Dnevnik - Diarium (1810. - 1815.) - svezak 2

Page 1

MAKSIMILIJAN VRHOVAC

DNEVNIK (1810.–1815.)

Dnevnik Diarium 1810.–1815.


CROATICA CHRISTIANA – FONTES 29


MAKSIMILIJAN VRHOVAC

DNEVNIK DIARIUM Svezak 2 (1810.–1815.) Latinski tekst preveli na hrvatski jezik i bilješkama popratili Metod Hrg i Josip Kolanović Riječ unaprijed Drago Roksandić Kazalo osoba, mjesta i stvari sastavio Jozo Ivanović

Kršćanska sadašnjost FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Odsjek za povijest – Zavod za hrvatsku povijest Zagreb, 2017.


Recenzenti: Drago Roksandić dr. sc. Danijel Patafta

prof. dr. sc.

Lektura hrvatskog i latinskog teksta: Mate Križman Korektura: Marija Baričević Prijelom: Tomislav Alajbeg Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za povijest – Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, Ivana Lučića 3 Za nakladnike: Stjepan Brebrić prof. dr. sc. Željko Holjevac © Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017. Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1009-9 (Kršćanska sadašnjost) ISBN 978-953-175-660-0 (Zavod za hrvatsku povijest) Tiskano u prosincu 2017. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000980032.


riječ unaprijed Vrhovčev Diarium, sv. 2.

Trideset godina dijeli izlazak iz tiska drugog sveska kritičkog izdanja Dnevnika zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Karlovac, 23. studenog 1752. – Zagreb, 16. prosinca 1827.) od objelodanjivanja prvog sveska.1 Tim sveskom bilo je obuhvaćeno razdoblje od 1800. do 1809., a u ovome su sadržani dnevnički zapisi od 1810. do 1815. godine.2 Koncepcija kritičkog izdanja ostala je ista, a dr. sc. Josip Kolanović – koji je s Metodom Hrgom pripremio prvi svezak – učinio je to iznova u drugom svesku s nažalost sada pokojnim M. Hrgom. Slijedili su istu metodologiju priređujući drugi svezak, koji je i većeg opsega nego prvi (854 str.). Njih dvojica su transkribirali latinski izvornik, preveli ga na hrvatski i, što je posebno važno, opskrbili s 1.592 bilješke. One su sadržajno višeslojne. Bilješke jednim dijelom pojašnjavaju teže razumljive Vrhovčeve dnevničke zapise. Drugim dijelom ih historiografski kontekstualiziraju. Pritom se pozivaju na stariju i noviju referentnu literaturu. Ipak, najvećim dijelom bilješke su dragocjene poveznice s arhivskim gradivom koje je prije svega pohranjeno u zagrebačkom Nadbiskupskom arhivu i Hrvatskom državnom arhivu, a time i upute za daljnje pravce mogućih istraživanja problematika »Vrhovčeva doba« (J. Šidak). Josip Kolanović, danas najbolji poznavatelj Vrhovčeva opusa u Hrvatskoj u arhivističkom i historiografskom smislu, napisao je za ovo izdanje »Uvodne napomene«, svojevrsni vodič i kroz Vrhovčev Dnevnik, ali i kroz problematiku njegova kritičkog objelodanjivanja. Na kraju, Jozo Ivanović izradio je opsežna kazala – osoba, mjesta i stvari – čime je ovo izdanje također zajamčeno pouzdan vodič kroz Dnevnik, ali i epohu o kojoj svjedoči. Budući da je ovdje riječ o dnevničkim zapisima zagrebačkog biskupa i u ovom razdoblju namjesnika banske časti u dva navrata te jednom od nekolicine najučenijih i višestrano najsposobnijih pa i najpoduzetnijih ljudi u Banskoj Hrvatskoj koncem 18. i početkom 19. stoljeća, oni su već sami po sebi kapitalan izvor za hrvatsku pov­ ijest navedenog razdoblja. Kako je istovremeno riječ o prvorazrednomu primarnom izvoru za jedno od najsloženijih pa i najproturječnijih razdoblja moderne hrvatske povijesti u europskom obzorju – od 1789./1790., od početka revolucije u Francuskoj i sloma jozefinizma u Habsburškoj Monarhiji, preko nestanka Mletačke pa i Dubrovačke Republike, kao i francuskog zaposjedanja hrvatskih zemalja do sloma imperijalne Francuske i Bečkog kongresa (1814./1815.) – relevantnost kritičkog izdanja ovog izvora nemjerljivo je veća. Dnevnik nije pisan u maniri journal intime nego je svojevrsni osobni vodič kroz gustu mrežu praktično svakodnevnih Vrhovčevih svjetovnih i duhovnih obveza, kontakata, poslova, situacija u kojima je bio akter ili o kojima je bio izvještavan. Sastavni

1 Maksimilijan VRHOVAC, Dnevnik Diarium, sv. 1 (1801 – 1809) (priredili Metod Hrg i Josip Kolanović), Kršćanska sadašnjost – Sveučilišna naklada Liber / ČGP Delo, OOUR Globus – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1987., XCVI + 756 str. 2 Prema dosadašnjim uvidima u Vrhovčeve spisima, Dnevnik je vodio do 1825. godine.

V


dio Dnevnika izvorno je bila i mnogobrojna prateća dokumentacija, koja je sačuvana samo za 1809. godinu te koja je objavljena kao prilog u prvom svesku.3 Prema priređivaču, moguće ju je dijelom pronaći i za ostale godine arhivistički slijedeći tragove adresata i adresanata te njihove institucionalne afilijacije, što u konačnici vodi ka ključnim arhivima na tlu Habsburške Monarhije, Francuske, Italije itd. Čitanjem ovih dnevničkih zapisa, naizmjenično se nameću problemske mikro- i makroperspektive, a množina aktera zbivanja koje je Vrhovac registrirao toliko je velika da se čitatelju katkad nameće osjećaj da je hrvatska povijest »Vrhovčeva doba« uvelike terra incognita. Opsežni uvodni tekstovi koji su objavljeni u prvom svesku (urednički »Predgovor« dr. sc. Dragutina Pavličevića te studije /tada već pokojnog/ prof. dr. sc. Jaroslava Šidaka »Hrvatske zemlje u Vrhovčevo doba 1790–1827« i dr. sc. Dragutina Pavličevića »Život i djelo /1752 – 1827/«, kao i dr. sc. Josipa Kolanovića »Dnevnik Maksimilijana Vrhovca kao povijesni izvor«) nezaobilazno su štivo, prijeko potrebno i za korištenje drugog sveska, neovisno o tome što je nakon 1987. godine objavljen velik broj priloga na teme iz hrvatske povijesti »Vrhovčeva doba«.4 Iako je nezahvalno čak i pokušati sažeto ocijeniti što se sve u međuvremenu promijenilo u historiografskim uvidima i ocjenama u vezi s Vrhovcem u hrvatskoj povijesti i povijesti Habsburške Monarhije, mora se naglasiti, prvo, da su posljednja četvrtina 18. i prva četvrtina 19. stoljeća u hrvatskoj povijesti i dalje, svemu ostvarenom unatoč, prepune istraživačkih nepoznanica i, drugo, da prvi svezak Vrhovčeva Dnevnika u proteklih trideset godina ni izdaleka nije iskorišten kao povijesni izvor.5 Objavljivanjem drugog sveska, nadamo

378 – 537 / 538 – 687 Svakako treba apostrofirati: Josip KOLANOVIĆ – Janez ŠUMRADA (ur.), Napoléon et son administration en Adriatique orientale et dans les Alpes de l’est 1806–1814 … Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana i na području Istočnih Alpa, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2005., koja sadržava i opsežnu »Bibliographie« (str. 945–1037); Marko TROGRLIĆ – Josip VRANDEČIĆ (ur.), Dalmacija za francuske uprave (1806.–1813.) / La dalmatie sous l’administration française (1806–1813), Književni krug Split – Filozofski fakultet u Splitu, Split, 2011.; Franjo ŠANJEK (ur.) te Hrvati i Ilirske pokrajine / Les Croates et les Provinces Illyriennes, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2010. Recentne sinteze hrvatske povijesti 18. i prve polovine 19. stoljeća i povijesti Zagreba omogućuju cjelovitije uvide u istraženost »Vrhovčevog doba«. Izdvajamo: Mirko VALENTIĆ – Lovorka ČORALIĆ (gl. ur.), Povijest Hrvata. Druga knjiga. Od kraja 15. st. do Prvoga svjetskog rata, Školska knjiga, Zagreb, 2005.; Lovorka ČORALIĆ (ur.), U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću, Biblioteka Povijest Hrvata, sv. V., Matica hrvatska, Zagreb, 2013. i Iskra IVELJIĆ, Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine, Leykam International, Zagreb, 2010.; Ivo GOLDSTEIN – Slavko GOLDSTEIN, Povijest grada Zagreba. Knjiga 1. Od prethistorije do 1918., Novi liber, Zagreb, 2012. Kada je o samom Maksimilijanu Vrhovcu riječ, izdvojit ćemo knjigu Franje Emanuela HOŠKA Biskup Maksimilijan Vrhovac između baroka i liberalizma (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.). 5 Tradicionalna periodizacija hrvatske povijesti, obilježena oštrom cenzurom u 1790. godini, među važnijim je preprekama na putu ka kritičnijim uvidima u problematiku »Vrhovčeva doba«. Nerijetko se, primjerice, previđa da je ukidanje Hrvatskoga kraljevskog vijeća 1779. i istovremeno vladarsko legitimiranje jurisdikcije Ugarskoga namjesničkog vijeća u Trojednoj kraljevini uvelike pridonijelo stvaranju fait accompli za odluke legalizacije te jurisdikcije odlukama Hrvatskog sabora iz 1790./1791. godine, kao i da je jozefinska germanizacija bila tek neodrživi intermezzo u ranonovovjekovnom procesu srednjoeuropske akulturacije hrvatskog društva posredovane, u dugom trajanju, sve više njemačkim, a sve manje latinskim jezikom itd. Dalje, epoha 3 4

VI


se, imperativnije će se nametnuti profesionalna potreba za (re)konceptualiziranjem temeljne problematike hrvatske povijesti u navedenom razdoblju u njezinim epohalnim kontekstima. Od Schönbrunnskog (tj. Bečkog) mira 14. listopada 1809. do Bečkog kongresa, od 18. rujna 1814. do 9. lipnja 1815. godine, trajanja i promjene u hrvatskoj povijesti toliko su postali »drugačijima« i europski prepoznatljivijima u odnosu na stanja iz prethodnih razdoblja, čak i u cjelini »Vrhovčeva doba«, da danas uistinu zahtijevaju daljnje historiografske inovacijske pomake. Ovakav pristup drugom svesku Vrhovčeva Dnevnika neizbježno sužava njegov sadržaj na autorsku perspektivu i implicira isto tako autorski prijedlog kako »čitati« ovo kritičko izdanje. Razumije se da je to riskantan izbor jer može u konačnici potaknuti svakog čitatelja da ponudi vlastiti pristup »čitanju«, točnije razumijevanju istog teksta pa i drugačijem objašnjenu epohalnog konteksta. Od takva rizika ne bi trebalo zazirati. Može biti poticajan u smislu refokusiranja istraživačke pozornosti hrvatske historiografije na ovo razdoblje. Uostalom, doista ne bi trebalo čekati još trideset godina na sljedeći svezak Dnevnika pa i šezdeset na završni! Dijaloške kontroverze mogu samo povećati potrebu, ako ništa drugo, da se kritičko izdanje Vrhovčeva Dnevnika što prije privede kraju. Drugi svezak Dnevnika svjedoči da je Maksimilijan Vrhovac i u razdoblju od 1810. do 1815. godine – u dobi između 58. i 63. godine života – duhovno i svjetovno i nadalje čovjek širokih vidokruga, velike radne energije, mnogovrsnih interesa i poduzetnosti te još brojnijih komunikacija s vrlo različitim ljudima. Može se to reći bez straha od prizvuka patetike ili bez opasnosti od trivijalizacije. Njegova javna i privatna, svećenička i svjetovna otvorenost prema ljudima reflektira na stranicama Dnevnika samosvijest čovjeka koji je već sazrio u mnogim životnim provjerama, iskušao samog sebe pred mnogim izazovima, čovjeka koji se umije orijentirati u svijetu inače duboko rascijepljenom između prošlosti i budućnosti, Starog poretka i njegovih alternativa, uključujući i najisključiviju između Revolucije i Restauracije. Vrhovac je bio čovjek koji je vjerovao kako u tvoračku snagu Tradicije tako i Reforme. Primjerice, teritorijalna reintegracija kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije za njega je u svim konfliktnim situacijama od 1788.–1791. i 1797. do 1813.–1815. bila neupitan imperativ, neovisno o svemu što ga je upravo u razdoblju od 1810. do 1815. obvezivalo na uvijek nove, nerijetko i vrlo bolne strategije prilagođavanja koje nisu iznevjeravale ovaj povijesni imperativ, kako ga je on shvaćao. Ili, izgradnja Lujzijane kao europski uzornog cestovnog projekta, dakako, nije bila izvediva instrumentima kojima su raspolagali hrvatski staleži pa se Vrhovac, isto tako kao i svi drugi hrvatski akteri koji su u projektu sudjelovali, nije ustezao osiguravati uvjete i poticaje koji su omogućili da ona bude i realizirana i eksploatirana kao europski projekt. Ili, Vrhovac je na različite načine poticao procese standardizacije hrvatskoga književnog jezika u suradnji s hrvatskim i drugim slavenskim jezikoslovnim akterima, ali nije podržao

koja počinje s prosvijećenim apsolutističkim reformama 1750-ih, shvaćena kao fenomen tranzicije, zapravo traje do 1848./1849. godine.

VII


nijedan projekt novina na hrvatskom jeziku koji bi mogao usložiti proces standardizacije kako ga je on anticipirao ili potencirati rizike izvanjezične naravi, posebno političke, koji bi u konačnici mogli unazaditi taj proces u restauracijskim realnostima Austrijskog Carstva itd., itd. Upravo u ovom razdoblju od 1810. do 1815. godine Vrhovac je bio posvećen širem rasponu dužnosti, obveza i poslova nego vjerojatno ikada prije pa i poslije u svome životu. Kakvi god oni bili u tom razdoblju – svećenički, politički, vojni i policijski ili gospodarski, graditeljski, jezikoslovni i kulturni – predavao im se kao da ih nije radio u godinama kada se u Hrvatskoj i na sve strane oko Hrvatske ratovalo kao nikada u europskoj povijesti i to u mrežama univerzalnih vrijednosnih opreka koje su svaku ljudsku budućnost činile neizvjesnom pa i krajnje upitnom. Ne ulazeći na ovome mjestu u historiografski dobro poznate orijentire u Vrhovčevoj biografiji već prema Deželićevu istraživanju te referirajući se na spomenute studije Šidaka, Pavličevića i Kolanovića iz prvog sveska Dnevnika, skrenut ćemo pozornost na nekoliko subjektivno izabranih tema izvedenih iz brojnijih, međusobno umreženih dnevničkih zapisa.6 Prva od njih je u vezi s traumatskim šokom koji u Vrhovca prouzročen stvaranjem Ilirskih pokrajina. Čitajući dnevne zapise od početka 1810. godine nadalje, stječe se dojam da se Vrhovac nijedan dan nije bio pomirio s njihovim proglašenjem, doživljavajući ih kao neodrživi apsurd, hir povijesti koji će nestati kao što se i pojavio. Revno je bilježio svaku vijest, svaku glasinu koja mu se činila iole utemeljenom o tome da će kraljevska i staleška vlast u njima biti obnovljene, doduše, isto tako kao i svaku vijest ili glasinu da se to neće dogoditi. Ispod toga poželjnog i nepoželjnog imagološkog sloja, nalazio se sloj svakodnevnih zapisa u vezi sa zbivanjima u Ilirskim pokrajinama, koja su ga nerijetko višestruko tangirala i obvezivala na situacijske, praktične reakcije. Drugo, u kontrapunktu su Vrhovčeve nade i razočaranja, iznevjerena očekivanja pa i duboke povrijeđenosti nakon što je 1813. godine uspostavljena habsburška carska vlast u Ilirskim pokrajinama, ali i onemogućena obnova kraljevske odnosno hrvatske kraljevinske vlasti u zemljama koje su izgubljene u listopadu 1809. godine. Iako J. Kolanović upozorava da Vrhovac ništa ne upisuje u Dnevnik od 17. kolovoza 1813. do konca godine, integrirani dokumenti za to razdoblje povremeno su potresna svjedočanstva kako se s hrvatske strane reagiralo na nastavak politike faktične ekskorporacije hrvatskih zemalja. Vrhovac je doživio vladareve prijekore zbog neshvaćanja njegovih namjera pa i veliko poniženje kada je od njega bilo zatraženo da obzirom na svoje ingerencije i jurisdikcije u prekosavskim predjelima prisegne vladaru na vjernost. O Bečkom kongresu Vrhovac jedva da išta bilježi. Nikakve nade nije polagao u njegove odluke.7 Dakle, koliko god bio legitimist, njegov legitimizam

6 Velimir DEŽELIĆ, Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.), C. Albrecht (Jos. Wittasek), Zagreb, 1904. 7 Odluke Bečkog kongresa u vezi s hrvatskim zemljama sadržane su u čl. XCIII. i čl. XCIV., obje u poglavlju V. »Italija« (sic!) i glase:

VIII


nije bio bez granica baš zato što je bio duboko uvjeren da su Tradicije neodržive bez Reformi, bez promjena koje im osiguravaju održivost, vitalnost. Koliko god se on ne odricao temeljnih vrijednosti staleškog društva, bio je uvjeren da će se ono moći održati samo ako se bude prilagođavalo racionalistički utemeljenim imperativima promjena u svijetu. Kada je o ovom razdoblju riječ, Vrhovčeve državničke sposobnosti najviše su došle do izražaja u još uvijek u nas nedovoljno istraženim hrvatskim i zajedničkim saborskim zasjedanjima 1811./1812. godine, koja su uslijedila nakon austrijskoga državnog bankrota 1811. godine.8 O njima je Vrhovac u svome Dnevniku vrlo iscrpno pisao, a dragocjeni su njegovi zapisi o mnogobrojnim staleškim i dvorskim formalnim i neformalnim raspravama i pregovorima koji su odlučujuće utjecali na saborske rasprave i bili u korijenu kraljeve odluke da raspusti Sabor. Zapisi svjedoče da je Vrhovac kreativno razmišljao i o najzahtjevnijim pitanjima monetarne, financijske pa i razvojne politike u Austrijskom Carstvu, fokusirajući se na hrvatske interese kako ih je on razumijevao. Čitajući u Dnevniku o njegovim saborskim očitovanjima pa i razmišljanjima, neizbježno se otvara pitanje koliko su nazori Nikole Škrleca Lomničkog u Vrhovcu imali svog autentičnog podržavatelja. Indikativno je da je najmanje zapisa u vezi s jezičnim pitanjima, iako su ona s mađarske strane i tada imala veliku težinu – ali ipak nedovoljnu da osiguraju vladareve sankcije. Naime, Požunski sabor zaključen je 1. lipnja 1812. svojom sto dvadeset i šestom sjednicom (sic!), a francuska La Grande Armée prešla je rusku granicu 24. lipnja 1812. godine. Austrijsko Carstvo nespremno je dočekalo izbijanje dotada najvećeg rata u europskoj povijesti. Nade i strepnje izmjenjivale su se u Vrhovčevu Dnevniku, sada već s uočljivom sviješću da logike imperijalnih konflikata ne korespondiraju hrvatskim interesima kako ih je on razumijevao. Indikativni su zapisi koji s tim u svezi otkrivaju unutrašnje logike Dnevnika, odnosno koji su jedan od ključeva za razumijevanje Maksimilijana Vrhovca u situacijama koje su bile bez presedana u hrvatskoj povijesti 17. i 18. stoljeća.

»Čl. XCIII. U vezi s odricanjima Pariškim ugovorom od 30. svibnja 1814. sile potpisnice ovog ugovora priznaju Nj. Vel. cara Austrije, njegove nasljednike i sljednike, legitimnim suverenom pokrajina i područja, koja su ugovorima u Campo-Formiju od 1797., Lunevilleu od 1801., Požunu od 1805., dodatnom konvencijom u Fontainebleauu od 1807. i Bečkim ugovorom od 1809., bilo u cijelosti, bilo djelomično ustupljene i u posjed kojih pokrajina i područja je Nj. c. i kr. apost. Veličanstvo ušlo nakon posljednjeg rata, a to su Istra kako austrijska, tako i prijašnja mletačka. Dalmacija, prijašnji mletački otoci u Jadranu, Boka kotorska, grad Mleci, lagune, kao i druge pokrajine, te Adige, vojvodstva Milano i Mantova, kneževine Brixen i Trier, grofovije Tirol, Voralberg, austrijski Friul, prijašnji mletački Friul, područje Tržič, guverman i grad Trst, Kranjska, Gornja Koruška, Hrvatska desno od Save, Rijeka i Ugarsko Primorje te kotar Kastav.« »Čl. XCIV. Krajevi vraćeni Austrijskoj Monarhiji. (…) 3. područja koja su sačinjavala nekadašnju Dubrovačku Republiku.« (Marko TROGRLIĆ – Edi MILOŠ /ur./, Bečki kongres 1814./1815. Historiografske refleksije o 200. obljetnici, Leykam International, Zagreb – Split, 2016., str. 187, 188). 8 Vidjeti: Zaključci Hrvatskog sabora. Svezak X 1808–1814 (pripremili: Ivan Filipović, Metod Hrg, Josip Kolanović, Mate Križman i Vesna Šojat), Arhiv Hrvatske u Zagrebu, Zagreb, 1975.

IX


Drugi svezak počinje s upisom od 1. siječnja 1810. godine: Odslužio sam pjevanu misu s »Tebe Boga hvalimo« za mir. Posjetio sam Kneževića, banicu Gyulai, udovicu banicu Erdödy, francuskoga generala Guilleminota, grofa Nickoga, Lattermana, grofa Aleksandra Erdödyja. Svečan objed kod mene. Navečer kod mene kartanje i večera, ali bili su samo ukućani, … Za objeda dođe teklič s ručnim pismom Njegova Posvećenog Veličanstva da se ima dati srebro i zlato.9 Dakle, Vrhovac je Novu godinu dočekao u svome zagrebačkom biskupskom dvoru, u Zagrebu, koji je od 14. listopada 1809. postao grad na austrijsko-francuskoj imperijalnoj granici te simbol najveće podjele hrvatskih zemalja u novom vijeku. Ipak, za razliku od Beča, koji je i 1805. i 1809. godine okupirala francuska vojska, Zagreb je i ovaj put izbjegao francusko osvajanje, iako je već 1797. bio izložen takvoj mogućnosti. Nasuprot tome, spomenutim mirovnim ugovorom – za razliku od Beča – pretvorio se u graničnu postaju neizvjesne budućnosti.10 Stoga je i Vrhovčeva pjevana misa u zagrebačkoj prvostolnici poslije svega što se dogodilo 1809. godine bila »za mir«, a jedan od blagdanskih kurtoaznih posjeta bio je posvećen francuskom generalu Guilleminotu, povjereniku za preuzimanje novoproglašenih Ilirskih pokrajina, koje su obuhvaćale i velik dio Zagrebačke biskupije. Kada se pak opustio u svom domu u večernjim satima istog dana, pojavio se carev teklič s nalogom »da se ima dati zlato i srebro«. Isti svezak završava upisima od 29., 30. i 31. prosinca 1815. godine: 29. Ništa osobito. 30. Sastavio sam osnovu za poravnanje i nagodbu među Rauchovima. 31. Više pisama s različitih strana pod br. 227. Posjeti za čestitanje Nove godine. SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU.11

Umjesto brojnih imena koja je bio mogao unijeti, a nije unio nijedno te umjesto molitvi za ovostrani mir, njegove su molitve »Sve na veću slavu Božju«.12 Nije to tada prvi put zapisao s istim nadnevkom.13

Dnevnik, sv. 2, str. 3. Već je Tade Smičiklas o tome pisao u prvoj modernoj sintezi hrvatske povijesti: »Čim je veće prije bilo oduševljenje za obranu od Franceza, tim većom bjesnoćom uzkipi sad narod hrvatski s obe obale Save, kada se je vidio ovako razkidan na dvie pole. Najviše ih je bolilo, kada im je kralj oglasio mir, te izrekao, da je morao ‘njihovu zemlju žrtvovati za korist sveukupne svoje monarkije.’ Dosta glasno oni odgovaraju: ‘dakle ta monarkija je moloh, koji našu djecu jede.’ Prava se ogorčenost porodi, kada je kralj na predstavku županije zagrebačke odgovorio, da samo na kralja spada, što je ovu polu Hrvatske odstupio« (Povijest Hrvata. Dio drugi od godine 1526 – 1848., Zagreb, 1879., str. 411). 11 Dnevnik, sv. 2., str. 855. 12 Objavljivanje ovog sveska otvara, uz ostalo, pitanje Vrhovčevih odnosa s isusovcima prije i nakon ukidanja Reda te nakon njegove obnove 1814. godine. U kapitalnom djelu Miroslava VANINA Isusovci i hrvatski narod (sv. I. i II., Zagreb, 1969. i 1987.) uopće se ne spominje Maksimilijan Vrhovac. Širi kontekst za pristup ovom problemu definira, uz ostale, Jacques MERCIER: »Premda je vlast pape kao poglavara države [Bečkim kongresom] bila osporena, njegova vlast prvosvećenika opće Crkve izašla je ojačana iz nevolje, ili radije iz nevolja koje su joj već desetljećima zadavali jan9

10

X


Maksimilijan Vrhovac bio je zagrebački biskup četrdeset godina, od svoje trideset i pete godine do svoje sedamdeset i pete godine – do smrti. Do 1790. bio je podanik Josipa II., od 1790. do 1792. Leopolda II., a od 1792. do 1827., dakle, trideset i pet godina podanik Franje II./I. Iako je otvoreno pitanje kako periodizirati povijest Rimokatoličke Crkve u Habsburškoj Monarhiji do potpisivanja Konkordata 1855. godine, mnogima je nesporna jozefinistička faza uvelike podržavljene Crkve, čije početke neki vide već u dobu marijaterezijanskih reformi, dakle prije 1781. godine. Vrhovac je svoju meteorsku crkvenu karijeru napravio u vrijeme punog uspona jozefinizma. Međutim, 7/8 razdoblja obnašanja biskupske dužnosti i časti vezano je za djelatnosti u vrijeme Franje II./I., kao što su i njegove svjetovne dužnosti i djelatnosti najvećim dijelom vezane za razdoblje nakon 1792. godine i trajno obilježene prijelomnom 1794./1795. godinom, odnosno tangiranošću u protujakobinskoj istrazi.14 Dakle, koliko god Maksimilijan Vrhovac proistekao iz hrvatski aproprirane jozefinističke tradicije, daleko najveći dio njegove duhovne i svjetovne djelatnosti vezan je za Austrijsko Carstvo u doba Franje II./I. i nerazumljiv je izvan konteksta habsburške Restauracije, čiji je paradoks u tome da su Austrijsko Carstvo u vrijeme utemeljenja i na Bečkom kongresu 1814./1815. bila dva uvelike različita carstva, da-

senizam, galikanizam, jozefinizam, racionalizam, revolucija i bonapartistički imperijalizam. U to se vrijeme rodio i vrlo jak pokret, ultramontanizam, koji će svoje evanđelje naći u djelu Josepha de Maistrea O papi objavljenom 1819. Svojim protugalikanizmom kao reakcijom na ideje kojih je Francuska crkva bila žrtva pod Napoleonom kao i pod Revolucijom, ovaj pokret izvršit će veliki utjecaj tijekom 19. st. i potaknuti Pija VII. da 7. kolovoza 1814., tj. dva i pol mjeseca nakon svog povratka u Rim, ponovo osnuje Družbu Isusovu, što je bila samo simbolična odluka o kojoj nema potrebe previše govoriti« (ISTI, Povijest Vatikana /prevela Vesna Pavković/, Barbat, Zagreb, 2001., str. 259). Ključ za daljnje istraživanje Vrhovčeve religijske kulture inače je recentno djelo Franje Emanuela HOŠKA Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.). 13 Za razumijevanje Vrhovčeve religijske kulture, ali i njegova mentaliteta, a ništa manje i situacija u kojima je dočekivao Novu godinu indikativno je što je kada zapisivao 31. prosinca od 1800. do 1815. godine: 1800.: »Objed kod mene.« (sv. 1, str. 3); 1805.: »Sve na veću slavu Božju« (sv. 1, str. 103); 1806.: »Godina je završena večernjim društvom u dvoru kod biskupa; bilo je, naime, zaključeno da neće biti nikakvih posebnih čestitanja. U jedanaest sati navečer večeravalo se u dvoru« (sv. 1, str. 157); 1807.: »Sve na veću slavu Božju!« (sv. 1, str. 237); 1808.: »Sve na veću slavu Božju« (sv. 1, str. 377); 1809.: »Tako dođe kraj godine, koja je kao nijedna druga bila nesretna za našu Domovinu. O da barem dokrajči i svu bijedu! Amen« (sv. 1, str. 537); 1810.: »Iz Beča je stiglo pismo kao pod NB 2/. Neprestana čestitanja. O grofu Banu opet su kružile rugalice, osobito to da je za posljednjeg rata u Štajerskoj tako vješto znao skriti 47.000 vojnika da ga nigdje nisu mogli pronaći Marmont i ostali francuski zapovjednici sa svojih 7.000 vojnika. (…) Navečer društvo kod biskupa. I tako završi 1810. godina« (sv. 2, str. 181); 1811.: »Nek nam se u idućoj godini svemogući Bog smiluje i udijeli nam bolju! SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU!« (sv. 2, str. 319); 1812.: »Mnogobrojne čestitke za Novu godinu. Svečan objed kod mene u čast grofa Bana, koji je pričao da će za mjesec veljaču biti zakazan Ugarsko-hrvatski sabor. Sve na veću slavu Božju!« (sv. 2, str. 463); 1813.: »Namira maršala topništva baruna Hillera za novce uredno primljene 23. o. mj.; naređeno je neka se čuva među spisima451« (sv. 2, str. 647) i 1814.: »Navečer veliko društvo kod biskupa i tako je završila godina koja je nakon slavnih ratnih djela narodima mnogo obećala, ali ispunjenje toga ostavlja sljedećoj, 1815.« (sv. 2, str. 767). 14 Ništa pouzdanije ne zna se o tome je li Vrhovac vodio Dnevnik prije 1800. godine. Vjerojatno je to radio u inspiracijama i manirama koje su bile zajedničke mnogobrojnim ljudima kulture prosvjetiteljstva i ranog romantizma, ali je sigurno da je hipotetički Dnevnik dobio uvelike drugačiji smisao nakon 1794./1795. godine – prije svega (auto)legitimacijski, ovisno o potrebama. Time je njegova vjerodostojnost mogla biti samo povećana.

XI


kle, sve prije nego puki restauracijski produkti. Najmanje se promijenila dinastija, način kako je percipirala sebe i svijet oko sebe. Taj će rascjep s vremenom biti sve veći. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac bio je među ključnim akterima hrvatske staleške politike, jedan od onih koji su dosljedno bili habsburški legitimisti, ali ne i neupitni habsburški podanici prema predjozefinskim obrascima. Bio je od onih legitimista koji su shvaćali da budućnost pripada onim narodima i državama koji će tradicijom baštinjeno umjeti čuvati tako što će se prilagođavati epohalnim promjenama.

XII


UVODNE NAPOMENE

U potrazi za Dnevnikom zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca U priređivanju za tisak drugoga sveska Dnevnika Maksimilijana Vrhovca za godine 1810.–1815. držali smo se istih načela kao i u prvome svesku. Prvi je Josip E. Tomić 1898. u članku »Biskup Maksimilijan Vrhovac«, u Narodnim novinama 1898. godine ( 31/1898. od 9. veljače i 32/1898. od 10. veljače, 1898.) svratio pozornost na Dnevnik zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca. Napisao je: »U biskupskoj knjižnici bio je pohranjen do nedavna i dnevnik Vrhovčev, što ga je on svaki dan vlastoručno pisao. U tom dnevniku našlo bi se dosta materijala, koji bi objasnio socijalne, a jamčano i političke odnošaje biskupova vremena. Nu dok se je taj dnevnik nalazio u knjižnici, nije nikome palo na um, da ga budi u cielosti, budi u prikladnom izvadku objelodani; sada se ti obćenito žali, ali prekasno. Godine 1870. nestalo je dosle nepoznatim načinom toga dnevnika iz biskupske knjižnice. Da li je zametnut, ili ga je tko neovlašteno odovud odnio, to se dosada nije moglo izpitati. Faktum je, da ga nema i s njim je izgubljen dragocjen materijal, koji bi se mogao dobro upotribiti u sadašnjem razvitku naše poučne i liepe knjige.« Najvjerojatnije je ta vijest ubrzala pronalaženje Dnevnika, jer samo pet godina nakon toga Velimir Deželić piše monografiju o M. Vrhovcu i za neke godine obilno se služi izvacima iz Dnevnika. Nakon V. Deželića, Dnevnikom se koristi i Janko Barle u svome članku o Ljubljanskom kongresu 1821. godine. Na Dnevnik kao povijesni izvor upozorio je 1925. F. Šišić. On je u Povijesti Hrvata u vrijeme narodnih vladara istaknuo »da je osobite pažnje vrijedan latinskim jezikom pisan dnevnik biskupa M. Vrhovca od godine 1807. do godine 1825«. Nakon Šišića na Dnevnik upozorava S. Antoljak. U prikazu memoara J. baruna Neustädtera ističe kako su »vrlo važni i značajni memoari velikoga zagrebačkoga biskupa i državnika M. Vrhovca, koji je ostavio svoj Diarium u rukopisu na latinskom jeziku«. Antoljak ističe kako je ovaj Diarium neizcrpljiva riznica za događaje od 1801. do 1825. godine. O Vrhovčevu Dnevniku i njegovu značenju za proučavanje političke i kulturne povijesti najviše je pisala Miroslava Despot. Ona je kratkim tekstom (Das Tagebuch des kroatischen Bischof Maximilian Vrhovac, u Scripta manent, Basel, 1958., 4, 21) upoznala svjetsku javnost s Vrhovčevim Dnevnikom. U domaćem tisku objavila je više radova u kojima je istaknula značenje Dnevnika kao izvora političke, kulturne i zdravstvene povijesti hrvatskoga naroda početkom 19. st. U Bulletinu Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a piše o kulturno-historijskom značenju Dnevnika za sav »nekadašnji život i prilike Zagreba i Hrvatske«. U članku »Hrvatska početkom XIX. st.« ističe kako Vrhovčev Dnevnik ilustrira nekadašnji život i prilike Zagreba i Hrvatske, pa i same Europe početkom XIX. st. Uz kulturno-povijesne značajke Dnevnika M. Despot ističe i značenje Dnevnika kao izvora za povijest zdravstva u Hrvatskoj početkom 19. st. XIII


Projekt objavljivanja Dnevnika Očito je takav prikaz Vrhovčeva Dnevnika bio razlogom da se 1973. godine tadašnji direktor Arhiva Hrvatske Bernard Stulli obratio posebnim dopisom Institutu za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu i predložio da se prevede na hrvatski jezik i tiskom objavi Vrhovčev Dnevnik. Tom je prilikom istaknuo važnost Dnevnika za razumijevanje krupnih zbivanja hrvatske povijesti u razdoblju odjeka Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i buđenja mađarskog nacionalizma, izraženog austrijskog centralizma i dozrijevanja prilika za hrvatski preporod. U proljeće 1974. obratila se Institutu za hrvatsku povijest i Arhivu Hrvatske dr. Miroslava Despot s tekstom »Nekoliko napomena za predstojeće izdavanje Dnevnika M. Vrhovca«. Od 1977. zajednički rade na projektu Institut za hrvatsku povijest, Arhiv Hrvatske i Kršćanska sadašnjost. Znanstveno vijeće Instituta imenovalo je za urednika dr. Dragutina Pavličevića, za prevoditelje Metoda Hrga i Josipa Kolanovića. Godine 1984. sklopljen je ugovor između tadašnjeg direktora Sveučilišne naklade Liber, predstojnika Odjela za hrvatsku povijest Centra za povijesne znanosti prof. dr. Josipa Adamčeka i direktora Kršćanske sadašnjosti dr. Josipa Turčinovića o zajedničkom izdavanju prvoga sveska Dnevnika. Prvi je svezak pripremljen i tiskan 1987., a obuhvaća razdoblje 1801.–1809. Izvornom latinskom tekstu i hrvatskom prijevodu kao uvod i povijesni okvir dodani su uvodni tekstovi, i to studija prof. dr. Jaroslava Šidaka Hrvatske zemlje u Vrhovčevo doba 1790–1827., zatim pregledni rad dr. Dragutina Pavličevića »Maksimilijan Vrhovac. Život i djelo 1752–1827« i prilog Josipa Kolanovića Dnevnik Maksimilijana Vrhovca kao povijesni izvor. Nakon objave 1. sveska Dnevnika za godine od 1801. do 1809. prešlo se na prijepis i prijevod latinskoga predloška za godine od 1810. do 1815. Drugi dio Dnevnika obuhvaća razdoblje od 1810. do 1815. Rad na priređivanju latinskoga teksta i hrvatskoga prijevoda razmjerno nije dugo potrajao. Latinski tekst i hrvatski prijevod Dnevnika za razdoblje 1810.–1815. priredili su za tisak Metod Hrg i Josip Kolanović u razdoblju 1987. do 1989. Dana 17. studenoga 1989. preminuo je Metod Hrg, koji je dao izvanredan, nenadomjestiv doprinos cijelome projektu svojim znanjem, upornošću i temeljitošću. Vođenje Dnevnika Postavlja se pitanje otkada i kako je Maksimilijan Vrhovac vodio Dnevnik. U sačuvanom rukopisu cijeli Dnevnik izuzev priloge za 1809. godinu i jedan manji dodatak za 1807. godinu vlastoručno je pisao M. Vrhovac, pretežno na latinskom, s ponekim umecima na njemačkom, francuskom i latinskom jeziku. Prvi je zapis u Dnevniku od 30. i 31. prosinca 1800. Zapisi od 1801. do 1804. neredoviti su i fragmentarni, a sasvim nedostaju za 1802. godinu. Ne možemo prihvatiti tvrdnju da tek od 1801. godine počinje M. Vrhovac voditi svoj Dnevnik. Radije pristajemo prihvatiti mišljenje S. Antoljaka da je M. Vrhovac Dnevnik prije 1801. godine spalio, kad je bio upleten u Martinovićevu urotu. Tu XIV


tezu zastupa i J. Tomić oslanjajući se na »pričanje« i usmeno prenošenje, a koje je Tomić iznio u Narodnim novinama, 31/1898. od 9. veljače i 32/1898. od 10. veljače. On tvrdi kako se još dugo nakon toga pričalo na Kaptolu, da je za istrage protiv Vrhovca u svezi s Martinovićevom urotom biskup po mogućem jednom prijatelju u Beč štaerom bio upozoren, da je određena premetačina u njegovu dvoru. Na to, da je biskupov vjerni tajnik, svećenik Mrak, sabrao sva sumnjiva pisma te ih u zadnji čas uništio. Nekoliko ura za tim došli su istražitelji, preduzeli premetačinu, ali ništa našli nisu. To nam potkrjepljuje i činjenica da su sačuvane tek manje bilješke koje je na papiru zapisao. Tekst Dnevnika pojavljuje se u prvim zapisima od 30. i 31 prosinca 1800. Zapisi od 1801. do 1804. neredoviti su i fragmentarni te sasvim nedostaju za 1802. godinu. Međutim, od lipnja 1805. godine do rujna 1825. dnevnički su zapisi ujednačeni i vlastitom ih rukom piše biskup Vrhovac sve do 22. rujna 1825. kada je jedna druga ruka na kraju Dnevnika upisala nadnevkom od 14. listopada: »Sub ipso prandio fatali apoplexiae ictu tactus, in perdurantem valetudinarium statum incidi, ab ulteriori praesentiss Diarii continuatione me impedientem« (Za samoga objeda udario me je moždani udar, upao sam u trajno zdravstveno stanje da sam u nemogućnosti dalje voditi ovaj Dnevnik). Još je jednom M. Vrhovac prestao voditi Dnevnik. Naime, 28. kolovoza 1813. Austrija je ušla u rat s Napoleonom kao saveznica Prusije i Rusije. Na bojište je otišao i hrvatski ban, general topništva grof Franjo Gyulay, kao zapovjednik lijevog krila tzv. češke vojske protiv Francuza (kod Dresdena, Leipziga i u Francuskoj). Na mjesto Gyulaya imenovan je biskup Vrhovac banskim namjesnikom. U njegovoj ruci stjecala se sva civilna, crkvena (za njegovu biskupiju) i djelomično vojnička vlast u Hrvatskoj. Zato možemo s pravom pretpostaviti da je upravo zbog prezauzetosti javnim poslovima prestao pisati svoj privatni Dnevnik. U mjesecu kolovozu bio je još nastavio bilježiti u Dnevnik, ali je koncem mjeseca posve prestao. Dnevnik je počeo opet pisati početkom god. 1814, kad je rat već bio prenesen u Francusku te su se njegovi javni poslovi donekle smanjili, premda je i dalje ostao banskim namjesnikom sve do povratka bana Gyulaya s pobjedničkog pohoda saveznika na Pariz, u koji je on, uz ruske i pruske čete, ušao zajedno s vrhovnim zapovjednikom austrijske vojske, knezom Schwarzenbergom. Kao dopunu praznine u Dnevniku za god. 1813. uzeli smo tekst Protokola Banskog namjesništva br. 15 iz Nadbiskupskog arhiva. U tom Protokolu ukratko i pregledno, dan za danom, Vrhovčev tajnik Banskog namjesništva bilježi njegove poslove. Spisi se dakako službeno bilježe u »Prothocollum actorum Locumtenentiae Regiae banalis de anno 1813. et 1814« (dalje citiramo: PLB), ali tekst Protokola br. 15 donosi neslužbeni tekst po danima, ispuštajući nevažne predmete te tako sažetije prikazuje djelatnost Vrhovčevu kao banskog namjesnika. Daljnji tekst toga Protokola za god. 1814. nismo uzimali, iako su spisi Banskog namjesništva i dalje bilježeni u PLB kao i u Protokolu br. 15 sve do 8. kolovoza 1814., jer je Vrhovac 1. siječnja 1814. opet nastavio pisati Dnevnik. Svjesni smo da ova dopuna (1813/II iz Protokola br. 115) ne može posve nadomjestiti Dnevnik, jer ne donosi privatne Vrhovčeve poslove koje bi u njemu bili zabilježeXV


ni. Držimo ipak da će ova dopuna dovoljno osvijetliti bar njegovu javnu djelatnost u drugoj trećini godine 1813. M. Vrhovac osobno je vodio Dnevnik i svakodnevno je unosio zapise. Izuzetak je da je u pojedinim slučajevima to činio i koji dan poslije. To se očito vidi iz nekih zapisa o političkim događajima kada je naknadno dobivao vijesti, a u Dnevniku ih bilježi kao da su se dogodile toga istog dana. Tako primjerce donosi bilješku: »Danas je sklopljen mir u Schönbrunnu.« Pojedine je bilješke ispisivao naknadno uz već prijašnje zapise za dotični dan. Neke je pak zapise pisao i prije nego što su se događaji već zbili. Tako na primjer prigodom jedne svečanosti na Kaptolu donosi zabilješku: »Dao sam dar vojnicima.« Kasnije je to prekrižio te naknadno dopisao: »Nikakav dar, jer nisu prisustvovali.« U pojedinim slučajevima Vrhovac vodi Dnevnik isključivo na temelju pisama ili vijesti koje je dobivao. To je npr. slučaj kod opisivanja Ugarskoga sabora 1807. godine. Vrhovac je otišao sa sabora ranije, a o tijeku sjednica dobivao je izvještaje. Na temelju tih izvještaja vrši upise u Dnevnik kao da ga osobno vodi na Saboru. No, na početku tih zapisa donosi napomenu da je to dodatak samome Dnevniku. Strane riječi ili tekstove koje sam Vrhovac donosi u izvorniku, pa i hrvatske, ispisivali smo kurzivom. Nazive novca redovito smo ispisivali kraticom (fl. – florenus; xxr. – cruciferu), pa i onda kada je u izvorniku ispisan cijeli naziv. U pisanju velikih i malih slova u izvorniku nema dosljednosti, pa smo se držali ovoga načela: velikim smo slovima pisali imena mjesta i osoba. I osobna imena osoba kao izvedenice koje označuju konkretne osobe ili službu pišemo također velikim slovom (Banus, Cancelarius, Congregatio Regni). Ako se imenica koja označuje službu nalazi uz osobno ime, ona se navodi kao opća imenica i piše se malim slovom (supremus comes Amade). Prilozi Dnevnika Od 15. lipnja 1809. godine Vrhovac u Dnevniku donosi priloge. Na rubu izvornog teksta Dnevnika od 1809. do 1814. godine označuje ih slovima abecede A, AA, AAA ..., a od 1815. godine brojevima. To su različita pisma i izvještaji koje je Vrhovac dobivao, a smatrao je potrebnom dokumentacijom za svoj Dnevnik. To je očito činio kako ne bi određene vijesti prepisivao u sam Dnevnik ili pak – kako i sam ističe – da bi određene događaje sačuvao kao vjerodostojno svjedočanstvo »za budućnost«, kako to na nekim mjestima sam izrijekom potvrđuje. Neke je priloge donosio jednostavno da ne gubi previše vremena s prepisivanjem njihova sadržaja. Primjerice na jednome mjestu započinje ispisivati imena osoba koje su bile promaknute na određene službe ili su dobile odličja, pa prekida ispisivati taj popis s napomenom da prilaže njihov popis koji je dobio kako ne bi morao nastaviti »s dosadanim ispisivanjem«. Svi ti prilozi bili su svojevrsna potkrepa određenih događaja i zbivanja, a time bi se isključivala svaka subjektivnost i jednostrano prosuđivanje događaja o kojima je dobivao vijesti. On je te priloge i donosio kako bi Dnevnik bio što vjerodostojniji izvor događaja. Nažalost, ta dokumentacija samo je manjim dijelom sačuvana, barem u nama poznatoj građi. Prilozi su sačuvani samo za 1809. godinu od 15. lipnja do kraja godine. Ti su prilozi XVI


objavljeni u prvome svesku Dnevnika. Od 1810. do 1825. godine prilozi nisu sačuvani. Jedna bilješka na kraju Dnevnika, koju je upisala ista osoba koja je od rujna do 14. listopada 1825. godine, kada je kap udarila M. Vrhovca u Pešti za zasjedanja Sabora, upisivala u Dnevnik, glasi: »NB! Plurima praesens Diarium resipicientia acta, signanter litterae oficiosae et correspondentiales privatae, inter reliquas, subin in ordinem redactas correspondentias, repositae exstiterunt.« Teško je utvrditi na što se odnosi taj tekst »inter reliquas, subin in ordinem redactas correspondentias, repositae exstiterunt«. Najvjerojatnije je riječ o službenim spisima i osobnoj korespondenciji što je niže svrstana po redu. Nažalost do danas nije utvrđena sudbina tih priloga Dnevnika. Upravo obilježavanje priloga slovima, a nakon 1814. i brojevima, a dakako i natuknica sadržaja dobar je putokaz za identifikaciju priloga. Za godine 1810.–1825. Dnevniku je bilo priloženo 2.384 priloga. Od toga u 2. svesku za godine 1810.–1815. evidentiran je ukupno 841 prilog i to: 1810. – 91; 1811. – 130; 1812. – 124; 1813. – 90; 1814. – 179; 1815. – 227. U priređivanju za tisak 2. sveska Dnevnika Maksimilijana Vrhovca pokojni dr. sc. Josip Barbarić proveo je ujednačavanje i općih latinskih riječi i imena osoba te mjesta u cijelome tekstu. Hvala mu. Zahvaljujemo i prof. dr. sc. Mati Križmanu koji je lektorirao latinski tekst Dnevnika. Josip Kolanović

XVII


A ALB ANTOLJAK

KRATICE

– Acta comitiorum Regni Hungariae … Posonii 1811.1812. – Acta Locumtenentiae banalis – Antoljak, Stjepan, Prekosavska Hrvatska i pitanje njene reinkorporacije (1813–1822), Starine JAZU, 45/1955. BARIČEVIĆ, Doris – Ivan Martin Gigl »stukador« zagrebačkog biskupa Vrhovca, Radovi JAZU, Zagreb, 1973. BS – Banski spisi CHANDLER – Chandler, David. Napoleon, München, 1974. D – DIARIUM Comitiorum Regni … in Liberam regiamquae civitatem Posoniensem in diem 25-tam Augusti anni 1811. indictorum... originarie Hungarica lingua conceptum et auctoritate Comitiorum, Posonii. Typis Simonis Petri Weber 1811–1812, sv. 1 i 2; ACTA Comitiorum Regni Hungariae … Posonii 1811–1812. DOBRONIĆ 1971. – Dobronić, Lelja, Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, Zagreb, 1971. DOBRONIĆ 1972. – Dobronić, Lelja, Dvorac Golubovec. Zagreb, 1972. DUMAS – Dumas, Napoleon, Zagreb, 1976. EAE – Epistolae ad episcopos Eccl. – Ecclesiastica EE – Epistolae episcoporum HDA – Hrvatski državni arhiv HKK – Hrvatske kraljevinske konferencije, sv. V (1797–1848), Zagreb, 1993. IVANČAN, Lj. – Podaci o zagrebačkim kanonicima LORTZ, J. – Geschichte der Kirche, München, 1953. IVANČEVIĆ – Ivančević, V., Korčula pod Francuzima, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 19 MARMONT – Maršal Marmont. Memoari. Priredio i preveo Frano Baras, MATIĆ – Pabirci iz Arhiva Austrijske Polizeihofstelle iz godine 1797–18, Starine br, 46, Split – Logos 1984. NAZ – Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu PLB – Procotolum Locumtenentiae banalis Pol. – Politica RAČKI, Andrija – Crkvene reforme francuske vlade u Senjsko-modruškoj biskupiji (1809–1813), Bogoslovska smotra I/4., Zagreb, 1911. REHTWISCH-BLEIBTREU  –  Theodor Rehtwisch – Bleibtreu, Geschichte der Freiheitskriege 1812 – 1815, sv. 1, Berlin, 1908., 1. i 2. ZHS – Zaključci Hrvatskog Sabora, svezak IX-X (1777.–1814.).

XVIII



1. Riječ je o miru što ga je austrijski car Franjo I. sklopio u Schönbrunnu 14. X. 1809. s Napoleonom. Austrija je tim mirom Francuskoj ustupila zapadnu Korušku (Beljački okrug), Gorišku, Trst, Kranjsku s Pazinskom grofovijom, civilnu i vojnu Hrvatsku između Save i mora (Prekosavska Hrvatska). Od tih posjeda, zajedno s francuskim posjedima na Jadranu (Dubrovnik, bivša mletačka Dalmacija i Istra) stvorene su Ilirske Pokrajine ili Država Slovinska. 2. Car Franjo I. u nastojanju da ublaži gospodarsku krizu pozvao je sve rodoljube da državi predaju zlato i srebro. Ono se imalo skupljati na određenim mjestima uz davanje obveznica, nov-

2


1810.  •  Siječanj

1810. Siječanj Bog sve može skončat jade, pomoći bi rado htio: tko se njemu uteć znade, nać’ će pomoć, ma gdje bio. ... Spas, blagoslov Božji s neba, svaka sreća nas će pratit; svako zlo uminut treba, zlatno će se doba vratit. ... Nevrijeme Jupiter zimi navlači, ali ga i sâm razgoni: ako je zlo sad, neće zauvijek biti. Horacije, Carmina, knj. II, 10,15–18.   1. Odslužio sam pjevanu misu s »Tebe Boga hvalimo« za mir.1 Posjetio sam Kneževića, banicu Gyulay, udovicu banicu Erdödy, francuskoga generala Guilleminota, grofa Nickoga, Lattermanna, grofa Aleksandra Erdödyja. Svečan objed kod mene. Navečer kod mene kartanje i večera, ali bili su samo ukućani, Jakson, Saint Ambroise i markiza Mattelana. Za objeda dođe teklič s ručnim pismom Njegova Posvećenog Veličanstva da se ima dati srebro i zlato.2   2. Budući da mi je Zagrebačko gradsko poglavarstvo priopćilo odredbe koje je izdalo za sprečavanje javnih igara na sreću, otpisao sam da odobravam te odredbe i obećajem punu podršku.3 Kapetan Gallea zamolio je za preporuku Njegovu Veličanstvu. Dao sam mu je, ali općenito sročenu.4 General barun Knežević s ostalim vojnim članovima Povjerenstva pođe s francuskim povjerenikom generalom barunom Guilleminotom u Susedgrad u svezi s otokom što ga je stvorio rukav rijeke Save koji utječe u rijeku Krapinu. Zaključeno je da otok ima ostati pod vrhovništvom Austrije. To je učinjeno 31. prosinca prošle godine. Danas su pošli na Savski most kraj Zagreba te su dogovorno i sporazumno odredili da

čanica i sl. U tu svrhu je M. Vrhovac dao popisati svu svoju srebrninu. Usp. HDA, BS 6/1810; NAZ, Oeconomica 3/212; Ecclesiastica, 12/679. 3. Usp. NAZ, PLB 1. 4. Gallea je bio zapovjednik u Padovi. Kako ga je ondje bio postavio nadvojvoda Ivan, Vrhovac u svojoj preporuci ističe da nadvojvoda Ivan može o njemu dati vjerodostojne obavijesti. NAZ, ALB 4.

3


1810.  •  Siječanj

5. U Povjerenstvu za predaju Ilirije Francuzima s austrijske strane bili su riječki guverner J. Klobušicki i kraljevinski zapovjednik P. Knežević, a s francuske strane general Armand-Charles Guilleminot. Spisi toga Povjerenstva čuvaju se u Beču u Državnom, kućnom i dvorskom arhivu (Staatskanzlei, Provinzen – Illyrien). Preslike ima i Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. 6. Nakon poraza Austrije valjalo se pobrinuti za smještaj i opskrbu vojske. Christoph Lattermann, zapovjednik ujedinjenog karlovačko-varaždinsko banskog generalata u Zagrebu, zatražio je već 5. prosinca 1809. da se sastane Posebno povjerenstvo (HDA, BS 1963/1809; usp. također HDA, BS 2025/1809). Biskup Vrhovac sazvao je 28. prosinca predstavnike triju županija te gradova Zagreba, Varaždina i Koprivnice (HDA, BS 2040/1809). No, i prije toga županije i gradovi podastrli su svoje mišljenje. Grad Zagreb je predložio da se bolesni vojnici smjeste u privatne kuće, te da se oslobodi bilo Franjevački samostan bilo Samostan milosrdne braće (HDA, BS 2042/1809). Križevačka županija traži da se pukovnija Radeczky iz Moslavine prebaci u Podravinu (NAZ, PLB 3/1910), a Varaždinska je županija mišljenja da grad Varaždin može prihvatiti samo dio vojnika od sveukupnog broja koji je Namjesničko vijeće odredilo da bude prebačen u Varaždin: NAZ, PLB 6 i 11/1810. 7. Biskup Vrhovac je već u 1809. god. radio na oslobađanju J. Galjufa koga su Francuzi bili uhitili i zatočili. Grof Ferdinand Attems javlja da je za Galjufa posredovao kod francuskog generala

4


1810.  •  Siječanj

granica ide polovicom mosta.5 Francuski je časnik povrijedio naše područje te na silu odvede dva svoja vojna bjegunca.   3. Sastalo se povjerenstvo vojnih vlasti te izaslanika triju županija i gradova u svezi s razmještajem i opskrbom vojske.6 Grof Wrbna i grof Attems odgovoriše na moja pisma, u kojima sam im preporučio neka ishode oslobođenje gospodina Galjufa koga još uvijek Francuzi drže u zatočeništvu.7 Barun Hager, potpredsjednik Redarstva, moli da se izdaju shodne odredbe kako bi se četvorica ljubljanskih prijestupnika utamničena u Zagrebu pustila na slobodu, te da mu se o tome dostavi izvještaj.8 To sam prenio slavnom Vojnom zapovjedništvu. U gradu opće zaprepaštenje zbog proširene vijesti da Francuzi odbijaju otići iz Štajerske; no ta glasina bijaše posve lažna. Večeras sam očekivao na večeru generala Guilleminota, ali on se ne pojavi. Izvješće iz Karlovca kao pod A/.9   4. Grad Varaždin podastire broj bolesnika; čini se da bolest jenjava.10 I opet se Zagrebačko gradsko poglavarstvo sramotno ponijelo, jer se raznim smicalicama pokušava izvući od toga da oslobodi koju privatnu kuću za privremenu bolnicu i tek djelomično rješava pitanje ukonačenja vojske. Kod mene je bio Guilleminot s Kneževićem i oprostio se, jer sutra odlazi. Poslijepodne posjetio sam ja njega. S Klobušickim sam bio kod Magdalenićke i sestre. Pokazalo se kako je lažna bila jučer proširena glasina da Francuzi ne žele otići iz Štajerske.   5. Ujutro oko osam sati ode Guilleminot. Odmah je ispražnjena kuća kako bi imao gdje odsjesti grof Patačić, kad dođe na zasjedanje Banskog stola. U deset sati prijepodne pročitan je zapisnik povjerenstva održanog nedavno, 3. siječnja ove godine, s vojnim vlastima, i uz male preinake bî odobren.11 Valja ga poslati uzvišenom Namjesničkom vijeću. Dirnula me sućut s jadnim bolesnim vojnicima i građanima pa sam obećao Remete za bolnicu, da bi se tako otklonila pogibao zaraznih bolesti. Stiže vijest da je 23. u Pešti preminuo potkancelar;12 zatim da se u Beču provode mnoge promjene u nadleštvima; da se Napoleon razveo od

Etienne-Jacques-Joseph-Alexandre MacDonalda (NAZ, PLB 8/1810), a grof Wrbna izvješćuje da ima nade u Galjufovo oslobođenje: NAZ, PLB 9/1810. 8. NAZ, PLB 10/1810. Vrhovac o tome podnosi izvještaj Hageru: NAZ, PLB 69/1810. 9. Izvještaje što ih je M. Vrhovac dobivao i prilagao Dnevniku sačuvani su samo za 1809. god. Za ostale godine nisu sačuvani uz Dnevnik, i uz sve naše nastojanje nismo mogli utvrditi jesu li zametnuti ili su nestali. Dio izvještaja je ipak sačuvan u drugim ustanovama, kamo ih je Vrhovac slao. Ovaj izvještaj proslijeđen je barunu Hageru i nalazi se u bečkom Upravnom arhivu (Algemeine Verwaltungsarchiv, Polizeihofstelle). Objelodanio ga je T. Matić, »Pabirci iz Arhiva Austrijske Polizeihofstelle iz godine 1797.–1810.«, Starine, 46 (195), 61. Iz Karlovca je biskupa Vrhovca izvještavao Đuro Draženović, koji je inače bio i tajnik Vrhovca kao banskog namjesnika. 10. Među vojnicima koji su bili smješteni u Varaždinu u prosincu 1809. god. izbila je zaraza. Onamo su odmah upućeni liječnici te je Poglavarstvu naređeno da redovito izvješćuje o zdravstvenom stanju u gradu (HDA, BS 1978/1809). Izvještaj o kojemu je ovdje riječ upisan je u NAZ, PLB 13/1810. 11. Riječ je o Povjerenstvu za razmještaj vojske. Usp. NAZ, PLB 35/1810. 12. Ivan Somogyi, potkancelar Ugarske dvorske kancelarije.

5


1810.  •  Siječanj

13. Napoleon se vjenčao s Jozefinom 30. studenoga 1804. Kako nisu imali djece, Jozefina je radi »dobra Francuske« pristala na rastavu i u tom smislu potpisala zajedno s Napoleonom izjavu što ju je 14. prosinca 1809. sastavilo Vijeće. Njihov crkveni brak bio je poništen jer prije vjenčanja nije bilo »napovijedi«, koje traži kanonsko pravo, ženidba nije sklopljena pred župnikom zaručnice i, konačno, car nije dao pristanak na ženidbu. 14. Vojnici su bili smješteni u kuću grofa Josipa Sermagea koji im je uskratio dati slamu i drvo. Usp. NAZ, ALB 16/1810. 15. M. Vrhovac je primio anonimnu prijavu protiv Antuna Passija i njegova navodnoga tajnika Josipa Pecića u kojoj se iznosi da su oni lopovi. NAZ, PLB 18/1810. 16. Najvjerojatnije je riječ o redovitim izvještajima iz Varaždina o stanju zaraze u gradu. 17. O tome je M. Vrhovac izvijestio zapovjednika baruna Christopha Lattermana, a ovaj je pismo proslijedio ravnatelju Doma nemoćnih svećenika Franji Pintariću da stvar ispita: NAZ, ALB 22/1810. 18. Usp. bilj. 9. Izvještaj je Vrhovac proslijedio kancelaru Ugarske dvorske kancelarije grofu Erdödyju i potpredsjedniku Ministarstva redarstva barunu Hageru: NAZ, PLB 21/1810.

6


1810.  •  Siječanj

svoje žene Jozefine. Te je novosti javno pričao Guilleminot još 31. prosinca prošle godine.13   6. Grof Patačić se ispričava što ne može doći na zasjedanje Banskog stola, jer mu navodno nije ispražnjena kuća. Odmah sam mu odgovorio da je već ispražnjena. Vojno zapovjedništvo podnosi tužbu protiv grofa Sermagea što ne daje drva vojnim stanarima.14 Rečenom sam grofu priopćio prijavu protiv Passia i njegova tajnika Pecića.15 Izdana je naredba da se uhite. Iz Varaždina je primljen izvještaj od majora Teimera kao pod NB.16   7. Vojno zapovjedništvo izjavljuje da se vojnicima ne mogu pripisati štete nanesene u Domu nemoćnika. To je priopćeno ravnatelju Doma nemoćnih, kako bi pribavio dokaze.17 Izvješće pod A/ poslano je preuzvišenom kancelaru i barunu Hageru.18 Barun Knežević mi je pokazao Gazette de France u kojoj se naširoko opisuje rastava cara Napoleona. Iz Karlovca sam primio izvješće kao pod B/.   8. Blagajnik Serblin traži da se vrati željezna škrinja, jer inače mora francuskoj upravi isplatiti 2.000 forinti. Naređeno je da mu se vrati.19 S »Dođi Duše Sveti« otvorio sam zasjedanje Banskoga stola. Prabilježnik Kraljevine piše glede podvoza iz Požege.20 Pisao sam podžupanu Maljevcu da osigura obećani podvoz. Kroz Zagreb je prošla u svoju županiju srijemska pučkoustanička vojska i ondje se ima raspustiti. Potpukovnik Kušević je zaiskao novac da bi spasio sina. Ništa se nije moglo dati.21   9. Grof Patačić piše glede obećanog podvoza za prijevoz živeža.22 To sam prijavio povjereniku Kuševiću. Sardagna priopćuje što je višim vlastima podastro glede budućeg uređenja redarstva.23 Podban Lukavski se ispričava što ne može doći na prve sjednice Banskoga stola.24 Otpisano mu je neka se nastoji što prije pojaviti. Ratno vijeće traži da se za bolnicu ustupe Sjemenište i Remete.25 Kandlbinder

19. Josip Serblin, županijski blagajnik u Zagrebu, zatražio je da mu se vrati željezna blagajna. Usp. NAZ, PLB, br. 23/l810. 20. Prabilježnik Kraljevine i kraljevski povjerenik Josip Kušević izvješćuje da je Požeška županija poslala za podvoza u Rugvicu 328 kola, te požuruje da to učine i drugi: NAZ, PLB, br. 25/1810. 21. Na nagovor dvorskoga župana Jurja Luketića biskup Vrhovac je odbio dati 1.500 forinti, koje je zatražio potpukovnik Kušević. Luketić je, naime, u svome pismu iznio kako je Kušević svoja dobra prodao i novac spiskao s ljubavnicom; on taj novac i ne traži za oslobođenje sina, nego za sebe i svoju ljubavnicu; sin mu je, čini se, zatvoren radi duga, a ne radi »jezika«; on je u Karlovcu napustio svoju pukovniju te se naokolo skitao i opijao. Usp. NAZ, EAE 125/2. 22. Veliki župan požeški Bartolomej Patačić šalje izvod o podvozu što ga je do sada Požeška županija dala za tamošnje utvrde i poslala u Rugvicu; ujedno podastire izvještaj o radovima i iznosi razloge radi kojih nije mogao poslati sav broj obećanih kola za podvoz: NAZ, PLB, br. 26/1810. 23. Sardegna u izvodu priopćuje pismo koje je poslao barunu Hageru 23. prosinca 1809. Predložio je da A. Dorotić ne šalje policijske izvještaje izravno u Beč nego preko biskupa Vrhovca, koji će ih provjeriti, jer je on »najpovjerljiviji čovjek« u Hrvatskoj: NAZ, ALB, br. 27. 24. Podban D. Lukavszky nije došao na zasjedanje radi zauzetosti poslovima što su mu povjereni iz Beča: NAZ, PLB, br. 28. 25. Ratno vijeće je taj zahtjev postavilo na prijedlog Vojnog zapovjedništva u Zagrebu: NAZ, PLB, br. 29.

7


1810.  •  Siječanj

26. Zapovjednik topništva Kandlbinder morao je otići iz Čakovca pa stoga nije mogao pre­ uzeti oružje koje je dostavljeno iz Koruške: NAZ, PLB, br. 30/1810. 27. Usp. NAZ, Fundationalia, 4/179; NAZ, EAE 108, 240, 247. 28. Nova francuska uprava tražila je da joj se predaju oni spisi Zagrebačke županije koji se odnose na krajeve što su potpali pod francusku upravu, očito u svrhu normalnog nastavljanja uprave u tim krajevima. 29. Pozivajući se na dopis Ratnog vijeća (usp. bilj. 25), general Latterman traži da se za bolesne vojnike ustupi sjemenišna zgrada, a biskupske zgrade u Remetama su im predane već ranije. Vrhovac odgovara neka se vojnici smjeste u privatne kuće, a Ratno vijeće nema pravo određivati koje zgrade u građanskom vlasništvu valja ustupiti za vojne bolnice. Usp. NAZ, PLB, br. 32 i 33.

8


1810.  •  Siječanj

javlja da nepreuzeto oružje namjerava ostaviti u Varaždinu. Otpisano mu je neka toga ne čini jer se očekuje odluka o preuzimanju sveukupnog oružja.26 Požeška pučkoustanička vojska prošla je kroz Zagreb u svoju županiju. Od kancelara je stigla previšnja naredba da se izvrši popis biskupijskih posjeda i zaklada s ove i s one strane Save radi određivanja poreza.27 10. Izvješće pod B/ poslano preuzvišenom kancelaru i barunu Hageru. Ovome drugome priloženo je pismo za sicilskog poslanika, za Rossetija i Kalinića. Za objeda stiže u Zagreb zapovjednik barun Hiller. Članovi Banskog stola objedovali su kod mene. Odaslao sam brojna privatna pisma. Ujutro je otišao grof Auersperger. Dao sam mu paket za Ugartea, zatim pismo za Modrovića: u njemu je bilo 2.000 forinti od kojih Modrović odmah mora 600 forinti isplatiti trgovcu Mayeru za misnicu i dvije mitre. Francuski kapetan Ravnel, koji ostaje u Jaski, bio je kod mene u nazočnosti mnogih, pa i udovice grofice banice, gospođe Klobušicki i drugih. Navečer je podžupan izvijestio kako će iz Karlovca stići izaslanstvo da od Županije preuzme spise.28 Podžupanu sam savjetovao neka u razgovorima s tim izaslanstvom postupi oprezno. Vojno zapovjedništvo piše da se na temelju naloga uzvišenog Ratnog vijeća odmah za bolnicu ustupe Remete i Sjemenište. Odgovorio sam odlučno.29 11. Grof Rajmund Auersperg, koji je trebao otići jučer, otišao je tek danas.30 Kod mene je bila gospođa Hallerstein. Dao sam joj 25 forinti. Zamolila je da joj djeca budu kod seljanke Trubenge. Štajdoher je podnio sve račune. Iz Karlovca je stiglo izvješće pod C/.31 12. Posudio sam 50 forinti Carpacciju, 200 forinti graditelju orgulja Mazadelliju. Predsjednik Carske komore O’Donel piše da mu se pošalje popis svih onih koji su za vrijeme francuskog napada s novcem došli iz Kranjske, Štajerske, itd., te da se naznači kamo su otišli; nadalje, da podignem novac koji se ima diližansom poslati za grofa Hohenwartha i da mu poslije pošaljem namiru.32 Prejasni nadvojvoda palatin piše o srebru i novcu što se ima predati kraljevskoj blagajni.33 Primio sam uz to i privatna pisma, i to od preuzvišenog Szechena i Szaparyja. Konačno, od predsjednika Ratnog vijeća stiže odobrenje glede pušaka koje je dovezao Čanko.34 Kod mene je bio Lončar, a poslijepodne zapovjednik barun Hiller, kapetani grof Eltz i grof Smerczing.

30. R. Auersperg u Beč odnosi blagajničke spise Okruga Novo Mesto, koji su odande bili preneseni u Zagreb. Usp. NAZ, PLB 2059/1809.; 5 i 24/1810. 31. U tom izvještaju opisuje se ustrojstvo francuske uprave u Karlovcu. Usp. NAZ, PLB, br. 30. i T. Matić, nav. mj. 32. Ministar financija O’Donell izvješćuje da šalje 12 lujdora i 50 krunskih talira za grofa F. J. Hochenwartha. Riječ je o popisu osoba koje su se kompromitirale pred Francuzima i koje je M. Vrhovac, po carevu nalogu, bio primio u Zagreb. Usp. NAZ, ALB, br. 2043/1809. i 38, 39/1810. 33. Usp. bilj. 2. 34. J. M. Colloredo, predsjednik Ratnog vijeća, naređuje neka se javi puškaru Čanku da više ne dovozi puške, a već dopremljene puške neka se otpreme u Graz. Usp. NAZ, PLB, br. 1873, 2004/1809. i 42/1810.

9


1810.  •  Siječanj

35. M. Vrhovac javlja Poglavarstvu grada Križevaca da je takav postupak nedopustiv i nalaže da se bolesni vojnici drugamo smjeste: NAZ, PLB, br. 44. 36. To su članovi tajnog redarstva za Hrvatsku. 37. Usp. bilj. 34. 38. Posebno povjerenstvo obavilo je uvid u samostan i zapisnički utvrdilo prostorno stanje u samostanu. Usp. NAZ, ALB, br. 53–55. 39. Za sva dalja potraživanja Čanko se mora obratiti u Graz: NAZ, PLB, br. 51. 40. Usp. NAZ, PLB, br. 45.

10


1810.  •  Siječanj

13. S Dominićem i Štajdoherom vodio sam vrlo povjerljiv razgovor o računima kraljevinske blagajne, i to onih koji se tiču 143.000 forinti preuzetih od nje i od vojne blagajne. Sa mnom je zapovjednik barun Hiller raspravljao o bolnicama i uklanjanju stranaca. Magdalenićka je podnijela tužbu da joj je kuća u Križevcima nasilno oduzeta i pretvorena u vojnu bolnicu. O tome je upravljen dopis Križevačkom gradskom poglavarstvu.35 14. Izvješće pod C/ poslano je grofu kancelaru i barunu Hageru. Također sam pisao gospodinu savjetniku Sardagni da dade plaću svojim ljudima te isplati predujmljene svote: 80 forinti Petru Cariću, 50 Carpacciju, 60 forinti potrošenih za hranu Gastauda i Salvadorea, svega 190 forinti.36 S poglavarom milosrdne braće pregovarao sam da još neke sobe ustupi za vojnu bolnicu. Iznio je velike poteškoće. Dvorskom je županu naređeno neka isprazni Remete i ustupi ih za bolnicu. Vojnom sucu generalu gospodinu Pichleru dojavljena je odluka Ratnog vijeća s kojom on treba upoznati Čanka.37 Kod mene je bio podzapovjednik Kraljevine barun Knežević i požalio se zbog naplata tridesetnice; upućen je Klobušickome. Navečer oko šest sati bio je slab potres. 15. Milosrdna braća dokazuju kako je fizički nemoguće ustupiti sve sobe što ih vojne vlasti traže da im se još dadu za bolnicu.38 Kod mene je bio major zapovjednik mjesta koga je poslao zapovjednik Hiller. Poslijepodne navratio je i potpukovnik Paulić koga je zapovjednik uputio po istom poslu. Osobno sam pošao zapovjedniku barunu Hilleru. Složili smo se da se uzme Jelačićevo svratište. Odmah sam o tome pisao Gradskom poglavarstvu. 16. Stiglo je više pisama: predsjednik Ratnog vijeća odobrava isplatu oružja Čanku;39 predsjednik Carske komore O’Donnell požuruje izvod o doznačenom novcu.40 U svezi s prvim predmetom poslan je dopis predsjedniku Ratnog vijeća grofu Colloredu i potpukovniku Pichleru. O drugome predmetu pisao sam ovdašnjem Vojnom zapovjedništvu. S prečasnim lektorom i Franjom Rafajem izmijenio sam mišljenje o popisu prihoda koje u ustupljenim krajevima imaju Kaptol, nadarbenici i župnici, osobito župnik Nove Vesi i Biskupijsko sjemenište;41 nadalje, o srebrnini i zlatnini stolne crkve. Grofica Alberti iznosi svoje nedaće i traži potporu. Od kanonika Gaetinija primio sam doista neumjesno pismo, tako da je očito varalica.42 Gradsko poglavarstvo podnosi izvješće o jenjavanju pošasti.43 Gradsko poglavarstvo iz Koprivnice moli da se oslobodi od većeg ukonačivanja stajaće vojske. Sardagna najavljuje svoj odlazak u Klagenfurt.

41. Popis prihoda biskupije u Prekosavskoj Hrvatskoj vidi u NAZ, Fundationalia, 4/179. Usp. također pismo J. Sermagea NAZ, 108/ 240 i 247. 42. Ivan Krstitelj Gaettini, kanonik piše Vrhovcu iz Gradiške (NAZ, EAE 125/1) da Francuzi smatraju kako prekosavski dio Zagrebačke biskupije ima i dalje ostati pod Vrhovčevom jurisdikcijom, ali tako da budu dva namjesnika, kako je to i sam biskup Vrhovac već predložio; predlaže neka potkralju pođu dva biskupova izaslanika i zatraže pravo na svjetovne posjede u tim krajevima; isto neka učini Kaptol i Sjemenište. 43. Izvještaj o zarazi u Varaždinu. Usp. NAZ, PLB, br. 46.

11


1810.  •  Siječanj

44. Sam M. Vrhovac je predložio da se to svratište ustupi za bolesne vojnike. Protiv toga je prosvjedovala udovica Jelačić. Usp. NAZ, PLB, br. 56. 45. Biskup Vrhovac predlaže da se uz Jelačićevo svratište za bolesne vojnike ustupe i dvije sobe u Samostanu milosrdne braće. Usp. NAZ, PLB, br. 57. 46. M. Vrhovac odgovara na Petrovićevo pismo iz Beča od 11. siječnja (NAZ, EAE 125/5). Petrović je otišao u Beč k caru radi prekosavskih posjeda. Savjetovali su mu da valja smanjiti broj zagrebačkih kanonika ako se izgube ti posjedi. Bio je i kod cara koji mu je iznio sljedeće: 1) ne može dati jamstvo za privatne posjede u prekosavskom dijelu Hrvatske, jer bi svratio pozornost neprijatelja, a ne može obećati ono što ne može održati. U Beču se širi glasina da će Austrija predati Francuskoj svoje posjede u Poljskoj, a za uzvrat će dobiti Primorje i Hrvatsku; 2) postoji zamisao da se spoji Varaždinsko i Petrovaradinsko zapovjedništvo, pa bi radi gubitka dviju banskih pukovnija, Varaždinsko zapovjedništvo pripalo Banu; ipak to je odbijeno; 3) razboritost savjetuje, ali on ne dopušta, da se okrug Celje priključi Hrvatskoj i Zagrebačkoj županiji; 4) car će donijeti odluku glede posjeda što ih pojedinci imaju u Iliriji; isto tako izdat će odredbe glede osoba koje su izgubile službu. Petrović također javlja da se Amade preporučio za potkancelara, a da je Ban izjavio kako skupa sa Sudbenim i Banskim stolom treba preći u Varaždin; u Varaždin da namjerava prenijeti i arhiv. 47. Nitko od njih ne želi ustupiti svoje zgrade: županija traži da se za bolesne vojnike ustupi sjemenište (NAZ, PLB, br. 59/1810), Gradsko poglavarstvo odbija dati svratište »K caru« (NAZ, PLB,

12


1810.  •  Siječanj

17. Dođe Jelačić mlađi žaleći se što se svratište »K caru« pretvara u bolnicu; u majčino ime podnio je molbu.44 Donesena je odluka da se u javnoj potrebi mora ustupiti. Čitavo pitanje o bolnicama podastrto je slavnom Vojnom zapovjedništvu.45 Pisao sam presvijetlom gospodinu Petroviću neka se pobrine da se uz namiru tridesetnice podigne kod poštovanoga gospodina tajnika Tome Bedekovića 700 forinti što ih je doznačio mladi Medanić.46 Pisao sam i gradskom sucu Kukuljeviću da mome upravitelju F. Metiću naloži neka isprazni moju kuću u Varaždinu; to sam javio i Filetiću te naložio da se pobrine kako bi se ovamo dopremile stvari gospođe Lellis. Sučić se žali da nema ni sijena ni zobi za ustaničku vojsku. Naloženo mu je da to nabavi bilo od kuda. I Županija i Slobodni kraljevski grad Zagreb i gospođa Jelačić podnose predstavku glede bolnice.47 Ostao sam pri već izrađenoj i izdanoj odredbi i u svezi s time donio sam shodnu odluku glede Jelačićeve molbe te odgovorio Gradu, slavnoj Županiji i Vojnom zapovjedništvu. Od uzvišenoga Vijeća stigla je naredba o bolničkom smještaju bolesnih vojnika; ipak se izuzima Sjemenište.48 Iz Beča je doputovao grof Ban. 18. Iz Karlovca stiže izvješće kao pod D/. Preuzvišeni gospodin Klobušicki, građanski povjerenik za predaju [Ilirije], priopćuje svoju odredbu da se ne plaća namet na živež i želi da se to obznani plemstvu.49 Naređeno je gospodinu podžupanu Beloševiću da se pobrine kako bi se to oprezno, bez svečana proglašenja, dalo na znanje plemstvu. O istome sam i sam podnio predstavku preuzvišenom kraljevskom kancelaru. 19. Izvješće pod D/ poslano je preuzvišenom kancelaru i barunu Hageru.50 Naređeno je da se na temelju izjave gospodina Adamića i mišljenja preuzvišenog gospodina Klobušickoga izda putovnica Josipu Terpinu, koji je na Rijeci dobio putovnicu na ime Tirk.51 Posjetio sam grofa Bana i oprostio se od baruna ­Lattermanna.

br. 63/1810), a udova Jelačića zahtijeva da se isprazni njezino svratište (NAZ, PLB, br. 61/1810). Vrhovac sa svoje strane predlaže da se bolesni vojnici smjeste u Jelačićevo svratište. 48. Na dopis Ratnog vijeća da se vojnici što prije smjeste, Vrhovac odgovara da se u tom smislu sve poduzima u Zagrebu: NAZ, PLB, br. 58/1810. 49. U prosincu 1809. M. Vrhovac je zatražio mišljenje od kancelara Erdödyja da li dopustiti izvoz hrane u Prekosavsku Hrvatsku (HDA, BS, br. 1929/1809). Kancelar početkom siječnja zabranjuje izvoz plodina, živeži i ovaca, o čemu su obaviješteni i povjerenici za predaju Prekosavske Hrvatske J. Klobušicki i P. Knežević (NAZ, PLB, br. 50/1810). 16. siječnja J. Klobušicki izdaje nalog zagrebačkom tridesetničaru Mayeru da se od carine izuzme živež što ga zemaljska gospoda za svoje potrebe uvoze iz prekosavskih krajeva.Tri dana kasnije to isto od kancelara traži i M. Vrhovac te ujedno moli da se Zagreb proglasi slobodnim trgovačkim gradom: NAZ, PLB, br. 64/1810. 50. Riječ je o izvještaju iz Karlovca: NAZ, PLB, br. 66/1810. 51. Josip Terpin, upravitelj u Kostelu u Kranjskoj, morao je promijeniti ime jer se zamjerio Francuzima u posljednjem ratu. On putuje u Graz I. Brandisu, bivšem poglavaru Donje Kranjske, odnosi spise što ih je ovaj za vrijeme francuskog prodiranja bio smjestio u Zagreb (NAZ, ALB, br. 65, 67 i 68/1810; Usp. također: NAZ, PLB 1194 i 2034/1809).

13


1810.  •  Siječanj

O tome iz Beča izvješćuje J. Modrović: NAZ, EAE 125/7. Zbog ratnih opasnosti u vrijeme rata 1809. godine arhivi su bili smješteni u Slavoniju. 54. NAZ, PLB, br. 69/1810. 55. Radi promatranja granica s Ilirskim Pokrajinama uvedena je tajna policija. Car zahtijeva od Vrhovca da on osobno i dalje povremeno izvješćuje o svemu što je od posebnog značenja za državu. Vrhovac je u studenome 1809. bio preporučio caru Josipa Cellinija i sada dobiva odgovor da će mu pomoći: NAZ, PLB, br. 70/1810. 56. Vrhovac je izvijestio cara da je u Iliriji umanjena vrijednost novca, pa predlaže da se novčanice od 1 forinte primaju za 10 krajcara: NAZ, PLB, ad 70/1810. 52. 53.

14


1810.  •  Siječanj

20. Iz Beča stiže izvještaj da je 14. o. mj. navečer u šest i jedanaest sati bio potres;52 isto javljaju iz Budima i Pešte. Iz Slavonije su stigli arhivi, pa je dovezen i moj zajedno s privatnim arhivom grofa Bana.53 21. Iz Karlovca izvješće pod E/. Po Terpinu, od koga je za to uzeta potvrda, spisi su proslijeđeni grofu Brandisu. Navečer domjenak kod sestre. Gubernator Rijeke je pošao na javni ples; zadirkivale su ga Julijana, njegova žena i Collin, sve tri zakrabuljene. 22. Vrhovno vojno zapovjedništvo podnosi izvještaj o četvorici otpuštenih ljubljanskih prijestupnika protiv države. Taj je izvještaj poslan barunu Hageru.54 Stigla su dva Careva ručna pisma. U prvom mi pismu nalaže da – ne zadirući u djelokrug tajne službe – ipak od vremena do vremena iznesem i izravno javim Njegovu Veličanstvu što će biti od koristi za državu; u drugome je odluka glede Cellinija.55 Na prvo sam pismo ponizno odgovorio da sam spreman to činiti i ujedno sam podnio prijedlog o povećanju vrijednosti novčanica. Pisao sam grofu Apponyju da li dopušta da službenicima Lujzinske ceste doznačim nešto novca.56 Navečer konferencija kod Bana;57 ništa značajno. Stigao je veliki župan grof Amade. 23. Raspušteni su pučkoustanički banderiji.58 Glede jedanaest riječkih konjanika određeno je da predaju konjičku opremu i oružje te isplate 60 forinti za čakoe, koje su isto tako trebali predati, pa da se onda otpuste kućama s konjima i odjećom.59 Računi su ponovno sređeni, podnosi ih Štajdoher. Blagajnik gospodin Turković podnosi račune pučkoustaničke blagajne i sabornice.60 Kod grofa Bana Gyulaya večera i domjenak. 24. Po tekliču poručniku Eckartu poslana su pisma Njegovu Veličanstvu, Apponyju, Hageru; Njegovu Veličanstvu poslana je i molba vikara Lucića. Grofu kancelaru i Hageru poslano je i izvješće pod E/.61 Iz Karlovca je primljeno novo izvješće pod F/. Ban je preuzeo 45 konjanika koji su izjavili da su u slučaju rata spremni boriti se zajedno s biskupskim banderijem. Govorka se da je Kermelić smijenjen i da mora otići u Ljubljanu za redarstvenog predstojnika, a da će Janko Drašković biti imenovan velikim županom; nadalje, da je Tallyerand otišao u London, te se nadati miru između Engleza i Francuza. Navečer je stiglo novo izvješće kao pod G/.

57. Lujzinska cesta povezuje Primorje s Pokupljem (Rijeka – Karlovac), a prolazi Gorskim kotarom. Projektirao ju je i započeo graditi general Filip Vukasović. Sagrađena je 1803.–1809. Ime je dobila po Mariji Lujzi, Napoleonovoj supruzi. Kako je blagajna Društva Lujzinske ceste bila ispražnjena, Vrhovac je zatražio odobrenje od grofa Antuna Apponyja da službenicima ceste dade nešto novca: NAZ, ALB, br. 72/1810. 58. Spisi te konferencije nisu sačuvani. 59. Raspušteni su riječki ustanici, a ustanička je vojska smještena u Sesvetama: NAZ, PLB, br. 84 i 88/1810. 60. Računi za obnovu sabornice za godinu 1809.: NAZ, PLB, br. 115/1810. 61. Izvještaj iz Karlovca: NAZ, PLB, br. 79/1810.

15


1810.  •  Siječanj

62. O tome iz Beča piše J. Modrović (NAZ, EAE 125/8). On javlja da je potpisan preliminarni mir između Francuza i Engleza i donosi uvjete, koje Vrhovac gotovo doslovce prepisuje iz tog pisma. 63. Hager je zahvalio na izvještajima što su mu slani o prilikama u »Francuskoj Hrvatskoj«; ujedno traži razjašnjenje tko je »Ch-ch«, zatim tko su dvojica Dalmatinaca koje su Francuzi postavili u svoju tajnu policiju, a prije su bili zatočeni u Petrovaradinu (NAZ, ALB, br. 94/1810); isto tako traži podatke o austrijskim službenicima koje je Napoleon primio u svoju službu: NAZ, ALB, br. 95. 64. Vrhovac je obećao posuditi vlastiti novac kao i novac iz blagajni što su pod njegovim nadzorom: NAZ, ALB, br. 93/1810. 65. Kako je ban I. Gyulay 1809. god. rukovodio obranom Kranjske i Hrvatske protiv Francuza, M. Vrhovac kao banski namjesnik bio je na čelu Banske kancelarije. Svi spisi Banske kancelarije upisani su u Urudžbeni zapisnik Banskog namjesništva (Protocollum Locumtenentiae banalis). Ban je po povratku u Zagreb zatražio da mu se predaju spisi koji su nastali u vrijeme njegove odsutnosti (NAZ, ALB, br. 86/1810; HDA, BS, br. 4/1810). Vrhovac je u spomenutom Urudžbenom zapisniku naznačio spise koje treba predati Banu (zaokruženi brojevi), a veći dio spisa je i dalje zadržao u Nadbiskupskoj pisarni, te se i danas nalaze u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Tako danas imamo

16


1810.  •  Siječanj

25. Iz Beča pišu, a to potvrđuju i novine, da je već potpisan preliminarni mir između Engleza i Francuza.62 Navode se kao uvjeti: prvo, da Portugal i Malta ostanu nezavisni, a Englezima bude slobodno svoje kolonijalne proizvode izvoziti na evropsko kopno; drugo u Italiji i novostečenoj Iliriji imaju se postaviti četiri kralja: u Kraljevini Napulju sadašnji, u Kraljevini Rimu i Etruriji Lucijan, u Lombardiji Eugen, u Iliriji, uključujući tu i Mletačku Državu, Josip Napoleon; treće, Španjolska i dio Nizozemske pripojit će se Francuskoj, a u zamjenu za to Nizozemskoj se priključuju hanzeatski gradovi. Koliko je to istinito, vrijeme će pokazati. Barun Hager piše neka mu se dade objašnjenje glede nekih izraza u pismu i podnese opširniji izvještaj.63 U ime Vojnog zapovjedništva gospodin Kolmann traži zajam od 100.000 forinti.64 Navečer smo kartali i večerali kod Klobušickoga na drugom kraju moje kuće. 26. Grof Nicki je postavio mnoga pitanja u svezi s grofom Amadeom, njegovom bolesti i očitim neraspoloženjem. Cijeli dan radio sam na razvrstavanju predmeta u Urudžbenom zapisniku Banskog namjesništva, kako bi se spisi mogli predati Banu.65 Šire se mnoge, iako nepouzdane glasine, da ima nade za zaključenje sveopćeg primirja. 27. Ponovno različite, ali nepouzdane glasine da će francuski car oženiti našu princezu. Kod mene je bio Hantlieb, zatim prečasni Prevendar, vikar u prekosavskom dijelu biskupije.66 Poslijepodne radio sam na odvajanju spisa Banskog namjesništva. 28. Preuzvišenom kancelaru pisao sam da prije kraja ožujka ne mogu doći u Beč, osim ako Njegovo Veličanstvo izrijekom naredi drukčije; ovom prigodom poslano mu je i izvješće pod H/.67 Također sam pisao Povlaštenom društvu da je službenicima toga društva na Lujzinskoj cesti vraćen novac što ga je iz Hrastja donio grof Majlath.68 Poslijepodne radio sam na odvajanju spisa. Iz francuskog zatočeništva vratio se gospodin Galjuf.

dvije skupine spisa koji su nastali u vrijeme dok je Vrhovac bio banski namjesnik: jedan dio se nalazi u HDA u fondu Banska kancelarija, odnosno Banski spisi, a drugi dio u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu u skupini Acta locumtenentialia (1809.–1810.). Obje te skupine čine jedinstvenu cjelinu. U NAZ ostao je i službeni Urudžbeni zapisnik u kojemu su s kratkim sadržajem navedeni svi spisi: oni što su predani Banu i oni što su ostali u NAZ. 66. Usp. Protokol Vanjskog vikarijata o ilirskom dijelu Zagrebačke biskupije: NAZ, Ecclesiastica, 12/678 i 711. 67. Car je u prosincu 1809. pozvao Vrhovca da podnese izvješće o svojoj službi banskog namjesnika (NAZ, ALB 2041/1809). U svome pismu kancelaru Erdödyju javlja da trenutno radi na izlučivanju službenih spisa što ih ima predati Banu kao i na popisu prekosavskih crkvenih posjeda. U Beč namjerava doći krajem ožujka ili početkom travnja, pa će tada i podnijeti izvješće o svome namjesnikovanju (NAZ, ALB, br. 99). Kancelaru je priložio i izvješće o požaru u Piranu te evakuaciji Dalmacije od strane Francuza: NAZ, PLB, br. 100. 68. Riječ je o 2.500 forinti koje je 1809. god. bio predigao grof Majlath od mitničara u Hrastju, a pripada Povlaštenom društvu za Lujzinsku cestu: HDA, BS, br. 1909/1809.

17


1810.  •  Siječanj

69. Svuda su se javljale teškoće sa smještajem vojske. Križevačko poglavarstvo, nemajući druge zgrade, uzelo je donji kat kuće barunice Magdalenić, misleći da će ona dati svoj pristanak, što je dakako izazvalo baruničin prosvjed: NAZ, PLB, br. 106/1810. 70. Poslije bitke kod Wagrama Napoleon je poslao u Španjolsku 140.000 vojnika: Vojna enciklopedija, svezak VI, 48. 71. NAZ, EAE, pismo D’Auchyju. 72. Tekst te uredbe čuva se u NAZ, ALB, br. 206/1810. Hager je 20. prosinca 1809. na prijedlog Sardagne imenovao A. Dorotića čelnikom tajne policije i odredio mu godišnju plaću od 1.000 guldena. A. Dorotić je prema tom Hagerovu nalogu trebao boraviti na granici prema Prekosavskoj Hrvatskoj koja je bila pod francuskom upravom. Sam prijedlog o uređenju tajne policije na hrvatskoj granici izradio je Hager u suradnji s generalom Hillerom. U tom prijedlogu oni su istaknuli zasluge i značenje M. Vrhovca u cijelom tom pothvatu. Premda nije dobro da on radi svoga biskupskog dostojanstva izravno bude na čelu policije, ipak računa se na njegovu suradnju. A. Dorotić će u svemu biti podređen biskupu Vrhovcu. U prilogu dopisa nalazi se i carska odluka od 14. siječnja 1810. o osnivanju tajne policije na hrvatskoj granici. A. Dorotić i njemu podređeni službenici boravit će u Zagrebu i obvezni su sve novosti s granice odmah dojavljivati u Beč. Određen je i nadzornik za tridesetničarski kordun uzduž Save. Uz dopis je priložen i zapisnik sastanka Hillera i Hagera u Beču od 31. prosinca 1809. u kojemu su i podrobniji podaci o ustrojstvu tajne policije. Potreba osnivanja policije, odnosno Ureda za tajnu državnu policiju, osjetila se odmah nakon sklapanja mira s Francuzima. Zadaća je te policije da šalje izvješća o kretanjima u Iliriji te da spriječi pokušaje Francuza da podanike pridobiju za svoje ciljeve. Nacrt uređenja policije u Zagrebu izradili su guberijalni savjetnik i ravnatelj policije Sardagna te biskup Vrhovac. Vrhovac je odbio da on nepo-

18


1810.  •  Siječanj

29. Križevačko gradsko poglavarstvo odgovorilo je na pismo glede oduzete kuće barunice Magdalenić.69 Novine donose: nizozemski se kralj odriče vlasti pod izlikom bolesti; francuska vojska ulazi u Nizozemsku; u Španjolskoj su veliki nemiri, i najzad, u Engleskoj se ozbiljno razmišlja o zaključenju sveopćeg mira, a sadanji će ministar Wellesley glasovati za častan mir.70 30. Iz Beča je stiglo više službenih dopisa: grof kancelar javlja da je Njegovo Veličanstvo odobrilo moje postupke u crkvenim pitanjima i pismo upućeno Dauchyju, međutim želi da se ubuduće nacrti takvih dopisa putem uzvišene Ugarske kancelarije prethodno priopće Državnoj kancelariji.71 Prejasni palatin naređuje da se uhiti krivovjerac Engelbert Maurer. Hager obznanjuje uredbu o redarstvu;72 konačno, kraljevskim se otpisom ovlašćujem da primim zakletvu predsjednika Miloša.73 Novine izvješćuju da se Caričino zdravlje poboljšalo. Kapetan barun Merten javlja da se u Beču općenito smatra kako se naša nadvojvotkinja Ludovika namjerava udati za Bonapartea. Posjetili su me general Scharlach i pukovnik Drašković te Marquet i grof Patačić. 31. Preuzvišenom potpredsjedniku gospodinu Hageru podnesen je izvještaj na više njegovih pisama. Javljeno mu je da oznaka Cz…ch znači Czvetich (Cvetić), o ostalima još nema obavijesti. Preporučeni su redarstveni službenici koji ovdje borave a nemaju sredstava za život.74 Ujedno od njega tražim naknadu svojih dosadašnjih troškova za Carića, Carpaccia, Serenyja i još dvojicu. Grofu O’Donnellu poslan je izvještaj o novcu položenom u vojnu blagajnu, i to u iznosu od 500.000 forinti.

sredno bude na čelu tajne policije, ali je pristao da sudjeluje u njenu radu. Za čelnika je predložen A. Dorotić, koji je prema Sardagninu prijedlogu trebao boraviti na hrvatskoj, odnosno bosanskoj granici s dva pouzdanika. Taj je prijedlog izmijenjen tako da je najuputnije da A. Dorotić boravi u nekom samostanu ili kojoj župnoj kući. On će, koristeći veze s ljudima u Prekosavskoj Hrvatskoj i u Bosni, slati izvješća. Izrađene su i podrobne upute za rad policije sljedećeg sadržaja: 1) Glavna vojna uporišta bit će na zagrebačkim mostovima i granici uzduž Save. 2) Oblikovat će se tridesetničarski kordon koji treba biti glavni izvor obavještavanja. 3) Obavještavanje će prenositi i osobe koje će s urednim putovnicama prelaziti granicu i ondje prikupljati obavijesti. 4) Obavijesti valja tražiti i od svećenstva u Prekosavskoj Hrvatskoj, a posebno iz Senja preko biskupa Ježića, a iz Karlovca preko episkopa Mihokovića. 5) Obavljat će se kontrola pisama podanika Ilirije i Hrvatske. 6) Carić i Barani bit će pomoćnici A. Dorotića. Za prenošenje vijesti iz Bosne pobrinut će se biskup Vrhovac i Hiller. Predloženo je da A. Dorotić stanuje u Lepoglavi. 7) A. Dorotić će obavijesti najprije slati M. Vrhovcu, a ovaj će ih proslijediti zapovjedniku Hilleru koji ih ima slati u Beč. 8) Obavijesti valja prikupljati i od Primoraca koji dovoze sol i odvoze žito. 9) Potrebno je urediti da narudžbe žita iz Banata za Prekosavsku Hrvatsku idu preko Zagreba, a ne da se izravno prevozi iz Banata ili preko Bosne. 10) Obavijesti će slati i bivši španjolski konzul u Trstu Lellis, zatim iz Rijeke Adamić i neki Schram sin trgovca Buehnenfelda. 11) Valja bdjeti nad širenjem francuskog utjecaja u pripojenim krajevima, i konačno, 12) troškove tajne policije plaćat će policijski ured u Beču. 73. Josip Miloš imenovan je prisjednikom Sudbenog stola: NAZ, ALB, br. 109/1810. 74. To je odgovor na tri Hagerova pisma, usp. bilj. 63 (NAZ, PLB, br. 94, 95 i 108/1810). Nikakvih obavijesti Vrhovac nema o dvojici Dalmatinaca koji su zatočeni u Petrovaradinu. Karlo Krmelić odrekao se službe velikog župana i postao ravnateljem redarstva u Karlovcu. Službu velikoga župana (koji se sada naziva generalni intendant) preuzeo je Francuz Devine.

19


1810.  •  Siječanj

75. U ukinutom franjevačkom samostanu u Maloj Gorici usp. HDA, Zagrebački komorski administratorat G XIII. 76. Nacrt uređenja Ilirskih Pokrajina vidi u: NAZ, Politica, 17/1801. 77. Očito Vrhovac misli i na odvajanje od Zagrebačke biskupije dijela Prekosavske Hrvatske, koji je u crkvenom pogledu prema namisli Francuza imao pripasti Senjskoj biskupiji.Cijena 280 kn

ISBN 978-953-11-1009-9

20


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.