Dođi kraljevstvo tvoje! by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Marica Stanković

DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE! Komentar pravila suradnica Krista Kralja Pogovor: o. Marko Matić

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2023.

MARICA STANKOVIĆ 1900. – 1957.

Uvodna riječ Kako bih vam htjela kazati u tome uvodu nešto lijepo, potresno, duboko, sestre moje u Očevoj ljubavi i kćeri moje u Isusovu i Marijinu srcu! Prije nego počnete čitati komentar naših svetih Konstitucija, prije nego vaša ruka otvori prvu stranicu njegovu, htjela bih vam reći nešto lijepo, potresno, duboko, u prvom redu poradi vas samih, poradi vaših duša, vaših života, vaših životnih meta. Da vam pomognem naći puninu za kojom čeznete. Jer ako nađete puninu, koja je zapravo u identificiranju našega srca s Isusovim srcem, našega životnoga toka s njegovom vječnom misijom u svijetu, u Crkvi, u dušama, onda ste našle sve, riješile sve. A htjela bih vam to reći i zato da odteretim svoju dušu, da me ne opominje savjest da nisam sve rekla što sam mogla reći i sve dala što sam mogla dati. Da nisam bila vjerna glasovima Duha, koji je govorio i u slabom i krhkom srcu vaše majke. Pišem vam uvodnu riječ s bolesničkog kreveta. Zašto to ističem? Jer kad je čovjek prikovan na križ, kad mu je vječnost tako blizu da mu se čini kako je pred njezinim vratima, onda stvari dobivaju drugo lice, drugo zna7

čenje. Kratke, uske, sitničave perspektive, zaprašene prevelikom blizinom sitnih dnevnih radosti i zadovoljstava, a isto tako i dnevnih briga i žalosti, kao da nestaju i raspršuju se. Subjektivna gledanja i subjektivne relacije dobivaju objektivniju formu, jer im mjerilo nije više svagdanja naša uskoća i ograničenost, već dah vječnosti. A onda, blizina samoga Isusova križa i svjesno dnevno uspinjanje na nj daje duši također nešto od objektivnih i vječnih perspektiva. Pa šta da vam zapravo u uvodu razradim? Htjela bih da se dublje zagledamo u naše sveto zvanje. U naš sveti poziv. U životnu misiju suradnice. Htjela bih o tome govoriti onako – od srca k srcu. Iz duše. Bez citata, bez literature, bez potvrde pojedinih autoriteta u tom pravcu. Govorit ću onako kako osjećam, kako znam, kako bih htjela i željela da svaka od vas osobno doživi svoje zvanje, da ga kao duboki doživljaj, kao svijetlu viziju, kao zanos srca svaki dan u sebi nosi. Htjela bih da vam u naslijeđe ostavim ono što sam sama nosila u duši. Unatoč svojim slabostima i pogreškama, unatoč svojoj uskoći i ograničenosti. A koji je to doživljaj, koja vizija, koji zanos srca tako potreban da shvatimo pravo svoje zvanje i da mu se potpuno predamo kroz čitav svoj život, do smrti? To je naš susret s idejom Kristova kraljevstva. To je vizija o Kristovu kraljevstvu. 8

To je zanos srca za realizaciju Kristova kraljevstva. Znadem da ništa nova nisam time rekla. Zar niste i same toliko puta na to mislile? Analizirale to u svojim dušama? Zar niste na kraljevstvo Kristovo mislile, kad ste se često s Isusom našle licem u lice u dubinama svoje duše, u molitvi, u tihim adoracijama, kod nekrvne Žrtve ili pred svojim zavjetima? Ili zar vam Isus nije govorio o svom Kraljevstvu u susretima s dušama koje su svoga Kralja izgubile i u kojima ga je trebalo oživjeti? Šta bi još tu trebalo reći? Što dodati? Pa ipak! Mi ćemo zajednički još jednom proći ideju o kraljevstvu Kristovu. Naš poziv da to Kraljevstvo širimo i naše zvanje, kojemu je zadaća nastavljati misiju Krista Kralja u svijetu. Gdje je to Kraljevstvo proklamirano? I kad nam se Isus očitovao kao Kralj? Da li je trebalo čekati gotovo 20 vjekova, da nam Pijo XI. predstavi Isusa kao kralja u svojoj grandioznoj enciklici Quas primas? Da nam ga predoči kao Kralja vasione i Kralja ljudskih srdaca? Da se tek od 1925. godine liturgičari natječu kako će riječima Duhom nadahnute liturgije dublje iskititi njegov kraljevski lik? Da se tek od te godine umjetnici bore, koji će ga savršenije predstaviti na njegovu kraljevskom prijestolju? 9

Ili da ga tek od te godine narodi nazivaju svojim kraljem, obitelji svojim kraljevskim pokroviteljem, a radničke mase svojim kraljevskim prvoborcem? O ne. Ideja Krista Kralja i njegova kraljevstva mnogo je starija. Ona je izrečena po ustima siromašnoga tesarskog sina pred gotovo dvije tisuće godina. Kada? U kojoj zgodi? Na kojoj stranici njegova evanđelja? U kojem času njegova učenja? Pred masama ili u krugu apostola? Kad je činio čudesa ili kad je poučavao svoje učenike? Ni na jednome od tih mjesta. On je svoju Kraljevsku deklaraciju izrekao u sudnici. Pred cesarovim namjesnikom Poncijem Pilatom. Kad je pred njim stajao sam, ostavljen od sviju, dok je svjetina pred sudnicom urlala i tražila da se razapne. I upita ga Pilat: Ti si, dakle, kralj? A Isus odgovori: »Ja jesam kralj!« (Iv 18,37). O suradnice! Kćeri moja i sestro moja! U sudnici se Isus nazvao kraljem. U sudnici je proklamirao svoja kraljevska prava. U sudnici je objavio ideju i sadržaj svoga kraljevstva. U sudnici. Pred poganinom Pilatom. Kad je bio sam, bez ikoga. Kad mu je tijelo gorjelo od rana, koje su mu zadali ljudi, braća i sestre njegove, poradi kojih je sašao na zemlju. Kad je presveto lice njegovo bilo 10

išarano udarcima bičeva od onih koje je neizmjerno ljubio. Može li i smije li na taj trenutak zaboraviti suradnica Krista Kralja? Ona koja je do najdubljih korijena svoje duše zahvaćena vizijom Krista Kralja? Sva zadahnuta, zanesena idejom njegova kraljevstva? Sva predana dnevno, uvijek, kroz cijeli život, do smrti, realizaciji kraljevstva Krista Kralja? Suradništvo s Isusom Kristom Kraljem! Suradnica Isusa Krista Kralja! To je nešto tako veliko, uzvišeno, osobito, da se anđeli i sveti na nebu vesele i dive tome. Suradnik znači najbliži. Suradnik je istih misli, istih želja s onim s kojim surađuje. Prema tome suradništvo s Isusom Kristom Kraljem znači: isto misliti, isto željeti, isto činiti kao i Isus Krist Kralj. Izjednačiti se s Isusom Kristom. Prijeći u Isusa Krista. Pobožanstveniti se po Isusu Kristu. Postati drugi Krist. Istina je, to je životni cilj svakoga kršćanina, ali koliko to više vrijedi za suradnicu i u kako velikoj mjeri Isus to traži od suradnice. Pa zar to nije tako veliko, da nam pred tim ciljem zastaje dah, ponestaju riječi, da pred likom Kristovim padamo u prah, a u isti čas osjećamo kako smo visoko uzdignute i odlikovane. Jer po čijim smo zaslugama pozvane u blizinu Isusovu, na suradništvo? Po čemu smo izabrane izme11

đu tisuća? Tko je srcu našemu upravio poziv kome se nismo mogle oglušiti? Sam Isus Krist Kralj. Onda, kad se legitimirao kao Kralj i kad je proklamirao svoje kraljevsko pravo i vlast. Pred Pilatom. Ostavljen i prezren od sviju. U sudnici. Nije ideja suradništva rođena tek 1925. godine. Ni poziv na suradništvo nije nikao tek 1953. godine, onda kad je suradništvo kanonski priznato. Ni moj osobni poziv na suradništvo nije nikao tek onda kad sam se ja s tim pozivom srela. A nije nikao ni u dan mojih zavjeta. Ideja suradništva niknula je u Pilatovoj sudnici, onda kad se Isus manifestirao kao kralj. I moj poziv niknuo je u Pilatovoj sudnici, jer su zamagljene oči Boga-čovjeka preskočile vjekove, zaustavile se na mom liku, a njegove su umorne usne izgovorile moje ime i pozvale me da surađujem, da se borim za njegovo kraljevstvo. O, kćeri moje i sestre moje, suradnice Krista Kralja, zar to nije najljepša vizija, koju si možemo dočarati – vizija o zvanju našem, o pozivu našem, zvanju rođenom u Pilatovoj sudnici, u duši razmrcvarenog i zapuštenog Boga-čovjeka? To moramo shvatiti, predrage moje, to moramo vječno nositi u svojim dušama kao jedini dah svoje duše, kao jedini životni cilj i jedini životni smisao. Pozvao nas je... Evo nas! Izabrao nas je... Evo nas! 12

Zatražio nas je kao one, koje će ga tješiti u bolima... Evo nas! Zamolio nas je da se borimo za njegovo kraljevstvo... Evo nas! Ljubav za ljubav. Žrtva za žrtvu. Krist je dao sve. I suradnica daje sve. Sve. Potpuno. O posljednjega kutića duše i srca. Poziva je na to lik Kristov iz sudnice. Ali i još jedan njegov lik. Onaj na Golgoti. Onaj koji je, kad je razapet na križ, suhim i ispucanim usnama povikao: »Žedan sam« (Iv 19,28). Da li je naš Isus, moj Isus žeđao doista samo običnom žeđu na smrt osuđenog čovjeka? Ili je njegova žeđ značila nešto drugo? Jest, On je bio žedan, ali je bio žedan duša. Besmrtnih ljudskih duša. Duša poradi kojih je došao i poradi kojih je umirao na križu. Nije li Isusova žeđ na križu poziv za suradnicu? Nije li Isus u času kad je na križu izgarao od žeđi za dušama, nije li u tom času mislio i zvao svoje suradnice? Da mu smanje žeđ i da mu privedu što više duša? I nije li u tome času mislio i opet na mene, upravo na mene, pozvao me po imenu i zatražio od mene da se borim za duše? Da bih i ja smanjila njegovu žeđ za dušama. I da bi mogao mirno predati Ocu duh svoj. 13

Zar i pogled na Isusovo srce na Kalvariji nije zapravo pogled na srce kralja, koji je po križu stekao pravo na svoje kraljevstvo? I zar i Kalvarija nije u rođenju suradništva i pozivu suradnice važno mjesto kao i Pilatova sudnica? U sudnici je Isus Krist Kralj pozvao suradnicu da radi za njegovo kraljevstvo, a na Kalvariji, u času kad su njegove rastegnute ruke grlile čitav svijet, kad su se božanske njegove usne sušile od žeđi za dušama, Isus posljednjim snagama svojim moli suradnicu da gasi njegovu žeđ, da spasava neumrle duše, da ih vodi k njemu, k njegovu Srcu, u njegovo kraljevstvo. Eto suradništva. Eto dubokog smisla suradništva. Eto životnog sadržaja suradnice. Poziv u sudnici, poziv s križa. Isus zove. Traži. Kuca na srce suradnice. Povjerava veliku misiju. Isus zove, a suradnica se predaje. Potpuno, s cijelim svojim životom, do smrti. Iz ljubavi prema svome raspetome Bogu. Iz ljubavi prema dušama. Ali to treba shvatiti, razumjeti, zanijeti se za to, nositi u duši neprekidnu vatru, zanos, žar za Isusa, za njegove duše, za njegovo kraljevstvo. Uvijek i svagdje. Kao jedini životni cilj. Svaki sat, svaki dan, cijeli život, do smrti. Jest, treba taj životni put shvatiti i zavoljeti ga tako i toliko da ništa drugo ne vidimo osim njega, da nam se ništa drugo ne sviđa, da ništa drugo i ne znamo i ne možemo nego koračati putem suradništva, putem suradnice Krista Kralja. Jest, treba to shvatiti, razumjeti, zavoljeti, brižljivo njegovati i nositi u svojoj duši. Tu viziju zvanja svoga. Taj zanos za Isusa Kralja i njegovo 14

kraljevstvo. Ako te vizije iz duše nestane, ako zanos srca za ideju Kristova kraljevstva u duši zamre, sve je badava: i konstitucije, i naredbe poglavara, i savjeti Crkve i osobni naši zavjeti. Sve će to prije ili poslije splasnuti, izgubiti vrijednost, osušiti se kao nerodna smokva ako nema te nutarnje vatre, toga svetog vizionarstva o svome zvanju i njegovu značenju. Zato, predrage moje, svaka suradnica mora sve, baš sve, promatrati u vidu svoga zvanja. U njegovu svjetlu. U njegovu sjaju. Sve u ideji kraljevstva Kristova i Kristove ljubavi prema dušama. U tome vidu treba gledati i život u svoj njegovoj kompliciranosti. I sadašnjicu i budućnost. I problem rada, dinamike, i problem trpljenja i patnje. I civilizaciju i kulturu. I znanost, i umjetnost, i modu, sve od čega je sastavljen dnevni život suradnice i suvremeni život uopće. Jest, ponavljam, sve će to suradnica gledati u blistavoj viziji Isusa Kralja i njegova kraljevstva. Nikakva druga perspektiva za nju ne postoji. U nijednoj drugoj ona ne može, neće i ne zna gledati ni sebe ni svijet. To sam vam još imala reći, predrage u Isusu Kralju! Još smo jednom zajednički prošle naše sveto poslanje u službi Isusova kraljevstva. Iz ovoga, što smo zajednički analizirale, izlazi još jedna osobina suradnice za koju se treba boriti i za koju treba neprekidno moliti, a to je vjernost u zvanju. I opet, neprestana, posvemašnja, potpuna vjernost. U svakom danu, u svakom času. Do smrti. Pozvao me je... Evo me! Izabrao me je između tisuća... Evo me! 15

Na mene nevrijednu pogledao je svojim dobrim očima... Evo me! Naučite se, predrage kćeri moje, na taj neprekidni, velikodušni vječni: Evo me! Evo me, dobri Bože! Evo me, Isuse Kralju! Evo me! Ad sum! Na kraju, sve što sam napisala u ovome uvodu i ono što slijedi u samom komentaru Konstitucija, dugo je i polako kapalo odozgo na dušu moju i srce moje. Primite to rado i s povjerenjem. Tà od vaše je majke kojoj ste uvijek bile utjeha i radost. Ali to nije važno. Važno je da budete utjeha i radost dobrome Bogu, njegovu Prvijencu – Isusu Kralju našemu i našoj Majci – Kraljici apostola!

I. Narav Instituta Da možemo same sebe posve predati našem Institutu, našoj Ustanovi, kako to Apostolska konstitucija Provida Mater Ecclesia i Konstitucije Suradnica Krista Kralja traže, moramo najprije razjasniti neke općenite stvari: samu narav i kanonski položaj Instituta, kao i puteve i metode kojima Institut svoje članove odgaja za svetost i apostolat. Činimo to zato da nam bude sasvim jasan pojam samoga Instituta, zatim naša Ustanova među mnogobrojnima u Crkvi, naše Konstitucije kao put savršenstvu za suradnice Krista Kralja, dužnost i smisao našega apostolata, a napose, kako su i po čemu su instituti klijališta svetosti i škola svetosti. Samo ime sekularni institut prvi je put službeno upotrijebljeno u Apostolskoj konstituciji Provida Mater od 2. veljače 1947. godine. Dotada su se takve pojave nazivale civilnim redom, jer članovi njegovi nose obična civilna odijela. A zvalo ih se i redovništvom u svijetu za razliku od redovništva u redovničkim kućama. Provida Mater Ecclesia po prvi put ovakve pothvate naziva institutima i ovako o njima govori: »Ove 17

ustanove mogu se vrlo dobro upotrijebiti: da se život savršenosti svuda i uvijek provede, da se isti u mnogim slučajevima u kojima je nemoguć kanonski redovnički život ili neprikladno da se isti uvede, da se obnovi obiteljski i društveni život nutarnjim dodirom i neprestanim savršenim i posvećenim životom, da se razvije raznoliki apostolat i da se obavljaju apostolska djela na mjestima i u vremenima i u prilikama, u kojima je nemoguće da to isto čine svećenici i redovnici.« Iz ovoga citata vidi se kako je ime institut postalo službeno i kako sekularni instituti imaju dvostruku svrhu – posvećenje članova i apostolat – a sve se to vrši na poseban način, posve različito od dosadanjih redova i kongregacija. Položaj instituta sasvim jasno određuje Motuproprio Primo feliciter ovim riječima: »Među ostalim mnogobrojnim ustanovama Crkve, kojima je težnja za kršćanskom savršenošću glavno životno zanimanje, svjetovne ustanove predstavljaju nešto novo. To nije samo jedna nova vrst redovnika i redovnica, kao što su na pr. salezijanci, palotinci, sestre sv. Križa, kćeri Milosrđa itd., nego je to jedan novi rod (genus) među onima koji teže za kršćanskom savršenošću. Po svom uređenju i po svom cilju svjetovne se ustanove vidno razlikuju od svega dosadašnjega.« Motuproprio Primo feliciter od 12. ožuljka 1948. godine nakon Provida Mater najvažniji je akt koji je Crkva upravila sekularnim institutima. On potvrđuje ne samo dvostruku svrhu sekularnih instituta i njiho18

vu važnost u životu suvremene Crkve već ih označuje kao nešto »novo« i vrlo jasno kanonski utvrđuje njihovo mjesto. U čemu je to novo, taj novi rod, genus? Jer osobe koje odabiru taj novi stalež savršenosti ne mijenjaju socijalnih okolnosti u kojima žive. One ostaju i nakon zavjeta u istom staležu, istim životnim okolnostima, istoj društvenoj sredini, u istim obiteljskim i društvenim prilikama. Od pojave najstarijega redovništva u Crkvi, od vremena sv. Augustina i sv. Benedikta, zajednički život držao se bitnim zahtjevom redovničkog života. Kod sekularnih instituta toga nema. No pustimo da dokumenti govore: »Članovi (sek. inst.) ne provode zajednički život tj. članovi ne stanuju pod istim krovom« (PM čl. 2§1). Još opširnije o tome govori Primo feliciter: »Duh Sveti, koji neprestano osvježuje i obnavlja tolikim i tolikim zlima do danas opustošeno i unakaženo lice zemlje, mnoge je predrage sinove i kćeri ... pozvao ... da u svjetovnim ustanovama svrstani i sakupljeni, bljutavom i mračnom svijetu kojemu ne pripadaju, a u kojem ipak po božanskom rasporedu moraju ostati ... budu neishlapljiva sol...; da budu svjetlo, koje u tami samoga svijeta svijetli i ne gasi se; da budu mala, snažna količina kvasca, koji je uvijek i svagdje djelotvoran ... dok cijelo mnoštvo tako ne prožme da sve bude uskisnuto u Kristu.« I instrukcija Kongregacije redovnika iz god. 1948. govori o tome: »...da bi se izbjeglo što ne bi bilo u skla19

du s naravi i smislom sekularnih instituta, kao npr. zajednički život poput redovničkog zajedničkog života ili ovome sličnog« (Cum Sanctissimus, 7d). Ima sekularnih instituta u svijetu koji žive zajedno. Provida Mater ih je u takvom zajedništvu našla i nisu se morali preinačivati. Ali takav život nije prema nakanama Svete Stolice ideal. Takav zajednički život i nema kanonski karakter. Ne može biti uređen redovnički i pečat redovničkog zakonodavstva nije na njemu. Zajednički život nije ideal! A što je onda ideal? Neka nam to odgovori Jean Beyer DI u svojoj knjizi Les Institutes sèculiers: »Ideal jednoga sekularnog instituta jest, da živi u vrtlogu svijeta po posve osamljenim članovima, koji su izgubljeni u masi.« Zašto? Da u toj masi, bezbožnoj i indiferentnoj masi, Boga slave. Da u toj masi rade i djeluju. Da se u toj masi bore za duše i da u njima grade kraljevstvo Kristovo. Tendencija mnogih redova, pa makar se i apostolatom bave, ipak je što više unutra, iza zidina, u tišinu, u samostanski zapt. Sekularni instituti traže od svojih članova da žive u buci svijeta, u vrtlogu današnjice, u punoj vanjskoj slobodi i vlastitoj inicijativi u radu za duše. Doista, nešto sasvim novo! I sasvim osobito! To traži potreba vremena, potreba duša, potreba Crkve. Ne iza zidina – već u širinu! Ne iza zatvorenih vrata – već u svijet! Ne u tišinu – već među duše! 20

To je novi životni pravac. Novo stablo u životu Crkve. Novi put k savršenstvu! Novi način Bogu posvećena života! U svijetu, a sa sva tri zavjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti. To specifično mjesto i specifičnu ulogu sekularnih instituta izrazio je jedan dobar poznavalac ovim riječima: »Razbacani po svim životnim zvanjima ... oni moraju biti uzorni. To će biti kvasac bačen u tijesto koji će se razbujati.« Da, u običnom civilnom odijelu, bez ikakvih posebnih znakova, po vanjštini sasvim takvi kao i ostali u svijetu, u svim zvanjima, članovi sekularnih instituta raširit će se kao kvasac u svojoj okolini, da bi je priveli Kristu i Crkvi. Ovo dekristijanizirano, pogansko i ateističko vrijeme treba ovakvih ustanova. I što će vremena biti teža, trebat će ih više! Sekularni instituti rođeni su za ovo vrijeme i nužno moraju u ovome vremenu raditi. Ne skrivati se ili bježati od njega. Ne tužiti se na nj. Jer sva vremena imadu u Božjoj providnosti svoje mjesto i svoj smisao. I ljudi i prilike u njemu. A treba imati na umu i to da i u ovom vremenu imade dobra, samo ga treba otkriti. To dobro, koje je negdje sakrito u dušama kao biser u školjci, to dobro pronaći, razviti i čuvati u dušama, to je zadaća sekularnih instituta. Posijati ga tamo gdje ga nema, a jačati ga i razvijati u dušama koje u dubini nose zdrave klice, to je cilj posvećenih u svijetu. Kao kvasac ući u sve, prožeti sve, zadahnuti sve, »da sve bude uskisnuto u Kristu«. U svijetu, ali ne 21

od svijeta! Među ljudima, u zvanjima i okolnostima kao i ostali, a opet dušom i srcem sasvim u Bogu. Taj izrazito svjetovni karakter sekularnih instituta Jean Beyer izriče riječima koje je postavio kao moto svojoj knjizi: »Oče sveti, ja te ne tražim, da ih uzmeš iz svijeta, nego da ih sačuvaš od zla« (Iv 17,15). Jest, ne treba bježati od ljudi, svijeta, vremena, već samo od zla u tome vremenu. A drugo je sve naše. I ljudi – Božja djeca. I vrijeme – djelo Božjih ruku. I prilike – Božje pripuštenje. I milost – koju član sekularnih instituta nosi u duši i njezinu milosnu snagu dijeli drugima. Zar to nije klesanje novoga svijeta? I klesanje novih pojedinaca – svetaca u ovome vremenu? Svakako se isplati živjeti u ovome vremenu. Isplati se, jer je posvećenima u svijetu Bog namijenio veliku misiju. Ali tu misiju mogu izvesti samo konstruktivne, duboke i široke duše. Ne male, uske, mrzovoljaste duše; ne duše pune svojih problema i svojih jada. Jer što su trzaji pojedinih duša prema trzajima svijeta? I klonulost pojedinca prema općem slomu? I tuga pojedinca prema općem zlu i jadu? Posvećeni u svijetu ne smije se neprestano okretati oko sebe. Jer to je u svojoj biti sebičnost, a sebičnost smeta širini, požrtvovnosti i zanosu posvećenoga u radu za Crkvu i duše. »Oče sveti, ja te ne tražim da ih uzmeš iz svijeta, nego da ih sačuvaš od zla.« Od lične uskoće i sebičnosti u prvom redu. Da svaki član sekularnih instituta 22

bude širok, pun požrtvovnosti i ljubavi kao Onaj koji im je povjerio ulogu spasavanja duša i u čije ime posvećeni u svijetu nastupaju. Možda će se tkogod zaustaviti na riječi sekularni »svjetovni«. Zašto baš svjetovni? Zar to nije neprikladna riječ za stalež koji je Bogu posvećen? Taj pojam »svjetovni« najprikladnije tumači komentator Apostolske konstitucije Provida Mater o. Crausen DI. On kaže: »Taj izraz jasno označuje da se radi o osobama koje žive u svijetu tj. ne u zajedničkim kućama, odijeljeno od drugih svjetovnih ljudi. Jasno je, naime, da zakonodavcu ne pada ni na pamet da govori o osobama, koje bi bile zadojene svjetskim načelima, koje žive svjetski« (O posebnom zakonu, čl. 1). Taj pojam »svjetovni« razjašnjuje i autor članka o sekularnim institutima, koji je izašao u časopisu La documentation catholique od 24. siječnja 1954. godine. Evo što on kaže: »Imenom ′svjetovni′ htjelo se naglasiti da osobe koje odabiru taj novi stalež savršenosti ne mijenjaju socijalnih okolnosti, koje su imale u svijetu.« I tako prema specijalnoj želji Svete Stolice članovi sekularnih instituta žive u svijetu razbacani, svaki u svome redovitom životnom krugu. Prema Provida Mater mora ipak postojati bar jedna zajednička kuća instituta, u kojoj će stanovati vodstvo, u koju će dolaziti podmladak na formaciju, u kojoj se mora naći »kutić za bolesne i stare« (PM § 4. t. 1,2,3). Ali nitko ne smeta članove instituta da dva ili tri ne stanuju zajed23

no poradi većega dobra, ali to nema nikakav redovnički karakter. No katkad se čuju glasovi da obitelj, u kojoj prema Provida Mater članovi instituta najčešće žive, upravo guši apostolsku djelatnost posvećenoga. Ona ili sama stavlja na posvećenoga velike zahtjeve i vremena i aktivnosti, da mu ne ostaje vremena za apostolsko djelovanje, ili se članovi obitelji toliko opiru apostolskoj djelatnosti posvećenoga da mu to u radu smeta. Sigurno je da ima i takvih slučajeva. Za takve je članove instituta najbolje da izađu iz obitelji, jer to traži veća slava Božja. Ali redovito, obitelj je prvo poprište apostolata. Pogotovo za ženske članove instituta. Obitelj je mjesto gdje članica instituta ostaje po dužnosti npr. prema mlađoj braći i sestrama, po ljubavi prema i njima i prema bolesnima i nemoćnima u obitelji. Tà upravo obitelj treba članicu instituta da u njoj formira, odgaja, čuva i jača svoje najbliže a pogotovo mlađi svijet. I to i primjerom i riječju i djelom. Ali, kao što smo već rekli, kad bi to djelovanje posvećenoga bilo u obitelji iz kojih mu drago razloga onemogućeno, tad treba s obitelji kidati, bježati od nje. I to energično i bez okretanja natrag. Tà zar to isto ne čine toliko puta mlade djevojke iz ljubavi prema jednom čovjeku? Pa zar treba biti manje radikalan kad se radi o zvanju, o ljubavi prema samome Učitelju i njegovim dušama? Uostalom, takvi se slučajevi moraju individualno rješavati, i radi se zapravo samo o tome da se posvećeni odluči za ono što je na veću slavu Božju. 24

Moramo ovdje naglasiti još jednu stvar. Članovi sekularnih instituta mogu pripadati svim zvanjima osim jednoga – trgovačkoga. Dana 22. ožujka 1950. godine izašao je dekret Svete Kongregacije u kojemu se »prema kanonu 142. i 529. zabranjuje svećenicima i redovnicima, da se direktno ili preko posrednika bave trgovinom«. To se proteže i na sekularne institute. Ali ovdje moramo naglasiti još nešto. Ne radi se tu samo o trgovanju na veliko već o svemu onome što se u običnom životu naziva spekulacijom, igra s novcem i dobicima, nadmudrivanje u sticanju, neprestane izmjene, promjene, posuđivanja, ukratko sve one lukavosti u sticanju i prilijepljenost i navezanost na sticanje i dobitak, makar se baš o sitnim količinama radilo. Zašto? Jer sve to zarobljuje dušu, čini je neslobodnom; takvu dušu neprestano progone brige, uzrujavanja, nemir, a to je atentat i na uredan molitveni život i na rad za duše. Uostalom, to su stvari koje stoje u bitnoj vezi sa zavjetom siromaštva, pa ćemo se osvrnuti na njih na drugome mjestu. Život sekularnih instituta nazvali smo punim pravom Bogu posvećenim staležom u svijetu. A Jean Beyer pojedinoga pripadnika sekularnih instituta ne naziva redovnikom, ne naziva ga ni članom, ni bratom ili sestrom već »posvećenim u svijetu« ili »posvećenim«. Jest, član sekularnih instituta je posvećen Bogu po svetim zavjetima. Posvećen po dubokom nutarnjem životu. Posvećen po radu za duše. 25

To je poziv. Božje preodabranje među tisućama. Ozbiljan i vjeran odgovor na Spasiteljevu: »Ako hoćeš...« To je novi tip čovjeka kršćanina. Novi tip savršenstva u Crkvi. Novi tip savršenstva koji se mora razviti unutar mističnoga Tijela Kristova i novi tip svetosti. Sekularni instituti su klijališta svetosti i škola svetosti. Istina je, svaki čovjek ima mogućnost »da bude svetac ili grešnik«, kako bi rekao Fulton Sheen. Ali život na poseban način Bogu posvećen mora i na poseban način razvijati svetost u svojim redovima. Sekularni institut Opus Dei u Španjolskoj imade već svoga kandidata 42-godišnjeg inženjera Izidora Zorzana, čiji je proces za beatifikaciju već počeo. Pomalo počinju zoriti plodovi na stabljici koju je od početka ovoga stoljeća Crkva sa simpatijom promatrala, a Pijo XII. je kanonski uredio. »Oče sveti, ja te ne tražim da ih uzmeš iz svijeta, već da ih sačuvaš od zla« (Iv 17,15). A tko će dublje tome odgovoriti ako ne član instituta – svetac?

II. Ime i prošlost Provida Mater iznosi među ostalim nekoliko važnih direktiva koje moraju slijediti svi sekularni instituti u svijetu. U svemu ostalom svaki je institut slobodan i uređuje svoje konstitucije prema potrebama i prilikama jednoga naroda i vjerskoga i društvenoga života u njemu. Tako je i sa izborom imena. I tako pored Družbe sv. Pavla u Italiji, Opus Dei u Španjolskoj, Kćeri Kraljice apostola u Bavarskoj, Katehistkinja euharistijskog križarstva u Nizozemskoj, imamo i Suradnice Krista Kralja u Hrvatskoj. Zašto smo uzele upravo to ime? Naša pravila o tome pišu: »U dubokoj poniznosti i strahopoštovanju uzela je Ustanova u svoj naslov ime Krista Kralja, da već samim imenom svojim propovijeda kraljevska prava Isusa Krista i da to ime neprestano podsjeća svaku suradnicu kome pripada i za koga radi« (I. § 3). Prema Konstitucijama ime Krista Kralja uzeto je poradi same manifestacije kraljevskih prava Isusovih, koja su danas u svijetu tako okrnjena. A svi smo premješteni »u kraljevstvo ljubeznoga Sina, u kojemu 27

imamo otkup i oproštenje grijeha...« i »u njemu je sve stvoreno, što je na nebu i na zemlji, što se vidi i ne vidi: prijestolja, ili vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno. On je prije svega i sve stoji u njemu« (Kol 1,13). Tako je već apostol Pavao govorio o kraljevskim pravima Sina Božjega. A godine 1925. u enciklici Quas primas progovorit će Pijo XI. suvremenom čovječanstvu o kraljevskim pravima onoga Isusa za koga je napisao da »nikada dosad nije savkoliki rod ljudski nikoga toliko ljubio kao Isusa Krista«. No unatoč tomu što je u povijesti čovječanstva Krist toliko ljubljen, ipak ga se u ovom vijeku toliki odriču, niječu ga, zapostavljaju i odmeću se od njega. Zato ga suradnice priznaju. One ga u svome imenu nose – da se klanjaju njegovu kraljevskom liku; – da svijetom pronose njegovo kraljevsko ime; – da svagdje propovijedaju o njegovoj kraljevskoj vlasti. Ali ima još jedan razlog zašto smo uzele to ime. Ponovimo Konstitucije: »Da to ime neprestano podsjeća svaku suradnicu kome pripada i za koga radi.« Što znači to? Suradnica samoga Isusa Krista! Suradnica Onoga, koji je sam o sebi mogao reći da je svjetlo svijeta. »Ja sam kao svjetlo došao na svijet« (Iv 12,46). Suradnica Onoga koji je o sebi rekao da je put, istina i život. Onoga koji je sam beskrajno svet, koji je svetost iz Očeva krila, svetost koja je Bog sam, njegova esencija, njegova bît. 28

Kad je naše ime prvi put prodrlo u javnost, bilo ih je koji su mislili da smo presmione kad smo se usudile to ime uzeti kao svoje. Je li doista tako? Tako bi bilo onda da nismo dignuti u vrhunaravni red. Da smo ostali samo djeca Adamova. Ali mi smo po Inkarnaciji posinjeni, još više, postali smo prava braća i sestre Isusove. Pa ako smo braća i sestre, kako onda nismo suradnici njegovi? Jer nam Božje posinaštvo nije dano samo za to da ga u sebi nosimo, već nam je ono dano da ga čuvamo u drugima, u dušama bližnjih, da se za nj u dušama borimo i da ga vraćamo u duše, koje su ga izgubile. Ljubav Kristova prema nama nužno nas goni, da budemo čuvari, branitelji, širitelji te ljubavi u drugima. Da kao suradnici nastavljamo njegovo životno djelo, njegovu otkupiteljsku ulogu. Prema tome s teološke strane imamo potpuno pravo na to ime. Doduše, ne po tjelesnom rođenju, već po onom nutarnjem o kome je Spasitelj Nikodemu govorio. Kad smo uzimale ime Suradnica Krista Kralja, bilo nam je jasno da je suradnik kopija onoga s kojim surađuje, njegova fotografija, njegov dvojnik, dakle, kopija, fotografija, dvojnik samoga Isusa Krista. Suradnica Krista Kralja! Može li netko biti nečiji suradnik, a da ne misli kao on? Da ne bude jedno s njim? Njegov izraz, njegova riječ, njegov drugi »ja«? I zar nas upravo to ime ne potiče na svetost? 29

I zar to ime nije dostatno da u buci i vrevi života i dana suradnicu sjeća kome pripada i za koga radi? Zar joj nije spomen na to ime dovoljan da kroz metež dana i rada sačuva nutarnju sabranost i ozbiljnost? Zar je to ime ne podsjeća da se ne smije zatvoriti u svoja, makar i najsvetija, nastrojenja, jer suradništvo traži rad, akciju, osvajanje? I kao što je Isus sama sebe dao za duše, tako će i ona raditi: predati se dušama i sasvim im se razdijeliti. Ali to može samo ona duša koja zna da je sve u našoj Ustanovi, pa i samo ime, nuka i potiče na svetost i rad.

Naša Ustanova Njezin vijek nije dugačak. Godine njezina života možemo brojiti tek od kanonskog uređenja 18. listopada 1953. Ali njezin pripravni stadij bio je dugačak. Od Banje Luke, kad je bačeno prvo sjeme, pa do danas, prošlo je mnogo godina. Šta je sve kroz to vrijeme bilo, sakrito je i nepoznato novijim generacijama. Sve ono puzanje, traženje, okretanje natrag, zaustavljanje, pa i bježanje od zacrtanoga. Sve ljudske slabosti koje su se tu našle: malodušnost, strah pred odgovornošću, pomanjkanje širine u vidicima, nepouzdanje u Boga, manjkava svijest o dužnosti, nevjerovanje u poslanje, nepripravnost na žrtve i poteškoće, upiranje na naravne sile, na prirođenu ambiciju i aktivnost, nedostatak vrhunaravnoga gledanja, sve to, i pojedi30

načno i zajedno, ipak ima svoj smisao i svoje mjesto u Božjemu planu. Pa i ono, što je dolazilo sa strane, izvan nas, kao nerazumijevanje, podrugivanje, skeptički osmijesi, sve je to moralo biti i sve se to odvijalo prema promislu Božjemu. Sve je to bilo veliko spremanje, veliko čišćenje za veliko djelo. Gospodin nije upravo dao da se od našega rada nešto vidi, da kroz dugi niz godina naša Ustanova nešto znači, dok se u nama sve ne ustali i pročisti. Da, trebalo je najprije mnogo toga u nama promijeniti, iščupati, izbaciti, izrezati: trebalo je da istrunemo same sebi, da umremo mnogočemu u nama; da nas nerazumijevanja i otpadi, neobjektivni sudovi, poniženja i klevete izbruse, očiste, upravo ogole, izmrcvare, pregaze da budemo čišća pšenica Božja; jer za velike stvari Gospodin želi čiste duše i ne povjerava ih onima koji nisu sebe pregazili. Sve je to moralo biti i sve je to neobično u sebi plodno. I ništa tu nije izgubljeno. Ni godine čekanja, ni godine zastajkivanja, ni godine nekoga prividnoga nerada. I sasvim je svejedno kad je tko među nas došao; godinu prije ili godinu poslije; ili tko je više snage i zdravlja i duhovnih energija u djelo Ustanove uložio. Da li mu je formacija bila dulja ili kraća. Je li čuo ono što danas novakinje slušaju ili ne. Jer Gospodin djeluje na duše raznoliko. Nekoga vodi duljim, nekoga kraćim putem. Nekome daje svjetlo o životnom opredjeljenju u ranoj mladosti, drugome u zrelim godinama. Nekoga vodi po cvijeću, a nekoga po trnju. Ali 31

bili naši putevi dulji ili kraći, žrtvovale mi za Ustanovu više ili manje, bila naša formacija potpunija ili manjkava, ništa nije bilo uzalud i ništa nije izgubljeno. Konačno, naša je Ustanova već toliko stara da mi najstarije možemo gledati objektivno životni tijek svoje Ustanove i sebe u njemu. I kad mirno i u Božjoj blizini gledamo taj tijek i svoj i cijele Ustanove, tada moramo iskreno reći da je sve tako moralo biti i da je sve bilo dobro. Pa i ono što u sebi nije bilo dobro, Bog je okrenuo na dobro. Konačno, a za koga smo mi radile, čekajući tako dugo na realizaciju Ustanove? Za Boga, za vječnost! »Mi smo stvoreni za vječnost i sve što dolazi s nama u doticaj za vječnost je. Svaka sekunda, što se otkotrlja preko naših ruku, poprima trajnu nepromjenljivost. Vrijeme, što smo ga proživjeli bit će odjeća naše vječnosti, bit će zauvijek sreća i blaženstvo ili nesreća i prokletstvo. Svaka misao, svaka riječ, svako djelo je vječno. Mi ne možemo ništa za prolaznost misliti, govoriti ili činiti, jer sve što mislimo, govorimo i slušamo – za vječnost je!« (Gräf). Neka su blagoslovljene, dakle, godine našega lutanja, naših zastajkivanja, naših posrtaja i naših nutarnjih i vanjskih slabosti, jer i one su bile za vječnost, za našu vječnost i za vječnost budućih pokoljenja. Jer se i po našim slabostima, pa i po godinama naših zastajkivanja i slabosti, proslavio Gospodin i pokazao, kako On po slabim ljudima gradi velike stvari, po slabim ljudima, koje je svojim božanskim dlijetom osposobio 32

za ono što je iznad njihovih sila i što ne bi nikada sami po sebi mogli izvesti. A zar baš u tome, u tom Božjem djelovanju u nama slabima i krhkima i po nama nedostojnima i nedoraslima, ne vidimo posebni poziv? Poziv na svetost i na rad za bližnjega do iznemoglosti! I još više od poziva! Dužnost, imperativ, da naša Ustanova realizira svetost u svojim članovima i plodan apostolat u duhu direktiva svete Crkve.

III. Dr. Ivan Merz Zašto spominjemo ime toga katoličkog radnika u komentaru naših Konstitucija? Ima li kakve veze između njega i suradnica Krista Kralja? Sigurno da ima, ta kako bi ga inače spominjali! Teško je govoriti o čovjeku koji je umro prije gotovo trideset godina i o kome se toliko pisalo kao o njemu. Najblistavija pera naše katoličke javnosti rekla su o njemu svoju riječ. I što bi se još novo imalo reći o ličnosti koja je tako sjajno prikazana, a koja je uistinu i bila kao od kamena isječena? Sigurno je lik Ivana Merza grandiozan i osobit kad ga ni udaljenost od toliko godina nije umanjila, već, naprotiv, njegov lik sve više raste. Što više čitamo njegov životopis, on nam je bliži i shvatljiviji. Što više ulazimo u način kako je on rješavao pojedine probleme, to jasnije vidimo kako je ozbiljno promatrao pojedine probleme, ali i kako ih je mudro i pravilno rješavao. Nešto je čudesno u tome mladom čovjeku, da je i nakon toliko godina jednako bliz, jednako suvremen. 34

Sadržaj Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 I. Narav Instituta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 II. Ime i prošlost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 III. Dr. Ivan Merz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 IV. Život u svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 V. Poseban tip savršenstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 VI. Vjernost Konstitucijama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 VII. Duhovna žarišta suradnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 VIII. Samozataja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 IX. Nedohvatljivo, a ipak dohvatljivo. Nevidljivo, a ipak vidljivo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 X. Primjer sam vam dao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 XI. Za plodnost apostolata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 XII. Metode apostolata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 XIII. Vanjština suradnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 XIV. Nova zapovijed Isusova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Službenica Božja Marica Stanković . . . . . . . . . . . . . . 215 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218

239