Bog milosrđa i radosti by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Anton Tamarut

Bog milosrđa i radosti

Kršćanska sadašnjost Kršćanski kulturni centar Zagreb, 2017.

Predgovor 5

og danas sigurno ne spada u top-temu međuljudskih razgovora i razmišljanja. Čini se da mnoge Bog jedva zanima ili ih uopće ne zanima jer smatraju da lako mogu i bez njega! Neki ga pak, ne bez utjecaja Nečastivoga, promatraju kao »izvorište opasnosti i prijetnje za čovjeka«1, gledaju ga prije svega »kao svoje vlastito ograničenje, a ne izvor svoje vlastite slobode i puninu svoga dobra«2. No, na sreću, Bog o kojemu je riječ u ovoj knjizi ne može bez čovjeka; njega čovjek silno zanima. On ne samo da o njemu trajno razmišlja, nego ga intenzivno osjeća i ljubi, a u svojoj ga bezuvjetnoj i neograničenoj ljubavi ne prestaje stvarati i spašavati od ropstva grijeha i smrti. I dok se čovjek uvijek iznova igra samoutemeljenja i neovisnosti, Bog ga ne prestaje sebi privlačiti »konopcima ljubavi« (Hoš 11,4). Čovjek, naime, uzaludno pokušava sreću naći u stvorenjima i istinu o sebi u sebi samome. U školi za djecu s intelektualnim poteškoćama jednom se poveo razgovor o vjeri. Usred živahne rasprave jedan je dje-

IVAN PAVAO II., Dominum et vivificantem – Gospodina i životvorca (18. V. 1986.), Zagreb, 1987., br. 38. Isto. Tu, u raščlambi grijeha, papa se među ostalim osvrće na mišljenje i povijesno-sociološku praksu u kojoj je odbijanje Boga proglašeno čak njegovom »smrću«. Papa tvrdi da je to sama besmislica i kao pojam i kao riječ, te pozivajući se na nauk Drugoga vatikanskog koncila, smatra kako ideologija »smrti Boga« prijeti zapravo čovjeku: »Stvorenje naime bez Stvoritelja iščezava; štoviše, kad je Bog zaboravljen, stvorenje postaje neshvatljivo« (GS 36). Prema papinom mišljenju, ideologija »smrti Boga«, »kako se lako može pokazati iz njezinih posljedica, može i teoretski i praktički postati ideologija ‘smrti čovjeka’.«

Predgovor

čak ustao i izjavio: »Učiteljice, ja ne vjerujem u Boga.« Drugi dječak iz razreda, kojemu se učinilo da je takva izjava učiteljicu ražalostila, istoga je trena ustao i rekao: »Učiteljice, nemojte biti tužni! Nije važno što on ne vjeruje u Boga, važno je što Bog vjeruje u njega.« Bog koji se objavio u Isusu Kristu neraskidivo je povezan s čovjekom, kao što je i čovjek sudbinski određen Bogom – pa makar on to i ne htio priznati. Istinu o sebi čovjek može naći jedino u Bogu jer, kako kaže sv. Augustin u svojim Ispovijestima: »Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.«3 Govoreći o dostojanstvu ljudske osobe koncilski su oci ustvrdili: »Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi (…). Krist, novi Adam, u sámoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv.«4 Nemoguće je, naime, pripovijedati o Bogu, a da to istodobno ne bude i pripovijedanje o čovjeku. I obrnuto: govor o čovjeku uključuje nužno i govor o Bogu. O Bogu objave, o Bogu snažnih emocija nemoguće je govoriti napamet, neosobno i neodređeno, iz druge ruke i preko tuđih iskustava. O Bogu milosrđa i radosti moguće je govoriti samo na temelju osobnog i zajedničkog povijesnog i životnog iskustva. Govor o Bogu je u prvome redu svjedočenje i pripovijedanje svoga vlastitog iskustva s Bogom. To je govor u koji nije uključen samo razum, nego nužno uključuje osjećaje. Govor o Bogu je tako istodobno govor o nama samima, kao što je govor o nama samima također govor o Bogu. Sveto pismo kao temeljni dokument Božje objave zbirka je u kojoj su sabrana čovjekova pojedinačna i skupna povijesna i životna iskustva s Bogom, kao i Božja s čovjekom. Samo onaj tko je osobno osvjedočen u Božju djelotvornu i dobrohotnu blizinu ima neodoljivu potrebu svoje iskustvo, kao i iskustvo zajednice kojoj pripada, pripovijedati,

3 4

AURELIJE AUGUSTIN, Ispovijesti, I, 1, Zagreb, 1973., 7. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. xii. 1965.), br. 22, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: GS).

Predgovor

zapisati i podijeliti sa svojim suvremenicima i s budućim naraštajima. Svjedočenje tako postaje navještaj i poziv na isto ili slično iskustvo s Bogom: »Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama« (1 Iv 1,3). Središte biblijske objave za kršćane je Isus Krist. On je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama (usp. Iv 1,14); »od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost« (Iv 1,14). Novi zavjet donosi njegovo osobno svjedočanstvo o Bogu koji je njegov Otac po naravi, a naš po milosti, tj. po Isusu. Isus je prvi i jedinstveni, jedincati svjedok Očeve ljubavi, »Svjedok vjerni i istiniti« (Otk 3,14). On svjedoči o svom odnosu s Ocem i o Očevom s njime, a svjedoči također i o odnosu svoga Oca prema nama. U središtu njegova svjedočenja je upravo Očeva ljubav prema svijetu (usp. Iv 3,16); on je i došao na svijet da objavi Oca i njegov naum spasenja. Isus je to činio ne samo riječima, nego i gestama, odnosno znakovima, silnim djelima po kojima je bilo očito da dolazi od Oca i da je jedno s Ocem. On je u Ocu i Otac u njemu (usp. Iv 14,10). Vrhunac te objave njegova je smrt na križu i uskrsnuće od mrtvih. Milosrđe koje je propovijedao i pokazivao prema svima, posebno prema bolesnima, siromašnima i grješnicima, u Isusovom vazmenom otajstvu postalo je garancijom vječnoga života, sigurno oruđe kojim se pobjeđuje zlo i smrt, strah i žalost; ono je vrata kroz koja se ulazi u kraljevstvo Božje, u zajedništvo s Ocem. Na licu uskrslog Gospodina, novoga Adama, prvorođenca od mrtvih i prvine svega stvorenja, zasjala je Očeva radost koju je on već iskazao riječima: »Ti si sin moj, danas te rodih« (Dj 13,33; Heb 1,5; 5,5). Isusovo uskrsnuće s jedne je strane vrhunac objave Oca te, s druge strane, objava novoga čovjeka, novoga neba i nove zemlje: »Staro uminu, novo, gle nasta!« (2 Kor 5,17). Prva generacija Isusovih učenika svjedoči o Isusovom svjedočanstvu i njegovu utjecaju na njihov život. Oni govore o svom iskustvu s Isusom, kao i o njegovu iskustvu s njima i drugim ljudima. Oni riječima i djelima pokazuju kako je njihov novi život, kao i život zajednice kojoj pripadaju, isključivo djelo raspetog i uskrslog Gospodina, djelo

Predgovor

njegova Duha kojega im je poslao od Oca (usp. Dj 1,8). Prema njihovu svjedočenju, Isus nakon uskrsnuća i uzašašća k Ocu nije nestao sa Zemlje, nego je samo promijenio način svoje prisutnosti među njima; ostao je s njima po svome Duhu te im omogućio da s vjerom u njega čine ista djela koja je i on činio; čak i veća od njegovih (usp. Iv 14,12). Apostoli i drugi učenici koji su im se postupno pridružili duboko su uvjereni da raspeti i uskrsli Gospodin po njima nastavlja činiti čudesna djela svoje ljubavi i da donosi »veliku radost« (usp. Dj 8,8; 15,3). Oni su svjesni da bez njega ne mogu učiniti ništa (usp. Iv 15,5) te da drugima mogu dati samo ono što su od njega primili; djeluju, dakle, isključivo u jedinstvu s njime, u njegovo ime, u snazi njegova Duha (usp. Dj 3,6). Susret čovjeka s Bogom u Isusu iz Nazareta treba prvenstveno razumjeti kao vrhunski izraz Božjega milosrđa jer darom premilosrdnog srca Boga našega pohodilo nas je Mlado sunce s visine (usp. Lk 1,78). Čovjek, naime, nikada ne bi susreo Boga da mu se on sâm po svome Sinu, utjelovljenom u krilu Djevice, nije približio i otkrio, spustio se do njega, sagnuo se i uzeo ga k sebi da bude s njime i uživa u njegovoj radosti, u radosti gospodara svoga (usp. Mt 25,21.23). Apostol Pavao mogao je naviještati evanđelje poganima samo zato što se Onomu koji ga odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom svidjelo otkriti mu Sina svoga (usp. Gal 1,15). Uvjeren je kako je on, prijašnji »hulitelj, progonitelj i nasilnik«, pomilovan zato da na njemu prvome »Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni« (1 Tim 1,16). Bog milosrđa ujedno je i Bog radosti, jer milosrđe je ljubav koja liječi, spašava i pridiže klonule, a mrtve oživljuje. Milosrđe je u službi života, ispunjenog i dostojanstvenog života. Ono je ljubav koja služi. Isus, Očevo utjelovljeno milosrđe, došao je ne da bude služen, »nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45); došao je da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10). Život u izobilju znači život u slobodi i radosti, u slobodi za koju nas je Krist oslobodio (usp. Gal 5,1), u radosti koja je plod susreta s Kristom i koju nam nitko

Predgovor

ne može oteti (usp. Iv 16,22). Ipak, samo je Bog potpuno radostan jer je on zajedništvo života u savršenoj ljubavi. »Bog je ljubav« (1 Iv 4,16). Iz ljubavi izvire radost. Koliko je netko po milosrdnoj ljubavi više u zajedništvu s Bogom, toliko je u njemu više istinske radosti. Zato je Isus i pozvao svoje učenike da čuvaju njegove zapovijedi, tj. da ljube jedni druge kao što je on njih ljubio da bi tako njegova radost bila u njima i da bi njihova radost bila potpuna (usp. Iv 15,11). Drugim riječima, naša radost svoju puninu doseže u Isusovoj radosti, u zajedništvu s Ocem u koje nas je on uveo po svome vazmenom otajstvu. Zato Apostol, osvjedočen u Božju blizinu i njegovo milosrđe, iz sužanjstva u Rimu poziva kršćane u Filipima da se raduju u Gospodinu uvijek (usp. Fil 4,4). Dok se izlijeva za žrtvu i bogoslužje, za njihovu vjeru, on nije tužan. Naprotiv, kaže: »Radostan sam i radujem se sa svima vama. A tako i vi budite radosni i radujte se sa mnom« (Fil 2,17-18). Bez milosrđa život je surov i krut, pun nepravdi i za mnoge gotovo nemoguć, a bez radosti on je taman, prazan i pust te u konačnici – besmislen. Da bi svijet mogao živjeti potrebno mu je milosrđe, i to ne tek kao izlaz u nuždi, nego kao redoviti način međusobnog ophođenja. Svijetu je potrebna kultura milosrđa o kojoj govori papa Franjo, kultura »u kojoj nitko ne gleda na drugoga s ravnodušnošću i ne odvraća pogled kad vidi braću i sestre koji pate.«5 A radost je pak neophodna da bi život bio poželjan, da bi se umnažao, rastao i razvijao se. Radost osvjetljava život i daje mu toplinu. Milosrđe i život, radost i rast idu zajedno. Milosrđe pobuđuje radost, kako kaže papa Franjo, »jer se naša srca otvaraju nadi novoga života« (MM 3). Na istome mjestu papa još kaže kako »postoji velika potreba da upoznamo radost koja se javlja u srcu, kada ga dotakne milosrđe.«

PAPA FRANJO, Misericordia et misera. Apostolsko pismo na zaključenju Izvanrednoga jubileja milosrđa (20. xi. 2016.), Zagreb, 2017., br. 20. (dalje: MM).

Predgovor

Milosrđe je svojstvo Božje ljubavi prema svome stvorenju, prije svega prema ljudima koji su grijehom izgubili životnu radost te upali u beznađe. Tu osobitu ljubav Bog želi podijeliti s čovjekom pa zato Isus i poziva svoje učenike da budu milosrdni kao što je Otac njihov milosrdan (usp. Lk 6,36). Milosrđe je put i mjera čovjekove bogolikosti. Taj put je u potpunosti ostvaren u Isusu Kristu; on je konkretna, povijesna i savršena mjera Očevog milosrđa. Živjeti u Kristu znači živjeti u Očevu milosrđu i činiti istinu, tj. na Isusov se način ophoditi sa svojim bližnjima i zajedno s njime ljubiti do kraja, neograničeno i bezuvjetno. Biti u radosti znači biti u zaručničkom odnosu s Bogom. Bog se, naime, u Starome zavjetu predstavio kao ženik u odnosu na svoj narod (usp. Hoš 2,21-22; Iz 62,5), a slično se i Isus u odnosu prema svojim učenicima predstavio kao zaručnik (usp. Mt 9,15 i paral.). Svojstvo Božje zaručničke ljubavi je milosrđe, tj. vjernost samoj sebi: ljubav i vjernost usprkos preljubu i nevjernosti zaručnice, ljubav koja oprašta, »sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (…) nikad ne prestaje« (1 Kor 13,7-8). To je ljubav koja se raduje istini (usp. 1 Kor 13,6). Božja zaručnička ljubav nadasve je radosna ljubav koja svjedoči da će se Bog čovjeku radovati kao što se ženik raduje nevjesti (usp. Iz 62,5). Isus Krist je također radosni zaručnik. On će na primjedbu da njegovi učenici ne poste odgovoriti kako svatovi ne mogu postiti dok je s njima zaručnik (usp. Mt 9,15 i paral). Ivan Krstitelj govori o Isusu kao zaručniku i o svojoj radosti zbog blizine zaručnika (usp. Iv 3,29). Radost se, primjećujemo, širi i prenosi s radosnoga na bližnje. Nije nevažno u tom kontekstu spomenuti da je u knjizi Otkrivenja konačna eshatološka stvarnost opisana kao svadbena gozba Jaganjčeva: »Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu« (Otk 19,9). U tom se pashalnome i svadbenom motivu kao konačna stvarnost susreću i sjedinjuju milosrđe i radost. Svadbena gozba Jaganjčeva slika je eshatološke stvarnosti, konačnoga i savršenog života u Bogu milosrđa i radosti. Na tu konačnu pashalnu i eshatološku stvarnost milosrđa i radosti ukazao je Isus kad je za vrijeme Posljednje večere

Predgovor

vino u čaši označio kao svoju krv, kao »krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha« te dodao: »A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – nova – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega« (Mt 26,28-29). Jaganjac, odnosno janje i krv simboli su Isusove jedincate žrtve i milosrđa, a svadba i novo vino (rod trsov) simboli su potpune eshatološke radosti. Radost kraljevstva Božjega plod je Isusove žrtve i milosrđa, a biti u radosti neba znači imati snažno iskustvo Božjega milosrđa. Stranice što slijede za središnju temu imaju milosrđe i radost, odnosno Boga koji se već u starozavjetnoj objavi poistovjećuje s tim pojmovima. U Isusu Kristu on je uosobljeno milosrđe i radost; potpuno milosrđe i potpuna radost. Bog čovjeka u Isusu Kristu spašava od okrutnosti i žalosti grijeha i smrti, opravdava ga svojom bezuvjetnom i neograničenom ljubavlju te ispunja radošću božanskih odnosa i zajedništvom svoga života. Povezujući ljude sa sobom u Isusu Kristu po Duhu Svetomu, Otac nebeski daje im udjela na svojoj milosrdnoj ljubavi i radosti, čini ih sposobnima za milosrđe prema svojim bližnjima, za radost koja izvire iz milosrđa. Bog, naime, želi radosnog čovjeka i svijet bez zavisti i osuđivanja, pa je stoga Isus i pozvao učenike neka budu milosrdni kao što je Otac njihov milosrdan (usp. Lk 6,36). Ova knjiga u nakani njezina autora želi biti poziv na vjeru u Boga milosrđa i radosti, na vjeru koja pobjeđuje svijet (usp. 1 Iv 5,4), tj. bez nađe i strah. Ona zagovara svijet po mjeri Božjega milosrđa i radosti, svijet koji bi u Kristovoj Crkvi trebao imati uzor, majku i učiteljicu milosrđa, nježnosti i radosti. Naime, po uzoru na svoj Trojstveni izvor i pralik, koji se na jedinstven i neponovljiv način objavio u Isusovu vazmenom otajstvu, Crkva bi u prvome redu trebala biti zajednica milosrđa i radosti, obitelj u kojoj se čuva i živi nada za svijet, a to je Krist, naša nada (usp. 1 Tim 1,1). Autoru je milo što ovaj poziv na vjeru u Milosrđe i Radost može uputiti iščitavajući tekstove novijeg crkvenog učiteljstva, koje se čvrsto usidrilo u slovo i duh Drugoga vatikanskog koncila te na nov i odvažan, evanđelju blizak i primjeren način želi

Predgovor

odgovoriti i služiti potrebama suvremenoga svijeta. Tu osobito mislimo na nauk i nastojanja sv. Ivana Pavla II., kao i na uporno i snažno zagovaranje kulture milosrđa i nježnosti pape Franje. Na kraju, zahvaljujem uglednoj izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost što je i ovoga puta zajedno s Kršćanskim kulturnim centrom spremno prihvatila objaviti ovu knjigu. Hvala prijateljima i suradnicima u Kršćanskom kulturnom centru i vjerničkoj zajednici crkve Sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, koji su me nagovarali i požurivali da u knjigu saberem tekstove o Bogu milosrdnom i radosnom te tako budem podrška svima koji iskrena srca lice Gospodnje traže (usp. Ps 27,8). Bit će mi kao autoru milo ako čitatelji u dodiru s ovom knjigom otkriju ljepotu vjere u Boga milosrđa i radosti, ako se na poticaj Duha odluče pridružiti zagovarateljima i promicateljima kulture milosrđa i nježnosti te u tome iskuse istinsku, sabranu i duboku radost. Anton Tamarut U Zagrebu, na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenoga 2017.

Predgovor

Kratice

CV DC DH DM DV EG GS KKC LG LS MM MV PO

Caritas in veritate – ljubav u istini. Enciklika Benedikta XVI. o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini (29. VI. 2009.), Zagreb, 2009. Deus caritas est – Bog je ljubav. Enciklika Benedikta XVI. o kršćanskoj ljubavi (25. xii. 2005.), Zagreb, 2006. Heinrich DENZINGER – Peter HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002. Dives in misericordia – Bogat milosrđem. Enciklika Ivana Pavla II. o Božjem milosrđu (30. xi. 1980.), Zagreb, 1981. Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o Božanskoj objavi (18. studenoga 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008. Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica pape Franje o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. xi. 2013.), Zagreb, 2013. Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. xii. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008. Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994. Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. xi. 1964.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008. Laudato sì. Enciklika pape Franje o brizi za zajednički dom, (24. v. 2015), Zagreb, 2015. Misericordia et misera. Apostolsko pismo pape Franje na zaključenju Izvanrednoga jubileja milosrđa (20. xi. 2016.), Zagreb, 2017. Misericordiae vultus – Lice milosrđa. Bula najave izvanrednoga jubileja milosrđa pape Franje (11. iv. 2015.), Zagreb, 2015. Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera (7. xii. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa 15

ema Božjega milosrđa obilježila je nauk petorice poslijekoncilskih papa, počevši od Pavla VI., koji je ujedno i koncilski papa (1963. – 1978.), pa do sadašnjeg pape, pape Franje (2013.), koji nije sudjelovao na Drugome vatikanskom koncilu. Prema riječima Pavla VI. u nagovoru na zadnjem javnom zasjedanju Koncila, pripovijest o milosrdnom Samarijancu bila je paradigma koncilske duhovnosti.1 Iz toga se može zaključiti da je cijelo koncilsko događanje bilo prožeto duhom milosrđa. Taj duh i put milosrđa za koncilsku Crkvu naznačio je već papa Ivan XXIII. u svojem glasovitom i povijesnom govoru Gaudet mater Ecclesia na samom otvorenju Koncila, kada je jasno poručio da se Crkva u naše doba opredijelila za »ulje milosrđa, umjesto oružja strogosti«2 te da se želi pokazati »ljubaznom i dobrostivom majkom svima, punom milosrđa i dobrote«3.

Omelia di Paolo VI nella 9a Sessione del Concilio, 7 dicembre 1965, u: Enchridion Vaticanum 1. Documenti del Concilio Vaticano II. Testo ufficiale e versione italiana, Bologna, 1981., 456*, [281]. (Vetus illa de bono Samaritano narratio exemplum fuit atque norma, ad quam Concilii nostri spiritualis ratio directa est). IVAN XXIII., Gaudet Mater Ecclesia. Discorso di Papa Giovanni XXIII nella solenne apertura del Concilio, 11. listopada 1962., 2–3, u: Enchridion Vaticanum 1. Documenti del Concilio Vaticano II. Testo ufficiale e versione italiana, Bologna, 1981., 57* [47]. (Ad praesens tempus quod attinet, Christi Sponsae placet misericordiae medicinam adhibere, potius quam severitatis arma suscipere). Isto, 58* [47]. (Hisce in rerum adiunctis, Catholica Ecclesia, dum per Oecumenicum hoc Concilium religiosae veritatis facem attollit, amantissimam omnium matrem se

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

Nauk petorice poslijekoncilskih papa o Božjemu milosrđu u prvome redu treba promatrati kao duhovnu baštinu Drugoga vatikanskog koncila, odnosno kao odgovor na osobite potrebe suvremenoga svijeta, kao odgovor Crkve »u vremenu punom velikih nadanja i snažnih proturječja«4, kao pomoć, utjehu i nadu u »teškim i opasnim vremenima«5. Prema riječima pape Franje, »Crkva je osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi« (MV 4), dok papa Ivan Pavao II. govori o Crkvi koja je potaknuta da u Kristu očituje lice Oca koji je »Otac milosrđa i Bog svake utjehe« (2 Kor 1,3) (DM 1). Izlažući temu milosrđa i predstavljajući je kao središnju poruku Svetoga pisma, poslijekoncilski pape posežu za koncilskom baštinom i žarko nastoje da duh i slovo Drugoga vatikanskoga koncila snažnije i očitije zaživi u Crkvi i svijetu. Svaki od petorice papa, cijeneći nauk svojih prethodnika te podržavajući kontinuitet i aktualnost teme, u poruku milosrđa unosi i osobne crte i naglaske; govori o milosrđu iz svojega osobnog životnog, povijesnog i društvenog konteksta. Uz riječi, ne nedostaje im ni gesta koje govore u prilog milosrđu, kao što su npr. posjeti pape Franje izbjeglicama na talijanskom otoku Lampeduzi 8. srpnja 2013. godine i 16. travnja 2016. godine na grčkom otoku Lezbosu, odakle je sa sobom u Vatikan poveo i udomio tri sirijske izbjegličke obitelji.

vult praebere, benignam, patientem, atque erga filios a se seiunctos misericordia ac bonitate permotam). FRANJO, Misericordiae vultus – Lice milosrđa. Bula najave izvanrednoga jubileja milosrđa (11. iv. 2015.), Zagreb, 2015., 37 (dalje: MV). IVAN PAVAO II., Dives in misericordia – Bogat milosrđem. Enciklika o Božjem milosrđu (30. xi. 1980.), Zagreb, 1981., 1 (dalje: DM).

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

1. Blaženi papa Pavao VI. (1963. – 1978.) Za temu milosrđa kod pape Pavla VI. (rođ. 1897.) od osobitog je značenja njegov nagovor na zadnjem zasjedanju Drugog vatikanskog koncila 7. prosinca 1965. godine, kada se osvrnuo na rad Koncila i podsjetio na njegove temeljne namjere i zanimanja, način rada, stil i jezik. Poseban odjek imala je riječ o duhovnosti Koncila koja je svoju paradigmu našla u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Prema papinim riječima, Crkva se na Koncilu nije bavila samo sobom i svojim odnosom s Bogom, nego i s čovjekom današnjice kakav je on u svojoj stvarnosti, sa svim svojim proturječjima. Prema suvremenom svijetu Koncil je uputio poruke povjerenja te izrazio poštovanje prema njegovim vrijednostima i naporima: »Struja ljubavi i divljenja potekla je s Koncila prema cijelome modernom svijetu. Osuda pogrešaka, da; jer to iziskuje ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav. Umjesto tjeskobnih dijagnoza, ohrabrujući lijekovi; umjesto kobnih slutnji, poruke povjerenja.«6 Doktrinarno bogatstvo Koncila »usmjereno je u jednom jedinom pravcu – služiti čovjeku. Čovjeku, kažemo, u kojem god stanju bio, u svakoj njegovoj slabosti, u svakoj njegovoj potrebi.«7 Crkva se tako na Koncilu proglasila »službenicom čovječanstva«8, a ideja služenja zauzela je središnje mjesto. Crkva je ušla u iskren dijalog sa suvremenim svijetom i čovjekom, opredijelivši se istodobno za »jednostavni i blagi glas pastoralne ljubavi«9. Da bi ga svi mogli razumjeti, crkveno se učiteljstvo nastojalo izraziti uobičajenim načinom današnje konverzacije, u kojoj pozivanje na životno iskustvo i ulaganje srdačnih osjećaja daje privlačnu živah-

7 8 9

Omelia di Paolo VI nella 9a Sessione del Concilio, 7 dicembre 1965, u: Enchridion Vaticanum 1. Documenti del Concilio Vaticano II. Testo ufficiale e versione italiana 457* [283]. Isto, 460*, [285]. Isto. Isto, 459*, [285].

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

nost i veću snagu uvjerljivosti. Istaknut je i kršćanski humanizam, s jasnom kristolikom i teocentričnom dimenzijom, prema kojoj je na licu svakoga čovjeka, posebno onoga u suzama i boli, potrebno prepoznati Kristovo lice (usp. Mt 25,40), a u Kristovu licu lice nebeskoga Oca (usp. Iv 14,9). Da bismo upoznali Boga potrebno je, dakle, upoznati čovjeka. Moglo bi se reći da koncilski, odnosno kršćanski humanizam u određenom smislu promatra čovjeka kao ključ za poznavanje Boga upravo jer čovjek Bogu dolazi po bratu čovjeku. Čovjeka je potrebno ljubiti ne kao sredstvo, nego kao prvi cilj na putu prema konačnome cilju. Osvrt Pavla VI. na duh i narav Koncila nije bio tek rezime prošlog događaja, nego radije poticaj i putokaz za budućnost i treba ga čitati kao odlučno usmjerenje i opredjeljenje Crkve za isti duh milosrđa, susreta, dijaloga i služenja u nadolazećim vremenima. Misao kršćanske ljubavi Pavao VI. ugradio je u središte svoje prve socijalne enciklike o razvitku naroda Populorum progressio,10 istaknuvši kako je upravo kršćanska ljubav glavna snaga u službi integralnog razvoja čitavoga čovjeka i svakoga čovjeka, ali i svih ljudi i naroda. Papa je u enciklici snažno istaknuo socijalnu i društvenu dimenziju ljubavi. Založio se za transcendentalni humanizam, humanizam otvoren Apsolutnom jer, prema njegovu mišljenju, ekskluzivni humanizam jest nehumani humanizam. Papa se tu pozvao i na misao B. Pascala koji tvrdi da »čovjek beskrajno nadilazi čovjeka«11. Pavlu VI. duguje se također izraz kultura ljubavi, koji je upotrijebio na Božić 1975. godine u zaključnoj riječi za Svetu godinu, kao i u Poruci za Svjetski dan mira 1977. godine. Papa, naime, smatra kako kultura ljubavi treba biti cilj kojemu moraju težiti svi napori na društvenom i kulturnom polju, kao oni i na gospodarskom i političkom polju.

Usp. PAVAO VI., Populorum progressio. O nastojanjima oko razvitka naroda (26. iii. 1967.), u: Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Zagreb, 1991., 314–349. Isto, br. 42, 330. Cit. misao: Blaise PASCAL, Misli, 434.

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

O Božjoj milosrdnoj, neusporedivoj i nepobjedivoj ljubavi Pavao VI., danas blaženik, posebno je dirljivo govorio u homiliji 23. lipnja 1968. godine: »Možemo stoga zamisliti kako svaki naš grijeh ili bijeg od Boga pali u njemu plamen još snažnije ljubavi, želju da nas ponovno zadobije i ponovno uvrsti u svoj plan spasenja (…). Bog, u Kristu objavljuje se beskonačno dobrim (…). Bog je dobar. I ne samo u sebi samome; Bog je – recimo to plačući – dobar za nas. On nas ljubi, traži, misli, poznaje, nadahnjuje i čeka: On će biti – ako se tako može reći – sretan onoga dana kada se okrenemo unatrag i kažemo: Gospodine, u svojoj dobroti, oprosti mi. Evo, dakle, naše kajanje postaje Božja radost.«12 U tim riječima čuje se jeka poruke o milosrdnom ocu iz Lukina evanđelja (usp. 15,11-32). Duboko ganut porukom o Božjemu milosrđu, o njegovoj jedincatoj i nedokučivoj ljubavi, Pavao VI. je u svojim Mislima na smrt (Pensiero alla morte) izrazio i svoj osobni duhovni temelj, posluživši se pritom sintezom sv. Augustina: »Miseria et Misericordia – ‘Moja bijeda, Božje milosrđe.’ O da uzmognem barem častiti to što jesi, Bog neizmjerne dobrote, zazivajući, prihvaćajući, slaveći tvoje preslatko milosrđe.«13

2. Papa Ivan Pavao I. (1978.) Ivan Pavao I. (rođ. 1912.) već je izborom svojega imena jasno dao do znanja da želi ostati na liniji dvojice svojih prethodnika, Ivana XXIII. koji ga je imenovao biskupom i Pavla VI. koji ga je učinio kardinalom. Time je ujedno očitovao i svoju duboku privrženost baštini Drugoga vatikanskog koncila. Pripadnost koncilskoj duhovnosti očitovao je

12 13

PAVAO VI., Homilija, 23. lipnja 1968., u: Insegnamenti, 6 (1968.), 1177–1178. Meditazioni di Paolo VI – Pensiero alla morte, u: L’Osservatore Romano, edizione settimanale in lingua italiana, 9. viii. 1979., u: https:w2.vatican.va/content/ paul-vi/it/speeches/1978/august/documents/hf_p-vi_spe_ (25. I. 2016.).

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

ne samo svojim biskupskim, odnosno papinskim geslom Humilitas (Poniznost), nego još više svojim neposrednim, jednostavnim, skromnim i toplim dušobrižničkim stilom i pristupom. Koncilska otvorenost i bliskost ljudima te dobrota, nada i povjerenje zračili su s njegova vazda nasmiješenog lica. Dok je Ivan XXIII. u narodu ostao zapamćen kao »dobri papa«, papu Ivana Pavla I. vjernički narod zapamtio je kao »nasmiješenog papu«. Kao biskup i kasnije patrijarh Venecije, među svojim svećenicima promicao je duh služenja umjesto duha vladanja te ih poticao na zauzimanje za siromahe. U svojem jednomjesečnom pontifikatu (od izbora do preminuća prošlo je svega 33 dana14) Ivan Pavao I. stigao je u osvrtu na radni sastanak američkog predsjednika Cartera, izraelskog premijera Begina i egipatskog predsjednika Sadata, koji su upravo tih dana u Camp Davidu tražili djelomično rješenje zamršenih prilika na Srednjem istoku, progovoriti o Bogu koji je i otac i majka (još više majka!). Njegov je govor, naime, jeka na Izaijin tekst 49,14-15, koji je kao molitvu na početku trojnog sastanka izgovorio premijer Begin. Na audijenciji 10. rujna 1978. godine Ivan Pavao I. je doslovno rekao: »I mi smo tu, imamo iste osjećaje; mi smo s Božje strane predmet neprolazne ljubavi. Znamo da su njegove oči nad nama uvijek otvorene i kad nam se čini da je noć. On je Otac, još više Majka. Ne želi nam zlo, želi nam samo dobro, svima. Ako su slučajno bolesna, djeca imaju razlog više da ih majke ljube. Tako i mi, ako smo, možda, bolesni od zloće, ako smo skrenuli s puta, imamo razlog više da nas Gospodin ljubi. S tim vas osjećajima pozivam na molitvu …«15

Patrijarh Venecije, kardinal Albino Luciani, izabran je za papu 26. kolovoza 1978., a preminuo je 28. rujna 1978. godine. IVAN PAVAO I., Gli insegnamenti di Giovanni Paolo I., Leumann (Torino), 1978., 88–89; navedeno prema: U. CASALE, Benedetta fra le donne. Saggio Teologico sulla Mariologia e la Questione Femminile, Leumann (Torino), 1989., 119.

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

Papine riječi, istodobno jednostavne i nesvakidašnje, zbog povijesnog i društvenog konteksta u kojem su izgovorene imale su posebno značenje, usudili bismo se čak reći da su imale težinu proročkoga glasa. One su posebno u teološkom i duhovnom smislu pružile svježinu i određenu novost. Podsjetile su da je Bog biće u kojem je punina i savršenstvo i očinstva i majčinstva. U njemu su sabrane i očinske i majčinske osobine, sve one kvalitete i značajke koje predstavljaju potpunu Božju brigu i zaštitu čovjekova života, ispunjenje svekolikih čovjekovih potreba. U tim riječima osvježena je biblijska slika Boga koji je Bog snažnih osjećaja, sućutan i milosrdan, Bog koji pomaže u nevolji i koji je posebno blizak onima koji su bolesni i pate.16 Ivan Pavao I. bio je još kao biskup i patrijarh poznat po svojim slikovitim i hranjivim katehezama (Katehetika u mrvicama – Catechetica in briciole)17 u kojima se znao često pozivati na primjere i misli svetaca. U jednoj je prilici tako spomenuo Franju Saleškoga, koji je govorio o »našim dragim nesavršenostima«. Luciani je, naime, promatrao grijeh u pedagoškom smislu, kao mogućnost i način kako nas Bog, dopuštajući da počinimo grijeh, odgaja za poniznost. Dakle, Bog dopušta grijeh radi naše poniznosti. U tom svom pedagoškom pogledu na grijeh on će čak reći kako su Bogu s jedne strane naš nedostatci »dragi« jer mu pružaju prigodu da iskaže svoje milosrđe. Na tu, kao i na prethodne misli Ivana Pavla I. u knjizi razgovora s A. Torniellijem Božje je ime Milosrđe podsjetio je papa Franjo: »Bogu su mrski nedostaci jer su nedostaci. S druge strane su mu dragi jer pružaju prigodu njemu da iskaže svoje milosrđe, a nama da ostanemo ponizni te da razumijemo i budemo samilosni prema nedostacima bližnjega.«18

Usp. Anton TAMARUT, Bog – Otac i Majka, u: Anton TAMARUT, Bog – Otac i Majka, Zagreb, 2002., 87–100. Usp. Albino LUCIANI (papa IVAN PAVAO I.), Opera omnia, Padova, 1988. – 1989., I–IX. Prva knjiga sabranih djela sadrži Katehetiku u mrvicama. Djelo Katehetika u mrvicama objavljeno je i na hrvatskom jeziku u izdanju Glasa Koncila (1978.). FRANJO, Božje je ime Milosrđe. Razgovor s Andreom Torniellijem, Split, 2016., 86.

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

U istoj knjizi razgovora papa Franjo podsjeća na propovijed kardinala Albina Lucianija o ocu Leopoldu Mandiću,19 kojega je Pavao VI. bio netom proglasio blaženim, i u kojoj je kardinal istaknuo riječi i postupke blaženika iz kojih jasno proizlazi da smo svi grješni: »i to je otac Leopold izvrsno znao. Trebamo obratiti pozornost na tu našu žalosnu stvarnost. Nitko ne može dugo izbjegavati male ili velike nedostatke. ‘Međutim’, kako je govorio sveti Franjo Saleški, ‘ako imaš magare i putem padne na tlo, što ti je činiti? Ne ćeš ga valjda štapom tući po rebrima, jadničak je već dovoljno nesretan. Trebaš ga uhvatiti za ular i reći: ‘Hajde, idemo. Krenimo, a drugi put ćeš više paziti.’ To je način i otac Leopold je uvijek tako postupao.«20 U nastavku propovijedi Luciani je ispričao iskustvo svojeg prijatelja koji se ispovijedao kod o. Leopolda, a koji mu je u jednoj prilici rekao: »Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni«, na što mu je o. Leopold odgovorio: »Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kad je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima.«21 Kao što se redovito događa, dok govorimo o drugima u prvome redu i najviše govorimo o sebi samima. Tako je i u ovome slučaju: govor kardinala Lucianija o blaženom Leopoldu, kojega je Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine proglasio svetim, smijemo shvatiti ponajprije kao govor o samome kardinalu, kasnije papi Ivanu Pavlu I., i o njegovu pogledu na ljudske slabosti i Božje milosrđe i praštanje.

19 20 21

Za našu je temu zanimljivo spomenuti da deveta knjiga sabranih djela Albina Lucianija (Opera omnia, Padova, 1988. – 1989.), koja obuhvaća razdoblje njegovog kratkog pontifikata, kolovoz – rujan 1978. (radioporuke, propovijedi Urbi et orbi, poruke, razgovori, homilije, audijencije, posthumne poruke), sadrži također tekstove za duhovne vježbe pod zajedničkim naslovom Dobri Samarijanac. Isto, 29. Isto. Isto.

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

3. Sveti Ivan Pavao II. (1978. – 2005.) Kao i kod njegova prethodnika, izbor imena jasno govori o želji za kontinuitetom. I krakovski nadbiskup i kardinal Karol Józef Wojtyła (rođ. 1920.) želi ostati privržen koncilskoj baštini i obnovi Crkve koja je s Drugim vatikanskim koncilom ušla u novo povijesno razdoblje. To, između ostaloga, potvrđuje i tema njegove druge enciklike o milosrđu. Naime, nakon prve enciklike Redemptor hominis (1979.) koja je posvećena istini o čovjeku, Ivan Pavao II. na tragu duha i nauka Drugoga vatikanskog koncila, a u skladu s osobitim potrebama vremena, piše novu encikliku, Dives in misericordia (1980.), koju posvećuje otajstvu Oca i njegove ljubavi.22 Papa Wojtyła htio je s tom enciklikom svima približiti otajstvo milosrđa, a napose je želio da misli u njoj iznesene budu »potresan poziv Crkve na milosrđe koje je toliko potrebno suvremenom čovjeku i svijetu« (DM 2). Papa je, naime, uvjeren da »oni (tj. suvremeni čovjek i svijet!) osjećaju njegovu potrebu, pa ako često to i ne znaju« (DM 2). Isus Krist je povezište i zajedničko središte obiju enciklika jer u Kristu je objavljena istina o čovjeku »u svojoj punini i dubini« (DM 1); u njemu je također očitovano i »lice Oca koji je ‘Otac milosrđa i Bog svake utjehe’« (DM 1). Krist je, dakle, osoba u kojoj su pitanja Boga i čovjeka čvrsto povezana. Prema mišljenju Ivana Pavla II., povezanost teocentrizma i antropocentrizma (koja je tijekom povijesti često nedostajala) možda je čak i »najvažnije načelo učenja posljednjeg Sabora« (DM 2). Kada je izravno o milosrđu riječ, ono u Wojtyłinoj teologiji ima široku svetopisamsku osnovu i izrazito je kristološki obilježeno. Krist, naime, čitavoj starozavjetnoj predaji o Božjemu milosrđu daje konačno značenje; »on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje« (DM 2), »on

Prema riječima pape Franje, ta je enciklika »u to doba bila neočekivana i mnoge iznenadila, zbog teme koja se u njoj obrađuje« (MV 11).