Poruka pape Franje prefektu Dikasterija za laike, obitelj i život kardinalu Kevinu Farrellu u prigodi objavljivanja dokumenta »Dati najbolje od sebe. O kršćanskom pogledu na sport i osobu«. Mojemu časnom bratu Njegovoj Uzoritosti Kevinu kard. Farrellu prefektu Dikasterija za laike, obitelj i život! Radosno sam primio vijest o objavljivanju dokumenta »Dati najbolje od sebe«. O kršćanskom pogledu na sport i osobu koji je Dikasterij za laike, obitelj i život priredio sa svrhom da istakne ulogu Crkve u svijetu sporta te kako sport može biti sredstvo susreta, formacije, poslanja i posvećenja. Sport je mjesto susreta gdje se ljudi svih razina i društvenih položaja okupljaju kako bi postigli zajednički cilj. U kulturi u kojoj dominiraju individualizam i jaz između mlađih naraštaja i starijih osoba, sport je povlašteni prostor oko kojeg se ljudi susreću bez ikakve razlike u rasi, spolu, religiji ili ideologiji i gdje možemo doživjeti radost zajedničkog natjecanja radi postizanja zajedničkog cilja, sudjelujući u timu gdje se uspjeh ili poraz dijeli i nadilazi; to nam pomaže odbaciti ideju da do cilja možemo doći fokusiranjem isključivo na sebe same. Potreba za drugima ne uključuje samo suigrače 5
nego i voditelje, trenere, navijače, obitelj; ukratko, sve one ljude koji, sa zalaganjem i predanošću, omogućuju »dati najbolje od sebe«. Sve to čini sport katalizatorom iskustva zajednice, ljudske obitelji. Kad se otac igra sa svojim djetetom, kad se djeca zajedno igraju u parku ili u školi, kad sportaš slavi pobjedu sa svojim navijačima, u svim tim okruženjima možemo vidjeti vrijednost sporta kao mjesta jedinstva i susreta među ljudima. U sportu kao i u životu velike rezultate postižemo zajedno, kao tim! Sport ima također odgojnu ulogu. Možda danas više no ikada moramo svoj pogled upraviti na mlade, jer što se prije započne odgojni proces, lakše će teći cjeloviti razvoj osobe kroz sport. Znamo kako nove generacije gledaju na sportaše i nadahnjuju se na njima! Stoga je nužno sudjelovanje svih sportaša, svih dobi i razina, da oni koji su dio svijeta sporta budu drugima uzor u vrlinama poput velikodušnosti, poniznosti, žrtvovanja, postojanosti i veselja. Jednako tako, oni bi trebali dati svoj doprinos njegovanju duha zajedništva, poštivanja, zdravog natjecateljstva i solidarnosti s drugima. Bitno je da svi budemo svjesni važnosti koju u bavljenju sportom ima primjer, jer dobar plug na plodnoj zemlji pospješuje žetvu, pod uvjetom da se zemlja obrađuje i da je posao napravljen kako treba. Na kraju, želio bih naglasiti ulogu sporta kao sredstva poslanja i posvećenja. Crkva je pozvana biti znak Isusa Krista u svijetu, također kroz sport koji se prakti6
cira u oratorijima, župama, školama i udrugama... Svaka je prigoda dobra za nošenje Kristove poruke »bilo zgodno ili nezgodno« (2 Tim 4, 2). Važno je donositi, približiti tu radost koju prenose sportovi, a to nije ništa drugo već otkrivanje ljudskih potencijala koji nas potiču otkrivati ljepotu stvorenog svijeta i samoga ljudskog bića, stvorenog na Božju sliku i priliku. Sport može otvoriti put Kristu u onim mjestima ili sredinama u kojima, iz raznih razloga, nije moguće izravno ga naviještati; a osobe, svojim svjedočenjem radosti, kroz timske sportove, mogu biti glasnici Radosne vijesti. Dati najbolje od sebe u sportu također je poziv na težnju za svetošću. Na nedavnom susretu s mladima u pripravi za Biskupsku sinodu izrazio sam uvjerenje da svi mladi koji su ondje bili nazočni, bilo fizički bilo preko društvenih mreža, imaju želju i nadu dati najbolje od sebe. Upotrijebio sam isti izraz u nedavnoj apostolskoj pobudnici, podsjećajući da Gospodin ima jedinstven i specifičan način pozivanja svakog od nas na svetost: »Ono što je važno jest da svaki vjernik prepozna svoj put i dade ono najbolje od sebe, da očituje najosobnije darove koje mu je Bog dao« (Gaudete et exsultate, 11). Moramo produbiti duboki odnos koji postoji između sporta i života, koji se mogu uzajamno prosvjetljivati, kako bi napor da nadiđemo same sebe u nekoj sportskoj disciplini također služio kao poticaj da uvijek budemo bolja osoba, u svim aspektima života. Ta težnja stavlja nas na put koji nas, uz pomoć Božje milo7
sti, može odvesti do one punine života koju nazivamo svetošću. Sport je vrlo bogat izvor vrijednosti i kreposti koje nam pomažu da budemo bolji ljudi. Kao što čini sportaš na treningu, sport nam pomaže dati ono najbolje od sebe, kako bismo bez straha otkrili svoje granice i borili se da iz dana u dan budemo bolji. Na taj način, »u mjeri u kojoj svaki kršćanin raste u svetosti, donijet će veće plodove za svijet« (isto, 33). Za sportaša kršćanina, svetost će se, dakle, sastojati u tome da sport doživljava kao način susreta, oblikovanja osobnosti, svjedočenja i naviještanja radosti zbog pripadnosti Kristu s ljudima kojima je okružen. Molim Gospodina da, po zagovoru Blažene Djevice, ovaj dokument urodi obiljem plodova, kako u zauzimanju Crkve u pastoralu sporta tako i izvan Crkve. Molim sve sportaše i pastoralne djelatnike koji se prepoznaju dijelom velikog »tima« Gospodina Isusa da mole za mene i od srca im upućujem svoj blagoslov. Vatikan, 1. lipnja 2018. godine Spomen sv. Justina, mučenika
8
P R V O P O G L AV L J E :
R AZLOZI I SVRHA DOKUMENTA
Dati najbolje od sebe
Dati najbolje od sebe samih ima temeljnu važnost u sportu, jer svi sportaši, i kao pojedinci i kao tim, uprežu sve svoje snage u postizanje vlastitoga sportskog rezultata u natjecanju. Kad netko daje najbolje od sebe, osjeća zadovoljstvo i radost ostvarenja kao osobe. Isto vrijedi i u ljudskom životu općenito i u življenju kršćanske vjere. Svi mi želimo, zajedno sa sv. Pavlom, jednog dana reći: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4, 7). Ovaj dokument nastoji pomoći čitatelju razumjeti odnos između davanja onoga najboljeg od sebe u sportu i življenja kršćanske vjere u svakodnevnom životu. 1.1 Razlog objavljivanja ovog dokumenta
Crkva kao Božji narod ima bogato i duboko iskustvo onoga što je prirođeno čovjeku i s velikom poniznošću želi to podijeliti i ponuditi to iskustvo svijetu sporta. Crkva je bliska svijetu sporta jer želi pridonijeti izgradnji autentičnog i sporta usmjerenog čovjekovu boljitku. 9
Doista, »nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka«1 u srcima Kristovih učenika. Sport je univerzalan fenomen koji je u našem dobu zadobio novu važnost i našao odjeka u srcu Božjeg naroda. Crkva promatra ljudsku osobu kao jedinstvo tijela, duše i duha te nastoji izbjeći svaki redukcionizam u sportu koji obezvrjeđuje ljudsko dostojanstvo. »Crkva se zanima za sport jer joj je stalo do čovjeka, i to cijelog čovjeka, i prepoznaje da sportska aktivnost utječe na oblikovanje, odnose i duhovnost neke osobe.«2 U ovom se dokumentu želi pružiti kratak prikaz stavova Svete Stolice i Katoličke crkve o sportu. U posljednje se vrijeme uvriježilo mišljenje, dijelom zbog načina na koji se tumačila povijest sporta, da je Katolička crkva imala isključivo negativno shvaćanje i pristup sportu, poglavito u srednjem vijeku i prvoj polovini modernog doba, zbog negativnog stava prema tijelu. No, zapravo je riječ o pogrešnom shvaćanju stava Katoličke crkve prema tijelu tijekom ovih razdoblja i zanemarivanju pozitivnog utjecaja katoličke teološke, duhovne i obrazovne tradicije na sport kao aspekt kulture.3 1
DRUGI VATIK ANSKI KONCIL , Pastoralna konstitucija Gaudi-
um et spes, 1. 2
PAPA FR ANJO, Obraćanje članovima Talijanskoga teniskog sa-
3
veza, 8. svibnja 2015. Usp. D. VANYSACKER, The Catholic Church and Sport. A burgeoning territory within historical Research! Revue d’histoire
10
»Kršćanstvo prema sportu kao i prema drugim izrazima prirodnih sposobnosti osobe kao što su znanost, učenje, rad, umjetnost, ljubav te društveno i političko zauzimanje ne zauzima stav odbacivanja ili bijega, već poštivanja, uvažavanja, pa čak i iskupljenja i uzdignuća: riječju, stav otkupljenja.«4 U sportu je prisutan aspekt otkupljenja kad se prioritet daje poštivanju dostojanstva osobe i sport je u službi rasta i cjelovitog razvoja osobe. Kao što je to rekao papa Franjo, »veza između Crkve i svijeta sporta jest lijepa stvarnost i ta se veza s vremenom učvršćivala, jer crkvena zajednica u sportu vidi vrijedno oruđe cjelovitog rasta ljudske osobe. Bavljenje sportom, naime, potiče osobu da na zdrav način nadilazi samu sebe i vlastite egoizme, uči je žrtvovati se i, ako počiva na zdravim osnovama, potiče poštenje u međuljudskim odnosima, prijateljstvo i poštivanje pravila.«5 Katolička crkva upućuje ovaj dokument svim ljudima dobre volje. Crkva je, napose, zainteresirana za dijalog sa svim osobama i udruženjima koji se trude braniti vrijednosti koje su svojstvene iskustvu sporta.
4
5
ecclésiastique. Louvain Journal of Church History, 108 (2013.), 344–356. IVAN PAVAO II., Homilija u prigodi Jubileja sportašâ, 12. travnja 1984. PAPA FR ANJO, Obraćanje članovima Europskoga olimpijskog odbora, 23. studenoga 2013. 11
Crkva, k tome, želi uputiti ovaj dokument svim katoličkim vjernicima, počevši od biskupâ i svećenikâ, ali osobito laicima, koji su najviše u doticaju sa sportom kao živom stvarnošću. Ovaj dokument želi progovoriti svima koji vole i cijene sport, bilo da su sportaši, učitelji, treneri, roditelji ili osobe za koje je sport zvanje ili poziv. Imamo pred očima također našu braće i sestre u vjeri koji su više od pedeset godina uključeni u evangelizaciju i promicanje kršćanskih vrijednosti u sportu.6 Kako bi se Crkva mogla ne zanimati za sport?
Crkva je tijekom svoje povijesti bila pokroviteljicom ljepote u umjetnosti, glazbi i u mnogim drugim područjima čovjekova djelovanja. Temeljni razlog je taj što ljepota dolazi od Boga te stoga, kao njegova ljubljena stvorenja, i mi u njoj uživamo. Sport nam pruža priliku biti dionicima te ljepote ili je s udivljenjem promatrati. Na taj način sport ima moć dozvati nam u svijest da je ljepota jedan od načina na koji možemo susresti Boga. 6
12
U SAD -u, prema J. Stuartu Weiru, sportski kapelani u profesionalnom sportu započeli su svoju službu s igračima NFL-a već sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Osim toga, on piše da je John Jackson bio prvi službeno imenovani kapelan jednoga engleskog profesionalnog nogometnog klubu, postavljen u tu službu u ožujku 1962. godine. J. Stuart WEIR , »Sports Chaplaincy: A Global Overview«, u: Sports Chaplaincy: Trends, Issues and Debates, izd. A. Parker, N. J. Watson i J. B. White, London, 2016.
K tome, univerzalnost sportskog iskustva, njegova komunikacijska i simbolička snaga i njegovi veliki odgojno-obrazovni potencijali danas su priznati i bjelodani. Sport je danas civilizacijski fenomen koji ima svoje punopravno mjesto u suvremenoj kulturi i prožima načine života i izbore mnogih ljudi. To nas potiče iznova postaviti retoričko pitanje Pija XII.: »Kako bi se Crkva mogla ne zanimati za sport?«7 Pio XII. i Pavao VI. snažno su pokrenuli dijalog između Crkve i svijeta sporta u dvadesetom stoljeću, prepoznavši vrijednost aspekata koji su zajednički sportu i kršćanskom životu i pridružujući ideale olimpijskog pokreta katoličkim: »Fizički napor, moralne kvalitete, ljubav prema miru: oko te tri točke dijalog koji Crkva vodi sa svijetom sporta iskren je i prijateljski. Želja nam je da bude sve širi i plodonosniji.«8 Važnost pastorala u sportu: bitno odgojna zadaća
Plod dijaloga između Crkve i sporta bio je i dalje jest raznolika pastoralna skrb, osobito u školama, župama i katoličkim udruženjima. Ivan Pavao II. podržao je taj proces, kako u Učiteljstvu tako i u odluci da po prvi put unutar Svete Stolice otvori ured posvećen sportu. 7 8
PIO XII., Obraćanje rimskim sportašima, 20. svibnja 1945. PAVAO VI., Pozdrav članovima Međunarodnoga olimpijskog
odbora, 28. travnja 1966. 13
»Crkva mora biti u prvim redovima na ovom području, kako bi planirala poseban apostolat prilagođen potrebama sportaša i, prije svega, kako bi promicala sport koji će stvoriti uvjete za život bogat nadom.«9 Crkva se ne ograničava samo na to da potiče kvalitetno bavljenje sportom već želi biti »u« sportu, shvaćenom kao suvremeno Predvorje pogana i areopag gdje se naviješta evanđelje. Crkveno učiteljstvo neprestano doziva u svijest potrebu promicanja »sporta za osobu« koji može dati smisao i puninu životu, koji može valorizirati osobu na cjelovit način, njezin moralni, društveni, etički i duhovni rast i razvoj. Zanimanje Crkve za sport ima svoj konkretan oblik u raznolikoj i širokoj pastoralnoj prisutnosti, a za polazište i cilj ima zanimanje za čovjeka. 1.2 Crkva i sport do naših vremena
Crkva je uključena u dijalog sa sportom otkad postoji. Poznato je da je sveti Pavao koristio sportske metafore kako bi poganima objasnio kršćanski život. U srednjemu vijeku, laici katolici sudjelovali su na igrama i sportskim aktivnostima na praznične dane, kojih nije bilo malo, kao i nedjeljom. Ta ludička aktivnost pronašla je teološku potporu u misli Tome Akvinskog, koji je 9
IVAN PAVAO II., Govor u prigodi Nacionalnog kongresa CEI-a,
25. studenoga 1989. 14
pisao da postoji »krepost u igrama«, jer se krepost mora vršiti s umjerenošću. Kreposna osoba, stoga, ne bi trebala neprestano raditi, već treba naći vremena i za igru i rekreaciju. Humanistički intelektualci iz doba renesanse, kao i prvi isusovci, preuzeli su razmišljanja Tome Akvinskog kada su ukazali na važnost da se učenicima tijekom školskog dana omogući vrijeme za igru i rekreaciju. To je početak uključivanja igre i sporta u obrazovne ustanove zapadnoga svijeta.10 Nadalje, od početka suvremenog doba, Crkva je pokazivala zanimanje za sport kao fenomen, cijeneći njegov obrazovni potencijal i dijeleći mnoge vrijednosti sa sportom. Crkva je aktivno promicala razvoj samog sporta na organiziran i sustavan način. Suvremeni sport plod je industrijske revolucije: društvene, političke i ekonomske promjene toga doba bile su plodno tlo za širenje i afirmaciju sporta diljem svijeta. Sport je plod moderniteta i istodobno je postao »stjegonoša« moderniteta. Sport danas doživljava duboke promjene i izložen je snažnom pritisku da se mijenja. Nadamo se da će sportski djelatnici znati upravljati promjenom, a ne je samo jednostavno podnositi, iznova otkrivajući i čvrsto se držeći načelâ toliko dragih antičkom i suvremenom
10
Usp. P. KELLY, SI, Catholic perspectives on sports. From Medieval to modern times, Mahwah, NJ, 2012. 15
sportu: sport kao iskustvo obrazovanja i unaprjeđenja osobe. Godine 1904., Pio X. otvorio je vrata Vatikana sportu postavši domaćinom gimnastičke manifestacije mladih. U kronikama tog vremena nije se skrivalo čuđenje zbog tog otvaranja. Ima jedna anegdota koja kaže kako je Pio X., na upit zbunjenog svećenika iz kurije: »Kamo ovo vodi?« odgovorio: »U raj, dragi moj!«11 No nema nikakve sumnje da je sveti Ivan Pavao II. bio nositeljem angažiranja i dijaloga sa svijetom sporta na najvišim razinama Crkve i njezinih hijerarhija. Nakon Jubileja dvijetisućite, po završetku susreta na Olimpijskom stadionu u Rimu, na kojem je sudjelovalo 80 000 mladih sportaša, odlučio je osnovati Odsjek Crkva i sport, koji je od 2004. godine proučavao i promicao kršćansku viziju sporta u čijem je središtu izgrađivanje društva koje će sve više biti po mjeri čovjeka, društva okrenuta miru i pravednosti te usmjerena na evangelizaciju. Ne kršćanski sport, već kršćanska vizija sporta
I kad su se javili nacionalni ili međunarodni sportski savezi i udruge jasnoga katoličkog predznaka i usmjerenja, svrha nije bila stvaranje »kršćanskog« sporta koji bi 11
16
Usp. A. STELITANO, A. M. DIEGUEZ, Q. BORTOLATO, I Papi e lo sport (Pape i sport), 4–5.
bio drugačiji, odvojen ili alternativa razvoju sporta, već ponuditi način življenja sporta koji se temelji na kršćanskom shvaćanju čovjeka i društva. Ovaj fokus na viziji sporta brzo je sazrio. U jednom od dokumenata o sportu Talijanske biskupske konferencije kaže se da »ako ne postoji kršćanski sport, sasvim je, naprotiv, legitimna kršćanska vizija sporta koja se ne ograničava samo na to da sportu prida općeprihvaćene etičke vrijednosti već ističe vlastitu, inovativnu i dosljednu, perspektivu u uvjerenju da služi i sportu i osobi i društvu«12. »Ne rušeći i ne obesnažujući specifičnu narav sporta, nasljeđe kršćanske vjere oslobađa tu aktivnost dvoznačnostî i zastranjenjâ, potičući njegovu punu realizaciju.«13 Kršćanstvo nije stoga »etički znak kvalitete« sporta, etiketa koja mu je pridodana, ali nema s njim veze. Kršćanstvo se nudi kao dodana vrijednost koja može pomoći dati puninu sportskom iskustvu. 1.3 Svrha dokumenta
Crkva cijeni sport sam po sebi, kao vježbalište života gdje osobe mogu interiorizirati i usvajati kreposti umjerenosti, poniznosti, hrabrosti, strpljivosti, gdje se mogu 12
13
TALIJANSK A BISKUPSK A KONFERENCIJA , Sport e Vita cristi-
ana (Sport i kršćanski život), br. 32. Isto, br. 11. 17
susreti s ljepotom, dobrotom, istinom i gdje mogu svjedočiti radost življenja. To iskustvo mogu doživjeti osobe svih naroda i zajednica diljem svijeta bez obzira na vrstu ili razinu sporta. Upravo ta dimenzija čini sport istinski suvremenim svjetskim fenomenom i zato se Crkva živo zanima za nj. Ona, stoga, želi snažno dići svoj glas u službi sporta i osjeća se suodgovornom za sport i za njegovo očuvanje od zastranjenjâ koja ga svakodnevno ugrožavaju, kao što su korupcija i nepoštenje, manipulacije i komercijalno iskorištavanje. »Sport je radost života, igra, slavlje, i kao takav mora se pravilno vrednovati [...] i biti oslobođen od pretjeranog tehnicizma14 i profesionalizma vraćanjem njegove slobodne prirode, njegove sposobnosti uspostave veza prijateljstva, jačanja dijaloga i otvorenosti jednih prema drugima, kao izraz bogatstva onoga ‘biti’, koje je mnogo vrjednije i cjenjenije od onoga ‘imati’, te stoga uvelike nadilazi krute zakone proizvodnje i potrošnje i sva druga čisto utilitaristička i hedonistička shvaćanja života.«15 Na ovoj razini dijalog i suradnja između Crkve i sporta donijet će velike plodove. Crkva također želi biti u službi svih onih koji rade u svijetu sporta, od sportskih djelatnika i onih kojima je 14 15
18
Prevladavanje tehničkih pravila nad kreativnošću. IVAN PAVAO II., Homilija u prigodi Jubileja sportašâ, 12. travnja 1984.
sport profesija, pa sve do onih koji su u njega uključeni kao volonteri, službenici na natjecanju, treneri, učitelji, upravitelji, roditelji i sami sportaši. Nakon što smo u prvome poglavlju opisali motive i svrhu dijaloga između Crkve i svijeta sporta, u drugome poglavlju dokumenta prikazat će se fenomen sporta od njegovih početaka do danas, razmišljajući o definiciji sporta i važnosti sporta u svijetu. U trećem poglavlju dublje se ulazi u antropološko razmišljanje o sportu i, napose, o njegovoj važnosti za ljudsku osobu kao jedinstvo tijela, duše i duha. Zatim će se u dokumentu govoriti o tome kako sport može dati odgovor na traženje krajnjeg smisla života i kako može promicati slobodu i kreativnost osobe. U tom traženju smisla sport daje iskusiti pravdu, žrtvu, radost, sklad, hrabrost, jednakost, poštovanje i solidarnost. Taj duboki smisao u kršćanskom shvaćanju jest punina radosti koja se nalazi u iskustvu Božje sveudiljne ljubavi i milosrđa, u odnosu s Isusom Kristom u Duhu Svetom, koji se živi u vjerničkoj zajednici. Zatim, u idućem, četvrtom poglavlju, bit će predstavljeni konkretni izazovi za promicanje potpuno ljudskog i pravednog sporta, u koje se ubrajaju obezvrjeđivanje tijela, doping, korupcija i, katkad, negativni utjecaji gledateljâ. Crkva dijeli s vodećim ljudima u sportu odgovornost za prepoznavanje zastranjenjâ i negativnih ponašanja i usmjeravanje sporta na put promicanja čovjeka. Na kraju, u petome poglavlju, bit će 19
predstavljeno sadašnje zalaganje Crkve za humanizaciju sporta u današnjem svijetu. Sport, u svojim različitim područjima, poput amaterskih i profesionalnih borilišta, djeluje kao učinkovito sredstvo odgoja i obrazovanja za vrijednosti. Mnoge teme vezane uz mogućnosti i izazove sporta ne spominju se u ovom dokumentu. Ovaj tekst ne treba služiti kao iscrpan sažetak teorije i stvarnosti vezanih uz sport, već želi opisati odnos između sporta i vjerskog iskustva.
20