Božja muka - nada za tebe by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Papa Franjo

BOŽJA MUKA – NADA ZA TEBE Misli, riječi i molitve o vazmenom otajstvu

Priredio: Angelo Clemente

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2018.

Naslov izvornika: Papa Francesco, Passione di Dio, Speranza per te. Pensieri, parole e preghiere sulla Pasqua © 2017 Edizioni San Paolo s.r.l. Piazza Soncino 5 - 20092 Cinisello Balsamo (Milano) - Italia www.edizionisanpaolo.it Per i testi di papa Francesco: © 2017 Libreria Editrice Vaticana 00120 Città del Vaticano www.libreriaeditricevaticana.com © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.

Dušo Kristova, posveti me. Tijelo Kristovo, spasi me. Krvi Kristova, napoji me. Vodo iz prsiju Kristovih, operi me. Muko Kristova, okrijepi me. O dobri Isuse, usliši me. Među rane svoje sakrij me. Ne dopusti da se odijelim od Tebe. Od neprijatelja zlobnoga brani me. Na času smrti moje zovni me, i zapovjedi mi da dođem k Tebi, da Te sa svetima Tvojim hvalim u vijeke vjekova. Amen. (Molitva sv. Ignacija Loyolskog pred Kristovim ranama, koju papa Franjo često citira)

ŠTO ZNAČI ŽIVJETI VELIKI TJEDAN?

Što to živjeti Veliki tjedan može za nas značiti? Što znači slijediti Isusa na njegovu putu na Kalvariji prema križu i uskrsnuću? U svojemu zemaljskom poslanju Isus je prolazio putovima Svete zemlje; pozvao je dvanaest jednostavnih ljudi da ostanu s njim, da dijele njegov put i nastave njegovo poslanje; izabrao ih je usred naroda punog vjere u Božja obećanja. Govorio je svima, bez razlike, velikima i malenima, mladom bogatašu i siromašnoj udovici, moćnima i slabima; nosio je Božje milosrđe i oproštenje; ozdravljao, tješio, pokazivao razumijevanje; nosio je svima prisutnost Boga koji se zanima za svakog muškarca i ženu, kao što dobar otac i dobra majka postupaju sa svakim od svoje djece. Bog nije čekao da mi dođemo njemu, već je on pošao nama, bez kalkuliranja i odvagivanja. Bog je takav: on uvijek čini prvi korak, on ide prema nama. Isus je živio svakodnevnu stvarnost najobičnijih ljudi: ganuo se zbog mnoštva koje se činilo poput stada bez pastira; zaplakao je nad boli Marte i Marije zbog smrti brata Lazara; pozvao je carinika za svog učenika; pretr11

pio je i izdaju jednog prijatelja. U njemu nam je Bog dao sigurnost da je s nama, među nama: »Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio« (Mt 8, 20). Isus nema kuće jer je njegova kuća narod, njegova smo kuća mi, njegovo je poslanje otvoriti svima Božja vrata, biti Božja prisutnost s ljubavlju. U Velikom tjednu mi proživljavamo vrhunac toga hoda, toga nauma ljubavi koji se provlači kroz cijelu povijest odnosâ između Boga i ljudskog roda. Isus ulazi u Jeruzalem da učini posljednji korak, u kojem sažima cijeli svoj život: potpuno se predaje, ne zadržava ništa za sebe, čak ni život. Na Posljednjoj večeri, sa svojim prijateljima, lomi kruh i dijeli kalež »za nas«. Sin Božji prinosi se nama, predaje u naše ruke svoje Tijelo i Krv da bude uvijek s nama, da prebiva među nama. A u Maslinskom vrtu, kao i u procesu pred Pilatom, ne opire se, već se daruje; on je napaćeni Sluga kojeg je prorekao Izaija koji se lišava samoga sebe sve do smrti (usp. Iz 53, 12). Isus tu ljubav koja vodi k žrtvi ne živi na pasivan način ili kao neki koban udes; on, zasigurno, ne skriva svoju duboku ljudsku potresenost pred nasilnom smrću, ali se uzda s punim povjerenjem u Oca. Isus se dragovoljno predao u smrt da odgovori na ljubav Boga Oca, u punom jedinstvu s njegovom voljom, da bi pokazao svoju ljubav prema nama. Na križu Isus »me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2, 20), reći će sveti Pavao. Svaki od nas može reći: ljubio 12

me i predao samoga sebe za mene. Svatko može reći to »za mene«. Što sve to znači za nas? Znači da je to također moj, tvoj, naš put. Živjeti Veliki tjedan slijedeći Isusa ne samo s ganućem u srcu, znači naučiti izići iz samih sebe – kao što sam rekao prošle nedjelje – i poći ususret drugima, poći onima koji žive na rubu društva, da mi budemo prvi koji će poći našoj braći i sestrama, osobito onima koji su najudaljeniji, koji su zaboravljeni, koji su najpotrebniji razumijevanja, utjehe i pomoći. Postoji silna potreba nositi živu prisutnost Isusa milosrdna i bogata ljubavlju! Živjeti Veliki tjedan znači sve više ulaziti u Božju logiku, u logiku križa, koja nije prije svega logika patnje i smrti, nego je logika ljubavi i sebedarja koje donosi život. To znači ući u logiku evanđelja. Slijediti, pratiti Krista, ostati s njim zahtijeva neko »izlaženje«: iz samih sebe, iz načina življenja vjere koji umara i plod je navike, iz napasti da se zatvorimo u vlastite sheme koje na kraju vode zatvaranju prostora Božjemu stvaralačkom djelu. Bog je izišao iz samoga sebe da dođe među nas, postavio je svoj šator među nas da nam donese svoje milosrđe koje spašava i daje nadu. Ako ga želimo slijediti i ostati s njim, ne smijemo se zadovoljiti time da ostanemo unutar ograde u kojoj je devedeset i devet ovaca, moramo »izići«, tražiti s njim izgubljenu ovčicu, onu koja se najviše udaljila. Ovo dobro upamtite: izići iz sebe, poput Isusa, kao što je Bog izišao iz samoga sebe u Isusu i Isus izišao iz sebe za sve nas. 13

Netko bi mi mogao reći: »Ali, oče, nemam vremena«, »imam toliko posla«, »teško je to«, »što ja mogu učiniti svojim slabim snagama, i sa svojim grijehom, s toliko toga?« Često se zadovoljavamo ponekom molitvom, nedjeljnom misom na kojoj smo rastreseni i na koju ne dolazimo redovito, nekom gestom ljubavi, ali nemamo hrabrosti »izići« da drugima nosimo Krista. Pomalo smo poput svetog Petra. Netom što je Isus govorio o muci, smrti i uskrsnuću, sebedarju, ljubavi prema svima, Apostol ga odvodi na stranu i kori. Ono što govori Isus remeti njegove planove, čini se neprihvatljivim, ruši sigurnosti koje si je izgradio, njegovu sliku o Mesiji. A Isus pogleda učenike i upućuje Petru jednu od najoštrijih riječi u Evanđeljima: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8, 33). Bog razmišlja s milosrđem; Bog razmišlja poput oca koji čeka povratak svoga djeteta i ide mu ususret, koji ga ugleda još dok je daleko… Što to znači? To znači da je svakoga dana išao vidjeti vraća li se njegov sin kući: to je naš milosrdni Otac. To je znak da ga je čeznutljivo pogledavao s terase svoje kuće; Bog razmišlja poput Samarijanca koji ne prolazi pokraj unesrećenog sažalijevajući ga ili odvraćajući pogled od njega, već mu pritječe u pomoć ne tražeći ništa zauzvrat; ne pita je li Židov, je li poganin, je li Samarijanac, je li bogat, je li siromašan: ne pita ništa. Bog razmišlja poput pastira koji daje svoj život da obrani i spasi ovce. Veliki tjedan je vrijeme milosti koje nam Gospodin daje da otvori vrata našega srca, naše14

ga života, naših župa – kakve li samo štete što su mnoge župe zatvorene! – pokreta, udruga, i da »iziđemo« ususret drugima, da budemo drugima bližnji koji će im nositi svjetlo i radost svoje vjere. Izlaziti uvijek! I to s Božjom ljubavlju i nježnošću, u poštivanju i strpljivosti, znajući da mi stavljamo naše ruke, naše noge, naše srce, ali je Bog taj koji ih vodi i daje da svako naše djelo urodi plodom. Svima želim da proživite dobro ove dane odvažno slijedeći Gospodina, noseći u sebi samima zraku njegove ljubavi onima koje susrećemo na svome životnom putu. Opća audijencija, 27. ožujka 2013.

CVJETNICA BOG ULAZI U NAŠ GRAD. KAKVI ŽELIMO BITI? KAKO ĆEMO GA PRIMITI?

Kao i u Jeruzalem, Isus želi ući u tvoj život! »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje« (usp. Lk 19, 38) uzvikivalo je mnoštvo u Jeruzalemu dočekujući Isusa. I nas je obuzelo to oduševljenje: mašući palminim granama i maslinovim grančicama izrazili smo hvalu i radost, želju da primimo Isusa koji nam dolazi. Dá, kao što je ušao u Jeruzalem, On želi ući u naše gradove i naše živote. Kao što je učinio u Evanđelju, jašući na magarcu, dolazi ponizno k nama, ali dolazi »u ime Gospodnje«: s vlašću svoje božanske ljubavi oprašta naše grijehe i pomiruje nas s Ocem i nama samima. Cvjetnica, 20. ožujka 2016.

Isus je probudio nade srca Isus ulazi u Jeruzalem. Mnoštvo učenika prati ga u svečanoj povorci, pred njim se prostiru ogrtači, govori se o čudima koje je učinio, izdiže se glas hvale: »Blagoslovljen Kralj, Onaj koji 19

dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!« (Lk 19, 38). Mnoštvo, slavlje, hvala, blagoslov, mir: osjeća se ozračje radosti. Isus je u srcu probudio tolike nade, poglavito među poniznim, jednostavnim, siromašnim, zaboravljenim ljudima, onima koji su nevažni u očima svijeta. Znao je kako razumjeti ljudske bijede, pokazati lice Božjeg milosrđa i prignuo se da liječi tijelo i dušu. Cvjetnica, 24. ožujka 2013.

Poznaješ li Isusovo lice? To je Isus. To je njegovo srce koje gleda sve nas, koje gleda na našu bolest, naše grijehe. Velika je Isusova ljubav. I tako ulazi u Jeruzalem s tom ljubavlju i gleda sve nas. To je lijep prizor: pun svjetlosti – svjetlosti Isusove ljubavi, svjetlosti njegova srca – radosti, slavlja. Mi smo također to ponovili na početku mise. Mahali smo palminim granama. I mi smo dočekali Isusa; mi smo također izrazili radost što ga slijedimo, što ga osjećamo blizu, prisutna u nama i u našoj sredini, kao prijatelja, kao brata, i kao kralja, to jest kao blistavi svjetionik našega života. Isus je Bog, ali se spustio da nam bude suputnik. On je naš prijatelj, naš brat. Ovdje nas prosvjetljuje na putu. I tako smo ga danas pozdravljali. Cvjetnica, 24. ožujka 2013. 20

Kome sam ja nalik? Judi? Petru? Pilatu? Cirencu…? Ovaj tjedan počinje svečanom procesijom s maslinovim grančicama: svi ljudi pozdravljaju Isusa. Djeca, mladi pjevaju, slave Isusa. Ali ovaj se tjedan nastavlja u otajstvu Isusove smrti i njegova uskrsnuća. Slušali smo Gospodinovu muku. Dobro nam je postaviti samo jedno pitanje: Tko sam ja? Tko sam ja, pred mojim Gospodinom? Tko sam ja, pred Isusom koji svečano ulazi u Jeruzalem? Jesam li kadar izraziti svoju radost, veličati ga? Ili se držim podalje? Tko sam ja pred Isusom koji pati? Čuli smo toliko imena, mnoga imena. Skupina vođa, neki svećenici, neki farizeji, neki učitelji zakona koji su ga odlučili ubiti. Čekali su priliku da ga zgrabe. Jesam li poput jednog od njih? Čuli smo još jedno ime: Juda. Trideset kovanica. Jesam li ja poput Jude? Čuli smo i druga imena: učenici koji nisu ništa razumjeli, koji su zaspali dok je Gospodin patio. Je li moj život uspavan? Ili sam poput učenikâ, koji nisu razumjeli što je izdalo Isusa? Poput onoga drugog učenika koji je želio sve riješiti mačem: Jesam li kao oni? Jesam li poput Jude, koji hini ljubav i daje poljubac Učitelju da ga preda, da ga izda? Jesam li ja izdajica? Jesam li poput onih upravitelja koji na brzinu organiziraju suđenje i traže lažne svjedoke: Jesam li poput njih? A kada činim te stvari, ako ih činim, vjerujem li da time spašavam narod? Jesam li poput Pilata? Kad zagusti, perem ruke, ne znam preuzeti na sebe svoju odgovor21

nost i puštam da se osuđuje – ili ja sam osuđujem – ljude? Jesam li poput mnoštva koje nije pravo znalo je li na vjerskom skupu, na suđenju ili u cirkusu, i izabire Barabu? Za njih je svejedno: bilo je zabavnije, samo da ponize Isusa. Jesam li poput vojnika koji udaraju Gospodina, pljuju ga, vrijeđaju, zabavljaju se ponižavajući ga? Jesam li poput Cirenca koji se vraćao s posla, umoran, ali je imao dobru volju da pomogne Gospodinu nositi križ? Jesam li poput onih koji su prolazili pokraj križa i ismijavali Isusa: »Bio je tako hrabar! Neka siđe s križa pa ćemo povjerovati u Nj!« Izrugivati se Isusu... Jesam li poput onih hrabrih žena, i poput Isusove Mame, koje su bile tamo, trpjele u tišini? Jesam li poput Josipa, potajnog učenika, koji nosi Isusovo tijelo s ljubavlju da ga se pokopa? Jesam li poput dviju Marija, koje stoje pred grobom plačući, moleći? Jesam li poput onih vođa koji su sljedećeg dana otišli Pilatu reći mu: »Znaš, govorio je da će uskrsnuti. Da ne bi bila još jedna obmana!« I koče život, pečate grob ne bi li obranili učenje, tako da život ne iziđe? Gdje je moje srce? Kojima sam od ovih ljudi nalik? Neka nas ovo pitanje prati tijekom cijelog tjedna. Cvjetnica, 13. travnja 2014. 22

Mi nismo sami, ti nisi sama, nisi sam Ovo je prva riječ koju vam želim reći: radost! Nikada nemojte biti tužni muškarci i žene: kršćanin nikad to ne može biti! Ne dopustite nikad da vas obuzme obeshrabrenje! Naša radost nije radost koja dolazi od posjedovanja mnogih stvari, nego proizlazi iz susreta s Osobom: Isusom, koji je među nama; rađa se iz spoznaje da znamo da s Njima nismo nikada sami, pa čak ni u teškim trenutcima, čak i kad na svome životnom putu nailazimo na probleme i prepreke koje se čine nepremostivima, a ima ih mnogo! I u tome času dolazi neprijatelj, dolazi đavao, mnogo puta prerušen u anđela i podmuklo nam govori svoju riječ. Nemojte ga slušati! Slijedimo Isusa! Mi pratimo, slijedimo Isusa, ali prije svega znamo da nas On prati i da nas stavlja na svoja ramena: tu se krije naša radost, nada koju moramo nositi u ovaj naš svijet. I, molim vas, ne dopustite da vam se ukrade nada! Ne dopustite da vam se ukrade nada! Onu koju nam daje Isus. Cvjetnica, 24. ožujka 2013.

Kako Isus ulazi u Jeruzalem? Zašto Isus ulazi u Jeruzalem, ili možda bolje: Kako Isus ulazi u Jeruzalem? Mnoštvo mu kliče kao kralju, a on se ne protivi tome, ne ušutkava ga. Ali kakav je kralj Isus? Pogledajmo ga: jaše na magaretu, nema dvorjane u svojoj 23

pratnji, nije okružen vojskom, simbolom snage. Oni koji ga pozdravljaju skromni su, jednostavni ljudi koji imaju osjećaj da gledaju u Isusu nešto više; imaju onaj osjećaj vjere koji kaže: ovo je Spasitelj. Isus ne ulazi u Sveti Grad da prima časti pridržane za zemaljske kraljeve, one koji imaju moć, one koji vladaju; ulazi da bude bičevan, vrijeđan i pogrđivan, kako Izaija nagoviješta; ulazi da primi trnovu krunu, štap, grimizni plašt, njegovo kraljevstvo bit će predmetom izrugivanja; ulazi da se uspne na Kalvariju noseći drvo. [...] Isus ulazi u Jeruzalem da umre na križu. Upravo tu blista njegovo kraljevanje po Bogu: njegovo kraljevsko prijestolje jest drvo križa! [...] Cvjetnica, 24. ožujka 2013.

Isus uzima na sebe i tvoje zlo. I pobjeđuje također za tebe Zašto križ? Jer Isus preuzima na sebe zlo, prljavštinu, grijeh svijeta, čak i naš grijeh, svih nas, a i pere ga, pere svojom krvlju, milosrđem, ljubavlju Božjom. Pogledajmo oko sebe: kolike rane zlo nanosi čovječanstvu! Ratovi, nasilje, gospodarski sukobi koji pogađaju one koji su slabiji, žeđ za novcem, koji nitko ne može ponijeti sa sobom, mora ga ostaviti. Moja je baka govorila djeci: težački rupčić (sudarij) nema džepova. Ljubav prema novcu, moć, korupcija, podjele, zločini protiv ljudskog života i protiv stvorenog svijeta! A također – svaki od 24

nas to zna i poznato mu je – naši osobni grijesi: manjak ljubavi i poštovanja prema Bogu, bližnjemu i cijelomu stvorenom svijetu. I Isus na križu osjeća svu težinu zla i snagom Božje ljubavi on ga pobjeđuje, poražava ga u svojemu uskrsnuću. Ovo je dobro koje Isus čini svima nama na prijestolju križa. Kristov križ zagrljen ljubavlju ne dovodi nikada do žalosti, nego radosti, radosti da smo spašeni i da činimo bar mali dio onoga što je On učinio onoga dana kad je umro. Cvjetnica, 24. ožujka 2013.

Neka Veliki tjedan bude i za nas svet! »Ponizi sam sebe« (Fil 2, 8). Isusovo ponižavanje samoga sebe. Ova nam riječ otkriva Božji stil i, kao posljedica toga, ono što mora biti svojstveno kršćanima: poniznost. Stil koji nas nikada neće prestati iznenađivati i čuditi: na poniznog Boga nikada se nećemo naviknuti! Ponižavati se prije svega je Božji stil: Bog se ponizuje hodajući sa svojim narodom, podnoseći njegove nevjere. To se dobro vidi čitajući povijest Izlaska: kojeg li poniženja za Gospodina slušati sve ono mrmljanje, sve one pritužbe! Bile su upućene protiv Mojsija, ali u konačnici su okrenute protiv njega, njihova Oca, koji ih je izveo iz ropstva i vodio ih na putovanju kroz pustinju do zemlje slobode. U ovom tjednu, Velikom tjednu, koji nas vodi do Uskrsa, ići ćemo ovim putem Isusova 25

poniženja. I samo će na taj način biti »svet«1 također za nas! Osjetit ćemo prijezir vođâ svoga naroda i njihove prijevare kako bi ga srušili. Svjedočit ćemo izdaji Jude, jednog od Dvanaestorice, koji će ga prodati za trideset denara. Vidjet ćemo Gospodina uhićena i odvedena kao zločinca; napuštena od učenikâ; odvučena pred Sinedrij, osuđena na smrt, batinana i pogrđivana. Čut ćemo kako će ga Petar, »stijena« učenikâ, tri puta zanijekati. Čut ćemo povike mnoštva, nahuškanog od vođa, koje traži da se Barabu pusti na slobodu, a Njega razapne. Vidjet ćemo kako ga ismijavaju vojnici, zaogrnuta grimiznim plaštem, trnjem okrunjena. A onda, na križnom putu i pod križem, čut ćemo pogrde naroda i vođâ koji se izruguju s Njim kao Kraljem i Božjim Sinom. Cvjetnica, 29. ožujka 2015.

Prateći Isusovu poniznost… odreci se samoga sebe! Ovo je put Božji, put poniznosti. To je Isusov put, nema drugog. I nema poniznosti bez poniženja. Slijedeći ovaj put do kraja, Sin Božji preuzeo je »lik sluge« (usp. Fil 2, 7). Zapravo, poniznost također znači služenje, to znači ostaviti mjesta za Boga, lišavajući se sebe samog, »oplijeni se«, 1

U talijanskom se jeziku za Veliki tjedan koristi izraz »Settimana santa«, u prijevodu »Sveti tjedan«, op. pr.

kako se kaže u Svetome pismu (r. 7). To – oplijenjenje – najveće je poniženje. Postoji put suprotan Kristovu, to je svjetovnost. Svjetovnost nam nudi put ispraznosti, oholosti, uspjeha... To je drugi put. Zli je također to predlagao Isusu, tijekom četrdeset dana boravka u pustinji. Ali Isus je to odbacio bez oklijevanja. I s njim, jedino s njegovom milošću, uz njegovu pomoć, i mi možemo pobijediti tu napast ispraznosti, svjetovnosti, ne samo u velikim prigodama nego i u običnim životnim situacijama. U tome nam pomaže primjer mnogih muškaraca i žena koji se, u tišini i skrovitosti, svaki dan odriču samih sebe da služe drugima: bolesnom rođaku, usamljenoj starijoj osobi, osobi s invaliditetom, nekom beskućniku... Cvjetnica, 29. ožujka 2015.

Gledaj Božju katedru Možemo se zaputiti tim putom tako što ćemo se ovih dana zadržati u promatranju Raspetoga, to je »Božja katedra«. Pozivam vas ovaj tjedan da često gledate ovu »Božju katedru«, da naučite što je ponizna ljubav, koja spašava i daje život, da se odreknete sebičnosti, traženja moći i slave. Svojim poniženjem Isus nas poziva da hodimo na njegovu putu. Upravimo svoj pogled k Njemu, molimo milost da razumijemo barem nešto od toga otajstva njegova satiranja za nas; i tako, u tišini, razmatramo tajnu ovoga tjedna. Cvjetnica, 20. ožujka 2016. 27

VAZMENO TRODNEVLJE

Emaus – slika hoda koji te vodi od utučenosti do traženja novih putova nade Dva učenika iz Emausa nose u svojim srcima patnju i izgubljenost zbog Isusove smrti, razočarani su time kako se sve završilo. Sličan osjećaj nalazimo također u našoj sadašnjoj situaciji: razočaranje, razočaranost, zbog ekonomsko-financijske krize, ali i ekološke, obrazovne, moralne, općeljudske. To je kriza koja se tiče povijesne i egzistencijalne sadašnjosti i budućnosti čovjeka u ovoj našoj zapadnoj civilizaciji, a kojom je u konačnici zahvaćen cijeli svijet. A kad kažem kriza, ne mislim na tragediju. Kada Kinezi žele napisati riječ kriza, služe se s dva slovna znaka: jedan slovni znak znači opasnost a drugi mogućnost. Kada govorimo o krizi, govorimo o opasnostima, ali i o mogućnostima. To je smisao u kojem ja koristim tu riječ. Naravno, svako povijesno razdoblje sadrži u sebi elemente krize, ali, bar u posljednja četiri stoljeća, nisu tako snažno uzdrmane temeljne sigurnosti koje čine život ljudi kao u našem dobu. [...] Suočeni s tom stvarnošću, kakve su reakcije? Vratimo se dvojici učenika iz Emausa: razočarani zbog Isusove smrti, ne mogu skriti svoju utuče101

nost i pokušavaju pobjeći od stvarnosti, napuštaju Jeruzalem. Ista ponašanja vidimo i u ovomu povijesnom trenutku. Kada dođe kriza, može se javiti rezignacija, pesimizam prema bilo kojoj mogućnosti djelotvorne intervencije. U određenom smislu riječ je o »povlačenju« iz same dinamike trenutačne povijesne prekretnice, denuncirajući njezine najnegativnije aspekte mentalitetom sličnim onom duhovnom i teološkom pokretu iz drugog stoljeća poslije Krista koji je nazvan »apokaliptički«. I mi smo u toj napasti, gledati na sve apokaliptički. To pesimistično shvaćanje ljudske slobode i povijesnih procesa dovodi do neke vrste paralize uma i volje. Razočaranost također vodi do neke vrste bijega, traženja »otokâ« ili trenutaka primirja. To je nešto slično Pilatovu stavu, »pranje ruku«. Stav koji je naizgled »pragmatičan«, ali koji zapravo zanemaruje krik pravednosti, čovječnosti i društvene odgovornosti i dovodi do individualizma, licemjerja, ako ne i neke vrste cinizma. To je napast koju imamo pred sobom, ako idemo tim putem razočaranja ili razočaranosti. U ovom trenutku pitamo se: Postoji li neki put kojim trebamo ići u ovoj našoj situaciji? Trebamo li se predati rezignaciji? Smijemo li dopustiti da nam potamni nada? Moramo li pobjeći od stvarnosti? Moramo li »oprati ruke« i zatvarati se u sebe? Mislim da ne samo da postoji put kojim treba ići nego da nas upravo povijesni trenutak u kojem živimo potiče da tražimo i nalazimo putove nade, koji otvaraju nove obzore našem društvu. Govor, 22. rujna 2013. 102

Dosta nam je kršćana čiji život izgleda kao »korizma bez Uskrsa«! Ima kršćana čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa. Razumijem, naravno, da se radost ne izražava uvijek na isti način u svim životnim okolnostima, posebno u časovima kada čovjeka snađe velika nevolja. Ona prolazi kroz prilagodbe i mijene, ali uvijek ostaje, bar poput tračka svjetla koje izbija iz našega osobnog uvjerenja da smo, bez obzira na sve, beskrajno ljubljeni. Razumijem osobe obuzete tugom i žalošću zbog teških nedaća koje moraju trpjeti, no polako ali sigurno moramo dopustiti da se radost počne buditi, poput tajnog ali čvrstog povjerenja, čak i usred najtežih tjeskoba: »Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća! ... To nosim u srcu i gajim nadu u sebi. Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! ... Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino« (Tuž 3, 17.21–23.26). Evangelii gaudium, 6

Želiš li se pripraviti za Uskrs? Čitaj Evanđelje o uskrsnuću i misli na Marijinu radost Bit će nam dobro uzeti ovaj tjedan Evanđelje i pročitati poglavlja koja govore o Isusovu uskrsnuću. To će biti jako dobro za nas! Uzeti u ruke Bibliju, potražiti ta poglavlja i pročitati ih. Bit 103

će nam isto tako dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali, istodobno, Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost. Regina Coeli, 21. travnja 2014.

Ako ne vjeruješ u uskrsnuće, gdje je tvoja nada? Bez te vjere u Isusovu smrt i uskrsnuće naša će nada biti slaba, neće, štoviše, ni biti nada, a upravo su Isusova smrt i uskrsnuće središte naše nade. Apostol kaže: »Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima.« Nažalost, često se pokušavalo potamniti vjeru u Isusovo uskrsnuće, čak su se i u neke vjernike uvukle sumnje. To je pomalo ona, kako mi kažemo, »mlaka«, površna vjera; vjera kojoj nedostaje čvrstine. I to zbog površnosti, katkad zbog ravnodušnosti, zaokupljenosti mnogim stvarima koje se drži važnijima 104

od vjere, odnosno zbog isključivo ovozemaljskog poimanja života. No upravo nas uskrsnuće otvara većoj nadi, jer otvara naš život i život svijeta Božjoj vječnoj budućnosti, punoj sreći, sigurnosti da zlo, grijeh, smrt mogu biti pobijeđeni. I to nas potiče da živimo s većim pouzdanjem svakodnevne stvarnosti, da se s njima suočavamo hrabro i zauzeto. Kristovo uskrsnuće prosvjetljuje novim svjetlom te svakodnevne stvarnosti. Kristovo uskrsnuće naša je snaga! Opća audijencija, 3. travnja 2013.

Temelji naše kuće Što uskrsnuće znači za naš život? I zašto je bez njega uzaludna naša vjera? Ona počiva na smrti i uskrsnuću Kristovu, upravo kao što kuća leži na temeljima: ako se oni uklone, ruši se cijela kuća. Isus je na križu prinio samoga sebe uzevši na sebe naše grijehe i sišavši u ponor smrti, a u uskrsnuću ih pobjeđuje, uklanja ih i otvara nam put da se možemo ponovno roditi na novi život. Sveti Petar to izražava sažeto na početku svoje Prve poslanice, kao što smo čuli: »Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas« (1, 3–4). Opća audijencija, 3. travnja 2013. 105

Noć bdjenja u ljubavi, noć odvaljenog kamena Ova noć je noć bdjenja. Gospodin ne spava, Čuvar svoga naroda bdije nad njim, da ga izbavi iz ropstva i da mu otvori put slobode. Gospodin bdije i snagom svoje ljubavi provodi narod kroz Crveno more; i provodi Isusa kroz ponor smrti i podzemlja. Noć bdjenja bila je ova noć za Isusove učenike i učenice. Noć boli i straha. Muškarci su ostali zatvoreni u dvorani Posljednje večere. Žene su, naprotiv, rano u zoru dan poslije subote, otišle na grob da pomažu Isusovo tijelo. Njihova su srca puna emocija i pitale su se: »Kako ćemo ući? Tko će nam otkotrljati grobni kamen?...« Ali eto prvog znaka događaja nad događajima: veliki kamen već je bio otkotrljan i grob je bio otvoren! »I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna…« (Mk 16, 5). Žene su bile prve koje su vidjele taj veliki znak: prazan grob; i bile su prve koje su u njega ušle... »Uđite u grob.« Za nas je dobro, u ovoj noći bdjenja, zadržati se u razmišljanju o iskustvu Isusovih učenika, koje je također za nas izazov i poziv te traži od nas odgovor. Zbog toga smo, zapravo, ovdje: ući, ući u Otajstvo koje je Bog ostvario svojim bdjenjem ljubavi. Vazmeno bdjenje, 4. travnja 2015. 106

Umorni smo i žalosni? Ne zatvarajmo se u sebe same! Braćo i sestre, ne zatvarajmo se novosti koju Bog želi donijeti u naše živote! Često smo umorni, razočarani, tužni, osjećamo težinu svojih grijeha, mislimo da ne možemo više. Ne zatvarajmo se u sebe same, ne gubimo povjerenje, nikada ne podlegnimo rezignaciji: nema te situacije koju Bog ne može promijeniti. Vazmeno bdjenje, 30. ožujka 2013.

I ti tražiš među mrtvima? »Što tražite Živoga među mrtvima?« (Lk 24, 5). [...] I nama je danas upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru? Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, »Što tražite Živoga među mrtvima?«, pomaže nam izići iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu 107