Bogočovjek Isus Krist - 2. Mesija, Sin Božji i Spasitelj

SVEZAK 113

BOGOČOVJEK ISUS KRIST

2. MESIJA, SIN BOŽJI I SPASITELJ

BOGOČOVJEK ISUS KRIST 2. MESIJA, SIN BOŽJI I SPASITELJ

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2022.

Recenzenti: prof. dr. sc. Nela Gašpar doc. dr. sc. Taras Barščevski dr. sc. Stjepan Brebrić

Lektura i korektura: Ljudevit Anton Maračić

Grafičko uređenje: Christian T. Belinc

Oprema: Tihomir Turčinović

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 1000 ISBN 978–953–11–1717–3

Tiskano u studenome 2022. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001153120.

Posvećeno mojim roditeljima i sestrama koji su me kao najmlađeg u obitelji odgajali i poučavali u katoličkoj kristološkoj vjeri, te svim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, koji su svima nama svojom žrtvom omogućili bez straha ispovijedati vjeru u Isusa Krista u slobodnoj Hrvatskoj.

PREDGOVOR

Mudri su ljudi govorili da postoje tri vrste teologije: sjedeća, stojeća i klečeća. »Sjedeća« bi teologija bila znanstvena teologija, ona za radnim stolom; »stojeća« bi bilo radosno ispovijedanje vjere pred Bogom u zajednici vjernika; »klečeća« je ona koja proizlazi iz molitve, iz razgovora s Bogom te obogaćuje čovjeka novim spoznajama o Bogu, proizašlim iz kontemplacije i meditacije; ona mijenja čovjekovo srce jer najdublje ponire u Boga. Dakako, sve to vrijedi i za kristologiju! Divne je stranice o »klečećoj« teologiji i kristologiji ispisao, ali i živio, jedan od najvećih katoličkih teologa Hans Urs von Balthasar (»teologija na koljenima«).

Ove »tri vrste« teologije, odnosno kristologije, uvijek idu zajedno, ne smiju se razdvajati, komplementarne su i samo ako idu zajedno omogućuju rast u vjeri i u obraćenju, omogućuju dublje iskustvo Boga, odnosno osobni susret s Bogom u konkretnoj praksi. A iskustvo Boga ne uči se samo iz knjiga (iako one imaju veliku važnost), nego i u osobnom susretu s Bogom preko Božje Riječi (ali i riječi), preko promišljanja o Bogu, preko odnosa s bližnjim. To dovodi do konkretne vjere, do vjerom prožetoga i konkretnoga kršćanskog življenja, tj. do življenja u Isusu Kristu, sa Kristom i po Kristu (kristologija i kristopraksa), što znači unošenje kristologije u život i u praktično djelovanje!

Dublje (s)poznavanje Isusa Krista i prihvaćanje kristološke vjere (dogme) moralo bi voditi prema nasljedovanju Krista, odnosno prema kristopraksi. Naime, kristološko se promišljanje uključuje u sve segmente ljudskog života, prožima društveno, crkveno, kulturalno, političko okružje… Uostalom, izvorište mnogih današnjih unutarcrkvenih, društveno-gospodarskih i političkih konflikata mnogi teolozi vide u nepravdama i u pomanjkanju prava i dostojanstva siromašnih, prognanih, gladnih, bolesnih, marginaliziranih… Imajući to na umu, podsjećaju da Isus Krist nije odjeljivao »skrb za duše« od »skrbi za tijelo«. Stoga se i Crkva, tj. i svećenici, i biskupi, i profesori teologije, i kršćani-vjernici ne mogu posvećivati samo »brizi za duše«, nego se trebamo zauzimati na svim životnim područjima kako bismo (o)branili čovjeka i svijet, kako bismo konkretno živjeli Evanđelje te na taj način aktualizirali, hic et nunc, život i poruku Isusa Krista.

Veliki katolički teolog Romano Guardini reče da je Isus Krist cjelina, potpunost, istina, a u kršćanstvu kao vjeri u Isusa Krista – glede sadržaja i predmeta

1

vjerovanja – sve izvire iz osobnog susreta s Njim; ne postoji nekakva apstraktna bît kršćanske vjere, jer kršćanski bitak definiran je osobom Isusa Krista u njezinoj povijesnoj jedincatosti i u vječnoj slavi. Isus Krist je mjerilo i kriterij kršćanskoga gledanja i življenja stvarnosti.1

Naučavanje o Isusu Kristu, kristologija, ima svoje izvorište prije svega u trojstvenom Bogu: Otac je po svom Sinu u Duhu Svetom objavio tko je On i kakav je. Iskustvo te i takve objave Boga izvor je i kristologije; o tome na divan način govori prva (apostolska) Crkva koja – vođena Duhom Svetim – Pismom, govorom i životom svjedoči svoju vjeru u Isusa Krista, Sina Očeva. Dakle, izvorište kristologije nije prvotno u misli i promišljanju, nije u filozofiji ili negdje u zrakopraznom prostoru, nego u iskustvu s Isusom Kristom, odnosno u konkretnom življenju vjere u Njega. Dakako, misao, promišljanje, otkrivanje, spoznaja, znanje, filozofija itd. imaju svoju važnost i vrijedni su saveznici kristološkog naučavanja. No, krajnji cilj kristologije i kristološkog učenja nije samo spoznaja i znanje, ono se ne iscrpljuje samo u tome, nego je cilj primjenjivanje svega kristološkoga u konkretnom življenju. Drugim riječima, kristologija i kristopraksa bi se trebale međusobno podudarati, prožimati i nadopunjavati! Nadam se da će tomu pripomoći i ova knjiga koja, promišljajući i izlažući otajstvo Isusa Krista, želi biti i sjedeća, i stojeća i klečeća!

Nakon niza godina predavanja kolegija »Kristologija« na više teoloških učilišta u Hrvatskoj i u inozemstvu, ponajviše na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, sazrela je ideja objaviti, nakon prvog dijela Bogočovjek Isus Krist. 1. Uvod u kristologiju, i drugi, središnji, dio Kristologije. U prvom se dijelu radilo o uvodnim pitanjima kristologije i kristološke problematike, suočene s raznim teološkim, filozofskim, kulturalnim i inim strujanjima, zatim o tome kako se »stvara« kristologija, o povijesnom Isusu i Kristu vjere, odnosno o osobnom kontinuitetu između povijesnog Isusa i Krista vjere; sve to sačinjava ono što se obično naziva »temeljna kristologija«. Ona je neophodna pretpostavka za tzv. »dogmatsku (sustavnu) kristologiju«. Imajući na umu njihovu međusobnu povezanost i komplementarnost u jednom sveobuhvatnom kristološkom naučavanju, K. Rahner s pravom govori o »perihorezi između fundamentalne kristologije i sustavne (tj. dogmatske) kristologije«.

Dogmatski pristup događaju Isusa Krista, prema smjernicama Dekreta Drugoga vatikanskog sabora o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam Totius, ostvaruje se trima momentima ili stupnjevima: temeljni stupanj je Sveto pismo, zatim normativni stupanj crkvene tradicije (patristička tradicija, saborski izričaji, teološka istraživanja), te sustavni (sintetski) stupanj, tj. sadašnja sistematizacija vjere i vjerskih istina. Da bi dostigla tu sintezu, dogmatska kristologija polazi od dviju pretpostavki: vjera u

Usp. Romano GUARDINI, Das Wesen des Christentums – Die menschliche Wirklichkeit des Herrn, Mainz-Paderborn, 71991., 68–69; to su i završne misli vrhunskog djela: Romano GUARDINI, Der Herr. Betrachtungen über die Person und das Leben Jesu Christi, Mainz-Paderborn, 202000.

OTAJSTVO ISUSA KRISTA U SVETOM PISMU U PERSPEKTIVI ODNOSA BIBLIJSKE

I DOGMATSKE TEOLOGIJE

U biblijskom dijelu kristološkoga govora pozornost ćemo najprije posvetiti sažetom prikazu onoga što obično nazivamo praeparatio Christi, tj. prikazu starozavjetne poruke koja, dakako, ne govori izravno o Isusu Kristu te ne možemo govoriti o »starozavjetnoj kristologiji«, ali postoje izričaji u Starom zavjetu koji nalaze svoje ispunjenje u Isusu Kristu. Drugim riječima, promatrajući Stari zavjet postpashalnim (tj. kršćanskim) očima, prepoznajemo događaje i izričaje kojima nas Bog priprema na puninu objave u Isusu Kristu. Mi vjerujemo da se Bog u svojoj ljubavi i mudrosti odlučio objaviti čovjeku. Naime, kršćanska vjera ispovijeda da je objava Boga Božje samoočitovanje (priopćavanje, sebedarje) samoga sebe čovjeku, priopćavanje Božjeg bića ljudima: Bog se kao apsolutna tajna osobno dariva (tj. objavljuje) čovjeku kao osobnom biću. Kod tog darivanja (objavljivanja) Bog ostaje Bogom, a čovjek čovjekom; to znači da se Bog kao takav može darivati onome što nije Bog, što se od Boga razlikuje, a da kod toga On ne prestaje biti neizmjerna stvarnost i neograničeno otajstvo (tj. ne prestaje biti Bog, niti umanjuje svoje boštvo). Osim toga, Božja objava ili samoočitovanje čovjeku nije nikakva nužnost u Bogu (u Bogu nema nužnosti, ne može biti »prisiljen«); radi se o slobodnoj Božjoj inicijativi, odnosno radi se o nezasluženom (vrhunaravnom) Božjem daru (milost), o slobodnoj i vrhunaravnoj Božjoj ljubavi prema čovjeku.1 Već nam Stari zavjet otkriva da je Božja objava povijesna i progresivna; ostvaruje se tijekom ljudske povijesti, zbog čega se povijest objave podudara s poviješću spasenja. Zato Božju objavu valja shvatiti ne kao nešto mehaničko i statičko, nego je treba uzeti kao bitno dinamičku, upravo jer se događa tijekom biblijske povijesti (spasenja); ona u Starom zavjetu nije uvijek potpuna niti savršena, nego progresivno napreduje, usavršava se i ide prema svojoj punini, odnosno događa se i ostvaruje u različitim epohama, »etapama« ili razdobljima. Sve su epohe (razdoblja) povijesti Božje objave jednako važne, ali se objava ne ostvaruje u svim epohama na isti način: Bog se na neki način već u početku očitovao praroditeljima, te im je nakon pada obećao otkupljenje; objavio se Abrahamu (s kojim i započinje

1 Usp. DV, br. 2.

Ivan Karlić – Bogočovjek Isus Krist. 2. Mesija, Sin Božji i Spasitelj

povijesna objava) i drugim patrijarsima, Mojsiju, prorocima…, pripremajući tako put Evanđelju, odnosno, konačnoj objavi Boga u/po Isusu Kristu.2 To je Božja pedagogija; pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog »govorio u prorocima, konačno u ove dane progovorio nam je u Sinu« (Heb 1,1-2). Ovo »konačno« odnosi se na svekoliki događaj Isusa Krista, od Njegova Utjelovljenja do proslave. Isus Krist je prema kršćanskom uvjerenju ispunjenje biblijske povijesne objave. On je istina o Bogu i o čovjeku; u njemu je Bog na definitivan način prišao i približio se čovjeku. Ovo se uvjerenje teološki tumači(lo) da je s Isusom Kristom i sa svjedočanstvom koje o njemu daje Novi zavjet objava Boga zaključena, dovršena. Dakle, Bog se u svom Sinu otvorio i definitivno priopćio čovjeku; u svome Sinu Bog Otac nam je izrekao svoju nenadmašivu i neizrecivu Riječ te nam je u njoj sve priopćio (usp. Iv 1,1-18; Heb 1,1-3). Zaključena objava značila bi, dakle, apsolutno i nenadmašno samopriopćenje Boga stvorenom biću.3 No, kako u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo, iako je »objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena niti joj je sadržaj iscrpljen. Na kršćanskoj je vjeri da postupno tijekom stoljeća dosegne cjeloviti domašaj vjere.«4

2 Usp. DV, br. 1.

3 Usp. Karl RAHNER – Herbert VORGRIMLER, Teološki rječnik, Đakovo, 1992., 452–453.

4 KKC, br. 66. Govoreći o definitivnosti i dovršenju Božje objave, Katekizam citira zanimljiv tekst sv. Ivana od Križa: »Darovavši nam svoga Sina, koji je Njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je odjednom tom jedinom Riječju rekao sve (...) Što je naime nekoć djelomično govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davši nam to sve, pošto i jest Njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga još ispitivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari i novine.« (KKC, br. 65).

SADRŽAJ

KRATICE 7 PREDGOVOR 9 PRVI DIO

OTAJSTVO ISUSA KRISTA U SVETOM PISMU U PERSPEKTIVI ODNOSA BIBLIJSKE I DOGMATSKE TEOLOGIJE 17

ODNOS I KONTINUITET IZMEĐU STAROGA I NOVOG ZAVJETA 19

STAROZAVJETNI TEMELJI KRISTOLOGIJE 23

1. Kristološko čitanje Starog zavjeta 24

MESIJANSKA NADA U IZ 7,14 26

1. Povijesni događaj 29

2. Neki ključni pojmovi u Iz 7,1‑14 31

2.1. Iz 7,9b 31

2.2. Iz 7,14 32

3. Tumačenje proroštva Iz 7,14 36

3.1. Biblijski mesijanizam 36

3.2. Tumačenja teksta Iz 7,14 38

3.3. Patrističko razdoblje 39

3.4. Od srednjeg vijeka do modernog doba 42

3.5. Iz 7,14 u suvremenim studijima 44

UVOD U NOVOZAVJETNU KRISTOLOGIJU 51

POVIJESNI KONTEKST ISUSA IZ NAZARETA 52

IZRAEL I IŠČEKIVANJE SPASENJA U IZRAELU ISUSOVA VREMENA 58

1. Mesija kralj 62

2. Mesija‑prorok 66 3. Mesija svećenik 68

4. Mesija Sin čovječji (»nebeski posrednik«) 69

POKRETI

I RELIGIOZNE ZAJEDNICE U ISUSOVO VRIJEME 71

1. Farizeji 71

2. Saduceji 73 3. Eseni 73 4. Zeloti 75 5. Ivan Krstitelj 76

ŽIDOV ISUS IZ NAZARETA 78

1. Ime 82 2. Židovsko podrijetlo 83 3. Isusova židovska obitelj i prijatelji 84 4. Isusovo življenje/ponašanje kao Židova 86 5. Isusov odnos prema Zakonu i židovskoj religioznosti 87

6. Isusova židovska vjera i moral 91

UTJELOVLJENJE ISUSA KRISTA, SINA BOŽJEGA 95

1. Preegzistencija utjelovljenog Logosa 96

1.1. Novi zavjet 96 1.2. Mitološko tumačenje preegzistencije Logosa 99 1.3. Kristološko značenje preegzistencije 100

2. Otajstvo Utjelovljenja Isusa Krista, Sina Božjega 100

2.1. Novi zavjet 103 2.2. Crkvena tradicija 105

3. Utjelovljenje kao trinitarni događaj 109

3.1. Očeva inicijativa kod utjelovljenja 110 3.2. Utjelovljenje kao čin Sina 110 3.3. Suradnja Duha Svetoga u utjelovljenju 111

4. Zašto je Bog postao čovjekom? Cur Deus homo? (Ratio praecipua incarnationis) 112

4.1. Anzelmo iz Canterburyja 114 4.2. Toma Akvinski 122 4.3. Bonaventura iz Bagnoregija 124 4.4. Predškotovci 126

4.5. Ivan Duns Škot 130

5. Neki vidovi suvremenog tumačenja otajstva utjelovljenja Isusa Krista 132

ISUSOVO NAVJEŠĆIVANJE KRALJEVSTVA BOŽJEGA: NOVA PRAKSA OSLOBAĐANJA 141

1. Kraljevstvo Božje 143

2. Isusovo navješćivanje kraljevstva Božjega 146

2.1. Božja inicijativa 149

2.2. Naslovnici kraljevstva Božjega: siromasi, odbačeni, grješni 149

3. Sadašnjost i/ili budućnost kraljevstva Božjega 154

EXCURSUS 1:

Isusova »konfliktualna« praksa i povijesna dimenzija kraljevstva Božjega 157

4. Isusovo opraštanje grijehâ i čudesa: znak i početak (dolaska) kraljevstva Božjega 164

4.1. Definicija čuda 166

4.2. Čuda i čudotvorci u antičko doba i u Svetom pismu 168

4.3. Isusova čudesa 169

4.4. Isusova čudesa: povijesno-znanstvena utemeljenost 174

5. Temeljne dimenzije kraljevstva Božjega 185

TEMELJNA OBILJEŽJA IMPLICITNE (NEIZRAVNE ) KRISTOLOGIJE 189

IMPLICITNA KRISTOLOGIJA U ISUSOVU ŽIVOTU I NAVJEŠĆIVANJU 193

1. Propovijedanje i poučavanje 193

2. Isus – prorok? 196

3. Isusovo ponašanje 200

3.1. Isus i Zakon 200

3.2. Isus i hram 201

3.3. Isusov odnos prema odbačenima i grješnima 202

4. Isusov odnos prema Bogu 206

5. Isusovi »ja‑izričaji« 210

6. Isusov odnos prema ženama 211

7. Kristološki naslovi u Isusovu životu 215

7.1. Mesija (Krist) 217

7.2. Sin (Božji) 219

7.3. Sin Čovječji 221

OSUDA I SMRT ISUSA IZ NAZARETA KRISTA 227

SMRT NAVJESTITELJA BOŽJE LJUBAVI: POVIJESNI OKVIR 231

1. Dramatični dani u Jeruzalemu 233

MOTIVI I UZROCI ISUSOVE OSUDE NA SMRT 238

1. Religijski motivi (uzroci) Isusove osude i smrti 239

2. Politički (društveno politički) motivi (uzroci) Isusove osude i smrti 244

EXCURSUS 2:

Društveno politička dimenzija kršćanske vjere 247

3. Isusova osuda 249

3.1. »Religijski proces« protiv Isusa 251

3.2. »Politički proces« protiv Isusa 254

4. Teološki motiv (uzrok) Isusove osude i smrti na križu 256

ISUSOVO SHVAĆANJE VLASTITE SMRTI 259

ISUSOVA SMRT NA KRIŽU 267

1. »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« 271

2. Medicinski uzrok Isusove smrti 277

3. Isusov pokop 279

3.1. »Descendit ad inferos« (»Sašao nad pakao«) 280

TEOLOŠKO -SOTERIOLOŠKA TUMAČENJA ISUSOVE SMRTI NA KRIŽU 287

1. Isusova smrt na križu kao »izraz Božje ljubavi« 289

2. Isusova smrt na križu kao »otkupljenje« 290

3. Isusova smrt na križu kao »okajanje« 291

4. Isusova smrt na križu kao »novi Savez« 291

5. Isusova smrt na križu kao »čudesna razmjena« (admirabile commercium) 292

6. Isusova smrt na križu kao »zadovoljština« (satisfactio) 297

7. Isusova smrt na križu kao »savršeno pomirenje« (reparatio) čovjeka s Bogom 304

8. Isusova smrt na križu kao »zamjenska žrtva« (substitutio): jedinstvena i sve ‑ opća vrijednost 304

8.1. Hipoteze o solidarnosti i o sveopćem zastupanju 305

»KRISTOLOGIJA SLUŽENJA«: KRISTOLOŠKO UTEMELJENJE KRŠĆANSKOG SLUŽENJA 307

1. »Služenje« u semitsko ‑židovsko ‑biblijskom svijetu 310

1.1. »Sluga Jahvin« u Deutero-Izaiji 312

2. Isusovo služenje: Sin Čovječji i Sluga Jahvin 314 3. Isusovo služenje kao model služenja u prvim kršćanskim zajednicama 320

4. Kristološko utemeljenje kršćanskog služenja 323 4.1. Kršćansko služenje: »Činite kao što ja vama učinih« 324

BOG I PATNJA 331 1. Patnja Boga i patnja u Bogu 332 2. Teologija križa 334 3. Božja supatnja 339

USKRSNUĆE/PROSLAVA ISUSA KRISTA 341

STAROZAVJETNI (ESHATOLOŠKI) GOVOR O USKRSNUĆU 347

USKRSNUĆE ISUSA KRISTA – IZVOR I TEMELJ NOVOZAVJETNE VJERE 351

1. Novozavjetna terminologija o uskrsnuću Isusa Krista 354 2. Ukazanja/susreti uskrsnulog Isusa Krista 357

2.1. »Dade se vidjeti« (ofthe) 361 3. Prazan grob 364 3.1. Tjelesnost Kristova uskrsnuća/uskrsnuće tijela 366 4. Povijest i povijesnost uskrsnuća 370

4.1. »Uskrsnu treći dan« 373

5. Najstarije ispovijesti vjere u Kristovo uskrsnuće 376 Epilog 379

6. Sustavno kristološka značenja (dimenzije) Kristova uskrsnuća 384

ISUS KRIST – SPASITELJ ČOVJEKA 391

1. Spasenje po Isusu Kristu u novozavjetnim spisima 393

2. Svjedočenje Crkve o Isusu Kristu – Spasitelju čovjeka i svijeta 395

3. Spasenjska vrijednost nekršćanskih religija 398

3.1. Uloga svjetskih (nekršćanskih) religija u Božjem planu spasenja 401

4. Spasenje čovjeka jedino u Isusu Kristu: kristološki vid 405

ZAKLJUČAK BIBLIJSKE KRISTOLOGIJE 411 DRUGI DIO

POVIJESNO -DOGMATSKI RAZVOJ KRISTOLOGIJE 415

NOVOZAVJETNA EKSPLICITNA KRISTOLOGIJA 417

1. Nastanak i razvoj eksplicitne kristologije: kerigma i kristološka vjera u prvoj kršćanskoj zajednici 418

2. Kristologija u spisima sv. Pavla 423

3. Pavlova kristologija 426

3.1. Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista 428

3.2. Pavlovi kristološki naslovi 433

3.2.1. Sin Božji 433 3.2.2. Gospodin 435 3.2.3. Kristološki himan u Fil 2,6 -11 437

4. Kristologija u sinoptičkim evanđeljima 441 5. Kristologija u Ivanovim spisima 446

6. Kristologija u judeokršćanskim spisima: Heb, Jak, 1 i 2 Pt 453

KRISTOLOGIJA U PATRISTIČKOM RAZDOBLJU 459

1. Kristologija u judeokršćanskom okružju 460

1.1. Ebionizam 462

1.2. Adopcionizam 462 1.3. Monarhijanizam 463

2. Kristologija u helenističkom okružju 465

2.1. Doketizam (docetizam) i gnosticizam 466

3. Reakcija Crkve na prva krivovjerja 472

4. Apostolski oci 474

4.1. Ignacije Antiohijski 476

5. Apologeti/crkveni oci i teolozi II. i III. st. 478

5.1. Spekulativna kristologija Logosa i korijeni subordinacionizma 481

5.1.1. Aleksandrijska i Antiohijska škola 487

6. Arijanizam (subordinacionizam) 489

NICEJSKI SABOR 496

1. Posaborske rasprave, Kapadočani i neoniceizam 501

PRVI CARIGRADSKI SABOR 506

1. Apolinarizam 506

2. Drugi opći crkveni sabor u Carigradu (381. g.) 509

EFEŠKI SABOR 511

1. Nestorijanizam 511

2. Treći opći crkveni sabor u Efezu (431. g.) 520

KALCEDONSKI SABOR 526

1. Monofizizam 526

1.1. Kristološke diskusije i događaji prije Kalcedonskog sabora 527 1.2. Eutihov monofizizam i Carigradska sinoda (448. g.) 530

2. Četvrti opći sabor u Kalcedonu (451. g.) 536

2.1. Kalcedonski sabor u suvremenim kristološkim diskusijama 550

KRISTOLOGIJA NAKON KALCEDONA 565

1. Drugi carigradski sabor (553. g.) 567

2. Monotelizam i Treći carigradski sabor (680.–681. g.) 573

3. Ikonoklazam, Drugi nicejski (787. g.) i Četvrti carigradski sabor (869.–870. g.) 581

ZAKLJUČAK PATRISTIČKE KRISTOLOGIJE 588

PREGLED OPĆIH SABORA U PATRISTIČKOM RAZDOBLJU 591

KRISTOLOGIJA U SREDNJEM VIJEKU 593

EXCURSUS 3:

Od »filozofske teologije« do kršćanskoga filozofsko teološkog učenja 594 Uvod 594

1. Povijest odnosâ između filozofije i teologije 597

2. Grčko podrijetlo filozofije i teologije 599

3. Rađanje kršćanske filozofije? 603

4. Filozofija i teologija u ranom kršćanstvu 605

Umjesto zaključka

610

1. Prijelaz iz patrističke kristologije u zapadnu srednjovjekovnu (monastičku) kristologiju 612

2. Početak i razvoj skolastičke kristologije 614

2.1. Anzelmo Canterburyjski i kristologija XI.–XII. st. 616

2.2. Kristologija u XIII. st. 618

2.3. Albert Veliki 618

2.4. Franjevačka kristologija 619

2.5. Aleksandar Haleški 620

2.6. Bonaventura iz Bagnoregija 625

2.7. Toma Akvinski 631

2.8. Ivan Duns Škot 634

EXCURSUS 4:

Ivan Duns Škot i Bezgrješno začeće Djevice Marije 644

2.9. Kasna skolastika i predtridentsko razdoblje 650

REFORMACIJA I TRIDENTSKI SABOR 653

PROTESTANTSKA REFORMACIJA 653

1. Uzroci reformacije 654 2. Martin Luther 663 3. Ulrich Zwingli i Jean Kalvin 679

TRIDENTSKI SABOR 682

1. Potridentska katolička obnova u Crkvi 686

2. Potridentska katolička obnova u Hrvatskoj 689

2.1. Prevođenje i priređivanje liturgijskih knjiga i katekizama 692

2.2. Teologija pomirenja kršćanskog Zapada i Istoka 697

2.3. Teologija kršćanskog jedinstva i dijaloga 699

2.4. Mariologija 700 2.5. Eshatologija 704

ZAKLJUČAK 707

BIBLIOGRAFIJA 717

KAZALO POJMOVA 739 KAZALO IMENA 747

IVAN KARLIĆ BOGOČOVJEK ISUS KRIST

Relevantnost i izvornost teme ove knjige ogledava se, između ostaloga, u činjenici da ova tematika na ovako sveobuhvatan, temeljit i sustavan način nije obrađena ni ranije, a ne postoji ni adekvatna komparacija u suvremenosti, kako u pogledu autorskih, tako ni prijevodnih izdanja na hrvatskom jeziku. Knjiga je namijenjena znanstvenicima sa širokog područja teoloških znanosti, studentima filozofije i teologije, religiologije, politike, psihologije i sociologije, znanstvenicima različitih područja humanističkih, antropoloških i umjetničkih znanosti, posvećenima interdisciplinarnom istraživanju fenomena kršćanske filozofije i teologije te religioznosti i pastoralne duhovnosti. Namijenjena je i znanstvenicima s područja duhovnosti općenito, kao i stručnjacima na području ekumenskoga i međureligijskog dijaloga. U ovoj je knjizi u više znanstveno-istraživalačkih slojeva, napose kroz brojne izvorno misaone, kako pojedinačne tako i kompleksne teološke razrade i izričaje, uspješno odgovoreno zahtjevu koji se unutar suvremene kristologije nameće kao imperativ vremena, koji sam autor opisuje na razne načine. Osim što se u knjizi vodi računa o praktičnom značenju kristologije, shvaćene kao podrijetlo, povijest i razvitak nauka o otajstvu Isusa Krista, s naglaskom na znanstvenom pristupu, ona je na vrlo uspješan način ispunila dva polazišna kriterija u pristupu osobi Isusa Krista, istražujući i na vrlo suvremen način pokazujući te u izvjesnoj mjeri i dokazujući kako njegovu povijesnost, tako i njegovu univerzalnost. Upravo će zahtjev za univerzalnošću odrediti specifični znanstveni, ali i najširi mogući horizont istraživanja u knjizi, koji uključuje na posve izravan način filozofiju i metafiziku te sva ostala područja znanstvenoga, društveno-političkoga i kulturnog stvaralaštva i života.

dr. sc. Stjepan Brebrić

Cijena: 301,38 kn ISBN 978-953-11-1717-3