Josip Grbac HRVATSKI VREMEPLOV
Josip Grbac
HRVATSKI VREMEPLOV Teološko-etička promišljanja o hrvatskoj zbilji
Kršćanska sadašnjost
Korektura: Tihomir Hadži-Boškov Grafičko uređenje: Christian T. Belinc Oprema: Tihomir Turčinović
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021. Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1390-8 Tiskano u siječnju 2021. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001083081.
Josip Grbac
HRVATSKI VREMEPLOV Teološko-etička promišljanja o hrvatskoj zbilji
Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2021.
Sa d r ž a j I. P O G L AV L J E
CRKVA, VJERA I DRUŠTVENA STVARNOST. . . . . . . . . . . . . . . . 11
II. P O G L AV L J E
VJERA I MORAL . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
III. P O G L AV L J E
CRKVA I IZAZOVI DJECE I MLADIH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141
IV. P O G L AV L J E
OBITELJ – PROBLEM ILI BOGATSTVO? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
V. P O G L AV L J E
KRŠĆANSKI BRAK NA VJETROMETINI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215
VI. P O G L AV L J E
GRIJEH NASILJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225
VII. P O G L AV L J E
DRUŠTVENA ETIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259
VIII. P O G L AV L J E
HRVATSKA – EUROPA – SVIJET . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349
IX. P O G L AV L J E
EUROPA I ETIČKA PITANJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 387
X. P O G L AV L J E
KAPITALIZAM I GLOBALIZACIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 407
XI. P O G L AV L J E
ETIČKE PROSUDBE DJELOVANJA HRVATSKE POLITIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 415
XII. P O G L AV L J E
BIOETIČKE DILEME. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 511
XIII. P O G L AV L J E
EKOLOGIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 527
5
XIV. P O G L AV L J E
GRANICA: POLITIČKO I ETIČKO PITANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . 541
XV. P O G L AV L J E
ISTRA I NJEZINI VELIKANI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 555
XVI. P O G L A V L J E
MIROSLAV BULEŠIĆ – MUČENIK »IN ODIUM FIDEI« . . . . . . . . 587
6
U VOD
O
va je knjiga djelomična zbirka kolumni koje sam, kroz više od jednog desetljeća, pisao u dva katolička mjesečnika, u obiteljskoj reviji Kršćanske sadašnjosti »Kana«, pod nadnaslovom: »Pitanje sadašnjega trenutka«, i u glasilu Porečko‑pulske biskupije »Ladonja«, pod nadnaslovom »Aktualno«. Otuda i naslov knjige »Hrvatski vremeplov«, koji u prenesenom smislu znači »plivanje kroz vrijeme hrvatske zbilje«. Sadržaj kolumni nije isključivo teorijsko teološko i etičko promišljanje, neovisno o vremenu u kojem se događa, nego pokušaj primjene teoloških i etičkih sadržaja i naputaka u konkretnom trenutku i na pitanja i probleme koji se u tim trenucima događaju u Hrvatskoj, Europi i svijetu, kako u društvu tako i u Crkvi. U tako dugom vremenskom razdoblju situacije i događaji nisu uvijek apsolutno novi. Situacije, problemi, pitanja i izazovi nerijetko se ponavljaju, katkada se i radikaliziraju, mijenjaju oblik, drukčije iznova djeluju na ljudske živote. Pogotovo je to slučaj u Hrvatskoj s relativno novim demokratskim zasadama. Kada netko svojim perom sve to nastoji pratiti, neminovno se katkada mora ponavljati, što će svaki čitatelj ove knjige uočiti. No i ovakva ponavljanja pitanja i izazova nude jednu lekciju, svjedoče o tromosti jednog društva, o našim nesposobnostima ili nevoljkosti da iznađemo rješenja. Obzirom da ova knjiga predstavlja kritički pristup svemu što se događalo, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje, čitatelj će nesumnjivo steći dojam da se tu više govori o negativnostima nego o onome što je pozitivno. Razlog tome je jasan: teško da će sama politika progovarati o svojim promašajima, još je teže da će kulturni djelatnici progovoriti o svojim ideološkim zasadama, a ne manje teže je očekivati da će gospodarstvo progovoriti o npr. vlastitoj socijalnoj neosjetljivosti. Naravno da i Crkva nije uvijek spremna govoriti o negativnostima u svojim redovima i u svojem djelovanju. Taj kritički pristup, koji je pokušao biti koliko je god to moguće objektivan, tema je izbora kolumni u ovoj knjizi. Postojala su dva moguća pristupa objavljivanja tih kolumni. Jedan je bio kronološki, jednostavno slijediti niz kako su one nastajale. To je lakši pristup. Prednost tog pristupa je da čitatelj prati događaje kako su se odvijali. No, ovdje 7
nije problem samo pratiti događaje i zbivanja. Ključ je u njihovoj interpretaciji u teološkom i etičkom smislu riječi. U kronološkom pristupu takva bi se teološko ‑etička promišljanja neminovno uvijek ponavljala. Stoga ova knjiga slijedi druk čiji pristup, koji je teži i zahtjevniji. Kolumne su raspoređene po temama u koje zadiru. Tako čitatelju postaje jasno na temelju kakvih se teološko‑etičkih kriterija mogu interpretirati događaji za svaku pojedinu temu. Iako se na taj način katkada gubi kronološki slijed, svaki čitatelj će prepoznati o kakvom se događaju radi, na koji se događaj pojedina kolumna odnosi. Prednost takvog pristupa je u tome da se iz tih kolumni mogu ispustiti mnogi nevažni detalji koji se ponavljaju i nepotrebno bi opterećivali čitatelja. Kada teolog i etičar pristupi kritičkom promišljanju o zbivanjima u Hrvatskoj, Europi i svijetu kroz relativno dugo vremensko razdoblje, on nužno svoje »zaleđe« ima u Riječi Božjoj i kršćanskoj etici koja nastoji tu Riječ uprisutniti u praksi. Riječ Božja i kršćanska etika jesu ključ kritičkog pristupa. U svijetu je Crkva pozvana tu Riječ Božju čuvati i nastojati pretočiti ju u konkretan život putem kršćanske etike. To nije nikakav »klerikalistički« pristup, jer kršćanska se etika u svim svojim temeljnim sastojnicama podudara sa svakom poštenom i objektivnom humanističkom etikom. Među njima gotovo da i nema razlike u tome kakve vrijednosti valja poštivati, uz neke neminovne iznimke. Razlika je u tome do koje mjere neke vrijednosti valja poštovati. Kršćanska etika ne poznaje nikakav kompromis oko poštivanja nekih apsolutnih vrijednosti. I tu se otvara prostor kritičkog pristupa jednog teologa i etičara u prosudbama političke, kulturne, gospodarske i socijalne zbilje, koja je često spremna zbog nekih »viših interesa« ograničiti dužnost poštivanja apsolutnih vrijednosti pod svaku cijenu. Možemo to izraziti i tako da kršćanski teološko‑etički pristup cjelokupnoj zbilji kvalitativno, i katkada kvantitativno, nadopunjuje pristup jedne humanističke etike. Specifičnost pristupa nije u stvaranju nekih novih vrijednosti, nego u »radikalizaciji« poštivanja vrijednosti koje postoje i mnoge su utemeljene u Svetom pismu, pogotovo u Evanđelju. Možda će se čitatelju nametnuti misao kako se u ovoj knjizi previše govori o politici i tehničkim pitanjima koja iz toga proizlaze. Jasno je da teolog i etičar nije stručnjak u gospodarskim ili socijalnim pitanjima, a pogotovo nije pozvan baviti se stručnim pitanjima političke profesije. No, slijedeći misao pape Benedikta XVI., smatram da je za jednog kršćanina itekako opravdano baviti se politikom, i to možda više nego drugim sferama života. Naime, papa Benedikt zastupa mišljenje kako je npr. za problem siromaštva u svijetu ponajprije odgovorna politika. Politička volja je ta koja može drastično smanjiti problem siromaštva u svijetu. Ako je tako, smatra papa, onda je kršćanin ne samo dužan, nego gotovo prisiljen »baviti se politikom«. Na taj način kršćanin želi ući u korijen siromaštva u svijetu i pokušati u tom smislu nešto učiniti. Takva, gotovo »prisilna politizacija« djelovanja kršćana, teologa i etičara, nužna je i u drugim segmentima života, 8
kao što su gospodarstvo, kultura, socijala. Takav model djelovanja koji zastupa papa Benedikt XVI. stoji u pozadini ovih kolumni. A vjerujem da je na tom tragu bio i papa Ivan Pavao II. i da tim stopama ide i papa Franjo. Kršćanin nije i ne smije biti pasivni promatrač zbivanja oko sebe. Još manje smije biti neke vrsti egoista i razmišljati samo o vlastitoj dobrobiti. Njegov je evanđeoski zadatak učiniti sve što je u njegovoj moći u ostvarenju općega dobra. Njegov specifični zadatak u tome jest da se založi za »utjelovljivanje« nekih kršćanskih i humanističkih vrijednosti u svim porama života Hrvatske i svih njezinih građana. To su vrijednosti poštenja, solidarnosti, socijalne osjetljivosti, transparentnosti, tolerancije. Ništa manje važan zadatak za svakoga kršćanina je da »digne svoj glas« protiv svake nepravde i nepoštenja, koji katkada poprimaju oblik sustavnog djelovanja u tzv. »grešnim strukturama«, da se usprotivi svakom pokušaju ksenofobije i netolerancije, svakom obliku govora mržnje i djelovanja koje je isključivo ideološki motivirano, što uvijek izaziva podjele među ljudima. Ako je princip kršćanskog djelovanja bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, ovo zadnje postaje posebno važan zadatak kršćanskog djelovanja. Kršćanin mora znati i drugima obznaniti koja je razlika između istinskog domoljublja i ksenofobnog nacionalizma. Hrvatska je, naime, sustavno izložena kritikama za promociju nekakvog nacionalizma kada god se ukaže potreba za iskazima domoljublja. Domoljublje je također, pored svih ostalih, eminentna ljudska i kršćanska vrijednost, utemeljena u Riječi Božjoj, jer je sam Otac nebeski htio da i njegov Sin bude pripadnik jednoga naroda i živi u svojoj domovini. U mnogim situacijama kršćaninu u Hrvatskoj nije lako znati kako bi, kao kršćanin, trebao ispravno postupiti. Stoga je cilj ove knjige da olakša kršćaninu odluku kako se, kao kršćanin, postaviti u odnosu na mnoga zbivanja u hrvatskom društvu. To ne vrijedi samo za trenutak kada kršćanin mora izići na izbore, nego mora postati njegovo trajno zalaganje.
9
STRAH OD BOGA I CRKVE
I .
P O G L AV L JE
CRKVA, VJERA I DRUŠTVENA STVARNOST STRAH OD BOGA I CRKVE
P
redsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kardinal Kurt Koch, nedavno je izjavio kako se u raznim dijelovima Europe nazire nastojanje da se religija isključi iz javne društvene sfere i stjera u privatnu domenu, da ju se svede na nekakvu samo osobnu i privatnu duhovnost pojedinca, bez ikakva učinka na javni društveni život. Gdje god se kršćanski simboli pojave izvan crkvenih prostora, to se negativno i s omalovažavanjem tumači. Razlozi takvim nastojanjima u nijekanju javne uloge religije, tvrdi kardinal, opravdavaju se svojevrsnom tolerancijom u odnosu na druge nekršćanske religije. To je, prema kardinalovim riječima, »fatalna zabluda«. Slučaj Neymar Prilikom jedne svečanosti dodjele nagrade »Zlatna lopta«, koja se svake godine održava u Zürichu, svjetska nogometna federacija FIFA emitirala je videosnimke kandidata, između ostalih video slavnog brazilskog nogometaša Neymara. Neymar je praktični vjernik, te je na slavlju prilikom osvajanja Lige prvaka na glavi nosio povez na kojem je pisalo »100% ISUS«. Kod predstavljanja tog videa FIFA ga je cenzurirala, tj. iz njega uklonila spomenuti natpis. Da stvar bude još kontroverznija, u etičkom kodeksu FIFA‑e izričito piše kako su sve osobe obvezane kodeksom dužne poštovati dostojanstvo osobe ili skupine osoba i ne diskriminirati ih zbog etničkog, nacionalnog ili socijalnog porijekla, spola, jezika ili vjere. FIFA je, dakle, smatrala da je takav natpis neprimjeren i da bi mogao vrijeđati osjećaje onih koji ne vjeruju ili nisu kršćani. Prema tome, radi se o izravnoj diskriminaciji onih koji, poput Neymara, nastoje svoje vjerske osjećaje pokazati u javnosti. 11
I. POGLAVLJE: CRKVA, VJERA I DRUŠTVENA STVARNOST
Da podsjetimo, radi se o FIFA-i, organizaciji koja grca u nemoralnim radnjama, sumnjivim i netransparentnim transakcijama milijuna eura, zbog čega su i njezin predsjednik i potpredsjednik bili pod istražnim radnjama pravosudnih organa. Slučaj Ivan Vrdoljak Potpredsjednik HNS‑a i bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak poručuje nam tako kako će on sekularnost Hrvatske »braniti do kraja«. Time je htio reći kako je Crkvi zabranjeno bilo kakvo javno djelovanje. To što su možda neki crkveni poglavari izrekli svoj stav ili dali svoje savjete o tome kako bi i što bi trebala raditi hrvatska Vlada, on očito smatra nedopustivim »klerikaliziranjem« države. Osporava se, dakle, Crkvi, i samo nastojanje da svojim sugestijama pomogne ljudima koji ovu državu vode. Naravno, njemu ne smeta to što je tijekom više godina bio ministar gospodarstva s katastrofalnim rezultatima, što je valjda vidljivo svakom čovjeku u Hrvatskoj. Čak o tome nije htio ništa reći. Ne znam samo sukladno kakvim sposobnostima je on sam postao ministar. Osim po tome što je bio stranački podoban. Samo njegovo spominjanje 13.000 ljudi koji su dali život za Hrvatsku u ovom kontekstu djeluje nakaradno. Ili on zaboravlja da je većina tih ljudi nosila krunicu oko vrata, a ne simbol njegove stranke. Bilo bi bolje gospodinu bivšem ministru da svoje znanje, ako ga ima, usmjeri na to da pomogne kako bi se sada nešto učinilo na gospodarskom oporavku Hrvatske, umjesto da svoje strahove od Crkve priziva kako bi prikrio vlastite neuspjehe. Slučaj Hrvatska radiotelevizija Svojevremeni ravnatelj HRT‑a, nakon što je dao otkaz novinarki Karolini Vidović Krišto, jer se usudila javno izreći svoje mišljenje koje nije bilo u skladu s jednoum nim usmjerenjem ravnateljstva te »javne« televizije, nego se poklapalo s načelima koje je zagovarala Crkva, još je mnogima podijelio otkaze, nekima zato što su javno nosili o vratu križ. I tako, dok su dosadašnjim ljevičarskim obnašateljima vlasti danonoćno bila puna usta govora o medijskim slobodama, poštivanju demokratskih načela, slobodi vjeroispovijesti, i tako unedogled, stvarnost je bila sasvim suprotna. Tako je u sabornici, prije polaganja prisege nove hrvatske Vlade, jedan zastupnik, iznoseći »blagodati« koje smo valjda trebali prepoznati u vremenu od protekle četiri godine, naglasio kako je prošla Vlada izdvajala »milijarde« za Crkvu. Nije se, međutim, sjetio iznijeti podatak o tome koliko je izdvajala za medije koji uporno sada pušu u isti rog zajedno s političarima na odlasku, ili za bezbrojne tzv. civilne udruge koje čine to isto. I jedni i drugi obilno su se okoristili novcem poreznih obveznika. Koji većinom plaćaju obveznici po opredijeljenosti kršćani, jer su se tako izjasnili na popisu stanovništva. Taj se novac sustavno koristio za ulijevanje straha ljudima pred Bogom i Crkvom. Kada smo slušali HRT i čitali mnoge druge medije, 12
STRAH OD BOGA I CRKVE
ispadalo je kao da je uporno prozivani »Kaptol« jedno, a svi ostali ljudi nešto drugo. Kao da hrvatski čovjek i vjernik radi samo ono što mu crkvena vlast naredi. Kao da nema vlastitih uvjerenja, vlastite savjesti, vlastitog razuma. I više je nego očito da ovakva razmišljanja i djelovanja proizlaze direktno iz načina kako se to radilo za vrijeme komunističkog režima, naime, iz uvjerenja da sve, sav život, sva razmišljanja, moraju biti jednoumna. Ako nisu, valja ih iskorijeniti. Tako je djelovala, tako je izvještavala HRT. Je li to zakonska i etički ispravna uloga javne televizije? Slučaj Hrvatska Jedno je sigurno: ako se je novi hrvatski premijer izjasnio kao vjernik, ako se tako izjašnjavaju neki ostali članovi Vlade, to, i samo to je dovoljno da im se na put stave svakojake prepreke, uglavnom one koje proizlaze iz ideoloških lonaca u kojima smo se kuhali unazad više godina. Ako protivniku ne možeš osporiti stručnost, onda ćeš ga potkapati ideološkim smicalicama. Već sama ta činjenica dovoljno govori o tome koliko je mnogim hrvatskim političarima bilo stalo do općeg dobra u Hrvatskoj, koje se sada svodi na rad oko izlaska iz krize i dužničkog ropstva hrvatske države. Veća sama ova činjenica jasno pokazuje zašto Hrvatska još uvijek čami na repu Europe. Valjda je jasno da se Crkva, tj. mnogi ljudi koje se osjećaju kršćanima, ne slaže s mnogim tezama na kojima je svoju ideologiju gradila dosadašnja vlast u sprezi s mnogim medijima i tzv. civilnim udrugama. Ne slaže se s omalovažavanjem braka i obitelji. S podcjenjivanjem uloge hrvatskih branitelja. Ne slaže se s politikom koja do nacionalnog identiteta drži koliko do lanjskog snijega. Ne može se složiti s diskriminacijom većine u narodu od strane tzv. manjina koje svoj prosperitet i svoju nadmoć postižu tako što konstantno stvaraju nezdravi svađalački duh i što nastoje što je više moguće »omiliti« onome tko drži kasu u rukama. Crkva će se i ubuduće tome suprotstavljati. Može li se to nazvati »kaptolskim« dirigiranjem hrvatskom politikom? Nova vlada i Crkva Moramo poželjeti novoj hrvatskoj Vladi da ne posustane u svojim naporima kako bi sve snage usmjerila na boljitak Hrvatske, pogotovo u gospodarskom smislu riječi. Neka se ne dadne omesti ideološkim floskulama. One su bile i bit će uvijek »as u rukavu« onima koji nemaju što drugo korisnoga ponuditi ovoj zemlji. A takvih je u hrvatskoj poslijeratnoj prošlosti, pa i onoj nedavnoj, bilo premnogo. Ako su novoj hrvatskoj Vladi namjere iskrene, neopterećene prošlošću, usmjerene na sveopći boljitak hrvatskih građana, moći će uvijek računati na podršku kršćana i vjernika u ovoj zemlji, na Crkvu u Hrvatskoj. To je bilo svakako moguće i do sada. Ali su, očito, prioriteti hrvatske politike bili drukčiji. Barem se nadamo da će odsad biti drukčije. 13
I. POGLAVLJE: CRKVA, VJERA I DRUŠTVENA STVARNOST
JE LI BOG POSTAO BESKORISTAN?
J
e li Karl Marx imao pravo kada je tvrdio da je religija opijum naroda? Jedna sociopsihološka studija sveučilišta Rochester i Virginia (SAD) kao da potvrđuje tezu da vjera u Boga kod ljudi opada kada poraste briga pojedine države za sigurnost i standard svojih građana. Sukladno tom zaključku, kada civilne institucije svojim građanima nude nisku stopu sigurnosti, na planu brige o zdravlju ili zaštite od nasilja i terora, tada religija postaje atraktivnija. Je li, dakle, istina da nas »nužda nauči moliti«, kao što bi glasio općeniti zaključak ovog istraživanja? Gledajući u svjetskim razmjerima, na prvi se pogled čini kako ova teza i nije sasvim pogrešna. Kao da s rastućim standardom opada osjećaj potrebe za religijom. Pola milijuna ljudi raznih vjeroispovijesti iz 155 zemalja svijeta bilo je uključeno u istraživanje s ciljem utvrđivanja je li opći pad religioznosti i vjere na bilo koji način povezan s rastom općeg standarda ljudi. I ovo istraživanje tvrdi kako je vjera u Boga bila izraženija u onim područjima gdje su zakazale državne institucije. Kao da ljudi, pri većoj kvaliteti života, manje osjećaju potrebu za pomoći »odozgor«. Kao da vjerski sadržaji prvenstveno služe kao adrese gdje ljudi traže utjehu. U kriznim situacijama bi se Bog pokazao izuzetno korisnim u nalaženju duševne sreće, u traženju oslonca. Kada nestane kriza, nestaje i potreba pomoći »odozgor«. Funkcionalno poimanje religije U takvom funkcionalističkom poimanju religije, dakle, sekularizacija i poganstvo napreduju usporedno s poboljšanjem standarda. To je, navodno, vidljivo pogotovo u siromašnijim zemljama tzv. Trećeg svijeta. Bezvjerje ili poganstvo postaje, nakon kršćanstva, islama i hinduizma, četvrta svjetska »religija«, možda čak i treća. Upitno je, međutim, je li isključivo materijalni napredak uzrokuje pad religioznosti. Valja imati na umu i druge mogućnosti. Zar tome ne može biti uzrok i svojevrsna, u velikoj mjeri, populistička prosvijećenost koja stavlja u krizu mnogo toga magičnog, mitološkog i »čudotvornog« koje se nakupilo u mnogim religijama? Kao da obrazovani ljudi, pogotovo oni osrednjeg obrazovanja, nemaju potrebe za Bogom, zaključuje istraživanje. Osim toga, obzirom da se s produženjem ljudskoga životnog vijeka sama smrt smješta u neku daleku budućnost, ni sam strah od smrti nema više onaj religiozni naboj koji je u prošlosti imao. Ima li mjesta za religiju? No, postoji i druga strana medalje. Kako tvrdi stručnjak u proučavanju islama, Stefan Weidner, kapitalistički Zapad svoja obećanja o spasenju čovjeka putem sveopćeg blagostanja nije ispunio. Nakon propasti Sovjetskog Saveza ljudi su po14
DUH UMJESTO MASE
vjerovali kako će im u budućnosti sve biti bolje. Pokazalo se da to nije bila istina. »Mi ne možemo više vjerovati da će politika, gospodarstvo, tehnika ili svjetonazor moći ozdraviti lomove i pukotine ovoga svijeta«, tvrdi Weider i zaključuje: »Isključivo na ovome svijetu nemoguće je ostvariti spasenje čovjeka.« Upravo zbog takvih neispunjenih ovozemnih obećanja kod mnogih ljudi nastupila je frustracija. Kada se ljudima na infantilan način obeća kako je ovdje na zemlji, isključivo ljudskom moći, moguće riješiti sve, tada se gubi kontakt sa stvarnošću te se rađaju netolerancija i otuđenje. Ljudi onda teško prihvaćaju činjenicu da se stvari i događaji ne odvijaju onako kako bi oni željeli. I taj fenomen pogađa pogotovo bogate i razvijene zemlje. Tu se rađa prostor za religiju i njezinu ponudu spasenja. Upravo u tom među‑prostoru između Neba i zemlje. Kroz religiju postaje jasno da nije moguće tako izmanipulirati stvarnost kako bi ona postala mjesto spasenja. U religiji je uvijek kristalno jasno da svakodnevni život nije i neće biti raj na zemlji. Ali sama činjenica da religiozni čovjek ima taj ideal istinskog spasenja pred očima, da ga taj ideal duhovno hrani i održava živim, u ovom svijetu znači jako puno. Nova slika Boga Nije stoga čudno što su upravo ozbiljni znanstvenici prionuli na dublje i objektivnije, a ne populističko, istraživanje religije i njezinih učinaka na život. Ne shvaćaju religiju samo kao utjehu u krizama ili kao jeftino obećanje raja na zemlji. Oni istražuju prirodnoznanstvene zagonetke cjelokupne stvarnosti, smisla i vremena, života i univerzuma. Nije isključeno da će na taj način, nakon neispunjenih obećanja raznih modernih mesija«, na snazi zadobiti upravo religija i vjera u Boga. Umjesto nevjere može se izroditi jedan novi tip vjere koja će predstaviti jednu novu sliku Boga, ne samo kao »korisnog« Boga kojega trebam samo kada mi je teško. To je Bog koji ne popunja samo rupe u koje mi upadamo ili ostavljamo za sobom, nego Bog koji jedini može riješiti enigmu između nečega i ničega. Jedino on može dati smisao svijetu i životu svakoga čovjeka, bez obzira na sve okolnosti i standarde života. To nije svakako Bog lakih i praznih obećanja. Upravo zato je njegova ponuda spasenja sasvim drukčija od svih drugih ponuda koje nas obasiplju, pa ima sve preduvjete da bude i prihvaćena od mnogih ljudi.
DUH UMJESTO MASE
S
vaki čovjek je poseban, svatko želi biti svoj na osebujan način. Ovu ljudsku sklonost najbolje su uočile i unovčile mode. One stvaraju trendove. Masov nom propagandom uvjeravaju modernog čovjeka da će, kupujući takav ili onakav proizvod, odjednom postati jedinstven i poseban »tip« čovjeka. Pojedinac tako počinje oblačiti se onako kako se većina drugih ljudi oblači, jesti ono što svi 15
I. POGLAVLJE: CRKVA, VJERA I DRUŠTVENA STVARNOST
jedu, ići na odmor kamo svi odlaze. Stvara se postupno tip čovjeka kojega, zbog ostvarenja težnje da bude jedinstven i poseban, ne smetaju ni gužve u gradu ili u gradskom autobusu. Pojedini klubovi, koncerti, filmovi, čak i knjige, postaju magnet koji privlači svakoga tko ne želi »plivati protiv struje«. Privlači sve što je kakav‑takav događaj. Što je trenutačno »in« u društvu. Naravno da su mediji svih vrsta i te kako svojski prigrlili biti promotori takvih trendova. Gospodstvo stvari Naravno da se mogu čuti i kritički tonovi protiv tzv. masovne industrije i tehnologije, masovnog uzgoja stoke, masovne medicinske skrbi, masovne pop‑kulture. No, moderna društva suočila su se ubrzo s potrebom racionaliziranja odnosa između proizvodnje i konzuma, jer bi inače bilo nemoguće ovakvo »društvo mase ili masovnosti« opslužiti, a još manje na takav način uveseljavati. »Kruha i igara« je moto koji i danas određuje društveni život. U prvom planu je »marka«, odijela, vozila, mobitela. Tko njih nema, teži za njima. Zato se masovno ovi artikli izvoze i u najzabitije kutove svijeta. Fascinacija svime što se masovno nudi i prodaje ne poznaje granice, njoj se priklanjaju čak i oni najsiromašniji, koji jedva imaju za kruh svagdašnji. Londonski povjesničar Frank Lendmann u svojoj knjizi »Gospodstvo stvari«, u kojoj opisuje povijest modernog konzumerizma, iznosi podatak da svaki Nijemac prosječno posjeduje 10.000 stvari, predmeta. Tvrdi da postmoderni čovjek više nije ni radnik ni ratnik nego samo konzument. Masovni konzum, dirigiran trendovima, bitno utječe na gospodarstvo, politiku, okoliš, čak i na identitet pojedinca. Masovnost u Crkvi Postojala su, doduše, vremena kada je i Crkva bila obuzeta tim veličanjem mase i masovnosti. Kako su nas ponosom ispunjale propovijedi masama, masovna krštenja, masovne pričesti. Naravno da su u toj masovnosti pojedinac, njegova specifičnost i posebnost, njegova odgovornost, ostali prikraćeni. Kao da smo nekako bili odgojeni da kvalitetu mjerimo brojem prisutnih. Danas se pokazuje da takav »odgoj za masovnost« više nema uspjeha. I to je lako naučiti iz događaja koji su uslijedili na Duhove, koji su pokazali svu ambivalentnost i dijalektiku mase na religioznom planu. Silazak Duha Svetoga nije imao ništa zajedničkog s nekakvim masovnim spektaklom, kao što djelovanje Duha ni danas ne djeluje spektakularno. Sveto pismo kaže da su apostoli, nakon silaska Duha Svetoga, počeli govoriti različitim jezicima. Narod je hrlio k njima. Ali u toj bučnoj masi svi su čuli kako apostoli govore njihovim jezikom. Masa je začuđena, iritirana pred takvim individualnim djelovanjem Duha, te se pita: »Pa zar ovi nisu svi Galilejci? Kako to da svatko od nas poruku Božju čuje na svom materinskom jeziku?« Božji Duh ne zahvaća čovje16
DUH UMJESTO MASE
ka kao čovjeka‑mase, nego uvijek osobno. Vjera uvijek potrebuje zajednicu, ali se uvijek razvija kao osobni proces u intimi svakoga pojedinca. Religija umjesto mase Kako ovu poruku prenijeti u današnje vrijeme? To je teško pitanje zato što moderni svijet nastoji zatomiti svaki duh, pogotovo Duh kao dar kojega čovjek može doživjeti samo snagom vjere. A tu religioznu dimenziju ljudskog života, koja je jedina sposobna donekle »regulirati« opsjednutost masovnošću, modom, masovnim trendovima, konzumerizmom, moderni svijet sustavno nastoji izbjegavati i učiniti nevažnom. Možda zato što pojedinac, dok se krije u masi, teže postaje svjestan vlastitih pogrešaka i grijeha. Masa je sposobna »upiti« mnoge individualne promašaje i zastranjenja. Najočitiji primjer takvog sustavnog »bježanja« od religije je način kako pristupamo i vrjednujemo najnovije primjere terorističkih napada islamskog fundamentalizma. Najčešća krilatica koja se pritom čuje je ona da teroristi protestiraju protiv jedne kulture mase koja je svedena na uživanje i konzumerizam. Takvu kulturu teroristi smatraju grješnom, svojevrsni »kult« protiv Boga, a njezine poklonike nevjernicima. Iako su religiozni motivi islamskih terorista vidljivi na svakom koraku, oni su medijski gotovo tabuizirani. I kada donosimo prosudbu o takvim brutalnim činima, uvijek nedostaje religijska perspektiva. Zaključujemo kako protiv takvih čina ne postoji mogućnost apsolutne sigurnosti, ali nigdje se ne govori o grešnosti onoga što čine. Nitko se ne usudi reći kako je ono što teroristi čine težak grijeh protiv Boga. Ne znam je li ikoji islamski poglavar javno izjavio kako će oni koji čine ovakve brutalne napade završiti u paklu. Bez religiozne dimenzije koja svakoga osobno poziva na odgovornost, nemoguće je iskorijeniti terorizam, kao što je nemoguće obuzdati opsjednutost masom. Gdje Duha nema, sve je moguće sakriti pod prividom mase. I Luther nas nečemu uči Logično je da se gotovo nijedan svjetski medij zapadnog svijeta, kako pisani tako elektronski, nije sjetio potaknuti kritičko preispitivanje o tome koliko smo mi, građani zapadnog svijeta, svojim stilom života, svojom neobuzdanom težnjom za konzumom i užitkom, gomilanjem trendova koji potiču skrivanje iza mase, zapravo sagriješili protiv Božje namisli o ispravnom i umjerenom stilu ljudskog života. Ispravno je jedan kršćanski pisac ustvrdio kako se naša reakcija na ono što se događa svodi na komemoraciju i oplakivanje žrtava. U neka ne tako davna vremena zapadni kršćani bili bi reagirali s pokorničkim bogoslužjima, ispitima savjesti o tome koliko smo promašili u prosudbi što naš život čini ispravnim ili neispravnim, gdje smo to promašili u traganjima za osmišljenim i sretnim životom. Ovakvo kritičko preispitivanje zacijelo neće biti moguće na nekakvim tzv. 17
I. POGLAVLJE: CRKVA, VJERA I DRUŠTVENA STVARNOST
FOTO: Milivoj Mijošek / Glas Istre
humanitarnim koncertima koji su opet uglavnom skrivanje iza raspjevane mase, bez imalo traga prisustvu Duha koji bi jedini mogao svakoga pojedinačno pozvati na odgovornost i razmišljanje. Teme kao što su grijeh kaoi da su nestale Josip Grbac ijesmrt svećenik redoviti profesorizna perspektive razmišljanja modernog vjernika. Ove teme moraju se vratiti u opticaj, u Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta kako u Crkvi tako u drugim konfesijama. Zagrebu Protestantski redovnik – Teologija u Rijeci. Martin Rođen je Luther 21. velja svojevremeno je u sličnoj situaciji reagirao. Bez obzira na to što je njegov pokušaj, če 1955. u mjestu Lanišće u Istri, gdje je završio na žalost, završio raskolom u Crkvi, tema grešnosti i osobne odgovornosti pred osnovnu školu. Godine 1982. zaređen je za Bogom u ono doba opet je zadobila primjereno mjesto u Crkvi, kako u teologiji svećenika Porečkopulskoj biskupiji, a 1983. tako i u praksi. Nije suvišno podsjetiti da je i Drugiu vatikanski sabor gotovo bio magistrirao je moralnu teologiju na Papinskom »zaboravio« govoriti o grijehu u svojim dokumentima. Zahvaljujući poticaju prosveučilištu Gregoriani u Rimu. Doktorski rad s testantskih stručnjaka tema grijeha unesena je u gotovo sve dokumente. temom »Ljudski rad i integralni poziv čovjeka« obranio je 1987. godine. Od 1994. do 2000., u dva mandata, obnašao je dužnost rektora Teo Individualizirati krivnju logije u Rijeci. U znanstvenonastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004., a 2010. i Svojim nastupima i govorima papa Franjo katkada zbunjuje, jer se mnogima čini u zvanje redovitog profesora. Autor je nekoliko knjiga, a Kršćanska sadašnjost objavila je njegovu kao da ne vrjednuje dovoljno granicu između onoga tko je grješnik i onoga tko to knjigu dvojbe hrvatskog društva. O važnosti odgojanastoji za moralne vrijednosti (Zagreb, kriv2009.). nije. On,Etičke međutim, čini upravo suprotno. Uvijek »individualizirati« i objavio šezdesetak znanstvenih stručnih radova, redoviti je sudionik znanstvenih nju,Napisao stavitijepojedinca pred ogledalo kakoi bi bio sposoban razmisliti o onome što, skupova u zemlji inozemstvu te redoviti kolumnist u nekoliko časopisa. Od 2006.Duh do 2010. kako i zašto čini. iKada pojedinac odluči samoga sebe staviti u pitanje, Božjibiojeje uvijek s njim. Masa ne dopušta djelovanje Duha. Kao što je terorist sposoban činiti glavni i odgovorni urednik Riječkoga teološkog časopisa.
grozote jer se skriva iza mase koja to čini, te tako samoga sebe opravdava, tako i kršćanin može biti opsjednut masom, koja* *ne* poznaje grijeha, te on ne želi samoga sebe preispitati. I kršćanin će često radije sudjelovati na nekoj komemoraciji ili huOva je knjiga djelomična zbirka kolumni koje sam, kroz više od jednog desetljeća, pisao u dva manitarnom koncertu nego se pitati o vlastitom stilu života i osobnoj odgovornosti katolička mjesečnika, obiteljskoj reviji Kršćanskenije sadašnjosti »Kana«, pod nadnaslovom: »Pitanje za situaciju u kojoj seunalazimo. Terorizam samo plod bolesne mašte nekolicisadašnjega trenutka«, i u glasilu Porečkopulske biskupije »Ladonja«, pod nadnaslovom »Aktual ne fanatika. On je plod sustavnog zanemarivanja pojedinca, rezultat omasovljenja no«.i morala, Otuda i naslov knjige »Hrvatski vremeplov«, koji uprosudi prenesenom kroz vjere nesposobnosti pojedinca da sam što jesmislu voljaznači Božja»plivanje za njega u svakom trenutku života. Kaokolumni što masovnost čovjeka zaludi da mora imati takav vrijeme hrvatske zbilje«. Sadržaj nije isključivo teorijsko teološko i etičko promišljanje, ili onakav mobitel, takav ili onakav auto, takvo ili onakvo odijelo, tako ga neovisno o vremenu u kojem se događa, nego pokušaj primjene teoloških i etičkih sadržajamože i napu zaluditi sasvim krivom i uperiti ga protiv ljudi.događaju Možda ne toliko taka u ukonkretnom trenutkusmjeru i na pitanja i probleme koji senedužnih u tim trenucima u Hrvatskoj, zato što je on sam uvjeren da je to volja Božja, nego zato što i drugi tako čine, jer to Europi i svijetu, kako u društvu tako i u Crkvi. masa nalaže. Kada se to dogodi, put djelovanju Duha je prepriječen.
Kada teolog i etičar pristupi kritičkom promišljanju o zbivanjima u Hrvatskoj, Europi i svijetu kroz relativno dugo razdoblje, on nužno svoje »zaleđe« ima u Riječi Božjoj i kršćanskoj etici koja nastoji tu Riječ uprisutniti u praksi. Riječ Božja i kršćanska etika jesu ključ kritičkog pristupa. U svijetu je CRKVA – DEŽURNI KRIVAC? Crkva pozvana tu Riječ Božju čuvati i nastojati pretočiti ju u konkretan život putem kršćanske etike. izračunamo kolikopristup, novcajerova državaseizdvaja za »djelovanje« tisuće To ada nije nikakav »klerikalistički« kršćanska etika u svim svojim temeljnimnasastojnica raznih nevladinih udruga, onda izgleda tragikomično kada neke od tih ma podudara sa svakom poštenom i objektivnom humanističkom etikom.
K
udruga pompozno predlažu za njih spasonosno rješenje hrvatskog nadvladavanja krize: ukinuti davanja koja Hrvatska izdvaja iz proračuna za vjerske zajednice, pogotovo Katoličku crkvu. Teško Cijena 180 kn je, naime, pronaći i jednu suvislu akciju koja bi ISBN 978-953-11-1390-8
18