DR. CELESTIN TOMIĆ
POPRATNA RIJEČ
T
reća knjiga u nizu „Profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu“ u uredništvu prof. dr. Matije Berljaka hvale je vrijedna monografija misli i djela u čast prof. dr. Celestina Tomića, koji je gotovo naš suvremenik. Tomićev subrat, poznati crkveni novinar fra Ljudevit Anton Maračić, znalački je i marno poradio na detaljnom i znanstvenom životopisu profesora Tomića. Profesor Tomić je i meni bio profesor, i ja ga se sa zahvalnošću sjećam, to više, što sam ga kao predavač na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta dijelom i naslijedio, pa ga se ovdje prisjećam upravo kao neumornog bibličara, profesora i vrlo plodnog pisca na biblijskom području. Prof. dr. Celestin Tomić licencijat iz opće teologije postigao je 1943. godine na teološkom fakultetu svojega Reda u Rimu. Na istom je fakultetu, obranivši tezu: „Il mistero di Cristo secondo S. Ignazio Martire“ (Otajstvo Krista po sv. Ignaciju, mučeniku), 1945. godine promoviran za doktora teologije. Uz doktorat na području opće teologije u Rimu, stekao je na Papinskom biblijskom institutu posebni licencijat iz biblijskih znanosti (1946.). Na tom je Institutu na poslijediplomskom studiju proglašen i candidatus ad doctoratum iz biblijskih znanosti (1947.), no sam rad na zasebnom doktoratu in re biblica povratkom u domovinu morao je prekinuti. U svojemu dugom životu uz zaduženja u provinciji svojega Reda, osobito uz spisateljsku djelatnost, profesor Tomić bio je 35 godina profesor brojnih biblijskih predmeta, pretežno iz Starog zavjeta, na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tu je od asistenta napredovao do redovitog profesora. Prof. dr. Celestin Tomić bio je osam puta izabran za dekana i četiri puta za prodekana Fakulteta. Iako se nije natjecao za mjesto dekana, u danim je okolnosti-
7
ma i iz solidarnosti prema kolegama profesorima, obavljao zahtjevnu dekansku službu. Radio je srcem i umom za dobrobit Fakulteta i za dobrobit Crkve u Hrvatskoj. Kao profesor, Tomić je predavao brojne predmete: biblijske jezike, uvodne predmete u Bibliju, uvode i egzegezu u pojedine spise i skupine biblijskih spisa Staroga zavjeta te je držao biblijske seminare. Profesor je svoja predavanja popratio izvrsnim udžbenicima koji se odlikuju širinom, uzornom metodikom i primjernom znanstvenom metodologijom te nadilaze školsku uporabu sve do danas. Prof. Tomić predavao je i na drugim crkvenim institucijama, kad je to smatrao korisnim, pa i na nižoj, stručnoj razini. Svoju je biblijsku profesuru započeo na Visokoj teološkoj školi u Splitu, gdje je radio od 1948. do 1953. godine. Prof. Tomić predavao je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 1953. sve do 1988. godine, a kasnije i na njegovu Katehetskom institutu. Također je, među ostalim, mnogo godina predavao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Kao profesor nastupao je ponizno, gotovo suzdržano, ali ljubazno i prije svega kompetentno. Predavao je i pisao nenametljivo i jasno, razumljivo, tako da su ga slušatelji i čitatelji zbog toga cijenili i primjereno vrednovali, a posebno su mu mnogi studenti zahvalni zbog blagosti na ispitima. Uz konstruktivno izlaganje znao je često istaknuti poteškoće i probleme mnogih biblijskih mjesta, nazivajući ih pojedinačno crux exegetarum (križ egzegeta) s ciljem da ih se prouči, razumije i prihvati. Njegova djela, brojne knjige, znanstveni, prigodni i popularni članci (u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga/Veritasu, Bogoslovskoj smotri, Crkvi u svijetu, Obnovljenom životu i drugim publikacijama) tvore malu biblioteku i pravo su bogatstvo za hrvatsku teološku literaturu. To se prije svega odnosi na biblijske priručnike i komentare pa se i danas, zaslugom Tomićeve redovničke subraće, dijele i populariziraju: čitaju ih stručnjaci, mnogi zainteresirani za Bibliju, i svi drugi kršćani. Prof. emeritus Nikola Hohnjec
8
DR. CELESTIN TOMIĆ
UVODNA RIJEČ UZ STOTU OBLJETNICU ROĐENJA DR. O. CELESTINA TOMIĆA
T
eško je o čovjeku koji je obilježio odgojno razdoblje mnoge svoje subraće (među kojima je i autor ove monografije), koji je u obrazovni proces utisnuo ljubav prema svetim knjigama, koji je godinama bio nenametljivi suradnik u listu svoje matične Provincije – teško je o tom čovjeku sada, s odmakom od desetak godina nakon njegove smrti, pisati a to ne bude s ponešto patetike, koju je on najmanje volio. Bio je doista skroman, jednostavan, blag, dobar, pobožan čovjek, biblijski rečeno: pravednik. Nije to nikakvo kanoniziranje nakon smrti, koje neki već prizivaju, već uistinu uvjerenje koje s autorom ovih redaka sigurno dijele mnogi, pa i brojni živi poznavatelji o. Celestina. Onome koji bilježi ove podatke bio je ponajprije odgojitelj. Potkovan u tradicionalnoj praksi pedagogike, koju je sam prošao i upio u Vječnom Gradu, pokušavao je i nastojao očuvati svoje odgojenike od bure koja je pomela i ispraznila mnoga sjemeništa i bogoslovije nakon prvih poslijekoncilskih godina. „Koga bogovi zamrziše“, govorili su stari Latini, „učiniše odgojiteljem“. Tu gorkastu istinu klasike osjetio je nesumnjivo i naš o. Celestin pa kad je zapazio da vrijeme traži nove prilagodbe, a godine mu nešto odmicale, tiho se povukao i prepustio te brige mlađim silama, a svu pažnju usmjerio prema svojoj zaista velikoj ljubavi – biblijskoj poruci. Bio je profesor biblijskih znanosti. Poput većine svojih predšasnika, prenosio je ljubav i strast prema svetim knjigama. „Rabbi“, kako su ga znali nazivati, neumorno je sijao sjeme tamo gdje je ubrzo niknuo plod. Mnogi naraštaji pamte ga po blagosti, koja je čak graničila sa stidljivošću,
9
kojom je zakrivao svoj pogled pred studentom na ispitu da mu ne zamijeti popratnu nelagodu. Takav njegov postupak mnogima je više koristio nego nekakva nepopustljiva strogoća, koja obično ne prati profesore biblijskih znanosti. „Rabbi“ je tome ostao vjeran sve do umirovljenja, sve do svojeg odlaska s učilišta, sve do preminuća. Bio je pisac i suradnik u mnogim listovima i časopisima – sve do smrti. Kao mladi bogoslov (bilo mu je svega dvadesetak godina) počeo je objavljivati kratke radove u tadašnjem Svetištu sv. Antuna, da bi kasnije, kada su se uslijed represivnih mjera Crkvi nesklona režima stidljivo počela otvarati vrata vjerskom tisku, neumorno započeo svoju suradnju u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga, kasnijem i sadašnjem Veritasu, suradnju koja se ponešto oduljila i nastavila čak i nakon njegove smrti, jer je iza sebe ostavio mnogo građe za koju bi bila prava šteta da propadne. U uredništvu Veritasa pamtimo ga kao tihog, blagog, neumornog i skromnog djelatnika. Četrdesetak godina suradnje u listu, i isto toliko godina, čak i nešto više, izdavanja popratnih knjiga, koje su pratile i slijedile njegovo pisanje u mjesečniku, potvrda su i trajno svjedočanstvo vjernosti o. Celestina glasniku svoje Provincije, ali i brojnim drugim listovima, časopisima i izdavačima. Zahvaljujući njegovu trudu i zalaganju, popularizacija Biblije na stranicama toga mjesečnika, ali i drugdje, nije jenjavala. Neprekinuta suradnja dobivala je nove zalete uvođenjem stalnih rubrika iz Staroga zavjeta kao i iz Novoga zavjeta, gdje je o. Celestin iz povijesti spasenja iznosio „novo i staro“. Polazeći od prvih uzbuđenja Knjige Postanka, sve do posljednjih uzdisaja Knjige Otkrivenja, o. Celestin nudio je čitateljima izvor vode da utaže duhovnu žeđ, da bolje upoznaju Sveto pismo i da još više zavole svaku njegovu stranicu. Moglo bi se još nabrajati što je sve radio. Na primjer, vrlo je vrijedna njegova uloga u pripremi hrvatskog prijevoda Svetoga pisma ili pak njegov nedovoljno priznat rad u kauzi beatifikacije bl. Alojzija Stepinca. No, za uvod bit će dovoljno. Na nama sada ostaje najprije dužnost zahvale za
10
DR. CELESTIN TOMIĆ
njegov život istrošen u službi Riječi, ali i osjećaj ponosa što smo dio svojeg života mogli vezati i provesti uz toga pravednika, koji se sada sigurno smješka nad ovim nezgrapnim pokušajem spašavanja njegova djela i života od zaborava. O ocu Celestinu Tomiću zasad nema cjelovite monografije. Postoje mnogi zapisi u obliku ogleda ili studijskih obrada pojedinog odsječka njegova života i djelovanja, kao što je dosta opširan prikaz života i pokušaj stvaranja potpune bibliografije (Tomislav Mrkonjić), temeljit prikaz Tomićeve uloge u kauzi beatifikacije bl. Alojzija Stepinca (Juraj Batelja), Tomićevo djelovanje u 40-godišnjem nizu neprekinutog promicanja i publiciranja svetopisamskih sadržaja i poruka na stranicama glasnika Veritas (Ljudevit Maračić) kao i cjelovita bibliografija na stranicama toga mjesečnika (Tanja Popec), uloga i djelovanje o. Celestina na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (Božo Lujić), prikaz neobjavljenih radova pohranjenih u Arhivu Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca u Zagrebu (Marko Puškarić) i tako dalje. Svi ti radovi, dakako, bit će obilato korišteni u ovoj monografiji, kojoj je cilj predstaviti dugovječni život i cjelokupno djelo o. Celestina, uz pokušaj vrednovanja njegove zapažene uloge i njegova istaknuta mjesta u Crkvi u Hrvata. Da bi u tome uspio, autoru ovih redaka pomaže arhivska dokumentacija koju je pred nekoliko godina prikupio razbacanu na više mjesta tada još neuređenog Arhiva Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca u Zagrebu. Zahvaljujući tome dovršenom zadatku cjelokupna bogata intelektualna ostavština, s mnoštvom životnih podataka, svjedočanstva i korespondencije, svrstana je u jedanaest velikih arhivskih kutija, posebno numeriranih, s naznakom sadržaja dokumenata pohranjenih u pojedinoj kutiji. Iz toga bogatog izvora monografija koju čitatelj drži u rukama donosi više dosad nepoznatih podataka i svjedočanstava o životu i djelu redovnika, profesora i bibličara, kakvih je u našoj sredini bilo malo. Pažnju istraživača posebno privlače sadržaji pohranjeni u prvoj kutiji, koja nosi naznaku
11
„Osobni dokumenti – Posebni prilozi“, kao i oni koje čuva osma kutija s naznakom „Pošta – Ugovori – Duhovni dnevnik“. Čitatelju napominjemo da će se izvori s tim podatcima, uglavnom dosad neobjavljenima, citirati u monografiji. Ponajprije su to izvori iz Arhiva Provincije, ostavština Celestina Tomića, kutija s brojem i naznakom sadržaja; skraćeno: APT, kutija (s određenim brojem). Vjerujemo da će se mogući zainteresirani čitatelj, željan daljnje provjere, lako snaći u svojem radu na produbljenju ovdje možda samo natuknutog ili nabačenog podatka ili svjedočanstva. S obzirom, pak, na ilustrativnu stranu, koja redovito prati svaku monografiju, valja priznati da nismo našli mnogo novih fotografija, koje zasigurno postoje i koje neki vjerojatno dobro čuvaju. No, nije nam namjera prednost dati slikama, već tekstu koji najviše svjedoči o veličini čovjeka kojemu i na ovaj način želimo sačuvati spomen, posebno sada kada bilježimo stotu obljetnicu Tomićeva rođenja (Vis, 1917.), u kojoj prigodi ovo djelo treba ugledati svjetlo dana. I za kraj, samo kratka riječ zahvale. Možda bi najjednostavnije bilo izostaviti konkretna imena onih koji su pomogli, surađivali, poticali i podržavali izdavanje ovog djela, jer ih ima podosta, a postoji i rizik da netko ostane nespomenut. Ipak autor smatra da ne smije mimoići tu dužnost te svima njima pa, najprije uopćeno, izriče najiskreniju zahvalu za trud, suradnju, razumijevanje, pomoć i podršku. Ponaosob, pak, zahvala ide profesorima Katoličkoga bogoslovnog fakulteta dr. Matiji Berljaku, dr. Ivanu Karliću i dr. Boži Lujiću, bez kojih zasigurno ne bi došlo do pokretanja i stvaranja ove pozamašne monografije. Tu su, također, redovnička subraća o. Augustin Kordić i o. Maksimilijan Herceg, koji su spremno ustupili dio ostavštine o. Celestina, koju ljubomorno čuvaju kao osobnu uspomenu. Od bliže i daljnje Tomićeve rodbine zasebna zahvala pripada pranećakinji gđi Suzani Jakić, koja je ustupila mnoštvo zapisa i ilustrativnog materijala iz ranije faze života o. Celestina. Bez truda dr. Slavka Grubišića, umirovljenog profesora današnjega Ka-
12
DR. CELESTIN TOMIĆ
toličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu, zasigurno ne bi bio predstavljen, inače dosta nepoznat, odsječak petogodišnjeg rada i djelovanja mladog profesora Tomića u Splitu. Nešto mlađi profesorski kolega o. Celestina, nedavno preminuli franjevac, dr. Bonaventura Duda, višekratno je izrazio podršku, interes i želju da ugleda ovo djelo objavljeno, što je autoru ulijevalo dodatne poticaje za trud i istraživanje. Konačno, ne smije se nikako zanemariti brižljiva ljubav i trud pomoćnika, koje obično nazivamo tehničkim suradnicima, a imena im se nalaze u impresumu knjige (recenzenti, lektori, korektori i grafički urednici), kao ni uloga samoga izdavača Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti iz Zagreba, bez čije materijalne podrške i pomoći ovo djelo ne bi nikada, bar ne u ovakvu obliku, ugledalo svjetlo dana. Svima spomenutima, i mnogima drugima kojih se imena ne nalaze izričito navedena, najiskrenija hvala! Ljudevit Anton Maračić
13
DR. CELESTIN TOMIĆ 1917. – 2006.
DR. CELESTIN TOMIĆ
I. DIO DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE
S
većenik i redovnik, o. Celestin1 (Dinko Bruno) Tomić rođen je 6. listopada 1917. godine u mjestu Visu na otoku Visu.2 Kršten je u župnoj crkvi u Visu 17. dana istog mjeseca i dobio ime Dinko Bruno,3 a prilikom zavjetovanja i ulaska u Red male braće franjevaca konventualaca izabrao je ime Celestin (Rajko). Sakrament svete potvrde primio je u istoj župnoj crkvi u srpnju 1927. godine (nema precizne naznake dana), a kum mu je bio don Stjepan Bojanić.4
1
2
3
4
U praksi franjevačkog oslovljavanja u cjelokupnoj franjevačkoj obitelji, prema tradiciji, ali i isticanja jednakosti unutar bratstva, danas sve više prevladava jedinstvena kratica „fra“ (frater), kojom se ponekad služio i Tomić, ali se ipak češće, u duhu dugotrajne tradicije kojoj je pripadao, potpisuje kao „o. Celestin“, pa i mi u ovom djelu rabimo taj način oslovljavanja, kojim se donedavna, bez diskriminacijskih namjera, htjela jače naglasiti prezbiterska služba u životu konventualnoga franjevca (pater), dok se kraticom „fra“ isticala pripadnost laičkom dijelu Reda, gdje su se tako mogla prepoznati braća nesvećenici (fratres laici). U obradi početnog razdoblja života o. Celestina Tomića prilično smo se oslonili na uvodne stranice priloga dr. Tomislava MRKONJIĆA, Celestin Tomić, OFMConv. (*Vis, 6. 10. 1917. + Zagreb, 23. 9. 2006.). Biobibliografija u uvodnom dijelu zbornika Tomić, Zagreb, 2013. Mrkonjić podsjeća da podatke navodi prema osobnim bilješkama i kazivanju o. Celestina Tomića. Usp. Svjedodžbu rođenja i krštenja, koju je don Dinko Jerković, pred Tomićev odlazak u sjemenište, izdao i potpisao u Župnom uredu u Visu, 21. kolovoza 1929. – Arhiv Provincije, „Tomić“, kutija 1 „Osobni dokumenti, Posebni prilozi“ (dalje: APT, kut. 1). Usp. Posvjedočenje koje je don Dinko Jerković 6. kolovoza 1934. godine izdao i potpisao u Župnom uredu u Visu; APT, kut. 1.
17
Život i djelo
1. Brojna obitelj Otac Celestin (Dinko Bruno) Tomić potječe iz brojne obitelji viških težaka. Njegov otac Dinko (+1929.) bavio se zemljoradnjom, dok je majka Mandina, rođena Zaninović, bila domaćica. Osobitu privrženost i navezanost mladi Dinko osjećao je baš prema majci, što će biti potvrđeno na više mjesta ove monografije, posebno kod svećeničkog ređenja i u vrijeme studija u Rimu, kad je zbog ratne situacije više godina bio daleko od rodnog kraja. Prema Knjizi rođenih u viškom župnom uredu, obitelj je imala trinaestero djece, ali čini se da dvoje rano umrlih nije bilo ubilježeno. Dinko Bruno rođen je kao posljednje dijete, prema tome petnaesto i najmlađe. Neki od braće, Josip (+1974.) i Pave (+1989.), ostali su na Visu kao zemljoradnici, dok se brat Vicko kao mladić od sedamnaest godina otisnuo u daleki svijet, najprije u Čile a zatim, nakon više godina plovidbe, u Kolumbiju, da bi se konačno vratio u rodni Vis. Sestre Bona (*1902.), udana Ilić, i sestra Marija (*1910.), udana Vidović, ostale su na Visu. U svojim dnevničkim zapisima iz Rima, u vrijeme kad je završavao studij teologije (1944.), o. Celestin se s posebnim pijetetom prisjeća najstarije sestre Bone, za koju spominje da se s njom družio vrlo malo, jer da je zbog udaje otišla iz kuće dok je on bio malen, a kad je poodrastao, nisu se viđali jer nije živjela u mjestu. Ubrzo je postala udovica s dvoje djece. Čini se da je taj brak loše sklopljen pa se stoga o. Celestin i prisjeća sestre Bone s pijetetom, tugom i boli, predbacujući pomalo i sebi da je mogao nešto više poduzeti prije smrti njezina muža, koji je, po svemu sudeći, tragično završio.5 Sestra Ljubica (1906. – 2005.), redovničkim imenom Nazarena, s kojom je o. Celestin bio usko emotivno i duhovno povezan, što potvrđuje više njezinih dosta opširnih pisama pohranjenih 5
Usp. Celestin TOMIĆ, Moj dnevnik (1941.– 1944.): skroviti život o. Celestina (dalje: MD), ur. Ljudevit Maračić, Zagreb, 2016., 87-88.
18
Život i djelo
Za nju o. Celestin bilježi da je uz njega bila od mladosti i da mu je bila „druga majka“. Kad se, pak, prisjeti na roditeljsku kuću i Perina mu dolazi pred oči. Rado se sjeća večeri provedenih kao dječak s Perinom u polju, dok je, kako kaže duhovito, još „vjerovao u vukodlake i vještice“. Dinko je tada bio zadnji izdanak obitelji, svi su već poodrasli, svi su već kročili vlastitim putovima života. Sa zahvalnošću se kasnije o. Celestin molio za Perinu, koja je zbog Boga, a možda i njega, ostavila svoje i brinula se za djecu brojne obitelji Tomićevih. Iz Rima se u molitvi prisjeća te dobre žene, koja je na svoj način, prema Celestinovu priznanju, snažno djelovala na njegovu duhovnu izgradnju.8 Cijeli je život mladi Tomić mislio na svoju obitelj, rado se za nju molio, posebno kad je bio u Rimu i zbog rata nije mogao biti u vezi sa svojima u Visu. Ima u njegovu dnevniku više zapisa koji to potvrđuju, kao npr. onaj od 20. prosinca 1943. godine u kojem kaže: „Kakva razlika! Lani okupljeni kod kuće oko oltara Majke Božje, dok sam ja pred Tobom, Kraljice, prinosio prvu nekrvnu žrtvu. Sam, uz pratnju nevidljivih anđela, uz povezanost svojih bližnjih, koji su me željeli imati kod sebe. Evo već je godina prošla, a njihova se želja nije ispunila, a možda se ni neće. Ita Pater, quia sic fuit placitum ante te! Rastavljeni smo. Ne znam što doživljavaju, kako gladuju, trpe, stradavaju. Ali, Tebi su poznate njihove patnje, boli, želje. Ja ne znam što bih molio. Za koga. I zato sam prinio za njih Žrtvu, na Tvoju nakanu, da Tebe Jedinca ganem, da se zauzmeš za sirote, i ispuniš njihove želje, obdariš ih darovima za kojima žude. Tebi su poznati, Ti ih čuješ, Ti ih vidiš. Pred Tvojim se očima sve odigrava, i bez Tvoje volje ništa ne biva. Stoga, Oče dobri, smiluj se, da im pomognem i ja u danima nesreće, kao što su oni mene pomagali, da mi ne reknu: evo za što smo ga odgajali, da nas zaboravi, zapusti i prezre. Dnevno su mi na pameti dok stupam pred Tvoje veličanstvo, napose sada, danas, iako ih u svojoj rastresenosti zaboravim, Ti ih sve 8
Usp. MD, 85-86.
20
DR. CELESTIN TOMIĆ
pokupi i ne zapusti nikoga za koje sam dužan moliti ex pietate, ex charitate, ex oboedientia.“9
2. Školovanje u Visu i Ptuju Dinko Bruno Tomić započeo je školovanje u rodnom Visu, gdje je završio četiri razreda osnovne i dva razreda građanske škole. Prema Školskoj obavijesti (svjedodžbi) za školsku godinu 1926./1927. vidi se da je mušku osnovnu školu u Visu počeo pohađati 1. listopada 1923. godine. U prvom polugodištu IV. razreda imao je osam petica i dvije četvorke (poznavanje prirode i crtanje), da bi na kraju toga razreda imao same petice, bez ijedne četvorke, što ukazuje da je mali Dinko vrlo rano počeo iskazivati sklonost prema školi i knjizi.10 Dvije godine kasnije, malo pred svršetak školovanja u Visu, gdje je pohađao četiri razreda muške osnovne i dva razreda mješovite građanske škole, godišnja svjedodžba na kraju toga razreda, potpisana 28. lipnja 1929. godine, pokazuje nešto niži ali još uvijek prilično visok prosjek ocjena. Uz dvije petice i osam četvorki, pojavljuju se i dvije trice (hrvatski jezik i talijanski jezik). Iznenađuje i priličan broj od 66 sati izostanaka (svi su sati opravdani) što ukazuje na to da je u tom razdoblju petnaestak dana bio bolestan, dok je u prethodnom izvješću pred dvije godine zabilježeno svega 11, i to opravdanih sati izostanka s nastave.11 Milost Božja, kako sam kaže, poziva ga u Red male braće franjevaca konventualaca. Kao dječak dolazio je redovito ministrirati u crkvu sv. Jere na Prirovu. Kada je 1929. godine na Vis došao o. Karlo Jelušič (1898. – 1973.), Slovenac, pripovijedao je dječacima da se može ići u privatnu školu 9
10 11
MD, 79-80. Upadljivo je kako Tomić u svojem dnevniku, a to će činiti kasnije i u pismima, često rabi latinske izraze, uglavnom parafraze iz Svetog pisma, koje ne prevodimo jer smatramo da su čitatelju dobro poznati. APT, kut. 1. Isto.
21
DR. CELESTIN TOMIĆ
Tako je mladi Dinko Bruno potkraj 1929. godine napustio svoj otok i otisnuo u daleku Sloveniju, gdje se u Ptuju nalazila Privatna gimnazija franjevaca konventualaca za pitomce koji su željeli postati redovnički svećenici u tadašnjoj Jugoslavenskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Budući da je velika većina đaka bila hrvatskog podrijetla, kao i većina profesora i nastavnika, nastava se održavala na hrvatskom jeziku, uz obvezatno učenje slovenskog jezika. Donosimo pregled četiriju godina nastave kad se u Ptuju nalazio i mladi viški đak, tada dvanaestogodišnji dječak Dinko Bruno Tomić. Činimo to i zbog toga što je taj segment sjemenišnog obrazovanja u Kraljevini Jugoslaviji slabo ili nikako poznat. • Školska godina 1929./1930. Velik broj novoupisanih sjemeništaraca – čak dvadeset i dva imena su na popisu 3. siječnja 1930. godine. Iz tog popisa izdvajamo samo neka imena učenika, koji su kasnije uspjeli u daljnjem školovanju i bili usko vezani s o. Celestinom: Martin (Davorin) Čavlek, Stanko (Lovro) Grandošek, Đuro (Nevesin) Novak, Ivan (Marin) Oreb, Bruno Dinko Tomić i Vjekoslav (Gabrijel) Vlahović. Od spomenutih najbliži mu je bio nešto mlađi Ivan Marin Oreb, Korčulanac iz Vele Luke, sve do smrti bliski subrat o. Celestina, s kojim ga je osobito vezivala otočka blizina i mentalitet, makar su po naravi bili vidljivo različiti. Prema jednoj kasnijoj opaski, Dinko Bruno Tomić došao je u Ptuj 12. rujna 1929. godine zajedno s Ivanom Orebom.13 Školske godine 1929./1930. I. razred Privatne gimnazije franjevaca konventualaca u Ptuju imao je tjedno 31 sat. Najviše sati bilo je iz latinskog jezika (6), pa hrvatskog i njemačkog jezika (4), zemljopisa i matematike (3), dalje slijede vjeronauk, slovenski, prirodopis i krasopis (2) te gimnastika, teorijsko pjevanje i zborno pjevanje (1). Upravi13
Usp. Arhiv Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, kut. 21, br. 51/32 (u daljnjem tekstu kratica za taj arhiv je AP; tu nisu uključeni materijali vezani uz dokumentaciju o. Celestina – oni su označeni kao APT, s brojem kutije).
23
Život i djelo
telj škole bio je o. Ćiril Sparožić.14 Prema izvješću o uspjehu na drugom tromjesečju, dana 1. ožujka 1930. godine Bruno Tomić ima najviši prosjek ocjena (4,60), sve petice (odličan), osim slovenskog, njemačkog i krasopisa, za što je dobio četvorke (vrlo dobar). Treba napomenuti da od dvadeset učenika (naknadno je smanjen broj), čak četvorica nisu prošla taj razred.15 • Školska godina 1930./1931. U drugom razredu tjedni raspored obuhvaćao je 29 sati nastave: najviše latinski (5), hrvatski i njemački jezik (4), matematika (3), vjeronauk, slovenski jezik, zemljopis, povijest i prirodopis (2) i krasopis, teorijsko pjevanje i zborno pjevanje (1). Upravitelj je bio o. Ćiril Sparožić.16 Od šesnaest učenika, opet susrećemo Tomićeve kolege Čavleka, Novaka, Oreba i Grandošeka, Slovenca. Na drugom tromjesečju, 14. ožujka 1931. najbolje je ocijenjen Antun Venus iz Ćeralija kod Voćina (4,63), dok je drugi Bruno Tomić (ponekad se navode oba imena, češće samo Bruno) (4,45) pa Ivan Oreb (4,27). Tomić ima pet petica i šest četvorki (slovenski, njemački, matematika, prirodopis, pjevanje i krasopis). Koncem školske godine 1930./1931. Tomić je treći u razredu, iza Wenusa i Oreba, s trima peticama (zemljopis, povijest i prirodopis) i ostalim četvorkama. Prosjek ocjena iznosi 4,16.17 Tada ravnatelj/direktor postaje o. Ivan Butorović. Njegovim dolaskom postrožuje se kriterij ocjenjivanja, pa tako su krajem prvog polugodišta te školske godine četiri učenika zbog slabijih ocjena stavljena na mjesečnu kušnju, dok je jedan potpuno isključen iz škole.18 Kod toga strožeg kriterija ocjenjivanja Tomićev prosjek ocjena bio je 3,90, s nekoliko trica (slovenski, njemački, grčki), dok je dobio
14 15 16 17 18
Usp. AP, kut. 20, br. 179/29. Usp. AP, kut. 20, br. 218/30. Usp. AP, kut. 20, br. 258/30 od 16. rujna 1930. Usp. AP, kut. 20, iza br. 320/31. Usp. AP, kut. 21, br. 8/32.
24
DR. CELESTIN TOMIĆ
dvije petice (vjeronauk i povijest). Sve ostalo ocijenjeno je kao vrlo dobro. U to vrijeme i samo sjemenište u Ptuju proživljava materijalnu krizu, glad je sve naglašenija, pa ne začuđuje da je nastava skraćivana i pitomci slani kućama, kao što provincijal o. Bernardin Polonijo na kraju svojeg osvrta na ravnateljev dopis iz 25. travnja 1932., u kojemu na provincijalov zahtjev referira o udžbenicima koji su na snazi u Privatnoj gimnaziji franjevaca konventualaca u Ptuju, pripominje: „Pospješilo se sa zaključenjem školske godine, jer je od Božića 1931. g. samostan u Ptuju ostao bez vlastitog kruha.“19 • Školska godina 1931./1932. U novu školsku godinu upisano je osamnaest kandidata u I. razred i dva nova đaka u III. razred. Iz brojnog popisa novopridošlih đaka izdvajamo samo nekoliko imena kasnijih kolega s kojima je o. Celestin bio usko povezan: Mirko (Teofil) Han, Nikola (Marijan) Žugaj i Stjepan Rössel. Ukupno je u sjemeništu te godine bilo trideset i četiri đaka. Vrijedi navesti i popis profesora u sjemeništu franjevaca konventualaca u Ptuju za školsku godinu 1931./1932. To su: o. Ćiril Sparožić, upravitelj/direktor: u I. razredu predaje vjeronauk i krasopis, a u III. razredu fiziku i harmonium; o. Rafael Gršković: u I. razredu predaje latinski, njemački, zemljopis, prirodopis i pjevanje, a u III. razredu njemački, zemljopis, povijest, pjevanje i klavir; prof. Franjo Alič (slovenski laik, profesor klasičar): u III. razredu predaje slovenski i grčki; fra Ivan M. Butorović, ravnatelj/magister: u I. razredu predaje hrvatski i matematiku, a u III. razredu liturgiku, hrvatski, latinski i matematiku. Brižljivi kroničar života u Privatnoj gimnaziji franjevaca konventualaca bilježi i ove detalje: „Središte sjemeništa, sila pokretnica u duhovnom životu i intelektualnom radu jest Presveto Srce Isusovo. Zato je dne 7. XI. u kapelicu postavljena slika Presvetog Srca Isusova, gdje se svakoga 19
Usp. AP, kut. 21, br. 105/32.
25
Život i djelo
prvog petka u mjesecu obavlja pobožnost u čast Presvetom Srcu Isusovu. A za ljepše slavljenje sjemenišnih pobožnosti stavljen je u kapelici i harmonij, na kojem svi studenti izmjenično zaslađuju pobožnost.“ Provincijalatu franjevaca konventualaca u Zagrebu, u svojem izvještaju iz Ptuja o životu i radu sjemeništa, ravnatelj sjemeništa o. Ivan M. Butorović piše: „U malom sjemeništu kroz ovo vrijeme đaci pokazaše puno života. Upravo se veseliše mjesečnim sijelima društva literarnog ‘Miloševića’. Na sijelima je bilo živo: predavanja, deklamacije, debate – čovjeka se ugodno doimlju i opaža se kako već većina njih zna lijepo nastupiti i slobodno govoriti. To djelovanje u društvu toliko ih veseli da su nezadovoljni jednim mjesečnim sijelom, pa uz to imadu i svake nedjelje na večer po jedno kratko predavanje naizmjence. Imadu smisla i za glumljenje. Upravo su krasno odigrali prigodom blagdana sv. Nikole: ‘Sv. Nikola i deset vražića’.“ Svojim dopisom iz Ptuja dana 13. srpnja 1932. godine ravnatelj o. Ivan Butorović izvještava Provincijalat da su školske godine 1931./1932. u sjemenište stupila dva nova đaka u III. razred, a osamnaest novih upisalo se u I. razred. Od prošle školske godine (1930./1931.) u malom sjemeništu ostalo je četrnaest đaka. Prema tomu, ukupan broj učenika tijekom 1931./1932. godine bio je trideset i četiri, no odmah na početku, odnosno prije početka nastave, otpuštena su dvojica, tijekom školske godine još dvojica, a na koncu godine šestorica. Tako je sveukupan broj reduciran na dvadeset četiri, s uspjehom završenih đaka. Ravnatelj potom izvještava o nekim događajima iz sjemenišnog života: dana 30. kolovoza sjemeništarci su se srdačno oprostili od dvanaestorice starijih kolega, koji su sutradan krenuli u Zagreb da prime redovničko odijelo. U tu svrhu priređen je izlet i intimna zabava. – Kod proslave 700. obljetnice smrti sv. Elizabete Turingijske sudjelovali su svojim milozvučnim pjevom i sjemeništarci. Nažalost, nisu mogli sudjelovati i kod proslave 700. obljetnice smrti sv. Antuna Padovanskoga, jer su đaci već 17. svibnja morali otići na školske praznike. Na koncu školske godine opet su uve-
26
DR. CELESTIN TOMIĆ
deni godišnji ispiti za bolji napredak đaka. Po završenim ispitima studenti literarnog društva „Milošević“ izveli su lijepu akademiju u znak zahvalnosti svojim profesorima.20 • Školska godina 1932./1933. Dana 14. listopada 1932. godine ravnatelj o. Ivan Butorović izvještava Provincijalat o novostima u sjemeništu. Za vrijeme ljetnih praznika izmijenile su se dvije skupine klerika, koji inače studiraju u Splitu, u svrhu odmora i oporavka. Ptujski su se pitomci nakon praznika našli opet na okupu 12. rujna 1932. godine. Dva dana kasnije otpjevan je „Veni Sancte“ i služena sveta misa za dobar uspjeh u novoj školskoj 1932./1933. godini. Te jeseni u školu nije upisan ni jedan novi đak, a od lanjskih đaka nisu se vratila petorica, što zbog slabog zdravlja a što zbog neuspjeha u nauku. Osim isključenih zajedničkom odlukom profesora, nisu se vratila još dvojica, jedan po odluci, a jedan po savjetu provincijalnog ministra. Tako da je te jeseni bilo svega dvadeset i dva učenika, od toga devetorica u II. razredu, a trinaestorica u IV. razredu. Umjesto o. Rafaela Grškovića sad je došao o. Budislav Benvin. Nastavnici su bili, kao i lanjske godine, Sparožić, Butorović i neki svjetovni profesori, uz o. Miroslava Godinu. Dana 9. listopada ptujska župa sv. Petra i Pavla proslavila je 70. obljetnicu smrti biskupa Slomšeka, pa su studenti sudjelovali tamburanjem i pjevanjem na akademiji u gradskom kazalištu.21 Prema internom glasilu Komentar Reda franjevaca konventualaca, Prilog br. 5 (zaključeno 15. kolovoza 1933.), u izvješću o ptujskom sjemeništu i gimnaziji spominje se da učenike u Ptuju poučavaju o. Ćiril Sparožić, o. Ivan Butorović, o. Miroslav Godina, o. Budislav Benvin i prof. Fran Alič. Za Glazbeno-literarno društvo „Milošević“, koje je ravnatelj Butorović osnovao u Ptuju, spominje se da jednom tjedno imaju redovito sijelo, a o Božiću i koncem godine imaju zabavu pred domaćim gostima (predstavu i 20 21
Usp. AP, kut. 21, br. 134/32. Usp. AP, kut. 21, br. 192/32.
27
Život i djelo
akademiju). Vrlo je zanimljiva, uz izvješće o ptujskim đacima, napomena o obrazovnom programu Provincije: „Po dosadašnjem običaju“, piše provincijal u biltenu, „imali bi ptujski četvrtaši jesenas prijeći u novicijat u Zagrebu. Mjesto toga ostat će u Ptuju da pohađaju peti razred, a da neki od njih nisu prestari, dobro bi bilo kad bi ondje svršili i šesti razred, pa tek tada ušli u novicijat.“ U tom je smislu, nastavlja provincijal, upitan nedavno od Kr. ministarstva prosvjete koje i kakve škole ima Provincija, odgovorio da ima u Ptuju klasičnu gimnaziju sa šest razreda, u Zagrebu novicijat (stručni pedagogijsko-asketični jednogodišnji tečaj) i dvogodišnji tečaj specijalne filozofije, kombiniran sa sedmim i osmim razredom klasične gimnazije, a u Splitu četverogodišnji tečaj teologije. „Takav bi raspored naredni provincijalni kapitul trebao usvojiti i unijeti u provincijske statute“, zaključuje provincijal Polonijo.22 Pred sam Božić, 19. prosinca 1932. godine, ravnatelj Butorović izvještava Provincijalat u Zagrebu kako bi đaci Privatne gimnazije franjevaca konventualaca trebali malo skratiti božićne praznike, jer su i tako preko ljeta imali četiri mjeseca praznika, pa predlaže da nastave ne bude svega šest blagdanskih dana, umjesto sedamnaest, koliko praznuju državne škole. Ptujski samostan nalazi se u teškoj krizi, nema dovoljno žita, jer je morao prodati veliku količinu žita radi otplate svojih dugova. Zbog štednje ravnatelj predlaže provincijalu da roditelji pitomaca sami podmiruju troškove za veće krojačke zahvate te u tom smislu misli da bi časna sestra krojačica trebala voditi strogu inventuru troškova pojedinog pitomca a on bi na vrijeme iznose dostavio njihovim roditeljima, zajedno s ostalim troškovima. Ujedno se predlaže da za veće blagdane obližnji pitomci ne odlaze kući, kako se to prakticiralo u ondašnjem sjemeništu. U odgovoru na poleđini dopisa provincijal o. Bernardin Polonijo skicirao je odgovor iz kojega se vidi kako se odlaženje kući tih sjeme22
Usp. AP, kut. 30, bilteni „Prilog“ br. 5, str. 7.
28
DR. CELESTIN TOMIĆ
ništaraca treba uskladiti s odredbama novih Konstitucija (br. 421), prema kojima treba uvesti i duhovne vježbe za sjemeništarce. S obzirom na podmirivanje troškova u samostanskoj krojačnici, provincijal drži da će njihovo uvođenje predstavljati ne samo ekonomičnije poslovanje nego i odgojnu mjeru da se pazi i na male detalje, makar treba računati zbog ekonomske krize da neće svi roditelji redovno to moći podmirivati.23 Nakon polugodišta školske godine 1932./1933. iz popisa školskih ocjena Bruno Tomić ima prosjek od 4,25, drugi je po redu, odmah do Antuna Venusa, a ispred Ivana Oreba. Tomić ima tricu iz slovenskog jezika, četiri petice (vjeronauk, hrvatski, zemljopis i povijest), a sve ostalo ima vrlo dobar. Na kraju školske godine u IV. razredu, gdje je bilo trinaest đaka, jedan je prošao odličnim uspjehom (Venus Antun, koji će krajem godine istupiti iz sjemeništa u Ptuju), sedmorica su prošla vrlo dobrim uspjehom (među njima su Tomić, Čavlek, Novak i Oreb), a petorica dobrim uspjehom.24 Na kraju školske godine, odnosno IV. razreda, prema izvješću ravnatelja Butorovića od 22. lipnja 1933. godine, Bruno Tomić ima prosjek ocjena 4,50, s time da ima jednu trojku (slovenski), četiri četvorke (njemački, latinski, grčki i fizika), a sve ostalo petice (devet predmeta). Vjerojatno potaknut škrtim izvješćem o uspjehu pojedinog đaka provincijal o. Bernardin Polonio 3. travnja 1933. godine dostavlja ravnateljstvu minoritskoga dječačkog sjemeništa u Ptuju, kao svojevrsni opširniji osvrt na primljena izvješća, prijedloge da se ubuduće o pitomcima iznose sveobuhvatnija mišljenja koja se odnose ne samo na intelektualni napredak nego i na duhovno-moralni rast, pozivajući se pritom i na odluke Generalne kurije u Rimu. Tako provincijal predlaže da se o svakom đaku – kako je to običaj kod svih škola – dadne konferencijalna (zborna) ocjena i o marljivosti i ponašanju ili vladanju. Tomu treba 23 24
Usp. AP, kut. 21, br. 241/32. Usp. AP, kut. 22, br. 158/33.
29
Život i djelo
u popratnom izvješću dodati još i svoj sud o učenikovoj ćudi i ćudoređu, o njegovim osobitim dobrim i lošim stranama uma, srca i tijela, napreduje li u dobru, sustaje ili čak nazaduje, zatim o zdravlju i učenikovu shvaćanju redovničkog i svećeničkog zvanja. Pritom se provincijal poziva na nove Konstitucije Reda iz 1932. godine pod br. 58, kao i na naputak Kongregacije za redovnike iz 1931. godine. Tu instrukciju u prijevodu treba javno pročitati i rastumačiti gojencima. Potom, neka ravnateljstvo u svojemu semestralnom izvješću ne ispusti navesti bar naslove asketskih predavanja, što ih magistri naših sjemeništa odvajkada drže svojim gojencima svake nedjelje, te pripomenuti s kakvim ih zanimanjem đaci slušaju i provode u život. U izvješću treba podsjetiti i koliko je puta svaki gojenac pozvan na razgovor o stanju zvanja i redovničko-svećeničkim obvezama koje slijede. Posebno kao zanimljivost valja istaknuti preporuku provincijala da se mladi gojenci već u prvim razredima gimnazije upoznaju s franjevačkim Trećim redom, oduševe se za to i prema mogućnostima uključe u rad mjesnih bratstava. Treći red nije samo nabožna udruga za uživanje duhovnih povlastica nego i škola budućih upravitelja i širitelja Trećeg reda, pa treba često na raznim sijelima raznolikim predavanjima upoznavati duh Trećeg reda, koji je stoljećima bio prava katolička uzorna organizacija na vjerskom i socijalnom polju.25 • Školska godina 1933./1934. Provincijal o. Bernardin Polonijo 4. listopada 1933. godine podnosi izvješće svojoj upravi iz kojeg je vidljiv sastav profesorskog zbora: do blagdana sv. o. Franje imali su klerici đaci predavanja po jedan sat samo iz opće povijesti starog vijeka, što je držao o. Bernardin Polonio, i iz logike, što je držao o. Ladislav Glavina, da se dovrši što je bilo lani izostalo uslijed zakašnjelog početka školske godine (17. listopada 1932.), što se i dovršilo. Askezu predaje magister novaka 25
Usp. AP, kut. 22, br. 82/33.
30
DR. CELESTIN TOMIĆ
o. Srećko Auer. Posljednji tjedan mjeseca rujna 1933. godine započeo je svojim predavanjima iz matematike, fizike i kemije i prof. dr. Marin Katalinić, sveučilišni asistent u Zagrebu. Dana 6. listopada 1933. godine i prof. dr. Kruno Krstić započet će s predavanjima iz grčkog i latinskog jezika te iz srpsko-hrvatskog (!) i njemačkog jezika. Program utvrđen za školsku godinu 1933./1934. predviđa obrađivanje učevnog gradiva za VI. razred klasične gimnazije (kako to propisuje zakon Kraljevine Jugoslavije za javna učilišta), ukoliko se to nije dovršilo lanjske godine. Zatim ima nastupiti pripremanje đaka za ispite iz svakog pojedinog razreda klasične gimnazije pred kojim javnim državnim učilištem u Zagrebu. Do te se odluke došlo zato što svećeničkim kandidatima vojne vlasti u Jugoslaviji neće više priznavati pravo na đački šestomjesečni rok u vojsci u neboračkoj četi ako nemaju priznatih bar šest razreda klasične gimnazije državnih školskih vlasti i ako nisu slušači neke javne bogoslovije. Za sporedne predmete I. pa do VI. razreda klasične gimnazije počet će priprava u proljeće. Na poleđini dopisa provincijal je pregledno ispisao imena predavača i sadržaje njihovih predmeta: o. dr. Bernardin Polonijo (opća povijest srednjeg vijeka), o. Srećko Auer (askeza), o. dr. Ladislav Glavina (filozofija: kritika, ontologija, psihologija), prof. dr. Marin Katalinić iz Trogira (matematika, fizika i kemija, po dva polusata tjedno), prof. dr. Kruno Krstić iz Arbanasa (grčki, latinski, srpsko-hrvatski i njemački, po dva polusata tjedno), prof. Ferdinand Sarazin (francuski, jedan sat tjedno). Školska je pouka svedena na najnužnije zbog pomanjkanja novčanih sredstava.26 Na kraju petog razreda školske godine 1933./1934., prema izvješću ravnatelja od 23. lipnja 1934., Tomić ima prosjek ocjena 4,18, s trima trojkama (kemija, slovenski i njemački), šest petica (hrvatski, povijest, matematika, pjevanje, risanje, gimnastika), a sve ostalo su četvorke. Zanimljivo je da u popisu učenika i njihovih ocjena ravnatelj 26
Usp. AP, kut. 22, br. 241/33.
31
Život i djelo
precrtava ima Bruno i ostavlja Dinko za malog Tomića, kojega dosad uvijek susrećemo s prvim imenom. Važna je i napomena da je Tomić, zajedno s kolegama iz svojeg razreda, od 1. do 8. lipnja 1934. godine pri državnoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu polagao dva razreda klasične gimnazije, od kojih je prvi položio odličnim, a drugi razred vrlo dobrim uspjehom.27 Dana 22. travnja 1934. godine ravnatelj o. Ivan Butorović iz Ptuja piše roditeljima pitomaca i đaka Privatne gimnazije franjevaca konventualaca da je nalogom višeg starješinstva Provincije, a za nužno dobro učenika, odlučeno da se pomladak Provincije odsele mora podvrgavati javnim ispitima kod koje državne srednje škole. Zasad bi svaki učenik trebao polagati prijavni ispit za upis u srednju školu, zatim odmah ispite za prva dva razreda u državnoj srednjoj školi, sve već prvog tjedna mjeseca lipnja tekuće godine. Dužnost je Provincije da uz pomoć raznih privatnih instruktora osigura da ispiti prođu uspješno. No, kako to predstavlja i nove dodatne troškove, roditelji moraju sudjelovati u njihovu podmirenju. Uz rješenje porezne uprave učenici mogu biti pošteđeni plaćanja dvije trećine troškova, pa se mole roditelji da se pobrinu i dostave te potvrde, a potom solidarno sudjeluju u podmirivanju ostalih troškova.28 Sačuvana je i jedna opširna čestitka prigodom blagdana Uskrsa pristigla 1. ožujka 1934. godine u kojoj dvadeset i dva đaka ptujske gimnazije provincijalu o. Bernardinu Poloniju izražavaju blagdanske čestitke, želeći od srca da Uskrs u toj svetoj godini provede u najpovoljnijem stanju i da mu preslavni uskrsnuli Isus izlije obilje svojega svetog blagoslova. Čestitku su vlastoručno potpisali svi đaci, pa tako i Bruno (ne Dinko) Tomić.29
27 28 29
Usp. AP, kut. 23, br. 142/34. Usp. AP, kut. 23, br. 107/34. Usp. AP, kut. 23, br. 86.
32