Kad hrabrost prevladava by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Esther Gitman Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

Prijevod: Lidija Šimunić Mesić Stručna lektura: Jure Krišto Korektura: Gordana Bašić Prijelom i oprema: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1194-2 Tiskano u siječnju 2019. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001016922.

Esther Gitman

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

II. izdanje

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2019.

Naslov izvornika: Esther Gitman, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945 © 2011 by Paragon House © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2012.

Mojoj voljenoj unučadi: Gabrielle, Gilad, Elisheva, Odelia, Yarden i Orlee, s nadom da će živjeti u ljubaznijem i nježnijem svijetu.

Sadržaj Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Kratice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 U čemu se sastoji »spašavanje«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Historiografija o spašavanju u ndh. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 1. poglavlje:

Židovi u razdoblju između dva svjetska rata. . . . . . . . . . . . . . . . . 29

2. poglavlje:

Obični građani kao spasioci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

3. poglavlje: Dužnosnici NDH kao spasioci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4. poglavlje:

Zagrebački nadbiskup kao spasilac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30

5. poglavlje:

Talijanski vojnici, diplomati i obični građani kao spasioci . . . . . 30

6. poglavlje:

Partizani spasioci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 1. poglavlje

Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca 1918.–1941. Židovi u razdoblju između dva svjetska rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Židovski intelektualci i komunisti u razdoblju između dva svjetska rata. . . . . . . 50 Prolog ratu: rastuće nezadovoljstvo tijekom 30-ih godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Drugi svjetski rat dolazi u Jugoslaviju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Židovsko stanovništvo uoči Drugoga svjetskog rata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

2. poglavlje

Ustaška vladavina terora nad Židovima i obični građani koji ih spašavaju Ustaše i nametanje antisemitskog režima u Hrvatskoj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Židovi paralizirani komadanjem Jugoslavije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Židovi Zagreba nastoje dobiti na vremenu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Židovsko vodstvo u Sarajevu preporuča ostanak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Molbe u korist Židova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Dvije tisuće propusnica za zagrebačke Židove. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Tko je imao izgleda preživjeti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Pojedinci u bolnicama spašavaju Židove. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Prijava Židova poslije rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

3. poglavlje

Dužnosnici NDH dopuštaju »iznimke« Spašavanje kvalificiranih i prijeko potrebnih radnika Židova. . . . . . . . . . . . . . . 121 Arijanizirana poduzeća koja trebaju stručnjake Židove. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Sudbina bosanskih poduzeća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Židovski liječnici poslani da iskorijene endemični sifilis u Bosni. . . . . . . . . . . . 137 Zaštita obitelji liječnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146 Prebjegavanja partizanima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Epilog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151

4. poglavlje

ZAGREBAČKI NADBISKUP STEPINAC SUPROTSTAVLJA SE ANTISEMITIZMU I TOTALITARIZMU, 1941.–1945. Suđenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Diplomatska pošta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160

Sadržaj

Jugoslavenska država protiv Stepinca – kako to prikazuju diplomatska izvješća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 Nadbiskup Stepinac diže svoj glas protiv brutalnosti nacista i ustaša. . . . . . . . 170 Stepinčeva korespondencija u zemlji i inozemstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Stepinac i mješoviti brakovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 Stepinčevi kontakti sa židovskom zajednicom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Kako su se razvijali stavovi prema Stepincu od 1945. godine . . . . . . . . . . . . . . . 191 5. poglavlje

Talijani spašavaju Židove, 1941.–1943. Povijesni kontekst . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Talijanski odgovor na progon Židova u ndh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Zaokret Italije – od partnera Osovine do spasioca Židovâ . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 Židovi sumnjaju u iskrenost spasilačkih napora Talijana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218 Sukob između talijanskih civilnih vlasti i vojske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222 Logor na otoku Rabu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224 Spašavanje Židova u talijanskim koncentracijskim logorima: Ferramonti . . . . 227 Delasem i druge humanitarne organizacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232 Djeca iz vile Emme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236 Epilog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 6. poglavlje

Spasioci partizani suočeni s anglo-američkom diplomacijom Evakuacija s Korčule. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 Židovi s Raba u slobodi donijeli kolektivnu odluku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252 Pomoć i materijalna potpora na putu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 258 Međunarodne i nacionalne humanitarne organizacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261 Spašavanje u Italiji; nada i razočaranje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 Civilno stanovništvo u Sjedinjenim Američkim Državama pojačava pritisak na kongres. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 274

7. poglavlje

SaĹžetak i zakljuÄ?ci Dodatak A. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 Dodatak B. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 Dodatak C. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297 Dodatak D. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 Dodatak E. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 Dodatak F. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313 Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333

Zahvale Ovo su djelo velikodušno pomogli mnogi pojedinci i organizacije. Ne mogu zahvaliti svima, no posebnu zahvalnost dugujem profesorima Daliji Ofer, Carol Rittner i Johnu Rothu. Isto bih tako zahvalnost željela izraziti svojim mentoricama profesorici Jane Gerber i Elishevi Carlebach iz Centra za poslijediplomske studije City University u New Yorku. Posebnu zahvalnost dugujem Memorijalnomu muzeju holokausta Sjedinjenih Američkih Država i Centru za napredne studije o holokaustu što su mi u akademskim godinama 2006.–2007. dodijelili stipendiju »Barbara i Richard Rosenberg« za poslijedoktorska istraživanja. Slično tome zahvalna sam i Fulbrightovu odboru što mi je za 2002.–2003. odobrio stipendiju za istraživanja u Zagrebu. Kao njihova stipendistica dobivala sam stalnu pomoć Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Dok sam bila u Zagrebu, uvelike mi je pomogao dr. Ivo Goldstein, profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, koji je pristao biti moj mentor. Dr. Jure Krišto, član Hrvatskog instituta za povijest, također mi je pružio neprocjenjivu pomoć u područjima vezanim za Katoličku crkvu. Ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva dr. Josip Kolanović kao i pročelnica

Odjela za istraživanje Ljubica Pleše vrlo su velikodušno udovoljili mojim traženjima dokumenata. Beskrajnu zahvalnost dugujem svojoj prijateljici i bibliotekarici Ljerki Raić, koja nije štedila truda prateći me na mojim razgovorima s preživjelima i spasiocima. Isto bih tako željela zahvaliti dr. Amy Hackett na uređivanju rukopisa. Beskrajnu zahvalnost dugujem preživjelima i spasiocima s kojima sam imala čast razgovarati i čije su priče opisane u ovoj knjizi. Oni su sa mnom podijelili svoje bolne i radosne uspomene na ono s čime su se su očili vrlo hrabro i odlučno. Naposljetku želim zahvaliti svom suprugu, dr. Israelu Gitmanu, koji me tijekom cijeloga našeg zajedničkog života hrabrio da izvršim zadaće o kojima sam sanjala, ali koje sam smatrala nedostižnima; kad god sam zdvajala, bio je tu da mi pomogne i da me uvjeri kako sam na pravome putu. Za hrvatsko izdanje ove knjige u izvorni su tekst unesene određene uredničke izmjene. Neki su materijali neznatno izmijenjeni kako bi se postigla tematska kohezija, a u nekim su dodacima pretisci zamijenjeni originalima. Izmjene je odobrila autorica.

Kratice AFŽ Antifašistički front žena AJC American Jewish Committee (Američki židovski odbor) ATMPV Arhiv talijanskog Ministarstva vanjskih poslova BiH Bosna i Hercegovina DELASEM Delegazione per l’Assistenza degli Emigranti Ebrei (Organizacija za pomoć iseljenim i izbjeglim Židovima) GESTAPO Geheime Staatspolizei (Tajna državna policija) GUZ Glavni urudžbeni zapisnik HDA Hrvatski državni arhiv, Zagreb HIAS Hebrew Sheltering and Immigrant Aid Society (Društvo za pomoć pri sklanjanju i useljavanju Židova) HICEM Hebrew Immigrant Colonization Emigration (Židovsko useljeničko kolonizatorsko iseljavanje) HIP Hrvatski institut za povijest JA Jugoslavenska armija JDC American Jewish Joint Distribution Committee (Američki zajednički židovski odbor za raspodjelu)

JIM Jevrejski istorijski muzej (Židovski povijesni muzej), Beograd MCK Međunarodni Crveni križ MUP Ministarstvo unutarnjih poslova NAZ Nadbiskupski arhiv Zagreb NDH Nezavisna Država Hrvatska NOB Narodnooslobodilačka borba ORT Organization for Rehabilitation and Training (Organizacija za rehabilitaciju i obuku) OSS Office of Strategic Services (Ured za strateške službe) OZNA Odjeljenje za zaštitu naroda RSHA Reichssicherheitshauptamt (Glavni ured Reicha za sigurnost) RUR Ravnateljstvo ustaškog redarstva SD Sicherheitsdienst – Služba sigurnosti (njemačka policija) UNRRA United Nations Relief and Rehabilitation Administration (Uprava za pomoć i obnovu Ujedinjenih naroda) UNS Ustaška nadzorna služba Waffen SS Schutz-Staffel – Zaštitne snage (multietničke i multinacionalne oružane snage) WRB War Refugee Board (Uprava za ratne izbjeglice) ZAVNOH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske ZKRZ Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske ŽOZ Židovska općina Zagreb

Uvod

Uvod Moramo se usuditi misliti »nezamislive« misli. Moramo naučiti pro učavati sve opcije i mogućnosti s kojima smo suočeni u kompleksnom svijetu koji se brzo mijenja. Moramo naučiti pozdravljati glasove neslaganja, a ne ih se bojati. Moramo se usuditi misliti o »nezamislivim stvarima« jer kad stvari postanu nezamislive, mišljenje prestaje, a djelovanje postaje bezglavo. (Senator William Fulbright, 27. ožujka 1964.)

Kad hrabrost prevlada priča je o spašavanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata. U usporedbi s glavnim bojištima toga sukoba, povjesničari su obraćali relativno malo pozornosti nacističkoj okupaciji Jugoslavije, prije svega zbog jezičnih barijera i zbog njezine notorne etničke i političke rascjepkanosti. Ne iznenađuje stoga da se i holokaustu na tim područjima, koja su se nakon Prvoga svjetskog rata prvo zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, posvećivalo relativno malo pozornosti. Povijesna znanost o samom holokaustu počela je ponajprije kao proučavanje nacistâ, uključujući njihovu ideologiju i zvjerstva počinjena u njihovo ime. Tek se poslije to proučavanje proširilo kako bi uključilo stajališta žrtava.

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

Koncentrirajući se na spašavanje Židova i na one koji su im pomagali preživjeti, ova knjiga preispituje temu koja je do danas – unatoč popularnosti filma Stevena Spielberga Schindlerova lista – malo istražena. Ova knjiga dokazuje da ne možemo istinski razumjeti holokaust, a da pri tom ne uzmemo u obzir činjenicu da su neki Židovi uspjeli pobjeći »konačnom rješenju«, iako je nakon izbijanja rata svaki bijeg bio neusporedivo teži. Nadalje, istraživanjem dinamike spašavanja u kompleksnome zemljopisnom području u koje povjesničari manje kroče, možda jasnije možemo utvrditi neke od usporednih čimbenika koji su ili potaknuli na spašavanje ili ga praktički onemogućili. Nezavisna Država Hrvatska obuhvaćala je područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine (BiH). Osovinski partneri, nacistička Njemačka i fašistička Italija, kojima su se priključili manji partneri Mađarska i Bugarska, stvorili su NDH 10. travnja 1941. od raskomadane Kraljevine Jugoslavije. Osovinske sile postavile su ustaše, s Antom Pavelićem na čelu, da vladaju tom novom državom. Pavelić je dotad, više od desetljeća, živio u izagnanstvu, na kraju u Italiji. Tijekom izagnanstva bio je uključen u razne zavjereničke aktivnosti, uključujući i atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua u Marseilleu 1934. godine.1 U Hrvatskoj, ustaški režim od svog je početka imao za cilj stvaranje čisto hrvatske države. U dogovoru s Nijemcima, ustaše su imali plan iseliti iz područja NDH onoliko Srba koliko su Nijemci doselili Slovenaca. No kako se taj plan uskoro pokazao neostvariv, ustaše su pokušali s manje-više prisilnim metodama »prevesti« pravoslavno stanovništvo u jednu od priznatih religija na području NDH (katolicizam, islam i protestantizam). Nadali su se da će tako onemogućiti pravoslavnome stanovništvu identificiranje sa Vidi detaljniju raspravu o Paveliću i ustašama u 1. poglavlju.

Uvod

srpstvom, osobito ako prihvate katolicizam. S tom svrhom su ustaške vlasti stvorile i Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Kako bi se dodvorio njemačkome savezniku i kako bi se riješio pristaša komunizma, Pavelić je odlučio uništiti Židove i Rome, ali i komuniste i njihove simpatizere koji su, vjerovao je, štetili vitalnim interesima hrvatskoga naroda. U skladu s time, režim NDH donio je rasne zakone po uzoru na nacističke i uspostavio vladavinu terora, koju su provodili ustaška policija, SS, Gestapo i pomoćne snage folksdojčera (hrvatskih građana njemačkog podrijetla). Obični građani koji su pomagali Židovima, i drugima nepoželjnima, optuživani su za veleizdaju. Teza je ove knjige da su tisuće građana NDH, unatoč upozorenjima vlasti da će biti oštro kažnjeni, riskirali svoje živote i živote članova svojih obitelji odlučivši se za spašavanje Židova. Arhivska građa, koju podupiru moji razgovori s preživjelima i spasiocima, govori o tome kako su im pomagali ti pojedinačni spasioci kao što su im pomagale i razne nacionalne i međunarodne humanitarne organizacije, pojedinačni svećenici i časne sestre, dužnosnici ustaške vlasti, talijanski vojnici i građani te partizani koji su se deklarirali kao borci protiv nacističke okupacije. Razlozi za pomoć kao i sredstva pomoći bili su različiti: neki su ponudili sklonište, pribavili krivotvorene izlazne vize ili opskrbljivali hranom, dok su drugi primali imovinu na čuvanje ili prevozili Židove preko neprijateljskih crta prerušene u muslimansko ruho ili pak ustaške odore. Drugi su, pak, uzimali pod svoje okrilje malu djecu čiji su roditelji otišli u partizane ili su bili odvedeni u koncentracijske logore. Bitno je razjasniti da hrvatski narod nije ni izabrao ni odabrao Pavelića i njegove ustaše; taj su režim odabrale i hrvatskom narodu nametnule Osovinske sile.2 Stoga ne iznenađuje da velik broj Hrvata nije bio zaslijeU dokumentima i historiografijama o fašizmu često se – kad se govori o ustaškom režimu – koristi pojam »kvisling« po norveškom vođi kolaboracionista Vidkunu Quislingu. 2

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

pljen ustaškom vlašću. Oni su prezirali stranu okupaciju kao i nacističku rasnu ideologiju te talijanska iredentistička svojatanja hrvatskih teritorija. Kao rezultat toga u NDH su mladi i stari iz raznih etničkih i vjerskih skupina pomagali svojim progonjenim sugrađanima. Neki su se čak usudili prkositi okupacijskim snagama izravno se priključujući partizanima, u broju koji je naposljetku narastao na barem 150.000.3 U ČEMU SE SASTOJI »SPAŠAVANJE« Nacistička Njemačka, fašistička Italija i ustaše, uključujući i njihove katoličke i muslimanske pristaše, nastojali su stvoriti predodžbu da je spašavanje Židova subverzivni čin koji spasioca stavlja u podjednaku pravnu pogibelj kao i Židova. Prihvaćajući opći okvir nacističke ideologije što se tiče židovskog pitanja i »konačnog rješenja«, ustaše su provodili rasne zakone i širili antisemitsku propagandu. No Pavelić je znatno promijenio nacističku definiciju »Židova«. Umjesto da se oslanja na kriterij da je Židov osoba koja ima tri židovska pretka (bake ili djedove), on je sebe kao državnog poglavara ovlastio da prizna nove kategorije koje su bile specifične za Hrvatsku: »počasni arijevac« i »arijska prava«. Nacisti su, naravno, prigovarali toj promjeni, ponajprije stoga što je uvodila samovoljne i subjektivne kriterije koji su imali za posljedicu korumpiranu praksu.4 Unatoč tomu, ta je osebujna definicija olakšala spašavanje i preživljavanje nekih hrvatskih Narcisa Krizman-Lengel, »A Contribution to the Study of Terror in the SoCalled Independent State of Croatia: Concentration Camps for Women in 1941–1942«, Yad Vashem, Jeruzalem, sv. XX, 1990., str. 2–4. Vidi i: Vlado Strugar, Jugoslavija: 1941–1945, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1969., str. 349. 3

Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration, Stanford University Press, Stanford, California, 2001., str. 593–594. Vidi i: Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, Penguin Group, New York, 1977., str. 183–184. 4

Uvod

Židova te je prijeko potrebno priznati da se između nacističke rasne ideologije i one ustaške dogodio značajan pomak. Nacističku ideologiju karakterizira činjenica da je ona Židove smjestila izvan granica čovječanstva. »Ona Židove nije smatrala nižom varijantom ljudske rase, nego pukom organskom tvari.«5 Holokaust u NDH, makar ga treba smatrati opačinom, ima referentni okvir koji se razlikuje od onoga koji je obilježavao nacionalsocijalistički antisemitizam, te u njemu možemo govoriti o spašavanju Židova. Kako se pojam »spašavanje« rabi na mnogo različitih načina, nužno je dati definiciju koja odgovara stanju Židova NDH tijekom Drugoga svjetskog rata. To nije laka zadaća, djelomično zbog toga što je pitanje spašavanja Židova od nežidova još uvijek nabijeno emocijama; štoviše, prošla su desetljeća a da preživjeli nisu željeli razgovarati o tome. To se odnedavno počelo mijenjati kako su spasioci počeli pričati svoje priče. Neki od preživjelih s kojima sam razgovarala priznali su da su, suočeni sa strahotom u kojoj je poginulo 75 posto židovske populacije, svoje vlastito spašavanje doživljavali kao izdaju onih koji su poginuli. Isto je tako bilo teško priznati pomoć dobrih ljudi, nežidova iz svih etničkih skupina. Nekad se te preživjele moglo potaknuti da prekinu tu samonametnutu šutnju postavljanjem neizravnih pitanja kao što su: Moraju li napori na spašavanju rezultirati konačnim preživljavanjem pojedinca? To je bilo važno pitanje, jer se često događalo da je osoba koja je bila spašena poslije podlegla tifusu ili nekoj drugoj nesreći prije nego ju je bilo moguće osloboditi. Među ostalim pitanjima bila su: Mora li se spašavanje odnositi na namjeran čin nežidova, a ne na bilo koji čin koji ima za posljedicu spašavanje? Treba li razmjena novca biti sastavni dio definiranja spašavanja? Mora li spasilac biti izložen Nathan Rotenstreich, »Summary Lecture«, Holocaust and Rebirth, A Symposium, Yad Vashem, Hacohen Press Ltd., Jeruzalem, 1974., str. 197. 5

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

opasnosti? Odgovori koje su na ta pitanja dali preživjeli i spasioci i građa koju je na tu temu objedinio Yad Vashem u Jeruzalemu pomogli su razjasniti definiciju spašavanja koja se rabi u ovoj knjizi: Spašavanje je namjeran čin nežidovâ u nastojanju da spase Židove, koji uključuje opasnost.6

Opasnost podrazumijeva mogućnost gubitka bilo novca, statusa ili, možebitno, života. Kako sam već objasnila, pomaganje Židovima u Hrvatskoj pod ustaškim režimom smatralo se veleizdajom, koja se kažnjavala smrću. Čak i u slučajevima kad je vladin dužnosnik tražio puštanje nekog Židova iz koncentracijskog logora i dobio odobrenje ministra unutarnjih poslova NDH, taj je čin bio potencijalno opasan ako bi taj dužnosnik pao u nemilost. Tako se čak i visoko pozicionirani ustaša mogao izložiti opasnosti pomažući Židovu, kao što je bilo s ministrom zdravstva dr. Ivanom Petrićem.7 Slijedi da spašavanje, kako se ovdje definira, zahtijeva više od nasumičnih ili nenamjernih aktivnosti koje rezultiraju spašavanjem života. Prema tome, u ovoj se knjizi rabe pojmovi kao što su »odgoda« ili »pomoć« za one slučajeve u kojima su Židovi spašeni, pri čemu druga osoba uključena u to, koju ja zovem »simpatizer« ili »pomoćnik«, a ne »spasilac«, nije bila izložena opasnosti. U ovoj se knjizi spašavanjem smatra i čin za koji je dobivena novčana nagrada. Razlog tomu je što, u većini slučajeva, novčani iznos koji je spasilac dobio nije bio dovoljno velik da bi nadmašio opasnost koja je toj Vidi moju doktorsku disertaciju, Esther Gitman, Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia, (NDH), 1941–1945, City University u New Yorku, 2005., str. 10. 6

Godine 1942. dr. Ivan Petrić morao je pobjeći iz Hrvatske jer je pomogao u spašavanju Židova liječnika. O slučajevima spašavanja u koje su bili uključeni vladini dužnosnici govori se u 3. poglavlju. 7

Uvod

osobi prijetila. Nadalje, domaće skupine Židova koje su pojedincima povjeravale zadaće spašavanja često su inzistirale na tome da to plate kako bi spašavanje učinili obvezujućom i opetovanom transakcijom. Osim toga mnogi su Židovi željeli platiti za usluge koje su im pružene i za opasnosti kojima su se osobe zbog njih izlagale.8 Vrlo rijetko je za spašavanje preživjeloga bila odgovorna jedna osoba ili organizacija, a u nekim slučajevima bilo je čak dvadeset različitih spasioca. Pitanje koje se postavlja u takvim slučajevima jest: Tko je onda bio »spasilac« – prva osoba, zadnja ili svi oni? Primjerice, ustaše su 1941. godine uhitili Alberta Maestra iz Sarajeva i poslali ga u koncentracijski logor Jasenovac, iz kojeg je, uz pomoć nekoliko osoba, uspio pobjeći. Godine 1945. bio je pozvan da svjedoči pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nad Židovima (u daljnjem tekstu: Zemaljska komisija). Maestro je vrlo potanko opisao strahote u Jasenovcu, a isto je tako imenovao počinitelje i razotkrio njihove zločine. No unatoč patnjama koje je iskusio u logoru, Maestro nije zaboravio zahvaliti hrvatskim seljacima jasenovačkog kraja: Civilno stanovništvo sela Jasenovca i Krapja u svakoj su nam prilici pomagali hranom, a time su se izlagali opasnosti da budu deportirani u logore smrti... Seljaci su u svakoj prilici neupadljivo ispuštali komade kruha i suhog mesa i tješili nas lijepim mislima i ljubaznim riječima. U ime nekolicine nas koji su uspjeli preživjeti Jasenovac i u ime mnogih koji više nisu s nama zahvaljujem im, jer oni su produljili naše živote dok se nije pružila prilika za bijeg i uz njihovu smo pomoć uspjeli preživjeti.9

Frano Krtić, Dita, Gradska tiskara, obiteljska naklada, Osijek, 1997. (privremeni besplatni primjerak), str. 21. 8

Hrvatski državni arhiv (HDA), ZKRZ-GUZ 2235–45, kutija 10, Jasenovac.

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

Prvotno mi se činilo da je Maestro možda preuveličao pomoć koju je dobivao od seljaka, iako je bilo intrigantno zamisliti da bi nekoliko komadića kruha i riječi ohrabrenja moglo spasiti njegov život i živote drugih Židova. No pregledavši mnoge takve slučajeve shvatila sam da je gotovo uvijek bilo mnogo spasilaca, od kojih je svaki u danom trenutku obavio svoj dio. Hrvatski seljaci, zajedno s mnogim drugima, bili su karika u dugom lancu spasilaca koje je Maestro sreo tijekom četiriju mukotrpnih godina. Slično tome opis petogodišnjeg iskustva Josefa Indig-Ithaija, s djecom koja su bila znana kao Djeca iz vile Emme, jasno pokazuje da bi spašavanje te djece bilo nemoguće bez stalne pomoći hrvatskih, slovenskih i talijanskih nežidova: Ali imali smo sreću, dok nas je sudbina šibala, da smo se namjerili na druge pravednike nežidove. Bilo je još mnogo onih koji su suosjećali s nama i pomagali nam na našem dugom putu. Za našu je djecu bilo važno da vide kako na ovom svijetu ne postoje samo nacisti, nego i dobri ljudi koji nisu izgubili vjeru i hrabrost da budu humani.10

Tih su dana svako iskazivanje čovječnosti i mrvičak hrane jako puno značili i mogli su značiti život ili smrt.11 No suočeni s ogromnom tragedijom koja je zadesila Židove NDH, mnogi koji su se vratili kući prvo su žalili zbog svojih gubitaka; razumljivo je da pričanje o njihovu spašavanju nije bio važan prioritet. Primjerice, Ljerka Auferber, rodom iz Osijeka, opisala je kako je nastojala pobjeći od ustaša koji su je progonili. Upravo kad su je trebali zgrabiti, poslovođa iz bivšeg poduzeća njezina oca pokupio ju je u svoj automobil i vozio ne sta Josef Indig-Ithai, »Children of Villa Emma«, u djelu Ive Herzera, Klausa Voigta i Jamesa Burgwyna, The Italian Refuge: Rescue of Jews During the Holocaust, The Catholic University of America Press, Washington, D.C., 1989., str. 180. 10

HDA, ZKRZ, GUZ 2235/10–45, Zemaljska komisija NR Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, zapisnici svjedoka Alberta Maestra. 11

Uvod

jući šest sati dok nisu došli u Ilidžu, malo selo blizu Sarajeva, gdje je imao puno rođaka.12 Članovi obitelji poslovođe i susjedi brinuli su se za Ljerku dok je, nakon dugog razmišljanja i savjetovanja, nisu smjestili u dom mladog para njezine dobi. Godinu dana taj ju je par hranio i brinuo se za nju, do te mjere da su joj ustupili svoju spavaću sobu. Ipak, nakon rata, Ljerka je toliko bila zaokupljena sređivanjem vlastita života da nikad tom paru nije zahvalila što su je spasili, niti je njihova imena prijavila Yad Vashemu kao »Pravednike nežidove«. Sada kad su oni mrtvi, njoj je žao zbog te šutnje i osjeća se prisiljenom ispričati svoju priču. Slučajevi »zaborava« bili su i način nošenja sa stvarnošću i način pretvaranja da se ništa nije dogodilo. Ljerka je čvrsto vjerovala da su preživjeli imali potrebu nadoknaditi što su propustili u životu; rat im je ukrao četiri godine i oni se nisu bili skloni baviti prošlošću. Među preživjelima također je postojao snažan poriv da razotkriju strahote Drugoga svjetskog rata – tako da cijeli svijet sazna i zapamti što se dogodilo. Tako se pričanje o spašavanju činilo kontraproduktivnim za postizanje dva glavna cilja koja su si zacrtali. Nadalje, povjesničari u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije bili su zaposleni pišući tisuće knjiga, članaka i monografija, koji su se koncentrirali na mašineriju ubojstava. Vrlo su malo pozornosti posvećivali drugim temama, napose spašavanju, s izuzetkom spašavanja koje su izveli Talijani i partizani, iako je to zapravo bio sastavni dio holokausta. Isto se tako rijetko nailazi na priče koje opisuju opasnost, teškoće i hrabrost koja se tražila od onih koji su odlučili spasiti Židove ili druge koje su okupatori i njihovi pomagači progonili. Tek kad sam razgovarala s Milislavom Ercegovićem iz Dubrovnika, postala sam svjesna boli i patnje ne Ljerka Auferber, razgovor, Zagreb, Hrvatska, 20. veljače 2003.

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

samo spasioca nego i njegove obitelji.13 Kad je 2003. Ercegović proslavio svoj 85. rođendan, prošlo je mnogo vremena otkako su njegov otac Miho i brat mu Velimir bili uključeni u spašavanje izbjeglica Židova. Ipak, on se vrlo živo mogao sjetiti svakog detalja; kako su i jedan i drugi dan i noć bili zaokupljeni izbjeglicama koji su iz NDH bježali u Dubrovnik. Kad god bi Emanuel Tolentino, tajnik dubrovačke Židovske općine, trebao pronaći sigurni smještaj za izbjeglice, obratio bi se svom prijatelju, katoliku Mihi Ercegoviću za savjet i pomoć. Sa suzama koje su prekrile njegovo staro lice, Ercegović mi je govorio o aktivnostima podzemlja koje su se odvijale u trgovini njegova oca: Znate, moj je otac u svojoj knjižari skrivao sedam izbjeglica Židova, a sklonište i smještaj pronašao je za još desetke drugih. Zbog svojih je buntovnih aktivnosti nekoliko puta zatvaran i osuđen da služi zatvorsku kaznu u Sarajevu. Spašavanje Židova bila je strast koja ga je potpuno obuzela i nije se obazirao na strah i tjeskobu koje su osjećali njegovo petero djece i njegova supruga. Nije razmišljao što bi se nama bilo dogodilo da je on bio smaknut.14

Sličnu je epizodu ispričao Jaška Kalogjera, koji je spasio nekoliko židovskih obitelji; naposljetku je uhićen i osuđen na koncentracijski logor u Jasenovcu, gdje je bio zatvoren godinu dana.15 Slavko Goldstein, suautor knjige Holokaust u Zagrebu, ispričao mi je priču o svojemu spašavanju. Slavku je bilo tek 13 godina kad su ustaše 13 Dubrovnik tijekom Drugoga svjetskog rata bio je pod ustaškom upravom, a talijanska je vojska kontrolirala područje koje je bilo označeno kao zona II. Od 81 Židova koji su u tom kraju živjeli prije Drugoga svjetskog rata preživjelo ih je 23. Mnogi su Židovi izbjeglice bježali iz kontinentalnih krajeva u Dubrovnik.

Milislav Ercegović, razgovor, 27. svibnja 2003., Zagreb, Hrvatska.

Jaška Kalogjera, razgovor, 23. siječnja 2003., Zagreb, Hrvatska.

Uvod

oba njegova roditelja poslali u sabirni centar u Zagrebu. Njegov je mlađi brat poslan djedu i baki u Tuzlu. Tako je Slavko u Osijeku bio sâm sve dok ga sluškinja njegove obitelji, katolkinja, nije sklonila u svoje selo, Banski Kovačevac. Svih je 300 seljana znalo gdje se nalazi, no unatoč čestim pretragama, šutjeli su i nisu ga prijavili ustašama. Iako seljani dječaku nisu pružili zaklon, oni su, unatoč tome, bili blagonakloni promatrači; iako nisu imali aktivnu ulogu, ipak su se opredijelili.16 Sličnu je priču ispričala Teo dora Basch, rođena u Zagrebu 31. siječnja 1938. godine. Kad su nacisti napali Jugoslaviju, Teodora je bila u posjetu kod bake i djeda po majci u Ludbregu. U međuvremenu su, u lipnju 1941., njezini roditelji i mali brat Zdravko uhićeni. Nasreću, njihova kućepaziteljica uspjela je iz zatvora spasiti njezina malog brata Zdravka i dovesti ga u Ludbreg. Ubrzo nakon toga, Teodorin djed, rabin Josef Leopold, i njegova žena uhićeni su i deportirani. Otad su za djecu skrbili Teodorina tetka Giza, sestra njezine majke, i njezin suprug, katolik Ljudevit Vrančić. Pred kraj rata tetka Giza je uhićena i deportirana u Auschwitz. Za Teodoru i njezina brata brinuo se njihov tetak katolik. Sugrađani su znali da su to dvoje djece rabinovi unuci, ali su odlučili šutjeti.17 Slavko, Teodora i Zdravko bili su troje od mnogo druge djece koju su spasili cijeli gradovi ili sela. Kad su odlučili spasiti Židove, stotine građana NDH trpjeli su nevolje. Time su napali totalitaran režim okupatorâ i njihovih pomagača ustaša. Nekima od tih spasilaca Yad Vashem odao je priznanje nazivom »Pravednika među narodima« za hrabrost i spašavanje, no mnogo stotina njih još čeka da im se oda priznanje.

Slavko Goldstein, razgovor, 19. kolovoza 2003., Zagreb, Hrvatska.

Theodora Klayman (Teodora Basch-Vrančić), razgovor, 24. veljače 2010., Washington, D.C. 17

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

HISTORIOGRAFIJA O SPAŠAVANJU U NDH Mnoštvo literature o holokaustu sadrži malo toga o Hrvatskoj. Iako postoji velik broj dokumenata, povjesničari uglavnom nisu posvećivali pozornost temi spašavanja Židova koje su spasili hrvatski dužnosnici, hrvatsko svećenstvo, humanitarne organizacije i obični građani iz svih etničkih i vjerskih skupina. Između 1941. i 1945. godine od 39.500 Židova koji su prije rata živjeli u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ustaše su 15.000 Židova ubili u domaćim koncentracijskim logorima, a više od 8000 Židova pomogli su otpremiti u nacističke logore u Njemačkoj i istočnoj Europi. Drugi su, pak, Židovi poginuli u borbi protiv ustaša ili četnika, ili su podlegli različitim bolestima. Te su brojke navele znanstvenike da pretpostave kako su Hrvati općenito bili krvoločni. Gledano iz te perspektive, bilo koji slučaj spašavanja koji se možda dogodio mora da je bio marginalna pojava. Nadalje, arhivi u zemljama bivše Jugoslavije bili su zatvoreni do sredine 90-ih godina 20. stoljeća, a pravo pristupa imali su samo odabrani povjesničari koji su slijedili titoističku liniju. Tako se većina povjesničara (jugoslavenskih i stranih) koncentrirala na građanski rat – koji je imao mnogo aspekata i koji je, zajedno sa svjetskim ratom, tih godina poharao Jugoslaviju, na holokaust Židova te na isticanje zvjerstava. Spašavanje kao tema istraživanja jedva da je bilo u igri. Raniji znanstveni radovi koji se bave temom spašavanja tako su površni da ih se može sažeti u nekoliko redaka. Leon Poliakov i Jacques Sabille napisali su 1955. knjigu Jews under the Italian Occupation (Židovi pod talijanskom okupacijom), prvu knjigu na tu temu; autori su se koncentrirali na predstavnike talijanske vojske i Ministarstva vanjskih poslova u Hrvatskoj. Uslijedio je, gotovo dva desetljeća poslije, članak Daniela Carpija »The Rescue of Jews in the Italian Zone of Occupied Croatia« (Spašavanje Židova u talijanskoj zoni okupirane Hrvatske). Jugoslavenski povjesničar

Uvod

Jaša Romano svoju knjigu The Jews of Yugoslavia, 1941–1945: Victims of Genocide and Freedom Fighters (Židovi Jugoslavije, 1941.–1945.: Žrtve genocida i borci za slobodu) 1980. posvetio je partizanima koji su spasili Židove. Djelo Jonathana Steinberga iz 1990., All or Nothing: The Axis and the Holocaust (Sve ili ništa: Sile osovine i holokaust), dotiče se ove regije, no sustavno se ne bavi pitanjem spašavanja Židova, a završava s 1943. godinom. Knjiga H. Jamesa Burgwyna, Empire on the Adriatic: Mussolini’s Conquest of Yugoslavia 1941–1943 (Carstvo na Jadranu: Mussolinijevo osvajanje Jugoslavije 1941.–1943.) 2005., uglavnom je previdjela problematiku spašavanja Židova u Hrvatskoj. Čini se da su povjesničari koji su pisali o spašavanju Židova gdje su spasioci bili Talijani ili partizani pretpostavljali kako su se Židovi lako mogli kretati područjima koja su kontrolirali ustaše i Nijemci, a da je njihovo spašavanje počelo kad bi oni došli bilo do talijanske okupacijske zone ili područja koje su kontrolirali partizani. Zapravo, Židovima je kretanje bilo praktički onemogućeno, a oni koji su se kretali ovisili su o nežidovima koji bi im davali vize, dopuštenja za putovanja, skloništa i još mnogo toga. Preživljavanje je bilo još kompliciranije zbog toga što su Njemačka i njezini sateliti i marionete raskomadali Jugoslaviju. Svaki budući preživjeli morao je biti i hrabar i domišljat i svaki je od njih mnogo toga dugovao nežidovima. A kad su talijanski vojnici napustili talijansku okupacijsku zonu nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., Židovi su ostali nezaštićeni sve dok to područje nisu preuzeli partizani. Često su prijatelji i susjedi molili Ministarstvo unutarnjih poslova da pusti pojedinog Židova. Poslodavci i posloprimci zaklinjali su Ministarstvo financija da ishodi puštanje židovskih radnika, poslodavaca i poslovođa iz koncentracijskih logora. Mnogi takvi napori bili su povezani s velikom opasnosti. Moja dokumentacija otkriva praktične i etičke motive koji su poticali na spašavanje.

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

Kako bih ocrtala cjelovitiju sliku, pretražila sam novine, pravne publikacije, arhivsku dokumentaciju, obavještajne evidencije, te svjedočenja preživjelih koje je prikupila poslijeratna jugoslavenska Zemaljska komisija, kao i memoare te rijetku sekundarnu literaturu na srpskom i hrvatskom. Zbog skidanja oznake tajnosti s dokumenata američkih obavještajnih službi i State Departmenta prema odredbama američkog Zakona o otkrivanju nacističkih ratnih zločina iz 1998. godine, mnogo nijansiranije inačice sada zamjenjuju česta jednostrana viđenja. Osobito su vrijedni razgovori koje sam vodila i koji su mi omogućili da pojedinačne priče utkam u strukturnu analizu koja utvrđuje sedam kategorija spašavanja u nastojanju da objasnim kako je četvrtina hrvatskih Židova – 9500 ljudi – preživjelo holokaust. Većinu arhivskog istraživanja za ovu knjigu obavila sam 2002. i 2003. godine, većinom u Zagrebu, u kojem se nalazi obilje dokumenata. Neke informacije koje su nedostajale nadopunjene su tijekom mojih posjeta drugim hrvatskim gradovima, uključujući Osijek, Vukovar i Dubrovnik. Osim toga koristila sam se arhivom u Sarajevu, u Muzeju holokausta »Yad Vashem« u Jeruzalemu te u Memorijalnome muzeju holokausta Sjedinjenih Američkih Država u Washingtonu. Spasioci i preživjeli s kojima sam razgovarala u Hrvatskoj, Bosni i Izraelu, pružili su vrijedne spoznaje, od kojih su neke inače bile nedostupne, o iskustvima pojedinaca koji su proživjeli to razdoblje. Knjiga je strukturirana u šest poglavlja koja se bave određenim kategorijama spasioca: Židovi u razdoblju između dva svjetska rata; Obični građani kao spasioci; Dužnosnici NDH kao spasioci; Zagrebački nadbiskup kao spasilac; Humanitarne organizacije spasioci; Talijanski vojnici, diplomati i obični građani kao spasioci; te partizani spasioci.

Uvod

1. POGLAVLJE: ŽIDOVI U RAZDOBLJU IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA U tom se poglavlju sažima ujedinjenje Južnih Slavena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918., koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Po prvi put je, na inzistiranje Kraljevine, ujedinjeno 115 odvojenih židovskih općina, a 1929. godine osnovan je Savez jevrejskih veroispovednih opština. U cjelini gledajući, tijekom tih godina jugoslavenski su Židovi napredovali. Njihovo »zlatno doba« naglo je završilo uspostavom ustaške NDH i njezinog antisemitskog programa. U poglavlju se govori o tome kako su Pavelić i njegovi ustanici uz pomoć Osovinskih sila preuzeli vlast te o tome kako su se korijeni kolaboracionizma i zvjerstava tijekom Drugoga svjetskog rata nalazili u vjerskom i nacionalnom sastavu Jugoslavije te nedovršenom procesu ujedinjenja. 2. POGLAVLJE: OBIČNI GRAĐANI KAO SPASIOCI Obični su građani, unatoč kaznama, nudili sklonište, krivotvorene propusnice, opskrbljivali hranom, upozoravali Židove na racije i prevozili ih preko neprijateljskih crta odjevene u muslimansko ruho, pa čak i u ustaške odore. Pisma-molbe (koje su, čini se, bile jedinstvene za Hrvatsku) pokazuju da se radilo o širokoj uključenosti stanovništva u spašavanje Židova: nakon što je Alexander Šandor Löyi poslan u koncentracijski logor Jasenovac, 76 stanovnika Donje Lomnice molili su ministra unutarnjih poslova da ga pusti. 3. POGLAVLJE: DUŽNOSNICI NDH KAO SPASIOCI Sâm je ustaški režim štitio odabrane kategorije Židova, kao što su bili »počasni arijevci«, posebna čast udijeljena onim Židovima koji su dali veliki doprinos Hrvatskoj. Vlast je također proširila »arijevska prava« na neko-

Kad hrabrost prevlada Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.

liko tisuća poslovnih ljudi i stručnjaka kojima de jure nije bilo priznato da su »arijevci«. Mnogi liječnici Židovi i njihove uže obitelji – sve skupa 650 ljudi – bili su spašeni na temelju plana koji je odobrio Ante Pavelić i njegovi ministri kako bi suzbili endemski sifilis među muslimanskim stanovništvom u Bosni. 4. POGLAVLJE: ZAGREBAČKI NADBISKUP KAO SPASILAC Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac spasio je 58 Židova koji su bili izbačeni iz doma za starije osobe preselivši ih na nadbiskupsko imanje; isto je tako pomagao zagrebačkoj Židovskoj općini, Židovima u mješovitim brakovima, židovskoj siročadi, te desecima drugih pojedinačnih Židova. Unatoč njemačkim prijetnjama, u propovijedi 7. srpnja 1943. nadbiskup je rekao: »Ako je Bog dao ovo pravo ljudima (pravo na život i postupak koji je dostojan čovjeka), ni jedna vlast na svijetu ne može im ga oduzeti.« 5. POGLAVLJE: TALIJANSKI VOJNICI, DIPLOMATI I OBIČNI GRAĐANI KAO SPASIOCI Talijansko osoblje stacionirano u Sloveniji i Hrvatskoj općenito je bilo ravnodušno prema ustaškim genocidnim planovima. Često su Židovima izdavali putne isprave, čak i krivotvorili putovnice, a nakon 1942. odbijali su ih izručiti ustašama. Iako spašavanje iz humanitarnih razloga nije bilo neuobičajeno, talijanski su časnici donosili hladno sračunate odluke kako bi sačuvali čast talijanske vojske odolijevajući njemačkim zahtjevima za predaju Židova. Tako je od 1941. do odlaska Talijana 1943. godine spašeno oko 7500 jugoslavenskih Židova, većinom iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Uvod

6. POGLAVLJE: PARTIZANI SPASIOCI Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, područja koja su talijanske jedinice napustile preuzeli su partizani. Oni su preuzeli odgovornost za 5000 Židova, od kojih su im se mnogi priključili kao borci ili pomoćno osoblje. Isto su tako pokušavali pomoći drugim Židovima da pobjegnu u Italiju. U ovom se poglavlju također opisuju napori savezničke vojske na spašavanju Židova. Nakon svibnja 1944. godine, briga za preživjele Židove povjerena je Organizaciji za prognane osobe (pod Međuvladinim odborom za izbjeglice), JOINT-u (Američkom zajedničkom židovskom odboru za raspodjelu), kvekerima, organizaciji Friends’ Ambulance Unit; ti su se preživjeli u svibnju 1945. mogli početi vraćati svojim domovima. Priče o spašavanjima u ovoj knjizi ne zanemaruju ulogu koju su čimbenici kao što je gotov novac i čista sreća imali u preživljavanju holokausta. Unatoč tomu, nadam se da će čitatelji iz njih ponijeti ocjenu da se ljudi savjesti mogu učinkovito suprotstaviti rasističkim i fašističkim režimima ako svoju energiju upregnu da bi učinili ono što je pravedno i humano.

Karta Jugoslavije i susjednih zemalja