Božićna blaženstva - Zapisi i priče by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Stjepan Lice

BOŽIĆNA BLAŽENSTVA

BIBLIOTEKA »ZRNO«

Stjepan Lice

Božićna blaženstva Zapisi i priče

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2018.

Lektura i korektura: Karmela Prosoli Prijelom i oprema: Christian T. Belinc

Autorica crteža na poleđini knjige: Štefica Šimunić

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1191-1 Tiskano u prosincu 2018. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001014732.

Život u božićnom duhu

ožić nam svjedoči o nježnosti, o silnoj Božjoj i ljudskoj nježnosti. No božićna se nježnost ne svodi na lepršavost, premda je i ona u nju snažno uključena. Po njoj se vrlo određeno očituje odgovornost. I opet: i Božja i ljudska odgovornost. K tomu i odgovornost koja ni pred čim ne zastaje. U njoj se životna zahtjevnost podrazumijeva. Božić nam progovara kroz blagost. Okupljajući nas u obiteljskom ozračju, dariva nam toplinu. I ne samo dariva nego nam ju i povjerava. Potiče nas da budemo darivatelji i podupiratelji topline, ponajprije time što ćemo udomiti tvorca topline; udomljavati ga u svemu što nam život jest. U svakome tko nam dođe. Pa i u onome koga nastojimo zaobići. U onoj studenoj betlehemskoj noći čini se da su samo samotne pastirske vatre održavale toplinu. No toplina Marijine i Josipove ljubavi prigrlila je male5

noga Boga, posvjedočila mu da je dobrodošao u ovaj svijet koji tako bolno oskudijeva toplinom. Božja bezazlenost progovorila je u Djetešcu. U onome istome koje će – kad tomu dođe vrijeme – reći da je oganj došao baciti na zemlju. Kad stojimo, kad se saginjemo pred tim Betlehemskim Djetetom, stojimo upravo pred tim ognjem. Uključujemo se u povijest njegove nježnosti i zahtjevnosti. I preuzimamo odgovornost za njega. Gorjeti?! Je li moguće u tome kako pjevamo božićne pjesme, kako Božić čestitamo jedni drugima, kako se pritom grlimo, kako se međusobno darivamo … je li moguće u našim očima, u našoj uzdrhtalosti, u našem ganuću … prepoznati, iskusiti taj oganj? Pročišćava li taj oganj nas? Pročišćava li sve što dotaknemo? Ovaj svijet? Ovaj put kojim prolazimo? Jesmo li spremni izgorjeti da bi Božića bilo? Jednostavno, kao slamka? Kao badnjak? Jesmo li spremni poslužiti poput zvijezde repatice? Pokazati na Betlehem, ovdje među nama? Natkriliti ga kako bismo ga uzdigli, prinijeli bliže kako bi ga bilo moguće dotaći? Od te blažene noći Betlehem postaje središte svega svijeta. I polazište i susretište svih putova, svakoga ljudskog i Božjeg hoda ovom zemljom. Zemljopis, premda i te kako znakovit, nije pritom od presudne važnosti. Jer od one je blažene noći Betlehem neprestano na putu u potrazi za mjestom gdje će moći nasloniti glavu. U potrazi za dušama koje će mu po6

služiti poput stijenja. Ako se dovoljno utišaš, čut ćeš njegov plamen u sebi. I u onima za koje možda ne bi ni slutio … Premda nam tijek godine, naši kalendari ostavljaju dojam da su naše godine hod ususret Božiću, istina je da je Božić polazište svakoga našeg životnog hoda. Jer naš božićni hod ne ograničava se na nevelik broj dana došašća i božićnih dana. I nije pravo pitanje tko i kako okrada božićno ozračje i božićni duh. Pravo je pitanje koliko i kako mu mi pridodajemo sebe, svoj život. U svakom našem danu. Povijest Božića kroz vjekove nije bila jednostavna. No sve je nedaće preživjela po onima koji mu se predaju čitavim bićem. Po onima koji u njemu nalaze svoje temeljno određenje. Ucijepiti svoj život u povijest Božića znači svoju privremenost uključiti u slijed naraštaja ponesenih Božićem, u svevremenost božanske ljubavi. Božić je srce ljudske povijesti. Srce naših osobnih povijesti. Njegova bezazlenost i jasnoća upućuju na ono što život, mimo bilo kakvih privida, čini uistinu vrijednim. Živjeti od Božića, božićnim duhom otkati sve što jesmo, sve što činimo – po tome ulazimo u ozbiljenje onoga što je s ovim svijetom, sa svakim od nas osobno i sa svima zajedno Bog poželio.

Božićna blaženstva

laženstva – srce evanđelja – proglašena na gori, životno su se očitovala već na prvim stranicama evanđelja, u Betlehemu. Ondje smo – u utihlosti zemlje i raspjevanosti anđela – svjedoci odziva blaženih; i njihove strepnje i boli, i njihova ganuća i radosti. U Mariji i Josipu iskazala su se sva blaženstva: Blago siromasima duhom … Blago ožalošćenima … Blago krotkima … Blago gladnima i žednima pravednosti… Blago čistima srcem … Blago progonjenima … Ali, povrh svega toga – ili, bit će, u svemu tome – i: Blago onima koji slave Boga na visinama … Blago ljudima dobre volje, ljudima koji u sve unose dobru volju, srce svoje … koji čeznu ispuniti Božju volju i u to ulažu sve što jesu, sve što žive … Blaženstva su bila sržna Marijina i Josipova utjeha. Jer su prihvatili – i na putovima svoje duše i na zemnim putovima – poći u neslućeno. Jedini oslonac, jedino uporište bilo im je pouzdanje u Božju 9

volju, tako iznenađujuću i u okolnostima Isusova rođenja. U Betlehemu se zorno očitovalo da blaženstva nisu spokoj. Ona se rađaju iz odziva posred nespokoja. Ona su odgovor i kada na pitanja, ona osobito tjeskobna, nema odgovora. Kada je odgovor srce koje se odlučilo. Srce koje dopušta da ga pokreće na izgled bezazlen, a tako silan lahor. Lahor koji preobražava iznutra, ondje gdje se susreću – štoviše, sjedinjuju – ljudsko i Božje. Betlehem nam govori o nesigurnosti koja prati one označene Isusovim imenom. Od Betlehema do danas – i zauvijek – Božić nije moguće istinski doživjeti onomu tko nije upoznao – pa i pretrpio – blaženstva. Onomu tko nije upoznao neshvatljiva stradanja nedužnih, tko nije drhtao zbog najvoljenijih. Onomu tko nije stajao pred ljepotom, slomljenom. Božić nije moguće razumjeti bez tišine i pjesme, bez osmijeha i suze. Nije ga moguće razumjeti bez iskustva zagrljaja, onoga u duši, u kojemu se korijeni susretljivost svakog zagrljaja, onoga koji nas očovječuje. Da, i bez duboko proživljenih ganuća i čežnje. Dok nas Božić dotiče, dok ćutimo kako prožima naše biće i naše dane, na putu smo, na dobrom smo putu. Odustanemo li od njega, i od sebe smo odustali. Od ljubavi koja nas oblikuje. Uopće nije važno što će nam se dogoditi na putu u Betlehem, dok ćemo boraviti u Betlehemu i dok ćemo 10

biti primorani kriomice se sklanjati tko zna kamo, u tko zna kakav Egipat. Važno je jedino to da se sve što nam se događa, događa s Betlehemom, s Božićem u duši. I u našoj odlučenosti. U tome je naše blaženstvo.

Proroštvo Betlehema

davno znamo da povijest nije učiteljica života za one koji žele vladati, za one koji povijest žele sebi prigrabiti, sebe povijesti nametnuti. Za njih postoji samo jedan povoljan povijesni ishod, a taj je – da oni vladaju, da se oni domognu vlasti, da se na njoj održe. Pritom neumorno vjeruju da uvijek postoji još neki neiskušan način kojim će tijekove povijesti usmjeriti u skladu sa svojim težnjama. Tko će zbog toga platiti cijenu i kolika će ta cijena biti, to im nije pretjerano važno. Sigurni su, naime, da ju neće platiti oni. I, uistinu, uvijek ima nekih cijena, velikih cijena, koje plaćaju drugi. Plaćaju, često i ne znajući to. Povijest je učiteljica života samo za one koji žele služiti, onima koji ljube. Oni uče svakim dodirom. Oni uče od ljubavi nakupljene tijekom vjekova, od ljubavi koju mnoge vode ne mogu ugasiti niti ju rijeke potopiti. Onima koji žele biti u službi života, u službi ljubavi, blisko je slijediti primjer ljudi koji su se tijekom povijesti posvetili drugima, osobito onima prezrenima, oni13

ma najmanjima. A, uz to, onima koji su zauzeti za dobrobit drugih, nikada neće uzmanjkati domišljatosti. U tome i jest temeljna razlika. Ako je povijest povijest oholosti, povijest nadmetanja i izrabljivanja, ona nije vrijedna pamćenja, nije vrijedna promišljanja. Nije vrijedna jer okrada. Ona živi u vlastitoj smrti, samodostatnosti moći i sebedarnosti ljubavi. Moć se ne prestaje ponavljati u svojoj površnosti i kratkovidnosti. Ljubav se, pak, uvijek nova, obraća najplemenitijim čovjekovim dubinama. Ona je proroštvo koje ničim nije moguće omeđiti. Povijest ima svoju ljudsku i božansku vrijednost samo ako je povijest požrtvovnosti i plemenitosti, povijest proslave životne radosti, povijest koja ne bježi od boli, nego i kroz nju krči put k susretu u kojem sve postaje blaženstvom, i to ne tek jednom, nego sada. Uistinu, takvoj povijesti nijedna smrt nauditi neće. U tome je proroštvo Betlehema, proroštvo koje prožima i nadsvođuje sve vjekove: Bog dolazi biti čovjek s čovjekom. Dolazi malen, u punini ljudske krhkosti i nezaštićenosti, sa svom božanskom požrtvovnošću, osobno posvjedočiti smisao ljudske povijesti, postati dio nje. To je Božji govor čovjeku, Božje slušanje čovjeka. U tome je mudrost ljubavi, mudrost služenja koja ostaje nedostupna onima koji su zaokupljeni svojim vlastohlepljem, svojom moći, ali to više žari iz onih koji svoje ispunjenje nalaze u služenju. U služenju, koje je jedno od najplemenitijih imena ljubavi. 14

Obdarenost Betlehemom

ko Djeteta rođenoga u Betlehemu, rođenoga u uvjetima izrazite neimaštine i nesigurnosti – kako bilježe evanđelisti – okupili su se mnogi: anđeli, pjevajući zanosnu pjesmu uzdanja; pastiri, zatečeni neshvatljivom jednostavnošću zbivanja, moguće i praznih ruku, ali zasigurno potresene duše; mudraci, smjerni po dozreloj mudrosti, s kraljevskim darovima … Svi oni koji su se okupili oko Djeteta, pošli su iz Betlehema obdareni. Obdareni u svojoj biti. I upravo je ta obdarenost temeljna betlehemska poruka. No ima u toj obdarenosti nešto osobito. Evanđelist bilježi da su anđeli, obraćajući se pastirima, rekli da im javljaju blagovijest, veliku radost za sav narod. Za sav narod. Obdarenost betlehemskim događajem nije nešto što je moguće zadržati za sebe. Premda je k njemu moguće pristupiti samo osobno, sa svim što čovjek jest, od njega se polazi k drugima. S drugima. Betlehemski događaj želi biti velika radost za sav narod. Ne 15

samo za ponekoga. Ne samo za odabrane nego za svakoga. Bez razlike. U konačnici, velika radost za sav narod i nije radost. Bog u svojoj malenosti i skromnosti rasipa ljubav, rasipa radost. Kroz njih evanđelje progovara. Po njima je, ponajprije po njima, prepoznatljivo. Obdarenost Betlehemom upućuje na Betlehemsku odgovornost. Biti dionikom te odgovornosti osobiti je dar koji određuje i pokreće čitavo čovjekovo biće. Sve njegovo djelovanje. Može čovjek kroz svoje dane na mnoge načine biti bolno, prebolno okraden, no temeljna istina o njemu i nadalje ostaje obdarenost. Ne okradenost. Pristati na okradenost značilo bi zanemariti obdarenost. Otkloniti ju kao nešto neželjeno. Kao nešto neprikladno. Betlehemsko evanđeosko poslanje je umnažati obdarenost. I unatoč tomu što se toliki domišljaju na nebrojene načine umnažati okradenost, umnažati ju mnogima, unatoč tomu što okradenost ima snagu gušiti ono najbolje, ono božansko u ljudima i među njima – i ne samo unatoč tomu nego i upravo zbog toga, potrebno je živjeti obdarenost Betlehemom, živjeti ju duboko proživljeno i snažno predano. Potrebno ju je živjeti u svim danima, u svim životnim okolnostima. Živjeti ju obzirno i s iskrenim poštovanjem prema ljudima koji se susreću s tolikim nedaćama, prema ljudima koje nedaće sustižu i lome jedna za drugom. No zbog toga se ne smije 16

zakloniti, utišati obdarenost Betlehemom. Potrebno je postojano ju dijeliti. Ne bi bilo dobro obdarenost Betlehemom shvaćati nečim prigodnim i površnim, nečim olakim, nečim što bi htjelo i smjelo biti predah od života, onoga zahtjevnoga. Ona je, naime, životna snaga, životna radost koju je Bog darovao čovjeku. Životna snaga i radost, koje mu ne prestaje darivati. Odmaknuti se – u ime ozbiljnosti – od Betlehema, od njegove bezazlenosti i nježnosti, od njegovih nadahnuća, imalo bi značenje odmaknuća od Evanđelja. Imalo bi značenje okradanja sebe samoga, okradanja onih s kojima živimo. Betlehem nije moguće nadrasti. Nije ga moguće nadrasti ni na Golgoti. I na Golgoti, naime, odjekuje anđeoska poruka pastirima. Ona je ispisana i na odvaljenom kamenu s groba. Upisana je u svakog čovjeka. I htjela bi biti upisana u sve naše odnose. U sve ono čime ispunjamo naše dane. Naša srca. Malo je dana. U životima mnogih i neshvatljivo malo. No život svakoga od nas, svakoga čovjeka, obdaren je rođenjima: rođenjem Betlehemskog Djeteta i našim rođenjem. Uz to bi htio biti obdaren i novim rođenjima tijekom darovanih nam dana. Htio bi biti obdaren postojanim preporađanjem, hrabrošću za srođenost s ljudima i s Bogom. Obdarenost Betlehemom poziv je da ne pristanemo na smrti u sebi i među nama ma koliko ih bilo, 17

ma kako strašne bile. Obdarenost Betlehemom poziv je na puninu života, na rasipanje života. Betlehem ima snagu sve nadjačati ako mu mi to dopustimo. Ako se mi za njega zauzmemo. Ako iskusimo da rođenje Betlehemskog Djeteta dotiče – i prožima – rođenje i život svakoga od nas. I da nas upravo obdarenost Betlehemom uspravlja, upućuje jedne k drugima i uvodi u veliku radost. Za sav narod.

Tiha noć, sveta noć

ovijest, onu najbolju, ne stvaraju moćnici. Ona se razrasta iz života neuglednih, iz života onih koji žive zaneseni blagoslovima koje prepoznaju u sebi i posvuda oko sebe. I pamte ih i bilježe, skrbe se o njima i čuvaju ih. I ne samo za sebe. Jer blagoslove ne zaustavljaju ustave vremena. Povijest – ili bi trebalo reći: svevremenost – događa se kad čovjek živi običnost i čudesnost svakoga svojeg trenutka. Kad se odaziva nadahnućima Duha koji najčešće progovara u jednostavnosti. Godine 1816. svećenik Joseph Mohr zapisao je u Mariapfarru u Lungauu podulju pjesmu od šest kitica, koju je naslovio »Stille Nacht, heilige Nacht«. Nije poznato kada je osjetio poticaj da bi tu pjesmu bilo moguće uglazbiti, ali poznato je da ju je uglazbio seoski učitelj Franz Xaver Gruber te da je prvi put javno izvedena u Oberndorfu, nedaleko Salzburga, tijekom polnoćke 1818. godine.

Oko prve izvedbe oplele su se legende. Prema različitim izvorima, Joseph Mohr otkrio je da su orgulje u crkvi u Oberndorfu pokvarene, odnosno neuporabljive, i to tada kada više nije bilo mogućnosti za njihov pravodobni popravak. Prema jednoj legendi, miš je pregrizao mijeh, bez kojega u ono doba orgulje nisu mogle svirati. Tako je, prema nekima, on ispao krivac – za nešto prelijepo, upravo čudesno. Da se s vjernicima ne bi zatekao u nelagodi zbog toga što orgulje ne mogu svirati, dao je svoju pjesmu »Stille Nacht, heilige Nacht« Franzu Xaveru Gruberu, koji ju je uglazbio i s kojim ju je – uz gitaru – po prvi put otpjevao. Stječe se dojam da je, zahvaljujući okolnostima, glazbalo za prvu izvedbu prikladno odabrano: skromnost gitare umjesto ras košnosti orgulja. Godine 1859. John Freeman Young, biskup iz Floride, preveo je ovu pjesmu na engleski … Otada se »Tiha noć« raširila cijelim svijetom i pritom povezala cijeli svijet. Zabilježeno je da su ju početkom Prvoga svjetskog rata, na Badnjak 1914. godine, zajednički na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku pjevale na bojišnici sučeljene vojske. Čudo Božića navelo je vojnike da barem privremeno obustave neprijateljstva. Srodne zgode zabilježene su u različitim prigodama i drugdje. »Tiha noć« uvrštena je u Nacionalni registar kulturne baštine u Austriji. 20

U nas su prisutne dvije inačice prepjeva »Tihe noći«, svaka sa svojim ljepotama, a duhom podudarne, s tim da se od šest kitica pjesme najčešće pjevaju prve tri kitice. Prva inačica: Tiha noć, blažena noć! Sve već spi, samo bdi Josip blag i Marija s njim; milo Dijete u jaslama tim spava u slatkome snu, spava u slatkome snu! Tiha noć, blažena noć! Bože moj, smiješak Tvoj kako blag s ustašca je tih, mir nam donosiš sladak i tih. Sviće nam radosti dan, sviće nam radosti dan. Tiha noć, blažena noć! Pjeva svet rajski svijet, slaveć Boga, tješeći nas; lijepih anđela ori se glas: Došao Isus je Spas, došao Isus je Spas!

Druga inačica: Tiha noć, sveta noć! Ponoć je, spava sve, samo Marija s Josipom bdi, divno Djetešce pred njima spi, rajski resi ga mir, rajski resi ga mir. Tiha noć, sveta noć! Pjesmica anđelska miljem otajnim napunja zrak, bajna svjetlost rasvjetljuje mrak, kraj pretvara u raj, kraj pretvara u raj! Tiha noć, sveta noć! Pastiri, amo svi pjevat Isusu anđela poj, s Majkom poklon prikazat mu svoj, srce dat mu na dar, srce dat mu na dar. Kao što to biva u osobito uspjelim pjesmama, tekst i glazba »Tihe noći« međusobno se tumače, osnažujući značenja i poruke. K tomu se, dakako, pridodaje i gotovo dvije stotine godina pjevanja ove pjesme u različitim povijesnim iskustvima, u različitim život22

nim zgodama i nezgodama, pjevanja i u radosti i u patnji, a u svemu i nadasve u zahvalnosti i ganuću. U pjesmi vrijeme kao da je stalo. Postoji samo jedna zbilja, zbilja koja sve mijenja: Isusovo rođenje. Sve što se u noći njegova rođenja dogodilo, izrečeno je ovdje, izrečeno koliko je to riječima moguće, krajnje jednostavno. Kao da se u nekom skromnom domu, u nekoj skromnoj obitelji, tko zna gdje, dogodilo nešto posve razumljivo. Kao da se upravo u našem – tvojem, mojem – domu, u tvojoj, mojoj obitelji, upravo sada dogodilo ono što sve čini razumljivim. Da, dogodilo se. Ispunilo se Izaijino proroštvo: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku … dijete nam se rodilo … Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja … Vuk će prebivati s jagnjetom … a djetešce njih će vodit’ …« U svemu je prisutan božanski mir. Samo on, Bog je pohodio čovjekovu dušu, pohodio njegove odnose i prosvijetlio ih svjetlom koje ne zasljepljuje. Čovjek prepoznaje Boga. I božanskim svjetlom obasjan, prepoznaje sebe. Bez riječi, bez opterećujućih misli, razumije život. Razumije zašto je ovdje. Prići Djetetu u jaslama … to sve mijenja. Isus blažen počiva u jaslama. Uz Mariju i Josipa – u krajnjoj neimaštini, u krajnjoj neizvjesnosti – on je na najsigurnijemu mjestu na svijetu: uz one koji ga ljube. Uz one koji ljube. Mogu se svjetovi rušiti, no toj ljubavi nitko i ništa neće nauditi. 23

Sveta noć … blažena noć … Svetost i blaženstvo te noći zahtjevnije su, mnogo zahtjevnije nego što se to površnom oku i uhu može učiniti. Dijete rođeno u Betlehemu protumačit će u Govoru na gori, protumačit će i riječima i životom u istom Duhu, u čemu je svetost, u čemu blaženstvo. I što znači Isusu, njegovu evanđelju … srce dat’ mu na dar. »Tiha noć« nam svojim blagim govorom kazuje da nam je od one blažene noći nebo prisutnije od zemlje. I da je ta noć svanuće novog, Božjeg dana u nama i među nama. Svojom jednostavnošću želi nas uputiti da obnovimo običnost naših dana, potaknuti nas da uklonimo zaprjeke u srcima i među srcima, da se djetinjeg srca uzdignemo k Bogu i u tom uzdignuću živimo kroz sve dane.