Kana, srpanj-kolovoz 2015.

Za vašu duhovnu i teološku kulturu Nova izdanja Alister E. McGrath

ZNANOST I RELIGIJA Biblioteka: Izvan nizova; format: 19 – 23,3 cm; meki uvez; 263 str.; cijena: 160,00 kn Znanost i religija najsuvremeniji je uvod u proučavanje religije i prirodnih znanosti. Ovaj popularni udžbenik uvodi čitatelja u središnja pitanja s područja znanosti i religije. On ispituje povijesne, teološke, lozofske i znanstvene aspekte interakcije između ta dva područja te opsežno i na jedinstveni način obrađuje tu materiju. Ovo izdanje prati aktualne i britke rasprave u vezi sa znanstvenim ateizmom i ograničenjima znanstvene metode. Ono također sadrži raspravu o odnosu između znanosti i religije u glavnim religijama svijeta. Knjiga je posebno namijenjena studentima koji nemaju prethodnog znanja iz znanosti i religije. Povijesni dodatak omogućuje čitateljima da se snađu u obrađenom predmetu te, zajedno s brojnim ilustracijama, tabelama i sažetcima, predstavlja pristupačan i angažiran pristup tome području. Alister E. McGrath prava je osoba za pisanje ovakve knjige. On je svjetski glasovit teolog i autor, pohvaljen zbog svog jasnog i preciznog pisanja, i priznat stručnjak za odnos između znanosti i religije. Trenutačno je predstojnik Katedre Znanost i religija na Teološkome fakultetu Oxfordskog sveučilišta i ravnatelj Oxfordskog centra za kršćansku apologetiku.

Mirko Juraj Mataušić M

SVAKA SE ULICA ZOVE STRASSE S Bilješke B i iz tuđine Biblioteka: Mala knjižnica Kane; format: 11,5x18 cm; Bib meki me e uvez; 190 str.; cijena: 80,00 kn U ovo ovoj su knjizi skupljen tekstovi koji su prije četrdesetak godina objavljeni u Kani, a koje j je, je j sada već na žalost preminuli, autor objavljivao u rubrici „Svoji k svojima“. „Dragi su s mi ti t moji prvi novinarski radovi jer su nastali spontano. Počeo sam studij novinarstva u njemačkom gradu Münsteru. Preko ljetnih praznika želio sam nešto zaraditi za džeparac. Zaposlio sam se na gradilištu Njemačke banke u Frankfurtu, gdje sam radio s našim radnicima. Susreti s njima upravio su mi se nametali da ih zapišem“, kaže autor, prvi crkveni doktor komunikologije, urednik legendarnog „Listića“, utemeljitelj Hrvatskoga katoličkog radija i predavač komunikologije na KBF-u i Hrvatskim studijima u uvodu ove knjige. Reportaže i priče sakupljene u knjizi dotiču se svih vidova života hrvatskih iseljenika. One prate iseljeničke sudbine – katkad potpuno dokumentaristički, katkad prepričano, ali bez uljepšavanja, bilježeći kakav je doista bio život hrvatskoga čovjeka koji je pošao u inozemstvo trbuhom za kruhom. Kao takva, ova je knjiga prinos vrednovanju svega onoga što su hrvatske katoličke misije i hrvatski svećenici, redovnici i redovnice, činili da bi pomogli ‘našem čovjeku’ kako bi se lakše snašao u novoj sredini. Iz reportaža i priča, koje ni nakon četrdeset godina nisu izgubile ništa od svoje novinarske tematske svježine, može se saznati koliko su vjera i Crkva značile hrvatskim iseljenicima i koliko im je značio katolički tisak kao poveznica s domovinom. Pisane izvrsnim novinarskim stilom, čitaju se u jednome dahu.

Mons. dr. Ivan Devčić

GRAD U NARUČJU SVETOGA VIDA Nadbiskupove poruke i propovijedi 2001.-2015.

Biblioteka: Izvan nizova; format: 17x24 cm; tvrdi uvez; 223 str.; cijena: 140,00 kn Kao što se već u podnaslovu kaže, knjiga je nastala kao zbir poruka i propovijedi di koje je prvi riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić održao o svetkovini sv. Vida, a, a, zaštitnika grada Rijeke i Riječke nadbiskupije. Povod objavljivanja bio je višestruki: ki ki: 90. obljetnica biskupijskoga središta u Rijeci, 45. obljetnica osnutka Riječko-senjnj-j ske nadbiskupije, 15. obljetnica Riječke nadbiskupije, 40. obljetnica svećeničkoga i 15. obljetnica biskupskoga ređenja mons. Devčića! „U porukama se zrcale pouke, inicijative i promišljanja u određenome trenutku vjerničkoga hoda, čime se mogu dodirnuti i stvarne potrebe vjernika i društva unutar tih petnaest godina. No tekstovi nisu samo odraz trenutka, nego imaju vrijednost kršćanske trajnosti, proročkoga vrjednovanja, upozoravanja i usmjeravanja“, istaknuo je kardinal Josip Bozanić u predgovoru. Knjiga je izišla kao suizdanje Riječke nadbiskupije i Kršćanske sadašnjosti.

Mirko Juraj Mataušić i Suzana Vrhovski-Peran pr.

MISLI SEDAM DANA Biblioteka: Metanoja; format: 11x20 cm; meki uvez; 125 str.; cijena: 80,00 kn Nakon knjiga sličnoga određenja, „Mudrost pred Bogom – A“ (2001.), zatim „Mudrost za čovjeka – B“ (1999.) i „Mudrost – dar odozgor“ (2003.), kojima su priređivači htjeli dati prinos za obogaćivanje liturgijskih slavlja raznim mislima, citatima, pričama, zgodama i primjerima, u ovoj novoj knjizi za svaki dan u godini namijenili su po jednu mudru ili barem praktičnu misao raznih autora i izvora kojom će se svi koji vole ovu vrstu štiva moći obogatiti. Knjiga je vrlo ukusno i bogato ilustrirana i oblikovana tako da za svaki dan u mjesecu čitatelj vrlo jednostavno može posegnuti za pojedinom misli. Ilustracije su vedre i uglavnom više namijenjene mladima. Ove se misli mogu koristiti za osobnu uporabu, a mogu se koristiti i u oblikovanju župnih i inih listova namijenjenih pastoralnom ili katehetskom djelovanju. Budući da je njihovo određenje i duhovno ali i humanističko misli mogu poslužiti i u školskoj nastavi, stavi, vi, popo sebice viših razreda i srednjih škola.

Kardinal Gerhard Müller

SIROMAŠTVO Izazov zavjeru Biblioteka: Znakovi i gibanja; format: 11x18 cm; meki uvez; 152 str.; cijena: 70,00 kn fom fom U suradnji s Gustavom Gutiérrezom i Josefom Sayerom, sadašnji pročelnik Kongregacije je za nauk vjere kardinal Müller, u ovoj knjizi nudi odgovor na pitanje: Zašto je danas siromaštvo izazov za vjeru ne samo u Južnoj Americi nego i u Europi i u svijetu. U popratnoj riječi papa Franjo kaže: „Zapad siromaštvo ponajprije izjednačava s manjkom gospodarske moći i taj ‘status’ vrednuje negativno. Naime, zapadne se vlade bitno temelje na golemoj moći koju danas ima novac: to je moć koja je, kako se čini, iznad svake druge. Stoga manjak gospodarske moći znači beznačajnost na političkoj, društvenoj pa čak i ljudskoj razini. Onoga tko nema novca procjenjuje se samo po tome koliko može poslužiti u druge svrhe. Postoje mnoge vrste siromaštva, ali najveće gnušanje pobuđuje gospodarsko siromaštvo (…) Siguran sam: svatko tko bude čitao ove stranice na neki će se način osjetiti potaknutim i u njegovu će se srcu roditi potreba za obnovom života. Znajte, dragi čitatelji, da sam već sada u toj potrebi i na to putu na vašoj strani, kao brat i iskreni prijatelj“. U ovoj su, dakle, knjizi na jednome mjestu skupljeni papa Franjo kao najsnažniji promicatelj i zagovornik siromašnih (uvodno), pročelnik Kongregacije za nauk vjere Müller (kao autor) i otac teologije oslobođenja Gutiérrez (kao suradnik).

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina XLVI Broj 7–8/500 Srpanj–Kolovoz 2015.

Cijena 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com

4 Obitelj – pitanje opstanka

7 Zašto ne uspijeva ekumenizam?

Stjepan Baloban

8 Uzornost i svetost blaženog Alojzija Stepinca

Uređuje: Uredničko vijeće.

Teološko razmišljanje Tonči Matulić

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

12 Suvremeni čovjek i molitva mira

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

Rukopise i slike ne vraćamo.

Tisak: Denona d.o.o.

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337

Bono Zvonimir Šagi

16 Potreban odmor Milan Šimunović

18 Nekoć hranitelji naroda, danas siromasi

Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić Putopis

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac

26 Ukazanje kukastog križa

Političke teme: Tonči Tadić

28 Posvećeni životu

Vrijeme i riječ: Darko Tepert

36 Agnostik

Rječnik etiketa: Josip Sanko Rabar

38 Egzodus kao smanjenje nezaposlenosti

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

40 Galileo Galilei »žrtva« znanosti

Stare novine – novi papir

44 Diskretno katoličanstvo

Razgovor: Abbderrazak Sayadi

Odvojenim

20 Peru Ivana Ćepulić

na odlagalištima,

48 Ekološka enciklika pape Franje Promisao: Darko Gašparović

52 Božje oko

Zapis: Zvonko Madunić

čuvamo šume,

Srpanj–Kolovoz 2015.

24 Grm, oganj

30 Mjesec tragedije

ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

energiju.

Stjepan Lice

Brojni, ali svi naši

pretplata@ks.hr

štedimo vodu i

25 Svjetiljka koja je poslužila

Razgovor: Egidije Živković

Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

količinu otpada

Tomislav Salopek

gradišćanskih Hrvata

Godišnja pretplata: 143 kn

smanjujemo

17 Odmori me u sebi

14 Crkva bila i ostala čuvateljica

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

prikupljanjem

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

Fotografija na naslovnici: Ned Horton / www.HortonGroup.com

54 Vladimir Vlatko Blažanović Portret umjetnika

3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Obitelj – pitanje opstanka

V

iše od milijun ­ljudi okupilo se nedavno na jednom od glavnih rimskih trgova. Uglavnom su to bile obitelji s djecom, bračni drugovi, obični ljudi, majke i očevi, mladi. Kada su ih novinari ispitivali zašto se okupljaju, odgovor je uglavnom bio: »Ovdje smo jer želimo braniti obitelj, brak. Želimo sačuvati budućnost za našu djecu. Smatramo da je obitelj ugrožena, iako naše društvo počiva na obitelji. Vjerujemo da budućnost naše zemlje ovisi o zdravlju i dobrobiti obitelji i njezine djece!« Odgovori sasvim logični, nikoga ne osuđuju ili diskriminiraju. Pa ipak, jedna od glavnih predstavnica talijanskih udruga istospolne orijentacije, ne trepnuvši okom, izjavila je kako se na tom trgu dogodio festival i izljev homofobije! Naprotiv, tzv. parade ponosa diljem europskih gradova predstavljene su kao motor civlizacijskog napretka, a u Hrvatskoj čak kao izraz borbe protiv fašizma!

S druge strane, više od trećine irskih građana glasalo je na referendumu za to da se u Ustav unese odredba kako je brak veza između dviju osoba neovisno o njihovu spolu. Irski premijer, katolik, predsjednik kršćansko-demokratske stranke, pohvalio je

4

izjašnjavanje građana kao »pionirski čin«.

Nadbiskup Dublina nazvao je rezultat referenduma »kulturnom revolucijom«. Naime, u prilog istospolnih brakova glasalo je mnogo mladih koji su punih 12 godina pohađali katoličke škole, ali i mnogi građani koji su još čvrsto povezani s Crkvom. On smatra da je na referendumu na površinu isplivalo jedno »individualističko poimanje obitelji«.

Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin, bio je još žešći. Smatra da tu nijee riječ samo o krizi kršćanskih načela, nego o porazu za cijelo čovječanstvo. »Moramo učiniti sve kako bi zaštitili obitelj, jer ona ostaje budućnost čovječanstva«, ustvrdio je.

1. Manipulacija diskriminacijom Postalo je sasvim očito da tu više nije riječ o nekoj antidiskriminatornoj politici. Štoviše, došli smo do točke kada je moguće govoriti o diskriminaciji tradicionalnih obitelji, o relativizaciji tradicionalnog poimanja braka, jednostavno, o diskriminaciji svih onih koji se ne slažu s takvim »civilizacijskim napretkom«. Jednom riječju, postalo je jasno da je došlo vrijeme »otkrivanja karata«. Njemački dnevnik »Frank­ furter Allgemeine«, odogvarajući na zahtjeve da se i u Njemačkoj provede sličan referendum kao u Irskoj, jasno poručuje da je ovdje riječ o centralnom društvenom pi-

tanju, da ovdje društvo odlučuje o onoj ćeliji o kojoj to društvo u potpunosti ovisi. Jasno da svaki brak ne rađa djecu, ali je svima jasno da samo brak ili veza između muškarca i žene može rađati djecu. Ovdje nije više pitanje nikakve diskriminacije. Ovdje je riječ o smislu očinstva, materinstva, o dobru djece. Tko želi bilo kakav napredak društva i naroda, taj ima potrebu za očevima, majkama, djecom. Naravno da su Nijemci posebno osjetljivi za ovo pitanje, jer su jedna od demografski naujgroženijih zemalja u Europi i u svijetu. Statistike odavno pokazuju da bi za dvjestotinjak godina neki Kinez mogao pokopati zadnjeg Nijemca! To je čista matematika. Nikakvo pitanje diskriminacije, filozofije ili demokracije. To je pitanje opstanka jednog društva i naroda. A u vezi s tim pitanjem ni u Hrvatskoj stanje nije mnogo bolje.

2. Uzvišenost braka Bez obzira na to kako interpretiramo biblijsko izvješće o nastanku muškarca i žene te njihovoj vezi, nedvojbeno je da je brak između muškarca i žene, otkada postoji homo sapiens, sveta ustanova. Takvim ga smatraju sve povijesne epohe, sve kulture, poganske ili kršćanske provenijencije. Ništa se u svim kulturama ne slavi tako radosno kao sklapanje braka. To je slavGODINA XLVI br. 7–8/500

Piše: Josip Grbac

lje svih slavlja, javno pečatiranje ljubavi i vjernosti između muškarca i žene te njihove otvorenosti darivanju novih života. Brak je, neovisno o tome da li u poligamnim ili monogamnim kulturama, najvažnije institucionalno iznašašće s ciljem razvoja ljudskog duha i civiliziranja čovječanstva. S pravom je filozofija ustvrdila da je svako društvo koje ne uspije kultivirati ljudsku spolnost osuđeno na propast. Brak je kultiviranje ljudske spolne naravi, kako ne bi spala u egoistični nagon za užitkom. Samo preko braka između muškarca i žene osigurava se budućnost plemena, rase, naroda i društva. Odgovorno roditeljstvo osigurava stabilnost postojanja, daje sigurnost u krizama, jedini je primjereni okvir ljudskom odgoju čovjeka, njegove socijalizacije, izgradnje moralnog identiteta. Roditeljstvo nikada ne prestaje. Jedna od rijetkih ljudskih osobina koja ne poznaje vremenska i prostorna ograničenja. Nigdje čovjek nije spreman podnijeti takve žrtve kakve je spreman podnijeti u svom roditeljstvu.

Stoga se ama baš ništa ne može usporediti s istinskim brakom i roditeljstvom. Samo brak je istinski brak. Svako svođenje braka samo na pitanje njegova društvenog priznanja, samo na pitanje spolnosti i užitka, svako poimanje braka potpuno neovisno o njegovoj ulozi u opstanku ljudske vrSrpanj–Kolovoz 2015.

ste, nije samo relativiziranje kršćanskog poimanja braka i obitelji nego i zadavanje smrtnih udaraca vlastitu narodu i njegovoj temeljnoj dobrobiti i težnji, a ta je da nastavi postojati i živjeti.

3. Brak, obitelj i opće dobro Cijeli svijet je oduševljen nastupima, govorima i stilom pape Franje. Iz njegovih se govora često izvlače pojedini izrazi te se njima manipulira neovisno o kontekstu i cjelini u kojoj su izgovoreni. Tako se npr. trajno ponavljaju njegovi apeli kojima poziva na toleranciju i poštovanje prema svakomu članu ljudske zajednice bez iznimke. I njegov temeljni poziv kako su crkvena vrata uvijek otvorena svima, jer Crkva svima želi biti milosrdna majka, naišao je na veliki odjek u javnosti. No, s druge strane, u svim njegovim nastupima i govorima ostaje prisutna ona »crvena nit« koja se često zaboravlja čuti ili pročitati, a ta je da su obitelj i brak nezamjenjivi kako u kršćanskom tako i u ljudskom smislu riječi. Crkva je otvorena svima, i to je uvijek bila.

To nisu do sada čuli samo oni koji nikada nisu imali, pa ni danas nemaju, vezu s Crkvom. Ovakva sveopća otvorenost Crkve ne znači, međutim, da zbog toga možemo relativizirati važnost braka, obitelji, roditeljstva, prokreacije, i sve to izjednači-

ti sa svim drugim oblicima života koji često nastaju samo iz čistih emocija ili težnje za užitkom. Sv. Toma Akvinski, koji se zacijelo nije trebao suočavati s tolikim pokušajima relativizacije braka i obitelji, još je davno utvrdio da je »matrimonium principaliter ordinatur ad bonum commune«, tj. kako je, među ostalim, brak ona institucija koja je izravno povezana s općim dobrom zajednice. Po njemu, opće dobro zajednice bitno ovisi o braku između muškarca i žene, njihovoj otvorenosti životu, njihovoj obitelji. Možemo li to na isti način reći i za sve ostale oblike ljudskih veza i suživota? Potrebno je razlikovati osobe koje svoju istospolnu orijentaciju žive samozatajno, ne namećući svoja stajališta drugima, od onih koji provode demagogiju, te pod maskom nediskriminacije uzdižu vlastito poimanje spolnosti i ljubavi na razinu »civilizacijskog dostignuća«. Prema onima prvima Crkva mora pokazati razumijevanje i solidarnost. S ovima, drugima mora se kritički suočiti. Naravno, svi oni imaju mjesta u Crkvi. Znači li to da oni mogu nadomjestiti brak i obitelj? Da mogu stvarati buduće generacije koje će spriječiti demografski kolaps? Da mogu u jednakoj mjeri pridonijeti općemu dobru i opstanku ovoga naroda? Ako to ustvrdimo, očito nam matematika i statistika nisu jača strana.

5

Teološko razmišljanje

Uzornost i svetost blaženog Alojzija Stepinca

D

ržimo da postoji uzročno‑posljedična veza između onoga što je napisano na ovome mjestu o zbivanjima u hrvatskome društvu u prošlome, lipanjskom broju Kane i onoga što je brutalno eskaliralo u lipnju, a tiče se neprihvatljivih, da se ne kaže, huškačkih, izjava o blaženome Alojziju Stepincu srpskoga ministra rada, zapošljavanja i socijalne skrbi, i to na hrvatskome tlu u Jadovnom 21. lipnja 2015. Reakcija Nadbiskupskoga duhovnog stola dva dana poslije kaže da je izjava srbijanskog ministra »za katoličke vjernike vrijeđanje najdubljih osjećaja, za Hrvate ponižavajuća, a za svakoga istinoljubivog čovjeka gaženje istine«, uz napomenu da je »ne samo vrijedna pozornosti, nego je pravo iznenađenje činjenica da odgovorni hrvatske Vlade dopuštaju u Hrvatskoj iznošenje neistina i vrijeđanje hrvatskih građana i to od strane predstavnika vlasti druge države«. Ministrov šef, predsjednik srbijanske Vlade, na izravno pitanje o ministrovoj izjavi ogradio se samo riječima »da možda nije bio izabran najbolji trenutak ni najbolje mjesto da se o tome govori«, ali je dodao priču u istome smislu svoga ministra. Nije nam ni na kraj pameti polemizirati bilo s kime, a najmanje s predstavnicima srbijanske vlasti o blaženom Alojziju Stepincu koji je kao rijetko koji drugi pastir Crkve u 20. stoljeću dao svjedočanstvo vjernosti Bogu Ocu Gospodina našega Isusa Krista i Crkvi Božjoj. Poricanje i polemiziranje najprije bi vrijeđali našu vjernost Gospodinovoj riječi: »Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!« (Mt 5, 11). Vrijeđali bi također našu vjernost načelu po kojemu »se istina ne nameće drugačije nego snagom same istine koja u dušu ulazi istodobno i blago i snažno« (Dignitatis humanae, 1). Prema tome, uvjereni smo da samo čisto svjetlo evanđelja, njegov duh i istina, pomažu da zasvijetle uzornost i svetost blaženoga Alojzija Stepinca. Uz napomenu da ne postoje dva evanđelja, kad već skandalozno posto-

8

ji povijesno razjedinjena Kristova Crkva. Samo je jedno Kristovo evanđelje te »kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet« (Gal 1, 8 – 9). Ne postoje dakle dva evanđeoska svjetla. Jedincato evanđeosko svjetlo otkriva samo jednu jedincatu istinu koja je dostojna toga imena, a sve drugo je prokletstvo laži. Žilavost propalih ideologija Dakako, uz nadnaravno svjetlo evanđeoske istine postoji i naravno svjetlo povijesne istine.

U životu i djelovanju blaženoga Alojzija Stepinca one se čudesno isprepleću i potvrđuju konkretno da istina vjere ne može proturječiti istini uma. Nažalost, u novije vrijeme u Hrvatskoj se sve češće čuju povijesne interpretacije, posebno velikih povijesnih nacionalnih prekretnica 20. stoljeća, za koje je malo reći da idu naruku ili barem potiču izjave gore spomenutih subjekata u kojima se zrcale poznate poruke iz propagandnih kuhinja propalih ideologija koje su sijale neprijateljstvo i smrt na prostorima bivše državne tvorevine. Dobro se sjećamo moći propagande, dakako moći sustavne i višedesetljetne komunističke propagande protiv časti i dostojanstva blaženoga Alojzija Stepinca. Ona ga je toliko izvrijeđala i ozloglasila za unutrašnje političko-ideološke ciljeve i obračune da nismo osobito iznenađeni što se još uvijek javljaju trubači starih budnica koje zazivaju stara neprijateljstva i podjele. Pritom je mnogo važnije prisebno i razumno zaustaviti se na hrvatskim društvenim okolnostima u kojima se posljednjih mjeseci pojačalo, nešto poput labuđega pjeva, jednostrano veličanje propaloga komunističkog totalitarizma i njegovih sudionika.

Usto, nipošto nije nevažna činjenica da se nijedna suverena država nastala raspadom bivše državne tvorevine nije etički i moralno dosljedno

razračunala s komunističkim totalitarizmom i njegovim nacionalnim satelitima te ga bezuvjetno osudila zajedno s okrutnim zločinima.

U takvom društvenom ozračju napadi ili čak otvoreno poricanje uzornosti i svetosti blaženoga Alojzija Stepinca nemaju nikakve veze s povijesnom istinom, dakle s istinom uma koja ne može proturječiti istini vjere, nego isključivo s obmanama i lažima propalih totalitarizama, bilo da ih se vješto zaogrće pijetetom prema žrt­ vama nacističkog totalitarizma ili da ih se podmuklo presvlači u nostalgiju za neostvarenim ciljevima komunističkog totalitarizma. Stoga se od čestitih i istinoljubivih ljudi, podjednako s crkvene i sa svjetovne strane, očekuje odvažnost u zastupanju cjelovite povijesne istine, a ne uljepšanih laži ili friziranih poluistina.

NeDUŽnost blaženog Alojzija Stepinca Blaženi Alojzije Stepinac u teškim je i mučeničkim vremenima ostao dokraja vjeran svjetlu evanđeoske istine. Svjetlo evanđeoske istine osvjetljava samu povijesnu istinu i pokazuje baš na primjeru života blaženoga Alojzija Stepinca da među njima ne samo da nema proturječja nego da je i u zlom vremenu bilo moguće činiti dobro, da je i u vremenima vladavine laži bilo moguće zastupati istinu, da je i u općoj civilizacijskoj pomutnji bilo moguće sačuvati jasan odnos prema čovjeku i njegovu nepovredivom ljudskom dostojanstvu. I sve to bez obzira na cijenu, a dobro znamo kakvu je i koliku cijenu platio blaženi Alojzije Stepinac za vjernost istini i očuvanje jedinstva Crkve. Nedužan je bio uhapšen.

Nedužan je bio zatvoren. Nedužan je bio osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od šesnaest godina uz gubitak svih političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.

Ukratko, nedužan je bio ubrojen među zločince. Crkva je njegovu nedužnost, njegovu žrtvu, vjernost i istinoljubivost prepoznala, dokazala i potvrdila, uzdignuvši ga na čast oltara. BlažeGODINA XLVI br. 7–8/500

Piše: Tonči Matulić

ni Alojzije Stepinac dao je divno svjedočanstvo vjernoga, istinoljubivog, čovjekoljubivog, hrabrog, strpljivog, sabranog, mirnog, izdržljivog, beskompromisnog i požrtvovnog pastira i sluge koji je »iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne« (1 Tim 1, 5) u obraćanju tužiteljima 3. listopada 1946. izjavio: »Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram, da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista pripravan sam i svaki čas umrijeti.« Ako neki drugi i drukčiji iz već dobro poznatih i otrcanih razloga još dandanas ismijavaju, preziru i ponižavaju blaženoga Alojzija Stepinca, a kojima tek predstoji suočavanje s cjelovitom povijesnom istinom, ipak se čudom čudimo onima među nama kojima manjka nadnaravnog i naravnog svjetla da vide uzornost i svetost blaženoga Alojzija Stepinca. Neka im se opet obrati blaženi Alojzije Stepinac, ali ne da se opravdava pred njima, jer »opravda se Mudrost djelima svojim« (Mt 11, 19), nego da im makne ljuske s očiju da progledaju (usp. Dj 9, 18).

Blaženi Alojzije Stepinac – neustrašivi branitelj ljudskoga dostojanstva U propovijedi na svetkovini Isusa Krista kralja svega stvorenja 1941. godine blaženi Alojzije Stepinac je izjavio: »Na jednu bih vas stvar želio danas upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao.

U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala — rekao bih — glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibao je, da i oni koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi. Ono čiSrpanj–Kolovoz 2015.

me je Isus Krist tako privukao ljudska srca i dignuo paloga čovjeka, ono čime je bezbrojne hiljade oduševio, da budu spremni i na najteže žrtve, jest njegova beskrajna ljubav prema čovjeku. Pokazao ju je najprije djelima, kad je zemljom ‘prošao čineći dobro i liječeći sve’, pokazao je to i riječima, kad nas je učio: ‘Od ove ljubavi nitko veće nema, nego ako tko položi život svoj za svoje prijatelje’. Pa ako i ne traži od nas da dademo život za bližnjega onako, kao što ga je dao on, Sin Božji i kralj naših duša, ipak nikoga ne izuzimlje od temeljnog zakona ljubavi prema drugome čovjeku. Što više, ne može se spojiti ljubav prema Bogu s mržnjom prema čovjeku. Ljubimac Kristov sv. Ivan apostol ne ustručava se ni za čas ustvrditi: ‘Ako tko reče: ljubim Boga, a mrzi na bližnjega svoga, lažac je, jer tko ne ljubi brata svoga, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?’« Blaženi Alojzije Stepinac dao je divno svjedočanstvo ljubavi prema svakom čovjeku bez ikakve razlike. To je posvjedočio konkretnim djelima. U propovijedi na kraju pokorničke procesije, a kao završetak listopadskih pobožnosti 31. listopada 1943. blaženi Alojzije Stepinac je izjavio: »Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.

Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugom.« Dakle, uvijek i svagdje zastupao je i branio istinu katoličke vjere.

Divno svjedočanstvo čiste savjesti blaženoga Alojzija Stepinca Blaženi Alojzije Stepinac pretrpio je progon, poruge, uvrede, poniženja, šikaniranja, ismijavanja, podmetanja i notorne laži. Sve to

je trpio poradi Krista i njegove Crkve. Ipak, najviše i najvjerodostojnije je trpio zbog samoga sebe, poradi svoje mirne i čiste savjesti koja je u opasnim i mračnim vremenima snažno kričala poput Habakukova kamenja iz zidova, glasno klicala pred licem Gospodnjim, pouzdano razglašavala poput jerihonskih trublja vjernost vječnome zakonu i Kristovu evanđelju, vjernost dostojanstvu svakoga čovjeka, vjernost istini, ljubavi i slobodi. Njegova je savjest bila i ostala mirna, jer je bila u miru s Bogom. Njegova savjest bila je i ostala čista, jer je u njoj bio svet i čist Isus Krist. Njegova je savjest bila i ostala čista jer se ničim nije ogriješio o jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Savjest mu je bila mirna i čista jer je u njoj donio ispravan i dobar sud pred Bogom o ljudima i događajima svoga vremena. Ispravan i dobar sud doveo ga je do čvrstoga osobnog uvjerenja. Čvrsto osobno uvjerenje davalo mu je hrabrost i strpljivost. Hrabrost i strpljivost su ga podržavale uspravnim, nepotkupljivim, nepokolebljivim u stavu da je za istinu i pravdu bolje časno i pošteno umrijeti nego u laži i izdaji nečasno i nepošteno živjeti. Izaziva veliko divljenje činjenica da blaženi Alojzije Stepinac za svoje uvjerenje ima za svjedoka samoga Boga jer je svjedočio Božju riječ koja danas snažno svjedoči za njega, za njegov osobni integritet, za njegovu čistu i mirnu savjest, za njegovu uzornost i svetost dovijeka. Blaženi Alojzije Stepinac i danas se preporučuje našoj savjesti pred Bogom koji nas prosvjetljuje da prepoznamo istinitu veličinu Boga u čovjeku – u Alojziju Stepincu – koji je u svoje vrijeme poradi Isusa Krista (usp. 2 Kor 4, 2. 5) dao divno svjedočanstvo čista srca, dobre savjesti i neprijetvorne vjere. To svjedočanstvo blista sjajem vjernosti evanđeoskoj istini. To svjedočanstvo daje jedinstveni pečat povijesnoj istini. Među njima nema i ne može biti proturječja.

9

Onima koji su se posvetili služenju

(...) Pretpostavljam da se ponekad, zbog situacije Crkve u vašoj zemlji koja je u brojčanoj manjini, ili pak zbog neuspjeha u službi, osjećate kao i nekoć Isusovi učenici kada nisu ništa ulovili, iako su ribarili cijelu noć (usp.

Lk 5,5). No, ukoliko se pouzdamo u Gospodina, upravo u tim trenucima možemo iskusiti snagu njegove Riječi i njegovoga Duha koji obnavlja u nama povjerenje i nadu. Plodnost naše službe ovisi iznad svega o našoj vjeri; o vjeri u Kristovu ljubav od koje nas ništa ne može odijeliti...

10

Svima okupljenima

Draga braćo i sestre, u biblijskim čitanjima koja smo poslušali odjeknula je više puta riječ »mir«. Uistinu, snažna proročanska riječ! Mir je Božji dar, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. To je plan koji uvijek nailazi na protivljenja čovjeka i zloga. Tako i u našemu vremenu težnja za mirom i trud oko njegovog postizanja sukobljavaju se s činjenicom da se u svijetu trenutno vode toliki oružani sukobi. To je jedna vrsta trećega svjetskog rata, koji se vodi »u dijelovima« te se, u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava ratna klima. (...)

Usred ove ratne klime, poput Sunčeve zrake koja prodire kroz oblake odzvanja Isusova riječ u evanđelju: »Blago mirotvorcima« (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže »Blaženi propovjednici mira«: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže: »Blago miro-tvorcima«, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju...

GODINA XLVI br. 7–8/500

Mladima

(...) Pozvani ste, dakle, na ovo poslanje: očuvati nadu na koju vas potiče ona ista vaša stvarnost – da ste osobe otvorene životu; čuvati nadu koju posjedujete kako biste nadišli svakodnevicu, kako biste pripravili za budućnost društveno i ljudsko ozračje bolje od dosadašnjega; imati nadu za život u svijetu koji je srdačniji, pravedniji i mirniji, koji je iskreniji od ovoga trenutnoga, koji je više po mjeri čovjeka....

Vlastima

Srpanj–Kolovoz 2015.

Sarajevo, baš kao i Bosna i Herce-

lazim kao hodočasnik mira i dija-

govina ima posebno značenje za

loga (...) Bosna i Hercegovina je, ko-

Europu i čitav svijet. Stoljećima su

načno, sastavni dio Europe. Njezini

na ovim prostorima prisutne za-

uspjesi i drame potpuno se ukla-

jednice koje ispovijedaju različite

paju u povijest europskih uspjeha

vjere te pripadaju različitim naro-

i drama, te su u isto vrijeme veli-

dima i kulturama, zajednice boga-

ka opomena kako bi se uložile sve

te u svojim posebnostima te pono-

raspoložive snage da započeti mi-

sne na svoju jedinstvenu tradiciju.

rovni procesi postanu sve čvršći i

Sve ovo tijekom dugo vremena ni-

stabilniji. (...) Svi bismo trebali pre-

je predstavljalo poteškoće u među-

poznati naše temeljne ljudske vri-

sobnim prijateljskim i srdačnim

jednosti, kako bismo se uspješno

odnosima. (...) Potreban nam je

suprotstavili divljaštvu onih koji bi

razgovor, otkrivanje bogatstva sva-

od svake različitosti htjeli stvoriti

koga od nas, vrednovanje onoga što

priliku za nasiljem. U ime se ovih

nas ujedinjuje te doživljavanje ra-

vrijednosti može i mora surađiva-

zlika kao mogućnost rasta, pritom

ti, graditi i razgovarati, opraštati i

poštujući svakog pojedinca. (...) Do-

s njima rasti. (...)

11

Obitelj – s pravom u središtu pozornosti (7) Uz Izvanrednu sinodu biskupa, Rim, 2014.

Potreban odmor za noviji obiteljski pastoral Piše: Milan Šimunović

L

jeto, s vrućinama i sparinama, nije prilika za neka jača, a pogotovo ne zahtjevnija razmišljanja. Većina misli na nekakav ‘odmor’, po mogućnosti morski. Dakako, to će uspjeti tek manjem broju, jer redovite životne obveze i financije to ne dopuštaju. A i mnogi svećenici, koji bi se trebali malo odmoriti, tek će u ljeti imati više obveza, ovisno i o župnim zaštitnicima i hodočašćima, a oni primorski će morati biti na raspolaganju i turistima, i dr. Šteta je što mnoge obitelji neće moći ‘vidjeti mora’, barem radi djece.

1. Zar ništa osim redovitog?

Ipak, odmor ne znači potpunu distanciju od svega. Doduše, današnje vrijeme ne pogoduje ni ‘kroz godinu’ nekom zauzetijem pastoralnom razmišljaju i djelovanju.

Na pameti mi je nedavni svećenički skup kada mi jedan mlađi kolega reče neka pustim neka svoja ‘umovanja’ o novoj evangelizaciji i iskoracima u obiteljskom pastoralu. A bila je riječ o promoviranju istinske komunikacije unutar obitelji, na temelju poruke pape Franje u povodu Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija. Naime, on misli, a, čini se, nije jedini, da je zaređen da ‘misi i dijeli sakramente’, ima svoj redoviti broj vjernika (uglavnom starijih) i što treba posebno činiti, svakako ne ‘trčati’ za onima kojih nema jer ako žele mogu doći. Štoviše, nastupio je prigovorom da mi profesori i neki ‘nadobudniji’ imamo silne programe, pitajući što smo od toga proveli u svojim sredinama jer ionako na misama imamo relativno malo naroda.

Ako je mislio da je situacija teška i da se mnogi, pa i praktični vjernici, ne odazivlju na ‘nešto novo’, da je nastupila svoje-

16

vrsna čudna apatija i stagnacija, ima pravo jer to na svakom koraku možemo primijetiti. I što se tiče i izrazito katoličkih obitelji, pokatkad se događa da se ponašaju kao da nisu mogući neki pomaci. U tom smislu počela me mučiti misao o tome je li moguće da je na pomolu neka ‘tiha predaja’? Što ako dio pastoralnih djelatnika misli da se njihova služba sastoji uglavnom u pukom ‘sakramentaliziranju’, a ne prvotno u naviještanju, štoviše, u misionarenju? Naime, u Crkvi je prisutna zabrinjavajuća pojava da dio svećenika i nemali broj vjernika zaključuje: ‘što više treba’, što narod ‘treba mučiti’ s nekim ‘novitetima’, jer ionako ‘sve slabo prolazi’?

Pritom mi naviru Isusove riječi iz Evanđelja da je došao donijeti ‘određeni nemir’, dinamiku, akciju, makar se to nekomu činilo kao neko ‘forsiranje’. I bio je jasan kad je rekao da kraljevstvo Božje ne može ‘čekati’. Nije se mirio s gotovo nemogućom situacijom. I zato se nije zadržao u sinagogi da raspravlja s rabinima i ostalima, nego je krenuo ‘među narod’.

2. Metoda hoda i osluškivanja U cijeloj ‘evanđeoskoj priči’, u radikalnim promjenama koje je Isus inicirao, najviše me dira njegova metodologija ‘osluškivanja bîla’ ispaćenog naroda, o čemu možemo čitati gotovo na svakoj stranici Evanđelja. Posebno je indikativan događaj, kada je riječ o ‘gubljenju vjere i nade’, što je slučaj danas i s mnogim obiteljima, o susretu Isusa uskrslog s učenicima iz Emausa koji su pričali, najviše kukali kako su se ‘nadali’ nečemu drukčijem, a sada ih je taj ‘neki Isus’ praktički ostavio ‘na cjedilu’. Neće li svećenicima i ostalim angažiranijim

vjernicima, osobito obiteljskim animatorima, ljeto biti prilika za slično ‘osluškivanje’ u tom komešanju ljudi? Bez obzira na to što je određeni broj došao na odmor, glavnina priče vrtjet će se oko ‘preživljavanja’, od nezaposlenosti do neimaštine, sve do pitanja ‘kako dalje’ i što tu vjera može pomoći? Štoviše, u tom beznadnom govoru moći će se češće iščitavati i primjedba kako izgleda da nas je i Bog ostavio!

Dakako, rijetki će priznati da su se ‘krivo nadali’ misleći da će demokratske promjene i stjecanje vlastite hrvatske države devedesetih godina biti ‘čarobni štapić’ koji će sve riješiti i zadovoljiti gotovo nemoguće ‘apetite’ lagodnijega življenja. Jer neki, ne misleći toliko na slobodu, državnost, jezik, kulturu i dr., još uvijek žale za ‘socijalističkim stilom življenja’, ne vodeći računa o tome da nisu mogli potrajati ti preživjeli ‘mentalni sklopovi’, od društvenih i političkih do gospodarskih i kulturoloških. S druge strane, ako mnogi i priznaju da smo izvedeni ‘iz egipatskog ropstva’, ipak pokazuju da se sve manje snalaze na ‘putu kroz pustinju’ života prema ‘obećanoj zemlji’.

Doduše, lako je odmah naći krivca u ‘lošoj privatizaciji’, u nepravdama, ali valja imati pred očima i bespoštedno svjetsko tržišno nadmetanje i konkurenciju. I sada je prava umjetnost kako se snaći i preživjeti, pa otud i ‘pošast’ gotovo sve masovnijega odljeva mlađih i školovanijih, sve do Kanade. A najviše stradavaju upravo obitelji.

U toj situaciji, vraćajući se Emaus i ‘krivom nadanju’ dvojice učenika da će doći vrijeme da će sve ‘biti po njihovu’. Prerečeno za nas danas ekonomskim rječnikom, da ćemo dobro živjeti, a bez osobita truda, ne odričući se nekih blagodati, pa i nepotrebGODINA XLVI br. 7–8/500

3. Izlaz u povratku obiteljskoj žrtvi Međutim, ako se danas nekima progovori o ‘starim obiteljskim vrijednostima’, posebice o žrtvi, o strpljivosti, vjernosti danim obećanjima i dr., kao što je bilo riječi u prethodnim napisima, to će im izgledati neprihvatljivim rješenjem. Ipak postaje sve jasnije da nema drugoga rješenja nego u ‘vraćanju na izvore’, na jednostavniji način života, jer definitivno nema ‘zemaljskoga raja’ koji bi utažio ‘svu našu zemaljsku žeđ’.

Zato će trebati, mislim ovdje na pastoralne djelatnike, mnogo više osluškivati naše obitelji, koje su se ‘jako promijenile’, ‘udarane’ sa sviju strana, kako bi im se znalo progovoriti Isusovim ‘govorom nade’, koji nužno uključuje patnju i križ, ali i konačnu pobjedu. Poput Isusa moramo naći vremena da ‘zađemo u obitelji’, da ‘im priđemo’, da pokušamo suživjeti se, saslušati, da im se progovori ‘iznutra’, dakako i pomalo ‘stavljajući u pitanje’ neke nerealne težnje i ‘idole’.

Suvremene znanosti polaze od pretpostavke da, ako želimo utjecati na osobu, moramo naučiti ‘njen jezik’, odnosno nešto od nje kako bismo mogli bolje i učinkovitije izazvati željene promjene. Po svemu sudeći, dolazi vrijeme kada će se morati sasvim drukčije, od sjemenišnog odgoja do fakultetskog studija i trajne prakse, početi više učiti način komuniciranja Isusove poruke križa i nade suvremenom čovjeku. To znači da će i svećenicima više trebati nešto od pastoralne psihologije, vodeći brigu o okolnostima u kojima ljudi žive. A to znači ‘poći po kućama’, kao Isus, a ne samo kao onaj kolega, čekati ih ‘za oltarom’. Prošlo je vrijeme ‘dijeljenja lekcija’. Potrebno je ‘više na koljena’, uz molitvu, razgovor s Bogom, da nam rasvijetli pamet i dadne snage za nove pothvate.

Srpanj–Kolovoz 2015.

Odmori me u sebi Gradim Ti suhozid od žuljevitih riječi, u dlanovima premećem i preokrećem misli i oblike, ranjavaju me oštrice i bridovi, siječe vrelina i tišti kameni prah nestajanja. Premjeravam, udaljujem se i približavam, odlazim i vraćam se, ocjenjujem svoje djelo u vremenu i promatram vrijeme u svojemu djelu.

Srce me, ili tijelo, vuče k jugu i pitam se odakle u meni tako snažan drhtaj čežnje za suncem i modrinom, beskrajnom i mirnom, odakle tolika zadivljenost igličastim dječacima što se sneno njišu na podnevnom povjetarcu, odakle takva očaranost skrbnom majkom maslinom ili kamenim čuperkom od mirisa i soli, koji poput cvijeta izniknu iz crvenkaste zemlje. Je li to krv primiješana zemlji ili je zemlja primiješana sutonima?

Ipak, pretežak je ovaj kamen za me jer ljudska je vjera krhka i plitka kao trag noćnika u mjesečini, nestalna i plaha kao odbjegla sjenka vječnosti, vrisak i tišina preplašene postojanosti. Preteška je gruba i neklesana riječ, riječ hrapava i nesklapna, prebolna je pogažena i smrvljena riječ istine.

Prostri mi zato postelju od mekoće i svjetlosti s nebnicom od smiješaka djetinjstva da usnim san daleko od graktanja crnih ptica straha, da usnim blagost daleko od kandži zloće, da usnim milosrđe daleko od ponora boli, a namjesto klonulih vjeđa sklopi latice svoje odanosti, prekrili mi dušu nježnošću i odmori me u sebi, Gospodine.

Tomislav Salopek

Foto: Tomislav Alajbeg

nih. Da nije lako, i da politika često ‘zakazuje’, svakomu je to jasno. Ipak je i činjenica da onaj koji hoće raditi, ipak se nekako može snaći, nekud ‘okrenuti’, dakako, ne bez jake žrtve i vjere. I takvih je, hvala Bogu, lijepi broj, čak i kompletnih obitelji koje nam mogu biti primjer. Zar mnogima i danas ne bi trebalo ponoviti Isusove riječi o nužnosti da mnogo toga valja pretrpjeti kako bi se moglo doći ‘do slave’, poput njega, već i u ovome životu ‘do nečega novoga’?

17

U korist vlastite štete

Egzodus kao smanjenje nezaposlenosti Jedno, od prvotnih značenja riječi egzodus jest i Izlazak, oslobođenje iz egipatskog ropstva, prema biblijskoj povijesti i knjizi. Hrvatski je slučaj, u našim danima, obrnut, egzodus je nešto drugo, a ne izlazak iz ropstva. Ništa novo, KANA (i drugi koji nisu ravnodušni) o tome piše odavno, sve ako sada više ni hrvatska medijska mizerija ne može za­ obilaziti temu. Inače, potrebno je ponoviti, nipošto samo zbog toga što repetitio mater studiorum est.

R

azvaljivanje Hrvatske uništenjem svega vitalno važnog, najprije i rasprodajom nacionalnoga obiteljskog srebra i zlata, hrvatskih banaka i najvrjednijih dijelova industrije, danas se, ne prekidajući ono prvo, nastavlja drugom polugom: efektivnim izgonom mladih iz Hrvatske. Fatalni doseg te poluge nemjerljivo je veći. Današnja hrvatska demografska i populacijska kataklizma solidno je pripremljena. Svježe vijesti: samo u Njemačku, u posljednje dvije godine, otišlo je oko stotinu tisuća. Naravno, ne starih ljudi. Još samo nedostaje bučno hvastanje kako je zaustavljen rast nezaposlenosti. Budući da oni koji su upravo otišli u Njemačku zacijelo više ne traže posao u Hrvatskoj, a dio su veličanstvene statistike. Hvastanja ipak ima, zasad nešto manje bučnog, jer mora se priznati i porast sezonskog zapošljavanja u turizmu, a efektivno prognane iz Hrvatske netko bi mogao početi ubrajati.

38

poruka papi franji?

Papa Franjo objavio je »ekološku« okružnicu. Iz Hrvatske je već stigao odgovor u obliku antiekološke svinjarije. Teško je i zamisliti nešto pokvarenije i bezobzirnije od ukidanja naknade za boce od mlijeka. Ta je naknada dio možda jedine dobre mjere prethodne »posade« ministarstva koje, da je pameti i poštenja, moglo bi biti motor prosperiteta. Nikakav pravi razlog nije ni spomenut, a ono što je rečeno sramotno bi bilo i ponoviti. Bjesomučno zločesti udarac po leđima najveće sirotinje; teško da itko kopa po kantama za smeće iz dokolice ili dosade. Iznos odgovarajuće »uštede«, tridesetak milijuna kuna, ako je vjerovati čestim dojavama u medijima, davno je razbacan na luksuz/luksuzne najamnine (dok država ima tisuće četvornih metara vlastitog, neiskorištenog prostora) u istom ministarstvu, a ako je to ušteda/prednost za račun mljekarske industrije, to je stvar za Agenciju koja se bavi tržišnim odnosima, ako se uopće bavi. Približno isto toliko razbacano je na suludu »promociju« obnovljivih izvora putem poticaja da »sirotinja« koja si to može priuštiti izbroji hrpe kuna za, u današnjim mjerilima, ipak luksuz, hibridne automobile.

U toj perverziji, gdje će sirote najveće i najbogatije automobilske kompanije dobiti »pripomoć« od strahovito bogate hrvatske vlade i ministarstva, za prodaju hibridnih vozila, i to je »tržišno« sasvim u redu, ni DOK-ING d.o.o. ni Rimac automobili, naravno, nemaju što tražiti. Primjerice, taj isti novac za razvoj i zapošljavanje nezaposlenih mladih u odgovarajućem programu elektroautomobila, što bi dečki mogli, ali eto. Jer to, zacijelo u interpretaciji ministra koji se u ekologiju razumije podjednako kao i u ginekologiju, a u svjetski trend solarne revolucije još i više, ne bi išlo. Kao što ne bi išlo niti da je trideset milijuna kuna,

na koje bi se moglo uz nešto pameti dobiti čak i u Hrvatskoj još mnogo više novca, investirano u solarni laboratorij i centar za razvoj. U mlade ljude i budućnost Hrvatske, pisah o tome i dosad dovoljno, ovima ionako posve uzalud. Možda sljedeći budu trezniji. opet »frapa«, ali u Gružu Opet ponestaje mjesta. A trebalo bi (bit će nadam se ipak prilike) postaviti dvadesetak osnovnih pitanja o rasprodaji za »siću« Croatia osiguranja. Onog kojega ni četiri rata ni 130 godina trajanja nisu uspjeli oteti Hrvatskoj. Ali uspio je to nadmeštar za predstečajne nagodbe, koje prema najnovijoj literaturi i manje novim uvidima, budući da je sve bilo odmah jasno, jesu posao stečajne mafije. Vidi novije knjige o tome, ima ih, etc. Jedno od dvadesetak pitanja odnosi se na nezakonitost te »prodaje«, to jest predaje, uz »popust« od oko tri i pol milijarde kuna. Protuzakonite inače i bez obzira na fantastični popust.

Nadalje, trebat će postaviti pitanje kako se to Grad Dubrovnik, većinski vlasnik Luke Dubrovnik, naglavce baca u predaju buduće marine u Gružu privatnom vlasniku, nasuprot interesima Grada, Luke i Atlantske plovidbe, i, sa stajališta prava i pravne države, nevjerojatno skandalozno, nasuprot presudama Upravnog suda u Splitu i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. A samo da bi udovoljili nasilju kojim Vlada RH daje, nasuprot sudskim odlukama, koncesiju privatnom investitoru. Taj pak, stari je znanac KANE, još iz 1994. I vremena devastacije hrvatske prirodne baštine Rogoznice. Toga se pak zacijelo malo tko još sjeća, a danas mladi tek su rođeni u vrijeme »Oluje«. Štioci koji se dokopaju odmora i ostali, čitat će u rujnu, ako preživim.

Lijep odmor svima koji ga uspiju dohvatiti.

S. Uršić GODINA XLVI br. 7–8/500

Tako je govorio ekonomist HNB ima osobitu ulogu u hrvatskoj katastrofi. Očekivano. Središnja nacionalna banka kreator je i nositelj kreditno-monetarne politike. Njezini glavni ciljevi jesu rast bruto društvenoga proizvoda, održavanje visoke stope zaposlenosti i makro­ekonomska i financijska stabilnost. Jasno je da nema gospodarskog i društvenog razvoja bez ostvarenja tih ciljeva, kao što je i poznato da za njihovo ostvarenje središnjoj nacionalnoj banci stoje na raspolaganju brojni i snažni instrumenti. Poznato je i da središnja nacionalna banka slijedom tih činjenica mora preuzeti odgovornost za nadzor nad bankarskim sustavom i za stabilnost nacionalnog financijskog sustava.

Međutim, Hrvatska narodna banka dosad nije preuzela odgovornost ni za jednu nepoželjnu pojavu ili trend, niti za jedan makroekonomski pokazatelj za koji bi se to trebalo očekivati. Guverneri HNB-a ponašaju se poput monarha, imaju status nepogrješivih »svetih krava« vazda kovanih u medijima u zvijezde ili barem hvaljenih kao da u Hrvatskoj nema dvadeset tisuća djece koja nemaju ni za hranu i kao da u Hrvatskoj nema već najmanje trećina sirotinje, kao da nema tri stotine i trideset tisuća nezaposlenih i isto toliko blokiranih. Nikada se nije čulo ima li i na HNB-u odgovornosti za to što je Hrvatska u zadnjih dvadeset godina uvezla za devet stotina milijardi kuna više robe i usluga nego što je izvezla. Nikada se nije čulo koja je odgovornost HNB-a zbog toga što je na rasprodaji zamalo cijeloga bankarskog sustava Hrvatska »zaradila« kojih pet i pol milijardi kuna, nakon što je na sanaciju istih tih banaka potrošila 87 milijardi kuna, da bi potom za navedenih pet i pol milijardi predala banke vrijedne najmanje devedeset i devet milijardi kuna. Nikada nitko nije položio naciji račun zbog čega

Srpanj–Kolovoz 2015.

je i komu, u najvećoj tajnosti rasprodano hrvatsko zlato za stotinu četrnaest milijuna dolara, iako je vrijedilo milijardu.

Nitko nikada nije vidio ni jednu ciljanu, selektivnu mjeru koja bi pomogla go­spodarstvu. Nigdje to nije tako vidljivo kao iz činjenice da banke u Hrvatskoj desetljećima uništavaju hrvatsku industriju, poljodjelstvo i ribarstvo odobravajući mnogo niže kamatne stope za potrošnju, primjerice kupnju automobila nego za proizvodnju. A imala je glede toga »i škare i sukno« u rukama. Ništa manje rušilački i bezobzirno, HNB ne mari za to što banke jednostrano mijenjaju kamatne stope na sve vrste kredita, i što su banke u najtežoj krizi u ekonomskoj povijesti zaradile dvostruko više nego prije krize. HNB nije briga što su banke poticale građane na minuse i tako ih odvele u minus od pedeset četiri milijarde kuna na što su im obračunavale dvanaest do četrnaest posto kamata, što treba vidjeti kao klasičnu lihvu.

U HNB-u su znali da banke u izvorima nisu imale švicarskih franaka i da su efektivno prevarile klijente kreditima vezanim uz švicarske franke, ali to se HNB-a nije ticalo. Banke su uvele dvije stotine i trideset različitih vrsta naknada i provizija. Ni to se nije ticalo HNB-a. Ni to što je među poduzetnicima poznato da, osim desetak povlaštenih, ostali trpe bankarski harač i ekonomsku okupaciju Hrvatske.

Potrebno je osvrnuti se malo i na povijesne dosege HNB-a da bi se razumjelo kako je Hrvatska dospjela do ponora.

Ima ih toliko i takvi su da bi to bilo teško i zamisliti kad ne bi bilo stvarnost. Rasprodaja hrvatskih banaka ubraja se u blistave vrhunce postignuća HNB-a. Tako je, na prijedlog HNB-a, hrvatska vlada 1998. donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Dubrovačke banke. A u

to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo banke koja bi po kreditnim plasmanima imala kvalitetnija i sigurnija sredstva osiguranja naplate kredita. Stvarno stanje tada nije bilo važno. Važno je bilo što kaže HNB. Fiktivni nalaz HNB-a bio je pet milijardi i devet stotina milijuna rizičnih kredita i jedna i pol milijarda potencijalnih gubitaka. To se zove metoda i meštrija.

Slijedila je prodaja u bescjenje. Za sanaciju je otišlo šest milijardi i osamsto milijuna kuna. Dvije milijarde više nego što je bilo potrebno. Za tu cijenu Republika Hrvatska postala je vlasnik Dubrovačke banke, a onda ju je, uz fantastičnu »savjetničku pomoć« prodala za stotinu sedamdeset osam milijuna kuna (24 milijuna eura), dakle za trideset osam puta manje nego što je potrošeno za sanaciju.

Usput, prva ponuda kupca bila je veća za tri milijuna eura, a zbog čega, do danas je ostalo nepoznato. Dalje, država je plaćala sedam posto kamatu na izdane obveznice, u proteklih je petnaest godina naplatila tek milijardu i tristo milijuna, a za osamsto pedeset milijuna kuna prethodno danih kredita banci, nemoguće je saznati jesu li ikada vraćeni, nema evidencije o tome. Fantastičnim savjetnicima isplaćeno je milijun i stotinu pedeset tisuća eura za uspješnu prodaju. I bila je uspješna. Dva i pol posto od realne cijene. Kupac, Charlemagne fond, nedugo prije toga nastao je iz Regent fonda u Londonu, a suvlasnici su imali i tvrtku na Kajmanskim otocima, s dva poštanska sandučića i nula zaposlenih. Koliko bi maski palo kad bi se razotkrilo tko stoji iza tih fondova i njihovih igrača, nije lako ni zamisliti. Igrači iz HNB-a i danas imaju važnost i »ugled«, a »igrali« su sve ove godine, i to u nedodirljivom statusu »svetih krava«, jedinih koji nešto »razumiju«.

39

Promisao

Ekološka enciklika pape Franje Laudato sie, mi Signore, cum cucte le tue creature San Francesco d’Assisi, Laudes creaturarum, Editrice, Assisi

P

oslije prve enciklike pape Franje – Evangelii Gaudium – stiže nam druga koja već samim svojim naslovom – Laudato si’ – upućuje na duhovnoga oca i nadahnitelja vlastita mišljenja i djelovanja po kojemu je, jedini od 266 papa u dvotisućljetnoj povijesti Crkve, uzeo ime. Franjo Asiški, čovjek iz 13. stoljeća koji je u najvećoj mjeri, po srcu, a ne po umu, bio ostvario ideal nasljedovanja Krista, stožerni je lik u konfiguraciji sadašnjega pape. Zato je ta enciklika u cjelini upućena izvoru vode živodajne sa svečeva vrela, zato ona ustraje na vječitoj aktualnosti prve sustavne ekologije u novijoj povijesti svijeta i čovječanstva. Radi na ekumenskoj brizi za budućnost i plemenitoj skrbi za održivi razvoj Zemlje, staništa ne samo čovjeka nego i svih stvorenja. Dalje, daje sažet uvid u misao Franjinih prethodnika, od sv. Ivana XXIII., preko bl. Pavla VI. i sv.

Ivana Pavla II. do Benedikta XVI., o fundamentalnim pitanjima života i opstanka našega planeta. Predlaže, napokon, dokidanje nametnute tehnokratsko-ekonomske paradigme i njenu zamjenu paradigmom vraćanja izvornim vrijednostima pune harmonije između Boga, stvorenja i prirode. Stoga je ta enciklika izvanredno važan dokument pregalaštva na boljitku čovječanstva, štoviše, u ovome času najvažniji. Što se to događa u našoj zajedničkoj kući (podsjetimo, kuća / dom u grčkome je oikos, pak otuda riječ ekonomija koja izvorno označuje umijeće skrbi i održanja kuće kao doma zajednice), što možemo i moramo učiniti da spriječimo daljnji pad u propast? – pita se naš papa i kroz uvod i šest poglavlja daje svoje odgovore, ali i u ime Crkve, pa i s jasno izraženom željom da njegov glas bude i glas osiromašena, sluđena i prestrašena čovječanstva. Kao i Franjo Asiški, i Franjo

48

naših dana došao je među nas vođen Duhom Svetim, da bude glasom onih kojima je pravo na glas oduzeto.

I sad dolazi dobri papa Franjo da nas na to podsjeti, snažno i moćno u neizrecivoj tihosti i blagosti svoga glasa.

Uvodni zapjev Uvodni distih priproste, iz duše i srca asiškoga siromaška iznikle, glasovite pjesmarice Laudes creaturarum, kaže Laudato sie, mi Signore, Cum tucte le tue creature.

U uvodu enciklike papa Franjo preskače zahvalu Gospodinu za brata Sunce, za sestre Lunu i zvijezde, za brata Vjetra i sestru Vodu, pa za brata Ognja, jer hita u samo srce stvari. Ono se krije u našoj Majci Zemlji. Laudato sie, mi Signore, / per sora nostra madre terra. Sudbinska povezanost čovjeka i zemlje, kao one što obuhvaća svekoliku prirodu, traje od postanka i trajat će do kraja svijeta. Zato divno kaza carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej, ovako: Zločin protiv prirode jest zločin protiv nas samih i grijeh protiv Boga.

Digresija druga – nužnost redukcije Zapravo je ova kolumna trebala biti posvećena papi Franji u Sarajevu na dan 6. lipnja 2015. godine. Imao sam sreću biti među sedamdesetak tisuća duša na koševskome stadionu, kad se dogodio jedinstven i neponovljiv susret s najvećim pronositeljem ljubavi, ufanja, vjere i mira u današnjemu svijetu. U računalo sam odmah nakon povratka unio zabilješke kao skicu za kolumnu i neke eventualne buduće tekstove. A onda se dogodila enciklika i, kakav već jesam, ne odoljeh izazovu da o njoj napišem kolumnu. Da je to nemoguća misija, shvatih tek kad se već nepovratno upustih u pothvat od kojega više nisam mogao odustati. Jer će za dva mjeseca, u ludu vremenu kojega karakterizira rapidación (Franjin španjolski izraz za vremensko ubrzanje), taj tekst (ne i njegova poruka, nadajmo se!) biti zagušen mnoštvom drugih tekstova. Obuhvatnost u širini i dubini zahvata u temu tolika je da se na raspoloživu prostoru kolumne jedva o tome može nešto promucati.

I da ne bih dalje trošio retke, suzujem uvid na drugi dio koji razmatra problem integralne ekologije, te idem svjestan nužna redukcionizma in medias res.

Digresija prva – Terra est stella Prije nego nastavim, dopustio bih si jednu digresiju. Vezana je za sjećanje na djetinje dane, na moj prvi razred Klasične gimnazije u Zagrebu, gdje uđoh kao jedanaestogodišnjak. Pred očima mi prva stranica latinske početnice i rečenica: Terra est stella. U akustičkoj izvedbi zvučilo je otprve zamamno i čarobno. Terra est stella. No, nikako nismo mogli shvatiti kako je to naša zemlja zvijezda, kad svake večeri gledamo bezbroj zvijezda na nebu. Istom mnogo kasnije naučismo da smo mi ljudi s planetom Zemljom jedno, da tek smo sićušno zrnce prašine među milijardama drugih takvih malenih i velikih čestica u beskonačnome svemiru. Tad spoznasmo, a poslije zaboravismo da smo mi sami zemlja. (Post 2, 7).

Integralna ekologija Franjo minucioznom raščlambom dovodi u pitanje parcijalnu ekologiju, osobito pak nametanje tehnokratske paradigme kao one koja bi trebala donijeti čovjeku i svijetu stalni rast, sreću i blagostanje. Razmatrajući odnos ekonomskoga i socijalnog ambijenta, čitamo.

GODINA XLVI br. 7–8/500

Piše: Darko Gašparović

Temeljno je tražiti integralna rješenja, koja uvažavaju interakcije između prirodnih i društvenih sustava. Ne postoje dvije odvojene krize, jedna ambijentalna a druga socijalna, već jedna je i jedina složena socio-ambijentalna kriza. (139) iz čega logično slijedi zaključak da ako je sve u odnosu, onda i stanje zdravlja društvenih institucija sadrži posljedice za prirodni prostor i kvalitetu ljudskoga života: »Svaka ozljeda solidarnosti i prijateljstva prouzroči štete u prostoru«(116).

U takvoj integralnoj (i integrirajućoj) eko-slici uključene su kulturalna ekologija i ekologija svakodnevnoga života. I samo ugroženo, povijesno, umjetničko i kulturno nasljeđe dio je zajedničkoga identiteta prebivališta i temelja stvaranja nastanjiva grada (143). Nastanjiva znači čovjekovu biću prilagođena, jednako kao što se čovječanstvo mora izboriti za održiv razvoj, a ne takav koji promiče nekontroliran neobuzdan rast u svrhu nepravedna stjecanja zajedničkih dobara od pojedinaca i stjecanja profita, a na štetu osiromašenoga i obespravljenog velikoga dijela svjetskog pučanstva. Na primjeru Aboridžina Franjo upozorava i predlaže kako bi se pravedno mogli riješiti problemi stoljećima poniženih i iskorištavanih drevnih zajednica. Valjalo bi prestati smatrati zemlju tek ekonomskim dobrom koje služi za eksploataciju i bogaćenje, već je tretirati kao Božji dar čovjeku koji su naši predci znali sačuvati u zajedništvu s njome i u punome poštovanju i dostojanstvu.

Posebna se važnost pridaje ekologiji svakodnevnoga života. Prihvaćanje zemlje kao zajedničkoga dobra ne isključuje vlasništvo nad kućom, jer to ima veliku važnost za dostojanstvo osobe i za razvoj obitelji.

Radi se o središnjemu pitanju ljudske ekoSrpanj–Kolovoz 2015.

logije (152). No, ljudska ekologija implicira i nešto mnogo dublje: nužni odnos života ljudskoga bića s moralnim zakonom, upisanim u njegovu navlastitu narav, a taj je odnos nuždan da bi se mogao kreirati dostojanstven ambijent. To je ustvrdio i Benedikt XVI. rekavši da postoji ekologija čovjeka, jer čovjek posjeduje narav koju mora poštovati i ne smije njome manipulirati poradi užitka (120). Ovdje je mjesto da se još jednom naglasi bitna nadovezanost pape Franje na njegove prethodnike koja je provučena kroza cijelu encikliku, te time naglašava trajnu zauzetost crkvenoga nauka za čovjeka, sve od epohalne socijalne enciklike Rerum novarum iz 1893. pape Lava XIII. Nema, nažalost, prostora da se dalje nastavi raščlamba Franjine kritike konzumerizma, tehno-ekonomske paradigme, scijentizma koji nametanjem epistemološke paradigme umjesto da pozitivno oblikuje živote pojedinaca i život društva svojim ugrožavanjem prirodnoga okoliša pogubno redukcionistički utječe na sve oblike ljudskoga i društvenog života. Ne možemo se udubiti ni u složena pitanja relativizacije slobode te kaosa postmodernoga društva.

Moguće je tek krajnje sažeto prozboriti koju o završnome dijelu enciklike koji govori o odgoju i duhovnoj ekologiji te na kraju promisliti zaključak.

Odgoj i duhovna ekologija Sve što je prije elaborirao, Franjo sad usmjeruje prema ključnome cilju i zahtjevu: treba nam drukčiji stil života! Polazi od misli Romana Guardinija da čovjek prihvaća kao razumne, pravedne i ispravne naredbe i forme za oblikovanje načina ponašanja i djelovanja koje su mu nametnute izvana, a nisu izraz njegove istinske

ljudske naravi (144). Unatoč svim negativnim iskustvima, predlaže opće prihvaćanje Karte Zemlje te uspostavlja vjeru i nadu da je vazda moguće razviti novu sposobnost da se izađe iz sebe sama prema drugome.

Zalaže se odlučno, na tragu svetoga pape Ivana Pavla II., za kulturu života protiv kulture smrti koja se nadvila nad čovječanstvom. Traži novi početak, potreban više nego ikad u povijesti: O da bi naša epoha mogla biti prepoznata po buđenju novoga prepoznavanja života, po odlučnosti dostignuća održivosti, po ubrzanju borbe za pravednost i mir i po radosnome slavljenju života! (148).

U svemu tome presudnu ulogu ima odgoj za spoznaju jedinstva i zajedništva između čovječanstva i Majke Zemlje, za ekološko obraćenje, u čemu važnu ulogu mora imati i kršćanska duhovnost, stvarana i rasla kroz dvadeset stoljeća, tako da pruži prilog nastojanjima za obnovu čovječanstva. Kršćanska duhovnost promiče i nudi alternativni model za poboljšanje kvalitete života, a u svemu tome duboko je prožeta idejom Isusa Krista o življenju radosti i mira. Konačno, nad svime ljubav, usredištena u Euharistiji.

Ljubav. Ne samo vjerska i crkvena nego i građanska i politička. Sveopća i zajednička.

Zaključak Papa Franjo završava molitvom za našu zemlju. Valjalo bi je navesti cijelu, ali moguće je tek početak i završetak. I to će za ovu prigodu biti dovoljno.

Svemogući Bože. koji si prisutan u cijelome svemiru i u najmanjemu od tvojih stvorenja, Hvaljen budi!

Amen.

49

Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Marulićev trg 14, p.p. 434, HR-10001 Zagreb

Knjižare:

Zagreb Kaptol 1, Kaptol 29 • Rijeka Fiorello la Guardia 10c Karlovac Stjepana Radića 4 • Osijek Trg slobode bb Split Kralja Zvonimira 16 • Marija Bistrica Trg Ivana Pavla II. 32

Narudžbe: tel: 01 63 49 030 • fax: 01 48 11 118 ks-prodaja@ks.hr •

www.ks.hr

Ispunite narudžbenicu na 64. stranici ili željena izdanja naručite telefonom, e-mailom, odnosno putem naše web-knjižare.