Fra Stipo Kljajić UTJEHA MESIJANSKE NADE
urednik dr. sc. fra Ivan Šarčević recenzenti prof. dr. sc. fra Mario Cifrak doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić lektura i korektura Darko Rubčić g r a f i č k o o b l i k o va n j e Branko R. Ilić oprema Cvita Bojić-Šarić
Fra Stipo Kljajić
UTJEHA MESIJANSKE NADE
Zagreb – Jajce, 2019.
izdaju Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce, Fra Antuna Kneževića 6, p.p. 5 za nakladnike Stjepan Brebrić Fra Anto Šimunović tisak Kerschoffset Zagreb d.o.o. naklada 1000
ISBN 978-953-11-1200-0 (Kršćanska sadašnjost) ISBN 978-9926-8209-2-3 (Franjevački samostan Sv. Luke)
Tiskano u veljači 2019. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001018209.
Sadržaj
Uvodna napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Predgovor /fra Domagoj Runje/ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Prolog
Božja riječ u ljudskom ruhu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Božja djela u Bibliji
Abraham i njegova današnja djeca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Onima koji mrkli kraj obitavaju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Josip – izbjeglica i povratnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Između služenja i robovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Gavrani i ljiljani Oca nebeskog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Dugi put obraćenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Izloženost kušnjama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Na pragu čuda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 U muci s Božjom voljom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 U osluškivanju Božje šutnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Bog siromašnog Lazara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Milosrđe milosrdnog Oca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Slovo o Isusu
Tko je Isus? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Ostvarenje mesijanske nade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
5
Poklon mudraca Kralju svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Nova pravednost nasuprot slovu Zakona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Govorio im je u prispodobama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Isusovo preobraženje – potvrda služenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Isusovi protivnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Zahtjevni, ali spasonosni Isus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Uska vrata Božjeg kraljevstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Isus – uosobljeno Božje milosrđe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Za druge, za deklasirane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Plemenita gesta nepoznate žene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Zapovjeđena ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Smutnje u Markovu evanđelju
Isus koji skandalizira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Opsjednuti prepoznaje Božjega sveca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Petrovi različiti odgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 Lažni korban s maskom vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Omaška svetoga pisca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 Da se ne obrate! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Čovjek ili svinje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182 Ljudi ili drveće koje hoda? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Plodovi, a ne bujno lišće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 I od Boga ostavljen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198 Ipak žene nisu šutjele . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Prisutni o dolasku kraljevstva Božjega . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 Epilog
Raduj se, čovječe! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213
6
Uvodna napomena Budući da su tekstovi prvotno objavljeni u mjesečnicima Svjetlo riječi i Vjesnik Franjevačkog samostana Svetog Luke u Jajcu, za potrebe ovog izdanja neznatno su izmijenjeni, premda su strukturalno i sadržajno ostali isti.
7
Predgovor
Za vjernike Biblija nije knjiga kao druge. U mnogim knjigama ima lijepih misli i istinitih sadržaja, ali samo se Biblija čita s vjerom da se u njoj sigurno nalazi Božja riječ. A to da se Božja riječ u Bibliji nalazi, podrazumijeva da je treba tražiti. Autor knjige koju držimo u rukama toga je svjestan. U prologu koji nosi naslov Božja riječ u ljudskom ruhu, autor osvješćuje svoga čitatelja da je Božja objava u Svetom pismu izražena ljudskim jezikom, i to jezikom ili jezicima onoga naroda, vremena i podneblja u kojem su biblijske knjige napisane. Stoga je za otkrivanje neograničenoga bogatstva Božje riječi u granicama njezina ljudskoga ruha potrebno uložiti intelektualni i duhovni napor. Taj napor podijeljen je i olakšan kad na putu traženja imamo dobroga vodiča suputnika. U tekstovima koji slijede imamo ispruženu ruku autora koji s nama želi podijeliti svoja iskustva i plodove koje je ubrao na putu traženja Božje riječi, pokazujući na djelu ljubav prema Bogu i srcem i umom. Zato tekstovi nalikuju plodonosnim ograncima triju grana koje rastu na deblu biblijskoga štiva. Manje slikovito rečeno, tekstovi su raspoređeni u tri skupine ili podijeljeni na tri dijela. 9
Utjeha mesijanske nade
Prvi dio nazvan je Božja djela u Bibliji. To odgovora biblijskom redoslijedu upoznavanja Boga. On se najprije upoznaje prepoznavanjem njegova djelovanja u povijesti i naroda i pojedinca. A tipični biblijski lik čiji životni put zahvaća i opću i osobnu razinu odnosa s Bogom jest Abraham. Njega rado nazivamo praocem naše vjere. No, kad govorimo o našoj vjeri, ne radi se o nikakvoj isključivosti drugih. Naprotiv, autor u prvoj rečenici dotičnoga teksta predstavlja Abrahama kao praoca triju velikih monoteističkih religija: židovstva, kršćanstva i islama. Pri tome naglašava da je veza između Abrahama i židovstva najčvršća, ali zaključuje da je Abraham zapravo otac svih vjernika. To je zato jer je u brojnim životnim odnosima Abraham uvijek pokazao kako mu je na prvom mjestu odnos s Bogom, koji je vrijedan potpunoga povjerenja. Zato, kad Abrahamovu vjeru nazivamo svojom, onda to znači da je želimo temeljiti na istom principu prioriteta odnosa s pouzdanim Bogom. U ostalim tekstovima prvoga dijela knjige autor izvlači poruke iz životnih iskustava drugih povijesnih i literarnih biblijskih likova. Pri tome ne slijedi kronološki ili neki drugi red koji bi zahtijevao da se tekstovi nužno čitaju jedan za drugim. To omogućava čitatelju da za duhovnu okrepu izabere onaj naslov koji mu se čini najbližim u trenutnoj životnoj situaciji. Tekstovi, naime, nisu pisani samo s informativnom nakanom kako bismo bolje upoznali svijet Biblije i tako udovoljili intelektualnoj znatiželji. Nakana tekstova je otvoreno formativna i pretpostavlja čitatelja koji na biblijskom temelju trajno radi na svojoj cjelovitoj duhovnoj izgradnji. To, naravno, ne vrijedi samo za prvi dio, nego za čitavu knjigu. 10
Predgovor
Drugi ili, možda prikladnije reći, središnji dio knjige nosi naslov Slovo o Isusu. Parafrazirajući najstariju zapisanu glagoljsku rečenicu Iskoni bje slovo (Iv 1,1), mogli bismo se igrati riječima i reći Slovo o Slovu ili Isus o Isusu, a to je također prikladno jer ovaj dio knjige počinje pitanjem koje postavlja i sam Isus. On pita svoje učenike i to što drugi ljudi govore tko je on i to što oni sami kažu o njemu. Nigdje u Bibliji nema tako intenzivnih pitanja o nečijem identitetu kao što je to slučaj s Isusom. Stoga pitanje Tko je Isus? prikladno stoji na početku niza tekstova u kojima se promišlja o različitim događajima iz Isusova života, od povijesnoga ostvarenja mesijanske nade samim Kristovim utjelovljenjem do propovijedanja njegova evanđeoskoga zakona ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U trećem nizu tekstova autor se usredotočuje na jednu biblijsku knjigu – Markovo evanđelje – i jednu delikatnu temu koja tu knjigu prožima – smutnje. Čitajući Markovo evanđelje i pod nekim drugim vidom, ne može se izbjeći dojam kako Isus čitavo vrijeme prelazi iz konflikta u konflikt s raznim pojedincima, skupinama i čitavim mnoštvom. Radi se o takvim konfliktima koji čovjeka potresaju i smućuju ga, ali s ciljem da ga izbave iz smrtno opasne uljuljanosti u vlastitu sigurnost i pozivaju da „iziđe iz vlastite sigurnosti, čak i one vjerske, i upusti [se] u odnos s Bogom, odnos koji čovjeka mijenja na dobro. Njegovo i na dobro drugih.“ Navedeni citat nije iz trećega dijela knjige o kojem sada govorimo, nego iz njezina prvoga dijela koji započinje tekstom o Abrahamu. Ali odlično se uklapa i ovdje, jer, svjesno ili ne, u šarolikosti tekstova ove knjige autor na kraju nudi zaokruženu cjelinu koja čitatelja mijenja na dobro. Stoga je logično da sve završava porukom evanđeoske radosti. 11
Utjeha mesijanske nade
Epilog knjige u skladu s time nosi naslov Raduj se, čovječe!, a temelji se na doslovnom prijevodu anđelova pozdrava Mariji. Mi kažemo Zdravo Marijo jer je želja za zdravljem sadržaj našega standardnoga pozdrava, a u novozavjetnom grčkom jeziku sadržaj uobičajenoga pozdrava je radost i to izražena kao zapovijed, i to kao zapovijed Božja – jer biti sve više radostan, znači sve više vršiti volju Božju. Pozivom na radost autor zaključuje niz od gotovo četrdeset tekstova (ima ih ukupno 39), koji su pojedinačno već bili objavljeni u Svjetlu riječi i Vjesniku Franjevačkog samostana Svetog Luke u Jajcu, a ovdje su na korist većem broju čitatelja sabrani na jedno mjesto pod zajedničkim naslovom Utjeha mesijanske tajne. Autor je dr. sc. Stipo Kljajić, franjevac Bosne Srebrene, profesor biblijskih predmeta na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Radi se, dakle, o čovjeku koji se profesionalno kao znanstvenik i nastavnik bavi Biblijom, a kao vjernik i svećenik vrši poslanje naviještanja evanđelja. To se primjećuje u ovoj knjizi, jer zaključci i poruke koje donosi na temelju obrađenih biblijskih tekstova odišu skladnom otvorenošću razuma i vjere. Doc. dr. sc. fra Domagoj Runje
12
Prolog
Božja riječ u ljudskom ruhu
U davanju intervjua, jedne od modernijih formi novinarstva, sve su češći zahtjevi da se pitanja unaprijed pošalju osobama od kojih se traži mišljenje. S jedne strane, razlozi takvih zahtjeva nalaze se u mogućnosti smislenijeg, sustavnijeg i staloženijeg odgovaranja na postavljena pitanja. S druge strane, time se, što je možda i presudnije, žele izbjeći krive interpretacije i izvlačenje iz konteksta izgovorenih riječi. Iako se time posve ne otklanja mogućnost zloupotrebe, ipak se smanjuje opasnost krive interpretacije: teže je iz konteksta izvući i time doslovno izvrnuti zapisane nego izgovorene riječi. Ipak i zapisane riječi u stalnoj su opasnosti da budu tumačene izvan konteksta u kojem su nastale. Tako je sa svime što je zapisano: svakako i s Biblijom kao od različitih osoba, u različitim vremenima i na različitim prostorima zapisanom Božjom riječi. Od namjernih zloupotreba, upravo izvlačenja iz konteksta pojedinih biblijskih rečenica – među koje spada i ono Hitlerovo o „židovskom đavolskom podrijetlu“ izvađeno, odnosno istrgnuto iz Ivanovog evanđelja (Iv 8,44) – preko svakodnevnog površnog čitanja 13
Prolog
i tumačenja sve do fundamentalističkog shvaćanja Pisma, zaogrnutog najčešće torzom vjerske gorljivosti. U problemu nerazumijevanja konteksta nastanka biblijskih tekstova Umberto Eco, književnik i filozof, vidi jedan od osnovnih razloga zbog kojih Biblija spada među velike nečitane knjige (Great Unread Books). Ukoliko se Bibliju i čita, ipak je to uglavnom parcijalno, čitajući samo određene odlomke – samo rečenice ili poglavlja određene biblijske knjige – često bez ikakve informiranosti o kontekstu u kojem su ti odlomci nastali. Doista, kompleksnost konteksta dolazi do izražaja upravo u čitanju i razumijevanju Biblije. Kao što Bibliju ne čini jedan nego više tekstova, odnosno knjiga, tako je i s kontekstima: gotovo da je svaka od sedamdeset i tri biblijske knjige nastala u drukčijem, ili barem ne istom, povijesnom kontekstu. Što opet znači u različitim kulturološkim, društvenim, političkim i drugim datostima. Ukoliko se ozbiljno ne shvate navedene odrednice o onima koji su tekst zapisali, onima kojima je tekst upućen i onomu što sam tekst opisuje, teško je doći do njegova ispravnog razumijevanja. Stoga povijesno-kritička metoda – možda najosporavanija ali istovremeno i najneizostavnija – uporno inzistira upravo na osvjetljavanju povijesnog konteksta u kojem je tekst nastao. Pored povijesnog konteksta mora se uvažavati, uz druga pravila, i literarni kontekst: šira cjelina teksta, njegovo mjesto i važnost u sklopu cjeline poglavlja, određene knjige i na koncu Biblije u cjelini. To vrijedi ne samo za one često kritizirane dijelove Biblije – poput izvještaja o tome kako Bog potopom uništava gotovo sav svijet, Izraelci čine genocide nad svojim neprijateljima, Božji izabranici se žene s više 14
Božja riječ u ljudskom ruhu
žena pa sve do raznih preljuba, ubojstava i izopačenosti svake vrste – nego upravo za čitavu Bibliju, za svaki njezin dio. Nužno je, već pri samom pristupu određenom tekstu, bitno razlikovati prozne od poetičnih, narativne od legislativnih, povijesne od proročkih tekstova – da ne nabrajamo dalje – jer literarna vrsta bitno određuje sadržaj teksta, a onda samim tim i njegovo tumačenje. Važnost uvažavanja konteksta pokušat ćemo pojasniti kroz dva jednostavna i poznata primjera. Isus svojim učenicima izričito zapovijeda da, po njegovom primjeru, jedni drugima peru noge. Zapovijed je sama po sebi jasna, no što ona danas znači? Trebamo li doista jedni drugima prati noge i ako trebamo zašto to ne činimo? Na koncu, ima li ova zapovijed danas, u dvadeset i prvom stoljeću, u vremenu kada je pranje nogu posve osobni, higijenski čin, ikakvog smisla? Jedno od mogućih rješenja jest da „preskočimo“ ovu zapovijed, da se, zbog nemogućnosti njezine doslovne provedbe u današnjem vremenu, oglušimo na nju. No, vodeći se tom logikom ubrzo ćemo morati „preskakati“ i mnoge druge Isusove zapovijedi i riječi. Potrebno je očito vidjeti što je za Isusa i njegovo vrijeme značilo pranje nogu i zašto je to zapovjedio. Potrebno je, dakle, barem djelomično, sagledati povijesni kontekst toga vremena. Običaji odijevanja i obuvanja Isusovog vremena, uz bitne razlike u geografskim odrednicama Isusove domovine i naših krajeva, različiti su od današnjih. Sandale su osnovna obuća: upravo kao nama danas cipele. Prašnjavi putovi i nepostojanje današnjih modernih sredstava prijevoza rezultirali su gotovo uvijek prašnjavim odnosno prljavim nogama koje su se pri ulazu u kuću redovito prale. Budući 15
Prolog
da se radilo o nepopularnom i prilično neugodnom poslu, njega su u pravilu obavljali robovi: oni su – osobito gospodarima – prali noge na ulazu u kuću. Isus je, kao Gospodin i Učitelj, opravši noge svojim učenicima u svečarskom i svetom ambijentu proslave Pashe, što će postati njegova Posljednja večera, primjerom pokazao kako među njima ne smiju vladati odnosi gospodara i robova, kako je poniznost nužna osobina svakog njegovog učenika i da, na koncu, nema poštenog posla koji nije za čovjeka, a time i za kršćanina. Prati noge jedni drugima danas znači zapravo natjecati se u služenju: ne u robovanju niti sluganskoj poslušnosti, nego u odgovornoj zauzetosti, zauzetosti kojoj neće biti odbojno ništa što je ljudsko, ma kako neugodno i neprijatno bilo. Drugi primjer sličan je prvome. Među brojnim zakonskim propisima – danas često čudnima i dalekima – kojima obiluju knjige Izlaska, Levitskog zakonika i Brojeva, nalazi se i onaj o posuđenom ogrtaču: ukoliko uzmeš svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaska sunca (Izl 22,25). Pitanja se javljaju sama od sebe: zašto prije zalaska sunca i zašto samo ogrtač? Ogrtač danas nema ni izbliza značenje kakvo je imao u vrijeme nastanka ovog propisa. Naime, već sam literarni kontekst ovog zakonskog propisa, tekst koji slijedi neposredno nakon njega, govori kako je to jedini susjedov pokrivač i kako se njime pokriva dok spava, zato mu se mora vratiti prije zalaska sunca. Ne smije se, dakle, dopustiti da netko, zbog posuđene stvari, ostane uskraćen za ono najelementarnije, kao što je pokrivač u inače hladnim noćima palestinskog podneblja. Značenje ogrtača danas mnogo je šire i proteže se na sve posuđene stvari 16
Božja riječ u ljudskom ruhu
zbog kojih osoba koja ih je dala u posudbu može životno oskudijevati odnosno ispaštati. Dva navedena primjera vrlo su jednostavna: za mnoga druga mjesta u Bibliji potrebna je zahtjevnija i dublja analiza povijesnog i literarnog konteksta. To osobito vrijedi za Isusove riječi kojima se često razbacujemo, a još više za komplicirana mjesta Starog zavjeta čije je doslovno shvaćanje jednostavno nedopustivo. Suludo bi bilo očekivati da se svaki čitatelj Biblije, u nastojanju da shvati njezin smisao, zanima za pozadinu biblijskog teksta istražujući njegove kontekste. No, jednako se nerazumljivom čini činjenica kako želimo što bolje shvatiti biblijske poruke istovremeno u širokim krugovima zaobilazeći povijesne i druge kontekste koji su utkani u njih. Valjalo bi stoga, oslobođeni od pretjeranog straha od narušavanja božanskog podrijetla Pisma, upoznavati barem osnovne datosti u kojima je ono nastalo jer nam njihovo poznavanje može samo pomoći u shvaćanju neprocjenjivog blaga Božje riječi zapisane čovjeku i za čovjeka. Uvodi u pojedine biblijske knjige, kao i u samu Bibliju, na ovom su putu korisno i neizostavno pomagalo. O biblijskim komentarima da i ne govorimo. U protivnom smo, možda i nesvjesno i u najboljoj namjeri, u opasnosti da izvlačimo iz konteksta, a time i iskrivljujemo pojedine biblijske citate, odnosno smisao. Ne radi se ni o kakvom sitničavom seciranju biblijskog teksta, nego naprotiv o želji da se – upravo iz ljubavi prema zapisanoj Božjoj riječi i njezinoj obvezatnosti – on što ispravnije shvati i životom oživi. Upravo kao što se i Isusa, Božju utjelovljenu Riječ, može shvatiti, a onda time i ispravno nasljedovati, samo ako se razumije povijesni kontekst u kojem je živio, jer i on je – kao svaki čovjek na zemlji – sin svoga vremena. 17
BoĹžja djela u Bibliji
Abraham i njegova današnja djeca
Tri velike monoteističke religije židovstvo, kršćanstvo i islam, u Abrahamu imaju zajedničkog praoca te se stoga često nazivaju abrahamske religije. Premda je za sve tri Abraham neupitno važan, ipak je povezanost između Abrahama i židovstva najčvršća: on je ne samo praotac vjere, nego i praotac naroda, te današnji Židovi sebe rado nazivaju Hebrejima, odnosno potomcima Abrahama lutalice (heb. habiru). Naime, svi članovi izraelskog naroda potječu od istih predaka: Abrahama i Sare, Izaka i Rebeke, Jakova-Izraela i njegovih dviju žena, Lee i Rahele. Obično jedan narod ima jednog, u pravilu mitskog praoca čije ime nosi: Romul je, nakon što je ubio brata Rema, osnovao Rim, Helas je utemeljitelj grčkog naroda, Kanaan je – prema Bibliji – praotac Kanaanejaca, Moab Moabaca, Edom Edomaca i tako unedogled. Sukladno etimološkoj povezanosti praotac izraelskog naroda bio bi Jakov koji je dobio ime Izrael, no prva knjiga Biblije, Postanak, opisuje Abrahama, a ne Jakova-Izraela, kao prvog i najvažnijeg praoca Izraela. Zašto je to upravo Abraham? Izbor Abrahama, pastira kojemu se ne može utvrditi podrijetlo i koji obitava pod šatorom, za praoca Izraela doista je 21
Božja djela u Bibliji
iznenađujući, osobito ako se zna da povijest jednog naroda počinje s osnivanjem grada, dinastije ili kraljevstva. Praotac Izraela nije misteriozni lik Melkisedeka, utemeljitelja Jeruzalema, niti je to Jakovljev (Izraelov) sin Juda čije pleme poslije progonstva dobiva sve više na značenju te se i sam narod često naziva Judejci. Nisu izabrani ni drugi važni pojedinci ili institucije zato što nitko od njih nije uspio preživjeti bremenitu povijest izraelskog naroda: Jeruzalem je osvojen i uništen, Davidovo kraljevstvo nikada nije obnovljeno u svojoj prvotnoj snazi, povijest hramskog kulta je protkana neuspjesima. Zapravo jedina konstantna, jedina institucija koja je preživjela sva osvajanja – asirska, babilonska, perzijska, grčka i na koncu rimska – jest proširena obitelj, klan. Abraham i Sara, kao utemeljitelji prve izraelske obitelji iz koje će se razviti čitav jedan narod, stoga su razumljiv izbor: izbor s kojim svaki Izraelac povezuje svoju vlastitu prošlost i prošlost svoga naroda. Počevši od Ura Kaldejskog pa sve do Hebrona, Abraham je, vođen Božjom rukom, obišao gotovo sva važnija mjesta izraelske prošlosti: prošao je putovima kojim će Mojsije provesti izraelski narod iz egipatskog ropstva, putovima kojim će se isti taj narod vraćati iz progonstva kao i sva važnija mjesta obećane zemlje. Budući da je i sam protjeran iz Egipta, doživjevši izlazak prije Izlaska, postao je prethodnikom svih Izraelaca koji izlaze iz egipatskog ropstva, lutaju pustinjom, odlaze i vraćaju se iz progonstva ili nastanjuju obećanu zemlju. Ipak je izbor Abrahama za praoca izraelskog naroda osobito povezan s njegovim odnosom s Bogom. Čitava Abrahamova povijest mogla bi se opisati kao povijest Božjih 22
Abraham i njegova današnja djeca
obećanja: sina, zemlje, božanske zaštite i blagoslova. Savez koji Bog sklapa s Abrahamom jest jedinstven i drukčiji od svih drugih: jedini je bezuvjetan, ovisan jedino o Božjoj vjernosti svojim obećanjima, a ne i o vjernosti naroda. Razloge za posebnost Božjeg odnosa prema Abrahamu, osobito za jedinstvenost saveza, potrebno je tražiti i u samom nastanku Petoknjižja koje opisuje Abrahamovu povijest. Završno sastavljanje Petoknjižja, njegova konačna redakcija, dogodilo se poslije progonstva koje je shvaćano – osobito kod proroka Jeremije i Ezekiela – kao posljedica raskida saveza: izraelski narod nije bio vjeran savezu s Bogom sklopljenom na Sinaju te ga je stoga zadesilo prokletstvo i progonstvo. Bilo je potrebno pronaći neki čvrsti oslonac za izraelsku budućnost, temelj stariji od raskinutog saveza na Sinaju. Pronađen je upravo u Božjem savezu s Abrahamom, savezu koji nikad nije raskinut i čija obećanja i dalje vrijede: uključujući i obećanje trajnog potomstva i obećane zemlje tj. sigurne budućnosti i povratka iz progonstva gotovo uništenog izraelskog naroda. Abraham je zaista u mnogočemu prvi. Prvi gradi oltare, zaziva ime Božje u obećanoj zemlji i prinosi mu životinjske žrtve. Prvi je prorok (Post 20,7) i prvi je – što je još važnije – povjerovao u Božja obećanja. Povjerovavši Bogu, ostavlja sve, sigurnost zavičaja, oca i rodbinske veze i bez ikakvih ako i ali kreće u nepoznato: otiskuje se u nesigurnost hoda s Bogom. Bog mu je dao svoja obećanja, no njegov će život, gledajući izvana, više sličiti životu lutalice i stalno će na vlastitom primjeru doživljavati kako je trnovit i zahtjevan put vjere i povjerenja u Boga. Kako je u vjeri malo toga opipljivoga i kako je za ustrajnost stalno potreban rast u vjeri. 23
Božja djela u Bibliji
Osobito onda kada se Božja obećanja učine neostvarivima i proturječnima, kao u zahtjevu žrtvovanja sina Izaka, jedinog nositelja obećanog potomstva, i kada je za vjernost Bogu potreban veliki skok vjere (S. Kierkegaard). Lista mjesta kojima će Abraham proputovati i svih nedaća koje će ga zadesiti doista je impresivna i ukazuje na veličinu ovog pastira i nomada iz daleke izraelske prošlosti jer je ustrajao u vjernosti Božjim obećanjima, iako za života nije iskusio ispunjenje većine njih. Po svome ponašanju i osobnosti Abraham je zaista primjer za sve svoje buduće naraštaje. Čovjek vjere koji se nije zadovoljio sebičnim izgrađivanjem odnosa s Bogom, nego je – svjestan da se pred Bogom stoji sam, ali i da se Bogu uvijek dolazi s drugima, da ga se preko njih susreće – nastojao drugima biti od koristi. Poznato je, ali i slabo nasljedovano njegovo zauzimanje za stanovnike izopačene Sodome (Post 18,16-33). Abraham raspravlja s Bogom, on se zapravo cjenka s njim o broju eventualnih pravednika u Sodomi. Svjestan je svoje ljudske nedostojnosti jer sam sebe naziva prahom i pepelom, no ona mu nije lažna izlika. Za razliku od mnogih današnjih vjernika Abraham ne pribjegava izgovorima i osudama čitave zajednice, čitavog kolektiva, kako su to grešnici Sodome i zaslužili, ili kako ga se to jednostavno ne tiče, nego ih gorljivo nastoji spasiti stalno smanjujući broj pravednika. Iako nije uspio spasiti Sodomu – u njoj se naime nije našlo ni deset pravednika, što je slikovit prikaz krajnje, gotovo nepopravljive pokvarenosti i izopačenosti – ipak je, vjerojatno posve nesvjesno, spasio Lota i njegove dvije kćeri, jer se u knjizi Postanka kaže kako se Bog, dok je zatirao grad, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti. 24
Abraham i njegova današnja djeca
Abrahamova ustrajnost u molbi i molitvi Bogu za druge trebala bi biti primjerom svima koji se diče da su njegovo blagoslovljeno potomstvo, svima koji u njemu gledaju svog praoca, zapravo svim vjernicima. Primjerom molitve i konkretnog zauzimanja za današnje Sodomce, za sve one koje mi smatramo grešnijim od nas, jer su i oni, kako izričito ponavlja Isus, djeca Abrahamova, njegovi sinovi i kćeri. Danas s Abrahamom, kao i s gotovo svim velikanima prošlosti – vjerske ili nacionalne – nismo posve načistu. Rado i često ističemo njihove ljudske i vjerničke zasluge, pokušavajući ih ograničiti i suziti samo na nas. Često zbog umišljenosti i ispravnosti vlastitih životnih putova i opredjeljenja, osobito onih religioznih, teško priznajemo i prihvaćamo zajedničku povezanost, grčevito tražeći – pored svih očitih povezanosti – ono što nas razdvaja i u čemu se razlikujemo. Posve suprotno svim vjerničkim načelima, vlastiti vjernički identitet gradimo na mržnji prema drugima i pri tome se, što je uistinu apsurdno, pozivamo na velikane iz prošlosti. Ukoliko deklarativno Abrahama i priznamo zajedničkim praocem triju na početku spomenutih monoteističkih religija, opet nam je i dalje teško konkretnim životom to posvjedočiti. Kao da je on manje dobar i manje velik, ako nije samo i isključivo naš, ako pripada i drugima. Istinska veličina uistinu velikih i jest u tome da nisu samo nečiji i da dobacuju puno dalje od svojih: Abraham (otac narodâ) nije više samo Abram (otac naroda). Abraham je otac vjere, otac svih vjernika, paradigma povjerenja u smislenost života i primjer spremnosti da se iziđe iz vlastite sigurnosti, čak i one vjerske, i upusti u odnos s Bogom, odnos koji čovjeka mijenja na dobro. Njegovo i na dobro drugih. 25