Bog i evolucija

I EVOLUCIJA

TEOLOŠKA ŠETNJA EVOLUCIJSKIM PERIVOJEM

Tonči Matulić BOG

TEOLOŠKI RADOVI

SVEZAK 96

BOG I EVOLUCIJA

TEOLOŠKA ŠETNJA EVOLUCIJSKIM PERIVOJEM

Tonči Matulić

BOG I EVOLUCIJA

Teološka šetnja evolucijskim perivojem

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2024.

Recenzenti

dr. sc. Krunoslav Brčić-Kostić prof. dr. sc. Nenad Malović doc. dr. sc. Branko Murić

Lektura i korektura

Milica Mikecin

Prijelom

Christian T. Belinc

Kazala

Tonči Matulić

Anamaria Lončar

Christian T. Belinc

Oprema

Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 800

ISBN 978-953-11-1811-8

Tiskano u veljači 2024.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001213089.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj

i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

(Iv 1,1-5)

On [Isus Krist] je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja.

Tà u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo,

bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti –sve je po njemu i za njega stvoreno:

on je prije svega

i sve stoji u njemu.

(Kol 1,15-17)

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti –pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?

Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni.

(Ps 8,4-6)

UVOD

Naslov knjige što je držite u rukama mogao je glasiti Crkva i evolucija »budući da je Crkva u Kristu na neki način sakrament ili znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja [čovjeka, op. a.] s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda«1. Crkva, dakle, samu sebe misli i shvaća u bitnoj povezanosti s božanskim utemeljiteljem Sinom Božjim i kao takva uvijek i neizostavno čini prisutnim, posreduje i upućuje na živoga osobnog Boga.

Naslov knjige mogao je također glasiti i Teologija i evolucija jer sâm pojam teologije u sebi znači znanost i govor o Bogu, a ovdje ga uzimamo u značenju crkvene znanosti o nadnaravnoj vjeri, dakle u značenju znanosti o vjeri u živoga osobnog Boga kojem »se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te priopći otajstvo svoje volje (usp. Ef 1,9), kojim ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi (usp. Ef 2,18; 2 Pt 1,4)«2.

Naslov knjige mogao je konačno glasiti i Vjera i evolucija. No, u knjizi se dosljedno držimo vjere Crkve, koju upravo njezina teologija kao znanost o vjeri pomoću vlastite metode istražuje, propituje i razumljivo izlaže.

Odlučili smo se stoga za najrječitiji i najobuhvatniji naslov Bog i evolucija jer u svim trima prethodnim objašnjenjima Crkva i njezina teologija snagom nadnaravne vjere stoje u bitnoj povezanosti sa živim osobnim Bogom te svoj smisao i značenje definiraju polazeći od predane apostolske vjere u živog Boga Oca Gospodina našega Isusa Krista.

Knjiga Bog i evolucija donosi rezultate znanstvenoga, to jest duhovnointelektualnoga hrvanja vjere u božansko stvaranje s izazovima današnje dinamičke i evolutivne slike svijeta. Posrijedi je istinska teološka šetnja

1 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. studenoga 1964.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008., br. 1 (dalje: LG).

2 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi (18. studenoga 1985.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008., br. 2 (dalje: DV).

evolucijskim perivojem kao čudesnim djelom stvaranja dobroga i mudroga Stvoritelja. Kršćanski vjernik u evolucijskom perivoju stvorenoga svijeta otkriva ljepotu, dobrotu i brižnost Stvoritelja, koji je »sve mudro učinio« (Ps 104,24) i u kojem »sva bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ li im, tada sabiru; otvaraš li ruku, nasite se dobrima. Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje« (Ps 104,27-30). Tako je već starozavjetni psalmist opjevao Božje stvarateljsko djelovanje, promatrajući ljepotu i sklad, ali i dramu stvorenoga svijeta. No, njegov stav nije utemeljen na prirodoznanstvenome znanju, nego na dubokom iskustvu vjere u Boga Stvoritelja. To je iskustvo istodobno prožimalo ljudsko iskustvo malenosti, krhkosti i prolaznosti svijeta i života.

U Novome zavjetu apostol Pavao potvrdio je da »što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju isprike« (Rim 1,19-20). Apostol Pavao aludira na mogućnost naravne spoznaje Boga Stvoritelja iz promatranja ljepote i sklada stvorenoga svijeta. Kad je došao u Atenu i stao naviještati »učenim« Atenjanima posred Areopaga, smjelo je izjavio: »Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što, dakle, ne poznajete a štujete, to vam ja navješćujem. Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Tà nije daleko ni od koga od nas. U njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše. Njegov smo čak i rod!« (Dj 17, 22-28).

Prema tome, naša teološka šetnja evolucijskim perivojem ima figurativno značenje jer autor ove knjige nije prirodoznanstvenik, nego teolog pa prema tome šetnja podrazumijeva danonoćna istraživanja poznatih teorija, argumenata i mišljenja nepreglednoga mnoštva poznatih i vrsnih znanstvenika iz različitih znanstvenih područja koji su nastojali prirodni evolucijski perivoj predstaviti i protumačiti na način cjelovitoga razumijevanja podrijetla, nastanka, uzroka, procesa, mehanizama, zakonitosti i razvoja svemira, čovjeka i života.

Ova knjiga donosi rezultate tih istraživanja koja su uvjetovana suvremenim Areopagom partnerskoga dijaloga Crkve i znanosti, odnosno vjere i razuma ili, još konkretnije, teologije i prirodnih znanosti s pripadajućom evolucijskom biologijom. Zbog toga ne smijemo, niti želimo, zanijekati naše duboko poštovanje prema svim znanstvenicima, a naročito prema prirodoznanstvenicima koji neumorno svakodnevno rade (često ne znajući i ne obazirući se) na otkrivanju nevidljive stvarateljske moći dobroga Stvoritelja koji je sve mudro stvorio i uredio.

Ovo duboko poštovanje ne proizlazi samo iz etičkoga zahtjeva za poštovanjem dostojanstva i prava svake ljudske osobe nego i iz teološkoga zahtjeva za istinom koja jedina ima moć i snagu autentične humanizacije čovjeka. Ne smijemo prečuti poruku jednoga od najvećih fizičara 20. stoljeća Alberta Einsteina (1879. – 1955.), koji je smatrao da istinska prirodoznanstvena istraživanja pružaju iskustvo istinskoga religioznog osjećaja. »Govoreći o duhu koji upravlja modernim znanstvenim istraživanjima, ja sam mišljenja da sva profinjenija promišljanja u domeni znanosti izbijaju iz dubokoga religioznog osjećaja i bez tog osjećaja ona ne bi bila plodonosna. Vjerujem također da je ta vrsta religioznosti, koja se danas osjeća u znanstvenim istraživanjima, jedina kreativna religiozna aktivnost našega doba.«3

Ovdje nije ni mjesto ni vrijeme za kritičko propitivanje Einsteinova pojma »jedine kreativne religiozne aktivnosti«, ali jest trenutak za priznanje i prepoznavanje vrijednosti istinskoga prirodoznanstvenog istraživanja koje, ako je zaista čestito motivirano otkrivanjem najdubljih tajni prirode, odnosno stvorenja, omogućava izvanredno iskustvo koje se može usporediti s religioznim iskustvom stoga što istraživača usmjerava prema jednoj jedinoj Istini ili vječnom Logosu, koji stoji kao neuništiv temelj cjelokupnoga stvorenja. Belgijski svećenik George Lemaître (1894. – 1966.), inače jedan od začetnika hipoteze o primordijalnome atomu i kozmološke teorije tzv. velikoga praska (eng. Big Bang),4 ustvrdio je da se »oba znanstvenika – to jest vjernik i nevjernik – trude dokučiti rukopis mnogostrukih slojeva prirode u kojima su se tragovi različitih etapa duge evolucije pomiješali i

3 Izjava je preuzeta iz intervjua što ga je 1930. godine Albert Einstein dao Johnu W. N. Sullivanu i Jamesu Vincentu Murphyju u Berlinu. Navedeno prema: Max JAMMER, Einstein and Religion. Physics and Theology, Princeton (NJ), 1999., 68-69.

4 Usp. Dominique LAMBERT, Monseigneur George Lemaître et débat entre la cosmologie et la foi (à suivre), u: Revue thélogique de Louvain, 28 (1997.) 1, 28-53, ovdje 36-51.

posložili jedan ponad drugoga. Vjernik možda ima prednost što zna da ta zagonetka ima rješenje, da je na kraju krajeva to ispod stojeće pismo djelo inteligentnog bića, to jest da je problem koji postavlja priroda već bio [na početku, op. a.] postavljen da bude razriješen i da je njegova težina nesumnjivo razmjerna sadašnjoj i budućoj sposobnosti čovječanstva. To mu možda neće dati nova sredstva u njegovim istraživanjima, ali će mu omogućiti da sačuva zdrav optimizam bez kojega se trajni napor ne može dugo održati.«5 Vjera je, dakle, istinski izvor nadahnuća i zdravoga optimizma u smislenost i isplativost znanstvenoistraživačke djelatnosti, a napose na području prirodnih znanosti, koja služi kao sredstvo za otkrivanje znanstvene istine o svemiru, čovjeku i životu.

Svećenik i kozmolog Lemaître i fizičar Einstein govore o jednom te istom najdubljem sloju, odnosno tragu tajne evoluirajućega svemira, ali to čine iz različitih uvjerenja. Iako imaju različita osobna uvjerenja, obojica su formulirala, svaki na svoj način, jedan te isti zdrav optimizam i najdublje nadahnuće i stremljenja istinskih prirodoznanstvenih istraživanja. Vjernik Lemaître bio je i ostao samo u maloj prednosti u odnosu na skeptičkoga Einsteina jer je posjedovao vjeru koja mu je pružala sigurnost da najdublja tajna evoluirajućega svemira nije »nešto«, nego »netko«, dakle da čudesna spoznatljivost i shvatljivost evoluirajućega svemira ima rješenje koje nije dio nikakve razumske ni prirodoznanstvene jednadžbe, jer da jest, razum i prirodne znanosti bi ga otkrili i dokazali, nego je dio najdubljega – upravo religioznoga – osjećaja koji svoju prisutnost u čovjeku duguje daru nestvorenoga Logosa kao izvora i temelja smisla i svrhe svega postojećega.

Einstein je nadahnuto izjavio: »Najneshvatljivije u našem svijetu jest to da je tako shvatljiv«, ali također i »vječna tajna svijeta je njegova shvatljivost«6, a držimo da je upravo time uobličio jezgrovitu definiciju Logosa svijeta i Duha Stvaratelja (Creator Spiritus), koji se u teološkome mišljenju naziva imenom nad svakim imenom – Gospodin Bog. Tu čudesnu shvatljivost neshvatljivoga komunicira upravo najdublja tajna evoluirajućega svemira koju svaki istinski prirodoznanstvenik može naslućivati u svome znanstvenoistraživačkom radu, ali pod jednim uvjetom. Naime, prozore svoga istraživačkoga uma ne smije

5 Odon GODARD – Michael HELLER, Le relations entre la Science et la Foi chez Georges Lemaître, u: Commentarii Pontificia Academia Scientiarum, 3 (1978.) 21, 11.

6 Albert EINSTEIN, Out of My Later Years, New York, 1950., 29, 33.

zatvoriti transcendenciji i Duhu, nego se kreativnom radoznalošću smjelo treba zapitati o radikalnom uvjetu mogućnosti postojanja evoluirajućega i vremenitoga bitka, što se tako čudesno pojavljuje pred našim očima u neopisivoj ljepoti, uređenosti i spoznatljivosti svemira, čovjeka i raznovrsnoga života. Upravo je papa Ivan Pavao  II. prigodom komemoracije 100. obljetnice rođenja velikoga fizičara Alberta Einsteina izjavio: »Apostolska stolica želi odati dužnu počast Albertu Einsteinu za osobito veličanstven doprinos napretku znanosti te spoznaji istine prisutne u tajni svemira.«7 Neupitno je da su Einsteinova prirodoznanstvena otkrića dala ogroman i nenadomjestiv doprinos boljemu razumijevanju evoluirajućega svemira. Štoviše, ona su uzrokovala pravu revoluciju na području prirodnih znanosti, koja je radikalno izmijenila naše stare predodžbe o nastanku i razvoju svemira, čovjeka i života. To onda obvezuje i teologiju koja u izlaganju vjere u stvaranje treba osluškivati i učiti od prirodnih znanosti kako one objašnjavaju evoluirajuću prirodu koju teologija shvaća i tumači kao Božje stvorenje da bi objavljenu istinu o stvaranju svemira, čovjeka i života mogla uvijek dublje uočavati (penitius percipi), bolje razumijevati (melius intelligi) i prikladnije izlagati (aptius proponi).8

Kad god se susretnemo s priznanjem strahopoštovanja prema najdubljoj tajni evoluirajućega svemira, u njemu trebamo prepoznati također i bogoljubnost. Divljenje najdubljoj tajni stvorenja je poput medija kroz koji se spontano probija bogoljubnost prirodoznanstvenika. Stoga zajedno s apostolom Pavlom možemo izjaviti: »Prirodoznanstvenici! U svemu ste, vidimo, nekako veoma bogoljubni. Šetajući vašim istraživanjima evolucijskoga perivoja susreli smo brojna objašnjenja koja otkrivaju čudesne tajne prirodne evolucije svemira, života i čovjeka, ali smo istom otkrili i brojna objašnjenja koja, nažalost, prekoračuju zakonite granice prirodoznanstvene metode i zalaze u područje filozofije i teologije, iznoseći time teorije i mišljenja koji nemaju temelja u znanstveno dokazanim činjenicama, nego u osobnim uvjerenjima. Iz takvih prekoračenja zakonitih granica nastaju kod nekih posve krive i neutemeljene tvrdnje i objašnjenja evolucije svemira, čovjeka

7 IVAN PAVAO II., Discorso per la commemorazione della nascita di Albert Einstein (10. studenoga 1979.). Dostupno na: http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/speeches/1979/ november/documents/hf_jp-ii_spe_19791110_einstein_it.html, 1 (20. rujna 2021.).

8 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008., br. 44, [dalje: GS].

i života, a želimo vam navijestiti da je ono što ne možete dohvatiti svojim razumom i znanstvenom metodom, dakle ono što stoji s onu stranu vašeg zakonitoga promišljanja i istraživanja i što istodobno smatrate čudesnim razlogom shvatljivosti neshvatljivoga, da je to upravo vječni Logos, Creator Spiritus, živi i osobni Bog, naš nebeski Otac koji je stvorio svemir i svojom ga vječnom Mudrošću i Ljubavlju kontinuirano uzdržava i njime ravna. On je jedini Gospodar svemira, čovjeka i života.

Stoga navješćujemo da ne budete razočarani što Stvoritelja ne možete dohvatiti u prirodi kao bilo koji drugi prirodni objekt koji časno i neumorno istražujete, nego da ostanete ustrajni u zdravome optimizmu da svijet nije besmislen. Stvoritelja možete dohvatiti u iskrenome divljenju prirodnome redu i čudesnoj spoznatljivosti prirode, naslućujući njegovu blizinu i približavajući mu se upravo posredstvom otkrivanja znanstvene istine, koja nije jedina, ali ni posljednja istina o svemiru, čovjeku i života. Tomu je tako jer Bog je apsolutno transcendentni Duh (usp. Iv 4,24) i kao takav je nevidljiv i neuhvatljiv ljudskim osjetilima i znanstvenim alatima (Deus absconditus). Bog prebiva u svjetlu nedostupnome (usp. 1 Tim 6,16). Bog je apsolutni i savršeni Bitak i kao takav je radikalni uvjet mogućnosti postojanja stvorenoga vremenitog bitka i, posljedično, realni uvjet mogućnosti svakoga prirodoznanstvenog istraživanja reda, ljepote i istine, čudesno skrivenih u stvorenju. Navješćujemo vam, dakle, živoga Boga koji je prauzrok, izvor, počélo i temelj svega stvorenoga, ali ne kao neosobnu pankozmičku silu i energiju, nego kao našega nebeskog Oca koji je svoje milosrdno lice objavio na licu Isusa iz Nazareta u kojem prebiva punina božanstva (usp. Kol 1,19).«

Ova se knjiga trudi pokazati da između objavljene vjere i prirodnoga razuma nema sukoba, jer jedan te isti Bog začetnik je i autor kako Objave tako i Prirode. Papa Ivan Pavao II. tu važnu misao prenio je ovom izjavom: »Puna divljenja prema geniju velikog znanstvenika [Einsteina, op. a.], u kojem se objavljuje trag Duha Stvoritelja, Crkva, nikako se ne uplićući, pa ni sudom koji joj ne pripada, u nauk o najvišim sustavima svemira, predlaže promišljanju teologa otkrivanje postojeće harmonije između znanstvene i objavljene istine.«9

9 IVAN PAVAO II., Discorso per la commemorazione della nascita di Albert Einstein, 5 (emfaza je naša).

Ova knjiga nije ništa drugo nego skroman pokušaj otkrivanja harmonije između znanstvene istine i objavljene istine u odnosu na prirodnu evoluciju života, koja je u čovjeku prispjela do savršenstva duha, svijesti i savjesti. Ova je knjiga posve zaokupljena i posvećena promicanju partnerskoga dijaloga između vjere u stvaranje i nekih neuralgičnih aspekata moderne teorije evolucije, a posebno onih koji se tiču čudesnoga nastanka i razvoja čovjeka. Ova knjiga nastoji, kad god je to utemeljeno i opravdano, jasno istaknuti komplementarnost vjere u stvaranje i prirodne evolucije, pazeći uvijek na zakonite granice prirodoznanstvenih dokaza, s jedne strane, i teoloških tvrdnji, s druge strane, vodeći se pritom načelom katoličkoga nauka o dvama redovima spoznaje, dakle o redu vjerske i teološke spoznaje (intellectus fidei) i redu razumske i znanstvene spoznaje (recta ratio intelligibilium).

Promišljanja iznesena u ovoj knjizi sazrijevala su tijekom gotovo triju desetljeća, a od početka su bila uvjetovana istraživanjima bioetike u čijem imenu nalazimo prefiks bio (grč. βίος = život). Ta su nas istraživanja potaknula na traženje dubljeg smisla i značenja pojma života, koje možemo dohvatiti samo pomoću analogije jer život nije jednoznačan, nego višeznačan pojam. Stoga ga sasvim opravdano pripisujemo mnoštvu različitih bića te prirodnih i društvenih fenomena u analognom smislu prema glavnom pojmu (ratio analogata), koji posjeduje savršenstvo i puninu života naprosto, a to je Gospodin Bog.

Međutim, u modernom se dobu nekako nametnulo uvjerenje da je za objašnjenje pojma života isključivo nadležna biologija kao priznato polje prirodnih znanosti, uvjetujući također nastanak i uvjerenje da sve što se smisleno može reći o životu, dakle o njegovu podrijetlu, nastanku, ustrojstvu, uzrocima, procesima, mehanizama i zakonitostima, može izreći isključivo pomoću objašnjenja i jezika biologije kao polja prirodnih znanosti. S tim su se uvjerenjem istodobno nametnuli i brojni izazovi redukcionizma, počevši od metodološkoga preko epistemološkoga i ontološkoga do etičkoga redukcionizma, a ova knjiga o svemu tome temeljito progovara i nastoji ponuditi smislena objašnjenja, pritom pazeći na specifičnosti spoznajnih razina, metoda i jezika pojedinih znanosti koje sudjeluju u partnerskome dijalogu.

Kad je vrijeme dopustilo, a promišljanja dozrela, prionuli smo prikazu rezultata naših istraživanja o pitanju života promatranih u svjetlu vjere u stvaranje i u ozračju dominantne evolucionističke paradigme, koja ima veoma poučnih i dobrih strana, ali valja reći da ima i zbunjujućih i loših strana, o

čemu će se moći uvjeriti svatko tko posegne za ovom knjigom i zaputi se s nama u teološku šetnju čudesnim evolucijskim perivojem, kojemu ljepotu i čudesnost ne mogu umanjiti pojedinačna pristrana ili nategnuta objašnjenja.

Nadamo se da će knjiga pridonijeti boljemu razumijevanju vjere u stvaranje u svijetu u kojem »ljudski rod prelazi sa statičkog poimanja stvarnosti na dinamičko i evolutivno, a odatle nastaje nova nevjerojatno velika složenost problema, koja izaziva nove analize i sinteze«10. O kakvoj i kolikoj je složenosti problema riječ, govori i ova knjiga, ali se ne zaustavlja samo na tome, nego nastoji ponuditi i nove analize koje mogu poslužiti budućim novim sintezama vjere i razuma.

Sadržaj knjige raspoređen je u devet poglavlja u kojima se logičkim slijedom obrađuju teme koje postupno sve dublje uvode u neke od ključnih aspekata moderne teorije evolucije, a budući da u našem govoru o prirodnome životu težište stavljamo na svjesni život, a svjesni život nalazimo jedino u čovjeku, onda je jasno da se cijela knjiga vrti oko izazova prirodne evolucije čovjeka u svjetlu vjere u stvaranje, koja nam posreduje istinu o čovjeku kao osobi stvorenoj na sliku Božju (usp. Post 1,27). Kritički aparat s izvorima i literaturom nalazi se u bilješkama smještenim na dnu stranice, a radi lakšeg praćenja svako poglavlje ima vlastitu numeraciju bilježaka s potpunim navodom izvora i literature bez obzira što su neki od njih već ranije navedeni u prethodnim poglavljima. Radi lakšeg snalaženja knjiga na kraju donosi kazalo imena i pojmova.

Najveću i najdublju zahvalnost za nastanak ove knjige dugujem Životu naprosto, jer naš izbor da govorimo o životu upravo je svjesni – ljudski – život koji se neuklonjivo susreće s beskrajnim »ti« u kojem otkriva i pronalazi smisao i svrhu svekolikoga života. »I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine« (Iv 1,14). Vječna Riječ Očeva postala je tijelom u Isusu iz Nazareta. »Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze« (Iv 1,3-5). Život je, dakle, svjetlo koje razgoni tamu i pomaže promatrati tajnu života svjetlom punine Života. »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješću10 GS, 5.

jemo Život vječni« (1 Iv 1,1-2). Istražujemo i promišljamo o prirodnome životu kako bismo rasvijetlili njegovo podrijetlo (exitus) i krajnju svrhu (reditus) u svjetlu nepojmljive punine Života koja nam se očitovala i kako bismo pomogli odagnati zablude i neznanja, navješćujući ljepotu, dobrotu i uzvišenost prirodnoga života snagom milosti i istine utjelovljenoga Sina Božjega – vječnoga Logosa (usp. Iv 1,1).

Posebnu zahvalnost dugujem kritičkim procjeniteljima, recenzentima ove knjige, višemu znanstvenom suradniku dr. sc. Krunoslavu Brčiću-Kostiću, evolucijskom genetičaru s Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, prof. dr. sc. Nenadu Maloviću i doc. dr. sc. Branku Muriću, profesorima Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Veliku zahvalnost dugujem dr. sc. Stjepanu Brebriću, direktoru i glavnom uredniku Kršćanske sadašnjosti, koji je spremno prihvatio objaviti ovu knjigu, ali također i svim mojim dragim prijateljima koji su me danomice ohrabrivali u pisanju ove knjige i njegovali zdravo nestrpljenje kad će konačno biti gotova. Sad je konačno gotova i neka joj je blagoslovljen put do svih dobronamjernih čitatelja.

Neka obilježja suvremenoga društvenog ozračja u dijalogu teologije i prirodnih znanosti

NEKA OBILJEŽJA SUVREMENOGA DRUŠTVENOG

OZRAČJA U DIJALOGU TEOLOGIJE I

PRIRODNIH ZNANOSTI

1. Uvod: fenomen novoga ateizma

Ateizam se u 21. stoljeću ponovno probudio u pomlađenom obliku pod imenom novoga ateizma. O fenomenu novoga ateizma pisali smo ranije na drugom mjestu,1 a ovdje ga navodimo kao relevantno obilježje suvremenoga društvenog ozračja u kojem se odvija i treba se odvijati dijalog teologije i prirodnih znanosti. Riječ je o novome valu izrazito bojovnoga i otvorenoga antitetističkog ateizma što ga je uzrokovala nekolicina znanstvenika i publicista, najprije u anglosaksonskome svijetu, a zatim je naišao na velik odjek i odobravanje diljem zapadnoga svijeta. Taj je odjek bio dvoznačan. S jedne strane otkrio je javno odobravanje novoga vala ateizma mnogih pojedinaca, udruga i organizacija, a s druge je strane naišao na žestoko osporavanje i protivljenje. Riječ je o fenomenu koji je duboko podijelio javnost i izazvao žestoke polemike i žučljiva suprotstavljanja, što je negativno utjecao na partnerski dijalog vjere i znanosti.

1 Usp. Tonči MATULIĆ, Pojava i značenje novog ateizma. Je li posrijedi stvarna provokacija vjeri i teologiji?, u: Crkva u svijetu, 45 (2010.) 4, 438-466. Također usp. Tonči MATULIĆ, Nevjera i vjera u četiri oka. Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica, Zagreb, 2012., 157-185. U međuvremenu je na hrvatski prevedena knjiga američkoga autora Michaela Poolea. Usp. Michael POOLE, Novi ateizam. Deset argumenata koji ne drže vodu?, Zagreb, 2014.; izvorno djelo: Michael POOLE, The ‘New’ Atheism. Ten Arguments that Don’t Hold Water?, Oxford, 2009. Također za suočavanje s izazovima novoga ateizma može dobro poslužiti zbornik radova koji kritički sustavno i interdisciplinarno propituje novoateističke argumente: Amarnath AMARASINGAM (ur.), Religion and the New Atheism: A Critical Appraisal, Leiden, 2010.

Točan datum pojave novoga vala bojovnoga ateizma može se odrediti prema objavi članka pod naslovom »Crkva nevjernika« u studenome 2006. godine u američkom časopisu Wired u kojem je prvi put spomenuta sintagma novi ateizam. 2 Autor članka skovao je tu sintagmu na temelju proučavanja ideja što ih je nekolicina autora iznosila u medijskim natpisima i publikacijama, počevši od 2004. godine objavom knjige Kraj vjere: religija, terorizam i budućnost razuma američkoga filozofa neuroznanosti Sama Harrisa.3 Polazeći od terorističkoga rušenja nebodera blizanaca Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine, Harris je izjednačio taj strašan teroristički čin s činom vjere i upustio se u dokazivanje da je monoteistička vjera najopasniji element modernoga života. Harris smatra da je istodobno postojanje oružja za masovno uništenje i vjernika postalo toliko opasno da je nužno da vjera što prije nestane, jer spasenje svijeta od nuklearnoga holokausta ovisi o nestanku svake vjere.

Razuman čovjek očekuje da slobodouman filozof javno zatraži obustavu proizvodnje, čuvanja i širenja atomskoga oružja, a ne nestanak vjere, koju ozloglašava kao otvorenu prijetnju stabilnosti i miru u suvremenome svijetu. Knjiga je izrazito površno štivo. Teolog to lako uočava, jer je radikalna kritika vjere zaogrnuta u ruho gomile gluposti, grubih pojednostavljivanja, jednostranih generalizacija i sudova, a ponajviše se otkrivaju autorove osobne predrasude o Bogu i vjeri. To je takva knjiga koju ne bi imalo smisla spominjati da nije polučila veliko zanimanje javnosti.4

Nakon te knjige uslijedio je čitav niz drugih publikacija koje su sličnim novoateističkim predrasudama objavile rat vjeri u Boga. Među njima je najveću svjetsku pažnju privukla knjiga pod naslovom Iluzija o Bogu britanskoga zoologa, žučljivoga predstavnika materijalističkoga neodarvinizma i profesora na Sveučilištu Oxford Richarda Dawkinsa.5 Dawkins se nije okomio na ovu ili onu religiju, na ovu ili onu vjeru u Boga, iako je na udaru žučljive kritike, razumljivo, najviše bilo kršćanstvo, nego se okomio na Boga kao takvoga. Dawkins na početku izjavljuje da će čitatelj koji nije ni pomišljao

2 Usp. Gary WOLF, The Church of the Non-Believers, u: Wired Magazine, studeni 2006., 4.

3 Usp. Sam HARRIS, The End of Faith: Religion, Terror, and the Future of Reason, New York – London, 2004.

4 Usp. Sam HARRIS, Kraj vjere: religija, terorizam i budućnost razuma, Zagreb, 2009.

5 Usp. Richard DAWKINS, God Delusion, New York, 2006.

Neka obilježja suvremenoga društvenog ozračja u dijalogu teologije i prirodnih znanosti

na ateizam na kraju, odnosno kad knjigu pročita i odloži, sigurno postati uvjeren ateist. Upravo suprotno, autor je sadržajem i stilom knjige napravio medvjeđu uslugu ateizmu. Naime, ako je ateizam ono što Dawkins piše u toj knjizi, onda svakom razumnom i razboritom čovjeku savjest nalaže da to odbaci kao čisti fanatizam. Knjiga je relativno brzo objavljena i u hrvatskome prijevodu.6

U stvaranju ozračja novoga ateizma značajan doprinos dala je i knjiga pod naslovom Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava američkoga filozofa neodarvinizma Daniela Dennetta,7 koja je također ugledala svjetlo dana u hrvatskom prijevodu.8 Spomenuti autori su svojim knjigama posebno nadahnuli američkoga novinara Christophera Hitchensa, koji se svrstao na stranu novoga ateizma knjigom u obliku pojednostavljenoga »ateističkoga pučkog molitvenika« pod naslovom Bog nije velik: kako religija zatruje sve što dotakne, 9 a koja je također prevedena na hrvatski.10 Novomu valu ateizma u anglosaksonskome svijetu javno i otvoreno pridružio se također i američki filozof i fizičar elementarnih čestica Victor Stenger knjigom pod naslovom Bog: promašena hipoteza: kako znanost dokazuje da Bog ne postoji. 11 Da pritom nije riječ samo o javnom svrstavanju, potvrdio je sâm autor dvije godine kasnije novom knjigom pod naslovom Novi ateizam: stav za znanost i razum. 12 U svim navedenim slučajevima razum i prirodne znanosti rabe se kao ubojito oružje protiv vjere u Boga i religije općenito. Glavni argument spomenutih autora sastoji se u činjenici da je znanstveno, to jest moderno evolucionističko objašnjenje nastanka svemira, života i čovjeka učinilo suvišnim svako vjersko razumijevanje njihova nastanka i razvoja te je došlo vrijeme da se tu činjenicu učini javno obvezujućom u svim javnim sferama ljudskoga života. U idejama spomenutih autora nema prostora za dijalog vjere

6 Usp. Richard DAWKINS, Iluzija o Bogu, Zagreb, 2007.

7 Usp. Daniel DENNETT, Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon, New York, 2006.

8 Usp. Daniel DENNETT, Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava, Zagreb, 2009.

9 Usp. Christopher HITCHENS, God is not Great: How Religion Poisons Everything, New York, 2007.

10 Usp. Christopher HITCHENS, Bog nije velik: kako religija zatruje sve što dotakne, Zagreb, 2008.

11 Usp. Victor J. STENGER, God: The Failed Hypothesis. How Science Shows That God Does Not Exist, Amherst (NY), 2007.

12 Usp. Victor J. STENGER, The New Atheism: Taking a Stand for Science and Reason, New York, 2009.

i razuma, odnosno teologije i znanosti, jer su po njima razum i moderne znanosti svaku vjeru i svaku teologiju razobličili i dokazali da se tu radi o znanstveno neutemeljenim pristupima zbilji i praznovjerju.

Autor u knjizi temeljito argumentira zašto dolazi do nesklada između teologije i znanosti te daje odgovore kako to spriječiti. Znanost i teologija nemaju oruđa da kritiziraju ili negiraju jedna drugu. Nitko ne može osporavati znanstvena dostignuća koja su nastala primjenom rigorozne znanstvene metode. Ta se dostignuća kontinuirano nadopunjavaju i mijenjaju kako znanost napreduje. S druge strane, teologija je samo nadgradnja koja na višoj razini posredstvom učenja o kontinuiranom stvaranju daje svoj pogled na temeljne probleme na koje znanost nema odgovora. Zato ona nije u suprotnosti s neodarvinizmom kao isključivo znanstvenom teorijom. Ova je knjiga važan doprinos cjelovitom pogledu na znanost i teologiju. Iako cilj znanosti nije biti lijepa i nekome se svidjeti, nego spoznati istinu, ipak je istina izražena preko znanstvenih teorija i prirodnih zakona lijepa te ima i estetsku vrijednost. Ona nam govori o skladu prirode koji jednostavno reflektira sklad Božjega stvaranja.

Međutim, držimo manje važnom činjenicu da većina čovječanstva još uvijek njeguje vjeru i vjersko uvjerenje od činjenice da je stav novih ateista jednostavno neodrživ u svjetlu elementarnoga ljudskog iskustva. Svođenje čovjeka isključivo na razum i na prirodoznanstvenu racionalnost podrazumijeva nasilno sakaćenje čovjeka i time grubu povredu ljudskoga dostojanstva. Veličanje ljudskoga razuma i prirodnih znanosti koje se otvoreno suprotstavlja drugim bitnim dimenzijama ljudske egzistencije zaslužuje osudu takva stava kao ekstremističkoga i ideologiziranoga. Takav pristup ne može se opravdati pozivanjem na razum i prirodne znanosti, jer ponajprije razum i prirodne znanosti nisu privatno vlasništvo nekolicine nadobudnih znanstvenika zadojenih fanatičkim protivljenjem Bogu, nego blago cijeloga čovječanstva i svakoga čovjeka. Takav pristup ne može se opravdati ni razumski, jer upravo razumom shvaćamo da razum i prirodne znanosti nisu jedino mjerilo ljudskoga života, što nam kaže i temeljno ljudsko iskustvo koje oduvijek pokazuje da odgovor na najvažnije pitanje o smislu ljudskoga života jest eminentno racionalno, ali razum sâm na njega nije u stanju odgovoriti na način dostojan čovjeka i njegova uzvišenoga dostojanstva.

Dr. sc. Krunoslav Brčić-Kostić

Ova knjiga, bez sumnje, barem sljedećih nekoliko godina (ovisno o daljnjem razvoju prirodnih znanosti, filozofije i teologije), može biti vademecum svima onima koji se zanimaju za teme odnosa vjere i znanosti općenito, ali i za specifične teme teologije i filozofije s obzirom na iznašašća evolucijske biologije. Čak i kad pojedine sada važeće spoznaje izgube svoj stupanj važenja, u ovoj će se knjizi pronaći dobar primjer metode (tj. puta) kojom valja ići svima onima kojima je stalo prije svega do traženja cjelovite istine. Posebna očekivanja – i to se pokazuje u svim poglavljima – autor ima od filozofije. S pravom. Filozofija, naime, kreira i artikulira alate i jezik koji mogu osigurati jasniju komunikaciju između teologije i prirodnih znanosti. Međutim, njena uloga time se ne svodi samo na posrednicu, nego, štoviše, predstavlja gotovo uvjet mogućnosti plodnoga dijaloga. Ako bi autora ove knjige trebalo meta-opisati jednom jedinom – i to kratkom – rečenicom, ona bi glasila: um i srce otvoreni za dijalog. Prof. dr. sc. Nenad Malović Knjiga je logički dobro raspoređena, tako da onaj koji se tek upoznaje s problematikom može lako slijediti njen tijek. Za one koji su već upoznati s nekim vidovima problematike, knjiga pruža dodatni oslonac, daje daljnja produbljenja, osobito to vrijedi za poglavlja koja vrlo detaljno osvjetljuju suvremeni stav Crkve o pitanju evolucije gdje se autor nije zadržavao tek na površnim i sažetim ukazima, nego je veliku pažnju posvetio kritičkoj analizi teksta pojedinih izričaja, njihovoj genezi i kontekstu, te je time pružio solidne temelje za daljnja istraživanja. Polazeći od pozitivnih pomaka koji su se dogodili u Crkvi, osobito s Drugim vatikanskim koncilom u vezi s otvaranjem suvremenom svijetu, općem poticaju na dijalog sa svim ljudima, a posebno na dijalog i suradnju Crkve i teologije s prirodnim znanostima i društvom u njegovu napretku općenito, autor donosi vrijedne analize i teološko vrednovanje, prosuđujemo bez oklijevanja iznimno uravnoteženo, nekih vidova Darwinovog doprinosa objašnjenjima podrijetla čovjeka. Svojom erudicijom i služenjem stručnim nazivljima autor pokazuje vještinu jasnoga i preciznog argumentiranja. Stilom pisanja i rasporedom građe, knjiga je didaktički poželjna i primjerena za podučavanje filozofsko-teoloških predmeta.

Novi ateizam se iz anglosaksonskoga svijeta prelio i u druge kulturne sredine. Njemački filozof i takozvani »glavni ateist« Michael Schmidt-Salomon, inače utemeljitelj Zaklade »Giordano Bruno« za kritiku religije, među prvima je na europskome kontinentu glasno stao uz novi ateizam i to knjigom Evolucionistički humanistički manifest. Pledoaje za suvremenu dominantu kulturu, 13 a nedugo zatim i jednom krajnje posprdnom slikovnicom naslovljenom »Molim te, gdje je put do Boga?«, upitao je mali praščić. Knjiga za sve koji se ne daju prevariti, 14 koja je izazvala burnu polemiku u njemačkoj javnosti zbog načina na koji prikazuje monoteističke vjere u Boga. Neki su slikovnicu nazvali varijantom dječje Iluzije o Bogu britanskoga evolucionista Dawkinsa, a slikovnica je čak bila tema rasprava njemačke vlade zbog neumjesnih i uvredljivih antisemitskih ilustracija koje podsjećaju na one

13 Usp. Michael SCHMIDT-SALOMON, Manifest des evolutionären Humanismus. Plädoyer für eine zeitgemäße Leitkultur, Aschaffenburg, 2006.

Doc. dr. sc. Branko Murić

14 Usp. Michael SCHMIDT-SALOMON, Wo bitte geht’s zu Gott?, fragte das kleine Ferkel: Ein Buch für alle, die sich nichts vormachen lassen, Aschaffenburg, 2007.

Cijena: 35,00 €

ISBN 978-953-11-1811-8

Tonči Matulić: Bog i evolU ci JA