drugoga vatikanskog sabora.

Tko govori o reformi, pretpostavlja da postoji potreba za promjenama ne samo u smislu sitnih kozmetičkih mjera (prilagodbi stanovitih odredaba) nego da postoje nedostatci i loše stanje, okoštalosti i povijesno zaostajanje, koje zahtijeva da se posegne za zaboravljenim tradicijama i da ih se kreativno obnovi. Crkva nije zaboravila da mora odgovoriti proročkom i Isusovu pozivu na obraćenje pa u LG br. 8 jasno priznaje: da je potrebna čišćenja i da treba ići putem pokore i obnove. Teologija razlikuje između jedne božansko-apostolske predaje zapisane u Sv. pismu i mnogih crkvenih tradicija u kojima se jedinstvena predaja evanđeoske poruke aktualizira i izražava na povijesno promjenjive načine, u procesu prenošenja vjere uvijek iznova se mora produbljivati, interpretirati i korigirati da bi novost Isusa Krista zasjala u svojoj nezastarivoj svježini i novosti. Svjesni tako shvaćene tradicije saborski oci vele u dogmatskoj konstituciji Dei verbum da u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga predaja napreduje u smislu da »raste, naime, spoznaja predanih stvari i riječi« (DV, br. 8).

30

Benedikt XVI., Govor Rimskoj kuriji, četvrtak, 22. prosinca 2005., 5.

285

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 285

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Činjenica je da se u koncilskim dokumentima na različitim razinama događa živa i složena interakcija između staroga i novoga, kontinuiteta i diskontinuiteta. To pak znači da na nižim razinama ili tz. mikrorazinama mogu postati korekture (lomovi) koji se međutim ne odnose na višu odnosno dublju makrorazinu nauka Crkve. Lako je uočljivo da je Koncil s obzirom na goleme kulturološke i društvene promjene koje su se događale i dalje se događaju u svojim dokumentima donio važne i neosporne novitete, koje su uvijek iznova potvrđivali ne samo Pavao VI. nego jednako tako Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i sadašnji papa Franjo. Uz taj nauk pristaje i golema većina katoličkih teologa. Drugim riječima to pak znači da je Koncil neke crkvene odluke iz prošlosti nanovo promišljao i korigirao31. Pritom je Crkva očuvala i produbila svoju pravu narav i identitet. No ne može se zanemariti dubina tih iskoraka i perspektiva koje je otvorio II. vatikanski sabor kada je neke dosadašnje učiteljske odluke primjerice mogućnost spasenja izvan Crkve, slobodu vjerovanja, ekumenizam i dr. reinterpretirao, razbio njihove krute redukcije oživljujući staru crkvenu tradiciju. Povrh toga u hermeneutiku reforme zacijelo spada i pouzdanje u Duha Svetoga koji je veći nego sve naše brige oko vlastitoga identiteta.32

eklaracija o slobodi vjerovanja »Dignitatis humanae« – primjer razvoja D crkvenog nauka Ovaj koncilski dokument (prihvaćen uoči samog završetka zasjedanja: 2308 glasova za, 70 protiv) važi kao miljokaz u procesu približavanja modernitetu tijekom kojega je Katolička Crkva prevladala svoju duhovnu i kulturološku samoizolaciju. Premda on ne spada u red konstitucija, ipak njegovo prihvaćanje ima veliko simbolično značenje jer bez njega II. vatikanski ne bi učinio ciljani iskorak prema suvremenom svijetu. On je takoreći poka-

31 32

Usp. Walter Kasper, »Erneuerung aus dem Ursprung«, u: IKZ Communio, 41 (2012.), 596. Kasper navodi tri primjera takvih crkvenih korekcija.

Bernd Jochen Hilberath, »Kontinuität oder Bruch. Für eine angemessene Hermeneutik des Zweiten Vatikanischen Konzils«, u: Herder Korrespondenz Spezial, Konzil im Konflikt, 2012., 6.

286

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 286

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

zatelj otvaranja Crkve. U njemu se očituje volja Koncila da prihvati novi stil crkvenog i učiteljskog navještaja u modernom svijetu i zdušno provede programski aggiornamento što ga je najavio Ivan XXIII. Važne smjernice Koncila koje su donesene u drugim dokumentima ovdje nalaze svoju konačnu potvrdu. Ipak prije iznošenja načela vjerske slobode Koncil bira oprezne formulacije te veli da ostaje »netaknut tradicionalan katolički nauk o moralnoj dužnosti ljudi i društva prema pravoj religiji i jednoj Kristovoj Crkvi« te dodaje da Koncil »namjerava dalje razviti nauk novijih papa o nepovredivim pravima ljudske osobe i o pravom uređenju društva« (DH, br. 1,3).33 Središnja poruka Deklaracije nalazi se u br. 2: »Ovaj Vatikanski koncil izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na slobodu vjerovanja.« Subjekt toga prava jest dakle ljudska osoba. Koncil proklamira to pravo ne samo za pripadnike vjerskih skupina ili samo za kršćane nego i za nevjernike odnosno ateiste.

Prema odredbama deklaracije radi se o neotuđivom, izvanjskom pravu svake ljudske osobe da javno, individualno i zajednički iskazuje vjeru vodeći se svojom savjesti. Pravo na vjersku slobodu temelji se na samoj biti ljudske osobe. Stoga to pravo (sloboda od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti) traje i onda kada pojedinac ne udovoljava obvezi traganja za istinom i prianjanja uz nju. Budući da vjersko ili svjetonazorsko uvjerenje zahvaća područje savjesti, državna vlast treba poštivati takve odluke pojedinca. Nitko ne smije biti u stvarima vjere »primoravan postupati protiv svoje savjesti niti sprečavan postupati po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica« (DH, br. 2).

Ovdje se radi o reviziji katoličkog stajališta iz 19. st. kada je Crkva od državnih vlasti zahtijevala da bdiju nad vjerskim životom svojih podložnika kako bi se odvijao u skladu s normama prave vjere. Sada Koncil svjesno priznaje načelo moderne (sekularne) države da ona u pogledu religijskih ili svjetonazorskih pitanja nije nadležna.

33

Usp. Eberhard Schockenhoff, »Die Erklärung zur religiösen Freiheit Dignitatis humanae«, u: Th. Dietrich – Th. Herkert – P. Schmitt (ur.), Geist in Form. Facetten des Konzils, Herder, Freiburg, 2015., 159–170.

287

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 287

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Valja samo spomenuti da se oko pitanja slobode vjerovanja među ocima na Koncilu vodile duge i suprotstavljene rasprave. Koncilska manjina, osobito biskupi iz Italije i Španjolske, polazeći od pesimističkog pogleda na slobodu i položaja Katoličke Crkve u svojim zemljama, ustrajala je do kraja na nauku o toleranciji prema nekatoličkim vjernicima i njihovim obredima.

Oni su smatrali da u vjerskim stvarima samo istina ima pravo na slobodu, a zabluda se može tek tolerirati iz viših razloga.

Među golemom većinom otaca koji su zastupali pravo na vjersku slobodu osobito su bili predstavnici iz anglosaksonskih i drugih zemalja koji su svjedočili o pozitivnim učincima slobode vjerovanja u njihovim zemljama.

Na toj su liniji, ali iz drugih motiva, bili biskupi iz komunističkih zemalja gdje je Crkva bila progonjena i ispovijedanje vjere vrlo otežano. Ova iskustva su pripomogla da se na Koncilu probila i da je prihvaćena nova paradigma: u pravu na slobodu vjerovanja gleda se građansko pravo koje država kao zajednica građana svima mora jamčiti. Na pitanje tko je nositelj prava u stvarima vjere perspektiva se pomiče od prava istine prema pravu osobe. Istinu susrećemo ne kao neku apstraktnu veličinu nego u konkretnim ljudima s njihovim uvjerenjima o istini. K tome je pridošao i teološki aspekt koji polazi od dužnosti čovjeka da traži istinu i kad je upozna da uz istinu prianja.

Na kraju se iskristalizirala argumentacija: S jedne strane svaki je čovjek kao razumsko i slobodno biće obvezan težiti prema istini i slijediti istinu koju je spoznao; s druge strane religiozni čin zahtijeva da osoba nesmetano i slobodna od izvanjske prisile može slijediti svoju nutarnju obvezu traženja istine. Čovjeku je dana sloboda radi istine, ne da bi se zaštitio od zahtjeva istine ili prema njemu bio indiferentan nego da bi tražio istinu, nju spoznao i slijedio je. Čovjekovo dostojanstvo koje ima kao osoba u stvorenosti na sliku Božju zahtijeva da slijedi istinu koju je spoznao. »Stoga svatko ima dužnost, pa stoga i pravo, da traga za istinom u onome što se tiče vjerovanja te da si, upotrijebivši prikladna sredstva, razborito oblikuje ispravne i istinite sudove savjesti« (DH, br. 3,1).

Dignitatis humanae napominje da ono što se veli o slobodi vjerovanja »ima svoj temelj u dostojanstvu osobe, čije je zahtjeve ljudski razum tijekom stoljeća iskustvom sve potpunije upoznao. Štoviše, taj nauk o slobodi ima svoje korijene u božanskoj objavi pa ga zato kršćani moraju to svetije 288

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 288

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

obdržavati.«34 Iz ove se formulacije dade zaključiti kako Koncil priznaje da spoznaja o vjerskoj slobodi u svome suvremenom državno-pravnom shvaćanju ne proizlazi neposredno iz biblijske objave i kršćanske tradicije nego svoje korijene ima u građanskim pokretima za slobodu novijeg doba. Na tome tragu su i neka mišljenja teologa da je razina koncilske argumentacije ovdje bez kristološkog utemeljenja i zapravo ostaje ispod uobičajenog teološkog nivoa otaca. No s druge strane ako se uzme u obzir cijeli korpus koncilskih tekstova i njihova međusobna idejna povezanost onda se »pokazuje začuđujuća korespondencija između Dei verbum i Gaudium et spes s jedne strane te Dignitatis humanae s druge strane«35.

S obzirom na slobodu vjerovanja na Koncilu se zaista dogodila promjena paradigme od prava istine prema pravu osobe. Slična se promjena može primijetiti i s obzirom na obrazac shvaćanja božanske objave kako je donosi konstitucija Dei verbum. I ovdje je napušten model instrukcijskoteoretskog shvaćanja objavljene istine u korist personalnog modela Božjeg samopriopćivanja iz ljubavi (Bog objavljuje samoga sebe) u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Iz toga se dade zaključiti: Ako se pak Bog objavljuje kao ljubav, onda i sam sebe obvezuje, bezuvjetno poštivati slobodu i dostojanstvo svojeg stvora. Imajući ove poveznice u vidu može se reći da se Koncil prihvaćajući slobodu vjerovanja nije naprosto prilagodio novovjekovnom shvaćanju slobode nego za to ima uporište u brojnim iskazima osobito u središnjim koncilskim tekstovima Gaudium et spes i Dei verbum.

S toga se s pravom može zaključiti da je priznanje slobode vjerovanja na Koncilu samo logična konsekvencija teoloških smjernica što ih je donio na drugim mjestima.36

34 35

36

DH, br. 9.

Eberhard Schockenhoff, »Das Recht, ungehindert die Wahrheit zu suchen«, u: Jan-Heiner Tück (ur.), Erinnerung and die Zukunft. Das Zweite Vatikanische Koncil, 719–721.

Eberhard Schockenhoff, nav. dj., 723.

289

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 289

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Zaključna misao Nekoliko mjeseci nakon izbora za Rimskog biskupa papa Franjo se u ­intervjuu što ga je dao isusovcu Antoniu Sparadu ovako izražava o Koncilu: »Drugi vatikanski sabor je bio novo čitanje Evanđelja u svjetlu suvremene kulture. Izazvao je pokret obnove koja dolazi iz samog Evanđelja. Plodovi su veliki. (…) Da, ima linija koje upućuju na hermeneutiku kontinuiteta i diskontinuiteta. (…) Jedno je jasno: Dinamika današnjeg aktualiziranog čitanja Evanđelja koja je svojstvena Koncilu apsolutno je nepovratna.«37 Papa Benedikt XVI. je na početku velike obljetnice Koncila proglasio Godinu vjere a papa Franjo na završetku obljetnice Godinu milosrđa. U buli najave »Lice milosrđa«, papa osjeća potrebu da epohalni događaj Koncila zadrži živim u svijesti i životu Crkve te veli: »Izabrao sam datum 8. prosinca jer je bremenit značenjem za noviju povijest Crkve. Otvorit ću, naime, Sveta vrata na pedesetu obljetnicu završetka Drugoga ekumenskog vatikanskog koncila. Crkva osjeća potrebu za održavanjem živim toga događaja. Za nju je započeo novi tijek njezine povijesti. Oci okupljeni na Koncilu snažno su osjetili, kao istinski dašak Duha, potrebu da ljudima svoga vremena progovore o Bogu na razumljiviji način. Nakon što su srušene zidine, koje su Crkvu predugo držale zatvorenom u povlaštenoj utvrdi, došlo je vrijeme da se evanđelje naviješta na nov način. To je novo razdoblje neprekidne evangelizacije, novo zalaganje svih kršćana za oduševljenije i uvjerenije svjedočenje svoje vjere. Crkva je osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi.«38 Prave vrijednosti ne blijede niti zastarijevaju. To se s pravom može reći i za Drugi vatikanski sabor, povijesni događaj od prije pola stoljeća. Unatoč stalnih društvenih promjena u proteklom razdoblju njegove temeljne stečevine, duh i slovo, pravo shvaćeni, ne gube svoju snagu i uvjerljivost, postali su neodvojivim dijelom današnje prakse i života Crkve. Zato dvojica posljednjih papa u njemu i danas vide siguran orijentir za hod Crkve, snagu

37 38

Antonio Spadaro SJ, Das Interview mit dem Papst Franziskus, Herder, Freiburg, 2013., 57.

Papa Franjo, Misericordiae vultus – Lice milosrđa, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015., br. 4.

290

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 290

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

za njezinu obnovu u našemu vremenu. Ako je suditi po odjecima velikog koncilskog jubileja u Crkvi u Hrvata, onda se čini da je taj epohalni skup Katoličke Crkve, s golemim korpusom svojih dokumenta, tolikim važnima smjernicama i nadahnućima zapravo pao u zaborav. O njemu se ne raspravlja niti ga se spominje, ni na višim razinama crkvenih pastira, ni na nižim razinama pastoralnog djelovanja, ostao je samo predmet zanimanja tek pokojeg entuzijasta. A Koncil je zakonit i valjan izraz tumačenja poklada vjere za naše vrijeme. Bez dubljeg i svestranijeg njegova poznavanja našoj će Crkvi zacijelo nedostajati tako potrebna pomoć i orijentacija za ispravno pozicioniranje u njezinome sadašnjem hodu, istinska snaga i svjetlo u njezinim sve mučnijim sučeljavanjima s novim izazovima i pastoralnim pitanjima koje nameće današnje vrijeme. Jednako tako taj nedovoljno otkriveni potencijal suvremenog iščitavanja Evanđelja nedostajat će u tako nužnoj obnovi crkvenog života naših župnih zajednica i u uspostavljanju novog stila suradnje, raspoloživosti, suodlučivanja i suodgovornosti unutar eklezijalne zajednice.

Gornji tekst je predavanje što ga je autor održao na Znanstvenome kolokviju »O 50. obljetnici Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića«, u organizaciji KBF-a u Zagrebu i KS-a, 4. prosinca 2015. godine.

291

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 291

25.5.2018. 14:43:00

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci

Summary

The Second Vatican Council and Its Effects Nediljko Ante Ančić

Catholic Faculty of Theology, University of Split On the occasion of the 50th anniversary of the Second Vatican Council, in the first part of this article the author points out the positive assessment of the Council by John Paul II and Pope Benedict XVI. He then sketches resonances of the conciliar jubilee and emphasises some important specificities of this Church Council in relation to previous councils in the Catholic Church.

The second part of the article deals with former efforts in the implementation of documents and reforms of the Church by differentiating between four different phases of the conciliar reception. The third part is dedicated to three important conciliar topics that have not been studied sufficiently or have they taken root in the consciousness of the faithful in Croatia. The author offers extended interpretations of the concepts of pastoral care, the relation between continuity and discontinuity in conciliar documents, and the conciliar understanding of religious freedom that is expounded in the Declaration Dignitatis humanae. The conclusion is that due to the lack of interest for the Council in the Croatian speaking area, our Church will miss important help and orientation in the correct dealing with current challenges and pastoral problems that it would find in the Council.

Keywords: Second Vatican Council, implementation of the Council, pastoral care, religious freedom, hermeneutics of reforms.

292

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 292

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj Jure Zečević Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak Autor je kao aktualni pročelnik Katedre ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – dužnosti dakle koju je u svoje vrijeme obnašao Josip Turčinović – osobiti naglasak u radu stavio upravo na Turčinovićevo znanstveno-nastavno i stručno djelovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i na Katedri ekumenske teologije.

Koristeći i dosad neobjavljivanu građu u svezi Turčinovića, sačuvanu u arhivu Katoličkog bogoslovnog fakulteta rad pridonosi osvjetljavanju i toga, dosad nedovoljno istraživanoga, područja Turčinovićeva djelovanja. Rezultat autorova istraživanja Turčinovića kao djelatnika Katoličkog bogoslovnog fakulteta, profesora i pedagoga, pokazuje ga ne samo kao znanstveno-istraživački aktivnu i za povjerena mu područja upućenu i kompetentnu osobu nego i kao vrsnog poznavatelja »studentskoj psihi« primjerenih metoda studija, odgoja i obrazovanja, koje su mu omogućavale da u slušačima svojih predavanja pobudi zanimanje i potakne ih na suradnju. Turčinović se, pokazuje autor rada, trudio povezati sustavno-teološku komponentu na razini teorije sa seminarima, vježbama i konkretnim primjenama na razini prakse. Imajući razvijen smisao i osjećaj i za teorijsku i za praktičnu razinu, dosljedan načelima i vrijednostima evanđelja, Turčinović uspijeva naći ravnotežu između njih i objediniti ih u učinkovitu sintezu obadvoga. Osobito je značajan doprinos rada jer se autor usudio govoriti, istraživati i vrednovati i najkontroverzniji dio Turčinovićeva djelovanja, onaj koji je povezan s osnutkom Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, ukazavši pri tome i na neke nove, dragocjene, pristupe koji imaju potencijal pridonijeti nadilaženju dosadašnjih suprotstavljenih stajališta o toj inicijativi i njenim nositeljima.

Ključne riječi: Josip Turčinović, Kršćanska sadašnjost, Teološko društvo »Kršćanska sadaš-

njost«, Tomislav J. Šagi-Bunić, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, Katedra ekumenske teologije, Drugi vatikanski sabor, ekumenizam.

293

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 293

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

Uvod Naslov rada zasigurno naznačuje dvije bitne sastavnice koje određuju život i djelovanje Josipa Turčinovića, pročelnika katedre ekumenske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Kao čovjek koji je duboko u sebi osjećao bilo Crkve i ravnao se po njemu, Turčinović je sve svoje snage ulagao u promicanje koncilskog duha i kršćanskog jedinstva. Svojim predanim radom osobito na tim područjima uvelike je »zadužio« kako katedru ekumenske teologije – kojoj danas imam dužnost i čast biti pročelnikom – tako i Katolički bogoslovni fakultet, Kršćansku sadašnjost i cijelu Crkvu u Hrvatskoj i šire.

Josip Turčinović je Drugi vatikanski koncil prepoznavao kao vrijednost i iskreno je držao svojom zadaćom bespridržajno ga promicati. Stoga je, sve do svoje smrti 3. listopada 1990. godine, nesebično izgarao da Koncil zaživi i kod naših vjernika, u našoj Crkvi i na našim prostorima.

Kao što su Turčinovićev kršćanski vjernički profil i njegov duhovni identitet snažno prožeti koncilskom dimenzijom, isto tako su vidno prožeti i ekumenskom dimenzijom, predanim radom na promicanju jedinstva kršćana, kako na profesionalnoj razini pročelnika ekumenske katedre, tako i na posve konkretnim pastoralnim razinama. Njegov ekumenski angažman bio je utemeljen na dubokom unutarnjem vjerničkom i duhovnom osvjedočenju, da je Crkva pozvana u što većem stupnju svjedočiti i živjeti jedinstvo u Kristu.

Premda tema koja nosi gore navedeni naslov zavrjeđuje opsežno i sustavno istraživanje, u okvirima opsega predviđenoga za radove ove vrste1 mogu ukazati samo na izabrane glavne sastavnice Turčinovićeva života i rada, one dakle koje potvrđuju njegov izraziti koncilski i ekumenski identitet.

1

Predavanje je izloženo na Znanstvenom kolokviju »O 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića«, održanom 4. prosinca 2015., u zajedničkoj organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti.

294

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 294

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

1. P ersonalna profilacija Josipa Turčinovića tijekom djetinjstva, odgoja i obrazovanja Rođen 30. rujna 1933., u hrvatskoj obitelji, u Svetom Petru u Šumi, dakle u Istri koja je u to vrijeme bila pod talijanskom vlašću, Turčinović u rodnom mjestu pohađa osnovnu školu na talijanskom jeziku. Gimnaziju započinje u sjemeništu Tršćansko-koparske biskupije u slovenskom Kopru, a završava na Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u hrvatskom Pazinu. Turčinović je dakle već zarana imao prigodu susretati se s jezičnim i nacionalnim razlikama i suočiti se s poteškoćama i izazovima, ali i sa pozitivnim mogućnostima koje nudi takvo pluralno okružje.

To je dobro imati u vidu, budući da već u tim ranim godinama i okolnostima možemo nazrijeti korijene razvoja Turčinovićeve svijesti o postojanju »razlika« i polazišta njegovih kasnijih pomirbenih nastojanja i ekumenskoteoloških uvida o potrebi da se razlikama – umjesto kao uzroku konfrontacija i konflikata – nastoji pristupati kao komplementarnom bogatstvu pomirene različitosti, da bi se osobe osposobile za konstruktivan suživot i uzajamnu suradnju.

2. T určinovićeva ekumenska formacija, usavršavanje i djelovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu U prethodno opisanim životnim okolnostima probuđeno dijaloško i ekumensko zanimanje mladoga Josipa Turčinovića još će intenzivnije dozrijevati i proširiti se prema univerzalnom jedinstvu Katoličke Crkve i zajedništvu kršćana osobito nakon što je 1952. godine upisao i 1958. završio filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Zaljubljen u duhovnu i kulturnu baštinu svoga hrvatskog naroda on s jedne strane želi pridonijeti njezinom poznavanju i afirmaciji, dok s druge strane istovremeno želi ostati »građaninom« ili članom jedne jedinstvene Crkve Kristove, sa svim elementima njene univerzalne, tj. katoličke naravi.

Turčinović je, zasigurno ne tek tako, slučajno, svoju mladu misu, 22. lipnja 1958. godine, odabrao slaviti na staroslavenskom (crkvenoslavenskom) jeziku. Crkvenoslavenski, ili kako je tada nazivan – staroslavenski, Tur295

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 295

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

činovića se dojmio i kao zajednička sveslavenska baština i kao podloga »križanićevskom« crkvenom i duhovnom zajedništvu slavenskih naroda.

O Turčinovićevoj zainteresiranosti za ekumensku teologiju, osobito za ekumenski dijalog, svjedoče i njegov magisterij (licencijat) 1960. godine2 kao i tema doktorskog rada koju je izabrao i – 1966. godine – obranio: »Odnosi Istočne i Zapadne crkve kod Krste Pejkića. Prilog povijesti teološke kontroverzije u prvoj polovici 18. stoljeća«.3 Turčinovićevom zanimanju za kršćanski istok, jedinstvo kršćana i ekumensku teologiju općenito, uvelike je pridonio i mentor njegove disertacije Tomislav J. Šagi Bunić. On bilježi: »Kasnije je kod mene doktorirao radnjom o apostolu Podunavlja Krsti Pejkiću. Na moju je ponuku velikim dijelom izradio prikaz sveukupne kontroverzistike između katolika i pravoslavnih na našim prostorima.«4 Slijedom navedenoga ne iznenađuje daljnji Turčinovićev akademski i znanstveni razvoj i hod upravo na ekumenskom području. Vijeće Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu izabire ga, jednoglasno, 14. siječnja 1964. godine, za asistenta pri Katedri istočnog bogoslovlja5 gdje uz predmet istočnog bogoslovlja predaje i staroslavenski jezik. Godine 1967. Turčinoviću je povjereno i predavanje traktata »Tajna Trojedinoga Boga«.6 Za njegovu potpunu integraciju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, sukladno tadašnjem statutarnom ustrojstvu Fakulteta, bila mu je potreb-

2

3

4 5

6

U arhivu Katoličkog bogoslovnog fakulteta, pod brojem 83/1960, pohranjena je isprava od 12. ožujka 1960., na latinskom jeziku, kojom se potvrđuje Turčinovićev licencijat. Zahvaljujući završenom magisteriju Turčinović je od 1962. do 1964. praksu predavača stjecao na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. Ta je ustanova otvorena nakon prisilnog zatvaranja sjemeništa i teologije u Rijeci i djelovala je od 1955. do 1965. godine u sklopu biskupskog sjemeništa u Pazinu, smještenog u zgradi današnjeg Pazinskog kolegija – klasične gimnazije.

Uz studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Turčinović je godine 1958. upisao također i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu VIII. grupu studija – hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti, te komparativnu književnost.

Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Veliki inicijator, u: Kana, 21 (1990.) 10, 6.

U to vrijeme na Katoličkom bogoslovnom fakultetu još ne postoji zasebna »Katedra ekumenske teologije«, budući da je ona osnovana tek 1974. godine, između ostalih, i Turčinovićevim zalaganjem.

Ovaj traktat, odnosno kolegij, pojavljuje se, osobito u novije vrijeme, pod nazivom »Otajstvo Trojedinog Boga« ili »Misterij Trojedinog Boga« (»De Trinitate«).

296

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 296

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

na još i habilitacija, tako da je godine 1970. habilitirao studijom »Teologija Antuna Vramca (1538.–1587.)«. Nakon svoga znanstveno-istraživačkog bavljenja kršćanskim istokom, tretirajući kod habilitacije teologiju Antuna Vramca, Turčinović svoju znanstveno-istraživačku ekumensku pažnju posvećuje i kršćanskom zapadu. Vramec, koji je svoj teološki studij započeo u Beču a završio doktoratom u Rimu, bio je, među ostalim, kapelan rimskog Zavoda sv. Jeronima, kanonik Zagrebačkog kaptola, župnik Župe sv. Marka na »Gornjem gradu«, varaždinski arhiđakon itd. Ipak, budući da se kao katolički svećenik ogriješio o disciplinu celibata i zasnovao obitelj, bio je suspendiran 1578. godine te je, među više svojih publiciranih teoloških djela, dva dao tiskati i u protestantskoj tiskari Joannesa Manliusa. Svojom habilitacijom Turčinović je, među ostalim, pokazao da Vramčeva teologija nije samim time prestala biti »katolička«, premda u određenom smislu može predstavljati i neku vrstu »mosta« prema teologiji reformacije.7 Nakon habilitacije Fakultetsko vijeće Katoličkoga bogoslovnog fakulteta izabire Turčinovića 1970. godine za docenta i potom za pročelnika Katedre.

Nakon što je 1974. godine, također i Tučinovićevim zalaganjem, u duhu Drugog vatikanskog koncila, na Fakultetu osnovana Katedra ekumenske teologije, koja je u sebi integrirala i kolegije istočnog bogoslovlja, istočne liturgike i ikonografije i sl., Turčinović će na njoj djelovati i biti joj pročelnikom sve do svoje smrti u Zagrebu, 3. listopada 1990. godine.

7

Antun Vramec je u svojim teološkim koncepcijama pokazivao i određeno slobodoumlje, koje nije bilo karakteristično za tadašnje načine iznošenja katoličkog nauka, osobito s obzirom na njegovo kritičko vrednovanje ondašnjih odnosa u društvu i crkvene hijerarhije unutar toga društva. Zbog takvih kritičkih naglasaka njegov govor, premda primjetno dobrohotan, katkada ipak nalikuje i na kritike iz redova reformacije.

297

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 297

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

3. T určinović kao promicatelj Drugoga vatikanskog sabora i ekumenski revnitelj a) S pektar i narav Turčinovićeva djelovanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Širina ekumenskog i dijaloškog spektra kojim se Turčinović predano bavio, jednako kao i njegova mladenačka poletnost i karakterne crte marljivosti i požrtvovnosti, sve je to pridonosilo da Turčinović na Fakultetu bude percipiran i angažiran i kao inicijator i kao nositelj ne samo ekumenskih djelatnosti u užem smislu nego i onih u širem smislu. Zapisnici sjednica Fakultetskog vijeća i drugi dokumenti u arhivu Fakulteta, pokazuju naime da su mu na Fakultetu povjeravane mnoge različite dužnosti, osobito one koje su po svojoj naravi sadržavale i određenu dijalošku dimenziju, naspram ordinarija i hijerarhije, naspram laikata, naspram suvremenog svijeta i naspram drugih svjetonazora.

Tako je, primjerice, svoj veliki doprinos 1968. godine mogao ugraditi u osnivanje Instituta za teološku kulturu laika u okviru zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta8, a surađivao je i pri osnivanju srodnih institucija u Rijeci i Splitu.

Od 1966. do 1969. vršio je organizacijski zahtjevnu dužnost tajnika teološko-pastoralnih tjedana što ih redovito svake godine priređuje Fakultet, sve do danas.

Uz brojne druge obveze na fakultetu Turčinović surađuje i u teološkom časopisu Fakulteta, Bogoslovskoj smotri.

Ne iznenađuje da upravo on, u svojstvu pročelnika Katedre ekumenske teologije, najčešće predvodi delegacije Katoličkog bogoslovnog fakulteta

8

Fakultetsko vijeće imenovalo je Turčinovića 1968. predstojnikom Instituta za teološku kulturu laika pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, sa zadatkom da ga uspostavi, nađe suradnike i prostorije, te izradi privremeni statut i program rada, što je on sve uspješno realizirao.

298

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 298

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

na Međufakultetske ekumenske simpozije9 i na dane fakulteta u Ljubljani i Beogradu, ili u njima sudjeluje.10 Turčinović predstavlja Katolički bogoslovni fakultet i na brojnim drugim međunarodnim i svjetskim susretima i kongresima ekumenske i teološke naravi: Chevetogne, Niederaltaich, Rim, Luzern, Metz itd.

U okviru rada ove vrste nije dakako moguće dati iscrpan i cjelovit prikaz Turčinovićeva djelovanja, koji bi sadržavao sve njegove taksativno pobrojene aktivnosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Ipak, da bismo stekli jasniju predodžbu o tome kako je izgledala Turčinovićeva znanstveno-nastavna i stručna aktivnost tijekom akademske godine, izdvojio sam iz arhiva Katoličkog bogoslovnog fakulteta jedan tipični Turčinovićev »Izvještaj o radu«. Radi se o izvještaju za školsku (akademsku) godinu 1975./1976., koji je sastavio i vlastoručno potpisao sam Turčinović te ga prema ustaljenoj praksi dostavio Dekanatu Fakulteta.11 U njemu Turčinović, među ostalim, izvještava da je u protekloj godini predavao sljedeće kolegije i seminare: »1. Misterij Trojedinog Boga na katedri dogmatskog bogoslovlja; 2. Ekumensku teologiju i Istočno bogoslovlje na istoimenoj katedri koju ujedno vodi; 3. Staroslavenski jezik i književnost; 4. Vodio je seminar i ekumensku specijalizaciju na temu: ‘Međukonfesionalni odnosi u našim krajevima od 16. do 18. stoljeća’.

9

10

11

Tri teološka fakulteta, dva katolička (Zagreb i Ljubljana) te jedan pravoslavni (Beograd) održali su u periodu od 1974. do 1991. ukupno osam, odnosno devet Međufakultetskih ekumenskih simpozija, budući da KBF u Zagrebu nije sudjelovao na devetom, zadnjem simpoziju.

Od 1975. godine postoji praksa da tri teološka fakulteta, zagrebački, beogradski i ljubljanski, po svojim delegacijama budu uzajamno prisutni na proslavama Dana fakulteta svakoga od njih. Tako su npr. na proslavi Dana Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu godine 1975. sudjelovali i izaslanici Katoličkog bogoslovnog Fakulteta u Zagrebu, na čelu s Josipom Turčinovićem. Ta praksa je uslijed rata bila prekinuta, ali su je zagrebački i beogradski teološki fakulteti obnovili 2006. godine, a godinu kasnije, 2007., pridružio im se i ljubljanski teološki fakultet te se ona sada opet redovito provodi.

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Izvještaj o radu, u: Arhiv Katoličkog bogoslovnog fakulteta, br. 274/1997 od 2. srpnja 1976.

299

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 299

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

Osim toga potpisani je kao predstojnik rukovodio radom Instituta za višu teološku kulturu laika pri istome Fakultetu.«12 Potom slijedi opsežno i detaljno prikazana metodologija kao i sadržajni pregled za svaki od navedenih kolegija: »Ad 1) Potpisani je prema koncilskim smjernicama raspodijelio građu u 3 temeljna dijela: – biblijski – povijesno-dogmatski i – sistematsko-spekulativni.

Studenti za tu građu, izuzevši povijesno-dogmatski dio, imaju skripta.

Predavanja su bila veoma posjećena a rezultati na ispitima relativno bolji nego prethodnih godina.«13 Iz navedenog Turčinovićeva izvještaja vidljivo je da je u svojim predavanjima o Otajstvu (Misteriju) Trojedinog Boga, polazio prvenstveno od biblijske podloge. Njoj bi potom dodavao povijesne i doktrinarno-dogmatske sadržaje, da bi u konačnici sve popratio i trećom, sistematsko-spekulativnom, komponentom, u kojoj je ponajviše dolazila do izražaja kreativnost i originalnost njegovih vlastitih teoloških promišljanja, metoda i stajališta.

Potom slijedi njegovo očitovanje o predmetima ekumenske teologije i istočnog bogoslovlja: »Ad 2) Ekumensku teologiju i Istočno bogoslovlje potpisani nije o.g. predavao kao odvojene kolegije nego kao jedinstvenu materiju s naglaskom na proučavanju pravoslavlja, budući da je pravoslavlje za naše krajeve veoma značajno. Izložio je proces otuđivanja Istočne i Zapadne crkve, njegove višestruke uzroke, kratak pregled povijesti pojedinih pravoslavnih crkvi, metode tretiranja međukonfesionalnih pitanja od izbijanja raskola do stajališta II. vatikanskog koncila i pokoncilskih provedbenih dokumenata kao i analognih dokumenta s pravoslavne strane, doktrinalne (sic!) razlike između katoličke i pravoslavnih crkvi te povijesno-sintetički pogled na različite puteve razvitka zapadne i istočne crkvenosti, liturgijskih oblika i teologije.

Razumije se da je prevladao naglasak na pitanjima vezanim uz naše kraje-

12 13

Usp. isto.

Usp. isto.

300

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 300

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

ve. Predavanja su bila veoma posjećena a studenti su opsežnu građu prema rezultatima na ispitima svladali u prosjeku kao i drugih godina. Studenti imaju na raspolaganju skripta za svu građu izuzevši povijest metoda u tretiranju međukonfesionalnih odnosa.«14 Ovi su Turčinovićevi opisi kolegija dragocjeni ne samo zato što donose i danas aktualnu i praktično primjenjivu sadržajnu shemu i tematski opseg njegovih predavanja, nego i zato što otkrivaju s koliko se osjećaja brižnosti za druge kršćane i crkve odmjerenim izričajima i s puno poštovanja izražavao o njima.

U svom izvještaju zatim opisuje i vrednuje svoju nastavu Staroslavenskog jezika i književnosti: »Ad 3) Potpisani je nastojao uvesti studente u staroslavensku i starohrvatsku pismenost kao i u teme i probleme starohrvatske književnosti. Kao priručnici studentima služe Hammova staroslavenska Gramatika i Čitanka, te Srednjevjekovna hrvatska književnost (u izdanju MH).«15 Uočljivo je i vrijedno pažnje da Turčinović u metodološkom i pedagoško-didaktičkom smislu, u smislu vještine poučavanja, svoje studente pri učenju Staroslavenskog jezika nastoji zainteresirati i motivirati stavljajući taj drevni jezik u kontekst zanimljivih i »problematičnih« pitanja.

Osvrće se također na seminar koji je držao te godine: »Ad 4) Seminar je redovito pohađalo 7 studenata. Zajednički su prisustvovali u I. polovici zimskog semestra u skupnom uvođenju u tretiranu problematiku i metodu rada a zatim je svaki od njih preuzeo jednu temu koju individualno obrađuje pod vodstvom potpisanoga. Studenti će započeti rad individualno nastaviti i iduće školske godine u želji da njihovi radovi dozriju u diplomske radnje.«16 U prikazu se uočava da broj studenata na seminaru nije prevelik, što omogućuje kvalitetan individualni pristup u seminarskom radu sa studentima. Također dolazi do izražaja, kod njega već tada, i današnja praksa povezivanja aktualnog seminara s kasnijim diplomskim radom.17

14 15 16 17

Usp. isto.

Usp. isto.

Usp. isto.

Turčinović je i sam, koliko je stizao, prihvaćao biti mentorom diplomskih rado-

301

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 301

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

Osobito je vrijedna pažnje, za ondašnje ali jednako tako i za današnje međukonfesionalne odnose i suradnju, Turčinovićeva inspirativna ideja, koncepcija i realizacija interkonfesionalnih radnih seminara: »Osim seminarskog rada s redovitim studentima Katoličkog bogoslovnog fakulteta katedra za ekumensku teologiju pokrenula je o.g. i javni mjesečni radni seminar za međukonfesionalnu razmjenu stajališta i iskustava na području grada Zagreba. Seminar se održava u prostorima različitih kršćanskih zajednica u Zagrebu a na njima sudjeluju članovi gotovo svih kršćanskih denominacija našeg grada. Predstavnicima kršćanskih zajednica dano je na volju da biraju radnog voditelja tih seminara između prisutnih. (…) Prvi seminari služili su međusobnom upoznavanju, zatim su se u 3 uzastopna seminara obrađivale teme biblijskog izdavalaštva kod nas.

Seminari ljetnog semestra bili su posvećeni temi evangelizacije suvremenog svijeta. Za rad tih seminara pokazao se nezanemariv interes a sudjelovanje je bilo aktivno i živo, tako da potpisani smatra ovaj pothvat zasada uspjelim i ekumenski važnim.«18 Nije teško predočiti si koliko su živosti i zanimanja kršćanski radni seminari ove vrste unosili u ondašnji crkveni i društveni život Zagreba, osobito u kontekstu dominacije i nametanja komunističko-ateističkih svjetonazorskih koncepcija. Turčinovićevi seminari i susreti ove vrste nisu ni danas nadiđeni. Oni se i danas doimaju jednako aktualnim i iznimno primjerenim sredstvom međukršćanskog upoznavanja, zbližavanja i suradnje.

Pri kraju svoga izvještaja Turčinović navodi i neke svoje stručne i druge izvannastavne aktivnosti: »Osim strogo fakultetskih dužnosti potpisani se višestruko angažirao na područjima značajnima o.g. i za izvanškolsku prisutnost našeg Fakulteta u široj javnosti:

18

va studenata. Tako je npr. godine 1986. bio mentorom diplomskog rada na temu »Duhovnost i teologija kod Hrvata«, koji je, na Institutu za teološku kultura laika Katoličkog bogoslovnog fakulteta, napisao student Ivica Jurjević, usp. Popis diplomskih radova Instituta za teološku kultura laika Katoličkog bogoslovnog fakulteta, R. br. 2.

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Izvještaj o radu, u: Arhiv Katoličkog bogoslovnog fakulteta, br. 274/1997 od 2. srpnja 1976.

302

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 302

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

– Predvodio je delegaciju našeg fakulteta na proslavu sv. Save na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

– Sudjeluje u pripremanju Međufakultetskog simpozija u Lovranu u rujnu o.g.19 – Organizirao je, pokrenuo, uredio ili predavao odnosno napisao više građe, izdanja ili materijala za proslavu Hrvatske marijanske jubilarne godine i beatifikaciju blaženog Leopolda Mandića. Osim toga nastavio je raditi na uobičajenom teološkom izdavalaštvu.«20 Premda je ovdje riječ o Turčinovićevom izvještaju o radu na Fakultetu tijekom samo jedne akademske godine, želio sam mu posvetiti dosta pažnje i opsega u ovom radu, držeći da nam taj izvještaj može egzemplarno ocrtati i »dočarati« Turčinovićevo djelovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i tijekom drugih godina, tj. da nam on može posredovati autentičnu i vjerodostojnu sliku o naravi, opsegu, intenzitetu i kakvoći toga i tomu sličnoga Turčinovićeva djelovanja. Pri tome dakako valja imati u vidu i to da je svaka godina njegovih aktivnosti imala i neke svoje, samo toj godini pripadajuće inicijative, projekte, poslove i zbivanja koje rad ove vrste ne može taksativno popisati i indeksirati.

Ovakva i slična arhivska građa u svezi Turčinovića kao djelatnika Katoličkog bogoslovnog fakulteta – člana fakultetskog vijeća, profesora, predavača, pedagoga, mentora itd. – koja se čuva u arhivu Katoličkog bogoslovnog fakulteta pokazuje ga ne samo kao znanstveno-istraživački aktivnu i za povjerena mu područja upućenu, stručnu i kompetentnu osobu nego i kao vrsnog poznavatelja »studentskoj psihi« primjerenih metoda studija, odgoja i obrazovanja, koje su mu omogućavale da u slušačima svojih predavanja pobudi zanimanje i potakne ih na suradnju.

Vidljivo je također da se Turčinović trudio povezati sustavno-teološku komponentu na razini teorije sa seminarima, vježbama i konkretnim primjenama na razini prakse. Imajući razvijen smisao i osjećaj kako za teorijsku tako i za praktičnu razinu, svjedočki dosljedan načelima i vrijed-

19 20

Usp. fusnotu br. 9 u ovom radu.

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Izvještaj o radu, u: Arhiv Katoličkog bogoslovnog fakulteta, br. 274/1997 od 2. srpnja 1976.

303

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 303

25.5.2018. 14:43:00

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

nostima evanđelja koje su ga prožele, Turčinović uspijeva naći ravnotežu između obje te razine i objediniti ih u učinkovitu sintezu. On i od sebe i od drugih očekuje da ideje i projekti ne ostanu samo na razini verbalnoga i deklarativnoga. Očekuje da se »zasuču rukavi« i ulože vlastiti napori u realizaciju na teorijskoj razini koncipiranih zadaća i projekata. Duboko je svjestan da ortodoksija svoju autentičnost i vitalnost mora provjeriti i ­potvrditi u o ­ rtopraksiji i da bez ortodoksije ortopraksiji prijete »jalovosti« i/ili zastranjenja.

Argumentirano se može zaključiti da Turčinović nije pripadao onoj vrsti ljudi za koje je Isus rekao: »Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli.« (Mt 23, 3-4). Za Turčinovića, kako smo ga mi, tadašnji njegovi studenti percipirali, vrijedilo je: što je naučavao to je živio. Riječi i djela kod njega su išli zajedno. Kako je propovijedao i poučavao tako je i činio. Vjerovali smo mu jer smo ga iskusili kao osobu koja nije »gledala sebe«, nije »kalkulirala«, osobu kojoj glavni orijentir nije bila vlastita korist ni linija manjeg otpora.

Na predavanja nam je katkada znao doći nakon u radu probdjevenih noći, kasneći i posrćući od umora. Nismo mu zamjerali jer smo osjećali da je nesebično podmetao leđa gdje god je trebalo, ne štedeći sebe. Zato smo ga i mi studenti, ali i većina drugih suvremenika koji su ga poznavali doživljavali kao vjerodostojnog kršćanina i kao moralni autoritet.21

b) O stala područja Turčinovićeva djelovanja u kontekstu promicanja Koncila i ekumenizma Gleda li se spektar Turčinovićeva javnog djelovanja, onda prvo što upada u oči jest iznimno velika širina tog spektra: svećenik, vjerovjesnik, propovjednik, znanstvenik, teolog, profesor, izvoditelj nastave, predavač na

21

Usp. Jure ZEČEVIĆ, »KS« i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima, u: A. TURČINOVIĆ (ur.), Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti (zbornik radova), Zagreb, 2010., 207–216.

304

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 304

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

simpozijima, tribinama i okruglim stolovima, teoretičar i praktičar u isto vrijeme, inicijator i vizionar koji stoji čvrsto na zemlji i u svome vremenu, promicatelj kulture, nakladnik i nositelj projekata na crkvenom i društvenom planu… Gotovo da i nema područja na kojem Turčinović nije djelovao i dao svoj doprinos, barem u nekoj fazi svoga života i barem u određenom stupnju intenziteta.

Kao što su već i drugi to uočavali tako i ja još jednom želim istaknuti tu Turčinovićevu svestranost i univerzalnost na brojnim područjima. Nijemci imaju izreku »Mädchen für alles« – djevojka za sve, a kod njega je riječ o »ein Mann für alles« – »čovjek za sve«, osoba za sva područja. Ono što nije stizao sam uraditi, realizirati, nalazio je suradnike koji bi to realizirali.

Kao takav Turčinović u svakom slučaju zavrjeđuje da ne bude zaboravljen, da posluži kao »provokacija«, nadahnuće i poticaj na vrijedni i predani rad iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Puno toga što je Turčinović bio i činio može i danas biti aktualno gotovo u neizmijenjenim načinima, a dio toga se može primjenjivati na donekle modificiran način.

Premda je na ekumenskom području, za koje se kvalitetno osposobio kako bi djelovao na Fakultetu, ispunjavao najstrože kriterije i najviše standarde, Turčinović nipošto nije bio jednostran. Ako bi ga se možda zbog nekih usmjerenja i odluka možda i smjelo kritizirati i prozivati, onda to zasigurno ne može biti zbog »fahidiotizma« ili ograničenosti na samo jedno usko područje. Posve suprotno. Područja njegova rada, na kojima je davao vrijedne doprinose, i Crkvi i društvu općenito, bilo je vrlo široko. On nije bježao ni od jedne zadaće, ni od kakvog napora, na kojem god to polju rada bilo, samo ako bi prepoznao da to može pridonijeti jačanju koncilskog duha u Crkvi i jedinstva i zajedništva među kršćanima.

Usklađen s ljudskom, teološkom i ekumensko-dijaloškom širinom svoga mentora a kasnije i kolege na Fakultetu i suradnika u brojnim zajedničkim inicijativama i pothvatima, Tomislava J. Šagi-Bunića, Turčinović nije želio propustiti ništa što bi moglo pridonijeti »boljem svijetu« i jačanju kraljevstva Božjega na zemlji.

Opsežan spektar Turčinovićevih doprinosa promicanju Koncila u društvu naših prostora i šire dobrim dijelom su već obrađivani i prikazivani i stoga se ovdje neću više zadržavati na njima. Želim se ipak osvrnuti na jednu posebno osjetljivu temu, budući da je osobno dosad nisam istraživao ni 305

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 305

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

predstavljao i budući da ona pripada području njegova djelovanja koje se i danas još uvijek propitkuje, analizira i različito vrednuje. Radi se o Turčinovićevu djelovanju u okviru Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«.

c) Turčinović i Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« Kada je riječ o udjelu Josipa Turčinovića u osnutku i djelovanju Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, valja imati u vidu da su uz njega u ta zbivanja uključeni i Tomislav J. Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić kao i niz drugih teologa i predstavnika crkvene hijerarhije, katkada, što je i za očekivati, s različitim pogledima na narav samog društva, osobito kao jednog od načina ili »modela« odnosa prema komunističkim vlastima toga vremena.

Ono je osnovano 31. svibnja 1977. godine. Predsjedao mu je Tomislav J. Šagi-Bunić, a tajnikom mu je bio Josip Turčinović. Oko same naravi te inicijative, njene pozitivnosti ili negativnosti, prihvatljivosti ili neprihvatljivosti, učinkovitosti ili promašenosti, lomila su se koplja već tada, a rasprava, u kojima se ta inicijativa hvali ili kudi, ne nedostaje ni danas.

Ne osporavajući nikome pravo na vlastito viđenje, osobno držim da bi – s obzirom na postojanje različitih prosudbi i vrednovanja22 – objektivnosti pridonijelo ako bi analize i vrednovanja polazila prvenstveno od glavnih motiva(cija) koji su pokretali Šagi-Bunića, Turčinovića, Bajsića i druge da se upuste u osnivanje toga društva i da pomoću njega djeluju u ondašnjoj javnosti. Unatoč nekim njihovim »taktičkim« djelovanjima, izjavama i postupcima u komunikaciji s predstavnicima i tijelima tadašnjih komunističkih vlasti, iz kojih je nedvojbeno vidljiva uvjetovanost njihovih aktivnosti tadašnjim društvenim okolnostima i komunističkim režimom, 22

Različite analize i vrednovanja, poznato je, sežu, s jedne strane, od pretjeranog glorificiranja i neupitne pozitivnosti, to jest do priznavanja samo pozitivnih učinaka toga pothvata, dok se, s druge strane, da bi primarni smisao i svrha osnutka i djelovanja TDKS-a bilo funkcija »kukavičjeg jajeta« ili »trojanskog konja« u krilu Crkve, dakle kompromis i kolaboracionizam podmetnut od strane Crkvi neprijateljskog tadašnjeg bezbožnog komunističkog režima. Objektivno vrednovati i motive utemeljitelja i podjele koje su u Crkvi nastajale uslijed toga nastoji gore navođeni članak Mate Zovkića.

306

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 306

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

dublja analiza njihovih obrazloženja ali i sagledavanje ukupnog društvenog i crkvenog konteksta u kojem su morali djelovati ipak ukazuje da njihova misao vodilja nisu bile nekakve osobne koristi i povlastice (npr. katkad spominjano socijalno osiguranje i slično), nego – čak i kada ih i oni sami navode predstavnicima vlasti – prvenstveno stvaranje šireg prostora i povoljnijeg ozračja za cijelu Crkvu u Hrvatskoj, dakle boljih okolnosti u kojima će biti moguća veća prisutnost Crkve i njezinog spasenjskog naviještanja u što široj društvenoj zajednici.

Da bi to postigli, oni su se dragovoljno izložili nezahvalnoj ulozi da s jedne strane kod tadašnjeg režima dijaloškom spretnošću postignu što širi prostor za djelovanje Kršćanske sadašnjosti i Crkve općenito u javnosti, a da, istovremeno, s druge strane, takav njihov pristup od strane vlastite crkvene hijerarhije i vjerničke zajednice ne bude shvaćen i interpretiran kao »truli« i promašeni »udruženjački kompromis« s realnim neprijateljima Crkve, tj. kao neka vrsta izdaje Crkve. Dosta toga upućuje na to da su oni tu svojevrsnu razapetost, radi većeg dobra, prihvatili svjesno i ne bez osjećaja za žrtvovanje vlastitog ugleda i određenih povoljnosti i komotnosti. Čak i neovisno o tome vrednuje li se njihova inicijativa kao mudra ili kao naivna, kao izdaja ili kao entuzijazmom prožet kršćanski junački čin, kao uspješna ili neuspješna, pođe li se od njihovih glavnih motiva, mislim da se opravdano smije zaključiti da je njihova intencija željela biti u korist Crkve i da je ona stoga kršćanski i vjernički, a također etički posve legitimna i autentična: što intenzivnije djelovanje na širenju evanđelja i kraljevstva Božjeg na zemlji. Josip Turčinović23 i Tomislav J. Šagi-Bunić24 u više

23

24

Josip Turčinović je potrebu za transformacijom Kršćanske sadašnjosti u Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost«, koje ima poslovati prema financijskim zakonima Republike Hrvatske, kao i namjere pokretača te transformacije s obzirom na intenzivnije nakladničko djelovanje i veću aktivnost i prisutnost Crkve u društvenoj javnosti izložio u svome predavanju 23. ožujka 1983. godine; usp.

Josip TURČINOVIĆ: »Kršćanska sadašnjost« u pokoncilskoj obnovi, u: Vlado KOŠIĆ – Anton PERANIĆ (ur.), Jeke jednoga Koncila, Zagreb, 1984., 153–184. Šagi-Bunić, primjerice, objašnjava osnutak TDKS-a na sljedeći način: »Krš­ ćanska sadašnjost narasla je do te mjere da više nije mogla egzistirati u svom prekarnom obliku, kao entitet koji hoće djelotvorno subzistirati izvan sistema u kojemu se faktično nalazi, pa joj nije preostalo drugo nego pokušati uklopiti

307

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 307

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

su prigoda i na više mjesta obrazlagali i ukazivali na takve stvarne motive transformacije Kršćanske sadašnjosti u Teološko društvo.25 Osim toga, ne bi se smjelo previđati da su sve aktivnosti te vrste Turčinović, Šagi-Bunić i Bajsić poduzimali u stalnim konzultacijama, odvagivanjima i u posluhu prema svojim zakonitim crkvenim vlastima.26 Držim, nadalje, da Turčinovićeve inicijative, aktivnosti i postupci ne niču samo iz onodobnih društvenopolitičkih okolnosti. Pogotovo se kod njega ne radi o nekoj sklonosti koristoljubivim »političko-udbaškim spletkarijama«, pa ni onda kada je za svoje djelovanje i djelovanje Crkve u korist kristijanizacije društva morao tražiti odobrenja od ljudi iz takvih okružja.

Držim da se radi o njegovim iskrenim unutarnjim uvjerenjima, o odazivu vlastitoj savjesti, vlastitom svećeničkom pozivu i intelektualnom identitetu te o predanosti koncilskome duhu dijaloga. On je samo, u situaciji radikalne polarizacije tadašnjeg hrvatskog društva i – za obje strane – opterećujuće i štetne dijametralne suprotstavljenosti komunističkih državnih vlasti na jednoj i Katoličke crkve u Hrvatskoj i Jugoslaviji na drugoj, duboko u sebi osjećao da je – kao nasljedovatelj Isusa Krista i dijaloški i ekumenski osposobljena stručna osoba – pozvan dati priliku dijalogu i premošćivanju pozicija, radi stvaranja većih mogućnosti prožimanja društva kršćanskom

25

26

se u sistem sačuvavši svoj identitet, ili umrijeti«; usp. Tomislav ŠAGI-BUNIĆ: »Deset godina Kršćanske sadašnjosti«, u: Svesci 34 (1979.), 2–26.

Kako sam i ja od 1976. godine studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, i kako se radilo o našim profesorima čija smo predavanja slušali, informacije o tim događanjima donekle su dopirale i do nas. Premda smo to pratili više sa strane, sjećam se da smo ipak imali neku percepciju o tome. Iako nas je donekle zbunjivala podvojenost nastala u Crkvi tim povodom, u svome mladenačkom optimizmu mi smo se prema tome odnosili uglavnom relaksirano i pojednostavljeno, pitajući se samo tko je tu koga nadmudrio, komunisti naše profesore ili naši profesori komuniste, pri čemu smo, dakako, bili uvjereni da je posrijedi ovo drugo.

O tome Mato Zovkić piše sljedeće: »U arhivu Kršćanske sadašnjosti postoji veliki dosje koji svjedoči da su njezini vodeći ljudi – uvijek su to bili T. Šagi-Bunić, J. Turčinović i V. Bajsić – nastojali svim silama održavati i držati najživlje veze s Apostolskom nuncijaturom u Beogradu i, po njezinoj preporuci sa svojim neposrednim ordinarijem, zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem«; usp. Mato ZOVKIĆ, Recepcija Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi u Hrvata, u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.), br. 3, str. 696–697.

308

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 308

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

supstancom i duhom Drugoga vatikanskog sabora kao i radi suradnje sa svim relevantnim čimbenicima na zajedničkom općem dobru svih žitelja Hrvatske. Jesu li on i njegovi suradnici bili dovoljno realni i praktični ili su bili samo naivni entuzijasti, to jest je li cijena koju je trebalo platiti za nešto takvo bila »previsoka«? Vjerujem da je Turčinović, odgovoran i vjeran sebi, osjećao da je upravo on najizravnije pozvan pridonijeti procesu takvog približavanja, kako zbog vjernosti Isusovu sustavu vrijednosti tako i zbog svoje ekumensko-dijaloške osposobljenosti i predanosti dijaloškom duhu Koncila. Premda je već od samog početka i sam bio svjestan neizvjesnosti ishoda svoga »hodanja po rubu« i rizičnosti da naiđe na neslaganje i osude s raznih strana, vjerovao je da vrijedi barem pokušati. Nepovoljne okolnosti za Crkvu, teologiju i afirmaciju njegove zamisli, jednostavno su, poput nevremena, bile tu, i postavljalo se pitanje, i njemu a i mnogim drugima, kako najrazboritije reagirati na to nevrijeme, da štete budu što je moguće manje.

Strani analitičari i znanstvenici, koji nemaju u vidu samo Hrvatsku situaciju u vrijeme komunizma nego i druge »tranzicijske« zemlje tzv. »Istočnog bloka« koje su imale komunističke režime, ukazuju na to da su Crkve u tim zemljama, općenito, uglavnom bile pred izborom: ili se nastaviti svim sredstvima direktno boriti protiv tih bezbožnih i Crkvi neprijateljskih režima, sve do mučeništva, ili pak pokušati u nekoj vrsti dijaloga s tim vlastima stvoriti kakve takve uvjete da Crkva može preživjeti i barem u nekoj mjeri vršiti svoje poslanje u tim društvima. Ti analitičari zaključuju da i jedan i drugi pristup imaju svojih prednosti i svojih mana te ukazuju na mogućnost da se nijedan od njih ne mora diskvalificirati kao pogrešan, budući da su oba bila motivirana ljubavlju prema Bogu, Kristovoj Crkvi i što većoj evangelizaciji društva.27 Josip Turčinović je, držim, nadahnjujući se naukom i dijaloškim duhom Drugoga vatikanskog koncila te polazeći od stvarnog 27

Premda se prilike, okolnosti i uvjetovanosti u raznim zemljama i u raznim Crkvama ne mogu u potpunosti izjednačavati, ipak se mogu uočiti neke paralele i sličnosti. Primjerice, kada su nakon »Oktobarske revolucije« Rusijom zavladali bezbožni komunisti, dio ruskih pravoslavaca, ne prihvaćajući nikakvu komunikaciju i suradnju s ateističkim i zločinačkim režimom, radije je prihvatio egzil, izgnanłstvo iz Rusije. Oni su do te mjere zamjerali onom dijelu svoje Crkve – hijerarsima i pravoslavnim Rusima – koji je ostao u Rusiji, u komunističkom društvenom kontekstu i pod komunističkim nadzorom, da su držali potrebnim

309

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 309

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

stanja, od tada realno neuklonjive komunističke vladavine nad njegovim hrvatskim narodom i drugim narodima bivše jugoslavenske države, dijalog s komunističko-marksističko-ateističkim vlastima želio pokušati tretirati kao manje zlo.

To što je Isus, u evanđelju, u pustinji (Lk 4, 1-14), vodio dijalog sa Sotonom ne znači da je prihvaćao i odobravao sotonska zla. Naprotiv! Ni to što su Turčinović, Šagi-Bunić i Bajsić vodili dijalog s komunističkim vlastima ne znači da su prihvaćali i odobravali njihovo nametanje bezbožnosti i ostalih zala totalitarnog režima. Naprotiv!

Koliko je situacija s osnivanjem Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« bila zahtjevna, osjetljive, složene i ambivalentne naravi, pokazuju dvojbe, promišljanja, oprez i određeno oklijevanje, kako mjesnog ordinarija tako i drugih biskupa unutar Biskupske konferencije Jugoslavije. Odbacivanje i zabrana inicijative s jedne strane mogli bi spriječiti nešto dobro, ali isto tako odobrenje nečega neizvjesnoga i upitnoga moglo bi također imati negativne učinke. Nakon što je vodstvo Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« zatražilo odobrenje od Biskupske konferencije, ona je na svome listopadskome zasjedanju u Zadru 1977. godine uvjetno odobrila djelovanje Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, na pet godina, istovremeno zabranivši primanje članova u društvo. Oformila je i posebnu komisiju za praćenje Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, na čijem je čelu bio, sada već Sluga Božji, nadbiskup Franjo Kuharić.

Ipak, budući da su sporenja oko Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« i podjele u Crkvi poprimali sve veći opseg i intenzitet, Biskupska konferencija Jugoslavije je nakon isteka petogodišnjeg roka, na svom zasjedanju u Đakovu 29. rujna 1982., razmatrala to pitanje i zaustavila daljnje rasprave i podjele. Razrješenju situacije u međuvremenu je pridonijela i »pomoć izvana«. Naime, u međuvremenu je Kongregacija za svećenstvo 8. ožujka 1982. objavila izjavu Quidam episcopi, koja govori o crkvenim udruženjima i društvima i nadležnosti biskupa nad njima. Neko se vrijeme

odvojiti se od te Crkve i ustanoviti zasebnu »Rusku pravoslavnu crkvu u egzilu«.

Bilo je potrebno gotovo cijelo stoljeće da se te dvije struje tek nedavno pomire i sjedine u jednu Crkvu.

310

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 310

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

razmatralo i raspravljalo odnosi li se ta izjava i na Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost«, no nakon rasprave na zasjedanju BKJ u Đakovu 29. rujna 1982. tajništvo BKJ je u priopćenju za tisak od 30. rujna 1982. objavilo: »Biskupska konferencija jednodušno izjavljuje da svećenicima nije dopušteno da budu članovi staleških svećeničkih i drugih društava koja nisu u skladu s izjavom ‘Quidam Episcopi’. Među ta društva pripada također TDKS.«28 Time ipak nije završena povijest Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, kojemu je na zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u ­Đakovu 3. listopada 1989., nakon svih razjašnjenja, prilagodbi i osiguranja naspram realnih opasnosti, odobren Statut i priznata pravna osobnost u Crkvi.29 Do danas traje povijest različitih viđenja njegove naravi i njegova smisla.

U pogledu vrednovanja da bi to teološko društvo bilo instrument komunističkih vlasti za slabljenje Crkve, jednako kao i svećeničko staleško društvo »Dobri pastir«, Miroslav Akmadža u svojoj knjizi »Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.–1980.« navodi da »Zvonimir Bono Šagi tvrdi da je nepravedno poistovjećivati TDKS kao strukovnu udrugu u Crkvi i u društvu sa svećeničkim staleškim udruženjima, jer se TDKS nikada takvim nije označio. On je TDKS još nazvao ‘Društvom nesebičnih entuzijasta javno-medijski aktivne pastoralne crkvene službe’.«30 Mirko Mataušić narav i smisao Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« opisuje na sljedeći način: »Smisao te organizacije bio je u tome da se izdavačka djelatnost organizira u okviru tadašnjega društvenoga zakono-

28

29

30

Ivan UGRIN, Nadbiskup Frane Franić osamdesetih je obranio Crkvu u Hrvata od zabluda TDKS-a, u: Misija – Slobodna Dalmacija od 24. 8. 2015., vidi: http:// misija.slobodnadalmacija.hr/clanci/id/11775/Nadbiskup-Frane-Franic-osamdesetih-je-obranio-Crkvu-u-Hrvata-od-zabluda-TDKS-a.

Usp. Juraj Mirko MATAUŠIĆ, Prihvat Drugog vatikanskog Koncila u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, god. 38., br. 2/2006, 512; usp. također: Statut Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« (20. prosinca 1989.). Uvodna napomena, u: Bono Z. ŠAGI, Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja. Tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, Zagreb, 2008. str. 229.

Usp. Bono Zvonimir ŠAGI, Kršćanska sadašnjost u službi pastorala (radni, nedovršeni tekst), Pismohrana društva Tkalčić, 91/2009., str. 4., u: Miroslav AKMADŽA, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.–1980., str.

463–471.

311

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 311

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

davstva, te se uključi u postojeći društveno-ekonomski sustav. Društvo je, u okvirima tadašnjih zakona, moglo biti nositelj legalnoga izdavačkog poduzeća. Inače je crkveni izdavač bio tretiran kao privatni obrtnik koji nije smio zaposliti više od deset ljudi, a toliki broj nije mogao izvoditi opsežne poslove koje je razvio KS. Iz toga je nastao idejni i crkveno-politički problem.«31 Neopterećen kritičko-polemičkim pristupom, polazeći samo od činjeničnih podataka i najrelevantnijih konkretnih okolnosti Damir Šumečki razloge za reorganizaciju Kršćanske sadašnjosti i osnivanje Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« opisuje ovim riječima: »Sljedeća značajna godina u djelovanju Kršćanske sadašnjosti jest 1977. godina, kada je 31. svibnja osnovano Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« (TDKS). Društvo su osnovali teolozi okupljeni oko Kršćanske sadašnjosti, a pobuda za to bila je većim dijelom izvanjska: naime, promjene u financijskom sustavu u tadašnjoj Jugoslaviji prisilile su Kršćansku sadašnjost da poduzme svoje organiziranje kao društva u smislu zakonodavstva SR Hrvatske, jer je svojim djelovanjem narasla do te mjere da više nije mogla postojati u početnom obliku. Time je osnivanje Društva osiguralo daljnju opstojnost i djelatnost Kršćanske sadašnjosti u tadašnjem poreznom sustavu, a Kršćanska sadašnjost više nije bila tretirana kao privatnik, nego je kao tijelo javnog prava uživala iste pogodnosti kao druge javnopravne kulturne ustanove. Osnivanjem Teološkog društva, teolozi nisu odustali od ranije postavljenih ciljeva, nego su na taj način spasili opstojnost Kršćanske sadašnjosti i omogućili jačanje njezine djelatnosti.«32 Šumečki u citiranom tekstu kao jedan od razloga osnivanjem Teološkog društva provedene transformacije Kršćanske sadašnjosti navodi dakle i promjenu njenog pravnog statusa, budući da, zahvaljujući tomu, od strane države više nije bila tretirana »kao privatnik« nego kao »tijelo javnog prava« čime je, u pogledu pogodnosti, mogla imati »iste pogodnosti kao druge javnopravne kulturne ustanove«.33

31 32

33

Usp. Juraj Mirko MATAUŠIĆ, Prihvat Drugog vatikanskog koncila u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, god. 38., br. 2/2006, 512.

Usp. Damir ŠUMEČKI, Pregled izdanja knjige Ilustrirana Biblija mladih izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 54, 1/2(2011), 279.

Usp. isto.

312

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 312

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

Ipak, razumljivo je da je već i takva promjena – u osjetljivoj svijesti i savjesti mnogih komunizmom duboko ranjenih vjernika, koji su bili pogođeni i traumatizirani počinjenim i još uvijek nijekanim komunističkim zločinima tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću, a također i gotovo svakodnevno maltretirani brojnim zakinutostima od strane aktualnog bezbožnog režima i njegovih »zakona«, – mogla biti doživljena i interpretirana, ne samo kao prilagodba povoljnijem pravnom statusu, nego i kao neka vrsta ignoriranja tih bolnih činjenica i kao prelaženje preko istine i pravde, prvenstveno za njihove najdraže koji su, uglavnom bez pravednog suđenja, sustavno i masovno mučenički zlostavljani i ubijani.34 Dakako, da osnivači Teološkog društva promjenom pravnog statusa Kršćanske sadašnjosti u Teološko društvo ni izdaleka nisu namjeravali ignorirati komunističke zločine, ali se ipak može razumjeti da su tu promjenu, zbog relativne vremenske blizine takvim iskustvima s komunističkim zločiniteljima, mnogi ljudi realno doživljavali i vrednovali i u tom kontekstu, što je kod njih rezultiralo uznemirenošću, kritikom i bojazni da se sada, eto, i Crkva, njihov jedini preostali simbol istine i pravde kojem su još vjerovali, možda ipak »prodaje« i počinje služiti »crvenom Sotoni«.

Miroslav Akmadža u svojoj gore navedenoj knjizi donosi i priznanje Tomislava J. Šagi-Bunića o strahovima koje su i sami osnivači Društva nosili u sebi: »Šagi-Bunić je na 25. obljetnici Kršćanske sadašnjosti kazao, da će teško itko tko zna o metodama djelovanja komunističkoga režima tvrditi kako su strahovi vezani uz djelovanje TDKS-a bili neutemeljeni, te je dodao da ‘ni mi sami koji smo Društvo osnovali, nismo nikada mislili da strahovi ne­maju temelja’. No, smatrali su da u danim okolnostima treba prihvatiti taj rizik, uz potrebitu budnost, kako se ne bi podleglo neprihvatljivim utjecajima.«35 Premda su transformacijom Kršćanske sadašnjosti zapravo svi željeli dobro, procjene o tome što je dobro i primjereno razlikovale su se, a određene izjave i očitovanja upućuju i na »šum u komunikaciji«, to jest na

34 35

Ovdje je dovoljno podsjetiti se samo na strahote »Bleiburga« i »Križnog puta«.

Usp. Miroslav AKMADŽA, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.1980., str. 463–471.

313

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 313

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

poteškoću da svoja stajališta i pozicije jedni drugima učine dostatno razumljivim i prihvatljivim.

Sam pothvat i sve oko njega, unatoč dobrim namjerama, ipak se dakle pokazao odviše osjetljivim, složenim i zahtjevnim da bi se mogao beskonfliktno prihvatiti u onodobnim i onakvim okolnostima i da bi – bez većih potresa i problematičnih posljedica – mogao donijeti samo pozitivne učinke u Crkvi i društvu, što su najiskrenije željeli njegovi inicijatori Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić i drugi.

Kako ocjenjivati osnutak i djelovanje Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«? Reći ću, kao i uvijek, kao i u svakom drugom slučaju: zrelo, realno, staloženo, istinito, objektivno i pravedno. Čak kada ta vrednovanja i zaključci ispadnu, u manjem ili većem stupnju, različiti, konstruktivan istraživač, analitičar i vrednovatelj neće »dolijevati ulje na vatru«, nego će odgovorno nastojati da različita vrednovanja neoprezno i nepotrebno ne postanu uzrokom novih antagonizama i podjela u Crkvi i društvu u Hrvatskoj. Dakako, ne po cijenu same istine, nego »istinujući u ljubavi«, kako nas poziva sv. Pavao u Poslanici Efežanima (Ef 4, 15).

U tom smislu metodološki primjerenim držim da je važno imati u vidu s jedne strane spomenute autentične evangelizacijske i pastoralne intencije osnivača Teološkog društva, jednako kao i – na iskustvu utemeljene i stoga posve opravdane bojazni i dvojbe mnogih u Crkvi – u pogledu bilo kakvih mogućnosti dijaloga i suradnje s ateističkim komunističkim režimom, onim istim koji je, ne tako davno, i sveca osudio kao zločinca.36 Mirko Mataušić bit sporenja oko Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« sažima u sljedeće prosudbe: »Crkva je naime za komunističku ideologiju bila štetni relikt povijesti koji treba propasti, te je praktički bila isključena iz redovitoga zakonodavnoga i poslovnoga sustava. Režim ju nije priznavao kao posrednika između sebe i građana, a odgovaralo mu je da se svećenici kao građani organiziraju u okviru Socijalističkoga saveza.

U organiziranju TDKS-a neki su u Crkvi vidjeli sličnost sa svećeničkim staleškim društvima kojima je režim u vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata pokušao razbiti Crkvu. Badava je bilo tumačenje da je ovo stručno, a

36

Mislim na proces bl. Alojziju Stepincu.

314

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 314

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

ne staleško društvo, protivnici su u toj organizaciji vidjeli kolaboraciju s protucrkvenim režimom i opasnost od podrivanja Crkve iznutra. Problem se rješavao u trajnom dijalogu između vodstva TDKS‑a s Biskupskom konferencijom, Nuncijaturom Svete Stolice u Beogradu i iznad svega s mjesnim ordinarijem nadbiskupom Franjom Kuharićem u Zagrebu. Konačno se našao pravni oblik koji je zadovoljio Biskupsku konferenciju, te je ona na svom zasjedanju u Đakovu 1989. odobrila statut TDKS-a i podijelila mu pravnu osobnost u Crkvi.«37 Razjašnjenje je Josipa Turčinovića da je »reorganizacija Kršćanske sadašnjosti bila, u danim okolnostima, jedini stvarni način, da isti ljudi nastave iste ciljeve u nesmanjenom opsegu s perspektivama za budućnost«38.

Te riječi, na svoj način, očituju da iza svega njegova rada na osnivanju Teo­ loškog društva izvorno stoji samo pozitivna pastoralna i evangelizacijska motivacija i nastojanje da se u što većem stupnju učinkovitosti ispuni Isusovo poslanje: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28, 19-20).

Kako dakle ocjenjivati osnutak i djelovanje Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«? Zrele, ozbiljne, odgovorne i dobrohotne osobe brižno će se čuvati površnog etiketiranja, optuživanja i nametanja vlastitih subjektivnih vrednovanja drugim ljudima, na bilo kojoj strani. To ne bi bilo ni moralno ispravno, ni u duhu evanđelja, ni u duhu Koncila i njegovih metoda dijaloga. Isusovo »Ne sudite da ne budete suđeni« i cijeli niz drugih mjesta u evanđeljima39 pozivaju nas i opominju da svoje sudove ne donosimo olako.

37 38

39

Usp. Juraj Mirko MATAUŠIĆ, Prihvat Drugog vatikanskog koncila u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, god. 38., br. 2/2006, 512–513.

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi, Predavanje održano na Bogoslovnoj tribini 23. ožujka 1983., u: Josip TURČINOVIĆ, Jeke jednoga Koncila, Zagreb, 1984., str. 168.

Mt, 7, 1-3: »Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?«; Lk 6, 36-37: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.«; Iv 7, 24: »Ne sudite po vanjštini, nego sudite sudom pravednim!« itd.

315

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 315

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

Pri donošenju sudova ne smijemo biti zlohotni, ne smijemo htjeti zlo onima koje vrednujemo. Pri vrednovanju bližnjih budimo pravedni i objektivni onako i onoliko koliko bismo željeli da i oni budu pravedni i objektivni prema nama, budući da za nas, ako smo doista Isusovi učenici, vrijedi njegovo »zlatno pravilo«: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7, 12). Bdjeti nam je i biti krajnje oprezni da ne zakinemo istinu i pravednost. Također je i u odgovornosti prema profesionalnom i znanstvenom poštenju važno zaključke, vrednovanja i sudove temeljiti samo na argumentima, dokumentima i činjenicama, dopuštajući da one same govore i ne donoseći prebrze, jednostrane, subjektivne i nedovoljno argumentirane zaključke.

Tek ako uzmemo u obzir prethodno opisani pristup, bivamo osposobljeni i »kompetentni« odgovoriti na retoričko i hipotetsko pitanje: Bi li, možda, bilo bolje da se u povijesti naše Crkve uopće nije dogodio osnutak Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«? Imamo li u vidu rasprave, prijepore i različita vrednovanja u tom pogledu, možda smo skloni odmah odgovoriti: »Pa jasno je da bi bilo bolje da te i takve epizode u našoj Crkvi nije bilo!«40 Ipak, koliko god se to možda u prvi tren učinilo neobičnim, osobno ne mislim da na to pitanje smijemo tek tako olako odgovoriti potvrdno.

Naime, koliko god transformacija Kršćanske sadašnjosti u Teološko društvo u nekim svojim dimenzijama bila diskutabilna, problematična i podložna opravdanoj kritici, mislim da se zahvaljujući njoj, u konačnici, očitovao i ostvario i niz pozitivnih učinaka. Pri tome ne mislim samo na intenziviranu izdavačku djelatnost i izrastanje Kršćanske sadašnjosti u me40

O tome da su si zastupnici različitih stajališta mogli »prištedjeti sukobe« na svoj način govori i Mirko Mataušić: »Jedan od glavnih protivnika TDKS‑a bio je splitski nadbiskup Franić, koji je inače mislio da nastaje nova ‘marksistička civilizacija dijalektičkog materijalizma’ i da Crkva mora s njom ići u dijalog, čak je izražavao uvjerenje da će ‘između kršćanstva i marksizma doći do sporazumijevanja, kad se međusobno razumno razgraniče, kao što je to bio slučaj između kršćanstva i grčko-rimske kulture’. Slično su mislili i teolozi oko TDKS‑a, koji su praktično potražili oblike svoga konkretnoga postojanja i djelovanja u tom novom društvu. Da su i jedni i drugi slutili kako će se ta ‘civilizacija’ brzo raspasti, mogli su si prištedjeti sukobe.«, usp. Juraj Mirko MATAUŠIĆ, Prihvat Drugog vatikanskog Koncila u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, god. 38., br.

2/2006, 513.

316

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 316

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

đunarodno relevantnu nakladničku ustanovu, nego i na pojačanu prisutnost i utjecaj Kršćanske sadašnjosti i teološke misli – a time i kršćanstva i njegovih vrijednosti – u komunističkim društvima. Mislim i na određeno razvijanje i »ažuriranje« hijerarhijske i opće crkvene svijesti u društvenom kontekstu koji je, dolaskom na vlast komunističke partije, za Crkvu postao bitno različit od konteksta prije toga.

Nemam namjeru ovdje ulaziti u cijeli spektar izdavačke djelatnosti Josipa Turčinovića i Kršćanske sadašnjosti kojoj je bio na čelu – to je uglavnom već detaljno istraženo i prezentirano u radovima drugih autora – nego ću gore spomenuto intenziviranje te izdavačke djelatnosti kao pozitivnog učinka ilustrirati tiskanjem i distribucijom Ilustrirane Biblije mladih na različitim jezicima. Bibličar, dr. sc. Ivan Dugandžić, navodi da je do 1989. godine Kršćanska sadašnjost tiskala ukupno 35 izdanja te Biblije, na čak 11 jezika: »1. slovensko izdanje: 1974., 1975., 1979., po dva izdanja 1982., 1990.; 2. slovačko izdanje: 1977., 1986., 1987., 1991.; 3. makedonsko izdanje: 1977., 1983., 1990.; 4. albansko izdanje: 1978.; 5. češko izdanje: 1983., 1985., 1988., 1991.; 6. srpsko izdanje: 1973., 1982., 1985.; 7. mađarsko izdanje: 1982., 1983., 1984., 1986., 1990., 1991.; 8. poljsko izdanje: 1982., 1985., 1988.; 9. ukrajinsko izdanje: 1982., 1990., 1991.; 10. rusinsko izdanje: 1989.; 11. rusko izdanje: 1989.«41 U pogledu visine naklada i broja primjeraka Ilustrirane Biblije mladih najveća naklada je bila na poljskom jeziku, s više od 300.000 primjeraka, zatim na ruskom s više od 100.000 primjeraka te na slovenskom s više od

41

Usp. Ivan DUGANDŽIĆ, Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti, u: Albert TURČINOVIĆ (ur.), Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti.

Zbornik radova sa znanstvenog simpozija o 40. obljetnici djelovanja, Zagreb, 2010., 118, i također: Damir ŠUMEČKI, Pregled izdanja knjige Ilustrirana Biblija mladih izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 54, 1/2(2011), 279.

317

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 317

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

80.000 primjeraka itd. Uglavnom, broj svih primjeraka na nabrojenim stranim jezicima procjenjuje se na više od 700.000, a kada se njima pribroji i više od 200.000 primjeraka na hrvatskom jeziku, dolazi se do broja od gotovo 1.000.000 (milijun!) primjeraka.42 Iz tih je podataka vidljivo da se Kršćanska sadašnjost »de facto« razvila i u neku vrstu servisa za biblijski pastoral većeg broja naroda i zemalja pod komunističkom vlašću, kršćana u tzv. Istočnom bloku, što svakako predstavlja značajan pozitivan doprinos biblijskom pastoralu kao instrumentu evangelizacije i reevangelizacije, kristijanizacije i rekristijanizacije u – ate­ ističkim komunističkim režimima na razne načine pritisnutim – društvima tih zemalja.

Nadalje, pozitivnim doprinosom držim i to što je naša Crkva, baveći se osnutkom i djelovanjem Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, koje su osnovali i pomoću kojeg su djelovali Josip Turčinović i drugi teolozi, iskazala relativno visok stupanj dinamizma, vitalnosti i djelatnog zanimanja za stanje svojih vjernika i za opće dobro ljudi u konkretnom društvu u kojem se, ne svojom voljom, zatekla. Uz druge, i taj ju je izazov dodatno motivirao da traži rješenja, da reflektira i analizira i društvo i sebe, svoju narav i svoju ulogu u stvarnom svijetu i stvarnom društvu, s njemu svojstvenim obilježjima.

Crkva je brižno istraživala i odvagivala prihvatljivost ili neprihvatljivost raznih mogućih pristupa i rješenja, sagledavala njihove posljedice i učinke te je, mudro izbjegavajući brze i površne odluke, iskazala zrelost i osjećaj odgovornosti prema posljedicama i učincima svojih odluka. Ne lomeći, upotrebom autoriteta i obvezom posluha, odmah »preko koljena«, pokazala je Crkva i određeni stupanj demokratičnosti i smisla za poštivanje prava na različite pristupe.

Jednom riječju, uz one problematične vidove koje također nije trebala niti smjela zanemariti, naša je Crkva, baveći se pitanjem Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, odvagujući argumentacije »pro et contra«, bistreći i zauzimajući stajališta po tom pitanju, zahvaljujući molitvi i uzdanju u nadahnuća Duha Svetoga, te dobroj volji, razboritosti i iskustvu osoba

42

Usp. isto.

318

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 318

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

uključenih u odlučivanje, imala prigodu rasti, razvijati se i dozrijevati u mnogim aspektima te iz svega toga izaći jača, jedinstvenija, bogoljubnija i čovjekoljubnija. Rezultat je na kraju ipak taj da je borbeni ateistički komunizam, kao okosnica društvenog sustava, i u Hrvatskoj i u drugim zemljama »Istočnog bloka« pao, a da Crkva Kristova u našem društvu i danas postoji i djeluje. No unatoč radosti koju možemo osjećati zbog takvog ishoda, držim da ovakve konstatacije trebamo izgovarati bez ikakvih primjesa trijumfalizma i oholosti. Trebamo ih izgovarati poput Marije: samo u dubokoj poniznosti te predanosti i zahvalnosti Bogu, »jer velika nam djela učini« (usp.

Lk 1, 49), imajući u vidu i opomenu sv. Pavla: »Tko dakle misli da stoji neka pazi da ne padne!« (1 Kor 10, 12).

Svjestan sam da nitko od nas ljudi nije »savršen« i da je svaki životni hod, pa tako i Turčinovićev obilježen i traženjima, »posrtajima«, (po)greškama i grijesima. No svjestan sam i toga da čovjek može iskreno i požrtvovno nastojati od sebe dati najviše što može i najbolje što ima. Stoga mi ovdje nije cilj pisati hvalospjeve i panegirike Josipu Turčinoviću, ali ipak moram reći sljedeće. U mladosti sam kao student na njegovim predavanjima i kao slušatelj njegovih propovijedi vjerovao Josipu Turčinoviću i držao ga revnim i vjerodostojnim nasljedovateljem Isusa Krista, što je i mene samoga poticalo i ohrabrivalo da ustrajem na Kristovu putu, u svećeničkom i redovničkom pozivu. I u ovo sadašnje, već prilično poodmaklo i svakojakim iskustvima prožeto životno doba, još uvijek vjerujem da je Josip Turčinović sebe želio bespridržajno ugraditi u Božje djelo čovjekova spasenja, po mističnom tijelu Kristovu, Crkvi, konkretno realiziranoj unutar društva u kojem mu je bilo (za)dano živjeti. Držim također da je Josip Turčinović osoba u našoj Crkvi za koju je opravdano reći, ne samo da je bio revni promicatelj Koncila, nego da je i sam, svojom osobnošću i svojim djelovanjem, nastojao biti i mnogima uistinu bio »glas Koncila«.

Umjesto zaključka Katkada stih može izraziti puno više negoli čitave stranice opisnoga teksta.

Zato držim smislenim i svrsishodnim na kraju rada pažnju posvetiti – rukopisom napisanom i vlastoručno potpisanom – epitafu Josipu Turčinoviću 319

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 319

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

koji je Tomislav J. Šagi-Bunić napisao na dan Turčinovićeve smrti, a koji sam našao u arhivu Katoličkog bogoslovnog fakulteta. On glasi: »HRVATSKA SVIJEĆA Epitaf Josipu Turčinoviću 3. listopada 1990.

Ta uporna hrvatska svijeća sa oba je gorjela kraja da rastjera mrakove naše blistom Kristova sjaja.

Istrošio sav se vosak… al’ osta blistavi duh!

O ljudi hrvatske zemlje, u larmi ne gubimo sluh!«

Šagi-Bunić je Turčinovića u epitafu nazvao »Hrvatskom svijećom«.

Svojstvo svijeće je da svijetli. No za Šagi-Bunića Turčinović nije samo svijeća, on je, »Hrvatska svijeća«. On je dakle naš, našega naroda i naše hrvatske domovine! On je svijeća koja izgara prvenstveno za nas, i koja svijetli u prvom redu nama, a potom, svijetleći svojim životom i djelovanjem nama, on istovremeno svijetli i svim drugim ljudima i narodima!

Svijeća obično gori s jednog kraja. No svijeća zvana Josip Turčinović za Šagi-Bunića je svijeća koja je gorjela sa oba kraja! Govoreći o gorenju sa oba kraja Šagi-Bunić kaže da je Turčinović izgarao i izgorio brzo. Možda asocira i na to da su ga trošili i životnu mu snagu i supstancu sagorijevali i sa jedne i sa druge strane, zapravo sa mnogih strana, budući da je komunicirao i surađivao s mnogima, na mnogim područjima. Ali Šagi-Bunić ne zaboravlja reći da to izgaranje, ako je i bilo sa oba kraja, nipošto nije bilo ni besmisleno ni uzaludno: ono je rastjerivalo mrakove naše! Da, mi imamo svoje »mrakove«, priznaje Šagi-Bunić! Imamo li i mi danas hrabrosti i iskrenosti, zajedno sa Šagi-Bunićem, priznati da smo u pogledu mnogo čega u mraku i da »Hrvatska svijeća« – Josip Turčinović u nama ima mnogo toga za rasvijetliti? No ono čime »Hrvatska svijeća« zvana Josip Turčinović 320

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 320

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

rasvjetljuje nije bilo što, nije čak ni njeno vlastito blistanje, ona naše mrakove, kaže Šagi-Bunić, rasvjetljuje »blistom Kristova sjaja«! Turčinović je za Šagi-Bunića blistao Kristovim sjajem, rasvjetljavao dakle svojim, ljudima prepoznatljivim, nasljedovanjem Isusa Krista, onoga koji je svjetlost svijeta!

I nastavlja Šagi-Bunić: »Istrošio sav se vosak… al’ osta blistavi duh!« Jest, snage koje održavaju zemaljski život, i kod Josipa Turčinovića su se istrošile kao vosak! No Šagi-Bunić zna da to, premda činjenica, zapravo i nije tako neprirodno ni strašno, jer ono što se nije istrošilo i što ostaje jest »blistavi duh«, neprolazan i nepotrošiv u vječnoj, a poticajnim nadahnućima učinkovit i u prolaznoj stvarnosti.

Na kraju epitafa, Šagi-Bunić zapaža da oko nas postoji određena »larma«, određena disharmonična i kaotična buka i galama koja i za »ljude hrvatske zemlje«, dakle konkretno za nas »ovdje i sada«, predstavlja realnu opasnost da izgubimo sluh. Kakav sluh? Sluh za što? Čovjek je, primjećuje Šagi-Bunić, za zemaljskog života izložen larmi i buci, zbog kojih je realno u opasnosti da izgubi »sluh« za govor sklada i smisla, za govor vremenitog o Vječnome, za govor Stvoriteljev po stvorenju… U opasnosti je da izgubi sluh, da se ostanak i opstanak (spasenje) – zbog smrti – prolaznog i u tom pogledu nemoćnog čovjeka, ne može ostvariti bez zajedništva s vječnim i svemogućim Bogom! Šagi-Bunić dakle u tim zadnjim redcima epitafa poziva »ljude hrvatske zemlje« na očuvanje onoga sluha koji je imao prorok Ilija, koji glas Božji čuje u »šapatu blagog lahora«, tek nakon što su prošle i prestale sve vrste »larme«: i »silan vihor«, i »potres«, i »oganj« (usp. 1 Kr 19, 11-13). Budući da se taj Šagi-Bunićev poziv »ljudima hrvatske zemlje« nalazi upravo u kontekstu epitafa Josipu Turčinoviću, on nam očito želi poručiti i posvjedočiti da i u Josipu Turčinoviću imamo primjer čovjeka koji nije izgubio takav »ilijanski« sluh za Božju prisutnost i kojeg u tom pogledu vrijedi nasljedovati.

Moguće je da su ti Šagi-Bunićevi redci istovremeno i asocijacija kojom nas on poziva na to da ne izgubimo sluh za Turčinovićev »Glas iz Ranjenog«, to jest za poruke Turčinovićevih – na toj lokaciji održanih propovijedi – u kojima je on, »njegujući taj »ilijanski sluh« hrabrio i svoje tadašnje suvremenike, »ljude Hrvatske zemlje«, da unatoč nepovoljnom okružju »larme« ateističko-komunističkih vlasti i površnosti mnogih kršćanskih života, ne izgube sluh za prisutnost Božju i ne padnu u Bogozaborav.

321

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 321

25.5.2018. 14:43:01

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj

Summary

Josip Turčinović – A Promoter of the Second Vatican Council and an Ecumenical Zealot Jure Zečević

Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb As the current Head of the Chair for Ecumenical Theology at the Catholic Faculty of Theo­ logy of the University of Zagreb – the duty previously carried out by Josip Turčinović – in the article the author has emphasised Turčinović’s scientific-teaching and professional activity at the Catholic Faculty of Theology and at the Chair for Ecumenical Theology. By using also so far unpublished material related to Turčinović and held in the archive of the Catholic Faculty of Theology, the article will contribute to the clarification of this, so far not sufficiently studied, area of Turčinović’s activity. The result of the author’s research on Turčinović as an employee of the Catholic Faculty of Theology, a professor and a pedagogue, shows him as not only a scientifically active researcher and a person who was competent to deal with challenges in the area of work that was entrusted to him, but also as a diligent expert in methods of study, upbringing, and education that were appropriate for »students’ psyche« and that allowed him to awaken the interest in those who attended his lectures and motivate them for cooperation. As the author of this article demonstrates, Turčinović struggled to relate the systematic-theological component on the level of theory with seminars, exercises and concrete examples on the level of practice.

Endowed with the developed sense and feeling for both theoretical and practical level, faithful to principles and values of the Gospel, Turčinović managed to find the balance between these and to integrate them into a synthesis of both. The value of this contribution is raised by the fact that the author dared also to reflect, study, and evaluate the most controversial part of Turčinović’s work; the one related to the founding of the Theological Society »Kršćanska sadašnjost«. In that regard, the author points out some new, valuable approaches that have a potential to contribute to the overcoming of current opposed views on this initiative and its main bearers.

Keywords: Josip Turčinović, Kršćanska sadašnjost, Theological Society »Kršćanska sadašnjost«, Tomislav J. Šagi-Bunić, Catholic Faculty of Theology in Zagreb, Chair for Ecumenical Theology, Second Vatican Council, ecumenism.

322

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 322

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

Što je teologija?

Poimanje teologije u misli Josipa Turčinovića

Stjepan Kušar Hrvatsko katoličko sveučilište

» Teologija

nije mišljenje o riječima, nego o stvarnostima« (J. Turčinović, Odjeci vjere, 126)

Sažetak Članak nastoji predstaviti poimanje teologije koje je prisutno u objavljenim tekstovima prof. dr. Josipa Turčinovića (1933. – 1989.). On sam to pitanje nije izravno obrađivao, ali je poimanje teologije kao razumijevanja vjere posvuda u njega prisutno, a koji put i uzgred natuknuto. Rekonstrukcija toga modo exercito danog poimanja polazi od njegovih tekstova, koji su uglavnom kerigmatične naravi, te obrađuje najprije Turčinovićevo poimanje vjere u trojedinoga Boga kao temelja teologije. Potom su prikazane, u tekstovima razlučive, glavne dimenzije pojma teologije: ona se konfigurira kao razumijevanje vjere i govor o Bogu te kao reflektirani oblik samorazumijevanja Crkve i kao javnosti okrenuto lice vjere. U svemu je prisutna nota kritike kao vjeri i teologiji neophodno potrebnog razlučivanja datostî u Crkvi i društvu te nota prakse ili obistinjavanja vjere u životu vjernika i njegove zajednice.

U završnom dijelu su istaknute neke konzekvencije koje se dadu izvesti iz Turčinovićeva poimanja teologije, a tiču se osobe teologa i njegova rada, istraživanja naše teološke baštine te neophodne polidijalogičnosti teologije u suvremenim kulturnim i društvenim uvjetima.

Ključne riječi: teologija, vjera, evanđelje, Josip Turčinović, Isus Krist, trojedini Bog, ­Crkva, kultura, društvo.

323

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 323

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

Uvod Povrh opće poznatih odredaba neke znanosti, u našem slučaju kršćanske teologije – odredbe ili definicije koje se lako mogu konzultirati u odgovarajućim leksikonima i enciklopedijama – od posebnog je interesa uvid u to kako se u jednog autora, u samoj praksi njegova bavljenja teologijom, pokazuje što je to teologija. Sama pak ta stvar postaje upravo intrigantnom ako se dotični autor nije nigdje sustavno izjasnio o svojem shvaćanju teološke znanosti, makar je iza sebe ostavio podosta materijala u kojima su obrađivane teološke teme. Upravo je to slučaj u Josipa Turčinovića (1933.

– 1989.), dugogodišnjeg profesora na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1964. – 1989.). Stjecajem povijesnih okolnosti u kojima se našla Katolička crkva na prostoru bivše države – Jugoslavije – i u kojima je Turčinović djelovao te zbog njegova ne­uobičajeno široko razgranatog djelovanja u Crkvi i na polju kulture on naprosto nije dospio dati svojem sustavnom bavljenju teološkim temama definitivnu pisanu formu, a još je manje dospio to »ukoričiti«.

Takvo stanje stvari izazov je da se pogleda u dostupne objavljene tekstove te se iz njih pokuša eruirati poimanje teologije jednog teologa kao što je Turčinović, tim više što se njegovo bavljenje teologijom odvijalo u prijelaznom vremenu Drugoga vatikanskog koncila te u poslijekoncilskom dobu obilježenom burnom recepcijom koncilskih tekstova kojima je svrha orijentirati život vjernika i djelovanje Crkve u našem vremenu. U ovom se članku, dakle, kanimo usredotočiti na Turčinovićevo poimanje teologije.1 Same teološke teme dodirnut ćemo tek rubno, u mjeri u kojoj je to potrebno kada se ima u vidu tema i njezine granice.

Prethodni uvid u Turčinovićeve objavljene tekstove, uvid koji se u tijeku proučavanja sve više učvršćivao, sugerira nam plan izlaganja u tri dijela: najprije valja dati uvid u status fontium te ih ukratko karakterizirati (I).

U drugom, središnjem i glavnom dijelu izlaganja (II), potrebno je najprije

1

Za osnovne bio-bibliografske informacije o Josipu Turčinoviću upućujemo na drugi svezak njegovih izabranih spisa: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 463– 478, 495–496. Ovo je prerađen tekst mojeg izlaganja održanog 4. XII. 2015. u Zagrebu.

324

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 324

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

istaknuti temelj na kojem Turčinović kao teolog stoji i s kojeg on polazi u svojem teolo­škom poslu: fides qua fundamentum inconcussum theologiae (1). Nakon te ključne odredbe valja u četiri koraka odrediti i prikazati Turčinovićevo poimanje teologije: teologija je vjera koja ide za razumijevanjem same sebe kao čina i kao sadržaja – fides quaerens intellectum (2); u tome je pak teologija u prvom redu govor o Bogu – sermo de Deo (3); pritom je od početka jasno da je u kršćanskoj vjeri riječ o vjeri Crkve pa nam se teologija također pokazuje kao reflektirani oblik samorazumijevanja zajednice vjernika – reflexio autocomprehensionis Ecclesiae (4). Kako pak vjera nije samo privatna stvar osobe i njezine crkvene zajednice, nego ujedno ima i svoje društvenoj javnosti okrenuto lice, valja nam teologiju shvatiti također kao kulturnoj ili, strože uzeto, intelektualnoj javnosti okrenuto lice vjere – facies publica fidei (5). Time su natuknute dimenzije pojma teologije na temelju kojih ćemo u završnom dijelu (III) upozoriti na neke konzekvencije koje slijede iz prethodnog prikaza i koje se nameću teološkom promišljanju; ističemo samo tri: osobu teologa, odnos vjere i povijesti kroz istraživanje naše teološke baštine te polidijalogičnost teologije, tj. potrebu višestrukog dijaloga koji je ona obvezana voditi na više razina u intelektualnoj javnosti našeg vremena.

Ovdje je riječ o onome što se u samim izvorima pokazuje kao središnje i odredbeno za Turčinovićevo shvaćanje teologije. To dakako nije dano u toj formi i nije po tom sustavnom redu složeno kako to kanimo prezentirati, nego je prisutno u tekstovima, ali uvijek rečeno u funkciji njihove tematike i često na način uzgredne napomene čija je svrha pokazati vidik pod kojim autor ili govornik obrađuje svoju temu. Kad se pak takva misao hoće prikazati, onda je neophodno nastojanje da joj se dade sustavna forma, ali ne prema nekom unaprijed konstruiranom rasteru koji bi se nametao toj misli ili, još gore, prema nekom kalupu u koji bi se misao ugurala. Naprotiv, težišta sustavnog prikaza, pa utoliko i sama njegova sustavna forma, moraju se izvesti iz samih tekstova. Šire pak gledano, ovaj pokušaj odredbe pojma teologije u Turčinovića ujedno daje i jedan početni uvid u njegovu teološku misao u cjelini; taj bi uvid, dakako, trebalo onda detaljnije razraditi pod vidikom teoloških tema kojima se on bavio.

325

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 325

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

1. Status fontium Polazimo od činjenice da je Josip Turčinović bio katolički svećenik i katolički teolog, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te, kao takav, ravnatelj izdavačke kuće i centra za koncilska istraživanja i dokumentaciju »Kršćanska sadašnjost«. Njegovo poimanje teologije valja nam shvatiti u tom okviru i u tom kontekstu. To da je on svećenik i teolog ima jednu temeljnu pretpostavku, zapravo – iz nje se izvodi. Riječ je o kršćanskoj vjeri u njezinoj katoličkoj inačici. Ta je pretpostavka egzistencijalne naravi, Turčinovićev temeljni životni izbor. On je volio vjerovati Isusu njegova Boga – bez te opcije on nije razumljiv ni u svojem govoru ni u svojim djelima.

Njegovo svećeništvo ističemo iz dvaju razloga: on po svemu sudeći ne bi bio teolog da nije izabrao svećeničko zvanje u Crkvi – danas je to drukčije… I drugo, upravo njegovoj svećeničkoj – liturgijskoj – djelatnosti imamo zahvaliti postojanje triju svezaka njegovih teoloških propovijedi, zapravo homilijâ, održanih u nedjeljnim i blagdanskim misnim slavljima u kapelici Ranjenog Isusa podno nebodera na početku Ilice u Zagrebu.2 Izvori na temelju kojih pokušavamo prikazati Turčinovićevo poimanje teologije jesu njegovi pisani i objavljeni tekstovi. Po stilu i po sadržaju oni se daju razvrstati u pet skupina: a) Tekstovi koje je on sam redigirao: uz disertaciju o Pejkiću i habilitaciju o Vramcu3 imamo još nekoliko članaka kojima je tematika 2

3

Kako su vjera i svećeništvo oblikovali Turčinovićev život, postupanje i mišljenje predstavlja središnju temu koje bi se trebao prihvatiti neki budući pisac njegove biografije. Narav i okvir našeg teksta zahtijevaju da se ta tematika ostavi po strani. Ipak upozoravamo na lijepa svjedočanstva suradnika, prijatelja i vjernika sabrana u: Kana, 21 (1990.) 10.

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić (1665– 1731). Njegovo doba i njegove rasprave o islamu i pravoslavlju, Zagreb, 1973.; Josip TURČINOVIĆ, Antun Vramec, sporni hrvatski teolog, Zagreb, 1995. U ovim historijsko-teološkim radovima vidi se svestrana obaviještenost o predmetu istraživanja, kritika izvora i odmjerene prosudbe o misli i djelu Vramca i Pejkića.

U monografiji o Vramcu posebno je dojmljivo Turčinovićevo veoma obazrivo i jasno ispravljanje i dopunjavanje rezultata njemu prethodećih istraživanja te

326

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 326

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

uglavnom ekleziološke i historijsko-teološke naravi, ali uvijek s pogledom na sadašnji trenutak. Sabrani su, uz još neke druge tekstove, u dva sveska izabranih spisa Misao vjere4 i Odjeci vjere5. b) Tri knjige njegovih homilija i nagovora Glas iz Ranjenog: snimljena izgovorena riječ, naknadno »skinuta s vrpce« i redigirana zahvaljujući u prvom redu nastojanjima i maru Stelle Tamhine i Bonaventure Dude. Uz homilije tu su objavljeni i neki tekstovi predavanja i nagovora pastoralno-duhovnog karaktera.6 Riječ je o biblijsko-teološkim homilijama: one pretpostavljaju duboko poznavanje Pisama čitanih i promišljanih teološki školovanim umom.7 c) Intervjui u novinama i časopisima, objavljeni u drugom svesku njegovih spisa Odjeci vjere.

4 5 6

7

isticanje povijesno-spasenjske dimenzije Vramčeve misli. Pejkić, koji markira početak kontroverzistike na našim prostorima, zapravo je Turčinovićevo teološko otkriće jer se o njemu nije gotovo ništa pisalo.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere. Izabrani spisi 1, Stjepan Kušar (ur.), Zagreb, 2010.

Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere. Izabrani spisi 2, Stjepan Kušar – Stella Tamhina (ur.), Zagreb, 2013. »Propovijedao je koristeći svoje golemo teološko znanje i proročko nadahnuće učeći slušateljstvo teološkom promišljanju. To znači da nas je iznimno cijenio«, svjedoči o Turčinovićevoj navjestiteljskoj riječi Stjepan Sučić, u: Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, Stella Tamhina (ur.), Zagreb, 1997., 8. U ostalim dvama svescima homilija također su veoma dojmljiva svjedočanstva Josipa Bratulića, Mirka Ivanjeka i Stjepana Licea. Uvijek je isticana dubina i novost misli koja se rađala iz Josipova susreta s tekstom Pisama.

To se lijepo vidi kada se usporede homilije s predavanjima i nagovorima. Usp. homiliju uz svetkovinu Presvetog Trojstva, u: Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 79s; Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, Stella Tamhina (ur.), Zagreb, 1998., 113s, s predavanjem o »nekim novozavjetnim prolegomenama za vrednovanje euharistije«, u: Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 155s i s »natuknicama« o »Ocu Gospodina našega Isusa Krista«, u: Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. U Očevoj kući, Stella Tamhina (ur.), Zagreb, 1999., 157s. Ti su tekstovi preuzeti u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere.

327

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 327

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

d) Recenzije i kritike objavljene u prvom svesku izabranih spisa Misao vjere.8 e) Nekoliko tekstova literarnog i literarno-kritičkog karaktera objavljenih u drugom svesku njegovih spisa Odjeci vjere; valja imati na umu da je Josip Turčinović diplomirao također komparativnu književnost i staroslavenski jezik.

Kao što se vidi, nemamo tekstova koji se izravno bave pitanjem teo­ logije kao znanosti u sustavnom vidiku. K tome su također rijetki tekstovi koji izravno i uobičajenom teološkom metodom obrađuju neki teološki problem ili temu. Zašto takvo stanje izvora? Najbolje je to izrazio Aldo Starić, njegov mlađi kolega, također rodom iz Istre, koji je, slično Josipu Turčinoviću, u našem glavnom gradu svojim djelovanjem pridonio živosti vjere i razvoju teološke misli: »Josip Turčinović je svoje vrijeme utrošio u izdavanje tuđih tekstova, a za svoje nije imao vremena.«9 Takvo stanje izvora na prvi pogled otežava posao oko eruiranja Turčinovićeva poimanja teologije, tim više što nema tekstova koji bi izravno tematizirali teologiju pod vidikom univerzitetske discipline i nastojali je osvijetliti s metodološke, eklezijalne i kulturološke strane. To je razlog zašto njegove tekstove moramo iščitavati ne samo pod vidikom onoga što kažu nego i pod vidikom načina kako kažu to što kane reći. Riječ je dakle o praksi teologije – to znači: teologija je kao iskušana i trajno promišljana vjera modo exercito u Turčinovića posvuda prisutna tako da kod njega možda smijemo govoriti upravo o teološkoj egzistenciji.

Taj nedostatak (ako se u Turčinovićevu slučaju tako smije reći) kanimo okrenuti u prednost. Tekstovi kojima raspolažemo sadrže sve potrebne elemente za odredbu toga što je teologija u Turčinovićevoj misli. Osim toga 8

9

Naslov Misao vjere upozorava na to da je riječ o mišljenju koje se rađa iz slušanja i po-slušanja poruke spasa i vjerovanja u Onoga koji ju daje; to nije isto što i samorefleksija vjerujućeg subjekta koji se pita o apriornim uvjetima mogućnosti svoje vjerničke opcije (što je moguće i potrebno, ali za Turčinovića nije primarno), nego je to dijaloška misao nastala iz po-slušanja poruke. Odjeci vjere pak kane upozoriti na to da ta misao ima svoj »prostor« u kojem »odjekuje«: Crkvu i društvo, kulturnu javnost.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 6.

328

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 328

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

oni pokazuju koliko je njegova teološka misao plodna u navjestiteljskom smislu: svetopisamska poruka (riječ Božja) i vjera kao odgovor toj poruci toliko su živo i neposredno izrečene da se čitatelj na svakoj stranici osjeća izravno oslovljen: Riječ je o tvojoj stvari, stvari koja je ujedno i Božja stvar!

Ne može se, naime, niti se smije previdjeti kerigmatička ili navjestiteljska dimenzija Turčinovićeve teološke misli jer je teologiji stalo do komunikacije njezina sadržaja u Crkvi i izvan Crkve kao i do dijaloga s drugim oblicima ljudskog znanja.

Takvo stanje izvora sugerira kao najprikladniji pristup i način izlaganja onaj koji smo u uvodu istaknuli.

2. Dimenzije pojma teologije Kao i svaka misao tako se i teološka rađa iz razuma u njegovu dijalogu sa zbiljom, uključujući i refleksiju mislećeg čovjeka nad samim sobom. To je od početka filozofije bilo dovoljno da se dopre do »Boga filozofâ«, o čemu svjedoči cjelokupna povijest filozofije (ne samo do Hegela nego i dalje).

Međutim, nije to u pitanju kad se pitamo o temelju Turčinovićeve teologije.

On je to poznavao iz svojeg studija teologije – i prepustio drugima da se time bave. Njegova teološka misao rađa se iz onoga što se otrcanom formulom kaže: razum vjerom prosvijetljen. Ne kanimo ni napadati ni braniti tu formulu, nego idemo za tim da sagledamo što je za Turčinovića vjera. Pritom dakako imamo na umu da vjera nikad nije bez razumijevanja; vjernik inchoative, na neki početni još nereflektirani način razumije to da vjeruje, što vjeruje i nadasve u koga vjeruje.

2.1. Vjera: fundamentum inconcussum theologiae Vjera je prema Turčinoviću prvi čovjekov egzistencijalni čin, temeljna gesta koja nosi i prožima sve što čovjek poduzima na svim poljima svoje djelatnosti. Posvuda je prisutno apriorno i nereflektirano uvjerenje da ima smisla to što se namjerava poduzeti, to čega se čovjek laća i što čini. Turčinović je to izrekao na jedinstven način: »Čovjek je zvan da doista čini drugačije i novo.

329

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 329

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

Ono čime to čini jest ono kako vjeruje. A ta vjera ima mnogo stupnjeva: od prirodne vjere do vjerovanja Bogu da ima smisla trošiti se, činiti i ono što znamo da nema naplate.«10 Tu je najprije istaknuta činjenica čovjekove pozvanosti da djeluje – živjeti znači svrhovito djelovati. Riječ je o praktičnoj strani života koja se očituje u deliberaciji o ciljevima i o njihovu ostvarenju. U tom je smislu interes uma doista praktičan, usmjeren na djelo. Djelo se pak ne iscrpljuje u ponavljanju uvijek jednakoga, ono ima biti izrazom stvaralaštva pa je djelo učinak činidbe drukčijega i novoga. To je stoga što se u tijeku vremena mijenjaju okolnosti i izazovi s kojima je misleći čovjek suočen: na njih mu valja primjereno odgovoriti u djelu. »Drukčije i novo« nisu dakle izraz hira za novotarijama, nego su izraz čovjekove povijesne svijesti: on je svjestan svojega ljudskog poslanja (njemu je poziv »biti čovjek« i to odjelotvorivati u djelu) i mijenâ svojega ljudskog stanja u vremenu kao i promjena situacija i njihovih izazova s kojima je suočen. Relacija koja se pritom uspostavlja između njega i onoga što je u savjesti spoznao da mu je činiti jest uvjerenje, vjerno pouzdanje da ima smisla, da je dobro posvetiti se djelu i tako odgovoriti svaki put novom izazovu koji dolazi izvana i stoji u korelaciji s unutarnjom pozvanošću.

To se smije nazvati prirodnom vjerom.11 Ona se ne manje izvorno ali mnogo intenzivnije i otvorenije pokazuje na razini međuljudskih odnosa, kad vjerujemo jedni drugima »na riječ«, kad se pouzdajemo jedni u druge u smislu »držanja dane riječi« ili obećanja – nije li čovjek jedino živo biće koje je u stanju obećati? – a oslanjanje na obećanje jest vjerovanje drugomu.

To vjerovanje drugomu u danim okolnostima očituje se i kao pouzdanje u

10

11

Ovaj navod, koji uvjerljivo ocrtava Turčinovićev vjernički stav, preuzimamo iz: Kana, 22 (1991.) 10, 28, gdje se kaže da je to izrekao »u propovijedi«. Nismo uspjeli pronaći u kojoj. – Tematika vjere je sveprisutna u njegovim tekstovima; izdvajamo sljedeće: »Oklijevanja i putovi vjere« te »Vjera kao odnos s Bogom«, u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 47s, 135s. Tekstovi o »svjedocima vjere« (J. Dobrila, B. Milanović, A. Kresina), vidi u: Isto, 345s, 377s, 421s. Svoje homilije običavao je završiti ovim ili sličnim riječima: »Stanimo tu i ispovjedimo svoju vjeru«, Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 72.

Možda bi bilo bolje reći »naravna vjera« jer je narav počelo djelovanja bića, dok je »priroda« ono čemu se prirađaju ili po rađanju pridružuju uvijek nova bića.

330

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 330

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

drugoga u smislu da je on »životni oslonac« i to ne samo za »stare dane« nego za stalno. Bez toga je ljudski život ne samo nezamisliv nego i neostvariv.12 U tom smislu vrijedi: »Vjerujem u tebe!« Ta vjera prekoračuje samu sebe u vjeru kao »religiozni stav«. U njemu je odlučujuće to »da se subjekt budi te se bitno ostvaruje u odnosu prema trans­cendenciji, prema nekom transcendentnom«13. Transcendentni naslovnik vjere je Bog ili općenitije rečeno: ono božansko, ono koje si čovjek sam ne može napraviti ni reći, nego ga može tek primiti u povjerenju ako i kada mu se to transcendentno otkriva. Pritom je čovjekov »vlastiti poziv« i njegovo samostvarivanje nešto što se »nužno i neizbježno« pokazuje »kao samoporađanje, kao iskoračenje u nešto gdje je kriterij za istinitost toga u probuđenosti savjesti i u njezinu ostvarivanju, u njezinu pretvaranju u čin; hoće se reći: u postupanju po savjesti u svemu, na svim područjima života.

Za taj religiozni stav, za religiozni pristup životu i za postupanje koje odatle slijedi i time se motivira odlučujući je upravo taj poziv savjesti koja progovara u odnosu prema transcendentnom, prema Bogu. Preduvjet za to jest bitno sloboda.« To znači: vjerovati se može samo iz slobode, u slobodi i za slobodu. Odatle se budi nova sloboda za angažman iz vjere…

Kršćanskoj je vjeri sve to vlastito, ali ona svemu tome daje poseban pečat i usmjerenje jer je ona odgovor na jednu poruku: ona se rađa iz slušanja poruke te se konfigurira kao specifična forma života iz po-slušanja. Ta poruka ili riječ nije rečenica, ni princip, ni teorija, nego je riječ koja je uosobljena, koja je Netko, Jedan kojega su kršćanski vjernici prepoznali, koji im je bio naviješten i iskustvo koje su imali. U tom Jednom – u Isusu Kristu – apostoli su prepoznali i u njihovu slijedu kršćanski vjernici »prepoznaju prisutnoga Boga. Njega su onda ti njegovi svjedoci propovijedali. Riječ o tom čovjeku, u kojem su otkrili Boga na djelu, prisutnoga Boga, jest srž svega kršćanstva«14 – evanđelje, radosna vijest četveroliko »uknjižena«. Ta riječ

12 13 14

Nije slučajno da hebrejski izraz za vjeru u Bibliji ima u svojem korijenu značenje »osloniti se na…« Usp. Iz 7,9b.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 90; navodi ovog odlomka jesu iz članka »Savjest, sloboda, zakon«, 89s.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 90; kristalnom jasnoćom izraženo u nagovoru »Kako se postavljamo prema evanđelju«, u: Isto, 61s.

331

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 331

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

otkriva pogled »na čovjeka kakav je u sebi s najviše i najšire perspektive, naime one Božje«; tek iz nje »može čovjek sebe spoznati u totalitetu bića i određenja pa u toj svijesti urediti sav život«.15 U tom smislu kršćanski vjernik vjeruje Isusu njegova Boga; i dalje: on se pouzdaje u njega, oslanja se na njega i upire o njega pa mu odatle pritječe nova snaga za život. U Isusu Kristu mu se naime pokazuje da je Bog svemu ljudskom djelovanju prethodno već iskoraknuo prema čovjeku s naumima dobra: spas za čovjeka.

Vjera to prihvaća i tomu odgovara, a vjernik se trudi biti čovjekom koji Bogu odgovara, Bogu »paše«.

Tu se rađa čuđenje nad Bogom koji je »u Isusu Kristu pokazao što ćuti« za svoje stvorenje; u Isusu Kristu »Božji je život ‘izživljen’ također iz ljudskih mogućnosti«.16 Isus je »mjesto« na kojem se u ovom svijetu događa iskustvo Boga: On je »za sve put u dodir s otajstvom Boga, Boga nevidljivoga, kojeg nitko nije vidio, ali mu djela, plodove, ozračje vidi, sluti, napipava svatko tko je s Isusom i tko vjeruje Isusu«17. Zato vjerovati u Boga znači isto što i »vjerovati u Isusa Krista, znači zakoraknuti njegovim putem, nadići ono u čemu smo se zatekli, promijeniti stare odnose, stare navike i početi stvarati nešto sasvim novo, čega bez nas ne bi bilo. […] Vjerovati u Isusa Krista znači vjerovati u čudo da mogu biti preobražen, da mogu u sebi biti drugačiji i da možemo jedni s drugima živjeti onako kako je Bog za nas živio i to pokazao u Isusu Kristu.«18 Tako vjera daje svjetlo za razlučivanje staroga koje valja prevladati i novoga na koje je vjernik pozvan. Riječ je o pozivu »na novo stvaralaštvo,

15 16 17 18

Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 47. Na str. 463–474 nalazi se bibliografija Turčinovićevih radova, a na str. 474–478 popis članaka »In memoriam«.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 175.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 98.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 139. »Turčinović (je) teolog, mislilac, čovjek vjere, čovjek koji vjeru živi strastveno, koji o vjeri govori egzistencijalno. Njegovo praktično djelo moralo je biti djelo nekoga koga riječ Božja žeže, a ne samo površno dodiruje«, konstatira s osjećajem za ono bitno i izvorno Josip GRBAC u svojem tekstu »Josip Turčinović – misao vjere«, u: Kana, 42 (2011.) 3, 9. Taj tekst je više od pukog predstavljanja knjige Misao vjere jer daje sažet uvid u Turčinovićevu teološku misao te ujedno karakterizira njegov jezik: »Turčinović nas uči kako valja pisati teološke tekstove da ih čitatelj s užitkom čita« (Isto).

332

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 332

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

životno, dubinsko, kojemu je snaga Duh Isusov – životvorac«19. Odatle biva razvidno tko je kršćanski vjernik: on »nije različit od drugih ljudi, sve napasti na njega vrebaju, sve slabosti ga prate jer se rađa kao i ostali ljudi.

Ali on je spoznao jedan lik, on je čuo jedan poziv i ako za tim pozivom ide, onda se sve u njegovu životu okreće. On počinje živjeti za pravdu, za Božju pravdu među ljudima. On je spoznao i ‘oblači’ Isusa Krista.«20 Sloboda je pak kršćanskog vjernika u ovome: »Slobodan je onaj, čuo je Boga onaj koji je kao i On sposoban umrijeti za nekoga, a ne ubiti. To je prema svijetu, prema vani. A iznutra, tj. u Crkvi, postoje samo dvije ozbiljne stranke: stranka straha i stranka vjere. Vjera oslobađa.« To se može i treba reći stoga što »ono u što kršćanstvo zove da se vjeruje, nije sistem, nije ideologija, nego osoba koja hoće čovjekovu slobodu i spasenje. Zato je evanđelje i naš poziv i naše spasenje u Isusu, a ujedno i naša osuda.«21 Središnje očitovanje ovdje tek usput spomenute eklezijalnosti vjere jest u euharistiji. Crkva se okuplja oko Isusa Krista, dozivatelja i tjelesnog znaka prisutnosti Boga među ljudima. On je izvršio svoje djelo i definitivno se predao svojima. »Ta zbilja se ovdje [tj. u euharistiji] obnavlja. Tog obnavljanja nema bez dodira, bez napipavanja, slutnje onoga što je na dnu – a to je otajstvo Boga pred kojim se budi i naše otajstvo.«22 U vjernom odgovoru na zov Isusa dozivatelja ostvaruju se ljubav i nada: »Ljubav je na djelu prekoračenje onoga u čemu smo, a kormilo ili svjetlo 19

20

21

22

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 140. To dakako ne ide bez trpljenja pa stoga Turčinović apostrofira patnju kao vjernu pratilicu i jamstvo plodnosti vjere. Usp. Isto, 75.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 76. Razlučivanje je isto što i izvorno shvaćena kritika; jer je vlastita vjeri, ona je vlastita i teologiji.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 94; osuda, dakako, ako se samo »ustima ispovijeda«, ali se »srcem ne vjeruje« niti se ono ispovijedano u životu i djelima ne obistinjuje. Usp. Rim 10,9 te o »primjeni« vjere u životu Rim 12 – 16!

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 99. U istom dahu Turčinović nastavlja i pokazuje put kršćanske zrelosti i njezinu vezu s Božjim kraljevstvom: »Nemojte reći da mi sebe proziremo. Vremena nam treba, i spremnosti nam treba, da se dublje proničemo, sve svjesnije sebe uzimamo, odgovorno uzimamo na sve veću zrelost. Tako se riječ utjelovljuje, tako se djelo Isusovo oplođuje, tako se događa kraljevstvo Božje.« Uz to valja uputiti na tekstove o Crkvi u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 23s, 81s, 177–184, 189s.

333

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 333

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

ili jamstvo da se nekud ide jest postojana nada. To je gledanje ploda prije negoli je ostvaren. Vjerovati da je plod ostvariv i biti tako usmjeren.«23 Isusov život pokazuje da je »sve njegovo djelo u tome da je budio nadu, da je pošao putem koji je jednostavno izazivao vjerovanje, vjeru ljudi« pa su oni mogli »nadići stanje u kojem su se prije susreta s Isusom zatekli te su zašli u nešto novo, neotkriveno«24. Tu se budi pitanje koje u sebi krije poziv na djelovanje: »Koje svjetlo bismo imali da nema tog Isusa? Otkud bismo znali da vrijedi i da je božansko ovo: mučiti se da budemo veći od zla, vjerovati da ima smisla ne pobjeći, biti uz čovjeka i biti sa sobom, vjeran Božjoj riječi pa što god koštalo, jer se samo tako ulaže u život?«25 Stoga vrijedi: vjera mijenja čovjekov život. »Vjerovati Riječi, vjerovati Isusu, nužno uključuje diskontinuitet […]. Ne možemo govoriti da smo Isusovoj riječi povjerovali ako se ne mijenjamo, ako ne prihvatimo sukob sa zlom svijeta. Jer vjerovati nužno znači: obratiti se.«26 Stoga je očito: vjera u Boga nije izlet u apstrakciju. Ona »znači početak novog života, korjenitu izmjenu ponašanja, nove oči, ali i novo srce i novi svaki korak. Zato su to strahovito stvarne, svakodnevne i dalekosežne činjenice«, stvarnosti s kojima teologija ima posla. Tu se pokazuje da je čovjek – u Isusu se to ostvarilo – u prvom redu stvaralac. Njegova sloboda nije nekakva spoznata nužnost, nego je to sloboda sinova i kćeri Božjih, »poziv na povijesno stvaralaštvo i to je mjerilo ozbiljnosti prihvaćanja Riječi koju

23 24

25

26

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 140.

Isto, 171; o novosti i plodnosti vjere usp. homiliju na tekst o »nevjernom Tomi« (Iv 20,24s); Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 79s.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 17; u dnu tog pitanja zrcale se vjera i nada koje vjernik (i u znanstvenoj formi teolog) treba obrazložiti »svakomu koji (to) od (njega) zatraži« (usp. 1 Pt 3,15) – što je Turčinović neumorno riječju i djelom činio.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 93s. To da vjera mijenja život za »drugačije i novo« djelovanje te kako ona to čini stalno je prisutna tema u Turčinovićevim homilijama. Usp. Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 151s; Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. U Očevoj kući, 173s. Tu bi u njegovoj misli valjalo potražiti i razraditi moguće priključke za pitanja pastorala i moralke. Usp. »Savjest, sloboda, Zakon« i Spasenje i grijeh u Isusovu naviještanju«, u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 89s, 139s.

334

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 334

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

smo proglasili«. To onda, u Turčinovićevoj optici, za kršćanske vjernike znači: oni su »ljudi kao i svi ostali ljudi, ali oni su čuli i proglašuju jednu Riječ i svijet ima pravo po toj Riječi njih suditi. A sve što imaju iznutra činiti jest samo ovo: da omoguće svijetu da mu ta Riječ znači ono što ona jest: spasenje čovjeka. Ako to ne čine, i oni su samo porobljivači« pa odatle slijedi »skretanje u laž«.27 Slušanje i razlučivanje, čuđenje, nada i djelovanje isprepliću se u Turčinovićevu poimanju vjere. Za nju je mjerodavan lik Isusa Krista i Oca čiju vladavinu Isus naviješta te ju u svojoj osobi i u znakovima uprisutnjuje. »Vjerujem Isusu njegova Boga« – možda bi to mogla biti kratka formula njegove kršćanske vjere. To zahtijeva da bude promišljano i uvijek iznova izrečeno.

2.2. Teologija: fides quaerens intellectum Vjera u izloženom smislu uvijek je već na neki početni način razumljena vjera, makar vjernik pritom ne mora nužno imati refleksnu svijest o tom početnom razumijevanju; no on ipak znade komu je povjerovao (1 Tim 1,15), što vjeruje i zašto vjeruje. On ne mora nužno biti u stanju sve to eksplicirati. Čim se međutim pojave pitanja s tim u vezi – bilo u njegovu »srcu«, bilo da izvana nadiru kao kritika ili pitanje za izričitim razumijevanjem – počinje se događati teologija. Bez obzira na poticaje, vjera sama u sebi kao egzistencijalni stav (»Vjerujem u Tebe!«) zahtijeva razumijevanje same sebe kao čina i kao sadržaja.

U Turčinovićevim tekstovima nema sustavne razradbe te problematike koja, na kraju, završava u jednom od najtežih teoloških traktata: analysis 27

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 94. Za razliku od uobičajenog noetički ili kognitivno orijentiranog pojma vjere kao manje sigurne spoznaje (manjak valja nadoknaditi voljom: intellectus movetur ad assentiendum ex imperio voluntatis, kaže sv. Toma u S.th. I-II, 76, 3 crp., jer nomen fidei importat imperfectionem cognitionis, S.th. II-II, 174, 2 ad 3), Turčinović razrađuje biblijsko poimanje vjere kao novi oblik čovjekova samorazumijevanja omogućenog Božjim sebedarjem tako da čovjek na nov način razumije i sebe i Boga, pri čemu je dominantan odnos povjerenja i pouzdanja; usp. Rim 5,1-11.

335

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 335

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

fidei. No čim se njegovi tekstovi stanu čitati, odmah upada u oči da su rođeni i rađeni u naporu ili čak u borbi razumijevanja temeljne evanđeoske poruke vjere. Kad kažemo borba ili napor razumijevanja, time hoćemo reći da je riječ o svojevrsnoj borbi onih koji se vole, vjernika i njegova Boga u kojega vjeruje. Naime, Božja poruka o spasu u Isusu Kristu izraz je Božje zauzetosti za njegovo stvorenje, za čovjeka. Tu zauzetost izražava riječ ljubav (agape, caritas) u koju apostol Ivan sažimlje odgovor na pitanje tko i što je Bog kad ga čovjek gleda u perspektivi onoga što Bog za njega u Isusu Kristu čini (1 Iv 4,8s). U Kristu je on čovjekoljubac, kako je to Turčinović volio reći imajući u vidu staroslavensku liturgijsku tradiciju i apostola Pavla.28 A čovjek koji se daje time pogoditi – to je onaj koji vjeruje Bogu i u Boga, tj. sve svoje pouzdanje stavlja u njega – taj dakle čovjek na tu ljubav odgovara uzdarjem svoje ljubavi. Razumijevanje kojim je to događanje popraćeno ima formu borbe onih koji se vole: bezdan Božje ljubavi izaziva (i puni) bezdan čovjekova bića – i što to čovjek više razumije, to više on otkriva i iskušava da je Bog neizrecivo otajstvo. A kad on kuša izreći što se tu zapravo događa, što to znači i kamo to smjera, razvija se kršćanska teologija.

Vjera koja traži razumijevanje vidi se u Turčinovićevim homilijama i nagovorima. U njima – u samom njihovu izvršenju – dolazi do izražaja kerigmatička ili navjestiteljska crta Turčinovićeve teološke misli. Dakako, i u drugim prilozima vidljiv je rad na razumijevanju vjere. No tu klasičnu odrednicu teologije on nije sustavno razrađivao, nego ju je posvuda pretpostavljao i modo exercito uvijek je realizirao. Zato je on, upravo polazeći odatle, jasno isticao funkciju teologije u Crkvi. On ju je uvijek vezao uz osobu teologa – jer nema teologije bez teologa. U dvije prilike to je posebno jasno istaknuo. U nizu razgovora s teolozima, objavljenima u Glasu Koncila 1969. godine, dakle u jeku provođenja koncilske obnove Crkve nakon Drugoga vatikanskog koncila, kad se u našoj Crkvi veoma intenzivno počeo osjećati duh promjena koje su nastupile s tim epohalnim događajem, mnogo se govorilo, pisalo i polemiziralo o »novoj teologiji«, tj. o utjecajima teologije

28

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 389s; k tomu: Tit 3,9. U Turčinovića je dominantno poimanje objave kao Božje autokomunikacije ili sebedarja, a ne informacije u smislu komunikacije spoznajnih sadržaja: iz darovane nove forme života nova spoznaja.

336

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 336

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

koja se razvijala diljem zapadne Europe.29 U tom kontekstu Turčinović ističe kako su »teolozi određena funkcija u Crkvi. Ne provedbena funkcija, ne vlast. Oni su ljudi koji su u Crkvi dužni da misle vjeru, da traže mogućnosti života u vjeri zajednice i kao takvi dijele službu na sve strane, i onima koji su na vrhu Crkve određeni za njezino vodstvo, i Božjem narodu i svećenicima.

Na sve te strane služba je teologa otvorena. Uvijek je u teologiji bilo ovako: ako se govori o konkretnim problemima, provjerava se koliko je govor o tim stvarima istinit ili neistinit.« Na teolozima je da kažu stvari koje se tiču života vjere zajednice »tako da ih i drugi vide i da misle«. I dodaje: »Ako je to služba kojoj je zadatak u Crkvi da misli, onda se kraj te misli može i druga misao poroditi […]. Ako se nešto kaže, rečeno je zato da bi svi mogli reći, da se u međusobnom dijalogu omogući svima da mogu reći što vide, da se stvari imenuju.«30 U svojem članku »Markantun de Dominis iz teološke perspektive«31 Turčinović karakterizira de Dominisovu teologiju – razvijanu u kontekstu reformacije i katoličke obnove – kao onu u kojoj je »s jedne strane stajao totalitet suvremenih [tj. onodobnih] problema, a s druge je strane valjalo provjeravati postojeće doktrinarne formulacije na izvorima teologije, na Svetom pismu i tradiciji, da tako na izvorima pomlađena misao nađe potpuniji i kreativniji teološki odgovor svom vremenu«. Neovisno o tome kako je de Dominis to uspio realizirati – Turčinović jasno pokazuje njegove granice, ali i valjane perspektive koje je osporavana i osuđivana de Dominisova misao otvorila – to naprosto vrijedi za svaki teološki posao. »Tako teologija ostvaruje punu svoju funkciju: s jedne strane čuva vjeru i na njoj se nadahnjuje, a s druge je strane osvježenu prenosi u novo vrijeme i Crkvi kao zajednici vjere otvara nove historijske perspektive. Isto tako u toj orijentaciji teologija upravo konstatirajući svoju historijsku relativnost

29 30

31

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 117–205. Usp. izvatke u: Kana, 21 (1990.)

10, 22s.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 182s. Pritom je Turčinović svjestan činjenice da »nikada teološka istraživanja nisu bila bez osporavanja, a kod nas je djelovalo strahovito revolucionarno i ono što je već drugdje postalo posve uobičajeno«, Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 256.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 277–291; za navode koji slijede usp. Isto, 277s.

337

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 337

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

otkriva nove prostore svojih stvarnih mogućnosti. U jednom pravcu se dublje ukorjenjuje u tradiciju da bi s druge strane, na razini svoga vremena, otkrila svu svoju životnost i proročko poslanje.«32 Takva »temeljna Markantunova teološka orijentacija« mjerodavna je za svakog teologa i za njegov posao. U tim dvama navedenim tekstovima pokazuje se nedvojbeno da je teologija – i sama vjera – usmjerena ne na riječi, nego na »stvar vjere«, na ono što Božja riječ čovjeku otkriva i daje u njegovu vremenu i na što ona čovjeka poziva. Jasna je i eklezijalna smještenost teologije, što nedvojbeno slijedi iz eklezijalnosti same vjere.

To je dakako povezano s razlikovanjem vjere i teologije. Vjera je prihvaćanje događaja Božjeg spasenja jednom zauvijek izvršenog u otajstvu Isusa Krista o čemu govore novozavjetni spisi, napose evanđelja. Njihov se jezik »duboko razlikuje od kasnije crkvene teologije i doktrinarnih formulacija«.

Odatle za Turčinovića slijedi: »Ne smije se nipošto poistovjećivati teološka znanost i istine vjere i objave kao njezina temelja. Teološki izričaji nikad nisu kao takvi predmet vjere već samo pokušaj da se pojmovno za vlastito vrijeme razloži eshatološki događaj spasenja koji je ‘jednom zauvijek’ izvršen i vjere koja odgovara tom događaju. Bit se vjere nikad ne mijenja (pa ni ‘naknadnim dogmama’), dok se teološko tumačenje može i mora usavršavati i napredovati.«33 Stoga bi se moglo reći: s obzirom na sam sadržaj vjere teolog materialiter ne zna ništa više od bilo kojeg drugog vjernika, ali on to (formaliter) zna na drukčiji način, naime reflektirano i spoznato na pozadini povijesti i sadašnjosti zajednice vjernika.

2.3. Teologija: sermo de Deo Druga odredba teologije, koju sadržajno možemo prepoznati u misli Josipa Turčinovića dade se, na tragu sv. Augustina, izraziti obrascem sermo de Deo: teologija je, već po samom značenju riječi, govor o Bogu.34 Kao i svaki

32 33 34

Isto, 288.

Isto, 171s.

Turčinović je dakako znao da je teologija govor o Bogu, kao što je znao da tom govoru prethodi Božji govor čovjeku i vjera kao čovjekov odgovor Bogu,

338

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 338

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

drugi govor tako se i taj oblikuje sredstvima razuma. Prema potrebi on se služi također filozofijskim instrumentarijem, tj. pojmovima razrađenima u krilu pretkršćanske grčke i kasnije novovjekovne filozofijske misli i redovito reinterpretiranima u kontekstu kršćanskog mišljenja. Uz pojmove idu i forme izlaganja i zaključivanja i uopće prezentiranja jedne misli u javnosti društva, u Crkvi i »na rubovima Crkve i civilizacije«. U tome se govor teologije razlikuje od drugih unutarcrkvenih formi govora, od kateheze i homilije pa sve do govora crkvenog učiteljstva i njegovih definicija. Pritom se dakako ne smije zaboraviti da sve te forme govora nose u sebi teološku misao utoliko što i one idu za komunikacijom razumljenog sadržaja vjere koja uvijek promišlja samu sebe također pod vidikom komunikacije mogućem slušatelju poruke.

S tim u vezi potrebno je razgraničiti kršćansku teologiju od filozofske teologije koja također govori o Bogu i to ukoliko je on bilo kako dostupan ljudskoj misli (usp. npr. Platonov i Aristotelov govor o Bogu). Stoga valja reći ne samo to da je kršćanska teologija racionalni govor o Bogu koji poseže i za filozofskim instrumentarijem, nego valja još više istaknuti da je riječ o takvom govoru o Bogu koji se u prvom redu odnosi na Božje djelovanje u povijesti. On se odnosi na »povijest spasenja« (Heilsgeschichte) u kojoj je Bog djelovao i nastavlja djelovati sa svojim narodom (Izrael – Crkva), sa čovječanstvom, ali i s pojedinačnim osobama. Središte i sažetak te povijesti spasenja je Isus Krist. Zadaća je dakle kršćanske teologije istaknuti i objasniti značenje (ili »istinu«) tih božanskih zahvata u povijest – koji se

odgovor koji se izriče i kao molitva. On je o tome govorio i pisao, i na to treba upozoriti da se ne previdi kako u njegovoj teološkoj misli ima svoje mjesto također tzv. teologija na koljenima: »Vjerovati [Bogu] znači riskirati vršiti pravdu ma koliko ona koštala. Moliti ga znači tražiti od njega pomoć da naše misli i postupci postanu što sličniji njegovima«, Kana, 21 (1990.) 10, 23. Pritom je on, u skladu s velikom tradicijom kršćanske pobožnosti, prvo mjesto davao liturgiji i razmatranju Božje riječi te odatle izvodio mjesto i smisao osobne molitve i raznih formi pobožnosti. Usp. Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 87–88; Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 73–74; o krunici: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 445–448; o pučkoj pobožnosti: Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 136–138. To je od temeljne važnosti za život vjere i za kršćansko poimanje Boga.

339

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 339

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

zbivaju »djelima i riječima«35 – te iznijeti to na vidjelo i izreći tako da to bude shvatljivo i razumljivo svakom razumu.

Turčinovićevi tekstovi bjelodano pokazuju kako je on u tome bio verziran, ali nije zalazio u metodologijska razmatranja problema koji su s tim povezani. Okolnosti i vrijeme nametali su mu da u izravnom zahvatu istakne ono najbitnije kršćanskog iskustva, poimanja i govora o Bogu – posve u skladu s koncilskom odredbom da Sveto pismo mora biti duša svekolike teologije.36 To bi se dalo podvesti pod pojam trinitarno-kristocentričnog govora o Bogu. U skladu sa starom prednicejskom teologijom apologeta, ali i kasnijih crkvenih otaca, on razlikuje dva tipa kršćanskoga govora o Bogu. Riječ je naime o onome što su oni nazivali theología i oikonomía, Bog ukoliko ga se gleda kako je on u samome sebi i Bog ukoliko ga se gleda u odnosu prema njegovu stvorenju, u prvom redu prema čovjeku – u tom se on odnosu pokazuje kao stvoritelj i spasitelj te u perspektivi svršetka dovršitelj ili sudac svega stvorenoga. Iz onoga prvospomenutog tipa govora razvio se – s osloncem na definirane kristološke dogme prvih četiriju ekumenskih koncila – »intelektualan«, racionalno intoniran govor o Bogu. On se izgrađivao stoljećima i izgrađuje se sve do danas. On polazi od podataka iz objave Božje te nastoji brižljivo izbrušenim pojmovima izreći kršćansko razumijevanje Boga kao Presvetog Trojstva. To je proučavanje­takozvanog imanentnog Trojstva – pojmovno opisivanje božanskog života kakav je on u sebi, polazeći od temeljnog novozavjetnog uvida u jedinstvo Oca i Sina te od iskaza da je Bog ljubav (uglavnom na podlozi spekulativno razrađene teologije ivanovskih spisa: evanđelja i prve Ivanove poslanice).

Turčinović se u svojim tekstovima nije na tome zadržavao, nego je snažno inzistirao na onom drugospomenutom povijesno-spasenjskom tipu govora o Bogu: to je konkretni govor Svetog pisma. U njemu se samo natuknuju znakovi onoga što je Bog u sebi, a temeljna je postavka ova: kakav je Bog u sebi mi raspoznajemo po tome što on čini za nas; to je zapravo sadržaj kerigme. »To što on čini za nas, kako nam se očituje, kako uz nas ide, to

35 36

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi (18. XI. 1965.), br. 14, u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Optatam totius. Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika (28. X. 1965.), br. 16, u: Dokumenti. Usp. natuknicu 33.

340

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 340

25.5.2018. 14:43:01

Što je teologija?

se u povijesti teologije zove ekonomija. To je govor o tzv. ekonomijskom Trojstvu, to jest: ono činjenično Božje istupanje prema nama, njegovi koraci i njegovo podržavanje, sve što za nas znači, što za nas čini. Tim govorom govore sveta Pisma. Tim govorom govori i liturgija.«37 U ovome je pak vidljivo da su osoba, djelo i udes Isusa Krista žarište Turčinovićeve teološke misli. Kroz čovjeka Isusa iz Nazareta imamo apsolutno, radikalno samopriopćenje Boga; on je Emanuel, tj. S-nama-Bog i to s produžetkom u vrijeme, u zajednici Crkve, njezine euharistije skupa s ostalim sakramentalnim ili otajstvenim izrazima njegove zauzetosti za nas – ne za ideju čovjeka, nego za povijesnog čovjeka, za svako ljudsko biće od krvi i mesa. »Isusovo propovijedanje, Isusov život, njegova osoba, jedini su polazišni predmet na kojem se zasniva Novi zavjet, kršćanska vjera i bogoštovlje, i susljedno: to je jedina vlastita ‘zbilja’ svekolike kršćanske teologije.«38 U njemu se Bog očituje kao čovjekoljubac, onaj koji traži i spašava čovjeka. »Za razliku od Isusove religiozne sredine i ostalih religioznih sredina, Bog Isusa Krista jest Bog čovjekotražitelj, Bog koji silazi ususret čovjeku, Bog koji oprašta.« To je vidljivo u Isusovim postupcima i ilustrirano u njegovim prispodobama o izgubljenome (usp. Lk 15). Iz njih izbija ovo: »Vi ste izgubljeni, svi ste izgubljeni, bili biste izgubljeni da Vam ne priskače upomoć i da vas milosrdno ne spašava Bog koji je Otac.« Za naše ljudsko poimanje ti Božji postupci idu do nerazumnosti39 jer se protive čovjekovu naravnom poimanju božanstva kao velikoga, strašnoga

37 38 39

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 114.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 157. »Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi« (1 Kor 1,21-25). Usp. homiliju u kojoj se Turčinović osvrće na te riječi u: Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. U Očevoj kući, 73–80, napose 77s. Usp. također Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 169s te »Nagovor o evanđelju Isusova napastovanja«, u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 61s. Usp. također homiliju o tražnju izgubljenog, u: Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 36s; Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 65s.

341

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 341

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

i nedostižnoga. Bog to dakako jest, ali je ta suprotnost u objavi istaknuta u funkciji prekoračenja granice prema čovjeku: Bog prekoračuje svoju transcendenciju prema nama – nama na spasenje!40 No u objavi se istodobno ističe i druga strana koja je za nas bitnija, naime ta da je on milosrdan i milostiv. On jest »Bog skriveni«, ali ujedno i »Bog Izraelov, Spasitelj« (Iz 45,15). »On ima za nas milo srce, milosrđe, ne u smislu neke milostinje, nego onaj skrajnji oblik ljubavi gdje se ne pita koliko si vrijedan, što ću ja imati od tebe, tko si ti itd., nego: unaprijed optiram, glasujem za tebe, hoću ti dobro, u temelju ti hoću dobro, uz tebe hoću živjeti, uz tebe biti, tvoj biti. To znači imati milo srce.«41 Apostol Pavao pak to rezimira: »A Bog pokaza svoju ljubav prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije« (Rim 5,1-11, ovdje r. 8), znači: prije negoli smo zavrijedili, a priori. Turčinović komentira: »Svatko može imati iskustvo o tome da je Bog milosrdan i strpljiv. Jer tko bi inače opstao? Kako postići ljudski lik, kako se opravdati, kako sazreti, kako dobro činiti? Zagušilo bi nas zlo bez tog iskustva o Bogu.

Njemu se nadajući, na njega se oslanjajući, mi svladavamo zlo.«42 Time se u Isusu i njegovu djelovanju otkriva novo Božje ime: Abba (tata, dobri oče, Mk 14,36; Rim 8,15), koje znači upravo tu začudnu Božju bliskost čovjeku. »Isus Krist objavljuje Boga Oca da bi rastumačio svoje djelovanje i sebe na zemlji. I obrnuto: Isusovo djelovanje objavljuje Oca. […] On sve što čini, zato čini jer je poslan od Oca da to čini.«43 Svrha je tomu: iskusiti i spoznati što Bog za čovjeka (pro nobis) čini i kakav pristup Bogu čovjek ima. U vjeri »ispovijedamo da smo na ljudsku mjeru spo-

40 41 42

43

Usp. već u Starom zavjetu kontekst afirmacije »Ja sam Bog, a ne čovjek!« kod proroka Hošeje 11, 1-11.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 114s.

Isto. Usp. Božju poruku u Iz 7, 9b: »Ako se na me ne oslonite, održat se nećete« – više od pukog uvjerenja da Bog postoji i da je jedan, u vjeri se radi o povjerenju u njega: on je oslonac koji je stalan (Pnz 6,6; Iz 28,16).

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. U Očevoj kući, 159. To je drukčije razrađeno u perspektivi Božića: »Nije se rodila ideja nego – Emanuel«, tj. S-nama-Bog. Usp. Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. U Očevoj kući, 161–171, napose 166s. Uz to idu i tekstovi u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 65s, 185s.

Gotovo u svakoj od njegovih homilija dolaze do izražaja temeljne crte kršćanskog iskustva i razumijevanja Boga.

342

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 342

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

znali što Bog hoće, tko Bog jest i kakva su djela onoga koji radi s Duhom Božjim. Utoliko je Isus Krist mjerilo, znak, naš Gospodin, spona između našega života i Boga. U njemu imamo i spoznaju Boga i pristup Bogu.«44 Stoga vrijedi: »Vrhunac i središnja točka Isusova propovijedanja i života objava je Trojstva, objava Božje troosobnosti, tog ‘najsredišnjijeg otajstva kršćanstva’ […]. Ako otajstvo Trojstva uistinu predstavlja izvor, središte i svrhu sve Kristove i kršćanske pouke i bogoštovlja – a ne možemo nipošto u to sumnjati ostajemo li kršćani – onda zbilja koju pod Trojstvom razumijevamo mora biti istovjetna s događajem Isusa Krista. Biblijski shvaćen nauk o Trojstvu u prvom redu i izravno služi, kao i svi ostali izričaji Novoga zavjeta, da razjasne lik, poruku i djelo Isusa iz Nazareta. Taj povijesni red objave, tako objavljeno Trojstvo, želi nam pokazati što je Isus zapravo bio i što on sada jest, odnosno što smo mi Bogu i kakvog dijela imamo s njim u svjetlu Isusove prisutnosti među nama.«45 Odatle pada nova teologalna, tj. bogomdana svjetlost na ljude i na međuljudske odnose: Božje postupanje u Isusu Kristu i u sili njegova Duha svakomu otvara mogućost da na drukčiji način bude čovjekom negoli bi to po svojem urođenom i evolucijski uvježbanom ponašanju bio. I ne samo mogućnost nego i efektivna pozvanost na to da se bude novim čovjekom na Isusovu mjeru, da se »čini drugačije i novo«, pa »i ono što znamo da nema naplate«46 – zato što to Bog za nas prvi čini. Božje postupanje u Isusu Kristu ocrtava nam konture nove ljudskosti i novog tipa zajedništva ljudi: tomu je »bitni plod […] zajedništvovanje. Ljudi samo tako mogu očitovati da su Boga shvatili i da to [što su tako shvatili] postaje vidljivim: ako se međusobno ljube, ako jedan za drugoga žive«. To zajedništvovanje stvara Crkvu i koncentrirano je u njezinoj euharistiji, vrelu novog života u povijesti. Turčinović kaže: »Boga neće nitko shvatiti, ne može ga shvatiti, tko nije shvatio da mu je potrebno otkupljenje, spasenje […], otkupljenje od grijeha koje onda mora dijeliti i drugima. ‘Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo

44 45 46

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 80.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. U Očevoj kući, 159s.

Usp. natuknicu 8.

343

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 343

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

dužnicima svojim’. Tko to nije shvatio, nije Boga kršćanskog shvatio i ne zna što je milost Božja. Taj je već osuđen. Zašto? Jer nema pristupa životu.

To je život, time počinje novo.«47 Tko je dakle Bog kojeg je u svojem naviještanju, djelovanju i na koncu u svojem vazmenom otajstvu nama otkrio Isus Krist; to mi spoznajemo samo po njemu i u njemu koji odjelotvoruje volju Božju među nama.

Zato su Otac i njegov Sin korelativne veličine pa se ne može govoriti o kršćanskome Bogu ako nismo valorizirali što znači ime Sin. Stoga je prvi dio govora o Bogu govor o Sinu koji tijelom postade i nastani se među nama te nam tako obznanjuje Oca. Drugi dio pak je u ovome: Sinovljevim vazmenim otajstvom dolazi na vidjelo »Duh Sveti kao ‘atmosfera’ u kojoj čovjek stječe pristup Kristu po znakovima Božje spasotvorne prisutnosti, u središtu kojih će biti euharistija – u vremenu smo Crkve.«48 Time smo došli do treće odrednice pojma teologije u Josipa Turčinovića. Ona možda više zvuči sociološki, ali je modo exercito svakako prisutna u njegovim tekstovima.

2.4. Teologija: reflexio autocomprehensionis Ecclesiae Ako su teolozi »ljudi koji su u Crkvi dužni da misle vjeru, da traže mogućnosti života u vjeri zajednice i kao takvi dijele službu na sve strane, i onima koji su na vrhu Crkve određeni za njezino vodstvo, i Božjem narodu i svećenicima«49, onda je jasno da je to eklezijalna služba i da teologija, kao i teolozi koji ju stvaraju, ima eklezijalnu funkciju. Kao takva ona se razvijala i dalje se razvija u krilu zajednice kršćanskih vjernika, u krilu Crkve. Stoga ju smijemo shvatiti također kao reflektirani, sustavno promišljani oblik samorazumijevanja kršćanske zajednice, Crkve. To samorazumijevanje artikulira se kad se dotičnoj skupini postavi pitanje: Tko ste vi? Kako sebe shvaćate

47

48 49

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 116s.

Odatle se razjašnjava što znači biti kršćanin i tko je zapravo kršćanski vjernik.

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Uvođenje u Kristovo otajstvo, 32s.

Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. U Očevoj kući, 160; usp. 171s.

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 182s.

344

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 344

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

u krilu društva? Za čim idete? I dakako, već ranije: kad se ona sama pita o sebi u svojem odnosu prema Bogu i njegovu stvorenju.50 Da bi se to razvidjelo, valja nam krenuti od vjere kao čina, tj. od vjerovanja. S pravom se, dakako, kaže da je vjera privatna stvar između mene i Boga. Turčinović bi se s time složio, ali ne bi kod toga ostao (jer je to poluistina!), nego bi u istome dahu dodao: da bi vjera bila kršćanska vjera, ona nužno ima neospornu komunitarnu (tj. eklezijalnu) dimenziju: moja vjera ujedno je i vjera moje zajednice vjernika. Kršćanin ne može imati vjeru drukčije doli u zajednici vjernika.

To je tako od samih njezinih početaka. Kršćanska se naime vjera od početka manifestirala u nekim zajedničarskim oblicima ponašanja (usp.

Dj 2,42; 2,46s). Ti su se oblici ponašanja malo-pomalo stabilizirali i postali obredima – držeći se također nekih tradicionalnih obrazaca i normi preuzetih iz onodobnog židovstva (npr. ‘obred’ pashalne večere kao ‘shema’ za euharistiju). Tako se s vremenom oblikovao kršćanski ritual. Vjera je poprimila formu religije – i to ne u onom intimističkom smislu koji je tamo od Schleiermachera i romantike (a možda još i ranije: od pokreta devotio moderna) obilježio moderno poimanje vjere – nego u onom izvornom rimskom i Ciceronovu smislu kao pravilo kulta ili bogoštovlja. Kad se to ima na umu, postaje razumljivim zašto je u Turčinovićevim tekstovima stalno prisutna i vidljiva eklezijalna i liturgijska crta.

Na Crkvi je da bude »vjerna onome poradi čega je Bog poslao Isusa Krista. Ona mora biti vjerna čovjeku – da je takvu on iznutra sretne, osjeti«51. Stoga »ulogu Crkve trebamo gledati u onome što je Bog učinio Kristu koji »siđe radi nas ljudi i radi našega spasenja«, što »možemo prevesti i

50

51

To je mjerodavno i uzorno pokazano na razini crkvenog učiteljstva u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila (koji je nezamisliv bez promjena i rasta teološke spoznaje u krilu Crkve u XX. stoljeću). Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, Zagreb, 72008.

Ovaj i sljedeći navodi: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 214s. Ekleziološka je problematika prisutna gotovo u svakom tekstu Josipa Turčinovića, što jasno proizlazi iz njegova eklezijalnog shvaćanja i proživljavanja vjere. Posebno valja uputiti na uvode u enciklike Ivana XXIII. »Crkva – Majka i Učiteljica«, u: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 13–57 i »Mir na zemlji«, u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 15–21 te na još dva teksta: »Problem pripadnosti Crkvi« i

345

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 345

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

ovako: radi našega oslobođenja. A na to je čovjek jako osjetljiv – to je pitanje gdje ga ima ili gdje ga nema.« Za to stoji vjera Crkve. »Vjera oslobađa čovjeka od svih njegovih zarobljenosti! Za zarobljenosti kršćani upotrebljavaju pojam grijeh. To je uvijek zarobljenost nekoga nečim […], porobljavanje, depersonaliziranje, raz­osobljenje sebe samoga ili drugih, dakle grijeh kao društvena kategorija. […] To je svaki ekskluzivizam, svako nadmetanje, svako preziranje, sva nebriga, svako osuđivanje gdje sebe postaviš za mjerilo.« Nasuprot tome, Bog je sudac i naš Otac za kojeg se »uvijek imamo pravo nadati da neće nikad previdjeti ni jedan tračak dobre volje ili naših stvarnih nemoći. Tajna našega Boga jest upravo u tome: On će biti uvijek za nas ljude. On, da čovjeka održi, da ga ne dadne porobiti, ide umrijeti, a čovjek, naprotiv, da sebe održi, često porobljuje i ubija. Taj poziv Božji na slobodu, upućen čovjeku u Isusu Kristu, jest vječna, neiskorjenjiva inspiracija koja uvijek iznova budi nove vjernike, nove proroke u svim sredinama i situacijama.« Odatle je za Turčinovića jasna prva zadaća s obzirom na oslobođenje: »Ostvariti to među nama u Crkvi, da bi ona tada mogla biti nadahnuće, da bi iz nje zračila radosna vijest mimo svih podjela i partija, na jednom čisto ljudskom planu.« Ovdje je vidljivo da ta eklezijalna centriranost Turčinovićeve teologije ide ruku pod ruku s njezinom kristološko-trinitarnom i kerigmatičkom dimenzijom. To se pak sažimlje u liturgiji Crkve; u njoj Crkva slavi Boga čovjekoljupca i zahvaljuje mu te od njega prima »silu odozgo« za svjedočenje o istini evanđelja. Na obnovi te liturgije on je neumorno radio i nju promišljao. Najdublji smisao te obnove »bio bi taj da se otkrije sakrament kao vrelo života, da skrivena otajstva postanu raspoznatljiva i pristupačnija, da časovi liturgijskih sastanaka postanu časovi gdje Crkva spoznaje sebe i gdje sebe izgrađuje«. Za Turčinovića je liturgijska obnova neophodna jer je liturgija »danas ukliještena u jedan pastoral – pastoral čekanja, a nije uvažena njezina misionarska uloga. Za puno doživljavanje liturgije moraju se preobraziti svi kanali crkvenosti koji više ne odgovaraju životu ovoga svi-

»Fenomenologija evangelizacije kod katoličkih kršćana na našem tlu«, u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 23s, 95s; k tomu i 177s, 189s te svi razgovori u: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 61s.

346

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 346

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

jeta. […] Ovo je liturgija Crkve koja se u ovome svijetu udomila, koja nije putnica, nije misionarska – koja ne ide tražiti, već posjeduje i čeka. Ovdje treba napraviti preokret – da se liturgija događa tamo gdje su ljudi.«52 To ima posljedice.

Liturgija naime nije bavljenje Crkve sa samom sobom radi same sebe, nego se iz nje, opet, diže pogled na cjelinu društva i na povijesni čas u kojem kršćanin živi, pogled koji Turčinović sažimlje u pitanje: »Po čemu se kršćanin razlikuje od ostalih ljudi i što ima više od njih?« On dakako ne ostaje stajati kod pitanja nego – kao i uvijek – traga za odgovorom, riskira odgovor: »Ne razlikuje se od ostalih ljudi i nema ničega više od ostalih, osim što je čuo jednu novost, jednu poruku, kojoj je povjerovao.« On ju glasno izriče, po njoj ga svijet sudi i ona suočuje njega i svijet s najdubljim, ljudima najvažnijim pitanjima koja im pokreću i preokreću život: »Ima li čovjeku spasa? Ljubiti stvarne ljude – za nas jedino postojeće – do umiranja za njih ili ih žrtvovati ili izbjeći radi svojih osiguranja? Što znači za ljude ono jedino životno mjerilo kršćana, da je naime Isus njihov jedini put, istina i život?« Ta pitanja vraćaju kršćanskog vjernika na iskon njegove vjere: »Bog je čovjekoljubac i spasitelj, mi smo svojim krhkim životima tome svjedoci. Svijetu to svjedočanstvo nije nezanimljivo i donosi plodove i u našem vremenu. Za te evanđeoske plodove treba međutim imati oči.«53 – Odatle valja promisliti poslanje kršćanskog vjernika i odrediti što bi to bilo (nova) evangelizacija.

Za samorazumijevanje Crkve ništa manje nije bitna ekumenska dimen­ zija otvorenosti i dijaloga s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama na

52

53

Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 216s. Usp. tekst u kojem Turčinović podastire »Neka novozavjetna prolegomena za vrednovanje euharistije« koja pokazuju kristološko-trinitarni temelj euharistije, u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 171s. Njegov osobni udio u prevođenju, pripremanju i izdavanju liturgijskih knjiga tek bi trebalo istražiti. U ovom kontekstu nije na odmet upozoriti na to kako Turčinović povezuje pučko slavljenje Božića, liturgiju i vjersku poruku te velike svetkovine: »Nije se rodila ideja nego – Emanuel« i »Božić za naše vrijeme«, Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 51s.

Navod je iz teksta znakovito naslovljenog »Zajednica vjere mora živjeti vrijeme i prostor«, Josip TURČINOVIĆ, Glas iz Ranjenog. Vrijeme Duha – vrijeme Crkve, 197–201.

347

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 347

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

istoku i na zapadu. Za Turčinovićevo shvaćanje ekumenskih nastojanja znakovita je ova izjava: »Ekumenizam je eminentno religiozni pokret, proistekao iz spoznaje kršćana da su bili i jesu grešni, da ih je to zavadilo, da je to što čine protiv volje Božje, da Bog ne želi da jedan drugoga bacamo na koljena i preispitujemo svoje prošle utrobe, nego da tražimo dublju vjernost onome koji nam je svima učitelj i spasitelj, Isusu Kristu, da se na tom putu međusobno možemo sve bolje razumjeti i sve dublje nalaziti. […] Ekumenizam bi kršćane svih denominacija trebao dovesti do njihove dublje vjernosti iskonskome i istinskome njihovu pozivu i da u tom smislu počnu djelovati, stvarati ozračje podnošenja, razumijevanja, ljubavi, praštanja.«54 Stoga za njega vrijedi: »Vjerovati i ekumenski misliti za mene je jedno te isto.«55 U ekumenskom dijalogu nije riječ samo o manifestacijama povezanosti i prijateljstva među kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama nego i o jasnijem sagledavanju razlika u naučavanju, razlika koje su često više prividne negoli stvarne – ali je to sagledavanje razlika potrebno ako se želimo uzajamno razumjeti i poštivati. Treba naime imati u vidu da se unutar jednog ili dva pokoljenja ne mogu premostiti sve razlike koje su se »njegovale« stoljećima.

U ekumenskom dijalogu katolička teologija ima što naučiti. Na primjer, od pravoslavnih Crkava naučit će bolje vrednovati teološko bogatstvo koje se krije u liturgijama (lex orandi lex credendi) pri čemu bi posebno valjalo istak­nuti euharistijsku ekleziologiju, a od protestanata je već naučila i još uči produbljeniju spoznaju i ljubav prema Božjoj riječi. Bogatstvo stabla pokazuje se u granama koje su se razrasle u raznim smjerovima. Tako i 54

55

Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 345; to (i širi kontekst tih rečenica) izrečeno je takoreći u ozračju skore smrti, svojevrsna ekumenska oporuka Josipa Turčinovića. On je često sudjelovao na ekumenskim susretima profesora teoloških fakulteta u Beogradu i Ljubljani. Usp. prilog u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 95s te ekumensku perspektivu u: »Problem pripadnosti Crkvi«, 23s.

Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 346. Josip Grbac daje vrlo pregledan i sažet prikaz Turčinovićeva shvaćanja ekumenizma (usp. natuknicu 16) O tome kao i o ekumenskim nadama, problemima i zaprekama usp. tekstove u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 215–274 (usp. napose »Katolički principi ekumenizma« i »Ekumenizam i dijalog«) te u Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 303–347.

O njegovoj ekumenskoj djelatnosti vidi: Ivan GOLUB, Josip Turčinović – ekumenska ličnost, u: Bogoslovska smotra, 61 (1991.) 1–2, 143s.

348

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 348

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

povijesno razrasla raznovrsnost kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica može manifestirati bogatstvo zajedničke vjere. Ali jedinstvo i životnost tih bogatstava imaju se zahvaliti zajedničkom deblu i dubokim korijenima stabla. Ekumenski dijalog pomaže u nalaženju i poštivanju tih zajedničkih korijena i u njihovu usvajanju. Riječ je o Isusu Kristu i o njegovu evanđelju, ali i o mnogostrukoj zajedničkoj baštini prije raskola i dioba. Što se više bude sagledavala i usvajala ta zajednička baština, tim će se više zbližavati kršćanske Crkve i zajednice.

Zajednica vjernika, Crkva, shvaća samu sebe također u svojoj povijesnosti; u svakom sadašnjem trenutku ona vidi samu sebe također na pozadini vlastite povijesti i povijesti čovječanstva kojemu je ona poslana. Kod Turčinovića to dolazi do izražaja na jedan posve specifičan način. On je, dakako, bio dobar poznavalac crkvene povijesti, napose pak povijesti Crkve na južnoslavenskim prostorima i specijalno u Hrvatskoj, o čemu svjedoče njegovi historijski i literarni tekstovi.56 Historijsko-teološki je pak Turčinovićeva specijalnost teološka kontroverzija u Hrvatskoj s pravoslavljem i to u prvom redu kraj XVII. i cijelo XVIII. stoljeće, »prijelomno doba u povijesti međucrkvenih odnosa u našim krajevima«57. Pod kontroverzijom Turčinović shvaća »onaj književni rod koji se unutar kršćanske teologije bavi međuvjerskim pitanjima, pretežno pitanjem međukonfesionalnih doktrinarnih razlika, a koji se tijekom povijesti – zbog različita pristupa problematici i zbog različite metode kojom je u pojedinim razdobljima tretirao svoj predmet – obrađivao susljedno u nekoliko oblika ili književnih vrsta: od polemičke kontroverzije, preko konkordija, kritičke historije, simboličke literature i Konfessionskunde do današnje ekumenske literature«58.

Turčinović se namjeravao posvetiti proučavanju kontroverzije na južnosla-

56

57 58

U smislu historijske znanosti valja uputiti na tekstove u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 277–423 (Historica), napose na tekst »Katolička crkva u južnoslavenskim zemljama«, 315s te 397s te u literarnom vidu na tekstove u: Josip ­TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 369s (»Skazanje – Spomen ‘Trinaest stoljeća krš­ ćanstva u Hrvata’«) te 413s (»Vječni smo tvoji putnici« – scenarij za istoimeni film).

Josip TURČINOVIĆ, Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić (1665–1731), V (Predgovor).

Isto, 1.

349

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 349

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

venskim prostorima,59 ali kao i kod mnogih drugih tema teološke znanosti stjecajem okolnosti nije mogao nastaviti kako je ispočetka nakanio.60 Ali je zato – evanđeoski samozatajno – otvorio mogućnost rada i objavljivanja drugima.61 Kad se sagledaju Turčinovićevi historijsko-teološki radovi na koje smo upozorili, nedvojbeno se pokazuje kako je istinita rečenica kojom on završava predgovor svojem istraživanju o Antunu Vramcu (1538. – 1587.), »spornom hrvatskom teologu«: »Vramec je naime, kao izrazito pokoncilski čovjek (Tridentinum) posebno zanimljiv danas, opet u jedno pokoncilsko vrijeme, jer nam iskustveno može pokazati da određeni ljudski izbori imaju svoje analogije bez obzira na vremensku udaljenost. A analogije u ljudskim opredjeljenjima rađaju i analognim povijesnim posljedicama. Najznačajnije je u tom valjda to što ljudi ili epohe određenim izborom nepovratno brišu ostale svoje mogućnosti.«62 Povijest dogmi i teologije to bjelodano potvrđuje od početka, opcijom u prilog grčke filozofske misli u svojim tumačenjima i formulacijama, pa sve do danas. Poznavanje pak te povijesti i njezinih izbrisanih mogućnosti mogu biti od velike pomoći u traganju za odgovorima na nove izazove.

Dakako, kroza sve to u Turčinovićevoj se misli izriče samorazumijevanje kršćanske zajednice i to na različitim stupnjevima apstrakcije i reflektiranosti; to je već teologija. Tko pak kaže »Crkva«, taj u istome dahu kaže i tradicija, predaja. Za Turčinovića je to bjelodano kad se ima u vidu

59

60

61

62

»Teološka kontroverzija, posebno kontroverzija s pravoslavljem, predstavlja dobar dio svega književno-teološkog rada u Hrvatskoj. To naročito vrijedi za XVIII. i drugu polovicu XIX. stoljeća«, Isto, 1. Ta činjenica i njezino detaljno poznavanje nisu nevažni za ekumenske odnose također u naše vrijeme, jer zaborav povijesti osuđuje sudionike dijaloga bilo na ponavljanje starih pogrešaka bilo na bagatelizaciju razlika. Jedna i drugo je kontraproduktivno.

Usp. o tome usputne natuknice u Predgovoru i Uvodu u: Josip TURČINOVIĆ, Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić (1665–1731), Vs, 1s te u Uvodnoj riječi (Josip Bratulić) i Predgovoru u: Josip TURČINOVIĆ, Antun Vramec, sporni hrvatski teolog, 5–8.

O tome rječito svjedoči niz Analecta Croatica Christiana s do sada 46 objavljenih svezaka, niz Croatica christiana fontes te časopis Croatica Christiana Periodica – u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Josip TURČINOVIĆ, Antun Vramec, sporni hrvatski teolog, 8.

350

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 350

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

njegovo poznavanje povijesti kršćanske teologije, teologije na našim južnoslavenskim prostorima, poznavanje ćirilometodske tradicije i glagoljaštva te kontroverzističke teologije u nas, kako u odnosu prema pravoslavnima tako i u odnosu prema protestantima. Ta širina u poznavanju tradicije63 omogućavala mu je organsku recepciju Drugoga vatikanskog koncila ne samo na području teološke misli nego i u ekumenskim kontaktima, u liturgijskoj obnovi te u odnosu na onodobno društvo i mogućnosti rada inspiriranog vjerom u tom istom društvu. Uza svu skučenost društvenog prostora, on je pronalazio načina da okupi kršćanske laike i osigura mogući prostor suradnje, zbližavanja, upoznavanja i njihova povezivanja također preko granica tadašnje države.64 Tradicija nije okamina, fosil, nego živa predaja i veza s početcima. Zato je Turčinović umio povezivati tradiciju i modernitet, u punoj svijesti o svim lomovima i napetostima koje su pratile i prate proces žive predaje u svaki puta različitim društvenim okolnostima i povijesnim situacijama. Pritom vrijedi ono što je kazao u kontekstu rasprave o enciklici Populorum progressio (1967.): »Pustimo riječi i prijeđimo na stvari. Mi smo ovdje u situaciji da nešto treba izgraditi. To se može izgraditi samo ako se pokrenu svi oni koji rade, i tu nema nikakve sheme unaprijed. Pred nama je traženje, i ako ljude ne osposobimo za slobodno i odgovorno traženje, nemamo se čemu nadati. […] Treba naći put da se angažiramo, a da se ne poreknemo.«65

63

64

65

Usp. priloge o Markantunu de Dominisu, Štefanu Zagrepcu, Jurju Dobrili, Ivanu Stojkoviću, o svetoj braći Ćirilu i Metodu i drugima u: Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 277s (Historica) kao i odgovarajuće priloge u razgovorima: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 285–343 (Dialogica).

Zainteresiranim je laicima posredovao kontakte, suradnju i članstvo npr. u međunarodnoj udruzi katoličkih intelektualaca Pax Romana, o čemu je u više navrata izvještavala obiteljska revija Kana. U tome kontekstu valja spomenuti i međunarodnu suradnju Kršćanske sadašnjosti s izdavačima u inozemstvu: Jaca Book (Milano), Herder (Freiburg/Br.), Styria (Graz) i dr.

Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 80s. Time je naznačen prostor kritičnosti teologije unutar Crkve i unutar društva. Usp. Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 95s, 447s, 461s; Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 263s te passim u svim prilozima u: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 61s (Dialogica).

351

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 351

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

2.5. Teologija: facies publica fidei Time smo došli do četvrte odrednice teologije: ona se pokazuje (uza sve ono već istaknuto) kao javnosti okrenuto lice vjere, i to u prvom redu intelektualnoj i kulturnoj javnosti okrenuto lice vjere. Što to znači?

Vjera je izvorna dimenzija čovjekova bića i iskustva koja se ne da reducirati ni na koju drugu dimenziju.66 Ona ima barem dva različita lica (što ne znači da je dvolična!): jedno privatno i drugo javno – slično planini koja izgleda različito, ovisno s koje se strane gleda. Učka izgleda svaki put različito gleda li se s istočnih obala Kvarnerskog zaljeva ili pak iz unutrašnjosti Istre, ali je to uvijek ista Učka.

Privatno lice vjere jest ono kako dotična osoba vjeruje i kako se odatle konfigurira njezin život i suživot s drugima te kako iznutra, »iz duše«, izgleda njezin odnos prema Bogu. To nam ostaje skriveno i kod Turčinovića pa pisac ovih redaka o tome može samo šutjeti. No on se ne može oteti dojmu velike podudarnosti između misli, riječi i djela, podudarnosti u dobru. Teologija, pak, kao javno lice vjere Crkve – teolog je uvijek u Crkvi – očituje se kroz način kako ona ostvaruje svoju crkvenu teološku funkciju: ona čuva vjeru i na njoj se nadahnjuje i ujedno je osvježenu prenosi u novo vrijeme i u nove prostore Crkve. U tom je smislu teologija filia sui temporis – jer koliko god bila nužno ukorijenjena u tradiciji i vjerna svojim temeljima, ona mora istodobno biti solidarna sa svojim vremenom i tako manifestirati svoju životnost i vršiti svoje proročko poslanje u Crkvi i u društvu.67 Kao javno lice vjere teologija je sredstvo komunikacije ad intra i ad extra, prema unutarcrkvenoj javnosti i prema široj društvenoj javnosti.

To je tako od početka i kroza svu povijest kršćanske teologije. Ad intra: ­nezamislivi su svi koncili i sva akademska i druga pouka u krilu Crkve bez teologije. Ad extra: počam od antičkih kršćanskih apologeta te na vrhuncu, u srednjovjekovnim sveučilištima pa sve do danas, teologija ne može ostati zatvorena sama u sebe. Ona je upućena nekome: čovjeku, i apelira

66 67

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 29s.

Usp. Isto, 288; Stjepan KUŠAR, Teologija solidarna sa svojim vremenom, u: Bogoslovska smotra, 80 (2010.) 3, 675–679.

352

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 352

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

na njegov razum, na njegovu inteligenciju – dakle, na ono što je svim ljudima zajedničko.

Teologija je uvijek logos: jedan određeni jezik i jedan određeni način mišljenja. Jezik i mišljenje moraju biti razumljivi i shvatljivi onima kojima su upućeni. Ljudska je inteligencija uvijek ista, ali i uvijek različito uobličena, modelirana, uvjetovana kulturnom situacijom onoga koji govori i onoga koji sluša. Stoga teološki logos, makar bio u svom temelju uvijek isti, mora se prilagoditi epohi, ambijentu, skupini, osobama kojima je upućen.

To znači: teološki je diskurs kulturalno uvjetovan te ide za tim da bude razumljiv svakom razumu, ali ne ide za tim da pod svaku cijenu i nekritički slijedi povijesno promjenjive forme racionalnosti.

Povijest teologije pokazuje nam tri područja javnosti na kojima je teologija vršila i još uvijek vrši i pozvana je vršiti svoju javnu funkciju; to su područja na kojima se jasno ocrtavalo i još se ocrtava javno lice vjere.68 Prvo je takvo područje – i povijesno i danas – univerzitet i šire područje kulture. To je evidentno tamo gdje su teološki fakulteti sastavni dio univerziteta kao i tamo gdje oni to nisu. Oni su naime važni sugovornici za druge fakultete i studijske centre znanja. Njihova prisutnost i interdisciplinarno djelovanje dodaju drugim područjima ljudskog znanja drukčije perspektive i nove dimenzije i jedan poseban indeks, pokazatelj vrijednosti, utoliko što teologija zahvaća cjelinu stvarnosti u posebnoj perspektivi njezine stvorenosti: čovjek u krilu stvarnosti i sva stvarnost principijelno su dobri i kao takvi proizašli su iz Stvoriteljevih ruku (usp. Post 1). Ali da bi teologija doista bila nezanemariva komponenta naše kulture, ona mora izaći iz svoje bjelokosne kule i biti u živoj komunikaciji i razmjeni s drugim oblicima ljudskog znanja.

U opusu Josipa Turčinovića vide se tragovi i izrazi toga u jednom vremenu koje u cjelini nije bilo sklono teologiji u nas: Bogoslovni je fakultet bio izagnan iz univerziteta. Turčinovićevi tekstovi o de Dominisu i Stojkoviću te njegove recenzije69 dokumentiraju to lice vjere okrenuto široj akademskoj

68 69

Usp. Stjepan KUŠAR, Teologija – javno lice vjere, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 1, 9–16.

Usp. Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 427–463 (Critica).

353

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 353

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

javnosti. Još bolje u njega dokumentiraju to njegovi izdavački pothvati koji obuhvaćaju ne samo polje teološke znanosti i šire vjerske kulture, nego i likovne umjetnosti, književnost, glazbu i film. Ovdje valja istaknuti njegov Credo o književnoj djelatnosti i o vjerskoj knjizi u nas: »Kad zahtijevamo zreliju vjersku literaturu, ne tražimo je u ovom času zato da pokažemo ljepše lice pred ‘onima vani’, nego najprije zato da otkrijemo pravu dušu i uz budniju svijest brže dozrijevamo. Književna djelatnost naime, kao sredstvo duhovnog komuniciranja i kao izraz k sebi došle misli, uživa povlasticu da osvjetljuje i svoj izvor i zbivanja kroz koja prolazimo, da probuđene težnje usmjeruje i vezuje u organsku cjelinu, da preodgaja i duhovno oplođuje. Iako je, dakle, s jedne strane odraz sredine iz koje niče, književno je stvaranje u isti mah i djelatni čimbenik njezina dozrijevanja i, kao takav, jedan od uvjeta njezina života. Kada vjerska knjiga zrelo ispunja ovu misiju, ona ujedno postaje i najuvjerljiviji svjedok žive vjerske prisutnosti pred svim savjestima. Ona, stoga, nije nipošto raskoš, ona je nezamjenjiva potreba.«70 Tako je on pisao 1961. godine i toga se držao u svoj svojoj autorskoj i izdavačkoj djelatnosti. To i dalje ostaje trajan, aktualan zadatak – danas proširen na sve medije komunikacije.

U vremenu koje nije bilo sklono sakralnoj baštini, a povijest je gledalo samo u perspektivi vladajuće komunističke ideologije, teologija je, u prvom redu kao intelektualnoj javnosti okrenuto lice vjere, vodila u nas dijalog s umjetnicima – ili, osobnije rečeno, Turčinović i njegovi suradnici uspostavili su plodnu suradnju sa znanstvenicima i umjetnicima na drugim područjima znanja i kulture.71 Plodovi su vidljivi i danas. Ta se komunikacija i suradnja trebaju nastaviti i izgrađivati u novim okolnostima kakve nisu bile dane Turčinoviću. On je pak sam najbolji primjer kako teolog mora biti osoba od kulture, verziran u nekom ili u nekim područjima suvremene kulture. Povijest, književnost, kazalište, likovne umjetnosti, glazba, film… zahvaćaju široku publiku i imenuju područja javnosti na kojima bi toj javnosti okrenuto lice vjere imalo što reći i na što upozoriti – u interesu čovječnosti i čovještva suvremenog čovjeka.

70 71

Isto, 427s.

Usp. razgovore u vezi s izdavačkom djelatnošću i djelima o hrvatskoj sakralnoj umjetničkoj baštini u: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 207s, 221s, 295s.

354

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 354

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

Time dakako ne zaboravljamo i ne odbacujemo tradicionalnu vezu teo­ logije i filozofije sa svim uzajamnim plodnim utjecajima, napetostima i lomovima. Mislimo u prvom redu na filozofijsku etiku, na filozofiju religije i na filozofijsku antropologiju kao i na metafiziku. Ipak artes, umjetnosti i umijeća, zahvaćaju mnogo širu publiku od filozofije pa se polje teološkog interesa i prisutnosti teologije u kulturnoj javnosti silno proširuje. Josip Turčinović je kao teolog – ne toliko po svojim autorskim tekstovima koliko po izdavaštvu i filmovima – bio tu prisutniji od bilo kojeg drugog teologa.

Izoštren osjećaj za narav Crkve i njezina poslanja, poznavanje tradicije i šire kulture (napose književnosti i umjetnosti), osjećaj za sužene prostore djelovanja Crkve u onodobnom društvu i državi te silan stvaralački naboj orijentiran prema budućnosti Crkve, naroda i šire društvene zajednice rezultirali su Turčinovićevom višeslojnom, ali uvijek koherentnom prisutnošću u crkvenoj i široj društvenoj javnosti. To je bila djelatna prisutnost, vezana uz »Kršćansku sadašnjost« kao izdavačku kuću i centar za koncilska istraživanja i dokumentaciju, prisutnost vezana uz Katolički bogoslovni fakultet i uz kapelicu Ranjenog Isusa podno prvoga zagrebačkog nebodera na početku Ilice, ali i u rodnoj Istri iz koje je potekao.

Sljedeće polje javnosti na kojem se očitovalo i gdje se i dalje očituje javnosti okrenuto lice vjere jest ekumenski i međureligijski dijalog kao i dijalog s drugim svjetonazorima proizašlima iz moderniteta. Kršćanska vjera, gledana iz svojih evanđeoskih izvora i temelja, zahtijeva iskorak u ta polja javnosti i obvezuje vjernika i teologa na pronalaženje prihvatljivih oblika komunikacije. Ide se od uzajamnog upoznavanja i poštovanja k dubljem razumijevanju samih sebe i partnera u dijalogu pa sve do zajedničkog djelovanja gdje je ono moguće.

O ekumenskom dijalogu već je bilo riječi; preostaje nam upozoriti na međureligijski dijalog. Tu je stvar teža jer nam manjkaju zajednički korijeni i zajedničko deblo – s izuzetkom židovstva i donekle islama. Za kršćane je glavna odnošajna točka osoba i poslanje Isusa Krista. Jedini zajednički teren svim partnerima mogao bi biti na razumu utemeljen govor o Bogu te govor o odnosu Boga i ljudskog roda. Ali možda više od neke naravne teologije ovdje je potrebna fundamentalna antropologija te etika i filozofija religije. Metodologijski uzori za to mogu biti Toma Akvinski, H. de Lubac, K. Rahner, M. Blondel itd.

355

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 355

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

U Turčinovićevim spisima o toj problematici nema ništa, ali interes za to i svijest o potrebi toga dijaloga pokazuju se u njegovim susretima s predstavnicima islama i židovstva u nas, podrška onima koji su se zauzimali za međureligijski dijalog u nas te poneki naslov objavljen iz opće religijske problematike. Čini se da su kršćanska ekumenska problematika te nastojanje oko očuvanja skučenih prostora djelovanja Crkve u tadašnjem društvu bili toliko u prvom planu da je međureligijski dijalog silom prilika ostao na rubu njegova teološkog interesa. Ipak, u tom bi kontekstu trebalo istražiti kontakte koje je on imao sa strukturama vlasti koje su deklarativno bile ateističke te s intelektualcima, posebice sa sociolozima (S. Vrcan, V. Mikecin, I. Maštruko, I. Supek i dr.), što ulazi u krug dijaloških nastojanja među kršćanima i marksistima. Kontakti s komunističkim intelektualcima su upadom sovjetske armije u Čehoslovačku 1968. godine te nasilnim ugušivanjem »hrvatskog proljeća« dobili udarac od kojeg se više nisu oporavili, a kontakti sa strukturama vlasti teško je da su imali baš dijaloški karakter, nego su išli oko osiguranja onog minimalnog prostora slobodnog djelovanja koji su zakoni dopuštali, ali koji je vlast po svom nahođenju uvijek novim propisima proizvoljno stezala.72 Time smo došli do sljedećeg područja javnosti na kojem je teologija kao javno lice vjere odigrala stanovitu ulogu u prošlosti, a ima je i dalje danas i imat će je ubuduće, ne doduše izravno nego samo uzgredno. Riječ je o području politike, ne stranačke i dnevne politike, nego politike kao umijeća skrbi oko zajedničkog dobra građana države. Ne kanimo govoriti o političkoj teologiji (ni staroj ni novoj: C. Schmitt i E. Peterson – J. B. Metz i J. Moltmann), ni o dijalogu kršćana i marksista ni o »teologijama genitiva«: teologija oslobođenja, teologija revolucije, teologija samoupravljanja… Što se Turčinovića tiče, ovdje treba istaknuti samo jednu ključnu stvar: svi njegovi kontakti s jugoslavenskim vladajućim komunističkim strukturama

72

Usp. o tome tekstove i razgovore u vezi s djelovanjem Kršćanske sadašnjosti i Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« u: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 253–284, 289–347. Usp. ružan obračun (cui bono?) s Turčinovićem i suradnicima u: Miroslav AKMADŽA, Katolička Crkva u komunističkoj Jugoslaviji: 1945–1980, Zagreb – Slavonski Brod, 2013., 463–471.

356

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 356

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

(riječ je zapravo samo o kontaktima na nižoj republičkoj razini i tu još samo na razini Komisije za vjerske zajednice i Socijalističkog saveza), tj. s funkcionarima tih struktura, imali su jednu glavnu svrhu: osigurati uzak prostor na polju kulture za prisutnost kulturnoj javnosti okrenutog lica vjere; osigurati prostor u javnosti, onakvoj kakva je ona tada bila, da bi se mogla čuti riječ vjere, pokazati svjedočenje vjere, njezina inspiracija i preobrazbena moć za dobro čovjeka, našeg čovjeka.73 Na toj liniji valja shvatiti također osnutak Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, ali i sve ono što je tomu prethodilo, od samog osnutka Kršćanske sadašnjosti 1968. godine pa nadalje. U nastojanju oko očuvanja i iskorištavanja toga malog prostora slobode u javnosti tadašnjeg društva teologija je prisutna kao teologija samo uzgredno, kao reflektirano nadahnuće za angažman, kao svjesno izlaganje i ulaženje u neugodnu poziciju između čekića i nakovnja ne bi li se osigurao minimalan prostor za djelovanje u duhu vjere. Važno je to spomenuti – i ponadati se da će kompetentnijima biti omogućeno da istraže sve raspoložive materijale koji svjedoče o tim teškim trenutcima naše novije crkvene povijesti te javnosti podastru rezultate svojih istraživanja.

Ne treba imati iluzija s obzirom na to da će se riječ teologije kao akademske discipline čuti i uzeti u obzir na političkim forumima i u medijskoj javnosti koja oscilira između sekularizma i jagme za eventualnim religijskim bizarnostima te stvarnim ili samo navodnim vezama između jedne religije i svjetskog terorizma. Ipak, prisutnost teologije na univerzitetu i na drugim područjima znanja neće ostati bez utjecaja na našu kulturu. Ekumenski, pak, i međureligijski dijalog mogu pridonijeti popuštanju u takozvanom sukobu civilizacija jer pridonose boljem razumijevanju drugoga, razvijaju poštovanje tuđeg identiteta i pomažu oko rješavanja zajedničkih

73

S obzirom na odnos Crkva – država usp. razgovor u vezi s potpisivanjem Protokola između SFR Jugoslavije i Svete stolice, u: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 83–115. Važno je također spomenuti tribine »Teološki četvrtak« koje su se održavale u prostorijama Kršćanske sadašnjosti na Marulićevu trgu 14 i koje su bile otvorene svima zainteresiranima. Usp. Mislav KOVAČIĆ, Tribina ‘Teološki četvrtak’: povijest nastanka, kronologija, bibliografija, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 1, 165–179.

357

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 357

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

problema. Tako teologija može imati stanovito uzgredno djelovanje u prostoru političkoga.

To dakako nije sve. Važan neizravan utjecaj teologije ide kroz savjest pojedinaca, tim više ako su i teološki školovani ili su se iz vlastitog vjerničkog interesa uputili u čitanje i promišljanje teoloških tema. Načelno rečeno: postoje političari koji su uvjereni i autentični kršćani i koji u svojoj savjesti i u svojem razmišljanju tragaju za rješenjima društvenih i političkih problema u skladu sa svojom kršćanskom savješću i evanđeoskom porukom, pri čemu nije zanemariv doprinos kršćanske socijalne doktrine za čije se poznavanje i primjenu Turčinović veoma rano počeo zanimati i u čemu je dao bitne priloge.74 Takvima, dakle, teologija može i treba reći i ponuditi riječ koja je jasna i koja svojim vlastitim svjetlom objašnjava probleme i otvara perspektive rješavanju problema društva. Dovoljno je ovdje podsjetiti na prijedloge koji odatle dolaze i tiču se bioetike i etike na polju ekonomije i financija, ali i političkog djelovanja u vođenju države. U onodobnim okolnostima Turčinović nije na tom polju ostavio vidnog pisanog traga, ali može se pretpostaviti da su tekstovi koje je o toj problematici objavio njegov kolega Tomislav Šagi-Bunić u svojem nastajanju bili sigurno popraćeni i Turčinovićevim primjedbama i refleksijama.75 U suvremenim se okolnostima riječ crkvenog učiteljstva i teologa čuje; dakako, drugo je pitanje koliko se ona i kako uzima u obzir pri donošenju političkih i drugih odluka te u njihovoj provedbi.

Ta riječ može biti mirna i odmjerena akademska riječ, ali češće će to biti proročka riječ u biblijskome smislu. Proročka je, naime, riječ koja se ne voli slušati jer se ne uklapa u mainstream, ide protiv nekih bučnih zahtjeva i općih očekivanja jer upozorava na putove kojima ne valja ići i na moguće posljedice odluka i djelovanja o kojima se (često zbog skrivenih i neprizna74

75

O tome svjedoče njegovi uvodi u enciklike Ivana XXIII. Mater et Magistra te Pacem in terris. Usp. Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 13s; Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 15s. Obje je popratio natuknicama, a k tomu je prvu preveo sam, a drugu skupa s Antonom Benvinom.

Usp. s tim u vezi: Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, Katolička crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983. Sam autor priznaje: »U toj knjizi ima toliko misli koje smo zajednički [tj. s Josipom Turčinovićem] razbistravali, […] da ni sada ne znam je li ta knjiga više njegova ili moja«, Kana, 21 (1990.) 10, 6.

358

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 358

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

tih individualnih ili grupnih interesa) ne voli povesti računa. Proročka riječ riskira prigovor da ne ide s vremenom, da nije napredna i inovativna, da ne vodi računa o suvremenom čovjeku.

Turčinoviću je bila poznata proročka riječ i on sam ju je umio reći kako u odnosu na Crkvu tako i u odnosu na šire društvo. U tom je smislu znakovito kako on povezuje govor o Bogu i čovjeku te ističe ono što odatle pro­ izlazi za čovječnost čovjeka: »Tajna našega Boga jest upravo u ovome: On će biti uvijek za nas ljude. On, da čovjeka održi, da ga ne dadne porobiti, ide umrijeti, a čovjek, naprotiv, da sebe održi, često porobljuje i ubija. Taj poziv Božji na slobodu, upućen čovjeku u Isusu Kristu, jest vječna, neiskorjenjiva inspiracija koja uvijek iznova budi nove vjernike, nove proroke u svim sredinama i situacijama«; to su »ljudi koji čine ono na što Bog čovjeka zove, koji su prihvatili Božji poziv da budu ljudi i da nikada od toga ne bježe, da ne prave kompromise na račun ovog Božjeg poziva.«76 Kad se to projicira na razinu života Crkve, onda se otkriva kako je ona »tu da posreduje susret između Boga i ljudi«, a njezin je smisao u tome da »ona mora biti vjerna onome poradi čega je Bog poslao Isusa Krista. Ona mora biti vjerna čovjeku – da ju takvu on iznutra sretne, osjeti. Ljudima konačno ništa više od toga nije potrebno«, jer, u stvari, mi jedni od drugih želimo ovo: »Da se razumijemo, da se susretnemo. Sve je u tom susretu! Kad to doživimo, neće predstavljati nepremostivu teškoću ništa što nam život donese. Tada možemo skupa i gladovati i boriti se da bude bolje. Samo, za to treba biti razoružan i ne htjeti biti važan jer važnošću se ne može doći do susreta. To je duboko pitanje vjere.«77 Kad je pak riječ o situaciji u našoj Crkvi u poslijekoncilskom vremenu (1969.) i o previranjima u njoj, Turčinović poteže upravo proročki registar koji određuje tonalitet njegova govora: »Kako se može dogoditi da nema alarma, da nema uzbune zbog toga što smo tako tromi, što seizmografski ne reagiramo na potrebe ljudi oko nas, ljudi kojima smo upućeni da im služimo, da im svjedočimo, da živimo i produbljujemo vjeru, da svjedočimo

76 77

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 83. To se posebno jasno osjeća u njegovim razgovorima. Usp. Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 61–349 (Dialogica).

Josip TURČINOVIĆ, Misao vjere, 81s.

359

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 359

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

spasenje u Isusu Kristu svima oko nas? A Crkva nema drugog zadatka. Sve ostalo mogu biti filozofske, političke, nacionalne, kulturne i ine – inače u sebi vrijedne – ljubavi. Ali treba konačno jasno i glasno reći da sve to onda nije crkveno, da to nije Crkva, da nije teologija. To mogu biti problemi, ali onda ih nazovimo pravim imenima, ne maskirajmo ih pod plašt svetoga i ne činimo od njih pseudo­teološke probleme.« To proizlazi iz njegova temeljnog stava: »Ni vjere ni teologije ni Crkve nema ne samo izvan ljudi nego je nema drukčije osim u službi ljudi« – posve u skladu s temeljnim iskustvom da je Isus Krist došao »radi nas ljudi i radi našega spasenja«.78 Za društvo i Crkvu još uvijek vrijedi i stalno će vrijediti uvid: »Tražeći svoje pravo mjesto u pluralističkom društvu, Crkva mora biti u stanju da i sama u sebi izdrži pluralizam, pluralističku situaciju. Boreći se za slobodu svih, Crkva ne djeluje u ime neke društvene sile u svijetu, nego u ime svoje funkcije i u tom posebnom slučaju ona to doista čini i za sebe. Tražeći slobodu za sebe, ona je ne traži protiv nikoga, nego za sve, ili bolje, ona je traži tako da ostane mogućnost ljudske slobode za sve.«79 Posve u skladu s onim već istaknutim imperativom: »Treba naći put da se angažiramo, a da se ne poreknemo.« Proročka riječ nije riječ teologije kao akademske discipline; ona dolazi od osobe teologa koji riskira angažman.

3. Teolog i polidijalogičnost teologije U ovom pokušaju sagledavanja Turčinovićeve teološke misli pod vidikom po­imanja teologije, teologija nam se pokazala kao znanost sui generis utemeljena u vjeri koja se korijeni u Božjoj objavi spasa. Ta znanost – metodički reflektirano znanje vjere – očituje također pluralnost svojih dimenzija ili momenata.

Tu je najprije njezina intelektualnost: napor uma da razumije i suvislo izrazi vjeru kao čin i kao sadržaj, uvijek vodeći računa o svaki puta vlasti-

78 79

Ovaj i prethodni navod: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 127s.

Isto, 98. »U društvu treba biti moguće i dopušteno da Crkva svjedoči o svojem duhovnom blagu koje je na službi ljudima«, Isto, 94.

360

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 360

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

tom vremenu te o povijesnom i društvenom okruženju u kojem zajednica vjernika živi, povezano s neodrecivim i trajno važećim izvorima teologije (Sveto pismo i tradicija, u čijem kontekstu valja sagledavati i crkveno učiteljstvo).80 U srži tog intelektualnog napora krije se – i to je drugo – teologiji najvlastitija njezina teološka crta: njezin jedini »predmet« je Bog i sva stvarnost ukoliko je Božje stvorenje, u čijem je središtu čovjek. Ta teološka dimenzija ima svoj Sitz im Leben u zajednici vjernika odakle teologiji prirasta njezina eklezijalna dimenzija; vjera naime o kojoj je ovdje riječ jest vjera kršćanske zajednice pa je stoga teologija njezin reflektirani oblik samorazumijevanja. Svaki puta pak drukčija povijesna, društvena i kulturna smještenost te zajednice vjernika zahtijeva da se ona također intelektualno i kulturno pozicionira s obzirom na tu svoju ekstra-eklezijalnu sredinu. Odatle se teologija nužno pokazuje kao kulturnoj javnosti okrenuto lice vjere. Ne treba posebno dokazivati od kolike i kakve je to važnosti ako je teologija (institucionalno: teološki fakultet) dijelom visokoga obrazovnog sustava neke zemlje.

Turčinovićevi spisi nedvojbeno i jasno pokazuju – doduše nerazrađeno i tek uzgredno spomenuto – te dimenzije teologije; razloge smo objasnili na početku ovog rada. K tomu valja imati na umu i sljedeće, što je veoma važno kad je o njemu riječ: kad bi se uz to uzelo u razmatranje njegovo djelovanje u krilu Crkve i na polju kulture u nas (u prvom redu u izdavaštvu i suradnji s drugim osobama i ustanovama na polju kulture te u okupljanju laika u kontekstu recepcije Drugoga vatikanskog koncila81), još bi se mnogo jasnije i »reljefnije« vidjele spomenute dimenzije njegova poimanja teologije i njegova bavljenja teologijom. Na to možemo ovdje samo upozoriti, ali ne u to i ulaziti.82

80

81 82

Namjerno ističemo intelektualnost, a ne duhovnost; ona je naime vlastita dimenzija vjere kao takve, ne samo ukoliko je čovjek duhovno biće nego još više ukoliko je Duh Božji onaj koji čovjekov duh prožima i uzdiže na Božju mjeru po uzoru na Isusa Krista (usp. Gal 4,4-7 i Fil 2,1-11!). Kada duhovnost promišlja samu sebe u svojem vlastitom sebeizvršenju, ona samim time artikulira svoju umnu strukturu i svoju komunikacijsku dimenziju – upravo intelektualnost.

Uz raznovrsni rad i suradnju laika u Centru »Kršćanska sadašnjost« posebno valja istak­nuti tribine »Teološki četvrtak« (usp. natuknicu 71).

To bi mogla biti tema za poseban članak nekog od njegovih dugogodišnjih

361

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 361

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

Odatle proizlaze barem tri važna izvoda za teologiju u nas u sadašnjem trenutku, ali i za budućnost. Oni se tiču osobe teologa, odnosa vjere i povijesti kroz istraživanje naše teološke baštine te polidijalogičnosti teologije.

Najprije osoba teologa, jer teologije nema bez teologa. Njegovo specifično mjesto djelovanja jest zajednica vjernika i njezine visoko-obrazovne ustanove (u okviru univerziteta i izvan njega), ali u isto vrijeme i šire društvo i kulturna javnost gdje vjernici svoju vjeru žive. U tom smislu teolog djeluje ad intra – prema svojoj zajednici vjernika, i ad extra – prema društvu i kulturnoj javnosti. Vjera koja se tako manifestira u javnosti ne može a da ne bude vjera teologa. Vrijedi naime: riječ koja se čuje uvijek je riječ jedne određene osobe.

Teologiju kao racionalan i koherentan diskurs može razumjeti i osoba koja nije kršćanski vjernik. Ali ukoliko teologija treba biti javni diskurs koji očituje vjeru i koji pokazuje lice vjere u kulturnoj javnosti, nju može razvijati i u kulturnoj javnosti izlagati samo onaj koji tu vjeru živi, kome je ona forma života (»forma« u aristotelovskom smislu). Zato će teologija kao javno lice vjere neminovno biti također javno lice vjere teologa. Javnoj funkciji teologije prethodi osobno svjedočenje teologa. Sva kršćanska teološka tradicija o tome bjelodano svjedoči. Misao i djelo Josipa Turčinovića organski su smješteni u taj kontekst i samo se iz njega mogu primjereno razumjeti. On je živio, razmišljao i djelovao iz centra vjere u smjeru prema zonama u kojima se ona na različite načine kreativno očituje.

Ukoliko je, dakle, teologija diskurs koji očituje vjeru Crkve u kulturnoj javnosti, nju ne može ni razvijati ni predlagati netko tko te vjere nema i tko ju ne živi.83 Zato je teologija kao javno lice vjere ujedno i javno lice vjere

83

suradnika i/ili suradnica te bitan dio njegove biografije koju bi svakako valjalo do u detalje razrađeno napisati.

Ovdje valja barem upozoriti na razliku između filozofije religije i teologije: različita su polazišta i jamstvene instancije njihova argumentiranja. Dok filozofski subjekt želi komunicirati argumente koje on sam zastupa i za koje on sam stoji in communitate philosophantium, dotle teološki subjekt usvaja i zastupa premise koje preuzima unutar svoje zajednice vjernika (on je njezin važan član) radi promišljanja i sustavnog izlaganja i zastupanja zajedničke vjere in communitate fidelium, ali i u odnosu na širu kulturnu javnost. Odatle se može reći da netko tko se bavi teologijom, ali nije iz uvjerenja i formaliter član te zajednice

362

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 362

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

teologa, izraz njegova osobnog svjedočenja. Danas se to svjedočenje čini važnijim negoli ranije jer mediji društvene komunikacije personaliziraju sve ljudske odnose i sva javna očitovanja ljudi. Oni koji obnašaju javne funkcije – bez razlike koje – moraju o tome voditi računa i samokritički promišljati vlastitu vjerodostojnost. Stoga kada se teolog pojavljuje u javnosti, u medijima komunikacije, važno je ono što on kaže, ali ništa manje nije važno također to da se pokaže kao vjerodostojna osoba, osoba čija je vjera koherentna s njegovim životom i s načinom kako on djeluje.

To se bez sumnje smije ustvrditi za teologa Josipa Turčinovića kao pouzdana datost – i to u vremenu i u društvu skučene i komunističko-partijski kontrolirane javnosti.84 Današnja je naša javnost drukčija, kakofonijska i nepregledna, ali nije manje zahtjevna od njegove. Kakva god ona bila, i u njoj valja očitovati javno lice vjere. Teolog Turčinović i njegova teološka misao, koliko god embrionalna ona bila jer ju stjecajem okolnosti nije imao prilike sustavno razraditi, mogu poslužiti kao pouzdan putokaz i nadahnuće u uvijek novom i angažiranom promišljanju vjere i njezine sržne poruke o Bogu i čovjeku.

Drugo, odnos vjere i povijesti gledan kroz istraživanje naše teološke baštine. Spisi Josipa Turčinovića pokazuju njegovu ukorijenjenost ne samo u dubokom poznavanju svetopisamske poruke – što je za teologa samo po sebi razumljivo – nego i njegovu ukorijenjenost u tradiciju crkvene teološke misli s posebnim naglaskom na poznavanju one misli koju su razvijali teolozi stasali u našem narodu i na našem tlu. Kao rijetko tko on je na pozadini svojeg vrlo diferenciranog poznavanja naše crkvene povijesti i njezine ne samo latinske nego isto tako i ćirilometodske (glagoljaške) tradicije proučavao našu kontroverzističku teologiju.85 Za teologa u nas i dalje je neophodno

84

85

samim svojim bavljenjem teološkim temama iz teologije pravi filozofiju (krš­ ćanske) ­religije.

To da stvari s tim u vezi nisu bile jednostavne, a teren vrlo sklizak, pokazuje Turčinovićev razgovor objavljen u reviji Start 1978. godine i njegova pojašnjenja s tim u vezi. Usp. Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 253s, 263s.

U njegovoj rukopisnoj baštini nalaze se fascikli bilješki i ekscerpata naših autora iz XVII. i XVIII. stoljeća kao i ekscerpti iz spisa katoličkih i pravoslavnih autora iz XIX. stoljeća. Jedan dio tih materijala poslužio je obuhvatnijem i točnijem ambijentiranju misli Krste Pejkića (XVIII. st.). Ovdje navodimo samo neka

363

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 363

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

istraživati i proučavati te dimenzije naše crkvenosti i s time povezano našu hrvatsku stariju i noviju teološku baštinu te u isto vrijeme biti ukorijenjen u svaki puta sadašnjem povijesnom času u kojem Crkva svoju vjeru živi, kako u nas tako i diljem svijeta. Kod Turčinovića se to osjeća i vidi. Teolog, dakle, stoji u sadašnjosti, ali pritom jednom rukom zahvaća u prošlost teološke misli, a drugom zahvaća u svoje vrijeme i »radi« na tome da vjera bude svjetlo i sada i ubuduće svakome tko je spreman u tom svjetlu »čitati« svoj život i stvarnost u kojoj živi i djeluje.

I na kraju, polidijalogičnost. Teologija u naše vrijeme mora imati i ustrajno njegovati stav polidijalogičnosti. To proizlazi ne samo iz njezine intimne naravi nego je to i trajni naputak Drugoga vatikanskog koncila koji u svojim dokumentima inzistira na dijalogu kao formi odnosa koji Katolička crkva mora imati sa svijetom kulture, znanosti, s drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama te sa svijetom religija i svjetonazora.86 Širok dijapazon Turčinovićeve djelatnosti – mnogo više negoli njegovi tekstovi – pokazuje upravo tu polidijalogičnost njegova vjerskog i teološkog stava. Kontakti i suradnja s umjetnicima, znanstvenicima (posebice na polju društvenih i humanističkih znanosti) te s vjernicima i teolozima iz pravoslavlja i protestantizma to bogato dokumentiraju.87 Odatle proizlazi potreba i imperativ dubljeg poznavanja vlastitog vremena te kulturnih i intelektualnih strujanja u njemu. Stoga teolog mora biti u neprekidnom dijalogu sa svijetom kulture i umjetnosti, filozofije i društvenih znanosti kako bi mogao detektirati mjesta

86

87

važnija imena: Ivan Stojković, Markantun de Dominis, Mihael Radonić, Juraj Križanić, Antun Kanižlić, Juraj Mulih, Antun Bačić, Franjo Ksaver Pejačević, Bernardo Leaković, Tomo Bardić, Petar Stiić i dr.

Usp. Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes« i Dekret o apostolatu laika »Apostolicam actuositatem« te deklaracije o kršćanskom odgoju, slobodi vjerovanja i o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (usp. natuknicu 33). To je sa svom potrebnom jasnoćom i vjerno Turčinovićevoj misli istaknuo Stjepan Brebrić, Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija, u: Kana, 42 (2011.) 3, 15: »Teologija […] mora biti u funkciji osposobljavanja vjere za zreo i ravnopravan susret s kulturom današnjeg čovjeka.« Autor s pravom ističe potrebu teološkog istraživanja i promišljanja suvremenog svijeta i njegove kulture te višeslojnog dijaloga s njima.

Usp. odjeke u tekstovima sabranim pod naslovom »In memoriam« u bibliografiji Turčinovićevih radova, u: Josip TURČINOVIĆ, Odjeci vjere, 474s.

364

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 364

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

na kojima se pokazuje očita ili pak samo jedva vidljiva i stidljivo skrivena otvorenost, a možda i tihi vapaj za porukom radosne vijesti. Pritom ne treba zaboraviti tradiciju, ali poruku valja reći tako da ju uši suvremenika mogu čuti i poslušati.

Zaključak Nemamo razloga misliti da je moderni i »postmoderni« čovjek manje prijemljiv za tu poruku od onog predmodernoga. Napast da se tako misli mogla bi biti znakom da vjernik živi i vjeruje mimo svojeg vremena ili da u vjeri nije dostatno ukorijenjen. Na svakom svjesnom vjerniku, a posebice na teologu je da to uvidi, pomogne otvoriti oči te upozori na ono što pritom valja činiti – u stilu našeg autora koji je komentirajući vjeru apostola rekao: »Za sve njih vjerovati Bogu značilo je predati život zadacima na koje ih je Bog zvao. […] Vjerovali su zahtjevnome Bogu koji spašava ljude. Tim korakom je vjera postajala njihova stvarnost, najosobnija, najdublja odluka.

Odazivom, spoznavali su i Boga, što hoće i kakvo mu je ‘srce’. To nisu mogli spoznati unaprijed – iskusili su ga odazivajući mu se, vjerujući mu. Zato je vjera svima bila put u nepoznato, u još nedogođeno. To je put koji sam sebe potvrđuje tek kad se prevali…«88 Ili kako je to jasno, snažno i angažirano, u smislu apela, izrekao u tekstu za film Na putu pomirenja: »Vjerujte suncu koje vas prati. / I ne dajte si sjeći puta. / Vaš je polazak, / A cilj pripada putu.«

88

Navod u: Kana, 22 (1991.) 10, 26.

365

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 365

25.5.2018. 14:43:02

Što je teologija?

Summary

WHAT IS THEOLOGY? THE UNDERSTANDING OF THEOLOGY IN THE THOUGHT OF JOSIP TURČINOVIĆ Stjepan Kušar

Catholic University of Croatia The article tries to present the understanding of theology in the published texts of prof. dr. Josip Turčinović (1933 – 1989). He did not engage with this issue directly, but the idea of theology as understanding of faith is quite present in his thought and sometimes even pointed out. The reconstruction of this modo exercito given understanding begins with his texts, which are mostly of kerygmatic nature, and deals firstly with Turčinović´s understanding of faith in Triune God as the basis of theology. After that the article presents the main dimensions of the concept of theology that can be detected in his texts: there, theology is seen as an understanding of faith, a discourse on God, as a reflected form of self-understanding of the Church, and as the face of faith that is turned towards the public. In all of this there is a touch of critique understood as, for faith and theology, a needed discernment of facts in the Church and society, and a touch of praxis or realisation of faith in life of a believer and his/her community. The final part points out some consequences of Turčinović´s understanding of faith. These concern the theologian as a person and his/her work, research on our theological heritage, and necessary poly-dialogical character of theology in contemporary cultural and social conditions.

Keywords: theology, faith, Gospel, Josip Turčinović, Jesus Christ. Triune God, the Church, culture, society.

366

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 366

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Anton Šuljić, prof.: Srdačno vas pozdravljam u ovome popodnevnom dijelu u kojem smo priredili okrugli stol. Naša tema je, kao što ste već vidjeli u našim programima i pozivnicama: »Josip Turčinović u svojem i našem vremenu«. Sudionici ovoga okruglog stola su: uvaženi biskup, akademici, profesori, prijatelji i poštovatelji Josipa Turčinovića, dakle, svi njegovi poznanici, svi koji su s njim drugovali i s njim surađivali. Navest ću samo imena naših sudionika: mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup; zatim troje akademika: akademkinja Anica Nazor, zatim akademici Josip Bratulić i Ivan Golub; o. Bono Zvonimir Šagi, dok je dr. Josip Grbac, koji je bio pozvan kao predstavnik Crkve u Istri, Crkve našega Josipa Turčinovića, upravo maloprije zbog bolesti otkazao. S nama je, nadalje, dr. Jure Zečević, fra Gabrijel Jurišić, Stipe Bagarić, Stjepan Sučić, dr. Peter Kuzmič i dr. Lush Gjergji. Svi će oni na svoj način u ovome našem popodnevnom razgovoru dati svoj prinos, odnosno, svoj pogled, svoje sjećanje na Josipa Turčinovića: kakav je on bio u svome vremenu i pokušati odgovoriti na pitanje tko je Josip Turčinović nama danas. Za malu ilustraciju reći ću vam jednu objekcijicu, koja možda nije primjerena, ali je ilustrativna. Maloprije mi je jedan naš suradnik rekao da mu je došao jedan student u prijepodnevnom dijelu i da ga je pitao: »A, dobro, Josip Turčinović, tko je on bio?« – »Pa bio je profesor.« »Profe-

*

Audiosnimku okrugloga stola za objavljivanje su pripremili Anton Šuljić, prof. i Danijela Živković, dipl. kateh. Tekstove sudionika, koji su autorizirali svoje izjave, s obzirom na određene dopune ili izmjene pripremio je za objavljivanje Anton Šuljić, prof.

367

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 367

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

sor? A što je predavao?« – a nije ni on znao odgovoriti. Jesmo li zaboravili svoje veličine? Jesmo li zaboravili svoje velikane? Ovaj razgovor zapravo bi htio još jednom svratiti pozornost na tu gigantsku osobu. Na tu veliku osobu. Na tog čovjeka vjere i kulture. Na tog čovjeka koji je ostavio dubok trag u našoj Crkvi, a ja bih rekao i u našoj domovinskoj znanosti i kulturi.

Dopustite mi samo jedan mali, mali, kratki zapis, koji sam napravio kao uvod u ovaj naš razgovor: Na dan 3. listopada 2015. godine navršilo se 25 godina od smrti dr. Josipa Turčinovića, utemeljitelja, prvoga direktora i spiritusa movensa čitavoga djelovanja Kršćanske sadašnjosti, vrsnoga teologa i erudita, vizionara i praktičara, menadžera i izuzetnog propovjednika, kojemu ovim znanstvenim kolokvijem i okruglim stolom želimo barem djelomično vratiti dug, odati priznanje, podsjetiti se na njegovu osobu i na njegovo djelo, zahvaliti mu i, konačno, za njegovu se plemenitu dušu pomoliti u zagrebačkoj prvostolnici. Josip Turčinović ubraja se u niz najboljih istarskih svećenika i intelektualaca, koji su svojim značenjem daleko nadmašili rodni poluotok.

U njemu kao da se, na neki način, sažela sva duga povijest Hrvata Istre, koji su, svjesni onoga što jesu i što žele postići, djelovali mirno i staloženo, zauzeto i miroljubivo, ustrajno i posve predano, pametno, prodorno i odvažno, ali i lukavo. Bio je čovjek velikoga formata u svakom pogledu: kao narav, kao svećenik, kao znanstvenik, kao menadžer, kao vizionar i kao praktičar. Posebice je uočljivo njegovo trajno nastojanje, ali i umijeće da se evanđeoski postulati prenesu u odnose, u život, u rad, u svim konkretnim uvjetima, u posve zadane društvene i crkvene okolnosti i u kulturalno i duhovno okruženje svoga vremena. U tome je iza sebe ostavio najsjajnije svjedočanstvo. Bio je čovjek kojem je, kao što smo čuli u prijepodnevnom dijelu ovoga našega znanstvenog kolokvija, u kojem je, dakle, Drugi vatikanski koncil našao ponajboljeg tumača, pobornika i pregaoca, o čemu je bilo više riječi prijepodne. Tih u govoru, tih u nastupu i tumačenju, snažan i britak u misli, neumoran u djelovanju, opušten u druženju, samozatajan u traženju svjetovnih pa i crkvenih atributa, Turčinović je zaokružio jedan posve suvremen lik katoličkog svećenika i intelektualca, koji je i onda i danas prihvatljiv i prepoznatljiv ne samo istomišljenicima nego i onima koji drukčije misle ili vjeruju.

368

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 368

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Prva naša tema o kojoj bismo danas htjeli povesti razgovor jest: »Josip Turčinović u svome vremenu«. Tako nekako glasi i naslov ovoga našeg okruglog stola. Josip Turčinović u svome vremenu, tko je on bio?

No, prije nego krenemo s razgovorom i sjećanjima, podsjetit ću na samo neke datume iz njegova života, na njegove biografske podatke, da bismo mogli lakše slijediti raspravu, odnosno razgovor. Naime, Josip Turčinović rođen je 30. rujna 1933. u Sv. Petru u Šumi, u Istri, u brojnoj obitelji oca Slobodana i majke Ruže, rođene Paris. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu. Klasičnu gimnaziju započeo je u ratnim godinama u Kopru, a nastavio nakon rata u pazinskom sjemeništu, gdje je 1952. godine maturirao.

Redoviti teološki studij upisuje na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1952. godine. Za svećenika je zaređen u Pazinu 22. lipnja 1958. Mladu misu slavio je u rodnoj župi na staroslavenskom jeziku na blagdan svetih apostola Petra i Pavla, zaštitnika te župe. Iste te godine 1958. upisuje studij slavistike i komparativnu povijest književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1958. – 1962.), gdje postiže naslov profesora filologije. Godine 1962. polaže licencijat, magisterij iz teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu.

Tu ću, zapravo, s ovim biografskim podatcima i završiti i odmah dati riječ akademiku Josipu Bratuliću, sumještaninu i, rekao bih, gotovo nerazdvojnom drugu i prijatelju Josipa Turčinovića. Evo, akademiče, dat ću Vam mikrofon i molim Vas da ukratko opišite to vrijeme odrastanja, stasanja, vrijeme u kojem je Josip počeo svoj, recimo tako, intelektualni život… Kako biste Vi opisali to razdoblje njegova i Vašeg života?

Akademik Josip Bratulić: Josip je rođen u župi Sveti Petar u Šumi u selu Križišće. To je jedina kuća na tom dijelu, na toj cesti, to jest na križanju je. Velika je to bila obitelj: otac, zvali smo ga Liberat, ali on se službeno uvijek nazivao Slobodan, tri sina i dvije kćeri: Josip, Romano, Berto, Lidija i Marija. Ta siromašna obitelj, doista siromašnija nego naši, uvijek je bila otvorena djeci. Sva djeca iz toga sela Jukini dvorinci dolazili su u to dvorište jer je u njemu uvijek bilo veselo.

Njihova majka nije puštala djecu doma prije ručka, nego je sve spremila i sve koji god su bili u tom dvorištu pozvala da sjednu za stol i da jedu ono

369

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 369

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

što je bilo. Jedna od tragedija te obitelji bila je ta da je Josipov djed, negdje u Prvome svjetskom ratu, zaglavio i oni su se uvijek nadali da će se on vratiti.

I njegova baka nadala se tome do svoje smrti. Josip je, dakle, kad je krenuo u školu, već imao svoje prethodnike: moj praujak Liberat Sloković, župnik, ugledan narodnjak i svećenik, već je bio u sjemenište pozvao nekoliko dječaka koji su završili i taj studij i postali svećenici. To su braća Macuka, zatim braća Hekići: Barnaba i Danijel; Aleksandar Zović, pater Kodaković i slično. Dakle, svi su oni završili studij, ali oni koji su bili u redovima, dakle, franjevci, ti se cijelo vrijeme, dakle od kad su došli u školu do mlade mise, nisu vraćali u svoj rodni zavičaj, u župnu kuću. Kad su došli, često više nisu znali hrvatski, a onda ih je taj župnik Sloković, narodnjak, upozorio da su Hrvati, da su oni svoga roda i da se ne smiju odricati onoga što jesu. Jedan od tih, pater Zović, poslije je studirao u Padovi, završio taj fakultet, postao slavist, a njegova je tema bila: Nikola Tomaseo. Još jedno: njihov otac Liberat bio je vrstan majstor za sve: zidar, arhitekt, sve što je vidio mogao je napraviti. Napravio je pred svojom kućom kapelicu. To je malo ručno djelo naivnog kiparstva. Za groblje je napravio sliku u kamenu Gospe Čenstohovske, kako je vidio na našemu velikom oltaru u Svetom Petru u Šumi. I to je Josip primio od njega. Dakle, sve što god je vidio, to je shvatio i mogao napraviti. I samo još jedna kratka, mala anegdota: Svima je njegova smrt teško pala, a posebice onima s kojima je surađivao. Na ispraćaju, to je bio kišni dan, gore na Mirogoju, ja sam se nekako zabunio, stalno govorim Josip, Josip i onda sam rekao ‘sveti Josip’. Onda sam se ispravio, ne sveti Josip, nego Josip Turčinović. Kad smo bili na mjesnom groblju u Svetom Petru u Šumi, pater Šagi-Bunić rekao je: »Nije se naš prijatelj zabunio što je rekao ‘sveti Josip’. Današnje vrijeme ima drukčiji pojam sveca. Svetac je onaj koji je heroj u svome životu i u svome poslu, a Josip je to bio. Pojam sveca trebamo izmijeniti kao i mnogo toga što imamo preuzeto iz starine.« Josip je bio taj koji je tu starinu afirmirao. Mladi ljudi moraju biti u žaru rada.

A kad dođu u godine, moraju biti razboriti i pametni da ono što je bio žar pretvore u djelo. Takav je bio Josip.

370

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 370

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Anton Šuljić, prof.: Zadržite mikrofon još malo. Iskoristit ćemo prigodu tako kako moramo. Naime akademik Bratulić mora uskoro krenuti jer večeras treba biti u Valpovu. Ja sam namjerio jedno, ali ćemo učiniti drukčije, onako kako nam nalaže ova okolnost, tako da ćemo iskoristiti još malo njegovu nazočnost i pitati ga: Vi ste, zapravo, možemo slobodno reći, njegov školski sudrug i Vi ste njega doživljavali kao brata. Sjećam se kad ste u jednoj prilici pričali o tome kako Vam je Josip došao i što Vam je rekao kad je htio pokrenuti veliku i razgranatu djelatnost s onim što je poslije uobličeno u »Kršćansku sadašnjosti«? Možda baš za ove ljude koji su danas došli, vjerujem i iz velikog poštovanja prema Josipu, ne bi bilo loše da čujemo iz Vaših usta to svjedočanstvo.

Akademik Josip Bratulić: Dakle, 1950. godine otvorila se pazinska gimnazija i sva djeca iz Svetog Petra krenula su u gimnaziju. Od mene se to nije očekivalo. Bio sam najstariji sin, bilo je puno djece i ja sam trebao naslijediti zemlju, kako se to kaže: »Krotki nasljeđuju zemlju.« I da nije bilo moga bratića svećenika u Roču, to bi se i dogodilo. Ali kako sam ja bio u ostatku ostataka onog što je ostalo od tih đaka, ja sam iz petog razreda odmah premješten u šesti razred.

I rekao je učitelj: »Reci ocu da si u šestom razredu.« Otac je bio presretan jer je šesti razred bio završni razred. Dakle, bio sam određen da odmah postanem seljak. A nisam znao kalemiti loze, voćke, cvijeće itd. I bio sam dobar kosac. Moj djed je uvijek žalio da je dobar kosac otišao sa sela. Međutim, otišao sam. Ali prije toga je Josip mene instruirao da bih ja ušao ne u prvi razred, kao i drugi, nego u drugi. I onda smo se tamo sastajali i on je mene podučavao svemu onome što je trebalo položiti. I kasnije, uvijek nam je bio, ono što se reklo, učitelj. Sjećam se kad nam je bio prefekt, da mi je za vrijeme jednog izleta govorio kako je polagao ispite, te da je jedan od tih ispita odnosno predmeta veoma volio. Kod Keilbacha je bila filozofija.

Bila je vrlo osjetljiva tema: katolicizam ili kršćanstvo i marksizam. A Josip je imao tezu – da je to objavljeno, vjerojatno bi bila izazovna: Marksizam i kršćanstvo su kao blizanci s jednom kičmom, samo kršćanstvo gleda naprijed u budućnost, a marksizam gleda u prošlost. To je ta njegova teza.

Mislim da bi bila izazovna za rasprave o marksizmu… Kasnije smo često

371

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 371

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

raspravljali o mnogim tim stvarima pa onda i u Zagrebu. Jednog dana, nakon mnogih naših razgovora, došao je k meni u kuću. Kuća je bila uvijek otvorena. Uvijek je bilo ljudi i ovako mi je rekao: »Pepo (mi smo bili Pepo i jedan i drugi), namjeravamo izdavati časopis, namjeravamo izdavati knjige, namjeravamo izdavati povijest Katoličke crkve u svijetu i u Hrvatskoj, namjeravamo snimati filmove.« A ja sam onako rekao: »Pepo, a čime, otkud, kako? Imate li neki novac, nešto? Tko će vas pomoći?« A on je ovako rekao: »Mi smo sve svoje stavili na stol i očekujemo da će nam Bog dat ruku!« Tog trenutka, nakon takve vjere, samo sam rekao: »Pepo, imaš me! Dakle, radit ću sve ono što ti kažeš da treba raditi.« I još jedna mala napomena, također kao anegdota: 2005. Hrvatska radio‑televizija snimila je jedan film o njemu.

Pater Šagi-Bunić, valjda su izrezali nešto, govorio je o Koncilu i Josipu. Iz teksta kako je izrečen tada u tom filmu, ispalo bi gotovo kao da je Drugi vatikanski koncil, u nekom smislu, Josip inicirao. Vjerojatno je to istrgnuto iz konteksta, ali u trenutku kad je Koncil započeo, on je sa svojom malom ekipom u Pazinu počeo prevoditi Pacem in terris i Mater et magistra, dakle, cijeli niz tekstova koji su tada izlazili, koji su se tada šapirografirali. I ta je ekipa, zapravo, i prije Kršćanske sadašnjosti 1968., započela taj rad, koji je bio plodan za Katoličku crkvu. To doista tako treba reći jer on je u tom duhovnom pokretu, koji je tada nastao u cijeloj Crkvi, općenito među mlađima, doista prepoznao dah Duha Svetoga. I to je ostvario onoliko koliko je najviše moguće. Ja nisam o tome govorio prije. Ali doista mladi su tada to prihvatili, a to znači oni koji će se u nekom smislu uključiti u život upravo s tim idejama, a crkva Ranjenog Isusa, upravo je to tada bila. Najprije Sveta obitelj, gdje su se ljudi sastajali, a nakon toga kapela Ranjenog Isusa, koja je opet na raskrižju, na križišću, i koja ga je u nekom smislu vraćala u onaj stvaralački duh na kome je on ostavio najveći trag na sve nas koji smo ga poznavali. Doista je učinio to. Nije mi to drago reći, jer to sam rekao i u tom filmu: kad god sam u Svetom Petru u Šumi u crkvi, ja ne mogu a da ne zaplačem nad njim. Za svoje roditelje, Bože mi prosti, nisam bio toliko vezan kao za njega! On je doista moj učitelj i moj život bi bio sasvim drugačiji da ga nisam upoznao u svojoj desetoj godini.

372

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 372

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Anton Šuljić, prof.: »Sad otpuštaš slugu svoga u miru.« Sad ćemo akademika otpustiti, jedino ako ga baš aklamacijom ne pozovete da još malo ostane, ali mislim da će on krenuti. Akademiče, hvala Vam lijepa i sretan put!

Sad ćemo preskočiti prve godine Josipovog života i ono rano školovanje, što sam naveo prije. Poslije ćemo imati prigode pogledati odlično napravljen dokumentarni film Irene Hrvatin, koji je u suradnji s Kršćanskom sadašnjosti radila za Hrvatsku televiziju, ali zanimat će nas svakako te pedesete godine. Ovdje su ljudi koji su svjedoci tog vremena, ponajprije biskup Bogović, koji je Turčinoviću bio kolega, ali i kao povjesničar. Biskupe, zanima nas to vrijeme, vrijeme pedesetih godina, vrijeme rastućeg komunizma – komunizam se taman bio jako razmahao. Nadbiskup Stepinac je već odavno u zatvoru i Crkva je u represiji. I u tom vremenu, pedesetih, a riječ je o godinama od mature ‘52. pa daljnje školovanje… Turčinović kao i Vi stječete svoje obrazovanje i ulazite u crkvene strukture. Kakvo je bilo to vrijeme u Hrvatskoj? Znamo, tada je to bila Jugoslavija, ali govorimo o ovom našem narodu i ovoj našoj zbilji. Kakvo je to vrijeme u toj našoj hrvatskoj stvarnosti, kako se osjeća netko tko stasa u zreli život? Opišite nam malo to vrijeme.

Mons. dr. Mile Bogović: Malo teži zadatak za mene. Ja sam došao u Pazin 1950. godine, u prvi razred gimnazije, tj. odmah nakon osnovne škole, koja je trajala četiri godine. Turčinović je bio tada u sedmom razredu, to znači sedam godina ispred mene, toliko je i stariji. I normalno da se mi tada nismo družili, jer nije se smjelo u ono vrijeme, ne znam po kojim pedagoškim zakonima, družiti s onima koji su u drugom razredu, samo s onima koji su u tvome razredu.

Tako da sam ja na njega gledao kao na neki daleki uzor, ali nisam se približavao, a nije ni bilo moguće jer tada nas je u Pazinu bilo 304 u sjemeništu.

To je bilo tako veliko mnoštvo da se sve odvijalo pod strogim redom. Išli smo na šetnju kroz grad u vrsti ili dva po dva. Mogli smo se razići tek kada iziđemo iz grada. Tako isto i natrag na ručak, također u redu i nakon toga.

Dakle, sve je to bilo raspoređeno: ovo od ovoga razreda, ovo od onoga.

Bilo nas je 304 sjemeništarca. No poslije, kad sam bio u sedmom razredu, Turčinović je već studirao i bio mi je nadziratelj. Dakle, u sedmom razredu,

373

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 373

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

to je kao danas drugi razred srednje škole. I dakako već tada sam uočio u njemu nešto drukčije od ovih drugih nadziratelja. Oni su bili nadziratelji koji su gledali hoćeš li što pogriješiti i ako što pogriješiš, da to zapišu pa da onda, eventualno, jave nekome svome nadređenom. Međutim, on se uvijek drukčije odnosio prema nama i, to sam dobro zapamtio, on je prema onima višima gore branio svoje đake. To je bilo gotovo u ono vrijeme nevjerojatno. Vi mlađi to ne razumijete, ali u ono vrijeme, kada se više računalo na disciplinu i red i kada onaj koji je imao jednu crticu u tome rangu više, kada se mogao ponašati prema tebi kao otac prema sinu… Dakle, i tu je on, rekli bismo, mene dobio. Uhvatio me i poslije se nisam od njega mogao osloboditi. Za mene je on bio najsjajnije svjetlo u dvadesetom stoljeću u hrvatskome narodu. I bio sam posebno počašćen što sam mogao i prije i poslije s njim surađivati.

Drugi put smo se sreli kada je on već kao profesor došao u Pazin na teologiju i predavao je nekoliko predmeta. Ja sam te predmete uglavnom već bio položio. Ali sam sve što je on govorio i sve predmete koje je on imao išao ponovno slušati i tada sam zapravo prvi put osjetio da ti predmeti nisu samo kao neke stepenice koje moraš savladati kao neku teškoću pa da bi došao do cilja, nego kao nešto lijepo što ti život i svaku tu stepenicu čini ugodnom. I tako kad je on poslije dvije godine otišao iz Pazina u Zagreb, onda sam ja sa još dvojicom napisao biskupu Nežiću pismo da, zapravo, mi više nemamo profesora u Pazinu. Ovi drugi – dobri su ljudi, ali nisu na razini teologije kao što je predavao Turčinović. Dakako, mogu reći da sam poslije s njime bio i u Kršćanskoj sadašnjosti, bio sam i član Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«. Vjerojatno nikad ne bih ušao u to, niti bi me tko pozvao, da nije bilo Turčinovića. On me je pozvao i nikada nisam smatrao da se zbog toga trebam distancirati i imati neko društvo, kao što kažu da je sedamdesetih nestalo drva jer su se svi ograđivali! Ja se nisam nikada ograđivao od toga, niti se sada ograđujem, jer, pazite, da, ispred mene je stajao Turčinović, Šagi, Bajsić, Valković i drugi… Benvin, Kresina.

Pa to su bili ljudi koji su bili u ono vrijeme svakako svjetlila koja je trebalo slijediti i bila mi je čast biti u tome. Uvijek sam smatrao, kada je bilo nešto nejasno u svijetu, u filozofiji, u književnosti, da mogu pitati njega, jer on kao da je imao jedan širi pogled i znao je točno uprti prstom u težište problema. Drugi mlati amo‑tamo, ide lijevo‑desno, gore‑dolje i na koncu i sam 374

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 374

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

se izgubi, ali on je znao uočiti: Evo tu je taj problem. I mogu reći kako mi je imponiralo da on nije nikada pokazao da mu je stalo da iskoristi Društvo.

Znao je naći ljude i upravo centrirati problem i na njemu raditi. To nisam ni kod koga drugoga nikad tako jasno uočio, pa čak ni kod ovih koje sam maloprije spomenuo.

Svakom hrvatskom istarskom svećeniku ideal je biti za svoj narod ono što su za nj bili Juraj Dobrila i Božo Milanović: prosvjetitelji i vjersko-narodni vođe. (Zanimljivo je da su i u predstavljenoj knjizi Turčivovićevi članci o tim dvama prosvjetiteljima!) Svećenici u drugim hrvatskim prostorima nemaju tako blize i jasne uzore pa nije ni toliko prisutna želja za takvim tipom svećenika. Turčinović je, bez sumnje, imao te uzore pred očima, ali on takav projekt nije ostvarivao u Istri, kao Dobrila i Milanović, nego u Zagrebu, u središtu Hrvatske, i to nakon Koncila, pa bismo ga mogli definirati koncilskim prosvjetiteljem.

U Turčinovićevu životu očita je ta upitanost: Što mogu učiniti za svoj narod? U tom duhu on živi, stvara i planira. Svakako, on je projektant, vizionar, ali i neumoran radnik: krčenje i pripremanje područja ne da širi svoj posjed, nego da drugi mogu dobiti pripremljene parcele i gradilišta.

On je stvarao projekte kako bi na njima drugi mogli ostvariti svoje darove.

Nije bio čovjek koji je tražio posao za sebe, nego je drugima otvarao radna mjesta, korisna za narod. Na tim mjestima mnogi su ostvarili i razvili svoje darove i sposobnosti. Sam Šagi‑Bunić znao je reći da mu je Turčinović stvorio mogućnosti za rad, pače, nije se libio reći da se smatra njegovim učenikom. Dakako, tu se vidi i Šagijeva veličina.

Njegov životni projekt zove se »Kršćanska sadašnjost«, u svim njezinim varijantama. Najprije je to: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informiranje, a potom je Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« s izdavačkom kućom. Svoju životnu filozofiju izrazio je sedamdesetih godina u jednome nevezanom razgovoru po prilici ovako: »Što se života tiče, ja za sebe tu ne tražim više ništa. Ono života što mi preostaje želim iskoristiti da učinim nešto kako bi dijete moje sestre bilo sretnije.« Želio je reći svako dijete, svaki dolazeći ljudski život. On nije bio čovjek koji bi gledao kako se okoristiti okolinom, nego kako koristiti okolini (Crkvi, narodu, čovjeku općenito). Nije mu kao izdavaču bilo glavno čime će na tržištu bolje proći, nego čime će više ljudima pomoći. Cijeli izdavački projekt ima jaku peda375

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 375

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

gošku notu: raditi na onome što je narodu potrebno. Tako su bile koncipirane pojedine biblioteke. To dokazuju izdanja KS‑a u njegovo vrijeme. Tražio je maksimalno moguću razinu izdanja. Tu je imao teškoća i sa mnom.

Ako se u njegovoj ekipi javio kakav oporbenjak, nije postavljao u pitanje njegove kvalitete, nego je tražio načina kako naći takvo mjesto gdje će on još više doći do izražaja i na kojemu će čovjek biti i osobno zadovoljniji.

Centar je počeo sa »Svescima«. Prva knjiga ima simbolički naslov: Dinamika provizornoga. Nije mu u prvom planu bilo osnivanje jake izdavačke kuće, nego nešto živo, dinamično, nedovršeno i nezaokruženo, što raste, teče, prilagođuje se, ali s jasno definiranim ciljevima. To je želio Turčinović. Tražeći pogodnu sliku za tu njegovu osobinu, usporedio sam ga s navigacijom u automobilu, koja iz svih pozicija traži put prema cilju. On je bolje od drugih znao gdje se u idejnom smislu nalazimo i kamo idemo.

Kada automobilom skrenem u krivom pravcu, glas iz navigacije poručuje »Preračunavam!«. I tada se daje drugi način da se dođe do istog cilja. Tako je i Turčinović u mijenama vremena i društvenih kretanja imao osjećaj kada treba »preračunati«, tražiti novi put prema istom cilju. Kada se nešto nepredviđeno i važno dogodilo, čekali smo susret s njime da nam protumači.

Sjećam se da mi je i biskup Badurina nakon devedesete znao reći: »Prije smo imali koga pitati za mišljenje o važnim događajima. Sada osjećamo da nemamo koga pitati.« U početcima je dinamika tražila da se dobije: »Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije«. U tom smislu već je posao bio krenuo i već se formirala ključna ekipa. Poput najvećeg Učitelja i Pedagoga (Isusa Krista), i on je odmah na početku javnog djelovanja počeo skupljati sumišljenike, suradnike i s njima ostvarivao svojevrsno zajedništvo života i djelovanja. Na takvim polazištima nastala je njegova veličina. Plan je dobio podršku i potvrdu nadbiskupa Šepera.

U jedno drugo vrijeme taj »Navigator« je govorio da KS treba postati izdavačka kuća Teološkog društva. Inače neće biti u stanju postići definirane svrhe i ciljeve. Razumljivo je da u onim prilikama nije za to mogao dobiti opću podršku, ali već danas se i mnogi od nekadanjih protivnika slažu da je to bio mudar potez. U tom »preračunavanju« imao je Turčinović podršku Šagi‑Bunića, Bajsića i mnogih drugih. Postavljeni ciljevi nisu se mijenjali.

Nađen je dobar prolaz prema njima.

376

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 376

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Pitanje je koliko je vezanje KS‑a uz Teološko društvo pomoglo uspješnijem ostvarivanju projekta. Kršćanska sadašnjost je, naime, i prije bila vezana uz krug intelektualaca na čelu s »karizmatskom trojkom«, kako se to znade reći. Bez toga ona bi se pretvorila u običnu izdavačku kuću. Je li Društvo tom krugu dalo i u kojoj mjeri dodatnu kvalitetu, to bi trebalo istražiti. Društvo je svakako stvorilo prihvatljiv pravni okvir za djelovanje.

Ono je pridonijelo boljoj povezanosti među teolozima kao i shvaćanju da je riječ o svehrvatskome crkvenom projektu. Treba odmah priznati da je osnivanje Društva pro­uzročilo i ne male sporove unutar hrvatskoga katoličkog korpusa. No ono što je sigurno jest da se projekt otprije zasnovan mogao u postojećim prilikama s Društvom i dalje ostvarivati.

Turčinović je umro u predvečerje pobjede demokracije i stvaranja hrvatske samostalne države. I njegova smrt i pad komunizma imali su velik utjecaj na njegov projekt. Doživio je novu transformaciju, pri kojoj Turčinović nije više mogao sudjelovati. Za prolaz kroz novonastale prilike nije više stajala na raspolaganju njegova »navigacija«, a Društvo, kojemu sam i sam pripadao, nije više imalo utjecaja na događanja. Tu prestaje mogućnost moga svjedočenja, čak i s distance. No ono što na kraju svakako želim istaknuti na Dan Kršćanske sadašnjosti i prigodom 20. obljetnice smrti Josipa Turčinovića jest da zdravo sjeme koje je Turčinović posijao i danas donosi plodove za naš narod te da su i dalje na licu Kršćanske sadašnjosti, u njezinu životu i radu, prepoznatljive crte Josipa Turčinovića, velikog inicijatora, kako ga naziva Šagi‑Bunić, ili velikog projektanta, kako bih ga još radije nazvao.

Anton Šuljić, prof.: Hvala lijepa! Ja, naravno, ne inzistiram, ali možda neću ni odustati od onoga svog pitanja, da ipak pokušamo evocirati to vrijeme, vrijeme pedesetih godina, vrijeme u kojem stasa mladi intelektualac, čovjek koji ima velike planove. Rekli smo: to je vrijeme i za Crkvu i za hrvatskog čovjeka teško. Ja bih ipak prozvao starije. Evo, tu je i akademik Golub i tu su pater Bono i fra Gabrijel… Samo kratko da se podsjetimo na to vrijeme. Mislim da ni čovjeka ne možemo dovoljno razumjeti ako ga ne stavimo u kontekst u kojem je on izrastao. Evo, dobit ćete mikrofon pa možda, prof. Golub, da, koliko je moguće, malo podsjetimo na to vrijeme, ali, naravno, tok svijesti i tijek riječi neću priječiti.

377

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 377

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Akademik Ivan Golub: Kako vas je lijepo vidjeti!

Dvadeset i pet godina je kako je Josip Turčinović sklopio oči. Sjećanje je uskrsnuće. Sjećanjem oživljavamo onoga koji je otišao prije nas i dovodimo ga u naše vrijeme. Isus kod večere, koja je bila posljednja, ustanovio je sjećanje, i to sjećanje sa zahvalom (euharistein – zahvaliti). I danas, kad god se okupljamo oko stola, koji je On prostro, okupljamo se oko stola koji se više nikad ne posprema. Sveta misa je – stol sjećanja, zahvalnog sjećanja. Zaborav bude (nekad) bolna stvar, a nezaborav bude (nekad) krepost.

Nezaborav je i prilika da »uskrisimo« onoga koji je otišao s naših očiju.

Kad sam saznao da će se upriličiti ovaj susret u spomen Josipu Turčinoviću, navrla su mi brojna sjećanja. Rijeka susreta. Duga rijeka, puna uspomena. Naš prvi susret bio je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Josip Turčinović bio je dvije godine ili jednu mlađi od mene. Na Katedri za dogmatsku teologiju, uz prof. dr. Stjepana Bakšića – o kojemu je ovih dana, na moju radost, dr. Stjepan Brebrić obranio briljantnu doktorsku disertaciju – predavao je mladi profesor dr. Tomislav Šagi-Bunić. Predavao je Patrologiju, Kristologiju i Sakramente. I to one sakramente koji daju biljeg – karakter, pa smo u šali govorili da Šagi predaje »karakterne« sakramente. Brzo smo uočili, Josip Turčinović i ja, da je prof. Šagi poseban profesor. I jednom smo se Josip Turčinović i ja uputili u kapucinski samostan u Dubravu k prof. Šagiju. Dugo smo razgovarali. Na kraju razgovora upitali smo ga kako mu je kao provincijalu, poglavaru kapucinske provincije. Odgovorio je – zapamtio sam: »Najteže mi je s onima koji su slijepo poslušni.

Uvjereni da imaju zasluge pred Bogom što, radi Boga, slušaju budalu.« Kad smo se iz Dubrave – to je lijep komad puta – pješke vraćali u svoje Nadbiskupsko bogoslovsko sjemenište na Kaptolu, kao ona dva emauska učenika, razgovarali smo o razgovoru s patrom Šagijem. I tada reče Josip Turčinović: »Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima!« Ja sam Josipa Turčinovića posjetio u Istri, u mjestu Sveti Petar u Šumi, u njegovu domu. Biciklima smo obišli Istru. S Motovuna smo se spuštali i na zavoju nisam dobro kočio, pao sam s bicikla, ogrebao ruke, zakrvario, a on mene tješi: »Cjelina je važnija od dijela. Tebi je stradao dio, ali ti si ipak ostao cio!« A ja velim: »Pusti filozofsku utjehu, mene boli!« Vidite filozofa!

378

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 378

25.5.2018. 14:43:02

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Došao sam još jedanput, osim na Josipovu mladu misu, u Istru, i to kad smo išli Josipu Turčinoviću na sprovod. Patru Šagiju, s kojim sam išao skupa Josipu na sprovod, na predahu, kad smo stali da protegnemo noge i popijemo kavu, rekoh: »Kad smo se kao studenti vraćali od Vas iz Dubrave, Josip Turčinović mi je rekao: ‘Da mi je vidjeti svijet Šagijevim očima!’« A pater Šagi mi na to reče: »Da mi je vidjeti svijet Turčinovićevim očima!« Uokvirile se dvije riječi: učenika Josipa Turčinovića i učitelja Tomislava Šagi-Bunića.

Iz života na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, iz doba kad smo bili Josip Turčinović i ja profesori, valja izdvojiti suradnju oko presađivanja tekovina Drugoga vatikanskoga koncila na naše domovinsko tlo. Kad sam se vraćao iz Rima sa studija, ovjenčan doktoratom svete teologije, osposobljen licencijatom iliti magisterijem biblijskih znanosti, vraćao sam se nadasve oduševljen Drugim vatikanskim koncilom, na kojem sam, moram reći, prisustvovao prvoj sjednici, jer je bila javna, na dan otvorenja Koncila 11. listopada 1962. godine. Drugi vatikanski koncil je događaj 20. stoljeća.

Dokumenti Koncila su putokazi – a jedan od njih je i Dekret o ekumenizmu (Unitatis redintergratio) – putokazi za 21. stoljeće i za preostali dio 20. stoljeća. Na Koncilu je teolog nadbiskupa zagrebačkoga Franje Šepera bio prof. Tomislav Šagi-Bunić. U Zagrebu je Tomislav Šagi-Bunić pokrenuo ekumenski bilten »Poslušni Duhu«. Josip Turčinović je bio urednik i ja sam bio urednik, a Šagi-Bunić glavni urednik. To je učinjeno 1966., a Koncil je završio 1965. Iz toga se vidi usvojeni duh Koncila i zanos za ekumenizam.

Prof. Šagi je, kao glavni urednik i utemeljitelj, napisao predgovor, uvod, a onda je napisao još, rekao bih, ekumenski proglas, manifest. Josip Turčinović i ja smo ga posvojili. Trojni ekumenski manifest. A evo što je među ostalim tu napisano: »Prvotna svrha ovoga biltena ‘Poslušni Duhu’ jest da mi katolici što brže i što bolje upoznamo i prigrlimo ekumenski duh, koji struji iz Drugoga vatikanskog koncila, da se tako pripravimo za ekumenski dijalog s ostalom kršćanskom braćom.« »Ekumenizam je u iskrenom prijateljskom prilaženju k drugome. Jasno je da ekumenizam uključuje prijateljsko i pažljivo susretanje ljudi različitih kršćanskih konfesija ne na čisto građanskom nego i na vjerničkom području. Svakako da veće međusobno poznavanje vodi k većem zbliženju i k većem prijateljstvu, a veće prijatelj379

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 379

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

stvo prije će dovesti do potpunoga jedinstva. Naše je da prekinemo s vjekovnim raspravama, da počnemo ljubiti svoju braću, da ih zamolimo da i oni počnu gledati na nas pa da se sve više upoznajemo i da jedni drugima pokušamo u prijateljstvu objasniti sve ono u čemu se razlikujemo.« Osjetili ste u ovom mojem kazivanju da sam naglašavao riječ »prijateljstvo«. Da, to smo Tomislav Šagi-Bunić, kao utemeljitelj, i mi, Josip Turčinović i ja kao urednici, itekako osjetili i utkali u temelje: prijateljstvo kao nada jedinstva među Crkvama. Kardinal Walter Kasper rekao mi je, kad sam ga posjetio za svojega boravka u Rimu, da putuje puno radi ekumenizma i radi kršćanskih Crkava: »Jedinstvo će doći putem prijateljstva!« Gledajte vi! To je Tomislav Šagi-Bunić predviđao, a Josip Turčinović i ovaj koji vam govori također potvrdili. Nego da nastavim kazivanje ekumenskog manifesta što ga je profesor Šagi-Bunić napisao, a nas dvojica, Josip Turčinović i ja, ga posvojili: »Mi ovaj čas ne znamo kakav će izgled imati buduće jedinstvo. Mi s pouzdanjem, pogledom u Krista i poslušni Duhu Svetomu, želimo činiti ove prve korake na koje nas je uputio Koncil. Što će i kako će dalje ići, to će nas prosvijetliti onaj isti Duh koji nam naređuje da činimo ove prve korake i kojemu smo poslušni. Mi ne trebao danas imati više znanja o budućnosti nego što su imali apostoli kad su krenuli da izvrše zapovijed Kristovu i na­vijeste evanđelje svemu stvorenju. Oni su bili poslušni Duhu koga su primili. I naše je da budemo poslušni Duhu koji je progovorio kroz Drugi vatikanski koncil, a drugo stavljamo s pouzdanjem u ruke Božje.« – završen navod. To je Šagi, to je Turčinović, to je ovaj koji vam govori. To je stav.

Anton Šuljić, prof.: Hvala Vam lijepa, dragi profesore. Znam da i Vi morate otići nešto ranije pa ako što imate dodati, izvolite…

Akademik Ivan Golub: Mi smo kao mladomisnici bili još godinu dana u Bogosloviji, šestu pastoralnu godinu na Fakultetu. Poglavar s Nadbiskupskoga duhovnog stola upitao je poglavara Bogoslovije: Tko je od mladomisnika položio sve ispite?

Rektor odgovara: »Golub!« – »Dobro! Neka dođe! Evo mu dekret za dvije župe: Posavski Bregi i Dubrovčak Lijevi!« Otišao sam u Posavske Brege. Javio sam se odande pismom Josipu Turčinoviću, pisao o svojoj prvoj brazdi,

380

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 380

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

mladomisničkoj brazdi. A Josip Turčinović mi 18. prosinca 1957. piše: »Samo piši, ove će stranice – vjeruj – mnogima moći poslužiti kao putokaz u prvim danima svećeništva…« On će dogodine biti zaređen za svećenika. Nisam znao da u meni drijema književnik. Pisao sam. (Netko je rekao: »Onaj koji je naslovnik pisama može biti zadovoljan, ali mora znati i to da si ne smije previše umisliti, jer pisac ima potrebu pisanja i treba naslovnika.«) Josip Turčinović je sva pisma sačuvao, dao mi ih je. Kad sam ga već prikovana uz krevet posjetio i spomenuo mu pisma, rekao mi je: »Predaj ih u Kršćansku sadašnjost. Mogu izaći s mojim pismima, a mogu i bez njih.« Predao sam pisma za tisak. Kako da mu danas to ne reknem! Imao sam do podne predavanja, popodne seminar na Fakultetu. Bio sam mrtvo umoran. Posjetit ću ga sutra. No osjetio sam nutarnji poticaj: »Daj, posjeti Josipa danas!« I posjetio sam ga kod časnih sestara na Vrhovcu. Rekao sam mu: »Danas sam u Kršćanskoj sadašnjosti predao Pisma za tisak.« Radost obostrana, njegova i moja. S osmijehom smo se oprostili. Drugi dan se javljam u Kršćansku sadašnjost radi Pisama. Dobivam odgovor da profesor Turčinović danas nikoga ne poznaje, pao je u komu. Jučer je zacijelo bio posljednji susret.

O, Bogu hvala da sam poslušao nutarnji poticaj i otišao k bolesnom Josipu Turčinoviću! Pisma su izašla u Zagrebu 1995. Kršćanska sadašnjost ih je izdala. Iza naslovnice stoji posveta: »Josipu Turčinoviću / sugovorniku ovih pisama / Ivan Golub.« (Odrekao sam se honorara.) Knjiga Pisma ima 444 stranice. Dragutin Tadijanović mi je rekao: »Knjiga ‘Pisma’ čita se kao roman.« A akademik Vlatko Pavletić mi je kazao za Pisma: »Više od fikcijskih romana.« U knjizi su i Turčinovićeva pisma u rukopisu preslikana. U pismu iz Zagreba od 10. siječnja 1958. Josip Turčinović, u vezi s mojim radom na župi, opisanim u mojim pismima, mi veli: »Ne žali ako ne budeš mogao žeti sve što siješ. To bi bila usiljena i prazna žetva. Bolje će biti da oreš.« (Ivan Golub, Pisma, str. 11–12). Ove su riječi Turčinovićeve oči, njegov pogled na rad. Posudim li te oči da njima pogledam Josipovo djelo, koje je ostavio iza sebe, onda u Josipu Turčinoviću nadasve vidim čovjeka orača i svećenika sijača. On nije sličio rataru koji baci sjeme u brazdu i čeka žetvu. On je, zasijavši jednu njivu, zaorao brazdu odmah na drugoj. A orao je najvećma ledinu i krčevinu, gdje se lome lemeši i tresu ruke na plužilu. Ostao je na brazdi. Zapravo, pao je u zemlju kao ono sjeme o kojem govori Učitelj, koji ga je izabrao i komu se on odazvao, sjeme koje – ako ne padne u zemlju – 381

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 381

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

ostaje samo, a ako padne i istrune – donosi stostruki rod. Treći listopada 1990., u navečerje sveca koji je volio polja, Franje Asiškoga, Orač je postao Sjemenka na započetoj brazdi. Neobična preobrazba. No još neobičniju očekuje, a i mi je očekujemo: klijanje sjemenke iz zemlje i uskrsnuće tijela.

Anton Šuljić, prof.: Hvala lijepa, profesore! Sad ste slobodni. Ako netko, možda i još otprije prozvanih, želi odgovoriti na moje ranije postavljeno pitanje, može, ali ja bih išao malo dalje. Evo, Stipe Bagarić će nešto o tome reći!

Stipe Bagarić: Samo da ilustriram to vrijeme koje spominje prof. Šuljić… Dakle, Josip mi je osobno ispripovjedio, kad je on završio gimnaziju, biskup ga je planirao poslati na studij u Rim. Međutim, kad je išao vaditi putovnicu iliti pasoš, nije ga dobio. Odbili su mu to izdati, a jedan od razloga je bio jer je on kao gimnazijalac surađivao s Božom Milanovićem u pripremi dokumenata za razgraničenje u Istri. Josip Turčinović nije dobio putovnicu sve do 1965., kad je prvi put išao u inozemstvo, kad je išao na svjetski kongres laika. A ostalo, ako me dođe red kasnije…

Anton Šuljić, prof.: Hvala lijepa! Možemo li se možda još malo zadržati na jednom pitanju: Kakvo je stanje u našoj Crkvi, u našoj teologiji u to vrijeme? Što mi, zapravo, imamo od teoloških knjiga? Evo tu su profesori. Možda bi pater Šagi mogao odgovoriti?! Kako stojimo, zapravo, s teološkom knjigom? Kakva je naša teologija, hrvatska teologija, u to vrijeme? Govorimo o kasnim pedesetim i šezdesetim godinama. To je vrijeme kada se govori o mladom teologu Josipu Turčinoviću…

O. Bono Zvonimir Šagi: Ja mislim da je, s obzirom na knjige, tada bio veći interes za knjige koje je izdavala Kršćanska sadašnjost, a za što je neizmjerno zaslužan Josip Turčinović. Sada je sve manji interes za knjigu. To nije samo kod vjernika nego i kod svih ljudi. Zato što su tu ova tehnička informativna sredstva pa ljudi radije hvataju neke citate i neke druge stvari po knjigama pa zato više

382

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 382

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

ne čitaju toliko mnogo knjige… Ja kažem da često vjerujem samo naslovu, jer ono što slijedi, više-manje svaki drugi redak netko prepisuje…

Anton Šuljić, prof.: Ali, pater, šezdesete godine… Što imamo, zapravo, na planu teologije?

O. Bono Zvonimir Šagi: A kad je riječ o šezdesetim godinama, dozvolite mi onda da nešto o našemu Josipu Turčinoviću kažem. Ja sam zaređen za svećenika kad i on, iste godine. Bili smo onda teolozi istovremeno. Pa zato njega treba shvatiti kao čovjeka koji misli kroz kontekst vremena. Promišlja vrijeme. On je shvatio da je ključ svega upravo dijalog. Da se Crkva mora otvoriti, što je i sv. Ivan ­XXIII. započeo samom idejom da otvori Koncil. Ima jedna epizoda, kad je neki činovnik, kurijalac, donio papi sv. Ivanu XXIII. na potpis nešto što su oni napisali, onda je papa pročitao pa je rekao: »Ha, moram i druge pitati.« A onda mu je ovaj rekao: »Pa Vi ste papa, Vi samo potpišete.« »E« – kaže – »baš zato što sam papa moram i druge pitati!« I Josip je bio čovjek dijaloga. Uvijek se razgovaralo i on je bio poduzetan, spreman uvijek činiti. Evo, budući da sada nemamo ovdje Bonaventure Dude, jer on je bolestan, pa ću zato ja citirati jednu njegovu izjavu zato da vidite kako je on prosudio. To je ‘92. on u homiliji na godišnjici smrti Josipove govorio: »Josip je bio čovjek nadasve prakse, i to ne u smislu prakse koja dovodi u pitanje njegovu intelektualnu razinu, njegovu molitvenu razinu, nego sva njegova misao pa, ako hoćete, sva njegova vjera, sva njegova duhovnost tražila je od njega da se nešto učini i on nije od svoje povijesti i od svoga vremena čekao poklon. On je smatrao da i u onom društvu, koje je prošlo, treba izboriti svoja prava. Često je znao da nam to društvo i kroz one svoje manjkave zakone daje čak više prava nego smo ih mi kadri izboriti.

Sada pak u ovom vremenu – to se misli ‘92. – koje njemu nije dano doživjeti jer se sav utrošio u ono vrijeme da u onome vremenu ostvari odrednice za djelovanje Crkve za ovo vrijeme. Tako da je on, živeći u onome vremenu, sada prisutan i u ovome vremenu. On je smatrao nadasve važnim kairòs, što je temeljna biblijska poruka, a to znači da je svaki čas bremenit prilikom da se učini nešto dobro. I po onom starome, umjesto da se tužimo da svjetla nema, on je nastojao upaliti lučicu. Te njegove lučice bile su na tolikim

383

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 383

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

mjestima postavljene da se može reći da su prerasle u veliko svjetlo.« Tako Bonaventura Duda.

Zapitajmo se zato: Što bi Josip Turčinović govorio, poduzimao, činio danas u ovoj sadašnjoj situaciji svijeta? Zacijelo bi procijenio i sadašnji trenutak kao kairòs za budućnost. Približava se, već se u dijelu svijeta začinje sukob civilizacija, o čemu je pisao Hantington 1997. Bio je Josip kao osoba silno velikih darova, karizmi, misaonih, znanstvenih i praktično-poslovnih sposobnosti. Ali nadasve skroman čovjek. Bio je čovjek koji ne ističe svoju osobu, nego traga za darovitim ljudima koji mogu i moraju doći u prvi plan.

On je imao naravne i one milosne Božje darove, talente i karizme, osobito sposobnost da otkrije talente i karizme u drugim osobama. I da pronalazi put kako bi sve ono doista dobro u pojedincima postalo bogatstvo zajednice svega naroda Božjega. Bio je sijač Božje riječi u zgodno i nezgodno vrijeme. Ne samo govorom nego i svim dostupnim sredstvima komunikacije.

Njegovim je marom razvijena izdavačka djelatnost Kršćanske sadašnjosti i razgranala se na sva teološka i kulturna područja. On je uvijek imao zamisli i ideja slušajući i uvažavajući zamisli i ideje drugih nezaboravnih, sada već pokojnih, velikih osoba našega povijesnog vremena, kao što su već spomenuti tu: Tomislav Janko Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić, ali treba spomenuti i Antu Kresinu (ove godine se isto slavi godišnjica njegove smrti), a osobito Marijana Valkovića, kome je upravo jučer bila deseta godišnjica preminuća.

Mnogi će reći da velike ideje pokreću svijet. No idejama su potrebni pregaoci, ljudi spremni založiti cijeli svoj život da bi nešto veliko zaživjelo. Josip je doslovce živio za ono što je shvatio kao kairos – sretan trenutak. Zato je skupio ljude, okupljao je ljude. S njime su na tom poslu izgarali i ljudi i već spomenuti pokojni, koje smo spomenuli, ali i oni ovdje sada još živi, veliki naši kršćanski poticatelji misli… evo i prof. Golub i itd., entuzijasti na proročkom djelu obnove Crkve, koje je tada započelo za treće tisućljeće.

Ti entuzijasti nisu tražili ništa za sebe. Sumnjičeni, često krivo tumačeni, vrijeđani i zapostavljani, trpjeli su, ali njihova djela svjedoče da su bili vjerni Kristovi svjedoci u zamršenim vremenima novije mučne povijesti. Bilo je to vrijeme teško za Crkvu.

Postavljalo se pitanje: Treba li se Crkva sve više zatvarati prema sebi neprijateljskim ideologijama da stvori što jači bedem, što djelotvorniju barikadu za borbu protiv bezboštva ili da krene u traganje za načinom dijaloga 384

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 384

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

kako da i one koji su joj protivni, na neki način, uvede u ovo promišljanje svijeta i života i do spoznaje da se može graditi i s razlikama općečovječansko dobro? Crkva je svoje otvaranje sebi protivnome svijetu osjetila kao svoju dužnost i ljudi poput Josipa Turčinovića shvatili su da Drugi vatikanski koncil i u takvom okružju kakav je bio boljševizam i slični socijalistički komunistički sustavi, mora izvršiti ulogu pokretača dijaloga. Ono što je vodilo Josipa kao središnja misao bio je čovjek i njegovo dobro. Znao je da se za čovjeka i za pojedinca i za ljudske skupine, za ljudsku obitelj, uvijek može naći put. Pokojni Živko Kustić je Josipa Turčinovića, uz godišnjicu njegove smrti, ovako ocijenio: »Nije znao štedjeti svoje snage. Radije je podnosio da bude oklevetan i ponižen nego da odustane od pothvata za koje je bio siguran da istinski doprinose rastu vjere i čovječnosti.« Citirat ću na toj crti i kratak odlomak iz kolumne pokojnog Živka Kustića u onoj Jutarnjoj propovijedi – to je pisao u Jutarnjem listu – uz dvadesetu obljetnicu Josipova preminuća. Evo, citiram: »Nitko od crkvenih ljudi u cijelom području, od Istre do Kamčatke, nije tako uspio svetim lukavstvom prevariti komunističke vlasti. Plodovi toga rada i danas su veliki. Put pak pojedinim osobama daje naslutiti sam Bog. Josip je bio taj, od Boga izabran, osoba sretne slutnje. Njegovo je djelo kao prolaz Duha. Preko Josipove osobe Duh je prošao na mnoštvo i označio naš tadašnji povijesni trenutak. U tome je i sada svjetlo budućnosti. No mnogima se često nameće da se može jedino tada u budućnost kad se dosta temeljito spali sve postojeće pa da se na zgarištu prošlosti započne nova gradnja. U takvom razmišljanju najviše se duhovne energije troši na rušenje prošlog. Rušenje ugleda stvaralački povijesnih osoba postaje jedini vidljivi cilj, a pljuvačka jedino oruđe.« Zato su Turčinovića i mnoge koji su surađivali s njime itekako popljuvali.

O tome što je Josip Turčinović ostavio u baštinu Crkvi u Hrvatskoj pa i u istočnim Crkvama do Vladivostoka piše se kroz ovih dvadeset i pet godina, nažalost, od raznih autora i dosta kojekakvih pristranosti, ocrnjivanja njega i osoba oko njega i njihova djela. Još uvijek nam treba vrijeme Josipa Turčinovića i velikog mnoštva njegovih suradnika prosuđivati u istini, pravednosti i ljubavi koja se Duhom Svetim razlijeva srcima našima i mnoštva koji su s Josipom surađivali. Ne smije on ostati zaboravljen!

A nažalost, još uvijek u Crkvi imamo dosta literature koja je uperena u to da njega na neki način omalovaži i da ga prikaže kako je bio suradnik 385

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 385

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

nekih komunističkih vlasti. Evo, tu citiramo i jednoga talijanskog autora, Antonija Giuliana… Naš sadašnji provincijal mi je to bio poslao iz Rima pa smo preveli. Naslov je članka: »Glas u tami« u listu Avenire: »Bila je to tama režima koji je želio na svaki način ugušiti Božju riječ. Ali mu to nije uspjelo. Zato su riječi Josipa Turčinovića, koji je bio hrvatski intelektualac i svećenik, čovjek s vrha evangelizacije u vrijeme bivše Jugoslavije, bile nešto što je jako važno. Ako je sjeme Radosne vijesti uhvatilo korijen u jednoj zemlji koja je tada bila neprijateljski raspoložena prema Kristovoj poruci, to je ponajviše zasluga djelovanja ovoga znamenitog filologa i teologa u postkoncilskom vremenu. Turčinović je zato s ostalim znanstvenicima u Zagrebu pokrenuo reviju ‘Svesci’. Bio je to jedan od prvih izdavačkih plodova koji su okrznuli zid šutnje, koju je nametnuo jugoslavenski komunizam. Ubrzo nakon toga nastao je Centar za istraživanje, informacije i koncilsku dokumentaciju, poznat pod nazivom Kršćanska sadašnjost. Bila je to oaza vjere u pustinji koju je nametnuo tadašnji režim u godinama kad je njome upravljao Turčinović. Te su publikacije prešle granice Jugoslavije da bi odgovorile na žeđ za duhovnošću kod svih naroda Istočne Europe koji su bili zarobljenici komunizma. Turčinović je posjedovao izvanrednu sposobnost: znao je povezati svoju erudiciju sa jednostavnim naviještanjem koji je bio namijenjen svakome.« Dokaz za to je svezak Glas iz Ranjenog (njegove propovijedi itd.). Evo s time bih ja završio jer nema vremena, ali mislim da je vrlo važno sada biti u Crkvi, baš u Crkvi biti kritični prema onima koji pljuju, kažem pljuvačka je jedino oružje po onima koji su u ono vrijeme orali… Što bi bilo od Koncila i koncilskih dokumenata da nije bilo Kršćanske sadašnjosti?

Anton Šuljić, prof.: Hvala lijepa patru Šagiju! Eto, hvala i za ovaj citat. Avenire nam je odgovorio na prvo pitanje koje smo danas htjeli dotaknuti. Moj se nekakav sustav i raspored lagano tope i da se ne bi posve istopio, ja ću sada samo nagovijestiti jednu drugu važnu djelatnost. Josip, i ne samo Josip, ali on osobito, bio je duša i organizator toga pothvata u Kršćanskoj sadašnjosti, imao je jako veliku i bogatu suradnju s brojnim institucijama: od Državnog arhiva preko Akademije pa sve do drugih raznih izdavača i institucija poput Staroslavenskog instituta. Suradnja je ostvarivana mnogostruko i u, rekao

386

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 386

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

bih, gotovo prijateljskim okolnostima. Evo, upravo će nam akademkinja Anica Nazor izreći nešto o toj suradnji.

Akademkinja Anica Nazor: Ja ću nešto reći o Josipu Turčinoviću i njegovoj suradnji na Rječniku crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. On je bio među prvim suradnicima na tom rječniku, a inicijativa da se prirede redakcijski rječnici crkvenoslavenskoga jezika potekla je na Četvrtome međunarodnome slavističkom kongresu u Moskvi 1958. godine i pokrenuli su je urednici monumentalnoga Slovnίka jazyka staroslověnského tadašnje Čehoslovačke akademije znanosti, a to je bio akademik Bohuslav Havránek, Jozef Kurz, i to u trenutku kad se u Pragu pojavio njegov prvi sveščić. Rječnik redakcija crkvenoslavenskoga jezika bio bi prirodan nastavak spomenutoga Slovnίka, koji je priređen na iscrpnoj, potpunoj građi iz svih takozvanih kanonskih staroslavenskih rukopisa kao i iz rukopisa češke redakcije. A crkvenoslavenski jezik je književni jezik na kojem su napisana, a kod Hrvata i glagoljicom tiskana, mnoga biblijska, liturgijska i književna djela u razdoblju od 12. do 16. stoljeća, a negdje nešto i duže. U tom je razdoblju, po mišljenju paleoslavista, dakle, staroslavenista, crkvenoslavenski funkcionirao kao kulturni jezik Slavena, kao međuslavenski, kao međunarodni književni slavenski jezik. Jedno se vrijeme nazivao čak i općeslavenskim književnim jezikom i pod tim nazivom predavao se na zagrebačkome Filozofskom fakultetu.

Crkvenoslavenski jezik do tada, dakle, do 1958., nije bio leksički obrađen unatoč tomu što su postojale neke obrade. U Staroslavenskom se institutu u Zagrebu, doduše već od 1950. godine pripremao rječnik iz hrvatsko-glagoljskih starina i bilo je u tom smislu ekscerpirano nekoliko glagoljskih izvora.

Stoga je Staroslavenski podržao moskovsku inicijativu i već u jesen 1959. godine, pod vodstvom Josipa Hamma i Vjekoslava Štefanića, jedna grupa ekscerptora, u kojoj je bio Josip Turčinović, počela je s radom na ekscerpiranju hrvatskih crkvenoslavenskih glagoljskih izvora na novim načelima usklađenima s načelima Slovnίka jazyka staroslověnského. Korpus izvora obuhvaća sve glagoljske fragmente do 13. stoljeća, a to su fragmenti epistola, misala, brevijara, homilija, apokrifa i legendi i najpotpunije, zapravo, i najstarije rukopise glagoljskih misala, brevijara, rituala, psaltira i pojedine dijelove glagoljskih zbornika, dakako one priloge koji su pisani crkveno-

387

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 387

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

slavenskim jezikom. Sve je ekscerpirano, dakle, za taj rječnik, iz originala, iz fotokopija originala, a ništa iz izdanja. Josip Turčinović radio je na rječniku u ranom, prvom razdoblju, dakle, u razdoblju ekscerpiranja izvora. Tom je poslu bio privržen i znalački ga je obavljao. Prvi sveščić rječnika objavljen je 2000. godine, koji Josip Turčinović, nažalost, nije doživio, ali njegov je trag u rječniku zabilježen. Izašlo je dvadeset sveščića do danas, koji čine dva toma, a stručna i znanstvena javnost dočekala ga je s izvrsnim ocjenama. Već prije objavljivanja, građa za rječnik uvelike je citirana. Ta građa za rječnik uvelike je citirana u slavističkim časopisima i izdanjima. Autori prve gramatike hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika, objavljene 2014. godine, zapisali su u predgovoru da bez kartotečne građe prikupljene i sastavljene za izradu rječnika i fototeke koja sadrži kopije gotovo svih hrvatskoglagoljskih kodeksa koji su razasuti po knjižnicama i zbirkama širom svijeta, izradba ove gramatike ne bi bila moguća. A pišući recenziju, tj. preporuku da se objavi rukopis dvadesetog sveščića, ugledni slavist Johannes Reinhart ocijenio je da je Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije tijekom dvadeset godina postojanja postao nezamjenjivo leksikografsko pomagalo za kroatiste, slaviste, povjesničare i kulturologe. To je djelo jedno od najizvrsnijih dostignuća hrvatske filološke, odnosno humanističkih znanosti uopće u zadnjim desetljećima, dakle, tako završava i neka je hvala Josipu Turčinoviću što je sudjelovao u izradi toga djela, a ja sam, evo, ovdje donijela prvi tom. Drugi tom će se uskoro uvezati pa koga bude zanimalo, može vidjeti i to djelo u kojem je sudjelovao naš Josip Turčinović.

Anton Šuljić, prof.: Zahvaljujem akademkinji Nazor. Još ćemo malo govoriti o toj suradnji.

Zato bih sada pozvao fra Gabrijela Jurišića, a nakon njega će govoriti Stjepan Sučić i onda bih pozvao također i našeg dragog don Lusha Gjergjija da svatko rekne svoje sjećanje, i to tako da, ako je moguće, ne prekoračimo vrijeme. Evo, fra Gabrijele, Vi ste bili i prijatelj i suradnik našeg Josipa.

Fra Gabrijel Hrvatin Jurišić: Uprava Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja (Split) 1961. godine poslala me je u Zagreb da pokušam upisati studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu. Taj izraz »pokušam upisati« treba razjasniti. Vi

388

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 388

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

stariji znate da su poslije Drugoga svjetskog rata jugoslavenske komunističke vlasti, zadojene borbenim ateizmom, uz ostalo, dokinule i sve privatne škole. Poslije duge borbe, konačno su dopustile da Crkva može imati svoje škole »za spremanje svećenika«, ali ih državne vlasti neće priznavati (»pravo javnosti«) ni materijalno pomagati. Kako sam završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju i Franjevačku visoku bogosloviju u Makarskoj i Bogoslovni fakultet u Zagrebu, za ondašnje državne vlasti imao sam samo četiri razreda pučke škole i nisam se mogao upisati na Filozofski fakultet.

To znači izraz »pokušati upisati«.

No, baš tada su komunisti izbacili parolu: »Radnike na Sveučilište!« O toj bi temi trebalo posebno govoriti…

Kad sam konačno »uspio upisati« klasičnu filologiju, netko mi je rekao da jedan svećenik iz Istre na istom fakultetu studira hrvatski jezik. Tako sam prvi put susreo Josipa Turčinovića. Dobromu Bogu sam neizmjerno zahvalan za taj prvi susret, bezbrojne kasnije susrete, plodnu suradnju i pravo prijateljstvo.

Uskoro sam upoznao i druge svećenike koji su studirali na istom fakultetu. To su bili: fra Ljudevit Maračić, OFMConv; fra Leonardo Tandarić, TOR; fra Augustin Didović, OFM; o. Vladimir Pribanić, SJ; don Marin Mandić, SDB; don Marin Škarica i drugi. Uz druge drage kolege tu je bio i danas poznati akademik dr. Josip Bratulić.

Nešto kasnije me je Josip uveo u krug suradnika Kršćanske sadašnjosti.

Počeo sam surađivati u »Kani« i kalendarima, zatim u prijevodu tekstova Misala i Časoslova, a onda sam, na njegov poticaj, u taj posao uveo i nekoliko fratara naše Provincije.

Kad je bl. Nikola Tavelić 1970. godine proglašen svetim, Josip je zamislio da bi »taj veliki događaj za cijeli hrvatski narod, vjernike i nevjernike« trebalo obilježiti nekom spomen-knjigom. U početku ni njemu nije bilo jasno kakva će to knjiga biti. Ponudio mi je da zajedno radimo. Kad smo poslije nekoga vremena prikupili dosta materijala, predložio mi je da budem glavni urednik. Tako je nastala monografija Nikola Tavelić prvi hrvatski svetac (KS, Zagreb, 1971.). Tehnički i grafički ju je izvrsno uredio pok. Alferd Pal. U radu s tim izuzetnim čovjekom, razgovarao sam o raznim temama.

On je krakovski Židov, živio u Beču te konačno kao građanin Zagreba postao partizan. Josip ga je prihvatio kao čovjeka, stručnjaka za grafičke po389

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 389

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

slove. Kad smo jedne noći dugo radili, Alfred mi je rekao: »Pa ovaj tvoj Josip i ti, pa vi niste popovi.« Ja sam normalno razjasnio: »Jest. On je pop, a ja sam fratar.« Alfred je primijetio: »Ma, ne to! Mene su moji komunisti učili da su popovi ljudi koji ništa ne rade, nego samo dobro jedu. Oni su kao srednjovjekovni feudalci – ništa ne rade, vladaju i dobro jedu. A vas ste dvojica ovih dana sa mnom radili po noći i po danu i uopće ne znam kad ste jeli.« Na moje pitanje koje »popove« on poznaje, odgovorio je da smo mi dvojica prvi »popovi« s kojima on razgovara. Ja sam mu odgovorio, da smo mi »popovi« kao i drugi ljudi. Osim svojih strogo svećeničkih poslova, radimo i druge poslove, kao npr. ovaj na monografiji o sv. Nikoli Taveliću. Ostao je iznenađen.

Kako smo Josip i ja radili? Budući da sam u Sinju na Gimnaziji predavao grčki i latinski, svakog sam petka navečer dolazio u Zagreb, pa smo radili cijelu subotu i nedjelju. Noću sam putovao vlakom do Knina, autobusom do Sinja i ujutro bio u školi.

Jedne smo subote radili do kasno. Oko 2 sata u noći on je rekao da smo oba umorni, a ujutro nas čeka posao. Uskliknuo je: »Kako bi bilo lijepo popiti topli čaj!« Vani je snijeg i gdje u to doba noći topli čaj naći. Predložio je da uzmemo taksi, pođemo na Autobusni kolodvor na čaj, zatim će me odvesti do samostana Gospe Lurdske, a on će se vratiti na Marulićev trg i ujutro ćemo nastaviti raditi. To je, eto, mala slika kako se u ono doba radilo.

Dr. Vjekosłav Bajsić jednoga je srpanjskog dana rekao da on bolje poznaje Italiju i Austriju, Njemačku i Švicarsku nego našu Bosnu i Hercegovinu. Josip je odmah predložio: »Evo ti fra Gabrijela. Tvojim autom obiđite bosanske samostane. On će ti biti vodič. Imat ćeš što vidjeti.« Bilo je to divno putovanje s vrhunskim intelektualcem, svećenikom, jednostavnim i finim čovjekom, koji je imao duboku vjeru i želju da učini što više dobra. S tim čovjekom biti zajedno i razgovarati toliko dana zbilja je veliki ­Božji dar!

Fra Karlo Balić u Rimu je osnovao i dugo vodio »Papinsku međunarodnu marijansku akademiju« i organizirao mariološke kongrese po svijetu.

Više je puta izjavio da bi želio jedan i u svojoj domovini Hrvatskoj. I konačno se pokazala mogućnost da se to ostvari, iako su mnogi crkveni ljudi mislili da je to nemoguće. Kad je fra Karlo o tomu razgovarao s Josipom, on 390

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 390

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

mu je odgovorio da će KS sve svoje osoblje dati na raspolaganje Kongresu.

Navečer mi je fra Karlo rekao da je puno čuo o »tome Josipu«, da je prvi put toga dana s njim razgovarao i da je iznenađen kako je spreman pomoći Kongresu u svemu.

Kad sam to kazao Josipu, on mi je rekao kako je došao trenutak da Crkva, s jedne strane, pokaže komunistima, a s druge svjetskim kongresistima, da je hrvatski narod katolički i da osobito štuje Bogorodicu Mariju, Kraljicu Hrvata. Dakle, Kongres je događaj da se »urbi et orbi« jasno obznani istina o hrvatskome katoličkom narodu.

U svojim razmišljanjima i vizijama Josip je često govorio da Crkva mora naći svoje mjesto u filmu. Stoga se je potrudio i uspio stvoriti prvi (1971.) nazovimo ga crkveni film »Katolička Crkva u Hrvata« (32 minute). Sudjelovao sam u snimanju po Bosni, Hercegovini i južnom dijelu domovine.

Kasnije je KS snimio više filmova.

I još nešto. »Nedosanjani Josipov san« – tako bih nazvao njegovu zamisao, čak i realan plan, da treba početi raditi na »Hrvatskoj katoličkoj enciklopediji«. S fra Tomislavom Šagi-Bunićem više je puta Josip govorio da naša Crkva mora organizirati izdavanje takve enciklopedije. Razgovarao je o tome s dr. fra Petrom Čapkunom, mojim provincijalom, i predlagao da me Provincija pusti da budem tajnik toga važnog pothvata.

Govorio je da je rad Leksikografskog zavoda svakako dobar, ali je previše materijalistički i ateistički. Mnoge su teme izostavljene ili loše obrađene.

Stoga je potrebna moderna, ozbiljna, hrvatska i katolička enciklopedija.

Nažalost, taj njegov »nedosanjani san« još uvijek nije postao stvarnost, nego je i dalje »glas vapijućega u pustinji«.

Naviru sjećanja na velike i male događaje, mnoge zgode i nezgode, uspjehe i poraze, na mnoge radosne ali žalosne trenutke… Tko bi ih sve nabrojio!

Na kraju treba zahvaliti dobromu Bogu što nam je darovao don Josipa i fra Tomislava, don Vjekoslava i fra Bonaventuru kao i brojne druge oduševljenike Saborom i ustrajne djelatnike na obnovi Crkve u hrvatskom narodu.

Hvala na pozornosti!

Anton Šuljić, prof.: Hvala! Hvala na ovim riječima fra Gabrijelu, a sada ću dati mikrofon gospodinu Stjepanu Sučiću, potpredsjedniku Matice hrvatske, da on iz svoje

391

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 391

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

perspektive kaže o toj suradnji, odnosno o svom viđenju Josipova djelovanja i Josipa kao čovjeka, kao svećenika, kao teologa.

Stjepan Sučić: Najljepše zahvaljujem. Sudionik sam studentskog pokreta. Studirao sam na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1970. upisao sam se na Institut za teološku kulturu laika.

Bio sam, dakle, na tome institutu. Dr. Josipa Turčinovića upoznao sam 1969. na Svećeničkom tjednu na Šalati. Tada sam bio student. Moj pokojni brat Ivan, koji je bio svećenik, ponosno mi je predstavio svoga kolegu. Dr. Turčinović je u tome kratkom susretu ostavio dojam profesora koji se živo zanima za teologiju i književnost, umjetnost i suvremenost Sveučilišta.

U biblioteci moga brata, osim teoloških i filozofskih i drugih knjiga iz područja književnosti i kulture, pročitao sam lijep broj književnih i povijesnih djela. Uz izdanja Matice hrvatske, Društva svetog Jeronima i HIBZ-a, te drugih raznih izdavača, nalazile su se knjige umnožene na ciklostilu – najskromnije grafičke opreme, a privlačnog sadržaja. Među njima bila je i knjiga Žrtve Božje ljubavi, izbor lirskih meditacija o svećeničkom životu, priredio: Josip Turčinović, Zagreb, 1957.

Uz mnoga književna djela listao sam malu biblioteku takvih knjiga i teoloških i filozofskih, koje su bile priručnici na studiju moga brata. Nalazio sam ih i po zagrebačkim antikvarijatima. Kasnije sam upoznao dr. Šagi-Bunića. Čuo sam za njegovu znamenitu knjigu Misao i djelo. Što je više odmicalo vrijeme, sve sam više shvaćao značenje tih izdavačkih pothvata i sve više cijenio taj izniman teološki napor naših profesora i mladih učenjaka. Oni su teološka djela pisali sjajnim stilom i biranim jezikom. Na vrlo skromnim tehničkim tiskarskim strojevima ciklostilom, šapirografom objavljivali su dragocjene knjige, koje su bivale ubrzo rasprodane. To potvrđuje jedna Šagijeva knjiga u kojoj je na koricama popis šest ili sedam naslova. Iza svakog piše – rasprodano. Svjedočanstvo je to o veličini i značenju Bogoslovnog fakulteta i njegovih profesora. Ne samo profesori što ih je spominjao prof.

Golub nego i svi oni koji su navedeni u impresumu, u uredničkom vijeću, u uredništvu Biblije Stvarnosti, predstavljaju pravu veličinu hrvatske teologije i Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta. Bogoslovni je fakultet 1952. bio isključen – izbačen sa Sveučilišta u Zagrebu. Srećom, imali smo tako

392

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 392

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

genijalne profesore koji su shvatili da mogu biti profesori cijelom narodu i da mogu navješćivati evanđelje i radnicima i studentima, i učenjacima i da su im za to potrebni filolozi, tiskari, redovnici, da su im potrebni ljudi dobre volje, najbolji prevoditelji. Pokrenuli su časopis Svesci – Kršćanska sadašnjost, a onda i izdavačku kuću Kršćanska sadašnjost. Pisali su o baštini i o suvremenosti – da su nam potrebni filozofski tekstovi, a ubrzo je u jednoj od tih revija u jednom članku dr. Turčinović napisao jednu jako važnu konstataciju – da smo mi u svojoj povijesti, još od srednjeg vijeka, imali vrlo malo i umjetničke i znanstvene proze i da je ona nama iznimno potrebna.

Prema tome, nije čudno da je dr. Turčinović sa svojim kolegama ustanovio biblioteku Teološki radovi i da su objavljivali doktorske disertacije i nova istraživanja naših prvorazrednih teologa. Da ih sad ne nabrajamo, znate ih ili ćemo ih vrlo lako naći u knjigama i u knjižari Kršćanske sadašnjosti i u bezbrojnim bibliotekama po cijelom našem hrvatskome kulturnom prostoru. Turčinović je bio čovjek koji je govorio: »Probleme treba studirati.« Kao mladi smo se znali okupljati i često smo se zanosili velikim hodočašćima, propovijedima koje su bile izvanredno posjećene, kad su bile nazočne stotine ljudi, a on je rekao: »To je dobro, ali znate, potrebne su male skupine koje probleme studiraju.« To je rezultiralo time da smo se mi u zagrebačkim studentskim krugovima zainteresirali za studij teologije i da smo nabavljali sve moguće časopise. Od časopisa Matice hrvatske iz Zagreba, Rijeke, Splita, Zadra i Dubrovnika do časopisa iz Beograda, iz Sarajeva … Čitali smo Forum, Republiku i Kritiku – gutali eseje i polemike, živo raspravljali i odlazili na tribine »Književnog petka«. Na jednoj tribini Književnog petka u prosincu 1970. predstavljala se knjiga pjesama slovenskog pjesnika Edvarda Kocbeka. Tko je preveo tu knjigu? Slavko Mihalić. Tko je objavio? Matica hrvatska. Brojna književna publika pozorno je slušala. Bilo je zanimljivih i pitanja i odgovora. U Kani je bio objavljen intervju s Edvardom Kocbekom.

Nakon tribine na Književnom petku u Medulićevoj, nastavio se susret i razgovor u Kršćanskoj sadašnjosti na Marulićevu trgu 14. Zajedno su se našli Kocbek i Mihalić, Gotovac i Turčinović, urednici iz časopisa Encyclopaedia moderna i Svesci, teolozi i književnici iz Matice hrvatske i dvadesetak studenata. Kocbek je bio zadivljen. Rekao je: »Gospodo, ja sam vidio što je Encyclopaedia moderna i što je stvorio akademik Supek. Gledam što radi Matica hrvatska. Vi imate biblioteku 393

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 393

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Pet stoljeća hrvatske književnosti, Filozofsku hrestomatiju, objavljujete svjetske klasike. Imate Kršćansku sadašnjost i njezine knjige i časopise. Ja ne mogu doći k sebi. Vi objavljujete Mouniera. Ja sam čitao Mouniera. Primao sam Esprit kad sam bio profesor u Bjelovaru 1939. Znate, ja sam vidio Hrvatsku 1945. Ovo je čudo.« Turčinović je bezbroj inicijativa pokrenuo. Govorio je: »Nama je potreban časopis za obitelj jer to ima francuska Crkva, jer ima talijanska (Vie catholic, Famiglia Christiana).« Započela je izlaziti Kana, kršćanska obiteljska revija. Tiskana je u Vjesniku u najmodernijoj tiskari. Kršćanska revija u bakrotisku. Tekstove su pisali teolozi i književnici, pjesnici i vrtlari.

Izlazila je u 100.000 primjeraka i pojavila se na kioscima Vjesnika. To je bila Kršćanska sadašnjost! Kad je izašao prvi broj Kane, u crkvi Ranjenog Isusa donijeli smo je na oltar. Kad je 1984. bio Euharistijski kongres, prije toga su hrvatski biskupi dali biskupsku poruku. Turčinović je u tjedan dana složio anamnezu kako treba po cijeloj Hrvatskoj studirati poruke hrvatskih biskupa. Nakon toga pokrenuo je ništa manje nego liturgijsko-pastoralni listić. Jedan mali listić koji se od onih otpadaka papira na šesnaest stranica tiskao u nakladi, ne vjerujem da je manje od pedeset tisuća bila, koji se po svim crkvama čitao, a jedan od prvih tekstova je tekst Bartola Đurđevića, koji je iz turskog sužanjstva pobjegao u 16. st., govori, obraća se Europi: »I nemoj, pobožni čitatelju, samo poštovati majku domovinu i svetu Crkvu, kojoj smo po božanskom pravu obvezani, nego poštuj i njezine graditelje i ljubitelje.« Šagi-Bunić u svojoj knjizi Bogu nitko nije nevažan govori o tome da nemamo svojih svetaca i analizira kakvi smo to kršćani i zašto uvijek imamo svece u Portugalu, i to nam je jasno da ih poštuju u Francuskoj i u svijetu, samo kod nas nitko ne može biti svet. Šagi-Bunić nam tumači da martir treba prevesti kao svjedok, dakle, ne onaj koji je mrcvaren, mučen i zlostavljan, rezan i piljen, nego onaj koji je svjedok i navješćuje evanđelje.

On nas je učio kako prepoznavati svetost. Godine 1961. Šagi-Bunić piše da je u proteklih nekoliko desetljeća Crkva dala velike svece. Više nego jasno da misli na Stepinca. To se usudio napisati u doba Rankovića. Mi smo imali građanski odvažne ljude, iznimno poduzetne, ljude koji su gledali što će najbolje pronaći i odabrati za svoj narod. Na taj način pod svom djelu Josip Turčinović najviše sliči velikom Mati Ujeviću, kojeg ne pamtimo niti po jednoj iznimno znamenitoj knjizi. On je napisao vrijedna djela, da 394

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 394

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

se razumijemo, ali je okupio prvake hrvatske znanosti i kulture da bi se stvorila Hrvatska enciklopedija. Mate Ujević je rekao: »To je nama iznimno potrebno. Nije pitanje da li mi to možemo napraviti. Mi to moramo napraviti.« Takav je bio Turčinović, takav je bio Adalbert Rebić, takve su bile desetine ljudi. Dopustite još samo na kraju… Bili smo studenti na tom Teološkom institutu. Komunistička propaganda je govorila o zatucanim kršćanima katolicima, o reakciji, kasnije su nas sudili, ispitivali, što sam nešto natuknuo… Ovi veliki ljudi su shvatili da je potrebno da na razini Crkve, teologije ne budemo na razini djece i dječjeg vjeronauka, nego su naši pravnici, liječnici, književnici i odvjetnici dobivali najbolja teološka znanja i bili kadri nositi se sa društvenim i kulturnim izazovima. Šagi-Bunić je jedanput rekao: »Znate, pa u povijesti su bile razne hereze. Pa tako će i komunizam kao jedna hereza jednog dana iščeznuti.« Pokazalo se! Mogao bih još puno govoriti. Nadam se da će biti puno prilika i da što više nas treba svjedočiti o osobi koja je svojim djelom pokazala da je svjedok i da je gradila svetu Crkvu. Hvala vam!

Anton Šuljić, prof.: Hvala lijepa! A sada bih zamolio dr. Lusha Gjergjija da nam on kaže svoje iskustvo i sjećanje o suradnji s Kršćanskom sadašnjosti i posebno s Josipom Turčinovićem. Naime, već je za Turčinovića bilo rečeno da je sve učinio za kulturu svoga naroda i da je zapravo čitavo njegovo djelovanje bilo okrenuto da pridonese vjeri, znanosti i kulturi svoga naroda, ali ne samo svoga. On je volio i ostale narode i surađivao s Crkvom osobito u susjednim narodima. Jedna od tih plodnih suradnja koja se i danas nastavlja u Kršćanskoj sadašnjosti jest i s prijateljskim albanskim narodom. Evo, dr. Gjergji će nam sad nešto reći o toj suradnji.

Mons. dr. Lush Gjergji: Hvala lijepa! Meni je jako drago danas biti zajedno s vama, s prijateljima pokojnog Josipa i drugih velikana Crkve u Hrvata. Josip Turčinović je za mene bio prijatelj, brat, svećenik. Bio je iznad svega nadahnuće da radimo, da surađujemo deset plodnih godina: od osamdesete do devedesete, do njegove smrti. Dritta se štampala u Kršćanskoj sadašnjosti. Preko pedeset raznih knjiga štampali smo zajedno. On je bio čovjek koji se veselio svakom

395

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 395

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

radu, svakom uspjehu. Posebno, bio je moje nadahnuće za petnaest knjiga pisanih i posvećenih bl. Majci Tereziji, koje sam ja na početku pisao na albanskom jeziku. Poslije je prevedena prva knjiga, prva biografija kompletna na hrvatski, a onda i na druge jezike. Jednom riječju, Josip Turčinović je bio prijatelj naše Crkve i našeg naroda. Znao je za patnje ne samo prošlosti nego i za velike muke i iskušenja koje smo imali počevši od ‘81. pa sve do njegove smrti. Otprilike dva tjedna prije njegove smrti, bio sam ponovno u Zagrebu i želio sam ga vidjeti. Liječnici su govorili da je u teškom stanju.

Ja sam rekao glavnom liječniku tko sam i oni su ga pošli pitati. Čim je čuo moje ime, rekao je liječnicima da svakako mogu doći. I tada nije govorio o svojoj bolesti, o teškom stanju, nego: »Dokle ćete vi trpjeti tako i toliko?« Ja sam mu govorio: »Josipe, to je već pri kraju. Bit će dobro.« Sjećam se njegova odgovora: »Molimo, nadajmo se da će biti dobro za sve i za vaš ispaćeni albanski narod.« Ja ga zaista nosim u srcu. Ovdje sam donio zadnju moju monografiju na albanskom jeziku Moji prijatelji u vječnosti. Četrdeset raznih prijatelja i suradnika, među kojima je svakako i naš dragi Josip Turčinović. Ja moje pisanje i moje sjećanje ostavljam Kršćanskoj sadašnjosti i svima vama u nadi da ćete ih imati prilike pročitati. Jednom riječju, dvadeset i osam mojih knjiga na albanskom jeziku, sedamnaest na hrvatskom i mnoge druge na talijanskom jeziku i na drugim jezicima svijeta ne bih nikada ni sanjao, a kamoli pisao da nije bilo poticaja, da nije bilo nadahnuća Josipa Turčinovića. Prvo pitanje nakon što bismo se vidjeli uvijek je bilo: »Kako si? Što pišeš? Što si pisao o nama? Piši i što više i što bolje jer samo ono što se piše i objavljuje, to ostaje ne samo za ljude nego i u vječnosti.« Iznio bih ovom prigodom ono što mi o njemu kao čovjeku i svećeniku kao i o iznimnom intelektualcu i praktičaru dolazi u sjećanje.

Dok se drugi ljute, grizu, kažu kojekakve misli, ocjene, mišljenja, sudove, čak i osude, brane se pred napadima i klevetama, napadaju i traže argumente za diskreditiranje drugih, naš Josip puši, češe se, šeće, smiruje sebe i druge. Malo govori, proročki daje vizije…

Najteža riječ, kada bi mu stvarno »prekipjelo«, bila je: »Do bijesa!« I opet je imao puno volje, motiva, ideja, ideala, ljubavi za život i rad, posebice za izdavačku djelatnost. Duboko je vjerovao u Boga, i snagom te vjere, vjerovao je i u čovjeka, u sve ljude, otkrivao je stalno u njima dobro, bodrio je, hrabrio, poticao…

396

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 396

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Kada bih vidio da je veoma umoran, opterećen ili, kako je on sam govorio zadnjih godina, »konstantno sam umoran«, onda bih mu govorio o nekim izdavačkim planovima. I odmah bi se sav »preporodio«, ražario, zablistalo bi mu lice, zasjale umorne oči, kao da je doživio nešto izvanredno, kao da mu nije ništa. Takav je bio i ostao do posljednjih dana, do prijelaza u vječnost.

Nikada ne mogu zaboraviti naš već prije spomenuti zadnji susret i dijalog u bolnici u Vinogradskoj, 6. rujna 1990. Bio je u veoma teškom zdravstvenom stanju, ali ipak uz osmijeh i brigu za druge. I tada, kao i uvijek, nije mislio na sebe, na svoje stanje, muke i bolest, nego na druge, na našu vjersku i nacionalnu situaciju, na Crkvu i tisak. »Pratio sam sve što se događa na Kosovu, dokle god sam mogao. Znam, nije vam lako, ali morate izdržati. Isus nas uči: ‘Samo tko ustraje do kraja, taj će se spasiti.’ Ustrajte u dobru, u praštanju, u strategiji nenasilja…« Nije imao više glasa ni snage govoriti. Gledao me dugo, ljubazno, pomalo zamišljeno, i nakon duže pauze reče: »Vaša je budućnost!« Vidio sam da je ganut, uzbuđen, umoran, pa sam htio skrenuti razgovor na nešto drugo. »Josipe, sve će biti u redu. Već se vide neki konkretni znaci bolje budućnosti«, rekoh i nastavih: »Moram otići jer su mi liječnici rekli da se ne smiješ zamarati… Rekli su mi da si puno bolje… Vidjet ćemo se brzo…« Josip me odmjeri još jednom svojim blagim pogledom i sasvim tiho i mirno reče: »Nećemo se više vidjeti ovdje, ali sigurno ćemo se vidjeti gore, na nebu. Čuvaj se… Pozdravi sve, biskupa Prelu, svoga brata svećenika, svoju majku, sav vaš kler, narod, sve… Kosovo, vaša Crkva za mene su bili i ostali veliko otkriće. Držite se… Bog je s vama…« Još jednim osmijehom, stiskom ruke, koja je postala posve suha i krhka od bolesti, šapatom reče mi: »Hvala ti za posjet… Hvala ti za sve… i pozdravi sve.« Ja od ganuća jedva izustih: »Hvala tebi, moj Josipe, za sve…« i ne mogoh više govoriti, gledati ga…

Ja sam imao posebnu sreću, dar, danas slobodno mogu reći i milost, da surađujem s njime zadnjih deset godina njegova plodonosnog, teškog i providencijalnog života oko vjerskog tiska, kao izraz kulture i civilizacije ljubavi. Poznate su mi bar donekle njegove velike žrtve, neprospavane noći, glad i žeđ, neumoran rad, dijalog sa svima, i to s mnogo strpljenja, sve u ljubavi i za Ljubav. Nikada se ne mogu dovoljno »odužiti« njemu, a i cijelom 397

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 397

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

KS-u, za sve što su učinili za nas, posebno preko katoličkog tiska na albanskom jeziku. Marulićev trg 14 za mene je godinama bio i ostao drugi dom, a Josip Turčinović pravi brat, nadahnuće moga života i rada.

Sjećam se jedne rečenice našeg pok. biskupa Nikole Prele: »Mnogi su nam prijatelji samo na riječima, a Josip Turčinović i KS su prijatelji na djelu, jer jedini nam pomažu, čine nešto za naš katolički tisak, za našu Crkvu, za naš narod.« Slične riječi i stavove bio je iznio i pred BKJ kada se raspravljalo o delikatnom pitanju Teološkog društva KS-a.

Sve moje dosad objavljene knjige na razne jezike, 26 naslova, na neki način nose pečat, nadahnuće i poticaj dragog Josipa. Šest mojih knjiga na hrvatskom jeziku u biblioteci Metanoja zapravo su plod mnogih naših susreta, razgovora, suradnje…

Govorio mi je: »Piši, radi, jer bez toga, bez kršćanske kulture i civilizacije nema budućnosti.« Knjiga Naša Majka Terezija, koju sam napisao na albanskom jeziku, a kasnije je prevedena na još sedam jezika (hrvatski, slovenski, talijanski, francuski, španjolski, mađarski, engleski), zapravo je bila Josipova ideja, donekle i rad, jer je on prvi komunicirao i predlagao knjigu stranim izdavačima. I veselio se gotovo više od mene. Mnoga naša izdanja nosio je i predstavljao na međunarodnim sajmovima knjiga, i svima je govorio i pisao o našem radu, o planovima i potrebama naše Crkve i naroda, jasno uvijek u perspektivi otvaranja i Albanije.

Spomenut ću dva naša zajednička poslovna putovanja po Italiji. Letjeli smo avionom Zagreb – Milano. Na aerodromu u Milanu dočekale su nas sestre »Služavke Malog Isusa« Splitske provincije, koje rade u staračkom domu u Merateu (blizu Milana). Bilo je to 14. rujna 1987. Odmah po dolasku, sestarskim kolima smo proslijedili putovanje do Parme. Josip se zanimao za katoličku proizvodnju videokaseta i filmova koje je vodio p.

Roco Serra, kojega sam ja dobro poznavao preko nekih mojih prijatelja.

Primio nas je srdačno i obećao nam suradnju uz najbolje uvjete. Josip je bio oduševljen i zahvalan ocu Serri, meni, sestrama. Tom prilikom, dok su sestre kupovale neke novine i kartu grada Parme i okolice, izvan bilo kojeg konteksta razgovora reče mi ovako: »Moramo biti sretni i zahvalni Bogu što smo bar donekle zdravi. Koliki danas imaju rak, a da i sami ne znaju, i tako veoma brzo i, što je još gore, loše završavaju ovaj život…« Ja ga malo zbunjeno pogledah ne shvativši što mi tim želi reći. Sada kad razmišljam o 398

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 398

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

tome, mislim da je možda već tada znao, naslućivao, predosjećao bolest ili neke znakove bolesti koja će se kasnije pojaviti i biti fatalna… Zanimljivo je spomenuti da je i otac Roco Serra godinu dana nakon ovog našeg susreta umro od iste bolesti. Sutradan, 16. rujna, pošli smo kolima od Meratea do Verone, a onda s mojim prijateljem dr. Benitom Cabrinijem do Spiazzija, prekrasnog svetišta Majke Božje i poznatoga katoličkoga radio-televizijskog centra »Telepace«. Dočekao nas je sam direktor don Guido Todeschini sa svojim suradnicima. Pokazao nam je svoj centar, aparaturu, način rada i razne programe.

Josip je svime bio oduševljen. Tom prilikom mi reče: »Eto, mi smo donekle uspjeli s knjigama i časopisima, ali nam nedostaje radio i televizija. To su danas najmoćnija sredstva širenja Radosne vijesti, nove evangelizacije.

Moramo se što prije i što bolje organizirati i za ta područja. Vremena su važna, rekao bih i odlučna, i mi, Crkva, ne smijemo više kasniti. Ja predviđam da ćemo za koju godinu imati još veću slobodu i mogućnost, ali se bojim da kasnimo u mentalitetu, oko sazrijevanja svijesti oko ovih medija.

Don Todeschini i pater Serra čini mi se da su bar za nas proroci i učitelji za ova područja djelatnosti.« Drugi posjet Italiji bio je od 15. do 18. travnja 1989. Zajedno s Josipom bila je jedna od najbližih suradnica, prof. Stela Tamhina, ja i vozač KS-a. Išli smo u Bolognu na Međunarodni sajam knjige. Navečer kasno stigli smo u Sotto il Monte, rodno mjesto sv. pape Ivana XXIII. Dobrog. Iako je već sve bilo zatvoreno, poznavajući osobe, otvoriše nam i omogućiše posjet. I tom prilikom Josip je pomno pratio sve. Tom prilikom reče: »Sada bolje shvaćam veličinu Ivana XXIII., koja ima svoje korijene ovdje, u običnom i siromašnom mjestu, u jednostavnosti, u bistrini misli i srca, u poniznosti i hrabrosti da pokrene cijelu Crkvu, još više čitav svijet snagom dobrote, ljubavi i mira.« I tom prigodom smo prenoćili kod naših dobrih sestara u Merateu uz tradicionalno gostoprimstvo. Sutradan, nakon slavlja euharistije i doručka, kratko smo posjetili još dvije znamenitosti toga kraja. Oko podneva stigli smo u Bolognu i bili gosti katoličke izdavačke kuće EMI (Edizioni Missionarie Italiane), sa sjedištem u istom gradu, gdje su smješteni najveći misijski instituti, redovničke zajednice i pokreti iz cijele Italije. Dočekao nas je direktor dr. Francesco Graselli, koji mi je već bio prijatelj i s kojim sam bio objavio dvije knjige. Tu smo se sreli sa starim i dobro poznatim prijateljima 399

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 399

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

iz izdavačkih kuća Jaca Book iz Milana, Edizioni Paoline, PIEMME, Elle Di Ci, Morcelliana, Cittadella, VELAR i s drugim katoličkim izdavačima. Josip je oduševljen onim što vidi, što nude razni izdavači iz cijeloga svijeta. Sve ga zanima, sve prati, pita, neumorno traži nove susrete, prijatelje, suradnike.

Mi smo gosti EMI-ja i VELAR-a, s kojima sam ja i prije surađivao. Nakon dva dana rada, posjeta, susreta u Bologni, susrećemo se s generalnim direktorom EP‑a don Tarzianom u mjestu Cinisello del Balsamo (Milano) i s generalnim direktorom VELAR-a Gesuinom Serrom u Bergamu. Oba su spremna davati autorska prava KS‑u i Driti uz najpovoljnije uvjete ili besplatno. U EP‑i Josip se posebno zanima za enciklopedijske riječnike raznih područja: biblije, teologije, morala, liturgije, pastorala, psihologije, pedagogije, kateheze, duhovnosti, književnosti… Kod VELAR-a za razne fotomonografije o velikim svecima i o znamenitim ličnostima današnjice.

U svibnju 1987. Josip Turčinović je posjetio Kosovo i bio je naš gost u Uroševcu tijekom četiri dana. Obišli smo gotovo sve naše župe, crkvene ustanove. U Prištini smo posjetili Albanološki institut, Akademiju znanosti i umjetnosti, Palaču štampe, Rilindiju i druge ustanove. Svugdje su nas primali veoma srdačno, kao prijatelje i suradnike. Nakon posjete, negdje u »sitne« sate, u razgovoru s biskupom Prelom reče: »Katolika Albanaca na Kosovu je malo, ali Vi činite čudesa. Ono što sam vidio i doživio tijekom ovih dana, posebno u susretima sa znanstveno-kulturnim ustanovama, s intelektualcima i stvaraocima raznih profila, za mene je otkriće, iznenađenje, istinska radost. Vaši albanski muslimani su veoma skloni Katoličkoj crkvi, kršćanstvu, s ponosom priznaju da su i oni, svi Albanci, nekada bili katolici, ali da su silom prilika prešli na islam. Oni priznaju i cijene i povijesnu ulogu Katoličke crkve za albanski jezik, kulturu, tradiciju, ali i sadašnji doprinos, i očekuju od Vas mnogo. Samo djelo Lule për Nenen (Cvijeće za Majku), stvaralaštvo o Majci Tereziji 158 autora poezije, proze, slikarstva, kiparstva, glazbe, uglavnom Albanaca muslimana, samo po sebi dovoljno govori i svjedoči. Radujem se ovoj suradnji posebno s intelektualcima i s mladima.

Ovo je stvarno međuvjerski i kulturni dijalog na osnovi kršćanskih vrednota. Mislim organizirati sa KS-om jednu posjetu po Kosovu i Vašoj Crkvi, da svi vide i dožive što znači Vaša prisutnost i djelatnost u ovakvim prostorima i vremenima. Radujem se s Vama. Sretan sam da i KS u ovome ima udjela, i mislim da je ovo nešto rijetko, zapravo jedinstveno…« 400

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 400

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

S pokojnim biskupom Prelom imao je uvijek intenzivne razgovore, susrete pune povjerenja i poštovanja. Biskup Prela ga je veoma cijenio, volio, kako i koliko je mogao i znao, i javno ga podržavao. Govorio mi je često ovako: »Ovaj čovjek živi kao pas, bez kuće, bez usluga, bez ikoga i ičega, a radi i žrtvuje se do iznemoglosti. Ja se čudim kako ga neki ne razumiju, često i sumnjiče i napadaju. A on samo šuti i trpi, radi, ide dalje… Eto, ja bih htio biti takav, strpljiv i ustrajan kao profesor Turčinović… Na koncu konca samo su dva suca mjerodavna: Bog i povijest. Ja sam siguran da je Josip velik pred Bogom, a bit će velik i pred poviješću kad ga budemo izgubili… I ja bih htio dio svoga života uložiti oko katoličkog tiska… Zato radi i surađuj s Josipom što više, jer on ti može biti veoma dobar učitelj… Ja njemu kažem sve, možda ga time još više opterećujem, ali on mi je kao brat…« Kada je umro Josip Turčinović, puno tuge se vidjelo na licu i u očima biskupa Prele. »Eto, takva je naša sudbina i nesreća. Izgubili smo velikog prijatelja… Naša nesreća je što nam prerano umiru mnogi naši prijatelji…

Ali Bog ima svojih planova, pa neka se vrši volja Božja!«, reče, i zajedno se pomolismo za dobru i plemenitu dušu dragog nam Josipa.

To je izrazio i brzojavom koji je poslao KS-u: »Tako smo svi u napetosti očekivali vijest o smrti našeg dragog Josipa, potresen golemim gubitkom ostajem nijem da bih riječima izrazio osjećaje dubokog poštovanja i zahvalnosti poslije višegodišnjeg poznanstva i suradnje. Moj narod mu je po meni trajno zahvalan za pomoć u publicističkom dijelu, kad smo bili i bez iskustva i bez sredstava. Posebno sam mu zahvalan za bratske poticaje u primjerenoj blagosti i prema suprotstavljanjima ma od kuda dolazila. Koliku je prazninu stvorio njegov grob u njegovu narodu, u širem području prema Istoku, neka procijene drugi. Njegova je zasluga da je Kršćanska sadašnjost plodonosno odjeknula i u vjekovnom identitetu albanskog naroda. Pridružujem se izrazima i osjećajima zahvalnosti i poštovanja bezbrojnih znanaca, a posebno molitvama svih njegovih štovatelja širom svijeta. Suosjećam u boli svih njegovih milih i dragih, njegovih najbližih suradnika u Kršćanskoj sadašnjosti, profesora Teološkog fakulteta u Zagrebu i matičnoj biskupiji.« Da se nadovežem na njegov rad, siromaštvo, skromnost i ustrajnost u dobru. Za Josipa doručak, ručak i večera više puta, gotovo redovito, bili su negdje oko 18 sati, i gotovo uvijek poslovno, s mnogim suradnicima, pa i 401

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 401

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

sa mnom. Prihvaćao bih ručati-večerati s njime samo da izađe malo van, da se oslobodi tolikih poslova, briga, posjeta, susreta, da odahne i, dakako, da bi pojeo bar nešto. Tokom cijeloga dana bi pušio i pio kavu. Vidio sam i doživio više puta da je iz obzira, pažnje i ljubavi prema meni, rado prihvaćao te poslovne ručkove-večere. Zna se, uvijek je plaćao i za mene.

Oblačio se skromno, siromašno, jer je sav život i rad, »zaradu« ulagao u knjige, kulturu, poruku evanđelja.

Preko KS‑a i njegova direktora dr. Josipa Turčinovića, osim tehničkih usluga, pomagala, štampanja »DRITE« (1981.–1989.), imali smo i nekoliko uspješnih suizdanja, kao što su: Ilustrirana Biblija mladih (1978., 1988.), Ilustrirana povijest Crkve (I–X, 1981.–1983.), Povijest Skopsko-prizrenske biskupije kroz stoljeća (hrvatsko izdanje 1986., albansko 1992.), Molitva iz korablje (1986.), Majka Terezija (1983., 1990.) i Ljubav na djelu Majka Terezija (hrvatsko izdanje 1995.). Uz to valja spomenuti još 28 naslova na albanskom jeziku.

Biti s Josipom, raditi, pričati, savjetovati se, putovati, bila mi je radost, obogaćenje. Taj čovjek je uvijek bio misaon, originalan, promatrač, ali i istinski tumač raznih fenomena, situacija, prilika, osoba. Meni najviše nedostaje upravo ova dimenzija, komunikacija, sugovorništvo, savjetovanje, suradnja s njime, koji i danas svojim životom i radom »govori«, ali taj govor, ta prisutnost nije lako shvatljiva i prihvatljiva…

Završit ću predstavljanje »moga« Josipa jednom epizodom. Putovao sam vlakom Uroševac-Beograd-Zagreb. Zbog loših vremenskih prilika, jake zime i velikoga snijega, stigao sam u Zagrebu s velikim zakašnjenjem, oko 1.30 noću. Tramvaja nije bilo niti taksista. Rekoh u sebi: poći ću do Josipa da ga vidim i da »provjerim« da li spava. Svjetlo je još gorjelo. Grudom snijega »pokucah« na prozor. Odmah se javio. Bio je sav zadubljen u nekom svom poslu. Rekoh mu: »Zakasnio sam pa, eto, naiđoh da provjerim da li spavaš.« A on, kao u šali, odgovori: »Nisi ti valjda moj kontrolor! Baš mi je drago što si došao. Dobro došao!« Rekoh mu da ćemo se vidjeti ovih dana. A on: »Pa kuda ćeš sada? Ostani spavati kod mene.« Ja mu odgovorih: »Gdje ću spavati kada ti imaš tako malu spavaću sobu i samo jedan krevet?« »Ne brini«, reče, »ja više puta uopće ne idem u krevet, nego zadrijemam par sati ovdje u foteljici, pa se tako lakše probudim i radim noću.« »To ti ne valja, moj dragi Josipe. Ti trebaš dobro jesti, dobro spavati da možeš dugo i 402

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 402

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

dobro raditi«, savjetovah ja. »Pusti ti to. Prilike su takve da mi je žao i ovo par sati spavati…« I moradoh pristati. Ja sam spavao u njegovoj sobi, a on, po običaju, u foteljici svoje radne sobe.

Takav je bio naš Josip Turčinović, koji nije mislio na sebe, nije tražio sebe, nego samo dobro drugih, svih. Živio je svoje vrijeme, svoj život, svoje zvanje i poslanje, svoj rad s Bogom i zato je bio »korak« dalje, dublje, jače, šire, okom, umom, srcem, vjerom, ljubavlju ukorijenjen u sadašnjosti, a istovremeno otvoren i okrenut budućnosti, vječnosti.

Josip Turčinović za mene je bio i ostaje velikan ne samo hrvatske Crkve nego i jedna zaista hrvatska katolička duša koja je pokrenula za cijelu Istočnu Europu toliko tih djelatnosti preko tiska. Vjerovao je Utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu. Vjerovao je pisanoj i objavljenoj riječi i govorio je: »To je prilika da napokon izađemo iz sakristija, iz crkava, iz katakombi i da pokažemo pravo svjetlo naše Crkve i našeg Spasitelja Isusa Krista.« To neću nikada zaboraviti. Zahvalan sam njemu, zahvalan sam Kršćanskoj sadašnjosti, zahvalan sam Crkvi u Hrvata koja nam je dala veliku podršku u našim mukama. Hvala lijepa!

Anton Šuljić, prof.: Zahvaljujem dr. Gjergjiju. Ja ću još zamoliti dr. Kuzmiča da i on progovori. Već je prije podne spominjao crkvu Ranjenog Isusa. Prije no što mu dadem riječ, spomenut ću jednu eliptičnu rečenicu. Naime, naš nenadmašni Branko Fučić, akademik i veliki čovjek, kada je umro Josip Turčinović, on ga je nazvao »pop stoljeća«. Dakle, Josip Turčinović, kao svećenik u Ranjenom Isusu. Već smo, kažem, prijepodne nešto čuli, ali bismo, naravno, htjeli nešto čuti o ekumenskoj suradnji i prijateljskome druženju na Marulićevu trgu.

Dr. sc. Peter Kuzmič: Toliko smo toga čuli. Sjajna svjedočanstva, lijepa sjećanja, a još uvijek smo premalo rekli. Zagrebačka trojka: Šagi-Bunić, Josip Turčinović i Vjekoslav Bajsić, koji je sebe nazivao »šloserom«. Ja sam više puta išao u šetnju s njim ovdje okolo. On je tu stanovao u Nadbiskupiji pa smo išli Jurišićevom.

I kaže Bajsić: »Pa ja sam Vam samo šloser, ne? Mene pozovu kad trebaju nekaj popraviti.« A zapravo je bio prvoklasni mislilac.

403

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 403

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Nama je svima poznato ime Helen Keller. Slijepa, u mnogočemu hendikepirana, a tako fenomenalno uspješna. I u jednom intervjuu, mislim da je to bilo već potkraj njezina života, pitaju je: »Gospođice Keller, jel’ ima išta gore od sljepoće? (Is the anything worst then being blind?)« Ona se zamislila i ovako odgovorila: »Having sight, but no vision! (Imati vid, a ne imati viziju!)« Josip Turčinović je imao ne samo vid nego i viziju. On je bio proročki duh koji je vidio daleko naprijed, koji je transformativno djelovao u svojoj sadašnjosti. Ja sam se znao našaliti s njim i rekao sam mu da je on negdje u Americi, on bi bio milijuner. Ovako je svoj život žrtvovao ovdje kao i Šagi-Bunić. Ne znam koliko je poznato da je Karl Rahner Šagija pozivao na Sveučilište u Innsbruck, a Šagi je rekao: »Ne, moram ostati u svojoj Crkvi i služiti svom narodu.« Ti su ljudi žrtvovali vlastite karijere, nazovi karijere, a Turčinović posebno. Jer kao prvoklasni mislilac, on je mogao puno knjiga napisati i objaviti. Ali on je omogućio mnogima od nas da objavimo svoje prve knjige na hrvatskom jeziku, a radio je osamnaest sati dnevno. Ja ne znam je li Stella tu negdje, jutros sam je vidio, je li? Među n ­ ama koji smo odlazili tamo na Marulićev trg 14… to je uvijek frcalo idejama.

I znala su se onda pojaviti realistična pitanja: Dobro, a tko će to sve platiti? Odakle novci? A Josip Turčinović je ispravno, instinktivno, kao čovjek kairosa unutar kronosa, znao da novac slijedi viziju, a ne obrnuto. Znate, mi moderni mislimo: najprije moram imati novac da bih nešto stvorio. Čim tako razmišljamo, mi smo osuđeni na prosječnost. Njegova je vizija išla dalje i Bog ga je onda blagoslovio, ali ne bez rada, samoodricanja itd.

Ja mislim, ja vjerujem da kad bi Josip Turčinović poživio još dvadeset godina, ovakav jedan okrugli stol, ne zato što o njemu govorimo, prenosila bi hrvatska kršćanska ili katolička ili kako god je nazvali – televizija. On je bio ispred svog vremena. Ono što je Bono Šagi rekao, oprostite, ja sam bio dio toga, ja sam par puta odlazio i kod kardinala Kuharića, ja moram sada posvjedočiti: kardinal Kuharić je vjerovao i Josipu Turčinoviću i Vjekoslavu Bajsiću i Šagi-Buniću i on je, kad je bilo tih napada i kako ste vi to nazvali pljuvački, on ih je uvijek i kao dobar otac širokog srca zaštitio. Rekoh, nemojte u te ljude dirati. A on: to su vjerni sinovi Crkve. To su dobri svećenici. Jer ima ljudi koji misle da je ekumenizam psovka. Ma ekumenizam nije psovka. Isus nas je sam pozvao da tražimo jedinstvo Crkve. On koji je ustanovio Crkvu i rekao: »Ja ću graditi svoju Crkvu.« I tu je upravo taj Dekret 404

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 404

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

o ekumenizmu na Drugome vatikanskom saboru, a da ne kažem Dignitatis humanae o slobodi savjesti, dostojanstvu itd. Drugi vatikanski sabor i ime Josipa Turčinovića i Šagija, koji je bio teološki savjetnik kardinala Šepera i pisao one najbolje govore i intervente koje je kardinal Šeper, inače rođen u Osijeku, molim lijepo… i Strossmayer je rođen u Osijeku i ovaj kardinal Šeper je rođen u Osijeku.

Moram se malo Slavonijom hvaliti ja bivši Zagrepčanec, a osječki zet.

Sjećam se kad nam je rekao Turčinović: »Zagrebu treba ekumenska tribina.« I jednostrano je on to delegirao meni. I onda smo otišli, evo vidim i Nelu Horak, čiji je udžbenik Koinè grčkog jezika isto Kršćanska sadašnjost objavila. Da… dva izdanja je li? Auu, jesi li dobila honorare, Nela? Šalim se!

Mi smo onda rekli: »Pa kako ćemo početi?« Pa počnite ovdje u Institutu za teološku kulturu laika. Pa odavde krenite dolje. Ja ću sa Jovicom Nikolićem razgovarati, Srpska pravoslavna Crkva na Cvjetnom trgu. A vi razgovarajte s Vladom Dojčom« – to je bio evangelički vikar dolje u Gundulićevoj. A kaže: »Je li može onaj Josip Horak, doktor Horak« – otac od Nele Horak – »dobar čovjek?« I mi smo obišli grad. U Selskoj je bio župnik Franjo Jurak, velikog, širokog srca. I Josip je to sve vidio. I on je to sve povezao. Pošto on nije sve stigao, znao je pametno delegirati i onda je rekao: »Znate što, imamo gore u ‘Ruđeru Boškoviću’ jednog laika, magistra fizike Željka Bajzera« – ako se dobro sjećam, tako se zvao. Pa kaže: »Ajmo i Željka Bajzera u to inkorporirati i uključiti.« Tako da je ta ekumenska tribina išla od jedne crkve do druge i širila istinu o tome što je Drugi vatikanski sabor naznačio kao pravac. Zato je meni izuzetno drago, i time ću zaključiti, što smo u Osijeku pokrenuli ekumensku povelju. Mi smo, nažalost posthumno, Šagiju-Buniću i Josipu Turčinoviću dali ekumensku povelju. Romano je još bio živ. BonoŠagi, rođena braća su došla i to preuzela, poslije je tu bio i Duda i Golub i Bono, izuzetno zaslužni ljudi. A što mi je posebno drago, kao primatelj te ekumenske povelje, u Osijeku, ja sam bio izabran u neki odbor za jedan simpozij ‘90. godine o Josipu Turčinoviću. Znam da je Duda bio prisutan, Šagi i mi smo… i onda pokojni Ivo Štark, koji se tu u Ranjenom obratio slušajući Josipa Turčinovića kako navješćuje evanđelje. Moji studenti, evo, Miroslav Volf, je rekao: »Evo, sve što izdaju u Zagrebu od Josipa Turčinovića, donesi mi.« On je sada profesor na Yaleu. Jer kaže: »Ja sam ga slušao. To je mijenjalo moj život.« Oni su bježali sa svojih protestantskih bogoslužja 405

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 405

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

na Črnomercu da čuju Josipa Turčinovića u pola dvanaest u Ranjenom. Jer je on slovio u ono vrijeme kao najbolji propovjednik u Zagrebu. Kaže se da je bio tih čovjek. On je bio tih samo na početku. Ali kako je Duh Sveti počeo silaziti na njega, on je postajao sve glasniji. I riječ je postala sve jasnija i vjerodostojnija. I tu je propovjednik i evangelizator postajao prorok. I drago mi je da je nešto od toga bilo i snimljeno i da je to tiskano. Ivan Štark, pokojni nažalost, mi smo onda rekli u tom odboru: »Ovdje u Krežminom prolazu u Osijeku nam franjevci, to su Vaši kapucineri, daju prostor. Tu ćemo Kršćansku sadašnjost – knjižaru otvoriti.« I ja sam predložio: »Dajte da je imenujemo (prva u Hrvatskoj, sad ih ima nekoliko) po Josipu Turčinoviću.« Ivan Štark je skočio: »Pa to je taj! Bravo!« I to, vi ako dođete u Osijek, prođite pored Krežme i jedan prolaz krasan: Knjižara Kršćanske sadašnjosti »Dr. Josip Turčinović«. Istranina velikog ćete naći u Slavoniji, a njegovo ime zaslužuje da se proslavi i na mnogim drugim mjestima jer mnogo toga nam je dao i meni je izuzetno drago što ste me pozvali da barem jedan mali fragment toga posvjedočim. Hvala vam!

Anton Šuljić, prof.: Hvala, dr. Kuzmiču! Nažalost, već smo prekoračili vrijeme, ali ću ipak zamoliti Stipu Bagarića, kao dugogodišnjega djelatnika Kršćanske sadašnjosti, a onda i Juru Zečevića ću zamoliti da pokušaju vidjeti gdje je Josip Turčinović danas. U čemu on i kao teolog i kao pastoralac i kao čovjek kulture i znanosti, danas u našem vremenu može imati svoju aktualnost. Evo, Stipe Bagarić će nam posvjedočiti o svojoj suradnji s Josipom Turčinovićem u Kršćanskoj sadašnjosti. Nažalost, moramo biti kratki i lapidarni.

Stipe Bagarić: Trudit ću se biti kratak. Nisam dovršio prikaz događanja vezanog uz Turčinovićevu putovnicu. Dakle, taj događaj može poslužiti za primjer kako Bog po krivim crtama piše pravo. Njegov biskup Nežić bio ga je odlučio poslati u Rim na teološko usavršavanje. Da je otišao u Rim, iako je teško nagađati, vjerojatno bi se mnogo toga u njegovu životu dogodilo sasvim drukčije. Komunističke vlasti su mu, dakle, zapriječile odlazak u Rim. Onda mu je biskup dopustio studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. I taj neplanirani događaj omogućio je Turčinoviću da stekne znanja

406

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 406

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

koja je naučio, da upozna ljude koje inače ne bi upoznao. Ali, evo, još samo par crta vezanih za Kršćansku sadašnjost.

Sav se davao na izgradnju polazišta i uporišta, kako bi nadolazeći tražitelji bogoslovnog znanja u Crkvi imali pripremljeno tlo, na kojem bi mogli sijati i žeti, a da ne gube snagu i vrijeme u stalnim započinjanjima »od Adama«. Silno mu je bilo stalo da pripremi pristupe izvorima kršćanske vjere i znanja, kako bi i oni koji ne znaju strane jezike mogli otkrivati Krista i Crkvu mimo nepouzdanog prepričavanja. U tu svrhu je svim snagama nastojao objaviti izvorna kršćanska djela drevnih i novih teologa. Uveo je objavljivanje u istom svesku izvornika i prijevoda teksta na hrvatski jezik (vidi: Dokumenti II. vat. koncila, O državi Božjoj, Suma protiv pogana).

Uveo je praksu da se objavljuju svi službeni dokumenti Svete Stolice.

Bio je profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu kojega su studenti strpljivo čekali pa makar zbog nečega i zakasnio na predavanje. Predavanja su mu bila razgovijetna i poticala znatiželju za upoznavanjem i »drugoga pluća« Crkve Kristove. Savršeno je vidio da je jedino Krist poveznica među rastrganim Crkvama, a ne tek kulturno, jezično ili političko‑upravno trajanje u povijesti. Ilustracija tog ozračja jest i to što mi je, kao studentu, za seminarski rad zadao temu pod naslovom »Od polemike do dijaloga«, gdje sam trebao prikazati odnose između grčke i latinske Crkve od IX. do XX. stoljeća.

I danju i noću tražio je i smišljao načine kako suvremenicima otvoriti Evanđelje Isusa Krista. Vjerovao je da mi današnji moramo čuti ono isto što je Isus navijestio na početku. Držao se Pavlova proglasa: »Predadoh vam ono što sam primio.« Silno mu je bilo stalo da shvatimo što je to što smo primili. Sve je poduzimao da otkrije i prepozna kako je slovo zvonilo u ustima koja su ga proglasila. Stoga je neprestano provjeravao jesu li i one kasnije uši dobro čule. Samo oni koji se trude čuti mogu se utemeljeno odazivati ili odbijati poziv Riječi koja je tijelom postala. Dobro je znao iz povijesti da su mnoge uši krivo čule i, pod krinkom ispravljanja onih koji ne valjaju, uzdignuli sebe toliko da ispadne kao da su umjesto Krista oni osnovali Crkvu. U svjetovnim očima stvorili su sebi ime pokraj kojega je Kristovo jedva uočljivo, te je gotovo nestalo.

U liturgijskim slavljima neumorno je tražio kako da riječ bude što razgovjetnija, glazba što primjerenija, a gesta, odora i scena što dostojanstve407

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 407

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

nije, bez kićenosti i zatrpanosti. Zazirao je od nataložene kostimografije i scenografije u crkvenim slavljima, držeći da prenatrpanost i raskoš u onima siromašnima izazivaju dojam kao da se izvodi nešto što ih možda zablješćuje, ali u čemu oni ne mogu sudjelovati. Njegovo misnikovanje u crkvici Ranjenog Isusa na Trgu upravo je zbog toga bilo glasovito.

Iz ljubavi prema liturgiji nije se štedio u pripremi liturgijskih tekstova na hrvatski jezik. Hrvatska Crkva je sve tekstove, možda najviše njegovim zalaganjem, prevela na materinski jezik i tiskala sve priručnike, od misala do časoslova, među prvima u katoličkom svijetu. Uvijek je tražio najprofinjenije grafičke stručnjake kako bi knjige bile lijepe (Alfred Pal, Roko Bolanča, Mladen Pejaković, Nenad Gattin).

Zapljuskivan je bio glasinama i klevetama, ali je junački sve podnosio jer je dobro znao tko je ovlašteni sudac nad njim. Umjesto glasovite izreke: »Mogu me slomiti, ali me neće saviti«, za sebe je stvorio drukčiju: »Mogu me savijati (ta imaju silu), ali me neće slomiti.« »Sve mogu u onome koji me jača.« Tko je slušao njegove govore, mogao je uočiti da se mogu zapisati, a da im ne treba naknadna redaktura. Njegovi napisani tekstovi uvijek pokazuju izvore iz kojih je crpio razloge za tvrdnje i zaključke. Dovoljno je pogledati doktorat o Krsti Pejkiću te radove o Antunu Vramcu i Markantunu de Dominisu i druge, konačno dostupne i u posebnim svescima.

Kad bi pregledavao moje tekstove, ako je imao vremena, uvijek me je poučavao kako treba razlikovati skelu od zida. Učio me je da skelu treba ukloniti čim se zid dovrši. Ma kako izgledala impresivno, ona ne smije ostati i prikrivati zid. Zadržavaju je oni koji ni sami ne vjeruju svome zdanju, pa ga skrivaju zamršenom skelom.

Navlastito je cijenio umjetnost. Neumorno se trudio da se Radosna vijest širi lijepom riječju, umjetničkom glazbom, probranom slikom. Pisao je scenarije, režirao filmove, proizvodio nosače zvuka i uvijek tražio za suradnike i izvođače najbolje hrvatske umjetnike.

Svjedok sam da je živio kao siromah. Godinama je jeo jedanput na dan.

Da mu bude malo lakše, zamolio bi me, ako sam bio blizu, da s njim sjedim dok u kasnim popodnevnim satima ruča i da s njim popijem barem bevandu (u najjeftinijem susjednom restoranu »Plješivici«). Nikad nisam čuo da priča o poželjnim jelima i pićima. Kad bi ih od nekoga dobio, dijelio 408

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 408

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

bi ih drugima. Svjedok sam njegovu diskretnom pomaganju siromasima, bilo u crkvi, na ulici ili u uredu. Često me je slao da predam milodare koje je dijelio. Nisu bili puki sitniš, nego koliko je imao.

Znam da je proveo samo jedan godišnji odmor u cijelosti na moru. Kad se zahuktao rad u Kršćanskoj sadašnjosti, a osobito nakon osnivanja Teološkog društva, više ni jednog ljeta nije išao ni na kakve odmore. Sanjao je kad će doći u mirovinu i malo se odmoriti.

Stalno je tražio ono što služi Crkvi u Hrvatskoj. Držao se baštine popa glagoljaša, koji je »dobro znal s kih stran vitri pušu, i ka dela rese, a ka rane dušu«.

Josip Turčinović je skupljao zrnje, a neki vjetrogonje su bacali u zrak pljevu.

Anton Šuljić, prof.: Zahvaljujem dragom Stipi, a sad, ma kako kratko to bilo, pokušajmo valorizirati njegovo teološko djelo i u nekoliko crta, koliko je naravno moguće, opišimo tu aktualnost.

Dr. sc. Jure Zečević: Pa, evo, hvala za ovu priliku. Budući da sam jutros imao taj privilegij ili tu povlasticu pola sata govoriti bez vremenskoga pritiska, stvarno ne bih sada duljio. Puno je stvari ostalo netaknuto s obzirom na Turčinovića.

Neiscrpno područje, ali ono što svakako uočavamo, jest ta njegova univerzalnost, jest ta njegova svestranost. Nijemci imaju izreku »Mädchen für alles« – Djevojka za sve. Ovdje je riječ o »Ein Mann für alles« – »Čovjek za sve«. Za sva područja. Za ono što nije stizao sam, nalazio je suradnike koji bi na tako različitim, zaprepašćujuće različitim područjima, mogli djelovati sve u svrhu koncilizacije naše Crkve. Sve u svrhu »aggiornamenta«. Jednog oživljavanja, jednog novog dinamizma, nove evangelizacije, ako hoćemo.

Neiscrpni motor! Svijeća može nekad gorjeti duže, nekad kraće… Rano je dogorio, ali svjetlo koje je dao bilo je doista veliko. Ako bismo mjerili luksima, vjerujem da bi ga bilo kao da je živio osamdeset godina. Jedan od detalja, koji sam uočio čitajući njegove spise danas. Teme su već danas drugačije negoli su bile u njegovo vrijeme. Samo jedan primjer. Kod njega je vrlo često prisutna tema dijalog s ateistima. Danas nam se čini prenaglašeno. Zašto s ateistima? Mi danas, ako govorimo, govorimo o dijalogu

409

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 409

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

religija, među religijama govorimo o dijalogu među svjetonazorima i tako općenito. Ali ovdje je baš dijalog s ateistima. Vidi se, dakle, odraz društvenih okolnosti. Vidi se da je tada ateizam bio jedan izazov za Crkvu, da je Turčinović tražio prostor, otvarao nekakve mogućnosti da se to sjeme Kraljevstva Božjega usadi u ovu našu sredinu i u tim neprimjerenim, teškim okolnostima. Evo, nas je ovdje… Koliko? Dvanaest… Zadnja rečenica…

Mi smo komplementarni. Svatko je osvijetlio jedan dio Turčinovićeva djela, ovisno o onome u što ima uvid. Tek kad se zbroji, tek kad se sve skupa zbroji, dobivamo jednu cjelovitu sliku i vjerujem da bi nam danas dobro došli takvi, takve osobe, takvi uzori koji bi svojom karizmom – jedna riječ koja uz njega ide je svakako karizma – koji bi svojom karizmom pomogli jednoj novoj dinamizaciji Crkve u Hrvata. Hvala lijepa!

Anton Šuljić, prof.: Evo nas na kraju. I sami ste osjetili da bi tema i materije bilo još, barem pet put ovoliko! Ja zahvaljujem svima koji su se danas odazvali na ovaj okrugli stol. Zaista, svakome od srca zahvaljujem za prinos i nadam se da smo vam bili poticajni. Dopustite, za sam kraj, a prije no što se raziđemo s pozornice, da pročitam jedan kratki epitaf. Epitaf koji je napisao Tomislav Janko Šagi-Bunić, a maloprije je kolega Zečević spominjao lukse: »Ta uporna hrvatska svijeća sa oba je gorjela kraja da razbistri mrakove naše blistom Kristova sjaja. Istrošio sav se vosak. Al’ osta blistav duh. O, ljudi, hrvatske zemlje, u larmi ne gubimo duh!« Hvala još jednom svima!

410

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 410

25.5.2018. 14:43:03

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

Predstavljanja knjiga Tonči Matulić, Mario Cifrak, Ružica Razum, Nenad Malović, Andrea Filić (ur.)

»50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 2012.)« Zbornik radova Teološkoga simpozija (Zagreb, 15. – 17. studenoga 2012.)

KBF – GK – KS Zagreb, 2015.

Josip Turčinović

Misao vjere

Izabrani spisi 1 (Priredio: Stjepan Kušar) KS, Zagreb, 2010.

Josip Turčinović

Odjeci vjere

Izabrani spisi 2 (Priredili: Stjepan Kušar, Stella Tamhina) KS, Zagreb, 2013.

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 411

25.5.2018. 14:43:03

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 412

25.5.2018. 14:43:03

Predstavljanje zbornika »50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962.–2012.)«

Predstavljanje zbornika

»50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 2012.)« Zagreb, 4. prosinca 2015.

Predstavljanje zbornika

o Drugome vatikanskom koncilu

Prof. dr. sc. Ružica Razum Predlažem da zauzmemo svoja mjesta i da krenemo s drugim dijelom ovog našeg prijepodnevnog programa. Na redu je, kao što ste mogli vidjeti u programu, predstavljanje uistinu dugo očekivanoga zbornika koji je rezultat znanstvenoga simpozija održanoga povodom 50. obljetnice svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila. Evo, ovdje je zbornik.

Imamo četvero recenzenata koji će nam predstaviti ovaj zbornik. Dvojica recenzenata i dvoje članova uredništva tog zbornika. Prvi će nam govoriti akademik Josip Bratulić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Gospodine akademiče, izvolite!

Akademik Josip Bratulić Poštovano predsjedništvo, poštovana gospodo, dragi svi koji ste ostali jer onaj koji ostaje taj je najdostojniji onog dara koji se zove dar riječi. Pročitat ću samo dijelom ovu recenziju koja je bila opsežna. Došla je neposredno pred Božić jer je uredništvo tada smatralo da će zbornik izaći za Svećenički *

Audiosnimku predstavljanja za objavljivanje je pripremio Anton Šuljić, prof.

Autori izlaganja autorizirali su svoje tekstove.

413

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 413

25.5.2018. 14:43:03

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

tjedan. Nije izašao, nije ni mogao izaći, a tada je rukopis imao 636 stranica.

Mislim da nisu bili sažetci ovih pojedinih sjednica. Danas je to puno, puno opsežnije. Reći ću kako sam svojedobno, kad je profesor koji se bavio Krležom dolazio u Zagreb, i izdao te knjige, uvijek je to donio pred Božić iz Nizozemske. Dakle, pred Božić je donosio da bih ja te knjige pročitao, po prilici 600 stranica, da bi bile tiskane negdje za svetog Petra i Pavla krajem lipnja jer tada cenzori nisu radili pa nije bilo moguće povući ovu knjigu.

Ova knjiga nema tu sudbinu, nije bilo više cenzora, ali ima mnogo toga što vezuje ovu knjigu sa svime onime što se nas tiče. A svih nas se tiče sadržaj ovog zbornika.

Samo nekoliko napomena: danas nam se Drugi vatikanski koncil jasnije i oštrije ocrtava svojom važnošću za život Crkve i svijeta nego u vremenu kad se održavao, iako su sve crkvene strukture: biskupi, svećenici i pobožan puk osjećali da se u Crkvi zbiva nešto veliko, providencijalno. Već se tada osjećalo i smatralo da će za Katoličku crkvu imati jednako veliko značenje kao Tridentski koncil. Papa Ivan XXIII., za kojega se, zbog poodmaklih godina, nakon izbora za papu, mislilo da je izabran samo zato da bi umro kao papa, imao je jasnu misao o obnovi Crkve in capite et in membris.

Njegovo promišljanje o Kristovoj Crkvi u svijetu, u svijetu kršćanskom, u raskršćanjenom i nekršćanskom svijetu bilo je toliko duboko i zauzeto kao i nastojanje da se obnovi lice Crkve da ono zasja jasnom porukom, da je njezino krilo bratstvo svih ljudi, djece Božje te je sve poduzeo da se ta njegova velika ideja i ostvari u vremenu bremenitom problemima. On je Katoličku crkvu vidio kao prethodnicu na povijesnom putu čovječanstva.

Danas smo čuli, kompas… Zato je poduzeo nužne korake za preustrojstvo onih crkvenih institucija koje bi mogle sprječavati da to lice Crkve bude prepoznato svim ljudima dobre volje kao zajednica koju vodi Duh Sveti.

Zbog toga je sve snage usmjerio ne samo na Crkvu nego i na cijeli svijet u kojem Crkva živi i djeluje, a koji više nije pretežito kršćanski te je njegovo viđenje Crkve u tom svjetlu bitno određeno u vremenu. Ono što su mnogi odmah shvatili kao promjenu bilo je posuvremenjenje, podanašnjenje Crkve, aggiornamento, hod s vremenom prema cilju, ispunjenju poslanstva Crkve u vremenu u kojem živi i u različitim društvenim i političkim prilikama, različitim narodima i kulturama. Ideja podanašnjenja Crkve odmah je prepoznata kao ideja Božje providnosti posebice za one kršćanske de414

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 414

25.5.2018. 14:43:03

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

nominacije, ali i nekršćane i nevjernike. Papa Ivan XXIII. i papa Pavao VI. očistili su, dakle, prašinu iz prastarih i starih crkvenih institucija te je Crkva u današnjem vremenu i prostoru lakše mogla prihvatiti cijeli svijet i svoju ulogu i svoje poslanje. Nekoć su odluke sveopćih ekumenskih koncila imale težinu svetopisamskih tekstova.

Sada govorim o samom održavanju Koncila i poslije govorim o svim tekstovima koji su mi tada bili predloženi, koje sam pročitao: od pristupnih predavanja do onih koji su nama važni, nakon plenarnih predavanja, ove koji su se odnosili kao danas – povratak Božje riječi, Koncil kao ishodište nove evangelizacije i kasnije, zapravo, probleme oko ekumenizma i slično.

Kod toga bih želio, ono što nemam u tekstu, ali bih želio napomenuti ovdje ovako u govoru. U isto vrijeme kad se održavao ovaj znanstveni skup na Filozofskom fakultetu se održavao skup u okviru kulturologije o Tridentskom koncilu. Tridentski koncil je danas drugačije promatran, drugačije prihvaćen, drugačije promišljan nego u naše vrijeme kad smo bili studenti.

Jednako tako je i s Prvim kao i s Drugim vatikanskim koncilom.

Reći ću samo jednu napomenu koju možda ne znamo: za održavanje Prvog vatikanskog koncila jedan od najvažnijih ljudi bio je Josip Juraj Stros­ smayer. Kad je dobio shemu, tj. ono što je trebalo na početku govoriti o pravoslavnima i protestantima, on je temeljito to preradio govoreći da nije napisano dobro na latinskom jeziku. Njegov latinski jezik je bio takav da je potpuno ublažio formulacije koje su, kad su bile prihvaćene, doista bile ekumenske. Augustinu Theineru predložio je nakon svega toga da izda dokumente o Tridentskom koncilu. Taj Tridentski koncil kako se održavao i kako je potekao bio je veoma važan jer su se tada raspravljale misli koje nije ni Tridentski koncil riješio pa onda ni Vatikanski i slično. To je djelo prerano izašlo. Izašlo je u 300 primjeraka. Strossmayer ga je ovdje štampao i ono je bilo odmah zabranjeno, a Augustin Theiner nikad nije postao kardinal, kao što je htio. Koji je bio problem? Problem je bio da je na Tridentskom koncilu bilo nekoliko ideja. Jedan od nositelja ideje ekumenizma bio je Drašković, biskup zagrebački. On je posebice inzistirao da se Katolička crkva ponovno vrati pričesti pod obje prilike, i zbog pravoslavaca koji su tako napravili, ali posebice i zbog husita. To nije usvojeno, ali pater Šagi-Bunić uvijek je žalio zbog toga. Ja sam tu knjigu imao i jednom sam je donio u Kršćansku sadašnjost, a Josip Turčinović je rekao: »Neka, ako Josip daje neku knjigu 415

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 415

25.5.2018. 14:43:03

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

iz njegove knjižnice nekome, on zna zašto je daje.« Pater Šagi-Bunić uzeo je knjigu i poslije mi je zahvaljivao za mnoge stvari koje je saznao upravo iz tih tajnih dokumenata. Jest da su iz Tridentskog koncila izašli dokumenti, tiskani, ali ono što je tiskano sasvim je drugačije od onoga što je bilo i što se raspravljalo. U Katoličkoj crkvi sloboda izražavanja nije uvijek bila jednaka, a ona je doista potrebna jer doista Duh, Duh puše tamo gdje hoće. Nadamo se da je i ovaj zbornik pun Duha Svetoga. I sad ću samo zaključiti, neću se zadržavati puno na onome što sam napisao.

Ovaj će znanstveni zbornik mnogima biti priručnik znanja o nedavnoj prošlosti koju proživljavamo kao sadašnjost, ali će biti priručnik za prepoznavanje i promicanje onoga živoga djelovanja Duha Svetoga koji je, mi tako vjerujemo, nadahnjivao sudionike u Rimu da prepoznaju i vrijeme i načine djelovanja među svim ljudima dobre volje.

Prof. dr. sc. Ružica Razum Zahvaljujem akademiku Bratuliću! A sada slijedi predstavljanje drugog recenzenta ovoga zbornika. Riječ je, dakle, o profesoru Stipi Botici, redovitome profesoru s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Profesore izvolite.

Dr. sc. Stipe Botica Srdačno pozdravljam sve koji pomno slušaju i ona predavanja koja su bila prije toga i očito neumoreni još uvijek imaju snage ponešto slušati. Kad sam svojevremeno dobio rukopis s molbom da dam recenziju tog rukopisa, napravio sam nešto kratko, a sad kad sam vidio ukoričenu knjigu i uvidio vrijednost i snagu onoga što je tada izrečeno, pripremio sam priopćenje koje ću ovdje i pročitati.

Dakle, sukladno rukopisu, u iznimno prikladnom izgledu, što nije nevažno, otisnut je, evo, zbornik radova skupa o kojem smo već dosta čuli. U predgovoru zborniku prof. dr. Tonči Matulić ističe da se ove godine obilježava i pedeseta obljetnica od završetka Drugoga vatikanskog koncila tako da je zbornik i jedno i drugo, i svečani, dakle, obilježavanje svečanog početka iznimno uspješnog završetka Koncila, a ovaj je Koncil znatno oslonjen na potrebu nove evangelizacije, kao što je naznačeno i u predgovoru, i doprinio je da od tada traje, citiram Matulića: »razdoblje neprekidne evan-

416

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 416

25.5.2018. 14:43:03

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

gelizacije započete Koncilom«. Iz, u prilogu otisnutoga, programa skupa vidljivo je da je održan veći broj referata, njih 52, a u zborniku otisnuta su 44 raspoređena u 10 radnih skupina i 5 plenarnih predavanja. Na svršetku referata u radnim skupinama otisnuto je kratko izvješće svake radne skupine. Pridodano je na svršetku kao dodatak prisjećanje prof. dr. Ivana Goluba, sudionika ovoga Koncila o pripremama, početku i radu Koncila s nizom iznimno vrijednih zapažanja i osobnih doživljaja. A kao što je uobičajeno u zbornicima s eminentnih znanstvenih skupova i ovdje su autori pojedinih priloga popratili svoja izlaganja primjerenom literaturom, bilješkama, ključnim riječima i prijevodima sažetaka na engleski jezik. Kako je i u plenarnim predavanjima i u 10 tematskih cjelina ili radnih skupina, kako se tamo zove, bila iznimno raznovrsna problematika, to su i prilozi podosta različiti i opsegom, koncepcijom i metodologijom, izvedenom strukturom i stilizacijama. Po onome što iščitavanjem priloga i kao recenzent i sada kao promotor mogu ustvrditi sa sigurnošću jest neprijeporna činjenica: Ovdje nema ni promašenih tema, ni površnih pristupa, ni nekih natega, ni improvizacija već su se autori u potpunosti držali pripadnosti pojedinoj radnoj skupini i postavljenom naslovu što su u tekstualizacijama i uspjeli.

Obrazlaganje je pak ovisilo, među ostalim, i o autorskim stvaralačkim energijama, o dostupnosti dokumenata, o raspoloživosti vremena za obradu, snazi argumentacije i drugome. Tekstovi su u tom pogledu toliko različiti da se mogu svrstati u nekoliko skupina, već prema stručnoj i znanstvenoj klasifikaciji radova. Bez navođenja imena autora u znanstvene radove toga zbornika i po ranijoj recenziji, a ostajem kod toga i sada, može se uvrstiti 16 radova, dakle, u znanstvene radove koji su znanstveni po zahvatu teme, po kritičkom pristupu, argumentaciji i obrazloženjima i stilskim obilježjima.

Druga velika skupina referata pripada preglednim radovima, njih je 11.

U tim je radovima obilno zahvaćena građa, uredno nanizana i dokumentirana, ali bez većeg kritičkog zahvata u problematiku. Deset je referata koji odgovaraju načelima stručnih radova, a 6 radova su kraći osvrti na pojedine teme iz radnih skupina. Posebice je lijepo, korisno, emotivno, ali i duboko doživljeno, iz srca i uma, prisjećanje na Koncil prof. Goluba. Donekle primjereno njegovoj knjizi »Običan čovjek«. Naznačio sam u recenziji da je ovo svrstavanje radova aproksimativno i svakako može podlijegati reviziji, a kako nisu u Zborniku klasificirani, ni ova razdioba nije obvezujuća. Ako 417

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 417

25.5.2018. 14:43:03

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

nekome treba napredovanje ili nešto drugo, naravno da se može prepoznati u onoj najvišoj kategoriji znanstvenog rada. A kratka izvješća uz pojedine radne skupine, osim za 5. i 10. za koje imamo i opsežnu raspravu – odgovaraju načelima izvješća. Zbornik kao cjelina pokazuje kako je dobro i korisno što je referatima oživljeno sjećanje na veliki Koncil gdje su vrsni stručnjaci iz različitih područja teologije, znanosti, kulture, običaja i života, nakon pola stoljeća, dotaknuli, analizirali, provjeravali i valorizirali koncilske teme. Doznajemo tako da su: »Sabori uvijek bili mjesta velike teološke koncentracije«, a ovaj je tim značajniji što je vodio »Crkvu prema konačnom pročišćenju, jasnoći i oslobođenju od spona«. A Zbornik je, prema svim mogućim drugim odnosima, svugdje u naslovu svake radne skupine stavio u naslov Crkvu, dakle, u svih deset radnih skupina. Očito su tako htjela i dvojica velikih svetih otaca, organizatora Koncila, papa Ivan ­XXIII. i Pavalo VI., koji su dobili zaslužno mjesto i značenje u ovome zborniku.

Jednako tako i brojne enciklike, naročito »Mater et magistra«, »Pacem in terris« kao i brojni koncilski dokumenti. Vidjeli smo ovdje i želju i potrebu da ti dokumenti dođu do vjernika, stručnjaka, recipijenata svih mogućih.

Vrijedno je istaknuti da je moto i Koncila i ovoga znanstvenog skupa, čuli smo i taj latinski izričaj: gaudet Mater Ecclesia. Pred Crkvom su tada, kao i danas, veliki izazovi i kao što je onodobni aggiornamento bar donekle odgovorio pozivu tako je, ističu referenti ovoga zbornika, dužnost Crkve »da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja«, kao što nalaže i glasoviti dokument, često citiran, »Gaudium et spes«. Pored mnogih drugih tema ovaj zbornik pokazuje raspon središnje evanđeoske teme kristocentričnosti i potrebu »produbljivati misterij Isusa Krista i njegovo središnje mjesto u svekolikoj teologiji«.

Ovu temu ne može iscrpsti ni jedno vrijeme jer je ona i univerzalna i svevremenska, okupljena oko Njega »koji je slika Boga nevidljivoga«. Svako je vrijeme može aktualizirati na sebi svojstven način jednako kao i aktualizaciju cijele Biblije. Spominje se više puta Biblija nego Sveto pismo.

Također velike teme ovoga zbornika. Još je bezbroj drugih tema i poticaja posebice prema aktualnoj evangelizaciji što su pretpostavljali referati ovoga zbornika. Valja ipak istaknuti referate koji su odvagnuli utjecaj Koncila na hrvatsku kršćansku i društvenu zbilju, ali i one koji su pokazali i hrvatski prinos Koncilu. Opsežna stručna obrada naših velikih, dakle, naših vrlih 418

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 418

25.5.2018. 14:43:03

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

referenata pokazuje da je hrvatska katolička kultura dobrano pobrala plodove od ovoga Koncila. Čuli smo ovdje malo i kritike toga… Meni se tako učinilo… i da je on imao znatne i presudne učinke i utjecaje na sveukupne hrvatske prilike kroz ovih 50 godina. Na završetku ne možemo ni zamišljati što bismo bez toga i zato veliko poštovanje svim akterima ovoga velikoga znanstvenoga skupa i njihovu proizvodu, zborniku i neka mu je prodan život u novih korisnika i sve naravno ad majorem gloriam Dei. Prof. dr. sc. Ružica Razum Zahvaljujem prof. Botici na lijepim riječima i lijepim željama i najavljujem trećeg recenzenta: prof. Marija Cifraka. Prof. Cifrak je bio član programskoga odbora simpozija »50. obljetnica Svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila«, a isto tako i član uredništva istoimenoga zbornika. Profesore, izvolite.

Prof. dr. sc. Mario Cifrak Na kolokviju o 50. godišnjici završetka II. vatikanskog sabora predstavljamo zbornik koji donosi radove i seminare kojima smo obilježili 50. godišnjicu početka toga istog sabora. Govorili smo i pisali o njegovoj važnosti i učincima u Crkvi i Crkvi u Hrvata napose.

I sada je možda najbolje upozoriti na probleme ostvarenja, na postkoncilsko vrijeme. Karl Rahner je govorio o »zimskoj Crkvi« (winterliche ­Kirche).

Taj zimski ugođaj je ostavio velike posljedice na biblijsko proljeće koje je granulo na »biblijskom« Saboru. Hrvati još uvijek nemaju svoj prijevod Svetoga pisma! Grijeh propusta i grijeh protiv Duha Svetoga! Nazadujemo.

Nazadovanje – Katekizam Katoličke Crkve (1992.) donosi primjere egzegeze kamenoloma staroga stila: 333: Anđeli zaštićuju Isusovo djetinjstvo [s pozivanjem na Mt 1,20; 2,13.19] 390: »Izvještaj o padu upotrebljava slikovit govor, ali izlaže pradogađaj, nešto što se dogodilo u početku ljudske povijesti.« [Kurziv u tekstu] 329: »Budući da [anđeli] ‘neprestano gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima (Mt 18,10), oni su moćni ‘izvršitelji njegovih naredaba, poslušni riječi njegovoj’ (Ps 103,20)«.

419

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 419

25.5.2018. 14:43:04

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

107: »Nadahnute knjige naučavaju istinu.« – Fundamentalizam i nepoznavanje Biblije: Prisjetimo se definicije Papinske biblijske komisije u Tumačenju Biblije u Crkvi: »Fundamentalističko čitanje polazi od načela da Bibliju, jer je riječ Božja, nadahnuta i izuzeta od zablude, treba čitati i tumačiti doslovno u svim njezinim detaljima. Međutim, fundamentalističko čitanje pod ‘literarnom interpretacijom’ podrazumijeva primarnu, literarističku interpretaciju, onu koja isključuje svaki napor pri shvaćanju Biblije, koji vodi računa o njenom rastu tijekom povijesti i o njenom razvoju. To čitanje suprotstavlja se, stoga, korištenju povijesno-kritičke metode, kao i bilo koje druge znanstvene metode u interpretaciji Pisma« (I. F.). Kako smanjiti jaz između vjernika i Biblije?

Egzegeza i teologija u dijalogu Dei Verbum stvara temelj za katoličku egzegezu.

– »Povijesno-kritička metoda nužna je za znanstveno istraživanje značenja drevnih tekstova. Budući da su Sveto pismo, ukoliko je ‘riječ Božja u ljudskom jeziku’, sastavili ljudski pisci u svim njegovim različitim dijelovima i u svim njegovim izvorima, za ispravno shvaćanje Pisma ne samo da je dopuštena upotreba te metode nego se ona i zahtijeva.« (Preambula I. A.).

– »Zbog svoje spekulativne i sustavne orijentacije, teologija je često popuštala iskušenju da smatra Bibliju kao pohranu dicta probantia, koje služi za potvrdu doktrinarnih teza. U naše dane, teolozi dogmatičari stekli su budniju svijest o važnosti literarnog i povijesnog konteksta za ispravnu interpretaciju drevnih tekstova i češće se upuštaju u suradnju s egzegetima« (III. D).

Kakva je ta suradnja u Hrvatskoj? Je li doista biblijski tekst polazište za predloženu poziciju ili stav, pristup nekoj temi, povezivanje vlastitog teološkog mišljenja s glavnim linijama Pisma (a ne obratno)?

Kada Verbum Domini govori o biblijskom proučavanju i napretku postignutom na ovom polju, spominje doprinos povijesno-kritičke metode, a isto tako upozorava na »dualizam« između egzegeze i teologije (br. 35).

Dokument upozorava, prema mojem mišljenju, na određeno nepovjerenje ili oprez glede povijesno-kritičke metode i pretjerano nastojanje oko favoriziranja kanonske ili teološke egzegeze (čitanja), koja se može činiti jedinim 420

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 420

25.5.2018. 14:43:04

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

rješenjem za probleme tumačenja. Primjer za to je Benedikt XVI. i njegov Isus iz Nazareta. Traženje nove, jače crkvenosti egzegeze nije više nešto posve novo. Često se pod tim misli na egzegezu koja se služi »teološkim« metodama i dolazi do rezultata, koji ne smetaju učiteljstvu. Put koji nam pokazuje Dei Verbum je posve drugačiji. Ako je Sveto pismo Božja riječ u ljudskim tekstovima, onda posebne metode za biblijske tekstove nisu ni potrebne ni moguće, nego se za njihovo razumijevanje mora uzeti iste metode kao i za sve druge tekstove.

Nema lakog odgovora, jer iako je njena poruka života i spasenja univerzalna i uvijek aktualna, Biblija je i dalje knjiga prošlosti s različitim pitanjima koja je teško razumjeti. Potrebno je pripraviti ljudski um (biblijska formacija) i srce (duhovna formacija) i dati im mogućnost da njih same preobražava riječ Božja. Stoga je razumljiv poziv postsinodalne pobudnice na veći biblijski apostolat, ili još bolje, na biblijsku animaciju svega pastoralnog života.

Ispit savjesti Ovaj zbornik bi trebao biti ispit savjesti svake generacije, a nijedna generacija nema pravo na monopol odnosno kult ličnosti o Crkvi i njezinom izvoru evangelizacije. Govor o Bogu ne smije biti stavljen u tabu područje Svetoga i Uzvišenoga nego mora biti sveprisutni govor u Crkvi i društvu.

Mediji, pa i katolički, često nam nude duhovne surogate, lažnu duhovnost, pa govorimo o krizi Crkve i duhovnih vrednota u društvu. Duhovan znači bogoduh, a duhovnost to može biti samo ako dolazi od njegove riječi, koja je jedina bogoduha za razliku od svih riječi sabora i učiteljstva (a ne obratno! usp. DV 10). Biblija ima posebno mjesto. Prema Dei Verbum Crkva ne može ništa naučavati što bi bilo u suprotnosti s Biblijom. Biblija je iznad Crkve, ali s druge strane ona bez Crkve ne bi egzistirala, jer je tek Crkva određene ranokršćanske tekstove proglasila Svetim pismom. Biblija je dakle sama produkt naviještanja i stoga kontrolira svako daljnje naviještanje objave kroz tradiciju i učiteljstvo. »Crkva kada je usmjerena na samu sebe, i da to ne opaža, vjeruje da ima vlastito svjetlo; prestaje biti ‘mysterium lunae’ i daje mjesta tako teškom zlu koje je duhovna svjetovnost (prema De Lubacu najgore zlo koje se Crkvi može dogoditi): život uzajamnog kađenja.

Pojednostavljeno rečeno, postoje dvije slike Crkve: Crkva evangelizatorica 421

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 421

25.5.2018. 14:43:04

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

koja izlazi iz same sebe, tj. koja ‘Dei Verbum religiose audiens et fidenter proclamans’, ili svjetovna Crkva koja živi u sebi, od sebe i za sebe. Ovo treba osvijetliti moguće promjene i reforme da bi se realiziralo spasenje duša«, rekao je kard. Bergoglio. Dakle i prema današnjem papi Franji Crkva treba više Biblije, a Biblija više Crkve!

Prof. dr. sc. Ružica Razum Zahvaljujem prof. Cifraku na prinosima kojima je s jedne strane predstavio Zbornik, a s druge strane nas potaknuo na trajni ispit savjesti, osobito kada je u pitanju ispravnost tumačenja Svetoga pisma. I četvrta predstavljačica ovoga zbornika je doktorica Andrea Filić, članica uredništva, a valja i to javno reći, bez čijeg marljivoga, predanoga rada ovaj zbornik zacijelo ne bi bio tako lijep i ovako kvalitetan. Doktorice Filić, izvolite.

Doc. dr. sc. Andrea Filić Zbornik koji predstavljamo na neki je način zrcalo recepcije Koncila u Hrvatskoj, nakon pedeset godina. Premda, sasvim naravno, danas više nema onoga žara kojim su koncilske novosti promovirali Turčinović (kojega se danas s posebnom zahvalnošću sjećamo), Šagi-Bunić, Bajsić, Duda i drugi, simpozij iz kojega je proizašao ovaj zbornik, i sam zbornik, svjedoče o potrebi današnje Crkve da se ne samo podsjetimo na neki davni događaj i tek formalno ispunimo dužnost obilježavanja njegove obljetnice nego i da se ponovno živo suočimo s koncilskim idejama, da ih iznova proučimo, premislimo te kritički – i pozitivno i negativno – ukažemo na one ideje koje su tijekom minulih pet desetljeća zaživjele te na one koje bi trebalo nanovo iznijeti na svjetlo dana i poraditi na njihovu ostvarenju.

Osobito kod nas u Hrvatskoj. Upravo je ta nakana da se povežu prošlost, razdoblje recepcije i sadašnjost Koncila bila temeljna nit vodilja i simpozija i njegova rezultata, ovoga zbornika. U tu je svrhu Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u ­Zagrebu okupio brojne stručnjake: teologe i teologinje, svećenike, redovnike i redovnice, biskupe, laike i laikinje, znanstvenike/ ce i pastoralne djelatnike te mnoge zauzete osobe na drugim područjima društvenog i kulturnog života. Već sam odabir izlagača svjedoči o tome da je u Hrvatskoj zaživjela svijest o onome što je kardinal Suenens smatrao temeljnom idejom Koncila: svijest o suodgovornosti svakoga pojedinog

422

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 422

25.5.2018. 14:43:04

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

vjernika za Crkvu u suvremenom svijetu. To je tim više potvrđeno činjenicom da se nakon izlaganja održanih u svakoj radnoj skupini vodila plodna rasprava u kojoj su mogli sudjelovati svi zainteresirani te time dodatno obogatiti rad simpozija. Sve je to bilo brižno evidentirano te je objavljeno u Zborniku. Stoga će se, a što smatramo znakovitim, u imenskom kazalu uz velikane Koncila i koncilske obnove naći i velik broj naših studenata i drugih sudionika rasprava u radnim skupinama – jednako suodgovornih za život pokoncilske Crkve.

Iz programa simpozija vidljivo je da su bila održana 54 izlaganja (5 plenarnih i 49 po radnim skupinama), 5 plenarnih rasprava te 10 rasprava po skupinama. Iz sadržaja zbornika očito je da, nažalost, nisu svi sudionici simpozija dospjeli dostaviti svoje radove. Rezultat: 43 objavljena rada i 10 izvješća o raspravama po skupinama. Nakon pet »nosivih« članaka, proizašlih iz plenarnih predavanja, slijede radovi iz radnih skupina u kojima je razrađen odnos koncilske i pokoncilske Crkve prema ovim temama: liturgijska obnova, Božji narod, ekumenizam, kultura, teologija, kršćanski odgoj, duhovnost, obitelj, mediji i država. Svemu prethodi Predgovor glavnoga neumornog inicijatora i »duše« i simpozija i Zbornika, prof. dr. sc. Tončija Matulića. Na koncu se nalazi dodatak, tj. dragocjeno osobno svjedočanstvo prof. em. Ivana Goluba o vremenu Koncila, imensko kazalo i adrese suradnika.

U samome zborniku – gledanome u cjelini – možemo otkriti ostvarenu još jednu bitnu koncilsku ideju: onu o Crkvi koja je svjesna da je sastavljena od različitih dijelova, dakako okupljenih oko danas živoga Isusa Krista, te da svaki dio na svoj način pridonosi cjelini. To je očito ne samo iz već spomenute različitosti autora nego i iz toga što su njihovi prilozi različitog opsega: od 2,5 do 40 stranica. Svaki je od njih itekako vrijedan pažnje te svaki pojedini predstavlja dragocjen doprinos bez kojega bi Zbornik mnogo izgubio.

Na koncu, spomenut ću još nešto vezano uz Zbornik što se ne može vidjeti iz samih tekstova. Riječ je o velikom zajedničkom projektu u koji su svoje vrijeme, sposobnosti i dobru volju utkali mnogi suradnici (i kojima im, u ime uredništva, svakome ponaosob zahvaljujem). Svatko tko se bavi pripremom različitih tekstova za tisak znade koliko je truda potrebno da bi se od svega dobila jedna usklađena cjelina. I svatko znade kako je, unatoč 423

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 423

25.5.2018. 14:43:04

Predstavljanje zbornika o Drugome vatikanskom koncilu

nebrojenim iščitavanjima različitim očima, nemoguće do kraja iskorijeniti pogreške i dobiti »savršenu stvar«. Ponekad takav sizifovski posao znade one koji se njime bave dovesti do frustrirajućeg pitanja: Što sam sve – za sebe – mogao učiniti u to vrijeme? Na kraju, rezultat i radost zbog završenog projekta donose odgovor koji ništi žalac gornjega pitanja. Odgovor nadahnut na tri gore spomenute iskustvene crtice – naizgled beznačajne – čini mi se, predstavlja zrcalo dosadašnje recepcije Koncila u našoj domovini ali i nastavlja zrcaliti u budućnost, pokazujući nam smjerove kojima nam je ići: – u samu bit pokoncilske, suvremene Crkve, spada ono što je naglasio Pavao VI. na zaključenju Koncila: služenje – služenje »čovjeku u svim uvjetima života, u svakoj njegovoj slabosti, u svakoj potrebi« – ukoliko posvijestimo da služiti moramo ne samo kao pojedinci nego i zajedno, pridonoseći dobroj stvari kroz suradnju i međusobnu pomoć, bit ćemo na dobrome putu ostvarivanja još jedne bitne koncilske ideje Crkve – Crkve kao communio – prihvatiti da smo Crkva na putu – i savršena po Onome koji nas okuplja i nesavršena u našim nastojanjima da se okupimo oko Njega i jedni s drugima – te unatoč svijesti da nismo u stanju postignuti savršeno dobro nikada ne odustajati od njega.

S tim mislima od srca preporučam svim prisutnima da posegnu za ovim zbornikom, vjerujući da ćete u njemu pronaći mnoga nadahnuća za daljnje – osobno i zajedničko – suodgovorno djelovanje u Crkvi i svijetu.

424

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 424

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija U povodu predstavljanja knjige: Josip Turčinović, MISAO VJERE. Izabrani spisi 1 (Priredio: Stjepan Kušar), KS, Zagreb, 2010.

Zagreb, 22. veljače 2011.

Stjepan Brebrić

Moje izlaganje zamišljeno je nekom vrstom uvodnoga razmišljanja koje bi imalo poslužiti samo toliko da saberemo misli, evociramo sjećanja i svratimo pažnju na iznimnu osobu naše suvremene povijesti i našega podneblja, ali i na Kršćansku sadašnjost, s kojom stoji u neraskidivoj vezi.

Providonosno je, koliko god to možda, u okviru naših ljudskih planiranja, izgleda kao puki slučaj, što se upravo danas, na Dan Kršćanske sadašnjosti, spominjemo Josipa Turčinovića, kao jednoga od njezinih suutemeljitelja i najzaslužnijega za njezin nastanak i poglavito razvitak.

Vjerojatno bi bilo od koristi govoriti ovdje najprije o nekim povijesnim događanjima, događajima i činjenicama iz povijesti Kršćanske sadašnjosti, s naglaskom na ulozi koju je u njezinu stvaranju i razvijanju imao Josip. Za to vremena nemamo, a ponešto će o tome reći i drugi. Međutim, bilo kakav govor o aktualnosti Josipa Turčinovića za KS danas, i u nekoj još teško predvidivoj budućnosti, ne može biti realan, ako znači zaborav prošlosti kao 425

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 425

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija

povijesti. Podsjećam stoga da o KS-u, s izvjesnom proukom onoga što je u njezinoj povijesti značio Josip Turčinović, postoje nedavno objavljene dvije monografije koje su na raspolaganju svima zainteresiranima (o. B. Z. Šagi, ur., »Kršćanska sadašnjost« u misli svojih utemeljitelja. Tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, KS, Zagreb, 2008.; A. Turčinović, ur., Nastanak i razvitak »Kršćanske sadašnjosti«. Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija o 40. obljetnici djelovanja, KS, Zagreb, 2010.). Povijest kojoj one daju svjedočanstvo, i određenu prosudbu, ovdje, dakle, uglavnom pretpostavljam.

No, što je sa sadašnjošću, ako budućnost – u skladu s Josipovim razmišljanjem – nije neka futurologija, nego zapravo imperativ dublje analize prošlosti i sadašnjosti?

Upravo objavljen, prvi svezak izabranih spisa Josipa Turčinovića, Misao vjere, nešto je što konkretizira tu sadašnjost, a simbolički i danas, večeras, vrlo prikladno izražava vezu između Josipa i KS-a.

Najprije, stoga, nekoliko riječi s unutarnjeg, uredničko-izdavačkog aspekta o samoj knjizi, koju će zatim adekvatnije predstaviti prof. dr. Josip Grbac. Prvi svezak izabranih spisa Josipa Turčinovića izlazi u biblioteci Volumina theologica, kao sedmi svezak niza Croatica. Naziv biblioteke sugerira da knjiga uključuje one tekstove iz ukupnoga, objavljenog i rukopisnog, pisanog opusa autora, koji pokazuju kako je on razmišljao, govorio i pisao – kao teolog. (Naravno da je to jednako, a ponekad i izrazitije, također prisutno u dvije ranije objavljene skupine autorovih tekstova, koje razlikujemo među sobom, i u odnosu na ovu knjigu. Najprije, riječ je o Josipovoj znanstvenoj studiji o Krsti Pejkiću, zatim onoj o Antunu Vramcu, posthumno objavljenoj o petoj obljetnici njegove smrti. Zasebnu skupinu ranije objavljenih tekstova čine, najčešće u prigodama obljetnica autorove smrti, objavljena djela njegovih spisa esejističke, meditativne i propovjedničko‑homiletske naravi. Ova posljednja skupina tekstova zahvaljuje svoje objavljivanje mnogima, svima onima koji su snimali Josipove homilije i propovijedi, kao i neke nagovore, čuvali njegove rukopise, kao i konačnim redakcijskim zahvatima, poglavito gđe Stelle Tamhina i prezaslužnoga o.

Bonaventure Dude, urednika naše biblioteke Metanoja). Dvadeset godina nakon Josipove smrti, i još više od vremena u kojemu su pojedini tekstovi izvorno nastajali, knjiga sigurno predstavlja veliku novost na području naše domaće teološke literature. Najprije izborom tekstova, od kojih su mnogi 426

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 426

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija

sada po prvi put dostupni našoj čitalačkoj javnosti. Još više sadržajem te izrazito karakterističnim teološkim i literarnim stilom autora. Mnogi su zaslužni za pripremu i objavljivanje ove knjige. Od inicijatora, Skupštine i rukovodstva kuće, preko onih koji su s neskrivenim entuzijazmom istraživali, skupljali i obrađivali, napose rukopisne tekstove, do priređivača, dr.

Stjepana Kušara, kojemu je povjerena zadaća sadržajno-metodološkoga oblikovanja i usklađenja. Naslov Misao vjere, dakako, kao takav ne potječe od autora, nego je redakcijski. Neka objašnjenja s tim u svezi.

Tema vjere prisutna je u najvećemu broju ovdje uvrštenih tekstova.

O krš­ćanskoj vjeri autor često i, rekao bih, uporno razmišlja. U mjeri u kojoj je to, dakako, bilo moguće, uzimajući u obzir i druge okolnosti, držim da je to temeljna intuicija koja je usmjeravala i ono o čemu je Josip općenito teološki razmišljao, ali i više, iz čega je i kako je teološki i vjernički mislio.

Naslućuje se i zašto je tako mislio. Ona vjera koju Josip Turčinović promišlja, iz koje misli i djeluje, ne znači, doduše, uvijek prvi navještaj vjere, ili prvi susret s vjerom. Pa ipak, najviše je riječ upravo o toj vjeri. I, iako nije krivo reći – slučajnošću povijesnih događanja – ali, kako u tome ne vidjeti i očitu znakovitost, događa se istodobnost aktualnog govora o novoj evangelizaciji i ponovnoga otkrića jedne teološke misli koja je na tragu isto takva govora. Ako pokušamo izbjeći – rečeno rječnikom Josipa Turčinovića – okrupnjavanje pojedinosti koje priječe uočavanje temeljnoga smisla, mislim da se kroz sve tekstove ove knjige otkriva konstantnom najnapetija Josipova misao: ne verbalna teologija, teologija apstrakcije, nego teologija stvarnosti – još jedan karakteristično Josipov izraz. Teološke stvarnosti do kojih je autoru stalo jesu Bog i čovjek kao osoba. One su također otajstva vjere.

U središtu tih otajstava, kao temeljna stvarnost, osoba je Isusa Krista, koji objavljuje Trojedinoga Boga, i koji donosi spasenje ljudima svih vremena i svakoga prostora. Jedino što se pritom očekuje, odgovor je vjere. To dakako nije vjera bez djela. To također nije nikakva teoretizacija. Nije to aposteriorna vjera niti ona koja se odlikuje bogatstvom sadržaja, spoznaja, iskustava, manifestacija. Vjera o kojoj Josip prvenstveno razmišlja predstavlja onaj prvi korak u priznanju potrebe za spasenjem, o kojemu možda izričito ne kaže, ali, usuđujem se reći, misli, da nije načinjen – upravo taj prvi korak – niti tamo gdje se to po sebi možda pretpostavlja ili čak podrazumijeva.

S pouzdanjem nešto najprije priznati, nešto tako egzistencijalno kao što je 427

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 427

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija

osjećaj potrebe za vlastitim spasenjem, a zatim i prihvatiti ponuđeni dar – toga nema bez vjere kao obraćenja. Potpuno je obraćenje, svjesni smo toga, rijetkost. Ali njega djelotvorno simbolizira i anticipira trajno obraćenje.

Vjera nije u sjećanju na vjeru, pa makar je nazivali vjerom otaca, pređa, narodnih vladara, i tko zna koga i čega sve ne. Vjera nisu ni institucije, iako u njima ima i dobrih vjernika. Ni ona stijena na kojoj počiva Crkva nisu institucije, koliko god one bile povijesnim i kulturalnim izrazom božanskoga ustanovljenja Crkve. Stijena na kojoj počiva Crkva je osobna vjera. Zato je Crkva po svojoj naravi uvijek misionarska i evangelizatorska zajednica vjere. Nije li onda i zadaća teologije prvenstveno služiti Crkvi u tom njezinom temeljnom poslanju ljudima svih vremena i svakoga prostora?

Danas smo s razlogom impresionirani velikim mislima teologa svjetskoga glasa, koji su obilježili napose prošlo stoljeće. Među tim iznašašćima osobito pamtimo ukazivanja na tzv. zaborav nečega: Svetoga pisma, Trojstva, otajstva, i tako dalje. Možda će netko otkrićem ovih Josipovih tekstova primijetiti i kao važno istaknuti da je on također za ovo naše vrijeme zavapio nad zaboravom vjere. Najprije ad intra, prema kršćanskoj zajednici, koja si dopušta kroz pojedince, ali i u kolektivnoj svijesti, pa i savjesti, misliti da posjeduje vjeru i da je na svojemu putu neprestanog obraćenja postigla dostatan stupanj razvitka. Ili ad extra, prema svijetu, koji o vjeri u transcendentnog i troosobnog Boga može misliti kao o nečemu što je povijesno, kulturalno, znanstveno, znanstveno-tehnički, i na sve druge načine, relikt prošlih razvoja nedovoljno emancipirane ljudske spoznaje i ukupne svijesti? Vidjet ćemo. Toliko o naslovu knjige.

Korak dalje, s obzirom na razmišljanje o aktualnosti Josipa Turčinovića za sadašnje i buduće djelovanje Kršćanske sadašnjosti, znači najprije kratak pogled unatrag. Poznato nam je ono osobito nastojanje kako Josipa, tako i drugih, ostvareno poglavito preko Kršćanske sadašnjosti, da Drugi vatikanski koncil progovori našoj Crkvi, u našim društvenim prilikama i okolnostima. Ako je Koncil i u našemu vremenu kompas, orijentir, očito je da Kršćanska sadašnjost treba nastaviti to nastojanje oko prisutnosti i životnosti koncilskoga govora. Uspoređujući izdavački profil KS-a i glavne sastojnice Koncila, Turčinović je, kao i mnogi poslije njega, već napamet ponavljao: Biblija, liturgija i kateheza, kao osnovno, zatim obnovljena koncilska ekleziologija, ekumenizam, međuvjerski i međureligijski dijalog, dijalog s 428

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 428

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija

onima koji ne vjeruju, dijalog sa suvremenim svijetom i njegovom kulturom uopće. Dijalog!

Dijalog je, uz vjeru, i ono što, i ono kako Josipova razmišljanja i djelovanja. Dijaloška otvorenost, osobito prema svijetu, kao najveći zaokret Koncila, općepoznata je značajka suvremene Crkve. A Josip to otvaranje, i pojavno i po svojim posljedicama, naziva jednim od najradikalnijih događaja u povijesti Crkve. Čim je riječ o radikalnosti, može se pojaviti neka zabrinutost, pa i sumnjičavost. Znamo da je toga i bilo. Ali, kao teolog i povjesničar, i izvrstan komunikator, Josip Turčinović zaključuje da dijaloga u odnosu Crkve i svijeta, kakav počinje s Koncilom, doista nikada prije u povijesti nije bilo. Crkva se, tijekom svoje dvotisućljetne povijesti ili previše poistovjećivala, ili konfrontirala sa svijetom. To valja pripisati povijesnim i drugim okolnostima, ali pritom ne zanemariti trajno nastojanje Crkve oko dijaloga kakav je konačno izrazitije zaživio u novije vrijeme. Radikalnost Koncila, dakle, ako i zvuči prenaglašeno, ne mora odmah značiti izraziti diskontinuitet, primjerice, Koncila, prema cjelokupnoj povijesti Crkve do tada. U toj oznaci nema ničega prevratničkog, ili štetnog za supstancijalnu crkvenost. Ali što konačno znači, u čemu je dijalog suvremene Crkve sa suvremenim svijetom? Josipov odgovor krajnje je jasan u svojoj jednostavnosti. Taj dijalog zapravo je evangelizacija, navještaj vjere. To je stil poslanja i sadržaj samorazumijevanja Crkve, stil koji je zapravo naučen od Boga, iz odnosa Boga i čovjeka. To je Božji dar svemu ljudskome rodu. Nikakvo, dakle, teoretsko ili praktično usuglašavanje stajališta ili pretjerano usklađivanje prakse. Ni primisli o nekom konformizmu. Na kraju krajeva, kršćanstvo nije ideologija, i takvo što nije mu ni moguće. Dijalog sa svijetom je navještaj vjere današnjemu čovjeku.

Onako kako je Josip živio dijalošku otvorenost sa svijetom i njegovom kulturom, i kako ju je kroz Kršćansku sadašnjost konkretizirao – tome se ni danas u djelovanju KS-a nema puno dodati, ili mijenjati. Samo, ako je ranije možda veća i urgentnija potreba bila ovdje kod nas bolje upoznati opću Crkvu koja je krenula putem koncilske obnove, danas je možda potrebnije sustavno istraživati i upoznavati suvremeni svijet i njegovu kulturu. Kroz mnogobrojne oblike svoje djelatnosti Kršćanska sadašnjost je otkrivala kršćanske korijene općenite kulture na našim prostorima. Danas je možda pred njom veći izazov u založenijemu traženju mogućih kulturalnih po429

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 429

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija

veznica, s obzirom na izrazitiji pluralizam kulturalnih oblika. Jer – kako je istaknuo zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, u homiliji izrečenoj 20. veljače 2008. godine, u prigodi proslave 40. obljetnice KS-a – o kršćanskoj kulturi ovisi snaga našega naroda. Time dolazimo na onaj govor kojim smo i započeli.

U spomenutoj propovijedi također je istaknuto da je teologija, teologija sadašnjosti, duša kršćanske kulture. Vjera u dijalogu, kao – kako mi se čini – osnovno nadahnuće kojim se Josip Turčinović rukovodio u razvijanju Kršćanske sadašnjosti, pretpostavlja teologiju, ali shvaćenu kao sredstvo evangelizacije. Teologija, koja se ne može ograničiti isključivo akademskim izrazom – koliko god on jest važan, upravo neophodan – mora biti u funkciji osposobljavanja vjere za zreo i ravnopravan susret s kulturom današnjega čovjeka. To znači da teologija mora biti dostupna, razumljiva, upotrebljiva svakom kršćanskom vjerniku, bez obzira što se svi neće njome služiti niti u jednakome opsegu niti na istome stupnju njezina mogućeg razvitka. Oko takve teologije Kršćanska sadašnjost nastojat će u prvome redu, dokle god ispunjava svoje temeljno poslanje u našoj Crkvi i društvu.

Na kraju, ono što je Josipova ovozemaljska budućnost, za Kršćansku sadašnjost je već polovicom njezine prošlosti i povijesti. U proteklih dvadest godina Josip je bio živo i konstruktivno nadahnuće. Njegovo je djelo uopće impresivno – ostaje snažno utisnuto u neku zajedničku svijest. Unatoč svim problemima – a znamo kakve su se sve promjene, samo s ozbirom na vanjske okolnosti, događale u proteklome razdoblju od Josipove smrti – bilo je i velikih ostvarenja, usporedivih s onima iz vremena njegova aktivnog djelovanja u Kršćanskoj sadašnjosti. Pokazuje li nam i danas put? Ako – kao što je istaknuo o. Tomislav Janko Šagi-Bunić prije trinaest godina, u prigodi proslave njezine tridesete obljetnice – Kršćanska sadašnjost ima što raditi još i s obzirom na ono što joj je zacrtao osnivač, zagrebački nadbiskup kardinal Šeper, onda to pogotovo vrijedi i s obzirom na ono, kamo je Kršćansku sadašnjost usmjerio Josip Turčinović.

Unatoč neizvjesnostima, mnogo je jasnih zadaća pred čijim se ostvarenjem nalazi Kršćanska sadašnjost. Njihovu ispunjenju ona danas prvenstveno doprinosi temeljnom svojom izdavačkom djelatnošću. To je svakako važan i još uvijek nezamjenjiv doprinos. Misao vjere Josipa Turčinovića ­pokazuje, međutim, da to ne mora biti i jedini način, jer ni osnovna za430

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 430

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija

daća nije sámo izdavanje, primjerice knjiga, kao takvo. Stoga, sve što će ­Kršćanska sadašnjost poduzimati u budućnosti, očito će morati biti u većoj sinergiji s ostalim institucijama i pojedincima naše Crkve i društva, znanosti i kulture, bez ikakve pretencioznosti, ili čak jalova pokušaja, da samo­stalno ispuni onu zadaću koja se u konačnici sastoji u stvaranju pretpostavki za navještaj vjere, sazrijevanje kršćanske kulture i njezin susret sa suvremenim svijetom i njegovom kulturom, kroz kakve god metamorfoze ona prolazila.

431

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 431

25.5.2018. 14:43:04

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 432

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

Josip Turčinović – Misao vjere Predstavljanje knjige: Josip Turčinović, MISAO VJERE. Izabrani spisi 1 (Priredio: Stjepan Kušar), KS, Zagreb, 2010.

Zagreb, 22. veljače 2011.

Josip Grbac

Knjiga se sastoji iz teoloških, povijesnih i kritičkih radova Josipa Turčinovića, od kojih neki do sada nisu bili objavljeni, a neki jesu, ali razasuti po časopisima, nekim drugim knjigama kao što su »Glas iz Ranjenog«. Radi se, međutim, o eminentno teološkim tekstovima. Tekstovi koji su objavljeni kao propovijedi, nagovorima bogoslovima ili u nekim duhovnim vježbama, ušli su ovamo jer su ocijenjeni kao teološki.

Valja ponajprije odati priznanje priređivaču knjige, prof. Stjepanu Kušaru, jer samo vrsni teolog može između mnogih tekstova izabrati one koji su istinski teološki tekstovi, dakle, na jednom drugom stupnju nego su to propovijedi. Osim toga, priređivač nas uvodi u knjigu vrsnim uvodnim tekstom. On postavlja okvir knjige i zaokružuje problematiku.

Treba odmah reći da priređivač namjerava objaviti još sličnih knjiga.

Drugi će svezak sadržavati Turčinovićeve razgovore-intervjue te scenografske i književne tekstove, a u dodatku svesku bit će objavljeni neki tekstovi iz ostavštine. Tada će biti objavljena i bibliografija Turčinovićevih tekstova te kazalo imena i pojmova za oba sveska. Namjera je, dakle, dati našim čitateljima sveobuhvatni uvid u njegovu teološku misao.

Ova je knjiga podijeljena na četiri poglavlja: I. Theologica, II. Historica, III. Oecumenica i IV. Critica. Ukupno 61 tekst.

433

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 433

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

I.

Stil

Treba dosta vremena i koncentracije da bi se pročitala ova knjiga. Svaka riječ duboko je odvagnuta. Sve se svodi na srž problematike. Ja u cijeloj knjizi nisam naišao niti na jedno ponavljanje. To je zasluga i priređivača, ali vjerujem da je to i stil Turčinovićeva pisanja i govora. Preskočiš li jednu rečenicu izgubio si nit. Koncizni, uglavnom ne jako dugi tekstovi, precizni izričaji, terminologija koja je uvijek izazovna, vrhunska i bogata. Za nekoga tko je vičan recenzirati knjige, pogotovo teoloških sadržaja, ovo je zaista rijetkost. Mnogi od nas, da bi izrekli misli koje on donosi na dvije ili tri stranice, trebali bi barem pet puta više prostora.

Vidi se da je Turčinović poznavatelj književnosti, pravopisa i jezika.

Njegovi su tekstovi stilski dotjerani. Ima dramaturgije. Teološke i povijesne radove čitamo gotovo kao roman. Imaju zaplet i rasplet. Čitamo njegovu teologiju i ujedno učimo hrvatski jezik.

Njegovi su tekstovi ne samo povijesni i teološki nego i književni biseri.

Ne znam gdje sam pročitao ljepši tekst o povijesti istarske Crkve i naroda od onoga koji je donesen u ovoj knjizi: »Katolička crkva u hrvatskoj Istri«.

Splet teologije, povijesti, drame i crkvenosti.

Imajući u vidu kako su naši teološki tekstovi često suhoparni i siromašni u terminološkom smislu riječi, jer rabe isključivo teološku terminologiju, Turčinović nas uči kako valja pisati teološke tekstove da ih čitatelj s užitkom čita.

Razvoj misli Jako je dobro što su unutar pojedinog poglavlja tekstovi poredani kronološki. To nam se može činiti sporednom stvari, no, to omogućuje da vidimo ili barem naslutimo razvoj Turčinovićeve misli, pa možda i njegova lika.

Inače riskiramo da misli i liku toga velikana pristupamo samo s osnova poznavanja njegova djelovanja u KS-u. No kada čitamo njegove tekstove iz 1964. godine, odjednom nam postaje jasnija njegova vizija koju je ostvarivao godinama kasnije. Želim naglasiti samo neke zajedničke crte koje se provlače kroz cijelu knjigu.

434

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 434

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

II. Theologica Dvije razine Turčinovićeva lika i djela Kada govorimo o Josipu Turčinoviću često ostajemo na drugoj razini njegova lika. To je razina akcije. To je razina djelovanja, inicijative, pokretanja novih projekata. Tu su nam pred očima KS, nebrojena izdanja knjiga, Turčinović menedžer. Često zaboravljamo da je ovo tek druga razina njegova lika. Na prvoj razini je Turčinović teolog, mislilac, čovjek vjere, čovjek koji vjeru živi strastveno, koji o vjeri govori egzistencijalno. Njegovo praktično djelo moralo je biti djelo nekoga koga Riječ Božja žeže, a ne samo površno dodiruje.

O ovoj prvoj razini Josipa Turčinovića govori ova knjiga.

No isto je tako točno da se ove dvije razine ne mogu dijeliti. Turčinović razmišlja teološki uvijek s oba oka usmjeren na primjenu ove teološke misli. Čita Bibliju uvijek usmjeren na nadilaženje vremenskog i prostornog jaza koji nas dijeli od vremena kada je ta Riječ nastala. I svoje propovijedi izgovara uvijek usmjeren na to kako riječ oživotvoriti.

Ova druga, praktična, razina Turčinovića ne može se razumjeti bez ove teološko‑povijesno‑kritičko‑ekumenske razine njegova razmišljanja. Da je u vrijeme krize, za vrijeme Teološkog društva, bila svima poznata ova prva razina lika Josipa Turčinovića, do krize ne bi ni došlo.

Egzistencijalno čitanje Biblije Turčinović je zaljubljenik riječi, pogotovo Božje Riječi. Čita Bibliju egzistencijalno i vjernički. »Evanđelje zna samo onaj koji mu se obratio; ostali njime samo rukuju …

Nije dovoljno znati da je Isus otklonio napasti, nego je potrebno vidjeti i zašto je to učinio.« Razlog takvog čitanja je egzistencijalni: Jer »korijen svih naših neobraćenosti leži upravo u tome što je ipak svatko od nas u stalnoj napasti da nad nekima bude ‘bog’.« Papa Benedikt XVI. točno tako čita Bibliju. Povijesnokritička metoda odradila je svoje, ona je bila potrebna kako bi biblijske tekstove mogli shva435

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 435

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

titi u njihovom povijesnom i literarnom kontekstu. No sada Bibliju moramo čitati vjernički, egzistencijalno iz perspektive sadašnjosti. Mislim da su u tom smislu Josip Turčinović ali i Ante Kresina bili preteče Papinih riječi.

Eto zašto je Turčinović bio gorljivi promicatelj Biblije.

Iz teorije u praksu Turčinović nije teoretičar. Malo je tekstova objavio u stručnim teološkim časopisima. Njegovi tekstovi žele vjerski i teološki oplemeniti široku javnost. Piše za biskupijske listove, katehetske udžbenike. Jasno razlikuje teološki i vjerski način govora. Teologija je znanost. Ona se može zadržati samo na raščišćavanju pojmova, raspravljati o tezama i hipotezama. Vjerski govor je više usmjeren na problem kako živjeti izgovorenu riječ. Vjerski govor, iako to Turčinović izričito ne kaže, uvijek je u moralno usmjeren. Liturgija, Biblija, pripadnost Crkvi, briga o laicima, …sve je usmjereno na pitanje kako živjeti vlastitu vjeru.

No, za njega Crkva nije etička agencija. Vjera se ne svodi na moral. Vjera je i eshatologija. Tako misli i Benedikt XVI. Jedino ako su zdravi temelji vjere možemo izbjeći formalizam, pa i fanatizam, u življenju kršćanskog morala.

Liturgija – vrelo života Njegova liturgijska promišljanja odaju temelj svih njegovih zalaganja na buđenju liturgijske svijesti. Turčinović i smisao liturgije vidi prvenstveno u tome da se otkrije sakrament kao vrelo života. Stoga je za njega ključno pitanje na koji način liturgijska reforma, osim što je obredna, može postati pokretač i buditelj crkvenosti? I pastoral i liturgija ne mogu ostati »pastoral čekanja«, nego postati misionarski.

On hoće da se liturgija događa tamo gdje su ljudi. Teško je shvatiti zašto je on toliko napora uložio u liturgijske knjige ako ne pročitamo članak »Molitva – vapaj nemoćnika ili drugovanje s Bogom«, gdje on u zamiranju liturgijske svijesti, zbog toga jer se slavila na nerazumljivom jeziku, vidi razlog krize molitve, istinske pobožnosti, konačno, krize same vjere.

436

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 436

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

Ljubav prema Crkvi »Djelovati kršćanski znači više se brinuti za opće negoli za svoje dobro. U odnosu na sve što činimo«, smatra on, »valja uvijek postaviti jedno pitanje: ‘Koristi li to cjelokupnoj Crkvi i njezinoj prisutnosti među ljudima?’« Treba poznavati ovaj način razmišljanja Turčinovića. Onda će nam još apsurdnije izgledati sve moguće kritike kako bi u bilo kojem trenutku ili obliku njegovo djelovanje moglo nauditi Crkvi.

Ova svijest o dobru Crkve, koje mora biti iznad svega, je kriterij prosudbe mnogih događanja u Crkvi. »Ja se ne slažem s onima koji kažu da su grupe koje su se počele formirati u Crkvi bazične zajednice, kao Fokolarini, Neokatekumeni itd. To nisu nikakve bazične zajednice. To su elitne zajednice. Regrutiraju se od najboljih vjernika.

Jedina realna bazična zajednica ovdje je župa.« Velika većina istarskih, a možda i drugih svećenika, potpisala bi ove riječi. Danas. Ali je Turčinović ovo napisao pred više od 20 godina.

III. Oecumenica Crkveni dokumenti – ekumenizam Kao vrsni poznavatelj izričaja, terminologije, snage riječi, Turčinović može suptilno analizirati crkvene dokumente i oko nekih delikatnih pitanja, kao što je npr. pitanje pripadnosti Crkvi krštenih nekatolika, te tako otkrivati u onome što je rečeno, ali i u onome što je predmnijevano, nove prostore teološkog govora i djelovanja Crkve. To je jako daleko od nekakvog ropskog čitanja tekstova. Vidi se da on i tekstove crkvenog učiteljstva čita kao živu riječ, koja svoj smisao ima ne samo u onome što izrijekom kaže nego i u onome što hoće ili namjerava reći, štoviše, u onome što dopušta da teolog izrekne i svojom interpretacijom nadopuni.

437

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 437

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

Ekumenizam u tri koraka Turčinović prilazi problematici ekumenizma u tri koraka.

On je ponajprije svjestan da je za plodonosan ekumenizam bitno znati koji su korijeni podjela. Zato puno napora ulaže u rasvjetljavanje povijesnih okolnosti i razloga u kojima i zbog kojih su se podjele dogodile. »Ako hoćemo razumjeti i ono u čemu se slažemo i razlike, moramo se vratiti korijenima, k izvorima, i iz izvora sve spoznati.« Drugi korak je znati razlikovati što je bitno, a što je sporedno u međukonfesionalnom dijalogu. »Ono što je kroz stoljeća izgledalo neprihvatljivo i izgledalo kao razlika, to su bile čiste predrasude i sve je to relativno. I treba razlikovati ono što je srž, što nosi, od onoga što je pojavni oblik.« Treći korak je shvatiti ekumenizam kao nalog evanđelja. »Prvi korak, put k jedinstvu, jest obraćenje. Ne tek iz bontona, to je obaveza vjere, ne htjeti to, znači ne htjeti ono što Isus hoće. Prema tome, ekumenski put nije dan na izbor hoću li ga, neću li ga, ne mogu više biti katolik ako neću taj put.«

Novi front Moramo imati na umu da je Josip Turčinović živio i pisao o ekumenizmu kada se činilo da su prioritetni front na kojem kršćanstvo stoji upravo nesuglasice između pojedinih konfesija. To je bilo sudbonosno pitanje. Stoga ovo njegovo oduševljenje i strastvenost kojom govori o ekumenizmu mi danas ne možemo pravo shvatiti. Naime, danas se pred kršćanstvom oblikuje drukčiji front. S jedne strane kršćanstvo, a s druge, sekularizam i relativizam.

Ovu sintagmu donosi i Benedikt XVI. kada mu se spočitava da možda ne čini dovoljno na ekumenskom planu. Ipak, Turčinović je i u tome prorok.

Iako nije bio suočen s tako jakim i agresivnim sekularizmom i relativizmom, naslućuje ono što će postati teza današnjega pape. On naime jasno kaže: »Iako ima prilika gdje se smije i mora izaći i s kontroverznim pitanjima, uvijek ima dosta gorućih ljudskih problema o kojima možemo zajednički misliti i djelovati.« 438

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 438

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

Dakle, Crkve bi danas manje trebale razmišljati o tome što ih dijeli, a više o tome kako ponuditi neki recept za ozdravljenje svijeta. »U pitanju je sudbina čovječanstva, koje bi upravo iz jedinstva onih koji već vjeruju u Krista trebalo prepoznati Isusovo božansko poslanje i naći njega, svoga jedinoga Spasitelja«, citira on riječi predsjednika Sekretarijata za jedinstvo kršćana. Gotovo iste riječi i ista misao današnjega pape. Samo što su izrečene desetljećima unazad.

Ne samo kanonsko pravo Važno je što Turčinović ekumenizam uvijek nastoji shvatiti i izložiti nadilazeći granice koje postavlja crkveno pravo: »Uzmite sad ovaj primjer: ima jedna baka na Uralu, krštena u Pravoslavnoj Crkvi, istinski živi svu svoju pravoslavnu religioznost i ništa ne zna o Mihajlu Cerulariju, nekom davnom patrijarhu carigradskom, ni o Humbertusu kardinalu De Silva Candidi, koji su se međusobno posvadili i onda su odnosi između dviju kršćanskih pola pukli na katolicizam i pravoslavlje.

Ima i druga baka, jednako povijesno neuka, uzmite tamo negdje u Andama, krštena katolkinja, koja to isto čini, istu tu vjeru u Isusa Krista sama živi, žari je i oko sebe prenosi. Jesu li one u istoj Kristovoj Crkvi ili nisu?

Kršćanski će osjećaj bez oklijevanja reći: jesu, ali pravno bi se ranije bilo moralo reći – nisu. To je jedan mali primjer koji upućuje na mnogo dublji sloj problema kad je riječ o Crkvi.« Konačno, ekumenizam je za Turčinovića prvenstveno pitanje autentičnog življenja vlastitoga poslanja: »Ako je u Strossmayerovo vrijeme iz unionističke situacije i mogla vrijediti parola da ‘ekumenizam’ znači pokatoličenje pravoslavnih, danas se mora reći da ekumenizam znači radikalnije ‘pokatoličenje’ katolika i radikalniju ‘pravoslavizaciju’ pravoslavnih itd. To znači: katolici moraju biti više kršćani‑katolici, pravoslavni više kršćani‑pravoslavni pa će postati bliži jedni drugima.«

439

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 439

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

IV. Historica Nema povijesnog lika koji Turčinoviću ne može biti svojevrsni učitelj. Čak i na zastranjivanja u povijesti gleda pozitivnim okom. I ona nam mogu biti smjerokazi. Kada čita Markantuna de Dominisa, ovaj pred njim stoji kao »ispovijed i izazov, pred kojim ne možemo ni mi ostati mirni, možda zato što u njemu otkrivamo neke koordinate koje su nastavile da tište ovu civilizaciju«.

On čita de Dominisa 1967. godine, dakle u osvit KS-a, i uči razlikovati vjeru, tradiciju i teologiju. To mu je bilo dragocjeno iskustvo i poticaj na osnivanje KS-a. »Na području gdje je poštivanje tradicije esencijalno, kao što je to slučaj na teološkom području, naglašena briga za cjelovitim očuvanjem te tradicije može u manje stvaralačkim momentima lako uroditi time da se pod pritiskom novoga, makar se ono javilo u neteološkim sredinama, pod naslovom tradicionalne nauke uporno čuvaju tradicionalne formulacije vjere, koje u novoj misaonoj konstelaciji postaju sasvim nekomunikativne. To znači da se tada teološko razmišljanje odnosi više na naslijeđenu formulaciju vjere negoli na objektivni sadržaj same te vjere, koji bitno transcendira svaku svoju historijsku formulaciju, bilo da se radi o dogmatskoj definiciji ili o naslijeđenoj teologiji stanovite epohe.« Turčinović uči i od manje poznatih likova kao što je pater Štefan Zagrebec. Potrebu za religioznom knjigom koju je osjećao pater Štefan (»Hrane duhovne ovčic krščanskeh«) osjeća i Josip. Kada to znamo i čitamo postaje jasnije da se KS nije rodila ni iz čega, nego iz jednog dubokog teološko‑povijesnog promišljanja naše stvarnosti. I polemika koja je nastala nakon objavljivanja knjiga patra Štefana za Turčinovića je važna, jer kao da oslikava pitanja koja su se postavljala njemu kada je nastajala KS: Koju ulogu može imati knjiga na narodnom jeziku u nas? Je li teološka misao rezervirana samo za privilegirane? Moramo se i u Crkvi bojati prosvijetljene i pismene mase? Ovi prigovori, upućeni patru Štefanu, za Turčinovića su postali potka kasnijoj djelatnosti.

Povijesno znanje za Turčinovića je conditio sine qua non nove evangelizacije. »Evangelizacija je kod nas prisutna samo na elementarnim razinama kulture, ali nije prisutna na razinama naše visoke kulturne misli, a to nije nipošto utješljiva konstatacija za budućnost kršćanstva na ovom tlu.« 440

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 440

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Misao vjere

V. Critica U recenzijama Turčinović zna biti nemilosrdno kritičan, ali s uvjerljivim argumentima. Isto tako spreman je priznati nečije zasluge. Njegove recenzije nisu samo predstavljanje knjiga. On čitatelju daje mogućnost usporedbe, nadodaje literaturu. Recenzira one stvari gdje je doma, poznaje problematiku. Očiti je njegov interes za povijesnom knjigom, ekumenskom problematikom, romanom, vjerskom knjigom. Dobar dio tih recenzija nastaje 60-ih godina. Iz njih izbija Turčinovićev duh koji ga navodi na osnivanje KS-a.

Zaključak »Ali sve dolazi u pitanje, sve puca, sve se lomi kad Isus pokazuje kakav je Bog prema čovjeku … Isusov se govor o Bogu ne prihvaća kad dolazi u pitanje čovjek, odnosno kada je riječ o razlikama među ljudima. Dakle, ne na teoriji o Bogu, ne na teoriji o molitvi, o štovanju Boga, nego na tom što se čovjeku čini. Kad se propovijeda Božji stav prema čovjeku, na toj liniji sve počinje pucati. Na toj liniji!« Čovjek je prioritet Turčinoviću. I za tog čovjeka ima razumijevanja. Shvaća njegove stranputice. I uglavnom ga ne optužuje. I kada taj čovjek zapada u formalizam ili vjeru doživljava više kao folklor, on ga nastoji razumjeti. I strasno brani sve one oblike religioznosti koje bi mi površno mogli nazvati folklorom. Tako kada govori o Božiću silno se trudi shvatiti i drugima predočiti kako su i neke »profane« dimenzije slavljenja Božića svojevrsni izričaj vjere. Jednom riječju, za njega nije samo bitno poznavati Boga ili vjerovati Bogu. Za njega je iznimno važno da čovjek mogne »uživati u Bogu«.

Humanistički univerzalizam koji je nužna pretpostavka, ali i posljedica, istinske vjere. Čitanje ove knjige je teološka izobrazba, ali i jednostavno razmišljanje nad pitanjima i problemima s kojima se vjernik uvijek, a pogotovo danas, susreće.

441

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 441

25.5.2018. 14:43:04

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 442

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

Josip Turčinović – Odjeci vjere U povodu predstavljanja knjige: Josip Turčinović, Odjeci VJERE. Izabrani spisi 2 (Priredili: Stjepan Kušar, Stella Tamhina), KS, Zagreb, 2013.

Zagreb, 4. prosinca 2015.

Stjepan Brebrić

Ovo neće biti klasično predstavljanje knjiga. Prvi svezak izabranih spisa Josipa Turčinovića, Misao vjere, predstavili smo o Danu KS-a 2011. godine prof. Grbac i ja. Prof. Grbac učinio je to znalački i kompetentno jednim svestranim pogledom na teološko i literarno stvaralaštvo Josipa Turčinovića. Obje ove knjige izabranih spisa na neki način i jesu panorama toga sveukupnoga teološko-literarnoga stvaralaštva i stoga vrlo prikladne upravo za neke pojedinačne analitičke razrade, a zatim i za uočavanje općenitosti nadahnuća, načina mišljenja, stila i vrste vjerničkoga življenja i djelovanja po kojima nam je Josip Turčinović trajno poticajan, kako u svojemu, tako i u našemu vremenu. Ono što je kod toga posebno istaknuo prof. Grbac,

*

O knjizi Josipa Turčinovića »Odjeci vjere« govorili su u sklopu Znanstvenoga kolokvija prof. dr. sc. Stjepan Kušar i dr. sc. Stjepan Brebrić. Izlaganje prof. dr. sc. Stjepana Kušara tim povodom sadržajno uključuje njegov znanstveni članak »Što je teologija? Poimanje teologije u misli Josipa Turčinovića« (v. ovdje, str.

323–366).

443

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 443

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

predstavljajući prvi svezak, mutatis mutandis vrijedi i za drugi svezak izabranih spisa Josipa Turčinovića.

O aktualnosti Turčinovićevih razmišljanja, kako ih posreduju tekstovi objavljeni u ovim knjigama, suvišno je govoriti, bez obzira na povijesni tijek i tako moguće razlikovanje Josipova i našega vremena. Vrijeme u kojemu nastaju ti tekstovi, i naše vrijeme, to jest naša sadašnjost, ne razlikuju se stvarno puno. Možemo govoriti o povijesnoj distanci, ali ta distanca ne umanjuje, nego upravo potvrđuje jednu konstantu vjerničke, kršćanske, crkvene, društvene, kulturne i umjetničke založenosti za čovjeka i svijet.

Ta konstanta, njezino očitovanje i zatim prepoznavanje, ono je čemu smjera kako već i samo objavljivanje ovih knjiga, tako i razgovor u njihovu povodu, onaj u prigodi predstavljanja prve knjige, i ovaj, kojim se pozornost svraća na do sada još javno ipak nepredstavljeni drugi svezak Turčinovićevih izabranih spisa.

Prema samoj prigodi, nakani ovoga skupa, čini mi se važnim istaknuti upravo spomenutu konstantu za vrijeme koje, povijesno razlikovno, kršćane uvijek dočekuje s istim izazovima i temeljnim općim pitanjima: Kako odgovoriti Božjoj inicijativi, kako je uopće prepoznati i onda riječju i djelom svjedočiti taj odnos s Bogom kroz odnose s drugim ljudima, u Crkvi, i izvan nje?

Odjeci vjere jesu iskustvo i misao vjere – na način na koji to mogu, kroz oblike koji su tome primjereni – prisutni, djelotvorni, orijentativni u svim prostorima koji su ispunjeni Božjim Duhom po čovještvu Isusa Krista i njegove braće, po čovještvu svake osobe koja je uzvjerovala objavitelju milosrdnoga Oca. Ti načini i oblici uvijek postoje u Crkvi i kršćanskoj zajednici, nekada su više, a nekada manje u skladu s onim što je bliže Isusovu evanđeoskom prauzoru ozbiljenja tih načina i oblika. To bi, čini mi se, ovdje valjalo potražiti u tekstovima sabranim u drugome svesku izabranih spisa Josipa Turčinovića. U tome bi bila potražnja za konstantom koja u svakome vremenu kršćanskoga življenja i svjedočenja vjere također provire na dijelom izvoran, a najmanje upitno poticajan način iz Josipovih tekstova sabranih u knjizi »Odjeci vjere«.

Kršćanstvo se ne može odvojiti od kulture, a kultura od umjetnosti.

Stvaralaštvo i sloboda kršćanstva razlog su ovoga jedinstva, koje se zapravo temelji na jedinstvu zajedništva vjere. Kršćanstvo je vjera i navještaj vjere.

444

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 444

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

Ondje gdje je jasna razlika između kršćanstva kao vjere, kao pouzdanoga odnosa s Bogom, i iz toga također odnosa sa svakim čovjekom, i onoga što su ljudske ideje, svjetonazori pa i ideologije, upravo je u toj sraslosti vjere, kulture i umjetnosti, kršćanske kulture i umjetnosti, koje su u nekim vidovima gotovo isto s vjerom, jer im je, gledajući ljudsku, povijesnu ili prostornu uvjetovanost, zajedničko ono stvaralačko, slobodno i lijepo. To troje, iako možda ne u istome stupnju, jednako vrijedi za vjeru, za kulturu, za umjetnost. Sve tri stvarnosti jesu slobodne, stvaralačke i lijepe, sve tri ne daju se strogo smjestiti niti u okvire neke ovostranosti, niti onostranosti. Ništa se izjednačavanjem nekih svojstava ovih stvarnosti ne događa u opasnosti ponadnaravljenja naravnoga ili naturalizacije nadnaravnoga. Po svim je ovim stvarnostima čovjek transcendentno biće, slika Božja, prisutnost Boga osobi i cjelokupnome stvorenju na najizvrsniji, to jest, najintenzivniji način – osobno. Mjesto, gdje se sureću kao u svome izvorištu i cilju vjera, kultura i umjetnost, jesu osoba i zajednica, kršćani kao pojedinci u zajedništvu vjere svoje Crkve.

Iz ovoga se naslućuje i potvrđuje ono, što inače stoji u Predgovoru prof. dr. Stjepana Kušara knjizi »Odjeci vjere«, a sažima sljedeća misao: »Taj angažman Josipa Turčinovića u krilu Crkve u ondašnjem društvu ima jednu svoju specifičnu formu: sraslost vjere i kulture u jednu skladnu cjelinu.« Angažman, o kojemu je riječ, pobliže se opisuje, među ostalim, isticanjem Josipove crkvenosti. Upravo je crkvenost kršćanska obveza stvaranja i prisutnosti ondje gdje je čovjek ujedno ograničeno i nedovršeno biće, i gdje je istovremeno nadnaravan, tako reći, superioran svakoj mogućoj ograničenosti, pa i vlastitoj, jer je u naravi i milosti slika i dijete Božje. A to je sav svijet, sva stvarnost, sve ljudsko, ukoliko je čovjek te stvarnosti svjestan, o njoj ovisan, ali i o njoj brižan, za nju zabrinut i založen. Tu je i prepoznatljivo mjesto teologije, koju Josip ponekad naziva »teologijom stvarnosti«, misleći pri tom na »teologiju koja se bavi bitnim ljudskim pitanjima u ozračju dijaloške otvorenosti, tolerantnosti i širine, s time da je naglasak uvijek na onome što promiče humanije odnose među ljudima, bez obzira na njihova ostala pripadanja«.

Angažman u svemu ljudskome, koji proizlazi iz crkvenosti, u skladu s nekim od kriterija, koji su možda istaknutiji upravo u promišljanjima i djelovanju Josipa Turčinovića, angažman je oko onoga istinitoga, dobroga i 445

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 445

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

lijepoga, to jest, može biti i na način istine, dobrote i ljepote. To je – barem, kako se meni čini – nešto o čemu na poseban način govore upravo tekstovi objavljeni u drugome svesku izabranih spisa Josipa Turčinovića. Dakako da istinu, dobrotu i ljepotu nećemo u tako očitovanoj djelotvornoj prisutnosti Crkve svijetu vidjeti u ovoj ili onoj ljudskoj ideji, filozofiji, svjetonazoru, društvenom ili političkom opredjeljenju. Ono kamo nam pokazuje Josip u tom kontekstu, čini se, u prvome redu je vjera kao početak mišljenja i djelovanja, navještaj vjere kao trajna zadaća, a dijalog kao put i sredstvo toga navještaja ili evangelizacije.

Jedno od specifičnih i s obzirom na svako vrijeme upravo konstantnih oblika dijaloga Crkve i društva, kršćanstva i svijeta, jest u slobodi stvaralaštva lijepoga. Strogo uzevši, svako stvaralaštvo je lijepo. Destrukcija nije stvaralaštvo. To stvaralački lijepo na poseban način vidljivo je u drugome dijelu knjige, kroz skupinu tekstova čija se književna cjelina naziva ­Litteraria.

Dok je u prvome dijelu – Dialogica – možda naglašenije traženje puteva prema zajedničkome lijepom, razjašnjavanje načela, stajališta, bistrenje pojmova i ideja, utvrđivanje minimalnih i ispitivanje najvećih dometa međuljudske crkvene i svake druge mogućnosti zajedničkoga nastojanja oko općega dobra, u istini i ljubavi, ili barem nužnome poštivanju čovjeka kao osobe, u drugome dijelu skupljeni su Josipovi tekstovi iz kojih se vidi kako prijeći s riječi na djela, kako ostvarivati ono lijepo na koje crkvenost poziva, a povijest, društvo i kultura postaju odzivom, prihvaćanjem i utjelovljenjem, postvarenjem toga lijepoga kao vlastitoga, a time i zajedničkoga, sveljudskoga.

Razvijati kulturu napose kroz njezinu umjetničku oblikovnicu koja ne skriva, nego štoviše očituje kulturalne potencijale kršćanstva i utjelovljuje ih u svaku zdravu ljudsku kulturu, u svakome povijesnom trenutku – to je, čini mi se, jedan od temeljnih načina na koji Josip stavlja osobnu i crkvenu vjeru u dijalog s čovjekom današnjice, u današnjemu svijetu, i u tome je najveća aktualnost ovih njegovih tekstova. Jer, lišeni svojega neposrednoga i privremenoga konteksta, oni čuvaju i pronose konstantu dijaloške vjere kršćanstva.

Ova je vjera dijaloška po svome porijeklu – dar je Boga koji se obraća čovjeku; dar je mogućnosti obraćenja čovjeka Bogu i stajanja u odnosu s 446

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 446

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

Bogom. Kršćanin to ne može drukčije ostvariti, nego u odnosu sa svakim čovjekom, tamo gdje se on nalazi u svome svijetu, ne bilo kojemu svijetu, ne u nekome zamišljenom svijetu, nego naprosto u svijetu čovjeka.

Taj ljudski svijet nije ništa drugo nego sama kultura, a ono lijepo kršćanske vjere najizravnije se u kulturnome stvaralaštvu vidi kroz ostvarenje lijepoga. I onaj koji možda ne vjeruje u Isusa Krista, to će prihvatiti barem kao umjetnički izričaj, veće ili manje vrijednosti, ali zasigurno i kao jednu stvarnost, bez koje je povijest ljudskoga samoostvarenja nezamisliva.

Malo je djelotvornijih načina od ovoga, općenitoga navještaja vjere, i to je možda ono što je svojevremeno, razumijevajući Drugi vatikanski koncil dublje i jasnije, pronicao i promicao Josip Turčinović, toliko nastojeći upravo oko dijaloške vjere i njezine stvaralačke snage za ljepotu ljudske kulture. Vjera se u njegovu mišljenju i djelovanju ne razlikuje od kulture i umjetnosti, u onome u čemu su potonje potvrdom istinitoga, dobroga i lijepoga, kojima je izvor sam Bog. Prvo, zato što vjera nije ideologija. Ideologije, totalitarizmi i slične pojave u povijesti čovječanstva upravo se najbolje i mogu prepoznati po svojemu zatiranju ljudske kulture i umjetnosti. One se ne mogu uskladiti s čovjekovim slobodnim stvaralaštvom lijepoga. Umjesto toga, stvaraju vlastite surogate i iluziju kulture i umjetnosti. Drugo, jer je ta vjera dijaloška. Turčinović je to, polazeći od Drugoga vatikanskog koncila, ali s mjesta na koje Koncil zapravo upućuje – evanđelja Isusa Krista – razumio kroz glavna područja svoje teološke i kulturne djelatnosti – ekumenizam i dogmatska ekleziologija – ali i kroz sva ostala područja djelatnosti i stvaralačke slobode ljudskoga duha.

Pojam o Bogu, kakav je u sebi, za njega nije niti predmet ozbiljne teološke refleksije niti temelj bilo koje vrste angažmana. Odnos Boga prema čovjeku, njegova spasenjska raspoloživost, najizravnije prepoznata u evanđeoskoj prispodobi o milosrdnom Ocu, koja je za njega i objava Boga i paradigma odnosa između Boga i čovjeka, ali i Crkve i svijeta, glavni je, čini se, razlog te naglašeno dijaloške vjere. Isusov govor o Bogu svima je razumljiv, i u vrijeme njegova zemaljskoga života i danas. Ali njegov govor o Božjoj, Očevoj spasenjskoj raspoloživosti, bez obzira na krajnje mogućnosti ljudskoga – simbolizira ih stanje i ponašanje dvaju sinova iz biblijske parabole – nije posve jasan niti Isusovim suvremenicima niti našima pa ni nama kršćanima samima.

447

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 447

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

To je snažno naglašen uvid, važna pouka Josipovih tekstova objavljenih u ovoj knjizi. Ako je Bog bezuvjetno na strani čovjeka i stvorenja, darom vjere kršćanin je i od Boga i od Crkve pozvan dijalogizirati sa svakim čovjekom, zato što je on kao osoba čitav svijet, čitav kozmoz, mikrokozmos. Bog to čini stvaranjem i milosnim djelovanjem, a kršćanin iz vjere stvaralačkom slobodom kao dijaloškim opredjeljenjem za čovjeka i svijet. Samo, naravno, pitanje je, iz koje vjere, jer o tome u konačnici sve ovisi. Čovjek se, dijeleći zajednički dar vjere u kršćanskoj crkvenoj zajednici svejedno može uvjeravati u nešto, što s božanskom i crkvenom vjerom nema puno ili ni ništa zajedničkoga. I u tome su obje ove knjige, Misao i Odjeci vjere, od nemale vrijednosti u smislu trajnoga smjerokaza i izravne pouke.

Nakon svega rečenog, može se postaviti pitanje: Po čemu je misao i odjek vjere Josipa Turčinovića nešto toliko trajno izazovno i poticajno, ako je samo pokazatelj važnosti, pa makar i konkretnih ostvarenja mogućnosti, zrele kršćanske kulture kao pokretačke snage u jednoj društvenoj sredini, u jednoj povijesnoj epohi, na jednome konkretnome zemljopisnom i kulturalnom prostoru? Na to pitanje svaki čitatelj ovih tekstova sam će odgovoriti. Odgovori će biti raznoliki, možda i različiti. Ono što se meni kod toga čini relevantnim jest Turčinovićevo opredjeljenje za čovjeka iz vjere Bogu i pouzdanja u Boga – jer Bog tako hoće, jer je Bog na strani čovjeka.

To je prvenstveno dar vjere, navještaj evanđelja Isusa Krista koji je nama, koliko jasan u teoriji, toliko – kad se preispita i teorija i praksa kršćanskoga mišljenja i djelovanja današnjice pod tim aspektom, prema kriterijima odnosa prema čovjeku kao osobi i prihvaćanju svega ljudskoga kao uključene spasenjske stvarnosti – možda još uvijek ipak nešto o čemu trebamo stalno i iznova misliti i tako se barem truditi više biti kršćani.

Ovoliko bih imao reći u povodu predstavljanja izabranih spisa Josipa Turčinovića, onih koje sabire drugi svezak.

Koristim priliku zahvaliti svima koji su doprinijeli objavljivanju ovih dviju knjiga, kao i onih drugih, ranije posthumno objavljenih tekstova Josipa Turčinovića. U prvome redu priređivaču, prof. dr. Stjepanu Kušaru, i uz njega gđi. Stelli Tamhina, posebno na prikupljanju i redakciji materijala za drugi svezak. Prof. Kušar i ovim izdanjima zadržao je visoki standard, postavljen ranije priređivanjem sabranih radova Vjeko­slava ­Bajsića.

Velika je stvar što imamo objavljene ove do sada dobrim dijelom ruko448

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 448

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

pisne tekstove Josipa Turčinovića. To je već cijeli jedan korpus objavljene građe, koji ne pokazuje samo što je i kako Turčinović mislio, čemu se nadao, čemu se radovao, zbog čega se žalostio, što je htio i koliko je od svojih želja ostvario. To su prvenstveno materijali od kojih uopće može započeti neko istraživanje važnijih tema kršćanske teologije, ali i misaonih perspektiva jedne kršćanski življene vjere.

Pokazalo se, prilikom pretprošloga Diei Theologici, kada su u fokusu bili Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić, koliko nam za daljnje prouke znači upravo ovakvo izdavanje tekstova koji se nekada, objavljeni ili rukopisni, nisu još ni mogli – bez povijesne i druge distance – razumjeti u punini svojega dometa, osim možda od malobrojnih.

Sada tih poteškoća više nema i duboko sam uvjeren da je ovaj skup samo početak jedne svestrane i dublje prouke misli i odjeka vjere Josipa Turčinovića, kako na razini znanstvene, tako i kulturne angažiranosti u našoj Crkvi i društvu. Koliko mi je poznato, upravo i započinju neka od tih istraživanja, kojima svakako i ovaj kolokvij predstavlja važan poticaj.

449

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 449

25.5.2018. 14:43:04

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 450

25.5.2018. 14:43:04

Josip Turčinović – Odjeci vjere

Riječ s propovjedaonice

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 451

25.5.2018. 14:43:04

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 452

25.5.2018. 14:43:04

Zrelost duha našega naroda uvelike je ovisna o snazi kršćanske kulture

Zrelost duha našega naroda uvelike je ovisna o snazi kršćanske kulture Homilija u prigodi 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti, Zagrebačka prvostolnica, 20. veljače 2008., u 18 sati Homilija Kardinala Josipa Bozanića

Kardinal Josip Bozanić nadbiskup zagrebački

Draga braćo i sestre!

1. Slaveći obljetnicu Kršćanske sadašnjosti, okupili smo se kao zajednica vjernika u euharistiji, toj najizvrsnijoj kršćanskoj sadašnjosti. Ta sadašnjost Kristova spasenja spaja našu prošlost i objavljuje budućnost. Ona nam dopušta da sada budemo dionici spasenja i da slavimo ne samo s onima koji su pred nama otišli »obilježeni znakom vjere« nego i s onima koji su Bogu, na temelju njihova življenja vjere i njihova zalaganja da se čuje Božja riječ, povjerovali i pošli za Isusom.

Zahvaljujući Bogu za darove koje je našoj i sveopćoj Crkvi darovao u proteklih četrdeset godina, danas ne možemo i ne smijemo zaobići ljude i djela vezana uz Kršćansku sadašnjost i njezine napore da snažnije zaživi Božja prisutnost u hrvatskome crkvenom i društvenom tkivu.

Predragi vjernici, u ovom slavlju se spontano nameće povezanost obljetničkoga broja četrdeset i Četrdesetnice u kojoj se nalazimo pripremajući se za Uskrs. Ovo korizmeno vrijeme je vrijeme prisutnosti, sabranosti, osluškivanja Riječi i stavljanja sebe pred Božje lice. Predivno je večeras slušati 453

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 453

25.5.2018. 14:43:04

Homilija Kardinala Josipa Bozanića

Božju riječ pretočenu u hrvatsku riječ; čuti Boga koji svojemu narodu progovara u suvremenosti, zahvaljujući ljudima koji su unijeli i prinijeli sebe, da bi se – između tolikih učinjenih djela – s naših ambona i oltara slijevao ne samo prijevod već i molitveni duh niknuo iz doma Slavljenice – iz Krš­ ćanske sadašnjosti.

Upravo je ta Božja riječ, osim ljudi i pravnih akata, početak svakoga kršćanskog dobrog djela. Ovdje su s nama u ovaj liturgijski spomen-čin uključeni i nositelji prvih nastojanja, ali i ljudi koji su slavili sakramente kršćanske inicijacije, pomirenja, ženidbe, bolesničkoga pomazanja, kao i djeca, mladi i odrasli koji su listali prva izdanja i napajali se riječju i slikama u kojima ih je Bog pozivao na život u istini te su postali prepoznatljivi stupovi novoga koncilskoga naraštaja. Mnogi su od njih s ovoga svijeta prešli nebeskomu Ocu uza zvuke pjesama, psalama, molitava i obreda koji su promišljani upravo u okrilju te izdavačke kuće.

S nama je i rijeka studenata teologije, svećenika i biskupa koji su svoje teološko znanje stjecali zahvaljujući daru marljivosti poniznih, a rekao bih i nikad dovoljno imenovanih ljudi. Koliko bi samo vjernika danas zahvalilo za potporu i darovano svjetlo koje je ulazilo u njihove domove i živote u četrdeset godina rada Kršćanske sadašnjosti!? S nama je sada u molitvi, u tome jedinom izražaju koji uspijeva obuhvatiti sve osjećaje i sva nadanja, nebeska i hodočasnička Crkva.

2. No, iz današnje Riječi koja nam je upućena lako vidimo da svako dobro djelo ima i svojih neprijatelja, iako se pitamo s prorokom Jeremijom: Zar se dobro uzvraća zlim? Prorok Jeremija je postao predmetom zavjere i nalazi se pod prijetnjom, zbog vjernosti vlastitomu zvanju i zbog raspoloživosti da pomogne drugima. Znajući da je svaki čovjek grješan i da se puno puta, misleći i želeći dobro, učini pogreška, danas je važno uvidjeti da je Bog našemu vremenu govorio na različite načine i po ljudima iz raznih skupina, koji su bili i mudri, i kojima nije nedostajalo Božjega duha, drugima pak savjeta, a proroci su imali dovoljno besjede. Večeras smo okupljeni da bismo molitvom tražili od Boga mir za sve naše nemire i nemire prošlih vremena; da bismo ljude koji su gorjeli za Crkvu na naizgled suprotnim stranama unijeli u zajedništvo i zahvalnost ove euharistije, da bismo sebi posvijestili poslanje koje nam je Gospodin povjerio, a prethodni su nas naraštaji u njemu zadužili i okrijepili. Prorok Jeremija nije pred nama da 454

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 454

25.5.2018. 14:43:04

Homilija Kardinala Josipa Bozanića

bismo sebe opravdavali ili živjeli tjeskobu, nego da bismo jedni drugima pomogli pronaći evanđelje.

3. Korizmena liturgija stavlja nas uz Isusa koji se svojom porukom opraštanja, istine, obraćenja, dajući svoj život za druge, za sve – bez razlike, uspinje prema Jeruzalemu, zadnjemu dijelu puta prema muci i križu. I dok Zebedejevi sinovi inzistiraju na budućnosti časti i premoći, Isus ponavlja značenje svoga poslanja: piti kalež, tj. osobno platiti za grješnike. Svatko tko teži prvim mjestima treba biti raspoložen za davanje vlastitoga života kao duhovnoga zaloga. Otajstvo muke se nastavlja u svojoj povijesnoj i teološkoj snazi. Prema pozivu sv. Pavla, svatko sudjeluje u ostvarivanju plodova muke (usp. Kol 1, 24). S pravom se može govoriti o supatnji tamo gdje u dubokome suglasju živimo s Gospodinom. Posebno je dojmljiva Gospodinova raspoloživost koja nas strpljivo pita: »Što želiš da ti učinim?« Isus je uvijek tamo gdje se nalazi trpljenje, gdje ljudska bijeda moli pomoć. Isus je spreman pridići, liječiti i prosvijetliti.

Zahtjev majke apostola Ivana i Jakova povezan je sa zahtjevom za prvenstvom i moći. Isus se još jedanput nalazi pred nerazumijevanjem svoje osobe i svoga poslanja od strane najbližih. Takav stav prati odgovorom koji im govori da ne znaju od kojega su duha. Upravo kao što se ražalostio onda kada su putem između sebe raspravljali tko je među njima najveći, s težnjom da sve bude usredotočeno na njih. On ih neprestano stavlja pred proturječnost: velikani ovoga svijeta vladaju nad drugima, a on je došao služiti i dati svoj život.

4. Isusov put prema Jeruzalemu, gradu žrtve, cilju proroka i Božjih svjedoka, ispunja i daje značenje svakomu kršćanskom djelovanju. Danas je Krist pred nama odlučan i miran, dok treći put naviješta učenicima bolnu i slavnu smrt koja ga čeka u Jeruzalemu. To slavno iščekivanje i nama u svijest doziva da korizmu trebamo živjeti kao veliki zajednički put prema Vazmu, blagdanu života. Znamo da taj put ne prihvaćamo uvijek na način kako želi Isus.

Ni učenici ga nisu prigrlili s oduševljenjem, nego su za sebe priželjkivali, očekivali i gotovo zahtijevali neko časno mjesto u novome kraljevstvu.

Onaj tko se klanja Bogu, od njega ništa ne zahtijeva. Nisu shvatili, a još su manje prihvatili, da je put učenika udioništvo na putu Učitelja. Olako govore da će sve moći učiniti, čak i piti kalež. Slijepi su jer sve promatraju 455

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 455

25.5.2018. 14:43:04

Homilija Kardinala Josipa Bozanića

ljudskim očima. Ništa manje slijepa za Božje stvari nisu ni ostala desetorica učenika, jer im je žao što nisu uključeni i oni. Zaboravili su da poziv dan od Boga nije ljudska povlastica, nego ljubav koja prihvaća služenje drugima i Crkvi.

5. Draga braćo i sestre! I danas nas Bog uzima nasamo i svojom nas Riječju priprema za življenje velikoga djela spasenja. S pomoću tri navještaja muke i uskrsnuća ostvaruje se sve veći odmak u nerazumijevanju. Sjetimo se da je apostol Petar nakon prvoga navještaja reagirao neprihvaćanjem, jer mu je na pameti bila ljudska briga, te je bio ukoren riječima »Odlazi od mene!« Nakon drugoga navještaja učenici su se rastužili, a nakon trećega se rađa opće nerazumijevanje. Današnji evanđeoski odlomak je na razmeđu dviju slava: slave Sina Čovječjega i ljudske slave. Prva se nalazi u služenju i davanju života; druga je u posjedovanju, u traženju da se bude služen i u širenju sebičnoga posjedovanja koje znači umiranje.

6. Kršćanska sadašnjost rođena je kao »nezamjenjivi instrument za koncilska gibanja«, kako je u uvodnoj riječi u »Svescima« 1966. napisao kardinal Franjo Šeper, ali je ubrzo postala i mjestom za širenje i unapređivanje teološke misli i građenje teološke kulture ponajprije u Hrvatskoj, ali i puno šire. Ona je postala pomoć u nastojanjima dubljega i obuhvatnijega zahvaćanja u teološko blago te pomoć u premošćivanju nasilne odvojenosti, uzrokovane komunističkim režimom, od europskih i svjetskih teoloških i crkvenih gibanja. Rad Kršćanske sadašnjosti bio je usredotočen na čuvanje teološke sadašnjosti, u dopuštanju da Drugi vatikanski koncil uspije progovoriti našoj Crkvi. Stoga je razumljivo da su prvi koraci bili usmjeravani na dokumente, na koncilska istraživanja, na informiranje o događanjima.

Ipak, u taj je rad bila utkana svijest da je potreban snažniji utjecaj na bogoslovna učilišta i sjemeništa; povezivanje strujanja iz teološkoga svijeta izvan Hrvatske i domaćega teološkoga znanstvenog istraživanja. Karika koja je prekidana desetljećima tražila je nove klice teološke kulture.

7. Prvo samostalno izdanje imalo je ekumenski značaj. Djelo Rogera Schutza »Dinamika provizornoga« na dopadljiv način ocrtava događanje koje je bilo prepuno zamaha, ali još uvijek nedorađeno i s mnoštvom zacrtanih želja. Naslovi prvih nizova i revija u Kršćanskoj sadašnjosti, kao što su: Metanoja, Svjedočenja, Riječ, Žarišta, Effatha na predivan način izražavaju dinamiku početaka.

456

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 456

25.5.2018. 14:43:04

Homilija Kardinala Josipa Bozanića

Ti počeci su praćeni velikim izdanjima Biblije, zatim prijevodima liturgijskih knjiga, što je praćeno brigom za navještaj Božje riječi i novim pristupima homiliji s pomoću Službe Riječi. Velika je briga posvećena teološkim časopisima i drugim izdanjima, od nizova Teološki radovi, Volumina theologica, časopisa Bogoslovska smotra, časopisa koji su se bavili hrvatskom crkvenom poviješću, kao Croatica christiana periodica, zatim onaj studenata teologije Spectruma, a sve u sinergiji s novim dokumentima Crkve, osobito s prevedenim Dokumentima Drugoga vatikanskog koncila. Drago mi je što je upravo za 40. obljetnicu Kršćanska sadašnjost našoj javnosti dala 7. popravljeno i dopunjeno izdanje Dokumenata Drugoga vatikanskog koncila.

U krilu Kršćanske sadašnjosti rađali su se početci katoličke novinske agencije; živjela je skrb za katehetske priručnike; posredovana je pastoralna zauzetost za odgoj kršćanskih obitelji. Iako je u središtu bila sadašnjost, ona je živjela od približavanja prošlih vremena Crkve vrednujući hrvatske specifičnosti, bilo povijesne, bilo književne i likovne, bilo poglavito teološke naravi. Hrabro se ulazilo u nosive koncilske teme o eklezijalnosti, ekumenizmu, dijalogu s onima koji su vjerovali drukčije i koji su oblikovali tadašnju Crkvi nesklonu kulturu.

8. Draga braćo i sestre, Kršćanska je sadašnjost danas, nakon četrdeset godina stasanja, kušnja, traženja i potvrđivanja još snažnije pozvana oblikovati kršćansku kulturu u Hrvatskoj. Teološka je kultura nedvojbeno važna sastavnica kulture jednoga naroda. Kulturno-teološka formacija je u službi naviještanja, evangelizacije i izgradnje Crkve. Danas možemo reći da je prevažno pitanje suvremenoga pastorala upravo pitanje kulture.

Dobro osjećamo koliko u sadašnjemu vremenu nedostaje javna teološka i vjernička riječ, koja je sposobna proročki se otkloniti od suvremenih manipulacija protiv čovjeka. Držim da je zrelost duha našega naroda uvelike ovisna o snazi kršćanske kulture u kojoj teologija ima nezamjenjivo mjesto i ostaje njezinom dušom. Stoga danas veliku zahvalu dugujemo ljudima koji su adiuvante Spiritu Sancto približavali inozemnu teološku misao, šire od ipak zatvorene znanstvene teologije, i stvarali temelje našega crkvenoga govora. Put autentične crkvenosti nikada nije prolazio ohološću, nego samozatajnošću. U svojim neumornim nastojanjima tražili su putove Crkve, nailazili na osporavanja, neprihvaćanja, sumnjičenja sa svih strana. Mnogi su trpjeli, a neki u kušnjama izgorjeli do smrti. Ostaje i dalje vrijediti ocjena 457

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 457

25.5.2018. 14:43:04

Homilija Kardinala Josipa Bozanića

blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića o ljudima koji su nosili protekla desetljeća: »Ti su ljudi htjeli učiniti da Crkva bude što prisutnija i što djelatnija u javnosti.«1 Zanimljivo je stoga da je točan datum osnivanja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost blagdan Katedre sv. Petra apostola, 22. veljače 1968. Moja je želja i molitva da časovita nepovjerenja, iako često i oštra, zbunjujuća u zapletenostima i nejasnoćama odnosa unutar socijalističkoga i komunističkoga kolopleta u kojemu se Crkva nalazila u bezbrojnim nesigurnostima, danas u novim okolnostima, nakon pada komunističkoga režima, prerastu u međusobno opraštanje i u povjerenje, prerastu u zajedničko nastojanje da se dalje nosi koncilski duh i da sadašnjost naša hrvatska, i crkvena i društvena, uistinu bude kršćanska.

Nakon simboličke brojke četrdeset, nakon što se okusila oporost komunističkoga sužanjstva i težina mrmljanja u hodu kroz pustinju, molimo za novo zajedništvo u naporima koji traže izgrađene ljude s ljubavlju prema Crkvi i hrvatskom narodu. Četrdesetnica je objava Božje radosti čovjeku koji je klonuo i koji osjeća slabost. Ona je dar Božje ljubavi svakomu tko je pošao za Isusom Kristom. Danas je naša dužnost prepoznati i priznati velika učinjena djela, za koja su veliki ponizni ljudi prije četrdeset godina, od kojih su neki i večeras među nama, znali da su samo služitelji tih djela, često i s kaležom trpljenja u rukama. Ispijali su ga, uza sve ljudske ograničenosti i slabosti, samozatajno i s više crkvenosti negoli je u spomenicima prošlosti ostalo zapisano. Neka im se Bog smiluje, neka im podari oproštenje i neka im bude punina nebeske radosti! I dok zahvaljujemo, zazivam zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetih i blaženih hrvatskoga naroda, posebno bl. Alojzija Stepinca na rad Kršćanske sadašnjosti da preobražajno svjetlo Četrdesetnice obasja sve djelatnike i suradnike, kako bi kršćanskom hrabrošću i ustrajnošću bili svjetlo u svim ljudskim tminama. Amen.

1

Glas Koncila, 29. listopada 2000., str. 7.

458

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 458

25.5.2018. 14:43:04

Uvod i homilija u slavlju euharistije srijede Trećega vazmenog tjedna

Uvod i homilija u slavlju euharistije srijede Trećega vazmenog tjedna povodom IX. Teološkoga dana (Dies theologicus) i spomena na 20., odnosno 15. obljetnicu smrti Vjekoslava Bajsića i Tomislava Janka Šagi-Bunića Zagrebačka prvostolnica, 7. svibnja 2014., u 18 sati Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

Ivan Šaško pomoćni biskup zagrebački

Braćo i sestre, lijepo je da IX. Dies theologicus Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu započinjemo euharistijskim slavljem u našoj prvostolnici, u kojoj vas srdačno pozdravljam u ime nadbiskupa zagrebačkoga, kardinala Josipa Bozanića. Taj pozdrav ponajprije upućujem gospodinu dekanu prof. dr. Tončiju Matuliću i cijeloj fakultetskoj zajednici: profesorima Fakulteta i suradnicima, studentima i djelatnicima te svima koji su se odazvali na večerašnju molitvu i slavlje. Večeras su oko oltara brojni svećenici – ne bez razloga.

Dragi Dekane i kolege profesori, za sutrašnji znanstveni simpozij izabrali ste spomen-prigodu 20. obljetnice smrti prof. Vjekoslava Bajsića (11. veljače 1924. – 20. svibnja 1994.) i 15. obljetnicu smrti prof. Tomislava Janka Šagi-Bunića (2. veljače 1923. – 21. srpnja 1999.), pokušavajući u vremenskome odmaku ponovno vidjeti filozofske i teološke tragove i putokaze koje su nam ostavila ova dva, smijemo to danas reći (premda mi se oni vjerojatno smiješe s neodobravanjem): dva velika čovjeka, kršćanina, prezbitera i pro459

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 459

25.5.2018. 14:43:04

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

fesora; dva značajna čovjeka hrvatske kulture i duhovnosti. Poseban osjećaj zahvalnosti među nama budi prisutnost onih ljudi koji su neposredno surađivali s njima.

Zahvalni za sve darove, u molitvi za pokojne i za sebe, u kajanju zbog svojih grijeha protiv ljubavi, protiv ljudskosti i crkvenosti, na početku ovoga slavlja molimo Božje smilovanje i dar njegova oproštenja.

omilija H Liturgijska čitanja: Dj 8, 1b-8; Ps 66, 1-7; Iv 6, 35-40 Braćo i sestre u živome Gospodinu!

1. Čuli smo Isusovu riječ koja se tiče nevjere ponajprije onih s kojima je živio, njegovih sunarodnjaka: »Vidjeli ste me, a opet ne vjerujete.« To nas kao vjernike upozorava da imperativ vidljivoga i viđenoga nije nužno jamstvo vjere. Odnosno: postoji način gledanja i susreta koji ne dohvaća ili dohvaća otajstvo ljubavi Božjega darivanja.

Evanđelja u sebi skrivaju tu napetost pokušaja dobivanja sigurnih znakova, da bi se povjerovalo; traže se čuda koja nedvojbeno svjedoče da je Isus Mesija, Sin Božji. Sve to dok stvarna čuda i znamenja ostaju prisutna, nadomak, u životima tih istih ljudi.

Danas u ovome slavlju euharistije zastajemo pred životima dvojice subraće: profesora Bajsića i profesora Šagi-Bunića, koji su čitali znakove; koji su živjeli svoju vjeru nošeni znakovima Božje prisutnosti.

Sada smo u vremenskome odmaku od njihove smrti koji dopušta da nebitno otpadne, da izgubi svoju snagu ona neposrednost koja zamagljuje bistrinu uvida; da se ublaže suvišne riječi i nedoumice. Ostaje nam Božji dar njihovih života, riječi, djela, susreta; procijeđen, odmjeren, zaokružen.

Puno nas je ovdje koji smo ih poznavali izravno, kao subraću, prijatelje, kolege, profesore, suradnike. No, predivno je vidjeti i one koji ih poznaju posredno: iz njihovih zapisa, iz svjedočanstava najbližih, iz djela koja su ostala živjeti, iz crkvenih stvarnosti kojima su dali početke: na Fakultetu, u vjerničkim zajednicama, u izdavačkim kućama: Kršćanska sadašnjost i Glas Koncila, u hrvatskome društvu… Ovdje smo da bismo zastali pred darovima i potaknuli nove naraštaje da ih upoznaju, da susretnu ljepotu koja 460

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 460

25.5.2018. 14:43:04

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

ne prolazi i da se nadahnjuju na marljivosti i dubini hrvatskih ljudi koji su gradili kršćansku kulturu i civilizaciju.

2. Promatrajući subraću Vjekoslava i Tomislava Janka možemo se pitati što ih povezuje. Ima puno toga što ih na prvi pogled ne povezuje, što ih razlikuje u karakteru, u pristupu, u područjima neposrednoga zanimanja. I već tim prvim pitanjem stupamo pred otajstvo Crkve, otajstvo kršćanskoga poziva koje pokazuje širinu i građenje zajedništva na način koji niti jedna ljudska zajednica ne može očitovati.

Od samih početaka, od poziva Isusovih učenika vidimo raznolikost, preobraženu u zajedništvo koje nije izgrađeno po ljudskoj mjeri. Jer, uistinu, po kojemu bi to ključu bila skupljena Dvanestorica i kasnije povezivani ljudi koji će svoje živote dati za Krista?

Osobe koje susrećemo na svome zemaljskom putu, koje nam Gospodin daje kao pomoć, dragocjeni su prijatelji. Niti jedan takav susret ne vidimo kao puku slučajnost. Neki su nam dani kao privremeni, prolazni susreti, kao pomoć u određenome trenutku, a drugi nas podupiru, prate, postaju i ostaju dijelom nas samih. Po njima učimo upućenost jednih na druge, na građenje koje se ne može svesti na sposobnost jednoga čovjeka ili nekolicine. Tà, Crkva nije rođena kao ideja pojedinca, nego kao dar zajedništva ljudi koji su se dopustili voditi Božjim Duhom.

3. U Božjoj riječi koja nam je netom upućena primjećujemo tri slike. Prva je iz Djela apostolskih: nasilje nad Crkvom i ubijanje kršćana u Jeruzalemu; žestina progonitelja Savla; znamenja i naviještanje Riječi, bez obzira na silinu progona. I završna, ljudski neočekivana rečenica: Nasta velika radost u onome gradu.

Druga je slika iz Evanđelja, o Isusu – kruhu života, o vječnosti, o uskrsnuću, sa završnom rečenicom: To je volja Oca mojega: da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.

Između te dvije slike nalazi se psalam (usp. Ps 66, 1-7) s radosnim poklikom Bogu i pozivom: Dođite i gledajte djela Božja. Čuda učini među sinovima ljudskim. Taj liturgijski triptih povezuje životnu zbilju u svoj njezinoj širini: progonstvo, Božju snagu u slabosti i njegovu ljubav koja čovjeka vraća u vječnu radost.

Braćo i sestre, okupljeni smo u ovome darovanom slavlju ne da bismo – kako je volio reći profesor Bajsić – odigrali neke uloge, nego da bismo ži461

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 461

25.5.2018. 14:43:04

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

vjeli i radovali se kao zajednica kršćana koji se u snazi vjere u Krista upravo na ovome vrelu napajamo uvijek novom snagom, od koje živimo mi i oni kojih se spominjemo.

4. Profesora Bajsića pamtimo ne samo po neobičnim mislima koje su raščlanjivale filozofska polazišta i rasprave, nego i po specifičnome duhovitom stilu, ali i po dojmljivim slikama, kao sažetcima koji su bili više od mnemotehničkih elemenata. Tako će uz njega ostati vezan govorljiv prikaz metafore (od prije četrdeset i četiri godine, 1970.) o gnijezdu i prašumi: s jedne strane ozračje sigurnosti, poznatoga, zaokruženosti, uređenosti, zadanosti i topline, a s druge nepoznatost, prijetnja, neuređenost i širina mogućnosti izazova.

Mogli bismo vrlo lako te dvije slike primijeniti na današnja čitanja. Jeruzalemska Crkva na početcima u progonstvima i neizvjesnosti, u prijetnjama i raspršenosti; i Isusov govor o vječnosti, uskrsnuću, sigurnosti i pronađenosti.

No, život nije takav diptih, kako danas tako niti onda; niti je kršćanska zajednica takva da živi čas jednu, a čas drugu stvarnost. Bilo bi to plošno čitanje koje niječe nutarnju dinamiku prožetosti o kojoj su cijeli život razmišljali, pisali i govorili naši profesori, u napetosti između ‘gnijezda’ i ‘prašume’.

5. Profesor Bajsić sebe je rado predstavljao u svjetlu koje nije bilo vidljivo na prvi pogled; u svjetlu koje nije prevladavalo u njegovome profesorskom služenju. To je svjetlo strojeva, tehnike, i to na onoj razini koja ne izgleda neposredno vezana uz suptilnost filozofiranja, nego uz zahtjeve običnoga življenja.

Razmišljajući o toj njegovoj predanosti proučavanju strojeva, pokušao sam stati dublje u jedan od njegovih tragova i pogledati putokaz. Svojom je filozofijom nastojao doći do onih početaka u kojima se rađaju metode i metodološki pristupi; do onih točaka na kojima se mijenjaju motrišta, ali ne i stvarnost.

Korištene riječi za ‘stroj’, poput: ‘mašina’ i ‘mehanizam’ u sebi nose prakorijen magh-, mah-, koji (u sanskrtskome) znači: rasti, povećavati se. U latinskome je prisutan u pridjevu magnus (velik) i u imenici magus (mag, čarobnjak). Taj je korijen protegnuo svoje grane do drugih jezičnih skupina. Najvidljiviji je u njemačkome, u riječima koje govore o činjenju i moći: 462

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 462

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

machen i Macht. Susrećemo ga i u engleskome glagolu make, ali i u hrvatskim riječima kao što su: ‘moći’, mogućnost, mogućnik.

Logika strojeva i tehnike posjeduje snagu činjenja, mogućnosti, stvaranja, ali jednako tako u sebi nosi i magijsku zavodljivost koja prelazi u razne oblike moći.

6. Spominjem to stoga što su neka razmišljanja od prije više od četrdeset godina nosila u sebi proročku snagu te još danas djeluju svježe, pozivajući nas da ih pročitamo i shvatimo njihovu primjenjivost u pitanjima koja nam djeluju kao nova i aktualna.

Dovoljno je zaviriti u pitanje »ideoloških elemenata znanstvenoga mišljenja« (iz 1970.), da bismo vidjeli ključne točke razvoja i današnjih manipulacija. Nju je Bajsić uočio u nastojanju da se raspolaže čovjekom suženom i neprimjerenom uporabom govora o ‘znanstvenosti’. Jednako je tako uvidio da je pitanje takozvanih novosti važno smjestiti u kontekst govora o motrištima i o metodama. Osim toga, primijetio je kušnje ideologiziranja u suodnosu postojanosti i promjenjivosti, a posebnu je pozornost posvetio jeziku.

Iznenađujuće uvjerljivo – možda zato jer se tijekom zadnjih desetljeća to ostvarivalo na ubrzan način – djeluju intuicije na područjima odnosa: ideja i ideologiziranja; metoda i kategorizacija; jezika i komunikacije. Uočavao je poteškoće i kratke spojeve te dohvaćao posljedice za pojedinačnoga čovjeka, strepeći nad onim što se zbiva baš njemu. Znao je profesor Bajsić iz svojih kršćanskih polazišta, da je čovjek uvijek metaznanstven, da je u tim procesima cijena ljudskost i njezina degradacija. Kolikogod se činilo da je posrijedi apstraktna misao, za njega je uvijek bio nepreskočivo važan čovjek pojedinac u njegovoj cjelovitosti, a ne u njegovoj društvenoj, gospodarskoj ili političkoj suženosti koja uvijek odstupa od istine.

7. Profesor Šagi-Bunić također je svojim radom ostavio široke obzore koji nadilaze moju sposobnost obuhvata. No, budući da je i sam volio poticajne iskre koje se pamte, ostavio je u meni ponajprije uvjerenje da euharistija uvijek može obuhvatiti sve, pa tako i večeras; a u njoj susret, dijalog Boga i čovjeka, Boga i Crkve, Isusa koji traži vjeru i osobni odgovor kakav je pričesnički Amen. Koliko je samo izgovorio riječi i svjedočio uvjerljivost da bi prenio tu iskru braći i sestrama.

Zato je napisao: »Živjeti kao kršćanski vjernik znači također živjeti kao onaj koji živo vjeruje da je Krist za nj uskrsnuo i da za nj sada živi… Blje463

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 463

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

doća i nemoć današnjeg kršćanstva bitno je uvjetovana nedostatkom i odsutnošću žive vjere, i njezine djelotvornosti kroz ljubav i brigu za braću, u srcima današnje kršćanske zajednice.« (Vrijeme suodgovornosti, I, Zagreb 1981., 268–269) Iz otajstva Uskrsnuća i njegove natpovijesnosti pogled na zemaljsku zbilju nalazi se u sasvim novome svjetlu. U toj širini, ipak, ostaje prostor za pojedinca, za čovjeka, za njegovu posebnost. Tako je i Bajsiću i Šagiju, polazeći iz raznih znanstvenih disciplina, zaključak isti; kritika slična i brižnost za čovjeka jednako topla.

Tražili su i zahvatili širinu i dubinu, a pronašli su sjecište u otajstvu života i dara čovjeka koji nije svodiv na zemaljsku zbilju, bilo da je riječ o mehanizmima ili magiji, bilo da je riječ o utopljenosti u kolektivitet bez imena i odgovornosti.

Stoga ne čudi vezanost fra Tomislava uz navod: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.« (Mt 25, 40) Ne čudi sraštenost s polazištima ‘civilizacije ljubavi’, jer se u Radosnoj vijesti uvijek može iščitati taj isti trag i putokaz. Tako i večeras susrećemo odnos zajednice i pojedinca; Isusa kako se obraća zajednici, zahvaća sve, ali je u središtu pojedinac. On govori: »Tko dolazi k meni… tko vjeruje u mene… onoga tko dođe k meni ne ću izbaciti… da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim.« (Evanđelje, passim) U Isusovoj se riječi spaja cijela ivanovska teologija: vidjeti, vjerovati, imati život vječni, uskrsnuti.

Koliko je tu samo prostora za suvremene pristupe, za pastoral, za nastavljanje putem koncilskih obnavljanja u istome Duhu koji ne prestaje djelovati u Crkvi.

8. Dies theologicus nije samo prigoda za obrađivanje neke tematske cjeline. On pridonosi jačanju svijesti o pozivu i poslanju teologa, o važnosti teologije; uči nas cijeniti onaj napor koji je potreban Crkvi i suvremenomu društvu, premda se humanističke znanosti u sadašnjemu sustavu sveučilišta nalaze u naročitoj kušnji i pritiješnjenosti.

Ova dvojica subraće ostavili su nam riznicu u koju možemo zaviriti od vremena do vremena, ali to nije dovoljno. Oni nam govore da nastavimo teološki ponirati u stvarnost, čitajući znakove i tumačeći ih; biti u dijalogu s ostalim znanostima, umjetnostima i kulturom; biti poučljivima dosezima drugih i sve što se promiče kao novo promotriti u svjetlu valjanih metoda 464

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 464

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

i promicati ono što pomaže čovjeku da dođe do istinske radosti i punine.

I da trebam pokušati jednostavno odgovoriti na pitanje s početka: što je dvojicu marljivih kršćana i svećenika povezivalo, usudio bih se reći da je to nesebičnost. Ono što su radili, uz svu ljudsku ograničenost, ostalo je velikim po daru drugima. Kada se otpuhnu slabosti i ljudske taštine, u Crkvi će zasjati samo nesebičnost koja se pretače u susrete, u milosrđe, u poučavanje, u umjetnička djela, a sve na tragu istoga svjedočanstva davanja života za druge.

Koliko su samo pisali o Bogu, o čovjeku, o društvu, o Crkvi, o euharistiji… Ipak, nosili su svijest da euharistijsko slavlje i živa Božja prisutnost u svijetu nadilazi ljudske riječi. I oni su čeznuli da Krist bude vidljiv po Crkvi i po našoj ljubavi; da pouzdanje u Boga bude snaga tamo gdje su ljudski razlozi za dobro preslabi; da živimo vječnost koja je darovana po Stvoritelju i Kristu uskrslome; da kao kršćani ublažavamo boli i umnažamo radost bližnjima. Zahvalno ih se spominjemo, radosni da su bogatstvo našoj vjeri i Crkvi, ali jednako tako zahvaljujemo za sadašnju prisutnost svojih bližnjih koji su nama darovani i kojima smo mi darovani da živimo ljepotu Božje blizine. Ovo uskrsno vrijeme ne prestaje pozivati: Dođite i gledajte djela Božja! Amen.

465

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 465

25.5.2018. 14:43:05

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 466

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija u slavlju euharistije petka Prvoga tjedna došašća

Uvod i homilija u slavlju euharistije petka Prvoga tjedna došašća povodom 50. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice smrti prof. dr. Josipa Turčinovića Zagrebačka prvostolnica, 4. prosinca 2015., u 18 sati Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

Ivan Šaško pomoćni biskup zagrebački

Gospodin, naše Svjetlo i Spasenje, sa svima vama!

Okupio nas je Božji Duh, da bismo prinijeli hvalu Gospodinu na kraju ovoga dana u kojemu smo se Znanstvenim kolokvijem spomenuli 50. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice prjelaska iz zemaljskoga u nebeski život prof. dr. Josipa Turčinovića.

U duhu euharistijskoga zajedništva među nama posebno pozdravljam subrata biskupa Milu (Bogovića), oca provincijala fra Juru (Šarčevića), organizatore današnjih događanja: dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. dr. Tončija Matulića i ostalu subraću prezbitere i đakone, zatim profesore i profesorice te cijelu fakultetsku zajednicu. Pozdravljam direktora Kršćanske sadašnjosti, dr. Stjepana Brebrića, i ostale djelatnike te naše izdavačke kuće. S posebnim osjećajem pozdravljam rodbinu, suradnike i prijatelje pokojnoga Josipa. U povezanosti s koncilskim spomenom i zauzetošću dr. Turčinovića na raznim područjima, pa tako i liturgijskome, znakovito 467

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 467

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

je da ovu misu zadušnicu slavimo na dan kada je svečano proglašena prva konstitucija Drugoga vatikanskog koncila, ona o svetoj liturgiji – Sacrosanctum Concilium. Divno je znati da su upravo prijevodi liturgijskih knjiga i izrijeci kojima se obraćamo Bogu na hrvatskome jeziku prošli kroz njegovo srce i ruke.

Braćo i sestre, ovaj je dan ispunjen mnoštvom sadržaja, govorom o otajstvenoj ljepoti Crkve i o crkvenome otajstvu ljudi koji su živi u našemu spomenu. Neki su njihovi izrijeci, tragovi duha, ostali zabilježeni i u knjigama koje su danas predstavljene, ali ponajprije u neizrecivom i neopisivom susretanju koje tvori život. Odražaji misli, odjeci vjere i otisci ljubavi pozivaju nas da im se približimo i osjetimo njihovu vrijednost.

Zamolimo Gospodina da nam otvori oči i uši srca te susretnemo njegovu Riječ, prepoznamo njegova nadahnuća i živimo njegovo milosrđe koje oprašta i preobražava. U radosnoj nadi, pred Bogom i Crkvom, skrušimo se i pokajmo.

omilija H Liturgijska čitanja: Iz 29, 17-24; Ps 27, 1.4.13-14; Mt 9, 27-31 1. U susretu s Božjom riječju i današnjim prebogatim danom tražio sam objedinjujući slogan, misao, snagu, nešto što nije izlizano niti nametnuto, nešto skromno, sa snagom istine i podudarnosti. I mislim da sam to našao tamo gdje uopće ne treba tražiti, tamo gdje smo pronađeni, gdje to kao vjernici živimo – u došašću.

Spomenu na Drugi vatikanski koncil od liturgijskih vremena najbližim mi se čini vrijeme došašća. I lik prof. Turčinovića možda ništa tako ne približava kao odlike došašća. Zato se usuđujem reći da je on ‘adventski čovjek’.

Ljudi koji su s njime živjeli, svjedočili o njegovu životu, poznavali ga puno bolje od mene, ostavili su sjećanje na taj zemaljski dio života, sjećanje koje odiše snagom proroštva.

Znamo da je slavlje došašća prostornost vremena i vremenitost prostora; ono spaja početak i završetak; čuva napetost prošloga i budućega; potiče na budnost i iščekivanje, a progovara nutarnjim radosnim mirom i ispunjenjem, ne gubeći ništa od vrijednosti prolazne nedostatnosti; po468

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 468

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

kazuje snažnu prisutnost Stvoritelja u neznatnosti stvorenja. Vrijeme je to djelovanja Božjega Duha, nudeći se ljudima koji žele s njime surađivati.

Došašće je nepregledno područje sigurne nade, koja niče na tlu vjere, zalijevane rosom ljubavi. Došašće, vrijeme koje pred umiranjem panja ne tuguje niti je navezano na otežala stabla od plodova. Priprema je to za slavlje kojega predokus već nosimo.

2. Zato se ovih dana nalazimo u zagrljaju proročkih riječi i evanđeoskoga svjetla. Prorocima nije glavno svojstvo da vide daleko, jer oni vide i blizu. Njihov je dar da vide drukčije, da vide po Božju, jer žive po-božno.

Nerijetko se – kako bi se istaknula nečija vrijednost – ističe da je živio ispred svoga vremena. Mislim da to i nije stvarna pohvala. Kao vjernici trebamo vidjeti da su istinski vrijedni ljudi oni koji žive u svome vremenu, odnosno – još bolje – u Božjemu vremenu.

Zato proroci ne nagađaju izgled kalendara povijesnih događanja, nego naznačuju budućnost i Božju svevremenost u izrazu: ono vrijeme i onaj dan.

Proroci ne zanemaruju svakidašnje događaje, ali ih razmatraju u odnosu prema najizvrsnijemu događaju – Božjemu dolasku i njegovoj prisutnosti.

To smo čuli danas u riječima Izaije proroka, prepunima sigurnosti u taj dolazak.

Tako i dvojica slijepaca koji slijede Isusa i viču da im se smiluje. To je krik sigurnih da im Isus može pomoći. Ne trebaju reći što mole. Njihov krik čežnje je dovoljan. On sažima ne samo očitost molbe, nego i snagu vjere, koju Isus prepoznaje i po njoj uslišava.

3. Koncil je izrastao na čežnji, na vjeri, na kriku Crkve, da nam Gospodin pomogne vidjeti i radovati se. Koncil je događaj Božjega Duha i voli ga se nazivati duhovskim, ali ga osobno radije promatram u osjetljivosti došašća.

I ljudi koji su rasli u njemu i s njime, kako je to činio naš subrat Josip, prepuštajući plodove naraštajima koji dolaze, brinuli su se za klice. I vanjske su okolnosti u doba komunizma bile takve da je bila potrebna nesebična ljubav prema malenome. No, samo su velikani duha mogli gajiti tu malenost.

K svima im večeras dolazimo u ovome otajstvu; mi k njima i oni k nama, zajedno pred Gospodina, sa zahvalnošću. Puno ih je i sve ih ne znamo. Baš zato sve znano i neznano predajemo Gospodinu. Koliko su puta i Josip, i Vjekoslav i Tomislav Janko u molitvi tražili Božju snagu i brige povjeravali 469

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 469

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

Bogu; koliko su puta sebe preispitivali o onome što čine i provjeravali koliko to što čine odražava utjelovljenoga Krista i Crkvu.

Profesor Turčinović je nedvojbeno bio čovjek koji je osluškivao nadahnuća Duha, koji je svjedočio hrabrost, znao prepoznati trenutke milosti i bio budan za djelovanje u ljubavi. Čežnja za čovječnijim i pravednijim svijetom odražavala je vjeru u Boga koji je iz ljubavi stvorio svijet. Tražio je i pronašao prostore u Crkvi u kojima je bio suradnikom u kršćanskoj, u Božjoj sadašnjosti. Jer, premda proroci govore o onome vremenu, njihovo je vrijeme uvijek sadašnjost.

4. Osim toga, proroci su poput primalja kojima je stalo do početka života, do prvoga udaha djeteta, do otkucaja srca, spremni na sebe preuzeti porođajne boli, kojih tih godina ni u Crkvi nije nedostajalo.

Josip Turčinović bio je navjestitelj, promicatelj molitve i slavlja, osjetljiv na potrebe bližnjih. To su bila žarišta Duha koja su ga krijepila i vodila u razgovore, u susrete, u prevođenja (i doslovna i metaforička).

Danas se divimo njegovoj kulturalnoj širini, povezivanju raznih tema i društvenih konteksta. Ali, sve to proizlazi iz naravi Crkve i iz gorljivosti vjere. Upravo ta uronjenost u stvarnost otkrivala mu je – kako je i sam pisao – da zajednica vjere mora živjeti vrijeme i prostor (Misao vjere, str. 189–192), spominjući se Gospodinove riječi da ćemo u svijetu imati muku.

5. Danas je uz sva imena pojedinaca ipak u središtu Crkva. A Josip je volio Crkvu, svjestan da neki ljudi žele Crkvu izvan vremena i prostora, udaljenu od briga i suočavanja s protivštinama. Nije prihvaćao kao odgovor ni pokušaj bježanja od svijeta, ni nevjeru, odnosno napuštanje Crkve, ni panični strah od novoga, niti fanatizam. Često si je postavio pitanje: Koje nas vrijednosti kao vjernike razlikuju od drugih; što imamo reći svijetu i što možemo učiniti za njega? Ima li Crkva, imamo li mi, kršćani, štogod dati ljudima? Bio je siguran da imamo najveću dragocjenost. I nije se umarao to pokazati.

Nosio je vjeru istarskoga Hrvata. Za nju je sam napisao predivne riječi koje ne tumače samo njegovo podrijetlo, nego vjernički kršćanski stav prema Crkvi. Ne sjećam se ljepših u tako malo riječi: »Istarski Hrvat nije imao ni svoga plemića ni svoga građanina. Jedini skupni životni okvir bila mu je Crkva. Ona je njegovo doma, njegovo svuda i njegovo uvijek.« (»Misli o Istri i o Crkvi u Istri«, Odjeci vjere, str. 364) 470

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 470

25.5.2018. 14:43:05

Uvod i homilija biskupa Ivana Šaška

I kada sami govorimo i živimo crkvenost, ove tri riječi mogu biti, ali nisu radi toga napisane, ne kane biti ispit savjesti, nego radost dara koji nam je u daru vjere povjerio Bog. U snazi i ljepoti tih riječi ima mjesta za poniznost pred Bogom i ljudima, za susrete u umjetnostima svih vrsta, za istinu u povijesnim događanjima; za brižnost i nastojanja oko jedinstva Crkve; za ustanove i pojedince; za akademske rasprave i za ulične razgovore; za kritiku totalitarizmu i propitivanje kršćanske uloge u politici; za slučajne poglede i duboka razmatranja neizrecivosti otajstva…

Tu zastajem pred adventskim panjem, misleći na jednoga ‘adventskog čovjeka’ koji je volio Crkvu i učio nas da nam bude: naše doma, naše svuda i naše uvijek.

Amen.

471

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 471

25.5.2018. 14:43:05

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 472

25.5.2018. 14:43:05

Bibliografske upute

Bibliografske upute (Prethodno objavljeni tekstovi) Josip OSLIĆ, Ususret Vjekoslavu Bajsiću, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.)

1, 25–40.

Stipe TADIĆ, Vjekoslav Bajsić u dijalogu, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.)

1, 41–56.

Andrea FILIĆ, Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 1, 57–92.

Anto BARIŠIĆ, Dekanska služba T. J. Šagi-Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.)

1, 93–129.

Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 1, 131–152.

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 1, 153–167.

Stjepan BREBRIĆ, Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 1, 169–186.

Ivan GOLUB, Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 1, 187–212.

Stjepan KUŠAR, Što je teologija? Poimanje teologije u misli Josipa Turčinovića, u: Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 143–179.

Stjepan BREBRIĆ, Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija, u: Kana, XLII (2011.) 3/452, 12–15.

Josip GRBAC, Josip Turčinović – Misao vjere, u: Kana, XLII (2011.) 3/452, 9–12.

Josip BOZANIĆ, Zrelost duha našega naroda uvelike je ovisna o snazi kršćanske kulture, u: A. TURČINOVIĆ, ur., Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti. Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija o 40. obljetnici djelovanja (Zagreb, 21. i 22. veljače 2008.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., 7–12.

473

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 473

25.5.2018. 14:43:05

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 474

25.5.2018. 14:43:05

Sadržaj

Sadržaj Riječ izdavača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U vod S t j e pa n K u š a r

Teologija – javno lice vjere

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5

7

I. dio

IX. DIES THEOLOGICUS Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić: Filozofski i teološki tragovi i putokazi Josip Oslić

Ususret Vjekoslavu Bajsiću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 S t i p e Ta d i ć

Vjekoslav Bajsić u dijalogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 A n dr ea Filić

Teološki hod Tomislava Janka Šagi-Bunića

. . . . . . . . . . . .

71

A n to Ba r išić

Dekanska služba T. J. Šagi‑Bunića u sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Panel diskusija: prof. dr. sc. Vjekoslav Bajsić

. . . . . . . . . . .

Panel diskusija: prof. dr. sc. Tomislav Janko Šagi-Bunić

. . . . .

185

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

203

S t j e pa n B r e b r i ć

Fragmenti o Vjekoslavu Bajsiću

159

I va n G o l u b

Moja sjećanja na Tomislava Janka Šagi-Bunića – patra Šagija

. .

223

475

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 475

25.5.2018. 14:43:05

Sadržaj

II. dio

Znanstveni kolokvij O 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića Pozdravi na početku kolokvija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 N e d i lj ko A n t e A n č i ć

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci . . . . . . . . . . . . . . 269 J u r e Zečev ić

Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 S t j e pa n K u š a r

Što je teologija?

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poimanje teologije u misli Josipa Turčinovića

Okrugli stol – Josip Turčinović u svojem i našem vremenu

. . .

323 367

Predstavljanja knjiga Predstavljanje zbornika »50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 2012.)« . . . . . 413 Zagreb, 4. prosinca 2015.

S t j e pa n B r e b r i ć

Josip Turčinović i Kršćanska sadašnjost – nadahnuće i vizija U povodu predstavljanja knjige: Josip Turčinović, Misao vjere.

Zagreb, 22. veljače 2011.

. .

425

J o s i p G r b ac

Josip Turčinović – Misao vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 433 Predstavljanje knjige: Josip Turčinović, Misao vjere.

Zagreb, 22. veljače 2011.

476

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 476

25.5.2018. 14:43:05

Sadržaj

S t j e pa n B r e b r i ć

Josip Turčinović – Odjeci vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 443 U povodu predstavljanja knjige: Josip Turčinović, Odjeci vjere.

Zagreb, 4. prosinca 2015.

Riječ s propovjedaonice K a r di na l Josip Boz a n ić

Zrelost duha našega naroda uvelike je ovisna o snazi kršćanske kulture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 453 Homilija u prigodi 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti I va n Š a š ko

Uvod i homilija u slavlju euharistije srijede Trećega vazmenog tjedna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 459 Povodom IX. Teološkoga dana (Dies theologicus) i spomena na 20., odnosno 15. obljetnicu smrti Vjekoslava Bajsića i Tomislava Janka Šagi Bunića I va n Š a š ko

Uvod i homilija u slavlju euharistije petka Prvoga tjedna došašća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 467 Povodom 50. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice smrti prof. dr. Josipa Turčinovića

* Bibliografske upute

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

473

477

_knjiga_50g_Turcinovic-sagi-Bajsic.indb 477

25.5.2018. 14:43:05