Intenzivna njega. Zapisi jednog duhovnika

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

Predgovor

Kad su Židovi vidjeli manu u pustinji, uskliknuli su: ‘Man hu!’ Ova je riječ imala tri značenja. Pitanje: ‘Što li je zapravo to, nikad prije viđeno?’ Čuđenje: ‘Mi smo se nadali kruhu, a pala je rosa, kruh se peče, a mana se drobi.’ Divljenje: ‘Što god je to, dobro je, slasno i veličanstveno!’

Ove su mi se misli nametnule nakon što sam pročitao rukopis fra Željka Barbarića ‘Intenzivna njega’. Pitao sam se: ‘Što je to zapravo?’ Naslov najavljuje ozbiljne analize iskustva s psihijatrijskim pacijentima. Očekivao sam da ću opet morati čitati o shizofreničarima, o njihovim delirantnim mislima, bizarnom ponašanju, halucinacijama. Očekivao sam da ću se opet morati suočiti s dramatičnim situacijama, s paranoičnim pacijentima koji imaju megalomanske, lude misli, maniju veličine, ili manije ljubomore. Sjećam se svog iskustva u Psihijatrijskoj bolnici na Rebru u Zagrebu, kad sam kao mladi student psihologije išao tamo na praksu. Doveli su nam jednog starca koji se počeo hvaliti da je upravo ošamario malog Isusa jer je bio neposlušan: njegova paranoja je bila da je umislio kako je on sveti Josip. Ništa od svega toga u ovoj knjizi! Psihijatrijske pacijente zapravo nećete susresti pa se u čudu pitate zajedno sa mnom: Na što zapravo upućuje naslov ove knjige?

Treća moja reakcija bila je divljenje. Divio sam se prekrasnom stilu, kakav rijetko možete naći u ‘romanima’: to su kratke rečenice, katkad sastavljene od dviju riječi. Rečenice kao da plešu u kolu, jedna se hvata za drugu, jedna vuče drugu. Sve to čini čitanje ne samo ugodnim nego zavodljivim. I ja sam se dao zavesti. Upravo sam ovih dana kupio novi reader (elektronički čitač) pa, vjerovali vi ili ne, prvu knjigu koju sam prebacio na to čudo tehnike, bila je upravo ova. Da mi ništa ne smeta u čitanju, otišao bih sa svojim novim readerom na prekrasnu terasu Sveučilišta Gregorijane u Rimu, i dok mi je Sunce milovalo lice, ova mi je knjiga grijala dušu.

Diviti se morate i sadržaju knjige. Ne zna se što je to, kakvom žanru pripada. Ima momenata kad vam se čini da je to autobiografija. Malo-pomalo doznat ćete koliko godina ima pisac, gdje se rodio, gdje se školovao, tko su mu bili uzori i svašta drugo, npr. koliko je visok! Onda ima momenata kad vam se čini da je to zdravi praktični psihološki priručnik koji odiše životnim mudrostima. A ima i takvih momenata kad vam se čini da je ova knjiga duboka teološka razrada životnih problema. No najviše dira peto poglavlje o sućuti – više od toga – o divljenju ljudima s bolesnom djecom. Odakle im snaga, odakle im mudrost, odakle im znanje? Bez prisile, potiho stupa na scenu Bog i njegova milost. Diviš se čistoj lirici, kršćanskom optimizmu, autorovu smislu za humor.

Knjiga nije priručnik psihoterapeutskih tehnika, ali će vas neprimjetno uvesti u ‘kuhinjske tajne’ kognitivno-bihevioralne terapije, pa logoterapije, pa nedirektivne terapije. Nenametljivo će vas uvjeriti o važnosti umijeća slušanja druge osobe. Uvjerit će vas da je šutnja također snažno terapijsko sredstvo. Pojavljuje se i terapijska grupa anonimnih alkoholičara.

Knjiga je u mnogim trenutcima autobiografija. Planovi, želje, snovi. Jedan od snova autora bio je da postane policajac. Majka je to blokirala i danas je zahvalan za to, premda se zna diviti policajcima koji se brinu za mirne snove drugih. Ne mogu odoljeti napisati da podijelim s vama jedan svoj san koji ima nešto neobično u kontekstu iskustva autora. Kad sam stigao u Rim, bio sam profesor i u Zagrebu. Stigne mi rektor jednog američkog sveučilišta s pozivom da

preuzmem katedru kliničke psihologije. Moje je srce počelo kucati

kao ludo: Ljepši san od toga ne postoji za jednog mladog profeso­

ra! Nažalost, nisam mogao prihvatiti poziv jer sam bio profesor već dvaju sveučilišta. Rektor američkog sveučilišta ostavio mi je rukom napisano pismo u kojem kaže da imam otvoren poziv: kad god budem slobodan doći, katedra me čeka. I danas ljubomorno čuvam to pismo u posebnoj mapi kao dragocjenu uspomenu, ali se san nije ostvario: nisam postao profesor kliničke psihologije na Sveučilištu

Loyola u Chicagu.

Ali život je zanimljiv: katkad se ne ostvare najpoželjniji snovi, ali ima stvarnosti koje nadilaze i najluđe snove. U mom slučaju taj je ostvareni ‘ludi san’ biti profesor Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Za fra Željka Barbarića taj je ludi san bio studij i kliničko iskustvo u Americi, u New Yorku, na Sveučilištu Fordham: ‘Boravak u Americi bio je dar. Dar u svakome mogućem smislu te riječi.

Živjeti u New Yorku shvaćao sam kao darovanu priliku. Nenadanu i neočekivanu. Studij na Fordham sveučilištu je također bio dar. Sta­

žiranje i stručno usavršavanje u dvije različite psihijatrijske bolnice bili su dragocjeni milosni darovi.’ Ove misli naznačuju još jednu

karakteristiku ove knjige: optimizam, radosno življenje života kao Božjeg dara, zahvalnost za svaku dobru riječ.

Knjiga diše mladošću, žarom, oduševljenjem. Židovi su četrdeset godina jeli manu i nisu se zasitili. Želimo ovoj knjizi takav dugoročan život tako da i nadolazeće generacije mogu uživati ovu duhovnu hranu. Jer knjiga nije samo diskretno servirana psihijatrija i psihoterapija, nego je diskretno servirana duhovnost i vjera. Autor otkriva svoju dušu, svoju vjeru, svoje ispovijedi, svoju tamu, svoga Boga.

Kad završite čitanje knjige, otkrit ćete jednu neobičnu stvar: autor vam je postao prijatelj! On sad ima i ime za vas, i u vašoj podsvijesti pojavit će se jedna rečenica koju je u Vašu dušu ugradio Željko

Barbarić: ‘Moj prijatelj! Dobar je to čovjek! Bog mu dao zdravlja!’

Zajedno s njim i nama, njegovim prijateljima!

Rim, na blagdan Presvetog Srca Isusova, 11. lipnja 2021.

P. Mihály Szentmártoni, SJ

Kućni odgoj

Kućni odgoj. Jako široka kategorija. Jako. Valjda svaka kuća ima svoju ideju i svoj način razumijevanja što je kućni odgoj. Ono što vrijedi u jednom kućnom savjetu, ne mora nužno značiti u drugom. Kad bih god otišao u goste, shvatio bih da moj način shvaćanja kućnog odgoja nije nužno isti kao kod naših domaćina. A tako i kroz život. Valjda nas tako nauče. I savjetuju. I odgajaju. I prijete. Da se ponašamo lijepo, jer, eto, što će svijet reći. Pa i svijet se tako ponaša. Pa i svijet je lijepo odgojen i ima neki kućni odgoj. Pa nećeš, valjda, ti ići po svijetu bez kućnog odgoja. I onda te odgajaju. I objašnjavaju. I uče te. I muče te. I opet nešto objašnjavaju. I uvijek si nešto kriv. Ako nisi kriv ovima svojima u kući, onda si svakako kriv nekome izvan kuće. Jer, opet taj kućni odgoj, negdje nešto škripi.

Ušao sam u kuhinju. Nije bilo nikoga. Nisam vidio nikoga. Nisam čuo nikoga. I svidjelo mi se da je tako. Upalio sam svjetlo i krenuo potražiti stvari koje su mi trebale za doručak. Ili ručak. Nisam stigao doručkovati. U posljednje vrijeme preskočim, zapravo, taj doručak. Onda preskočim i ručak. Pa to što sam sad naumio je nešto između doručka i ručka. Zapravo je oboje. U posljednje vrijeme jedem samo dvaput dnevno.

Bacim pogled u sudoper, a tamo netko od mojih ukućana ostavio suđe. Valjda da ga netko drugi opere. Kućni odgoj. Kad sam bio student, imali smo jednu malu čajnu kuhinju koju je koristilo nas petnaestak. Kućni odgoj, velim. Sudoper je u toj maloj čajnoj kuhinji često bio pun čaša i pribora za jelo. Valjda je jedna čaša dozivala i drugu. Kad bi netko od nas vidio par prljavih čaša u sudoperu, onda nije bilo tako teško ostaviti i treću ili četvrtu s nekom luckastom idejom da će to netko drugi oprati. Valjda kad se nakupi…

Odlučih to suđe ostaviti za kasnije. Nešto mi se nije dalo odmah navaliti na pranje suđa. Nisam ni ja veliki obožavatelj te drevne prakse, ali što se mora, mora se. Računam, kad završim, onda ću. Bit će tada više materijala za pranje, pa ću sve odjednom…

Pronađem tavu i stavim je na štednjak. Tražim maslac. Jaja. Pronađem i kuke. Šparoge. I u nekoj neobičnoj tišini koncentriram se na taj vrlo jednostavan zadatak koji je bio preda mnom. Kajgana s kukama. Operem kuke. Izlomim ih na manje komadiće i stavim na poseban tanjurić. Odrežem komadić masla i stavim ga na tavu. Još ne palim štednjak. Dok sve ne pripremim, a ne želim da mi maslo zagori.

Prije nekoliko godina bio sam na Ćokovcu kod benediktinaca. Otok Pašman. Mala i jedina muška benediktinska zajednica u Hrvatskoj. Bile su to moje prve duhovne vježbe u šutnji. To je razdoblje u mom životu bilo puno buke. Bilo je tu puno bukača, uključujući i mene. Svi su svima nešto pokušavali objasniti. Uključujući i mene. Bilo je to vrijeme kad su se neka prijateljstva utvrdila. Zabetonirala. Zavjetovala se na prijateljstvo do smrti. Nadam se. A bilo je to i vrijeme kad su prijateljstva prestajala. Kako to obično bude kad se puno galami, a nitko ne sluša što ona druga strana govori. Ne bude slušanja. Nego bude samo beskrajnog objašnjavanja. Objašnjavanja do besvijesti.

Htio sam se odmaknuti od svega i potražiti savjet od Boga. Ili tabletu za smirenje od Boga koju sam htio popiti kroz šutnju, mir i molitvu koju je nudila ta mala benediktinska zajednica. Nekoliko dana prije nego što sam trebao poći na te duhovne vježbe zove me jedan fratar. Nisam očekivao taj poziv. Reče mi da je zvao na Ćoko-

vac. I da mu rekoše da ću ja tada biti tamo. Pita hoće li mi smetati ako i on bude tamo. Ja se šokirao. Kućnim odgojem.

Nešto sam se ohrabrio kad sam vidio sve spremno po kuhinji. Tava na štednjaku. Kuke oprane i izlomljene. Jaja razmućena u posebnoj posudi. Pogledam u hladnjak. I vidim da ima i pršuta. I velim sam sebi da bi ovo mogla biti prava gozba. Isjeckam i pršut na malene komade i stavim do kuka.

Nisam baš neki kuhar. Ne znam puno toga skuhati, osim par vrlo jednostavnih jela. U kuhinju nikad nisam navaljivao, a nitko to nije previše ni tražio od mene. Kad sam bio dijete, moja mama se brinula o kuhinji i kuhala najbolja jela na svijetu. Samo onako kako to mame znaju. Kad je mama umrla, tata i brat su preuzeli brigu za kuhinju. Ja sam već tada dolazio kući samo na odmor. Koliko smo samo preslanih ili neslanih jela pojeli ispočetka. Bogu hvala. Tata je kasnije izrastao u najboljeg kuhara na svijetu. Samo onako kako to tate znaju. Kakav je samo kruh znao ispeći. Kakvu je samo musaku znao napraviti. Bratu sam zaprijetio da mi mora javiti svaki put kad tata pravi musaku. Tada sam živio nekih sat vremena vožnje od njih. I nisam jednom oslobodio svoj raspored na par sati kako bih otišao do njih dvojice na musaku i domaći kruh…

Ali ovo mi je sada sve izgledalo kao u nekoj profesionalnoj kuhinji. Sve čisto i razmješteno kao u onim kulinarskim emisijama. A ja gladan. Nema bolje kombinacije. I neka tišina okolo. Mir. Nitko ne prolazi. Nitko ne zove. Telefon miruje.

Čekali smo trajekt za Pašman. I čekali u luci. I nešto razgovarali. Razgovor se dotakao i svega onoga od čega sam htio pobjeći na nekoliko dana da se sam sa sobom dogovorim na čemu sam i da osluškujem Boga na čemu je On. A već u samom početku nije mirisalo na dobro. Zamolio sam tog fratra da ostavimo sve to kroz ovih nekoliko dana tu na kopnu, a kad dođemo na otok da se bavimo nečim drugim. Čini mi se da mu je bilo drago što je taj prijedlog bio na stolu. Kućni odgoj.

Najprije sam upalio vatru na plinskom štednjaku i čekao da se maslac rastopi. Onaj poznati miris širio se po kuhinji. A ja gladan. I uživam. Dodajem kuke i one lagano mekšaju na maslacu i na la-

ganoj vatri. Onda dodajem i pršut. I to sve korak po korak postaje neka gozba o kojoj već razmišljam nekoliko dana. Netko mi je, valjda, spomenuo jaja i kuke, a ja nisam odustao dok se ta kombinacija nije stvorila preda mnom. Nakon što su kuke i pršut odradili svoj ples na vrućoj tavi, dodao sam i jaja i moj doručak ili ručak ili to nešto između bilo je začas gotovo.

Prvi doručak na Ćokovcu bio je nešto posebno. Benediktinci održavaju svetu šutnju koja se proteže kroz čitavu noć i prestaje tamo nekad poslije doručka. Doručak je još vrijeme velike šutnje ili svete šutnje. Šutnja nije podrazumijevala potpunu tišinu u blagovaonici. Slušali smo klasičnu glazbu ili zvukove gregorijanskog korala. A taj doručak je trajao. A na tom doručku se uglavnom pio samo čaj. Pola sata nekog postojanja u društvu čaja i te glazbe i samoga sebe. Iako ne bih bio sam u toj prostoriji, sjedili smo malo podalje jedni od drugih. I nikome nije bilo neugodno. Tako se živi. Tako se doručkuje. U miru. U šutnji. U konzumiranju trenutka gdje mu ne dopuštaš da tek tako prođe. U zahvaljivanju za onaj gutljaj čaja. Za njegov okus. Za njegov miris. Za novo jutro. Za novi dan. Za samo činjenicu da – postojim. Valjda – njihov oblik kućnog odgoja…

Doručak sam si poslužio iz tave. Onako vruć. Našao sam negdje i Coca-Colu tako da je doživljaj bio potpun. Kažu da najvažnije stvari na svijetu nisu stvari. I da sitnice život znače. I polagano sam žvakao. Onako kako sam to učio u onih par dana na Ćokovcu.

Kod benediktinaca hrana nije bila obilna. Općenito, na Ćokovcu se živi dosta siromašno i povučeno. Blagovali smo skromne obroke, posebno za doručak i večeru. Ali, nigdje nisam kao tamo vježbao svoja osjetila te kroz njih vježbao zahvalnost. Cijenio svaki zalogaj kao i svaki izgovoreni slog molitve. I obroci su izgledali kao molitva. Pa sam više cijenio i obroke. I hranu. I piće. Cijenio sam svaki trenutak proveden s benediktincima. Svaki otpjevani psalam. Svaki molitveni naklon. Svaku šetnju u prirodi. Svako ustajanje u cik zore. Svaki zvuk koji sam čuo i dopuštao mu da – postoji. I da u svom postojanju ne remeti moj mir. Prilagođavao se i uživao u njihovu kućnom odgoju.

Vratim se u stvarnost u trenutku kad shvatim da sam pojeo sve što je bilo ispred mene. Sad treba oprati suđe i testirati vlastiti kućni odgoj. Moj brat bi me često zadirkivao kad bih prao suđe u našoj obiteljskoj kući. Sudoper je bio, naime, dosta nisko za moj pojam. A kako bih dohvatio suđe u sudoperu, morao sam zauzeti dosta pognut položaj. Brat bi uvijek govorio kako sam se sagnuo do crne zemlje. Nije ni on izgledao puno bolje kad bi došao njegov red na pranje suđa. Tek je nekoliko centimetara niži od mene, a u meni preko dva metra. Nije to bio toliko naš kućni odgoj, koliko nas je muka natjerala.

Zove prijatelj i pita za raspoloženje. Zvuči kao da hoda i priča na telefon. Tako i jest. Veli da je otišao u šetnju niz rijeku. Tamo se može šetati par kilometara uzvodno i nizvodno lijepo uređenom stazom. Nešto se zaželio prirode i mira, malo se odmaknuti od misli na posao, misli o svjetskim krizama, vijestima. Veli da se uspio malo i pomoliti. Moj prijatelj je dobar čovjek, Bog mu dao zdravlja. Već šeta neko vrijeme. Nije ni pogledao na sat, malo se pogubio u vremenu, a veli da mu je to još i najbolje. Nije nikakva žurba. Napravio je sve što je imao za danas i kad je vidio da ima par sati na raspolaganju, odlučio je to potrošiti na sebe.

Kažem mu da mu je to najbolja odluka koju je mogao donijeti. Čovjek često misli na sve druge, a zaboravi misliti na sebe. Još su nam negdje, valjda u sklopu tog kućnog odgoja, znali tvrditi da svi drugi imaju prednost, a tek onda ti.

Smije se prijatelj i pita me sjećam li se onoga kad smo bili mali pa kad bi nam došli gosti u kuću.

– Svi su imali pravo uzeti nešto pojesti sa stola, a mi bismo gledali. I tek kad bismo dobili dopuštenje, i mi bismo nešto uzeli. Ali uvijek malo, jer su nas pratile stroge oči. Moralo je biti dovoljno za goste, a za nas što ostane. I valjda i to sve negdje čovjeku ostane što u svijesti, što u podsvijesti. I uvijek se misliš jesi li nešto trebao ili nisi trebao učiniti za sebe. Pa i kad učiniš, izgleda ti da si nekome nešto kriv. Ili drugima, ili sebi. Neka krivnja. Nelogična krivnja koja ostane s tobom kao priljepak. Najradije bi je čovjek i odstranio kao što se odstranjuju priljepci. Onako nožićem. Ali opet ostane trag gdje

je bio priljepak. Kao i od krivnje. Ostanu tragovi od nje kao neko tamno sjećanje da si ipak nekad davno bio nešto kriv. Pa se mučiš i s onim jesam li sada isto kriv, ako sam bio kriv nešto tada…

Sad se ja smijem.

Izgleda da si nešto skrivio, dok mi pričamo u ovom pravcu.

Veli da nije. Ali možda i je. Sad se obojica smijemo jer je upravo potvrdio onu svoju teoriju da si kriv i kad nisi kriv.

– Eto, – kaže – vidiš kako sam sebe uspijem pokopati. Ne znam se ni izvući iz vlastitih teorija.

– Na mom fakultetu učili smo o nekim osnovnim životnim vještinama. Svaki je kolegij imao poseban dio u kojem smo učili kako se brinuti za same sebe. To me malo iznenadilo. Da ne kažem – šokiralo. Neki novi, drukčiji kućni odgoj. Ponekad bismo imali tjedne zadatke kojima su nas naši profesori ‘tjerali’ da učinimo nešto lijepo za sebe. Ciljano i namjerno učiniti nešto lijepo za sebe. Nije mi se bilo lagano prebaciti na taj režim rada. Ono na što sam dotad bio navikao bili su red, rad i disciplina kao osnovni i glavni princip svih modela i oblika života. Nije nitko spominjao neku brigu za same sebe. I to ciljano i namjerno učiniti nešto lijepo za sebe. I učili su nas da se ne trebamo osjećati krivima zbog toga. I to je bilo nešto novo.

– Eto, vidiš – ubaci se moj prijatelj – kakve vi lekcije morate imati u školi.

Smije se i zafrkava me da američke škole moraju imati i takve predmete, jer ljudi nisu prošli osnove preživljavanja. Ali, kaže da razumije poantu. Njegova je današnja šetnja isto klasičan primjer kako um neprestano šalje svoje prigovore.

– Epizode u kojima se izmjenjuje krivnja zbog toga što sam sebi priuštio koji trenutak opuštanja i epizode u kojima zaista idem namjerno u tu epizodu u kojoj se opuštam jer mi je to potrebno.

Govorili su nam na fakultetu, a to je kasnije postalo jasno u praksi, da čovjek mora poznavati svoje granice. U radu s ljudima koji su bili psihički jako istrošeni i čije su priče bile prilično teške, moralo je doći do zamora. Do umora. Do momenata kad je trebalo odmaknuti se i raditi nešto drugo.

Sjećam se kako je moja profesorica Anna govorila da je važno, između ostaloga, živjeti barem pola sata vožnje od mjesta gdje radiš. Osobito u njezinoj struci, jer je ona bila psihoterapeutkinja. Valjalo je odvojiti profesionalni život od onoga privatnoga. I ta je fizička udaljenost bila važna. Voziti pola sata od radnog mjesta do mjesta gdje živiš izrečeno je u kontekstu profesionalnosti i zdravog povlačenja granica između privatnog i profesionalnog života u ovoj specifičnoj struci. Dok je ona to govorila, ja treptao i gledao i razmišljao kako bi to uopće izgledalo u mojem slučaju…

Za razgraničavanje poslovnog i profesionalnog života razlozi su bili i više nego jednostavni i očiti, a često tako nevidljivi i skriveni. Privatnost. Odmor. Raditi nešto drugo, a ne stalno biti u istom svijetu u kojem su teške teme i doručak i ručak i večera. Misliti nešto drugo. Biti u nekom drugom svijetu u kojem će biti moguće regenerirati se, obnoviti svoju energiju, osvježiti svoj duh, odmoriti svoje tijelo kako bi čovjek bio spreman kasnije na nove izazove.

Što se tiče izazova, teških tema, teških pacijenata, teških dijagnoza, tu uopće nije bilo sumnje. Sve je to čekalo i tako i tako one koji se profesionalno bave psihoterapijom. Na taj dio nisu mogli utjecati. Ono na što su mogli utjecati bilo je njihovo slobodno vrijeme i što će učiniti s njim. A tu lekciju su nam toliko puta podvukli da nismo mogli ne zapamtiti. Briga za samoga sebe prevažna je tema da bismo je mogli zanemariti u našim predavanjima i uopće u našoj formaciji i odgoju za nove terapeute. Neki novi kućni odgoj na koji se trebalo privikavati.

– Znaš, – kaže moj prijatelj, a dobar je to čovjek – taj dio o fizičkoj udaljenosti od posla.

Nekad mu se, veli, zapetlja život s tom njegovom firmom, tako da više ne zna ni razlikovati posao od privatnog života. Puno njegovih prijatelja radi zajedno s njim. Pa i kad sjednu zajedno na neko piće ili kad iziđu van u grad, većina priče im je opet o njihovu poslu. Ili taj telefon i pozivi i poruke. Valjalo bi, kaže, napraviti analizu i izračunati koliko njegovih poruka govori o njegovu poslu, a koliko o nečem što nije vezano za posao.

– Bilo bi dobro da negdje ostavim taj posao i sve vezano za posao. –kaže moj prijatelj, a osjetljiv je to čovjek, Bog mu dao zdravlja.

I unese se u sve to i previše osobno, naravno. I onda je teško to sve razdvojiti. Pa se svjetovi malo pomiješaju. I emocije se pomiješaju. I život ti se pomiješa, tako da su ovakve šetnje na kakvoj je sad ljekovite. Mnogostruko ljekovite.

Svaki posao i svaka profesija nosi svoja opterećenja. Nije uopće pitanje optereti li čovjeka posao ili profesija, pitanje je samo koliko, odnosno u kojoj mjeri je taj posao ili profesija opterećenje. Na psihijatriji sam se znao naslušati svakakvih priča. I ne možeš ti to shvatiti neosobno. Taj osobni dio je, a i to smo učili na fakultetu, vrlo važan. Bez tog osobnog dijela nema ni terapeutskog odnosa. U taj odnos donosiš sama sebe. Govorili su nam i da je naša osobnost jako važna za terapeutski rad, a da je ono što učimo samo nadogradnja na to što mi već imamo. Odnosno, na ono što svaki pojedini kandidat već – jest.

A te priče u bolnici. Sjećam se jednog dana kad sam imao individualnu terapiju s tri različita pacijenta. Još sam bio u nekim grupama, tako da je to bio izrazito naporan dan u bolnici za nekoga tko se tek počeo baviti i učiti kako se ovo radi. Amater, reklo bi se. Početnik je možda bolja riječ. Sva ta tri pacijenta imala su nešto zajedničko. Pričali su o tome kako ih je netko zlostavljao. Teške su to teme, vjerujem, i za mnogo iskusnije terapeute od mene. Kad je došlo vrijeme za trećeg pacijenta, mislio sam da me ne može više ništa taj dan ni iznenaditi. I tih trećih sat vremena s pacijentom bilo je nešto novo. Nova teška priča na koju se teško naviknuti pa da odmahnem rukom i kažem da to nije ništa. I da mi to ništa ne znači. I teško je to sve ne uzeti k srcu i ne unijeti sebe u te priče. Da bi terapija bila terapija, pacijent pronalazi u terapeutu osobu koju zaista, stvarno i istinski zanima ono što pacijent govori. I doista uzima k srcu te priče. Bez srca nema ni dobrog terapeuta.

Morali smo voditi i dnevnik tijekom razdoblja stažiranja i pratiti svoje emocije, svoj umor ili svoj entuzijazam, pratiti promjene na fizičkom ili emocionalnom planu. Morali smo napraviti i mali izvještaj svaki tjedan. Vrlo je lako previše se unijeti u materijal koji su nam pacijenti govorili, a zaboraviti na sebe. Vrlo je lako bilo pomisliti da je ovo što mi oni govore puno teže od mojih problema i

da trebam zaboraviti na vlastite probleme. A to je zamka koja često vodi do toga da čovjek izgori. Izgori u želji da pomogne drugima, a zaboravi pomoći sebi.

A naši profesori su nas tjerali namjerno raditi nešto što nije imalo nikakve veze s našim udžbenicima, s našim stažiranjem, s našim analizama i našim stručnim terminima. I da nema ništa loše u tome. I da ne trebamo osjećati krivnju zbog toga.

Znaš ono – pitam ga, a znam da zna – kako nam pokazuju u avionima one sigurnosne upute prije polijetanja. I uvijek nam objašnjavaju da svatko treba najprije sebi staviti onu masku s kisikom, prije nego što krene pomagati nekome drugome. Ako prvo počneš pomagati drugome, možda nećeš imati vremena ni za sebe ni za drugoga. I vjerojatno neće biti dobro ni za tebe ni za tog drugoga…

Stari moj, sve to stoji negdje u teoriji, – nastavi moj prijatelj

treba se izboriti za to u praksi. Vidiš li ti koliko je dušmana i vanjskih i unutarnjih koji samo traže i pokušavaju ti ukrasti priliku da odmoriš, da se opustiš, da dođeš k sebi, da se odmakneš od svega i da sutra možeš normalno doći na posao i nastaviti gdje si stao svjež i odmoran? Čini mi se da su gori ovi unutarnji neprijatelji…

Život borba, stari moj. Život borba. Najviše sa samim sobom.

– I tim kućnim odgojem…

Strpljen – spašen

Linija je djelovala kao da će puknuti i da će se veza prekinuti svaki čas. Već sam dvadesetak minuta bio na čekanju i slušao sam nekakvu instrumentalnu glazbu. Nepoznata melodija. Nekakva ne odveć zanimljiva niti primamljiva. Robotizirana. Kao stvorena za čekanje. Niti te nešto privlači, niti odbija. Samo svira da prođe vrijeme. A onda, svako nekoliko minuta nastane stanka. I pomislim da sam napokon došao do glasa koji nije snimljen i do nekoga tko mi može pomoći. I opet čujem snimljeni glas koji kaže da su svi operateri zauzeti i da zahvaljuju na strpljenju.

A moje strpljenje je svaki put na iskušenju da spustim slušalicu isti čas. Preispitujem svoje razloge i trebam li ja stvarno još čekati. Na početku tog poziva potrošio sam nekoliko minuta razgovarajući s automatskim glasom koji mi je nudio opcije i predlagao da utipkam neke brojeve. Nakon što sam to sve obavio i utipkao sve tražene brojeve, automatski glas je izustio da se strpim nekih dvadeset minuta jer su svi operateri zauzeti drugim pozivima. I prošlo je tih dvadeset minuta. A svako nekoliko minuta iznova se uključi onaj glas da me utješi i uvjeri da samo što nisam došao na red.

Minute su prolazile, a jedna te ista melodija davala je neki beznačajan ton tom vremenu. Vremenu koje je izgledalo da odlazi u nepovrat i vremenu koje se dalo kudikamo bolje iskoristiti. Stavio sam slušalice u uši i, dakako, radio nešto drugo. Nije čak bilo ni važno što radim. Bilo što. Samo da mi vrijeme ne prođe u čekanju. Nije mi bilo jasno zašto nisu ponudili opciju da me nazovu kad jednom već budu imali slobodnog čovjeka s kojim bi se moglo razgovarati. Ovako, beznačajna melodija postajala je sve dosadnija i napornija. Ispočetka je nisam toliko ni primjećivao. Kako je vrijeme prolazilo, jedni te isti tonovi počeli su me lagano iritirati.

Proveo sam dosta vremena u čekanju, posebno dok sam živio u Zagrebu. Svake godine morao sam obnavljati jedne te iste dokumente, a to je zahtijevalo i jako puno vremena u čekaonicama. I čekaš i čekaš. I napokon dođeš na red. A čitavo vrijeme živiš u strahu, jer je vrlo lako moguće da mi nedostaje neki papir. Pa je prijetila opasnost da će se to čekanje opet ponoviti. A svake sam godine išao u potragu i donosio iste papire na isti šalter.

Priznajem, i ja sam pomalo neorganiziran tip. Kad se osvrnem s ove distance natrag, nešto mi se čini da to nisu bili neki prekomplicirani dokumenti, niti je riječ o vrlo zamršenom procesu. Da je bilo sreće, postojao bi neki sustav ili aplikacija u koju bih mogao unijeti jedne te iste dokumente i obnoviti svoj status te ostvariti svoja prava na studiranje i na sve što je išlo uz to.

A potrošio sam puno vremena u tim čekaonicama. Naravno, vrijeme teče sporije kad čovjek čeka. Posebno kad vlada neka posebna neizvjesnost ili kad je riječ o nečem važnom. Poput onih napetih utakmica koje ulaze u završnih nekoliko minuta, ili čak u sudačku nadoknadu. Za onu ekipu koja gubi i koja se želi spasiti od poraza, vrijeme prolazi jako brzo. Za one koji se brane, za one koji su pritisnuti pred svojim golom, za one koji spašavaju rezultat, te minute nadilaze onih šezdeset sekundi.

Opet je nastala ona poznata pauza. Pauza koja nakratko probudi nadu. Nije mi više bilo ni toliko važno hoću li ili neću riješiti problem. Bilo mi je važno samo da obavim taj razgovor. Ili da se napokon odlučim spustiti slušalicu, prekinuti vezu i pokušati popraviti

problem na neki drugi način. I opet je glas zahvalio što čekam i što sam strpljiv. I da će se netko javiti što prije. Već je prošlo pola sata otkad čekam. A rekli su dvadeset minuta.

Nisam dobar s brojevima. A ovo je bio poziv mojoj banci jer se neki brojevi nisu slagali. I prilično sam bio siguran da sam ja bio kriv, a ne oni. Jer mi brojevi baš ne idu od ruke.

Kad pogledam kakve mi je sve talente dao Bog, duboko sam uvjeren da brojevi i preciznost nisu jedni od tih talenata. Ni lijep rukopis. A popis talenata koji mi nedostaju je podug… Sjećam se kako je moja mama pričala o satima i satima koje smo proveli zajedno za stolom vježbajući pisanje. Nije mi išlo ono pisanje pisanih slova. Ono kad treba povezati slova. Mama mi je pričala da je potrošila sate i sate posebno sa slovom E koje se nikako nije dalo povezati s drugim slovima. Ni danas situacija sa slovom E i mojim povezivanjem tih slova nije puno bolja. Valjda moj mozak nije baš nešto sklon tim preciznim radnjama. Iako ću odmah primijetiti da nešto nije precizno napravljeno (osim brojeva) i taj će me nedostatak bosti u oči.

Dok čekam hoće li se netko napokon javiti, bacim pogled na svoj radni stol. Tu su dvije hrpe knjiga, uredno naslagane jedna na drugu. Jedna hrpa su knjige koje sam pročitao u posljednje vrijeme, a druga hrpa su one koje sam odlučio pročitati. Trudim se da te dvije hrpe budu podjednake veličine. Trenutno su skoro u ravnini jedna s drugom.

A na vrhu one hrpe gdje stoje pročitane knjige stoji jedna s naslovom Američka prašina. Knjigu je napisala Jeanine Cummins. Radnja govori o majci i djetetu, o Lydiji i Luci, koji pokušavaju pobjeći od osvetničke ruke jednog zloglasnog meksičkog kartela, o njihovu putu prema SAD-u te nevoljama koje su ih slijedile čitavim putom.

Zastidim se sama sebe. Malo mi je išlo na živce ovo čekanje, a onda sam se sjetio prvog poglavlja iz te knjige.

Obiteljska zabava u Acapulcu naprasno je prekinuta. Majka i sin, glavni likovi te knjige, sakrili su se u tuš-kabinu. Čuju se pucnjevi vani. I neki zlokobni smijeh nepoznatih ljudi. Čuju se nečiji koraci po kući. Traže ima li još koga po sobama. Majka i sin, Lydia i Luca, svim silama pokušavaju ne disati, a još više ne pustiti bilo kakav

zvuk koji bi ih mogao odati. Nakon nekog vremena, čuju kako napadači odlaze. Sve se smirilo. Neki mir koji ne sluti na dobro. Uskoro im postaje jasno da su samo njih dvoje ostali na životu. Sva ostala rodbina koja se zatekla na toj zabavi hladnokrvno je pobijena. Njih šesnaest. Šesnaest mrtvih tijela ležalo je po dvorištu…

Opet se javlja glas preko telefona s kojim sam se dosad mogao i sprijateljiti koliko sam ga puta čuo:

– Hvala na strpljenju. Hvala što čekate. Ni jedan operater trenutno nije slobodan. Čim netko bude u mogućnosti, javit ćemo vam se.

I tako već pedeset minuta. Od onih obećanih dvadeset minuta, nekako smo došli do pedeset. I krenu opet ona bezbojna i beznačajna glazba, samo da popuni vrijeme čekanja.

U knjizi Američka prašina Luca je osmogodišnji dječak koji sa svojom majkom pokušava doći do SAD-a u nadi da je tamo spas. Pridružuju se mnogim drugim migrantima koji s njima dijele ideju da će u SAD-u započeti neki bolji i ljepši život. U jednom trenutku oni čekaju na jednoj uzvišici ispod koje prolazi pruga. Čekaju vlak.

Mnogi migranti kroz Meksiko penju se na taj vlak. Ne na željezničkim postajama, nego na mjestima gdje vlak koliko-toliko uspori i gdje riskiraju svoj život dok skaču na krovove vagona.

Lydia i Luca čekaju zajedno s još nekim migrantima. To je bio njihov prvi pokušaj kako dohvatiti vlak i kako se što više udaljiti od mjesta gdje je pobijena njihova obitelj i od onih koji su tražili i njihove glave. Nisu nikad prije skakali na vlak. Nisu ni imali previše želje za adrenalinskim izazovima prije nego što se sve ovo dogodilo. A sad čekanje znači strepnju od onoga što slijedi, ali ujedno i molitvu da se uspiju nekako dokopati krova jednog od vagona. I da ne poginu pri tom pokušaju.

A ja kratim vrijeme čekanja tako što sam upalio neku drugu glazbu da poklopi i moja razmišljanja i onu bezbojnu i beznačajnu glazbu za čekanje.

Napokon se javlja glas s druge strane i pita me kako mi mogu pomoći. Govorim im da sam upravo mislio prekinuti i nastaviti pod pretpostavkom da sam ja pogriješio. Za par minuta smo utvrdili da i jesam pogriješio. I dobro da je tako. Napravit ću sve iznova. Znam

gdje sam pogriješio. Samo, eto, žali, Bože, vremena bačena u to čekanje. Iščekivanje.

I opet mi se vrti po glavi mali Luca i njegova mama Lydia. I što je njima značilo – čekati.

Svaku noć se valjalo spustiti s krova vagona. Tražiti neko sklonište ili prenoćište. Ujutro opet iznova. Prijeći granicu. Strahovati svaki dan za svoj život. Strahovati od toga da ih netko slijedi. Da netko zna gdje su. Da će ih netko pronaći i da će to biti njihov kraj. Čekanje u pustinji. Čekanje na odgovore. Čekanje na vodiča koji ih je trebao prevesti preko granice. Iščekivanje novog vlaka koji ih je trebao odvesti još koji kilometar dalje od mjesta strahote…

Zove prijatelj.

Kaže da je kod njega nekakva kiša padala čitav dan. Tmuran dan. Jedan od onih dana koji ti poruče u startu da se ne nadaš nikakvoj prevelikoj produktivnosti taj dan. Nekakav dan kao stvoren za izležavanje i televiziju. Opuštanje i mirovanje.

A on pomalo nestrpljiv. Kaže da je poslao e-mail svom šefu s nekim prijedlozima, a taj nikako ne odgovara. Ne zna sad je li ljut ili nije uopće pročitao poruku. Pita me sjećam li se da mi je spominjao one nekakve probleme u svojoj firmi. Prijatelj je napisao nekoliko prijedloga i svoje viđenje kako bi se stvari mogle popraviti. I sad je malo napet. Njegov šef je iznenada otišao na put na nekoliko dana, pa mu sad preostaje to čekanje. Ne bi volio navaljivati, pa će pokušati pričekati još koji dan.

Nije ovo prvi put da radi nešto ovako. Kaže da uglavnom naiđe na razumijevanje. Njegov šef je razuman čovjek. Nije od onih koji neće priznati pogrešku, ali nije baš ni oduševljen kad mu netko stalno prigovara i kad ga netko stalno popravlja.

A i to popravljanje, veli. Sumnja da će išta biti od toga, ali mu se ne da šutjeti. Pa mora nešto reći, čisto zbog sebe, čak i ako će sve opet ostati isto.

– A znaš kako je sa sustavima. Teško se išta promijeni preko noći. A teško se išta promijeni ikada…

Sjetim se nekih naših pacijenata koji su zvučali kao moj prijatelj. A zvučali su ti pacijenti kao i puno drugih ljudi koje znam,

uključujući i mene samoga. Nekima je baš nedostajalo strpljivosti. A nekima je nedostajalo i vjere da će se ikad išta popraviti. Već idući dan ili dva dana nakon prijma u bolnicu počeli bi s pitanjima kad će im biti bolje i zašto im već nije bolje. Sumnjali bi u lijekove, u dijagnoze, u stručnost osoblja, u dobronamjernost svih nas koji smo dolazili u kontakt s njima.

– Na naš odjel dolazili bi pacijenti koji su imali dosta teške dijagnoze. Bila je riječ o teškim psihičkim bolestima. A u bolnicu, kako to često biva, ljudi ne idu osim ako baš ne moraju. Bolnica je ostavljena kao posljednja mogućnost, ako baš ništa drugo ne pomaže i ako se baš nikako dalje ne može. A na bolničko liječenje bi se primali pacijenti koji nisu više mogli samostalno funkcionirati na dnevnoj osnovi. Nisu mogli dalje sami bez pomoći stručnog osoblja u bolničkim uvjetima i pod stalnim nadzorom. A već koji dan po prijmu počeli bi se pitati o efikasnosti liječenja, pomažu li im uopće lijekovi koje uzimaju, hoće li im ili neće pomoći psihoterapija na koju su išli, pitali bi se o smislu čitavog bolničkog programa i rasporeda koji im je bio propisan… Iako su ušli u bolnicu u jako teškom stanju, htjeli su iz nje što prije. Tako su nerijetko pacijenti s dijagnozom anksioznog poremećaja postajali još anksiozniji zbog neizvjesnosti koja je vladala u njima i zbog prevelikih očekivanja od lijekova i terapije. Isto tako, depresivni pacijenti bi znali upasti u još veću depresiju zato što se njihov oporavak nije odvijao po planu koji su imali.

Isprva se nasmija moj prijatelj i pita, ali sad već malo ozbiljnijim glasom, jesam li ja to njega upravo proglasio pacijentom i jesam li mu napisao kakvu dijagnozu.

– Valjda je normalno biti malo nestrpljiv i obaviti stvari u što kraćem roku. I valjda je normalno biti malo nestrpljiv ako stvari ne idu po planu.

– Iščekivanje boljega je terapija sama po sebi. Vjeruješ da nešto bolje dolazi. Čekaš na nešto što treba doći. Nisi posve odustao od boljega. Nisi prestao vjerovati u bolje. Nisi se predao. Nisi malaksao. Nisi poravnao. Nisi prekrižio tu opciju. Nisi se pustio niz vodu…

– A što kad to čekanje završi? I dođe to što sam čekao? Odnosno, to što mislim da sam iščekivao?

Pitam prijatelja, Bog mu dao zdravlja, za onaj osjećaj koji se pojavi kad sve bude gotovo.

– Ono kad nešto čekaš. Iščekuješ. Kad strpljenje pomalo kopni, a kad nestrpljenje stabilno i strpljivo raste. I kad dođe taj trenutak da dočekaš to što si čekao. Kakav god bio ishod, zar se čovjek pomalo ne razočara? Zar ne mislimo da je trebalo biti nešto bolje? Drukčije?

Kvalitetnije? Da je rezultat trebao biti povoljniji? Odgovor konkretniji? Sreća veća? Oduševljenje radosnije? Zadovoljstvo potpunije?

Rješenje bolje? Popravak vidljiviji?

Veli moj prijatelj, a dobar je to čovjek, da je čuo jednu priču nedavno na tu temu. Riječ je o tome kako je bilo prije i kako je sada.

– Znaš ono kako svi pričaju da je prije bilo bolje, da se bolje živjelo, da je čovjek prije bio zadovoljniji. E, ta priča je govorila zašto je možda to bilo tako. Ako čovjek ide kupiti tri kugle sladoleda u trgovinu gdje postoji dvadeset različitih okusa, najprije se susretne s problemom koje će kugle uzeti. Osim ako taj čovjek nije jedan od onih koji uvijek izabiru iste tri kugle sladoleda i uvijek iste okuse. Kad čovjek iziđe s tri kugle s tri različita okusa iz trgovine, ostane mu žal, svjesno ili nesvjesno, kako su možda oni drugi okusi bili bolji. I da je krivo izabrao. Pa krene tražiti mane onim trima okusima koje već ima. Ovaj ima previše čokolade. Ovaj je presladak. Ovaj uopće nije nešto. Nije kao posljednji put kad sam bio ovdje. Možda su promijenili dobavljača. Ako čovjek ode u trgovinu i želi kupiti tri kugle sladoleda, a u izlogu postoje samo tri, četiri ili pet vrsta okusa, izići će zadovoljniji iz trgovine sa svojim izborom. Nema zbog čega previše žaliti. Nema osjećaj da je puno toga propustio.

Danas, kad pogledam unatrag, drago mi je da nisam napravio pretjerano opsežno istraživanje vezano za fakultet gdje sam namjeravao upisati postdiplomski studij iz terapeutskog savjetovanja. Obavio sam samo dva intervjua na dva različita fakulteta. Još sam imao kontakt s nekima elektroničkom poštom. Ali, stvari su se brzo iskristalizirale. I bio sam zadovoljan izborom.

Fordham University. Zavolio sam to mjesto i ljude koje sam tamo susretao. Volio sam taj kampus. Volio sam putovati podzemnom i šetati prema zgradi mog fakulteta. Volio sam ponekad sjesti

u vlak i gledati kroz prozor put do Fordhama. Volio sam doći puno ranije na kampus. Volio sam sjesti u knjižnicu i pripremati se za predavanje. Volio sam otići u menzu na ručak. Volio sam taj neki mir koji je vladao na našem kampusu. I volio sam tu želju za znanjem koja se dala osjetiti u zraku zbog prevelike koncentracije studenata na malom prostoru.

– Na kraju studija razgovarao sam sa svojom profesoricom Lisom tijekom moje posljednje evaluacije. Prije nego što su nam dali diplomu, morali smo proći kroz nekoliko evaluacija. Svoje mišljenje morao je dati moj supervizor, Lisa kao osoba koja je pratila nas stažiste uime fakulteta i ja sam. Na kraju joj govorim kako sam baš zahvalan na prilici studiranja i da sam kao nikad prije uživao u školi, u učenju, u čitavom programu. I velim joj da sam uživao u devedeset pet posto programa. Lisa se nasmijala. Lisa je psihoanalitičarka. Reče mi da, iako sam uživao u onih devedeset pet posto, isto sam svima dao do znanja o onih pet posto.

Ponekad onih pet posto zamagli pogled na onih devedeset pet posto. Ponekad čovjek i ne vidi ništa osim onih pet posto. Ponekad, zato što znaš da postoji onih devedeset pet posto, bude ti krivo što se baviš samo s onih pet posto.

Veli moj prijatelj da mu se čini da češće gleda na ono što mu nedostaje i ono čega nema. Na ono što ne valja. Na ono što ne štima. Pa se sjetio opet onog e-maila koji je poslao šefu. Veli da ima u njegovoj firmi i puno dobrih stvari. Ali, reče, kad zna da se stvari mogu popraviti uz malo volje, ne može ne vidjeti tih pet posto. Iako je uvjeren da nije samo riječ o pet posto. I da mi se čudi kako mogu i u čemu uživati devedeset pet posto vremena. Zafrkava sad. I vraća me u realnost. Kaže da sam i ja možda malo pretjerao s tih devedeset pet posto…

– Razočaranje bi trebalo uvrstiti u formulu i prije nego što započnemo s čekanjem. – velim mu.

– Možda bismo se onda malo manje razočarali kad prestane čekanje…

Beskrajno nedostajanje

I za mene je još jedna nemirna noć. Možda je do punog Mjeseca. A možda i do viška kave koju sam popio taj dan. Ne bih sebe opisao kao kavedžiju. Ne osjećam da mi je kava potrebna ako je ne popijem. Ili, ne osjećam baš neki efekt nakon što popijem kavu. Sviđa mi se njezin miris. I lagano pijuckanje. A možda sam sebe uvjeravam da nema nikakva utjecaja na mene, a ono se budim nekoliko puta noću. Srećom, svaki put još laganije zaspim.

Nisam bio nikad od onih koji se raduju novom jutru i novom ustajanju. Ja sam više od onih koji se probude sat vremena prije alarma i zahvaljuju i nebu i zemlji što mogu ostati još sat vremena u krevetu. Tako su i ova višekratna buđenja po noći donijela opetovanu radost. Prigušenu i pritajenu radost, jer traje samo koji časak. Tek onoliko koliko mi je potrebno posegnuti za mobitelom i provjeriti koliko je sati. I još onih par časaka dok opet ne utonem u san s onim zadovoljnim smiješkom koji kaže da mogu još malo ostati u krevetu.

Sinoć je jako puhalo. To sam primijetio svaki put kad bih se probudio. Nisam mogao ne primijetiti. Vjetar se probijao kroz uske prolaze između kuće i crkve, između susjednih zgrada i naše kuće. Prozor moje sobe gledao je u crkvu, a s druge strane naše kuće na-

lazio se neboder koji je brojio pedeset šest katova. U tom svom probijanju tražio je kuda sve može proći. I, čini mi se, kad bi se vjetar zapleo u one uske prolaze između zgrada, puštao bi i zvukove. Nekakve zvukove koji nisu imali ni neko posebno značenje ni intenzitet. Došli bi i prošli. I svaki bi put nekakvim nejasnim, ali postojanim tonom dali do znanja da su još uvijek tu.

I onda bih opet zaspao. S tim zvukom vjetra koji je dolazio kroz moj pomalo propusni prozor. Ako je taj prozor i zaustavljao hladnoću, zvukove sasvim sigurno nije. Ali nije me to uopće smetalo u namjeri da nastavim svoj san. Po tko zna koji put iznova, ali mi je svaki put bilo slatko ponovno zaspati.

I idući put kad sam se probudio, vjetar je zavijao svojim nerazumljivim, ali posve prisutnim zvukovima. Koji su dolazili i odlazili. Svaki put kad bi nastala utiha, slijedila je kratka napetost i slutnja da dolazi novi val. Novi pokušaj probijanja vjetra kroz sve ove gusto načičkane zgrade. Sinoć vjetar nipošto nije odustajao.

Mnogi zvukovi, kao i mirisi, bude u meni asocijacije. Podsjete me na nešto što se davno dogodilo. Urežu se u sjećanje, valjda, jače od samih sjećanja. Pa onda kasnije služe kao okidači koji probude neka sjećanja. Bude asocijacije. Probude u čovjeku sjećanja za koja je mislio da i ne postoje. Ne mora, naravno, biti riječ samo o zvukovima i mirisima. Možda je to za nekoga suza. Možda je za nekoga riječ o mjestima, o vrsti hrane, o pjesmi, filmu, o određenoj vrsti cvijeća, određenom dijelu namještaja, o fotografiji, o nekoj boji ili pak o nekoj molitvi.

A ta su sjećanja često povezana s događajima iz ranog djetinjstva. Neki se zvukovi, kao i mirisi, urežu toliko duboko da uopće nije važno koliko čovjek ima godina ili gdje živi. Takvi zvukovi ili mirisi imaju moć u isti čas prenijeti me u neko drugo vrijeme i neka druga mjesta.

Kad bolje promislim, zvukovi i mirisi su elementi koji vode u putovanja kroz vrijeme. Kad zatvorim oči, ma, mogao bih se zakleti da nisam sad i ovdje, nego da sam negdje drugdje u nekom drugom prostoru i vremenu. Ali, kad otvorim oči, shvatim da je zakletva ipak bila varljiva i ne tako čvrsto utemeljena jer sam još uvijek tu. Ovdje i sada.

Zvuk vjetra koji zavija onim specifičnim tonovima odvede me u moje djetinjstvo. U moju roditeljsku kuću. U kuću u kojoj sam se

rodio i u kuću gdje sam odrastao. Napravio prve korake. Učio prve riječi. Molio prve molitve. Sanjao prve snove. Stvarao prva sjećanja.

Kuća u kojoj sam odrastao nije velika. Kad sam bio dijete, ona se, naravno, činila veća nego što jest. Nije nedostajalo prostora ni za igru, ni za trku, ni za pravljenje logora, ni za sakrivanje, ni za one dječje tučnjave s bratom… Koliko sam samo vremena proveo na podu igrajući se autićima s bratom. Koliko smo samo vremena proveli na onom našem starom tepihu. Sve one linije na tepihu bile su nama dvojici podloga za naše kolone autića koji su pratili te linije kao neke prave pravcate ceste. U našim glavama tu su bili semafori, kuće, zgrade, policija, hitna pomoć, vatrogasci, pješaci, dvorci, tvrđave, vojarne… Kad sam, godinama poslije, vidio na televiziji da postoje oni nekakvi tepisi na kojima su iscrtane ceste, semafori, pješaci, kuće, zgrade, bolnice, bio sam malo ljubomoran na onu djecu koja su imala takav tepih. Mi smo se morali zadovoljiti našom maštom. Što i nije bilo tako loše. Priznajem.

Pored moje i bratove sobe u kojoj su bila dva kreveta, ormar i mali prolaz između moga i njegova kreveta, još je tu bila tatina i mamina soba, te kuhinja i dnevni boravak koji nisu bili nešto naročito veliki. Jedna prostorija podijeljena na dva odjela.

Odjel za mamine čarolije u kuhinji izgledao mi je kao neka nestvarna radionica iz koje su iz dana u dan izlazila njezina mala čuda. Imala je čarobne ruke. Čarobne ruke majke. I tamo je u svome malom carstvu pravila najslađa i najbolja jela na svijetu. Ne što smo mi poznavali kakav je bio ostatak svijeta, nego zato što nam je naša obitelj bila cijeli svijet. I ne što smo mi išli po restoranima i iskušavali jela drugih kuhara i chefova nego zato što nam je ona bila chef i kuhar najboljeg restorana na svijetu. Mamine kuhinje.

Sjećam se kako bi uzela u ruke onu svoju knjigu s receptima. Znali smo da nam se opet nešto fino sprema. Neki fini kolač. Neka fina jela koja se nisu često pravila u kući, a čije su se tajne krile u toj knjižici. Vidio sam tu knjigu toliko puta i pratio ona njezina slova unutra. Imala je lijep, uredan i jako čitak rukopis. I nema veze što su ta slova objašnjavala koliko dekagrama brašna i koliko točno šećera treba biti u određenom kolaču. Nema veze ni koliko je točno

jaja zahtijevao pojedini recept i koliko je točno ulja trebalo biti da bi kolač uspio kao svaki put. Svejedno su to bile najljepše zapisane riječi na svijetu.

A tek kad bi napravila tulumbe. Brat i ja smo nestrpljivo čekali kad će biti gotove. I jeli smo ih vruće. Iako je mama prijetila. A mi jeli. I preživjeli njezine prijetnje. Ili kad je razvlačila pitu. I mi smo se naravno igrali dijelovima tog tijesta. Kao nešto pomagali. A onda bi nas sve razmakla. I uzela oklagiju. I razvlačila tijesto. Razmakla bi stolice, dakako, od stola na kojem smo inače jeli. Prekrila ga bijelim stolnjakom. I pravila, dakako, najbolje pite na svijetu. A mi smo uživali u najboljem restoranu na svijetu. Samo onako kako mamina djeca mogu uživati u maminu restoranu. Mamin restoran ne mogu nadmašiti nikakvi najbolji svjetski restorani. Ni njezine tulumbe. Ni njezinu pitu. Ni njezin kruh.

A taj stol za kojim smo jeli je, naravno, bio stol za kojim smo radili zadaću, za kojim smo se igrali, za kojim smo crtali… To je bio jedini stol u kući. To je bio stol za kojim sam sa svojom mamom pokušavao naučiti neke pjesmice napamet. Između ostalog manjka talenata, Gospodin me zaboravio obdariti i tim talentom. Ne znam učiti stvari napamet. A te pjesme, koliko god obilovale svojom rimom i logikom, lako pamtljivim nizom riječi, za mene niti su bile logične, niti mi je pomagalo što se riječi rimuju, niti mi je tu išta izgledalo lako pamtljivo. Jednostavno, nije išlo. A tako je nekako bilo i s dugim molitvama. Jednostavno, nije išlo u glavu. A i lakše je bilo to sve pročitati s papira ili iz knjige.

I opet onaj zvuk vjetra koji se probija kroz one male pukotine i traži svoj put dalje. Vjetar se ne da zaustaviti. Vjetar se ne da vezati. On hoće neprestano ići dalje. Bez obzira što pušta zvukove i što ostavlja tragove. On ne može ostati na jednome mjestu. Stalno ga nešto goni dalje. On mora poći dalje.

U našoj kući imali smo i jednu sobu koja nije bila izrađena. Mi smo tu sobu zvali Velika soba. Moja i bratova soba zvala se Mala soba. Ta Velika soba nije bila puno veća od Male sobe. Ali, eto, nismo imali baš puno bolja i kreativnija imena za sobe osim ta dva. Ta Velika soba služila nam je kao ostava. A kad bi vjetar puhao u našoj

kući, on bi se probijao kroz Veliku sobu. I puštao bi one poznate zvukove kakve samo vjetar zna proizvesti. Znam da smo ponekad stavljali neki ručnik ili neku staru majicu na dno vrata Velike sobe koja su propuštala hladni zrak u ionako hladnu kuću. Kao i mnoge druge kuće u našem susjedstvu u to vrijeme, naša se kuća u zimskim mjesecima nije grijala u cijelosti. Grijao se samo dnevni boravak. I kako zaboraviti one zimske večeri kad se valjalo brzinski otuširati u kupaonici. Kupaonicu smo grijali za te prigode i štedjeli toplu vodu jedni za druge. A onda je trebalo obaviti još jedan ekstremni sport. Pretrčati iz kupaonice u dnevni boravak. Taj hodnik također nije bio velik. Ali ga je valjalo pretrčati a da se ne smrznemo na putu do dnevnog boravka gdje je bila naša stara peć na drva.

I tko će djetetu objasniti da ima i većih užitaka i većih doživljaja u životu od toga što smo nakon tuširanja trčali k peći i pokušavali se ugrijati i osušiti. Još kad bismo znali staviti noge barem nakratko u otvorenu pećnicu, onako u debelim čarapama ili šlapama. Vrata pećnice su se, dakako, držala otvorena kako bi što više topline dolazilo u sobu gdje smo svi provodili većinu vremena kad smo bili u kući.

I tih par minuta kao da smo se rugali i prijetili onom vjetru što je zloguko i hladno pjevušio svoju pjesmicu s hodnika i govorili mu da smo ga još jednom izigrali. Da nam ne može ništa.

Ali taj dio smo brzo morali ostaviti iza sebe, jer nam nije preostajalo ništa drugo nego opet kroz onaj isti hodnik prijeći do sobe koja se nije grijala. Ne možda što mi ne bismo htjeli u toplu zaspati. Nego nije ni bilo baš neke grijalice koju smo mogli staviti u sobu… A trebalo je i uletjeti u hladan krevet. I preživjeti onih nekoliko prvih minuta koje su se činile kao vječnost. Dok se malo ne bismo zgrijali i dok temperatura moga tijela ne bi stvorila uvjete pogodne za preživljavanje.

Ne, nisam odrastao na Sjevernom polu. Odrastao sam u Hercegovini. Ali nama se činila ta hladnoća kao da je to neki opaki krak polarne struje koja je baš došla do naše kuće, ušla kroz slabo zaštićenu i slabo izoliranu Veliku sobu i prijetila da će i nas okovati u led u našoj maloj tvrđavi. U našoj Maloj sobi.

A taj vjetar fijuče. Prijeti. Prijetio je toliko puta i dosad. Poznat mi je taj zvuk. I poznate su mi te prijetnje. Ali, sad više nije

ni stvar u prijetnjama. Taj poznati zvuk me nezaustavljivo vraća u moj dom. I gdje ga god čujem, okidač je isti. Vratim se u svoj dom. I opet prošetam kroz sjećanje po tim sobama, po tom hodniku srećući ljude s kojima sam odrastao. I listam, a volio bih da ne listam, po tom starom albumu koji u meni probudi nešto što se zove nedostajanje.

I nije, jasno, riječ o zidovima i o sobama. Kuća je preuređena. Nema tamo više onih starih dijelova namještaja. I Velika soba je preuređena. Mala soba je doživjela isto tako svoje pomlađivanje. Sve je danas nekako drukčije od onoga kako je bilo prije trideset godina. Ili prije dvadeset godina. I to mi uopće ne nedostaje. Iselio sam se iz svog doma prije više od dvadeset godina. Otada sam na putu. Uvijek u nekim drugim kućama koje nazivam svojim domom. Uvijek znajući da će i taj dom uskoro prestati biti dom i da ću uskoro poći u neki drugi dom.

A što je dom ili tko je taj dom? Možda su sjećanja dom? Dom u koji se više ne mogu vratiti jer sam izabrao da mi dom bude negdje drugdje. Gdje god to bilo. Vidio sam na tati i na drugoj rodbini kako im ne bi bilo svejedno kad bih upotrebljavao riječi ‘moja kuća’ za neki drugi objekt u kojem sam u tom trenutku živio. Zaboljelo bi ih srce i pitali su i naglas kako to mogu izgovoriti tako olako… U Hercegovini, kad kažeš da ideš kući, kao da si rekao i da ideš u svoj dom.

A valjda mi tako bude lakše. Dok opet ne zafijuče onaj vjetar i podsjeti me na nedostajanje. To nedostajanje koje je nejasno, ali postojano. Nerazumljivo, ali prisutno. Kao i ona sjećanja koja naviru. Sjećanja za koja ponekad nisam siguran i jesu li se dogodila, jer su se zbila tako davno. Meni to nekad izgleda davno kao prapovijest davno. I skoro mi bude svejedno dijeli li me od tih dana milijun godina ili dvadeset godina jer ni jedno ni drugo ništa ne mijenja na stvari. Osim što ostaje to nedostajanje.

Mama je umrla kad sam imao petnaest godina. Otada je prošlo skoro dvadeset godina. Sjećam se jedne knjige u kojoj je nekog čovjeka upitalo za to nedostajanje i bol. A majka tog čovjeka je umrla prije sedamdeset godina. Pitalo ga traje li još ta bol. A ovaj odgovorio onako tiho i grizući usne:

– Nego što da boli…

Dobio sam poruku od prijatelja sinoć. I reče da ćemo se čuti danas ako bude raspoložen za razgovor. A shvatit ću i ako ne bude raspoložen. Možda je bolje da ne zove. I da se stvari malo slegnu. Samo je kratko napisao da je njegova dobra i stara prijateljica iznenada umrla. Našli su je mrtvu u njezinu stanu.

Mrzim razgovarati o takvim stvarima preko telefona ili poruka. Možda je ružno reći da to mrzim, ali mrzim. Nekako se glupavo osjećam nekome izraziti sućut preko poruke ili preko poziva. Poruka mi je još bolja opcija od poziva. Kad nazovem, nemam pojma što reći osim ono da izražavam sućut. A puno bi priličnije bilo stisnuti ruku. Zagrliti. Biti tu. Iako to biti tu neće uopće nešto promijeniti. Posebno ne u vezi s osobom koja je preminula. Ali u mojoj glavi to tako funkcionira.

Znam, ako i dođem u priliku fizički se susresti s ljudima koji su nekoga izgubili, nisam od velikih riječi. Ta što se tu ima govoriti? Kao da će riječi nešto promijeniti. Samo zapnu u grlu. I djeluju neprikladno. Kao da bi bilo bolje da se nisu ni izgovorile…

I, eto, malo sam se pribojavao tog poziva. Ne što nisam obavio mnogo takvih poziva dosad. Ne što nisam poslao i dobio mnogo poruka na tu temu. Ali i dalje ostane taj osjećaj nelagode što se takvo nešto važno i duboko, teško i mučno obavlja preko telefona.

S druge strane, otići na nečiji sprovod je, samo po sebi, ne baš smisleno ili logično. Taj prema kojem osjećam ljubav, dužnost ili nekakvu potrebu ne vidi me, ne čuje, ne osjeća, ne može mi nešto reći… Tog nekoga više nema. Tu je samo tijelo. Mrtvo tijelo. A ipak, imam potrebu otići na sprovod.

Sprovod je jedan prastari oblik opraštanja od pokojnika. Smrt je proces i to proces koji se tiče ne samo pokojnika nego i onih koji ostaju iza pokojnika. Važan je taj moment kad čovjek stane nad otvorenim grobom i ugleda lijes nad tim otvorenim grobom s osjećajima tuge, zahvale, ljutnje ili kakvih god već osjećaja koji ga obuzimaju u tom trenutku. Taj pogled u otvoren grob apsolutno neće ništa promijeniti. Taj pogled na lijes neće ništa promijeniti. To što ću dodirnuti lijes, neće ništa popraviti ni promijeniti. Ali

svejedno imam potrebu to napraviti. Možda da sebe uvjerim da se to stvarno dogodilo. Možda da se uvjerim da ona vijest nije bila lažna vijest. Možda da…

Smrt se, iako zauzima jedan trenutak u povijesti i u vremenu, proteže i puno, puno kasnije. U slučaju onoga čovjeka ni sedamdeset godina nije bilo dovoljno da se ta bol nadiđe, pobijedi, svlada, proguta ili što već… Iako nemam pojma da je to uopće cilj boli ili nedostajanja. Da ih pobjeđujem, da ih gutam, da ih svladavam, da im proturječim, da im tražim objašnjenja, da ih pobijam, da im se rugam… Oni će, čini mi se, biti tu. Bez obzira kako se ja postavio prema njima.

I vjetar fijuče svojim poznatim zvukovima. Gledam na telefon i mislim se hoću li nazvati prijatelja. Neću. Odlučujem da neću. Možda mu se ne priča, a to što ga ja nazovem stvorit će mu dodatni pritisak. Pošaljem mu poruku da sam tu. I ako hoće popričati, tu sam. Iako daleko. Tisuće kilometara daleko.

Ima jedna pjesma… Ma što jedna! Ugrizem se za jezik. Ili uhvatim misao prije nego što ode dalje. Koliko je pjesama napisano na temu nedostajanja. Boli. Smrti. Žala za izgubljenim osobama. Za onima kojima su ljudi imali potrebu na još jedan način izraziti da im nedostaju. Koliko je samo takvih pjesama nastalo. Kažu da se najbolje pjesme rađaju iz boli. Ne ostane, valjda, ništa drugo što možeš upisati u pjesmu i tu melodiju osim boli. I nedostajanja.

Ima jedna pjesma koju izvodi bend Metallica. U toj pjesmi govori se o tome kako čovjek ulazi u noć, a izlazi iz svjetla. Zapnem često na tom dijelu pjesme. I ne dam se otrgnuti olako od tih par riječi. Svatko tumači pjesme, slike, knjige, umjetnost općenito, na sebi svojstven način. Mislim da to ovisi puno o tome kako smo mi sami napravljeni, kako smo odgojeni, i što nas, zapravo, boli. I što nam nedostaje.

A izlaziti iz svjetla i ulaziti u noć već samo po sebi zvuči pomalo sablasno i neizvjesno. Zvuči kao udaljavanje od nečega poznatoga i približavanje nečemu nepoznatom. Nečemu za što ne znaš koliko će trajati i kamo to sve uopće vodi. Nečemu za što uopće ne znaš zašto se dogodilo kad je već bilo onako lijepo na svjetlu. Zašto uopće

izlaziti iz nečeg takvoga? Zašto sada? Zašto ovdje? Zašto tako rano? Zašto ona?

Taj se ulazak u noć dogodi nakon gubitka drage osobe. Iziđeš iz jednog stanja svjetla i ulaziš u jedno trajno stanje noći. Koja će se vjerojatno u većem ili manjem obliku zadržati u tebi dokle god si živ. Stanje noći nastaje samom činjenicom da nekoga više nema fizički u čovjekovu životu. Nema više onog svjetla koje je proizvodilo Sunce kojeg sada više nema.

Nema više zagrljaja ni dočeka na vratima, nema više glasa koji pita kako sam, nema više zabrinutog lica ili ponosnog i zadovoljnog osmijeha. Nema one njezine brižljivosti i pažljivosti, budnog oka i srca darovanog nama trojici. Nema više zajedničkih putovanja, objeda, onih tulumbi. Nema više zajedničkih odlazaka na misu. Nema ni onog čekanja pred školom. Nema onih očiju u koje se moglo gledati do besvijesti. Nema onog strogog pogleda koji je govorio i više od riječi. Nema ni onog pomaganja s učenjem pjesmica. Nema ni onog da stoji negdje i bude ponosna na nas trojicu. Nema ni onoga da otvori svoju knjigu recepata. Nema više njezina kruha. Nema više onoga da mi uđe u sobu i da me nježno probudi. Nema ni onog savjeta. Nema ni onoga da smo zajedno. Nema više ni poljupca. Nema više ohrabrenja. Nema više onoga da mi ona čuva leđa. Da brine moje brige. Da mi bude potpora. Zaleđe. Moj oslonac.

Nema ni onoga da zajedno popijemo kavu i zapalimo po cigaretu. Nismo uspjeli ni jedne jedine kave popiti zajedno. Bio sam tada premlad za toga. A i sad ova kava koju pijem… Zar i ona nije s njom? Začinjena nedostajanjem, umjesto šećerom. I crna. A kakva će drugo biti…

Nema više dijela mene. I onda gledam te stare fotografije. Fotografije koje djeluju da su puno starije nego što jesu. Čovječe! Zar je to sve bilo tako davno? Zar je to sve bilo tako nedavno?

A na slikama vidim i sebe. Čak i na onima koje su nastale davno prije nego što sam se ja rodio. Gledam to lice i vidim sličnost. Pa onda gledam i one fotografije na kojima smo zajedno. I krivim sebe što nemam ama baš nikakvih sjećanja vezanih uz neke fotografije.

Tješim se da imam fijuk vjetra. Pa gledam onda i one fotografije

koje su nastale nakon što se ona vratila u Očev dom. Previše je takvih fotografija. I pomalo sam ljut na sve one ljude koji su na fotografijama uz mene, a nje nema.

A volio bih da je i ona tu. Na tim fotografijama. Na mojem putovanju. Na mojim odlascima i povratcima. A tu su neki drugi ljudi. Koji se i ne trude zauzeti njezino mjesto. To ne mogu ni da hoće. A ona nedostaje. Ne nedostaje zato što je daleko, nego zato što je blizu. Stalno. I kao što kaže ona jedna druga pjesma. Nedostaje i za ono što je prošlo, i za ono što dolazi. Stalno.

Ne vraća prijatelj još poruku. Nešto mi i odgovara da je tako. Sad sam se ja upustio u svoje nedostajanje. Kad nastupi nedostajanje, nije uvijek ljekovito ni terapeutski ljude gnječiti svojim nedostajanjem. Jer onda ljudi ne stignu govoriti o svojoj boli. O svom nedostajanju. I krenu uspoređivati svoju bol i svoje nedostajanje s bolima i nedostajanjima drugih ljudi. Pa opet budu nešto krivi. I sebi. I drugima. I onima kojih više nema.

Pa su ljuti na sebe što im ne nedostaju dovoljno. Pa su ljuti na sebe što njihove boli i njihovo nedostajanje nije dovoljno bolno ili intenzivno kao kod drugih ljudi. Pa su ljuti na sebe što nisu drukčiji i zašto nemaju drukčije osjećaje. Pa im bude neugodno od tuđe boli. Pa ih krivnja pojede više nego bol i nedostajanje.

Bol i nedostajanje nisu nešto što svi osjećamo na isti način. I ne postoje natjecanja u boli i nedostajanju. Bol je osoban osjećaj. Iako sve ljude nešto boli, moja bol je vrlo osobna. Kao i tvoja. Zato je vrijedna. Baš zato što je osobna. Iako svim ljudima nešto nedostaje, tvoje nedostajanje je samo tvoje. Vrlo osobno. I zato je vrijedno.

Zasvijetli mobitel. Prijatelj šalje poruku. Piše da se čujemo sutra. Danas mu je ovo sve još previše svježe i nije ni za što. – Tu sam, stari moj, kad budeš spreman. Drži se. – tipkam mu…

A onaj vjetar i njegovi zvukovi. Kao i sjećanja. Kao i nedostajanje. Nekako je to sve nejasno, ali postojano. Nerazumljivo, ali prisutno. Daleko, a blisko.

Pogovor

Razgovori izlječujući

Arhetipsko poimanje puta kao slike ljudskog života i doživljaj samoga sebe kao onoga koji traži i koji se usudio upustiti u ozbiljnu avanturu upoznavanja samoga sebe ključna je okosnica na koju se nižu tekstovi koje piše Željko Barbarić. Prva je njegova knjiga Pretežno vedro objavljena 2016., a sadržava 41 kolumnu u kojima se čitatelju hrabro nudi uvid u unutarnji svijet osjećaja i promišljanja o važnim osobnim događajima redovito povezanim s religioznim iskustvom, franjevaštvom, ali i običnim svakodnevnim događanjima. Za razliku od tih tekstova vezanih uz hrvatski prostor i boravak uglavnom na hercegovačkoj rodnoj grudi i nastalih u rasponu od desetak godina, Barbarićeva nova knjiga, Intenzivna njega, obuhvaća četverogodišnje razdoblje života u New Yorku, te ne čudi da je daljina jedna od temeljnih autorovih preokupacija koja je nostalgijom obojila tu američku fazu.

Intenzivna njega sadržava 34 teksta oblikovana kao razgovor s prijateljem, a žanrovski ih je teško jednoznačno odrediti jer su pojedini dijelovi oblikovani kao eseji i meditacije. Na makrorazini ti tekstovi mogu funkcionirati i kao kratke priče koje su ulančane poput poglavlja romana u kojemu glavnu ulogu imaju autorski subjekt i njegov najbolji prijatelj. Jednako tako, Barbarićevi su tekstovi oblikovani u skladu s tradicijom nastalom na Ispovijestima Aurelija Au-

gustina u kojima se također razmatra o egzistencijalnim pitanjima i upoznavanju samoga sebe. Na tom je tragu i sam naslov knjige Intenzivna njega kojim se pokriva, između ostaloga, i poimanje života kao boravka na odjelu za intenzivan duhovni rad s primarnim ciljem samoanalize vlastite duše, što je karakteristično za konfesionalni model koji redovito uključuje introspektivne uvide u unutrašnji svemir. Augustinovu je ispovjednom modelu blisko i poimanje vremena koje se može rekonstruirati u Barbarićevoj Intenzivnoj njezi.

Augustin se, naime, u XI. knjizi Ispovijesti pita što je vrijeme, kako se mjeri vrijeme, gdje se nalaze prošli i budući događaji jer prošlost više ne postoji a budućnost još ne postoji. Stoga zaključuje da vrijeme postoji jedino u duši i to pod tri vida, svaki od njih je prelomljen kroz sadašnjost: sadašnjost u prošlosti naziva pamćenjem, sadašnjost u sadašnjosti gledanjem, a sadašnjost u budućnosti očekivanjem. Vrijeme se dakle mjeri u duši dok prolazi i ne može postojati bez stvorenja, a uvijek nepomična vječnost je u Bogu. Ukratko, prema Augustinu, vrijeme je iskustvo duše a memoria je ključni pojam za njegovo razumijevanje jer u svojem pamćenju mjerimo ono što je u njemu utisnuto. Međutim, okrenutost lica prema prošlosti i promišljanje načina sudjelovanja u pamćenju, njegova čuvanja i perpetuiranja, kojim se konstantno preslaguje vlastiti identitet, što se može prepoznati u svim Barbarićevim tekstovima, u literarnom smislu nedvojbeno otkriva i prustovsku koncepciju, a može se oprimjeriti i sljedećim citatom iz 22. priče:

‘Kad bolje promislim, zvukovi i mirisi su elementi koji vode u putovanja kroz vrijeme. Kad zatvorim oči, ma, mogao bih se zakleti da nisam sad i ovdje, nego da sam negdje drugdje u nekom drugom prostoru i vremenu. Ali, kad otvorim oči, shvatim da je zakletva ipak bila varljiva i ne tako čvrsto utemeljena jer sam još uvijek tu. Ovdje i sada.’

Na koncepcijskoj razini mogu se uspostaviti brojne veze između Intenzivne njege i Proustova ciklusa romana U traganju za izgubljenim vremenom, poput naviranja sjećanja, spoznaje o potrebi pripovijedanja kako bi izgubljeno vrijeme dobilo smisao, upletanja u narativni tijek psiholoških komentara, kulturnih i povijesnih re-

miniscencija, estetskih digresija, dojmovnih i misaonih opisa i sl. Nije bez književnih dugova prema sličnim literarnim klasicima ni Barbarićevo stavljanje težišta na pojedinačne slike, introspekciju, asocijativno povezivanje s društvenim fenomenima i segmentima popularne kulture, različite strategije usporavanja pripovjednog ritma, te isticanje važnosti sjećanja koja su obilježila život.

Premda se na prvo čitanje stječe dojam zadivljujuće lakoće stvaranja i gotovo usputne asocijativnosti kao načela gradnje narativnoga svijeta, Barbarićeve priče zapravo su pomno osmišljene, što se odražava i u odluci da ih bude 34. Taj je, naime, broj nesumnjivo vrlo znakovit i višestruko vezan uz autorov život. U svakoj od te 34 priče redovito se prepleću događaji iz prošlosti i sadašnjosti na gotovo meditativan način tako da svaka promjena vremenske razine proizlazi iz pomno uklopljenih motiva, što je finalizirano dinamikom razgovora između dvojice prijatelja. Očekivano je stoga upravo prijateljstvo jedna od najdublje razmatranih tema, a lik je prijatelja oblikovan tako da obuhvaća više prijatelja i prijateljica, ali njegova uloga nadilazi čitanje iz biografističke vizure, jednako kao i nedvosmislena projekcija autorove osobnosti u intradijegetičkog pripovjedača. I to poglavito na recepcijskoj razini jer se u odnos koji se gradi između pripovjedača i prijatelja neizbježno uključuje i čitatelj koji u razgovor unosi slike koje izranjaju iz njegove riznice pamćenja, svoju potrebu pričanja vlastite priče kao i zapažanje malih svakodnevnih sitnica.

Ili Barbarićevim riječima iz 11. priče:

‘Možda to najbolje zna koža koja priča svoje priče. Koža svakoga čovjeka koja priča svoju povijest i koja pamti dobro događaje iz prošlosti. To se osobito odnosi na traume, ali ni lijepi događaji nisu isključeni iz onoga što se da iščitati iz naše kože. I onoga što je ispod kože.’

Primjeri iz svakodnevnog života i iskustva koja Barbarić suptilno i filigranski opisuje poprimaju na taj način univerzalno, svevremensko značenje. Gradeći šaroliku asocijativnim nitima istkanu tapiseriju u svakoj pojedinoj priči, autor uspijeva uspostaviti balans između minucioznih opisa motiva iz vidljivoga svijeta kojim se kre-

će i unutarnjih preslagivanja emocija i duhovne stvarnosti. Na taj način stavlja u središte dragocjenost emocija i proživljenost raznolikih iskustava kao jedinstvenih i neponovljivih ljudskih obilježja. Gotovo je zapanjujuća autorova iskrenost i hrabrost kojom otkriva okamenjene tabu-teme, predrasude i društvene anomalije, ali jednako tako i vlastite zablude, mane i traume. I to sve prelomljeno kroz fino iznijansirane opise emocija i osobnih proživljavanja čije je temeljno obilježje otvorenost drugome i drugačijem.

Sve su priče u Intenzivnoj njezi povezane i na stilističkoj razini. Barbarićeve su rečenice najčešće razlomljene na niz samostalnih ritmičkih dijelova odvojenih točkom, premda nerijetko mogu biti odvojeni tek zarezima. No na taj se način prozni diskurs približava pjesničkom, tako da su pojedini dijelovi pisani poput pjesme u prozi. Ulančanost se stvara i čestom uporabom figure ponavljanja koja ima različite oblike: ponavljaju se tako pojedine riječi i sintagme, te takav način komponiranja pripovjednog tkiva ostavlja dojam muzikalne kompozicije. Tomu pridonosi i neobično često polisindetsko vezivanje, tj. retorička figura polisindet koja nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe. Učestalim ponavljanjem istoga veznika u pojedinim cjelinama ostvaruje se dublja povezanost motiva što ostavlja snažniji emocionalni učinak na recipijenta.

Premda je u sve priče uklopljen i komunikacijski odnos s likom prijatelja, zapravo razgovorni stil i upravni govor nisu dominantni koliko bi se moglo očekivati. Mnogo je važnija uloga slobodnog neupravnog govora, kojim se znatno efikasnije prenose psihološke nijanse raspoloženja te ne čudi da je to formula koja je prokušana kod brojnih suvremenih pisaca. Vještim uklapanjem tuđih riječi u vlastiti govor postiže se višestruk učinak: na prvo je mjesto stavljena kategorija pripovjedača, te je navođenje prijateljevih riječi redovito obogaćeno pripovjedačevim afektivnim stavom prema njima i popraćeno komentarom. Zahvaljujući takvim narativnim konstrukcijama, Barbarić uspješno izbjegava deklarativnost i propovijedni diskurs u koji bi lako mogao skliznuti, što ga još više približava njegovim andrićevskim temeljima.

Na Andrićevu je tragu i Barbarićeva vjera u važnost pisanja, u moć pripovijedanja kao čovjekove čudesne sposobnosti da iskaže sebe po svojoj unutarnjoj potrebi i oblikuje iskustvenu zbilju svojom mjerom. I to upravo podsjećanjem na jednostavne a važne spoznaje: na krhkost života, na prolaznost našega iskustva ovozemaljskog bivanja i na njegovu egzemplarnost. Spoznaje o svijetu nekad i sad prelomljene su kroz životno iskustvo koje nameće imperativ odgovornosti pričanja o sebi, otkrivanja i analiziranja sebe, što ostavlja dojam prividne lakoće izlaženja iz sebe, a zapravo je riječ o nesebičnom davanju sebe i vjeri u smisao stvaranja priče, njezina darivanja u naslijeđe svjedocima koji znaju slušati.

Svojim autobiografskim zapisima Barbarić uspješno spaja teoriju i praksu, posebice vezanu uz terapeutsko savjetovanje, što rezultira čestim analepsama i promišljanjima nad ponorima koji se mogu otvarati samo onda kada se duboko zagledamo u svoj unutarnji svijet.

Vrijednost Intenzivne njege vidim posebno u tome što sažima umijeće prepoznavanja mudrosti skrivene u jednostavnim zapažanjima svakodnevnih rituala, što uspijeva u svemu vidjeti priču i povezne niti od kojih vješto tka priče o prijateljstvu, ljubavi i suosjećanju, o kajanju i traženju oprosta, o prolaznosti i umiranju. Riječ je o knjizi koja će, uvjerena sam, oplemeniti svakoga tko ju ozbiljno pročita i povjeruje u izlječujući učinak darivanja riječima, darivanja pričom. Riječ je o knjizi u kojoj će mnogi prepoznati poziv na pričanje svoje priče i uključivanje u narativni svijet kao najbolji lijek, primjerice u 31. priči:

‘Ne mogu točno znati kako se netko drugi osjeća i kako točno netko drugi vidi svijet oko sebe. Ali mu mogu dopustiti da me povede za ruku i da mi pokaže. Da mi ispriča svoju priču.

(...)

Važno je otvoriti se drugim svjetovima i ne nametati svoje svjetove.’

Dolores Grmača