Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti«
IVAN KARLIĆ
OSLUŠKUJUĆI BOŽJU RIJEČ… CIJENA:
80,00 kn
Osluškujući Božju riječ… Homilije za godinu “B”
Kršćanska sadašnjost
BENITO MARCONCINI, ANGELO AMATO, CARLO ROCCHETTA, MORENO FIORI
Liturgijska pomagala; 12 x 20 cm; meki uvez; 219 str.;
Ivan Karlić
FORMAT:
Poznati franjevac i profesor dogmatske teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu o. dr. Ivan Karlić ovu je knjigu svojih homilija za aktualnu liturgijsku godinu »B« posvetio »vjernicima koji ustrajno, strpljivo i vjerno osluškuju Božju riječ i njezino tumačenje na ’podnevnoj’ svetoj misi na zagrebačkom Svetom Duhu«. Navodeći da su sve propovijedi donesene u ovoj knjizi zaista i izgovorene na nedjeljnim misama, gdjekad neznatno izmijenjena, proširena ili skraćena, autor zaključuje: »Nastojao sam ovdje biti što je moguće konkretniji u promišljanu nad Božjom riječi, jer smatram da cilj nedjeljnih propovijedi i homilija i jest nastojanje oko primjenjivanja Božje poruke u konkretnom življenju«.
BIBLIOTEKA:
Homilije za godinu »B«
ANĐELI I DEMONI CIJENA:
220,00 kn
220 kn
190,00 kn
BIBLIOTEKA:
70,00 kn
Eseji; 13 x 20 cm; meki uvez; 161 str.;
U formi triju »dijaloga« Peter Kreeft, profesor filozofije na Boston Collegeu i autor niza knjiga iz područja filozofije i kršćanske teologije, od kojih su neke postale prave uspješnice po čitavome svijetu, zamišlja kako bi bilo kad bi se antički filozof Sokrat odjednom pojavio u sadašnjosti, u današnjoj Ateni. Tako zamišlja dijalog između Sokrata i trojice protivnika njegovu mišljenju, dostojnih rasprave – liječnika, filozofa i etičara te psihologa – o pitanjima i argumentima vezanima uz abortus. Pitanja oko kojih se odvija cijela rasprava su sljedeća: Je li pobačaj pravo žene? Kada počinje ljudski život? i konačno, Trebamo li ozakoniti moralnost?
kršćanska sadašnjost
CIJENA:
Dramatična rasprava o pitanjima oko pobačaja
Teologija kršćanskih staleža u Hansa Ursa von Balthasara
FORMAT:
PETER KREEFT
NEPOBAČENI SOKRAT
A n ton Štrukelj
Život iz punine vjere
Polazišta; 12,5 x 20 cm; meki uvez; 450 str.;
Za današnjeg čovjeka »stalež« kao pojam zvuči neprihvatljivo jer izriče nešto stabilno, trajno, nešto što čovjeka određuje cijeloga života. Stoga se »stalež« doživljava protivno poimanju slobode modernoga čovjeka koji svoju slobodu ne želi ostvarivati na taj način; ne želi je »skučiti« na tri staleža: svećenički, redovnički i laički (bračni) stalež. Knjiga Antona Štrukelja donosi iscrpan, pregledan i jasan prikaz cjelokupne teologije staleža Hansa Ursa von Balthasara, tako da je ona nezaobilazno djelo ne samo za poznavanje teologije staleža nego i same Balthasarove teologije. Naime, upravo teologija staleža uvodi u središte Balthasarove teologije, a to je ljubav. Čitajući ovo vrijedno djelo slovenskoga teologa, čitatelj će se moći upoznati s mnogim središnjim temama golemoga teološkog opusa švicarskoga teologa, kao što su trinitarna teologija, kristologija, mariologija, ekleziologija.
BIBLIOTEKA:
CIJENA:
Teologija kršćanskih staleža u Hansa Ursa von Balthasara
FORMAT:
ANTON ŠTRUKELJ
ŽIVOT IZ PUNINE VJERE
Teološki radovi; 17 x 24 cm; meki uvez; 440 str.;
w w w.k s.h r
9 789531 110167
FORMAT:
Anđeli i demoni, dobri i zli duhovi, uočljivo su prisutni u pučkim maštanjima svih religija. Teolozi si sve češće postavljaju pitanje: »Jesu li anđeli i demoni mit ili stvarnost?« I, ako stvarnost tih bića istinski ulazi u red objavljenih istina, koje značenje ona poprima za čovjeka i njegove odnose s Bogom? Kako zamišljati Sotonu i njegov zlobni utjecaj u ekonomiji spasenjske povijesti? Da bi pružili cjeloviti pogled blizak danostima vjere, neki stručnjaci cijeli taj problem analiziraju na različitim razinama: u prvom dijelu sveska osvrćući se na anđele, u drugom na demone. Nakon opširnoga uvoda Carla Rocchette, koji sabire i suprotstavlja razna pitanja i pokušaje rješenja što proizlaze iz najnovije teologije, poznati bibličar Benito Marconcini iznosi danosti o anđelima i demonima koji su, više‑manje istaknuto, prisutni u bi‑ blijskoj literaturi. Slijedi dugo i detaljno povijesno istraživanje o liku i ulozi anđela i demona u crkvenoj tradiciji, o čemu piše o. Angelo Amato, dok je sustavnome teologu Carlu Rocchetti povjerena teška zadaća predlaganja sveobuhvatne teološke vizije, koja je biblijski utemeljena i koherentna. On anđele opisuje kao »klanjatelje Bogu živom« i sluge Kristova djela i poslanja Crkve. Ova vrijedna knjiga, koja je nedostajala na hrvatskome teološkom podneblju, završava radom teologa i stručnjaka u psihijatriji i parapsihologiji Morena Fiorija, koji predlaže razmišljanje o Sotoni i njegovu djelovanju u svijetu (napasti, mjesno uznemirivanje, đavolsko opsjednuće i s njima vezana fenomenologija) napose ističući vjeru Crkve u konačnu Kristovu pobjedu.
BIBLIOTEKA:
Povijesna drama između dobra i zla
ANTON TAMARUT
CIJENA:
FORMAT:
90,00 kn
Izvan nizova; 17 x 23 cm; tvrdi uvez; 168 str;
»Bog o kojemu je riječ u ovoj knjizi ne može bez čovjeka; njega čovjek silno zanima. On ne samo da o njemu trajno razmišlja, nego ga intenzivno osjeća i ljubi, a u svojoj ga bezuvjetnoj i neograničenoj ljubavi ne prestaje stvarati i spašavati od ropstva grijeha i smrti. I dok se čovjek uvijek iznova igra samoutemeljenja i neovisnosti, Bog ga ne prestaje sebi privlačiti ’konopcima ljubavi’ (Hoš 11,4). Čovjek, naime, uzaludno pokušava sreću naći u stvorenjima i istinu o sebi u sebi samome«, piše autor u uvodu ove knjige i nastavlja: »Stranice što slijede za središnju temu imaju milosrđe i radost, odnosno Boga koji se već u starozavjetnoj objavi poistovjećuje s tim pojmovima. U Isusu Krstu on je uosobljeno milosrđe i radost; potpuno milosrđe i potpuna radost.« Knjiga je tiskana kao suizdanje Kršćanskoga kulturnog centra i Kršćanske sadašnjosti
BIBLIOTEKA:
BOG MILOSRĐA I RADOSTI
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Siječanj Cijena
XLXIX 1/527 2018. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
4 »Očenaš« na ispitu
Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.
7 Papa Franjo i reforma Crkve Stjepan Baloban
8 Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda
Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.
Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
12 Koliko i kako osobno promišljamo vrijeme kao tijek?
Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
20 Posebnoj djeci s (ne)posebnim
Putopis
vijesti
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
38 Suverenost zakovana za dno
U korist vlastite štete: Stanko Uršić
40 Kina odbravila vrata papi Franji? 42 Izdržat ćemo
14
Sveta zemlja Ivana Ćepulić
Stare novine – novi papir
čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Siječanj 2018.
Razgovor: Ive Livljanić
46 Magare
Zapis: Zvonko Madunić
48 Crkva izrasla na krvi mučenika
Odvojenim
na odlagalištima,
29 Podvala novoga stoljeća? 30 Radosna vijest u doba lažnih
pretplata@ks.hr
količinu otpada
Stjepan Lice
potrebama
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
smanjujemo
45 Molitva čitavim bićem
Političke teme: Tonči Tadić
Godišnja pretplata: 143 kn
prikupljanjem
Tomislav Salopek
18 Virtualna Republika Hrvatska
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
25 Moj san
Bono Zvonimir Šagi
Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Denona d.o.o.
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
Koreja
22 Dvije znakovite biskupske sinode
49 Marijagorički bosanski franjevci
24 Tijelo bez duše
50 Beskućnici
26 Marijini biseri
56 Radoslav Haluža
Vrijeme i svijest: Vedran Martinac Brojni, ali svi naši
Veronika Popić Portret umjetnikan 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
»Očenaš« na ispitu
Ž
ive rasprave izazvale su izjave pape Franje o tome treba li u molitvi »Očenaš« promijeniti izraz »i ne uvedi nas u napast«. Papa se pri tome poziva na francuski prijedlog koji ovaj izraz mijenja i tvrdi da bi on trebao glasiti »ne dopusti da padnemo u napast«. Prema Papinim riječima, Bog nije taj koji će čovjeka strovaliti u napast i jednostavno promatrati kako ovaj pada. Bog koji je prije svega Otac takvo što ne čini. On je Otac koji čovjeku pomaže da se, nakon što je ovaj pao u napast, što brže pridigne. Onaj koji čovjeka uvodi u napast nije Bog Otac, nego Sotona. Takvog Boga, koji je prije svega milosrdni Otac, kojemu se čovjek uvijek može s povjerenjem obratiti za pomoć, propovijeda Njegov Sin Isus. Bog Otac, poput svakoga milosrdnog oca, ne igra se samovoljno i površno, gotovo zlurado, s dobrobiti vlastite djece. On ne »testira«, pasivno promatrajući, vlastitu djecu jesu li ona na pravom putu ili srljaju u propast. Mnogi vjernici diljem svijeta složili su se s razmišljanjem pape Franje. Riječi ili sadržaj riječi? Izvan je svake sumnje da nešto »škripi« između slike Boga koju nam predočuje Isus i molbe da nas taj Bog ne uvede u napast, i to u molitvi koju nas je taj isti Isus naučio. Postavlja se, međutim, pitanje smijemo li autentične Isusove riječi u njegovoj molitvi »Očenaš« tako jednostavno izmijeniti kako bi se poklapale sa stilom i izričajima Radosne vijesti koju na mnogim drugim mjestima propovijeda Isus? Ima dosta teologa koji misle da to nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. I papa Benedikt XVI. 4
zalagao se za autentično i ispravno prevođenje izvornih tekstova. Zahtijevao je da se držimo doslovno originalnih riječi teksta i onda kada je očito da one idealno ne oslikavaju ono što se njima htjelo reći. Tako se u originalnim liturgijskim tekstovima kaže da je Isus umro »za mnoge«. Poslije je to prevedeno »za sve« ljude. No, očito je da je i prije smisao riječi bio kako je Isus umro »za sve« ljude, te su vjernici to tako i shvaćali. Prema tome, svakako nije uputno zastupati nekakvo magično poimanje Boga sukladno krilatici »Ne daj Bože promijeniti niti jednu riječ ili jedan zarez!«, ali isto tako nije rečeno da je svako mijenjanje jednog izraza neophodno kako bi otkrili smisao tek-
nju: Je li tvoja vjera tako jaka da bi zbog nje mogao žrtvovati i vlastitog sina? I patnik Job je bio iskušavan. Samog je Isusa đavao napastovao u pustinji. A nitko neće tvrditi niti da je đavao bio jači od Boga niti da je Bog Otac poslao đavla da mu napastuje Sina. Upitno je dakle da li bi drukčiji prijevod molitve »Očenaš« »sanirao« onu kontradikciju između slike Boga kao milosrdnog Oca i riječi u molitvi »Očenaš«. Barem ne na način kako to predlažu francuski biskupi. Time se problem samo »premješta«. Ako napasti dolaze od Sotone, znači li to da je Sotona »jednakopravni« protuigrač samomu Bogu, sposoban ograničiti i Božju svemoć? Problematika svakako ostaje ne-
Problem svega možda je u tome što je u zapadnom svijetu moral postao svojevrsna sekularna instancija koja zamjenjuje Boga.
sta. Svakako je primjerenije nastojati otkriti smisao onoga što se riječima htjelo reći. Dakle, i dok smo molili »Očenaš« na klasičan dosadašnji način, nitko nije niti pomislio da je od Boga Oca ikada doveden u napast. Svi smo bili uvjereni da je napast djelo Sotone, a možda i nekih ljudi. Rješava li problem promjena riječi? Za razliku od prijevoda liturgijskih tekstova, međutim, kod drukčijeg prijevoda molitve »Očenaš« stvar nije tako jednostavna. Jer je Sveto pismo prepuno slučajeva u kojima ljudi svoje iskustvo s Bogom shvaćaju i doživljavaju kao napast ili kušnju. Tako Bog Abrahama stavlja na kuš-
riješena. Možda i zato što se vjernik mora pomiriti s činjenicom da, kada je u pitanju zlo i njegovo djelovanje u svijetu, određeni paradoks uvijek ostaje aktualan. Što je napast? Ovdje je riječ i o terminološkoj pomutnji. Tako u njemačkom jeziku pojam »Versuchung« znači i »napast« i »kušnja«. Abraham i Job bili su iskušavani. Krist je bio napastovan. Hrvatski jezik razlikuje ove pojmove. Ali i kušnja i napasti mogu biti test povjerenja u Boga, test vjere. A takvih izričaja u Bibliji ima mnogo, ne samo u molitvi »Očenaš«. Dakle, problem svega možda je u tome što je u zapadnom svijetu moral postao svojevrsna sekularna instanGodina XLXIX br. 1/527
Piše: Josip Grbac
cija koja zamjenjuje Boga, kako tvrdi jedan teolog. Vjernici pojmove napast ili kušnja shvaćaju uglavnom u negativnom smislu, kao navođenje na zlo, na grijeh. Sv. Ivan Vianney rekao je kako »Sotona napastuje samo one koji se žele ostaviti grijeha i one koji su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju – ne mora ih napastovati.« Ovo bi moglo biti temeljno polazište za svakoga tko sa stajališta vjere i morala razmišlja o napastima. Napasti mogu imati i »pozitivni« smisao: pokazuju da je čovjek za đavla ili za Zlo problem, da se ne da zavesti Zlom, da je za đavla ili za Zlo »tvrd orah«. Mogu upućivati na to da je kod onoga tko se osjeća napastovan vjera ipak jaka. Istinska napast ne smjera prije svega na moralni život. Istinska napast smjera na vjeru. Taktika je jasna: ako u nekomu uspiješ oslabiti vjeru, korak do nemorala lagan je i kratak. Đavao u pustinji nije Isusa htio navesti na nemoral. On je htio u njemu oslabiti povjerenje u Oca nebeskoga. Zmija u Edenskom vrtu nije čovjeka napastovala tako što mu je ponudila ne znam kakve tjelesne užitke. Ona je u njima kanila umanjiti povjerenje u Boga, njihovu vjeru da Bog svojim zapovijedima njima želi samo dobro. »Vjeruješ li više meni ili Bogu?«, bilo je temeljno pitanje u Edenskom vrtu i u pustinji. I čovjek u Edenskom vrtu i Isus bili su moralno besprijekorni, bez grijeha. A napastovani su. Njihov krepostan život temeljio se na povjerenju u Boga. Vjera u Boga bila je temelj morala. Cilj je bio napasti i uzdrmati taj temelj. Napasti, kušnja, grijeh i vjera Tek nedostatkom vjere moguće je upasti u grijeh. Protiv grijeha ne možeš se boriti samo tako što ćeš mukotrpno nastojaSiječanj 2018.
ti živjeti kreposno. Farizeji su bili itekako kreposni. A Krist ih je nazvao »obijeljenim grobovima«. U svom kreposnom življenju pouzdavali su se u Zakon, u vlastite snage, u vlastitu tobožnju superiornost nad Zlom. Ali nisu bili otvoreni za prihvaćanje Božje riječi. Tako je veliki mislilac Søren Kirkegaard ustvrdio kako nasuprot grijehu ne stoji vrlina. Suprotna je grijehu vjera. Besprijekoran život ne odaje istinsku vjeru. Napasti djeluju mnogo dublje. Na uzroke grijeha. A uzrok grijeha sustavna je sumnja ili nevjera u Boga, u Njegovu providnost, njegovu brigu i ljubav za svakoga pojedinog čovjeka. Pri Isusovu napastovanju u pustinji ponavlja se drama iz Edenskog vrta. Ovdje čak i nije u prvom planu Isus. Ovdje je u prvome planu čovjek, tj. pitanje što čovjek može ili ne može učiniti, poštovati ili prekršiti Božju zapovijed. Jer đavao zna, kao što je znala i zmija, kako glase Božje zapovijedi. Ni jedan ni drugi ne kažu: »Ne slušajte što Bog govori.« To bi bio jeftini trik i mnogi bi ga prozreli. Napast se sastoji u iskrivljivanju Božjih zapovijedi: »Pa nije Bog tako mislio«, »Krivo ste shvatili Božje naputke« itd. Možda bi autentični smisao riječi iz molitve »Očenaš«, bez obzira na upotrijebljene izraze koje sada nastojimo promijeniti, mogao glasiti: Oče, ne uvedi nas u tešku kušnju jer mi smo slabi ljudi, imamo povjerenje u Tebe, ali nam podaj snagu da kroz kušnju ne podlegnemo napasti da posumnjamo u Tvoju dobrotu! Ako je to smisao riječi, i ako netko s takvom nakanom moli, sumnjam da će promjena jedne ili dviju riječi promijeniti ono što je Krist u toj molitvi htio reći. A vjerujem da svi s takvom ili sličnom namjerom izgovaramo molitvu »Očenaš«. To, sigurno, zna i papa Franjo.
Smisao molitve Stoga se, dakako, zahtjevu za promjenom riječi nema što prigovoriti. Problem bi mogle biti posljedice koje nastaju kada, sukladno današnjim trendovima, teološkima i ne znam više kakvima, hoćemo originalne biblijske tekstove jednostavno »prilagoditi« tim trendovima. Tako bi ova težnja za promjenom molitve »Očenaš« za mnoge mogla biti uzrok nerazumijevanja i smutnje, pa čak i krivih tumačenja. Jer, očito je da nitko od vjernika nikada nije pomislio da bi Bog Otac mogao čovjeka izložiti napastima, gotovo ga navoditi na grijeh. To, sigurno, nije smisao originalnog teksta. No, bi li tko mogao pomisliti, kao što čitam u jednom inozemnom tjedniku katoličkog »naprednog« svjetonazora, kako ni neke druge molitve, poput molitve vjernika tijekom sv. mise, nemaju nikakva smisla. Čemu moliti za ovo ili ono, ovoga ili onoga, kada znamo da Bog sve zna? »Ukinimo te infantilne molitve, one samo upućuju na jedno naše djetinjasto i magično poimanje Boga«!, uzvikuje »nabrijani« teolog. Dovoljno bi bilo usredotočiti se na silazak Duha na darove kruha i vina, smatra on. Te molitve, smatra on, ukazuju da mi Boga shvaćamo kao »Deus ex machina«. Očito je da u takvom načinu razmišljanja svaka molitva gubi smisao. Ovdje se ne vodi briga da je originalna kršćanska molitva ona koja Bogu zahvaljuje za nebrojena dobročinstva, a ne molitva koja od Boga uvijek samo nešto traži. U tom je smislu »Očenaš« originalna kršćanska molitva, tj. molitva zahvale. Bez obzira na izraze koje su prijevodi upotrijebili. Zato, u smislu onoga što je već papa Benedikt tvrdio, nije najvažnije koje su riječi upotrijebljene u tekstu, nego kakav je njihov smisao, bolje rečeno, što su ljudi mislili kada su ih izgovarali. 5
Foto: andrea windolph
Bl. William Carter
U vjeri budućnost stanuje
V
U
siječnju, kada Crkva slavi sv. Franju Saleškoga, zaštitnika katoličkih novinara i pisaca, spominje se još jednog blaženika koji je bio u službi tiskanog naviještanja vjere. William Carter rodio se 1548. u Londonu. Bio je oženjen i bavio se tiskarskim zanatom. U doba progona katolika, koji je provodila britanska kraljica Elizabeta I., William, kao uvjereni katolik, stavio je svoje znanje u službu prenošenja katoličke misli i vjere među progonjenim katolicima. U početku je pomagao u tiskari Nicholasu Harpsfieldu poznatomu kao biografu sv. Tome Morea. Tiskao je listiće s temeljnim postavkama katoličke vjere i molitvama te nabožne knjižice. Radio je u velikoj tajnosti, no progonite6
lji su ga uhitili i zatvorili u Tower u Londonu. U zatvoru je bio 18 mjeseci, a mučenjem i ponižavanjem tamničari su ga željeli prisiliti da se odrekne katoličke vjere i izda svoje suradnike i drugove. William je ostao ustrajan u svojoj vjeri i vjeran svojim sudrugovima. Osuđen je na smrt i pogubljen 11. siječnja 1548. Za primjer ostalim katolicima bio je obješen, potopljen i raščetvoren. William Carter umro je u miru, zapisali su njegovi životopisci, a prije smrti jedan ga je utamničeni svećenik ispovjedio. Među progonjenim katolicima u Engleskoj proširio se glas o Carterovu mučeništvu i svetosti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. god. 1987., a spomendan mu se slavi 11. siječnja.
• Suzana Peran
jera je uvijek bila vjera u nešto buduće, vjera u neko obećanje. Budućnost pak nije ni prazno vrijeme što samo teče naprijed, ni produljena sadašnjost, još manje povraćena prošlost, nego prisutnost novoga, što ga ne možemo izvesti samo iz prošlosti ili sadašnjosti, jer nadilazi i jedno i drugo. Dinamika života prvih kršćana izvirala je iz obećanja i iščekivanja dolaska Gospodinova. U vjeri budućnost stanuje: ona je način kako se budućnost uprisutnjuje, kako postaje stvarna i djeluje u sadašnjosti. Vjera je uvijek stvaralačka, jer u njoj leže izvori mladoga bitka, kao u pupoljcima drveta pod snijegom u kojima se već nastanilo proljeće. I oni su znakovi vremena, jer im smisao nadilazi zimu. Vjekoslav Bajsić Godina XLXIX br. 1/527
Kolumna Stjepana Balobana
Papa Franjo i reforma Crkve
P
ri kraju pete godine pontifikata (13. ožujka 2013. – 13. ožujka 2018.) sve se više postavlja pitanje: Hoće li papa Franjo uspjeti u reformi Crkve koja je, zapravo, u središtu njegova pontifikata? Civilni mediji, zbog ‘medijske znatiželje’, od vremena do vremena – uglavnom senzacionalistički – upozoravaju na određene neuralgične točke na tom putu reforme i na konkretne ljude, crkvene službenike, koji se ili protive reformama ili ih podržavaju. Posebnu pozornost zaokupljaju dvojica kardinala George Pell (Australija) i Oscar Maradiaga (Honduras), koje je za svoje suradnike izabrao sam papa Franjo, a koji su u međuvremenu u javnosti optuženi zbog nevjerodostojnosti. Premda oni otklanjaju optužbe i bore se za svoju vjerodostojnost, protivnici promjena u Crkvi ‘služe se’ njihovom situacijom za potvrdu svojih stajališta protiv reforme pape Bergoglija, reforme koja je već započela u Crkvi.
Papa Franjo je dosljedan Papa Franjo je dosljedan u tome da je Katoličkoj Crkvi potrebna obnova, svjestan da je promjene ili reformu moguće provesti tek onda ako se počnu provoditi od vrha Crkve: od službenika Crkve, bilo da je riječ o Rimskoj kuriji bilo o krajevnim Crkvama i o pojedinim (nad)biskupijama. Upravo zbog toga svake godine, već petu godinu zaredom, u predbožićnim govorima članovima Rimske kurije traži promjene u načinu života i rada u Rimskoj kuriji, koja je »mali model Crkve«, kako bi se onda dogođene promjene mogle dalje prenositi na cijelu Crkvu. Na čemu papa Franjo temelji dosljednost u traženju reforme Crkve? Prije svega na mišljenju kardinala o stanju u Crkvi u konklavama prije izbora kardinala Bergoglija za novoga rimskog Siječanj 2018.
biskupa. To se, nažalost, u raspravama oko (ne)prikladnosti ovakve reforme u Crkvi sve više zaboravlja, premda je papa Franjo u tome jasan: »Ono što činim jest da provodim u djelo ono što smo mi kao kardinali zamislili na općim kongregacijama, to jest na sastancima koje smo, tijekom upražnjene stolice, održavali svakoga dana i na kojima smo raspravljali o crkvenim problemima. Iz toga dolaze razmišljanja i preporuke« (La Vanguardia, 13. 6. 2014.). Na temelju tih razmišljanja i preporuka papa Bergoglio je oblikovao viziju obnove Crkve u svojem temeljnom dokumentu »Evangelii Gaudium. Radost evanđelja« (24. studenoga 2013.). Ono što će se poslije, do danas događati s obzirom na reformu Crkve, u naznakama se nalazi u tom dokumentu. Stoga je potrebno iznova čitati i proučavati taj dokument ako želimo razumjeti zašto papa Franjo inzistira na promjenama u Crkvi i koje promjene traži. Dojam i konkretna stvarnost U čovjekovu životu, pa i u životu Crkve, potrebno je razlikovati dojam, koji se dobiva uglavnom na temelju gledanja, opažanja i slušanja, i konkretnu stvarnost koja je, nerijetko, drukčija od dojma i koju je nužno pobliže upoznati kako bismo mogli prema njoj zauzeti svoje stajalište. Što u pontifikatu pape Bergoglija vrijeme dalje odmiče to se čini da se sve manje nastoji upoznati konkretnu stvarnost oko reformi u Crkvi, a sve više prevladava dojam koji se u konkretnom životu kršćana, ali i službenika Crkve, oblikuje u često ‘nesvjesno’ opredjeljenje »za« i »protiv« reformi pape Franje. Tako se, nažalost, stvaraju blokovi koji su neprimjereni za život Kristove Crkve i za širenje evanđelja u svijetu u kojemu živimo. U takvom ‘stanju dojma’ može se čuti kako papa Bergoglio želi teologiju oslobođe-
nja iz Latinske Amerike prenijeti na cijelu Crkvu, premda je to teološki netočno. Poznavanje stvarnosti, to jest crkveno-teoloških pitanja u Latinskoj Americi upućuje na činjenicu da se papa Franjo u crkvenom životu velikim dijelom oslanja na ideju »Crkve siromašnih«, koja se počela oblikovati na Drugome vatikanskom koncilu a svoju je konkretizaciju doživjela nakon Koncila upravo u Crkvi Latinske Amerike. A pod teološkim vidom ne na teologiju oslobođenja nego na teologiju naroda, koja se razvila upravo u Argentini. Zašto su u Crkvi potrebne reforme? Kada je riječ o reformama u Crkvi potrebno je osvježiti memoriju i prisjetiti se riječi kardinala Ratzingera na Veliki petak 2005., neposredno prije nego što je 19. travnja iste godine bio izabran za rimskoga biskupa. Tada je kritički progovorio o stanju u Crkvi naglašavajući da Crkva poput lađe pušta vodu na sve strane. Kao nasljednik Benedikta XVI. papa Franjo još više i snažnije naglašava potrebu za obnovom Crkve, a Crkvu Kristovu poziva da izađe iz vlastite udobnosti i da ima »hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja« (Evangelii gaudium, br. 20), i da preuzme inicijativu, da »napusti lagodni pastoralni kriterij koji se vodi onim ‘uvijek se radilo tako’« (Isto, br. 33). Riječ je o misijskom poletu Crkve koja se ne boji iskoraknuti na ‘moderne areopage’ kojih je sve više i u hrvatskom društvu. Taj je iskorak povezan s brojnim teškoćama, posebno svećenika u pastoralnom djelovanju, onih koji su ‘na prvoj crti’ događanja. Upravo zbog toga svećenici i općenito pastoralni djelatnici trebaju primjer i podršku svojih nadređenih, biskupa i djelatnika u središnjim crkvenim ustanovama. 7
Teološko razmišljanje
Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda
O
davno nam je bilo postalo jasno da sudnica Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše države nije mjesto jednoznačnoga dokazivanja i osude ratnih zločina u svjetlu načela pravednosti i prava, a s pomoću mehanizama pravičnoga i poštenoga suđenja, nego da se pretvorila u mjesto jednostranoga izjednačivanja krivnje, a time i odgovornosti za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u ratovima iz devedesetih na tlu bivše države. I takvo je djelovanje Haškoga suda kulminiralo potresnim činom javnoga ispijanja smrtonosnog otrova jednog od osuđenika iz takozvane šestorke bosanskohercegovačkih Hrvata čim je 29. studenoga 2017. u sudnici čuo pravomoćnu presudu da je kriv. Drakonske pravomoćne presude za šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata koji su, malo je reći, očekivali jedino oslobađajuću presudu, zasjenile su jedan mali i neutjecajni narod u međunarodnoj zajednici koji ih treba prihvatiti kao pravorijek međunarodnoga prava i pravde, a svakom je poštenom i dobronamjernom čovjeku jasno da je posrijedi pravorijek politike i političkih odnosa jednoga dijela moćnih i utjecajnih naroda u međunarodnoj zajednici. Zbog toga se nipošto ne može slučajnim smatrati izbor datuma za izricanje pravomoćne presude, to jest 29. studenoga ili dana državnosti bivše države i ujedno dana prestanka rada spomenutoga suda. Narodna mudrost kaže da su u laži kratke noge pa se slijedom toga sama od sebe nameće potvrda ranije tvrdnje da presuda odiše političkim, ali i politikanskim namjerama jednoga dijela moćne i utjecajne međunarodne zajednice koja je uvijek nalazila istomišljenike i među domaćim ljudima. Dakle, političku poruku posljednje haške presude mogli bismo sročiti ovako: 8
»Drage Hrvatice i Hrvati! Međunarodna je zajednica nakon završetka Drugoga svjetskog rata poduzela i učinila sve da vas izruči čvrstom zagrljaju unitarističke jugoslavenske državne tvorevine koja je ustanovljena na krilima narodnooslobodilačkoga rata, ali i organizirana na osnovama bezbožne i jednoumne boljševičko‑komunističke ideologije. Znali smo i podržavali također (ne)primjetno djelovanje velikosrpske ideologije ispod površine umjetnoga jugoslavenstva. Međunarodna je zajednica zatim punih četrdeset pet godina držala da je pitanje južnoslavenskih naroda konačno riješeno, naime, da svi vi tamo dolje na takozvanome zapadnom Balkanu trebate živjeti u jednoj jedincatoj državnoj tvorevini. Istina je da smo vas sve stavili pod čizmu totalitarnoga i bezbožnoga ili, kako vam danas vaši pioniri maleni tepaju, nedemokratskoga državnog režima, ali smo vas jedino tako zaštitili od uzimanja prava javnosti vaših uskogrudnih nacionalnih, kulturnih, vjerskih, jezičnih i povijesnih razlika i aspiracija. Stvorili smo vam uvjete da kao mnogi narodi živite u jednoj umjetno stvorenoj anacionalnoj državi. Stvorili smo vam uvjete da različite vjerske i religijske zajednice životare pod čizmom javno proklamiranoga bezboštva. Stvorili smo vam uvjete za zajednički jezik, zajedničku kulturu pa čak i zajedničku povijest. I tako redom. Mnogo smo energije i dolara uložili u jugoslavenski projekt a da bi posve nekažnjeno prošla vaša hrvatska emancipacija od bivše državne tvorevine odnosno njezino otpravljivanje u ropotarnicu povijesti. Bili smo uvjereni da će vam početkom devedesetih godina 20. stoljeća zatornička čizma jugoslavenske armije zgnječiti glavu i staviti vam tijelo pod velikosrpski – jugoslavenski – plašt. Vođeni tim uvjerenjem u početku smo skrštenih
ruku i hladnoga srca promatrali agresorsko divljanje jugoslavenske armije i srpskih paravojnih formacija po Hrvatskoj koji su pred našim nosom i očima činili zvjerstva, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Danas, kad je zavladao mir, ovaj vam dio neimenovane međunarodne zajednice, poštovane Hrvatice i Hrvati, opet šalje jasnu poruku posljednjom pravomoćnom presudom izrečenom upravo na dan državnosti bivše države šestorici vaših sunarodnjaka iz Bosne i Hercegovine, shvati: bivše države u malome, o neslaganju s vašom emancipacijom od bivše države i o neprihvaćanju afirmacije vaše nacionalne države u međunarodnoj zajednici. To vam poručujemo ni manje ni više nego punih 26 godina nakon njezina raspada na dan njezine državnosti da biste konačno shvatili u kojoj je mjeri za nas vaša samostalna hrvatska država neželjeno dijete u međunarodnoj zajednici.« To je politička poruka dijela međunarodne zajednice koji radije pristaje na lažnu glorifikaciju jednoga notornog diktatora i zločinca, čitaj: Tita, nego na istinito suočavanje s komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom nakon završetka rata. I sad, budući da su se Hrvati u raznim ratovima dokazali kao dobri ratnici, a u mnogim povijesnim zbivanjima kao loši političari i nikakvi diplomati, opet postoji opasnost da ni politički ni diplomatski ne shvatimo poruku posljednje haške presude, nego da onako poslušnički, upravo vojnički slijepo vjerujemo kako je ona izraz i pravorijek međunaordnoga prava i pravde. Gdje jači tlači slabijega, nema ni prava ni pravde! Gdje je sve laž, to ostaje jedina istina koja nepodnošljivo boli! Samoubojstvo i mučeništvo Samoubojstvo, ma koliko bilo dramatično i potresno, ne može se smatrati ni uzorGodina XLXIX br. 1/527
Piše: Tonči Matulić nim ni herojskim činom. U spisima koji obuhvaćaju jedinstvenu povijest dužu od tisuću godina, dakle u Bibliji, zabilježeno je sedam samoubojstava, od toga šest u Starome zavjetu (usp. Suci 9, 52-54; 16, 28‑30; 1 Sam 31, 4 – 5; 2 Sam 17, 23; 2 Mak 14, 41‑43) i jedno u Novome zavjetu (usp. Mt 27, 3‑5). Poneko od starozavjetnih samoubojstava predočeno je čak kao herojsko djelo vrijedno divljenja, a ne samo kao ljudska tragedija i nerješiva zagonetka. No, upravo polazeći od Svetoga pisma, čin samoubojstva, kao uostalom i čin hotimičnoga ubojstva, protivi se cjelokupnoj biblijskoj objavi i poruci o ljudskome životu. Čovjek, kao žena i muškarac, stvoren je na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 27). Iz biblijske vjere u Boga stvoritelja i darovatelja života s kršćanstvom je u povijest čovječanstva ušla poruka o svetosti i nepovredivosti ljudskoga života, štoviše, o apsolutno nepovredivome ljudskom dostojanstvu svakoga ljudskog bića. Crkva i njena teologija stoga su, od početka trebale jasno razlikovati čin mučeništva od čina samoubojstva. Kršćansko mučeništvo uključuje dragovoljno prihvaćanje smrti snagom božanskoga nadahnuća i milosti usred progona radi davanja herojskoga svjedočanstva vjernosti i ljubavi prema Bogu. U tome smislu hotimično prihvaćanje mučeništva bitno se razlikuje od samovoljnog samoubojstva. »Od samoubojstva treba razlikovati žrtvu kojom netko iz uzvišenih razloga – kao što su Božja slava, spas duša ili služenje braći – žrtvuje ili stavlja u opasnost vlastiti život (usp. Iv 15, 14)« (Izjava Jura et bona, I, 3). Konačni sud o mučeništvu daje Crkva, ali to ne isključuje prisutnost Kristove milosti u vjerniku koja ga osposobljava da u svakodnevici prepozna razliku između čina mučeništva od čina samoubojstva. Kršćanski je mučenik uvijek mučenik Isusa Krista. Siječanj 2018.
Jednoznačna osuda samoubojstva Budući da je čovjekova bogosličnost izvor i temelj svetosti i dostojanstva ljudskoga života, isključeno je da čovjek može samovoljno raspolagati svojim ili tuđim životom. Ljudski je život uvijek nezasluženi Božji dar. Zbog toga je, a napose život nevinih, stavljen pod posebnu Božju zaštitu, o čemu najrječitije svjedoči peta zapovijed Dekaloga. »Ne ubij!« Sv. Augustin je prvi od Otaca sustavno izložio osudu samo ubojstva. »Nije nikako uzalud što se u svetim kanonskim knjigama ne može naći nikakav božanski naputak ili dopuštenje po kojem bismo smjeli počiniti samoubojstvo, bilo da bismo time stekli besmrtnost, bilo da bismo izbjegli ili spriječili kakvo zlo« (De civitate Dei, I, 20). Sv. Augustin je jasan: ne postoji motiv koji bi mogao moralno opravdati čin samoubojstva. »Stoga, kad pročitamo zapovijed ’Ne ubij!’ – (…) – preostaje da shvatimo kako se čovjeka tiče zapisana zapovijed »Ne ubij!«: niti koga drugog, niti sebe sama. Jer i onaj tko ubije sebe ne ubija nikoga drugog doli čovjeka« (Isto). Sveobuhvatnu osudu samoubojstva izložio je također sv. Toma Akvinski. On je osudu utemeljio na trostrukom razlogu. Prvi razlog proizlazi iz povrede prirodnoga samoodržanja i ljubavi prema samome sebi. Drugi razlog proizlazi iz povrede društvene pravednosti i uzajamnosti među ljudima. I treći razlog proizlazi iz nijekanja isključivoga Božjeg gospodstva nad životom (usp. Summa theologiae, II–II, q. 65, a. 5). Samoubojstvo je dakle zlodjelo protiv sebe, zajednice i Boga. Potvrda osude samoubojstva U novije vrijeme je Crkva ponovno više puta potvrdila nedvosmislenu osudu samoubojstva. Samovoljno samoubojstvo našlo se na koncilskome popisu sramot-
nih djela koja truju civilizaciju i proturječe časti živoga Boga. »Što god se protivi samom životu – kao što su svakovrsna umorstva, genocidi, pobačaj, eutanazija te također samovoljno samoubojstvo; (…) – sve to i drugo tome slično zasigurno su sramotna djela. I dok truju ljudsku civilizaciju, ta djela u najvećoj mjeri proturječe Stvoriteljevoj časti te više kaljaju one koji se tako ponašaju negoli one koji tu nepravdu trpe« (Gaudium et spes, 27). Kongregacija za nauk vjere u gore je citiranoj izjavi o eutanaziji Jura et bona (JB) – Prava i vrednote od 5. svibnja 1980. utvrdila: »Samoubojstvo je dakle jednako neprihvatljivo kao i ubojstvo: takvo ljudsko djelovanje znači odbacivanje vrhovne Božje vlasti i njegovog plana ljubavi. Isto tako samoubojstvo je često odbacivanje ljubavi prema samome sebi, nijekanje težnje za životom, bijeg pred obavezama pravednosti i ljubavi prema bližnjima, bilo prema raznim zajednicama bilo prema cijelom ljudskom društvu (…)« (JB, I. 5). U toj se izjavi lako može naslutiti nauk sv. Tome Akvinskoga o samoubojstvu, a koji je ponovno preuzet i potvrđen u novome Katekizmu: »Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovom nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti s obiteljskom, narodnom i ljudskom zajednicom prema kojoj imamo obveze. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga« (Katekizam Katoličke Crkve (KKC), 2281). Na tom je tragu i sveti Ivan Pavao II. jednoznačno osudio samoubojstvo: »Samoubojstvo je trajno moralno neprihvatljivo kao i ubojstvo. Tradicija Crkve ga je uvijek odbacivala kao veliki zločin. (…), samoubojstvo je prema objektivnom sudu težak nemoralni čin, jer prezire ljubav pre9
ma samom sebi i odriče se dužnosti pravde i ljubavi prema bližnjemu, prema različitim zajednicama čiji je on dio i prema društvu općenito. U svojoj najdubljoj jezgri samoubojstvo odbacuje apsolutnu vlast Boga nad životom i smrću, tako proglašenu u molitvi starog izraelskog mudraca: ‘Ti imaš vlast nad životom i smrću, ti dovodiš do vrata Podzemlja i opet izvodiš’ (Mudr 16, 13; usp. Tob 13, 2)« (Evangelium vitae, 66). Moralna odgovornost samoubojice Jasna i nedvosmislena osuda samoubojstva kao napose teškoga grijeha odražavala se i na kanonsku crkvenu disciplinu. Naime, već je regionalni koncil u Bragi 563. godine zabranio pružanje crkvenoga pogreba samoubojici i ona se održala sve do 20. stoljeća. Tek je u obnovljenom Zakoniku kanonskoga prava, proglašenome 1983. godine, samoubojstvo izbrisano iz popisa onih čina zbog kojih se uskraćuje crkveni pogreb i misa zadušnica (kan. 1184–1185). Razlog tomu treba isključivo potražiti u dozrijevanju svijesti o ubrojivosti i subjektivnoj odgovornosti samoubojice. Tako je već citirana izjava Jura et Bona utvrdila da »(…) katkada, zna se, na čovjeka utječu psihološke činjenice koje mogu umanjiti ili posve ukloniti odgovornost« (JB, I. 5). Na ovu je činjenicu skrenuo pozornost i novi Katekizam: »Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost« (KKC, 2282). Dakle, ove nas izjave stavljaju pred zagonetku krajnje subjektivne odgovornosti samoubojice. Budući da je riječ o teško dohvatljivim intimnim, odnosno nutarnjim dimenzijama moralnoga čina osobe, a danas također i o boljem poznavanju dinamika i mehanizama dubinske psihologije, Crkva je razborito korigirala strogu kanonsku disciplinu u prilog pogreba i mise zadušnice za samoubojice, a da time nije dovela u pitanje trajnu objektivnu osudu samoubojstva. Crkva je tom korekcijom samoj sebi osvijestila prvenstvo nedokučivoga božanskog milosrđa. Naime, u kontekstu samoubojstva Crkva uči da »ne treba očajavati glede vječnog spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život« (KKC, 2283). 10
Basel: Jubilarni susret Hodočašća povjerenja na zemlji
J
ubilarni, 40. susret mladih kršćana – Hodočašće povjerenja na Zemlji u organizaciji ekumenske zajednice iz Taizéa održan je od 28. prosinca do 1. siječnja u Baselu u Švicarskoj. Među dvadesetak tisuća mladih iz 45 zemalja bilo je i oko 1300 mladih iz Hrvatske. U poruci koju je uputio okupljenima papa Franjo ih je potaknuo da svjedoče radost evanđelja i ostanu povezani s Gospodinom u molitvi i u slušanju njegove riječi kako bi im on pomogao da razviju svoje talente i promiču kulturu milosrđa temeljenu
na susretu s drugima, kulturu u kojoj nitko na drugoga ne gleda s ravnodušnošću i ne okreće glavu od braće i sestara koji pate. Spominjući se 500. obljetnice reformacije, Papa je mlade pozvao da se obogaćuju različitim darovima koje je Krist dao svojim učenicima i pokažu da evanđelje ujedinjuje kršćane ponad rana podjela. Crkve imaju odgovornost pomoći mladim ljudima živjeti svoju vjeru na novi, dublji i osobniji način. Mladi trebaju doživjeti kako u Europi postoje područja u kojima je nadnacionalna suradnja već postala
nešto samo po sebi razumljivo – rekao je u razgovoru za njemačku katoličku novinsku agenciju KNA prior zajednice Taizé brat Alois. Hodočašće povjerenja na zemlji prvi je put održano na međi triju država i dvaju jezika. Prelazak granica realnost je koju svakodnevno živite. Basel je europski grad. Dolaskom u njega želimo posvjedočiti da nije nemoguće vratiti se izgradnji Europe, istaknuo je mladima brat Alois. Sljedeći susret Hodočašća povjerenja na Zemlji održat će se od 28. prosinca 2018. u Madridu.
S. Peran Godina XLXIX br. 1/527
Foto: wikipedia/Pdluke
Svjetski dan mira u znaku migranata i izbjeglica
N Do posljednjeg
U
Gvozdanskom, naselju podno Zrinske gore, ostaci su stare utvrde koju su podigli plemići Zrinski. Ovog siječnja navršava se 440 godina od događaja vezanog za tu utvrdu vrijednog pamćenja. Utvrdu Gvozdansko opsjedala je od listopada 1577. do siječnja 1578. turska vojska, 10.000 vojnika, potpomognuta vlaškim četama. Nasuprot njima, utvrdu je branilo tek 300 branitelja, od čega pedesetak profesionalnih zrinskih vojnika, a ostalo su bili seljaci i rudari sa ženama i djecom. Tri je mjeseca trajala opsada – branitelji su odbili sve pozive na predaju – i tri mjeseca nije u Gvozdansko stizala pomoć ni u ljudstvu ni u hrani ni u ogrjevu. A zima je te godine bila vrlo hladna. Tijekom cijele noći s 12. na 13. siječnja 1578. čuli su se jezivi zvuci: to je drveće u šumi pucalo od hladnoće. Ferhat-paša, zapovjednik turske vojske, nije mogao zaspati od studeni i naredio je osobnoj straži da naloži još vatre i donese mu još bundi, Izvidnice su pak donijele paši uznemirujuću vijest: u utvrdi, zametenoj snijegom, sve je utihnulo i pogasile se zadnje vatre, što je moglo slutiti na ratnu varku. U osvit zore 13. siječnja 1578., Ferhat-paša zapovjedi vojsci da krene u napad. Kad su Turci provalili u utvrdu, imali su što vidjeti: na borbenim položajima stajali su nepomični stražari s oružjem u rukama – smrznuti. Svi su u utvrdi bili smrznuti. Prizor je duboko potresao i samoga turskog zapovjednika, te je naredio da se pronađe katolički svećenik i da se mrtvi branitelji pokopaju na kršćanski način. Istinita priča bez zvučnih imena, koja potiče na razmišljanje i zaslužuje da je se s poštovanjem sjetimo. Priredila: Boženka Bagarić
Siječanj 2018.
a prvi dan nove godine, kada Katolička Crkva obilježava i Svjetski dan mira, papa Franjo u svojoj poruci u središte razmišljanja stavlja migrante i izbjeglice, ljude koji su u potrazi za mirom i koji su svojevrsni izazov za naše, kršćansko djelovanje. U poruci se papa Franjo osvrće na problem migracija i upozorava da na njih treba gledati s povjerenjem, kao na prigodu za izgradnju miroljubive budućnosti. Kao uzroke migracija navodi oružane sukobe i druge oblike organiziranog nasilja, a migranti kreću na put u nadi boljega života i bježeći od siromaštva i pustošenja okoliša, tražeći posao ili se želeći pridružiti svojoj obitelji koja je već u inozemstvu. Prihvaćanje drugih traži konkretno zalaganje, mrežu pomoći i dobročinstva, ističe Papa te dodaje da čelnici država u koje migranti i izbjeglice odlaze trebaju poduzeti korake kako bi ih primili, promicali, zaštitili i integrirali, ali s odgovornošću prema vlastitim narodima i zajednicama. Dodaje kako većina migranata dolazi redovitom procedurom, no neki se iz očaja i nedjelovanja sustava odlučuju na druge načine. Papa upozorava i na retoriku u kojoj se u zemljama u koje migranti dolaze ističe opasnost od migranata i izbjeglica za nacionalnu sigurnost i troškovi njihova prihvata. Takvom se retorikom, upozorava Sv. Otac, iskazuje prijezir prema ljudskom dostojanstvu djece Božje, te siju nasilje, rasna diskriminacija i ksenofobija. Migranti i društvo koje ih prima pripadaju jednoj obitelji koja ima zajedničko pravo koristiti se zemaljskim dobrima, istaknuo je Papa, dodajući da migranti i izbjeglice ne dolaze praznih ruku, nego donose hrabrost, vještine, energiju, težnje, kao i bogatstvo kulture iz koje dolaze i tako obogaćuju živote naroda u koje
dolaze. Također se sa zahvalnošću osvrnuo na one koji ih primaju. Papa je izrazio i nadu da će se u okviru Ujedinjenih naroda u tijeku ove godine definirati i odobriti sporazumi o migranti-
ma i izbjeglicama, koji će biti polazna točku za političke prijedloge i praktične mjere. Ističući važnost dijaloga i koordinacije u djelovanju međunarodne zajednice, Sv. Otac upozorava na nužnost suosjećanja, dalekovidnosti i hrabrosti. Politika ne smije biti žrtva »cinizma ili globalizacije ravnodušnosti«, smatra Papa dodajući kako međunarodna zajednica treba poduprijeti siromašne zemlje u prihvatu izbjeglica. Svima za uzor djelovanja papa Franjo u poruci stavlja sv. Francisku Cabrini, Majku useljenika, koja se posvetila služenju siromašnim useljenicima u SAD i pokazala kako ih se može primiti, zaštititi i uklopiti u društvo. U duhu Papine poruke, podsjetimo da se u Hrvatskoj, uz Caritas, u zaštiti migranata, azilanata i izbjeglica posebno ističe Isusovačka služba za izbjeglice koju vodi o. Tvrko Barun. Brojnim inicijativama ta služba u svakome useljeniku vidi i štiti dostojanstvo djeteta Božjega. Svjetski dan mira utemeljio je prije 51 godinu papa Pavao VI. S. Peran 11
Političke teme
Virtualna Republika Hrvatska
O
vaj se naslov ne odnosi na neku igricu na internetu, nego na činjenicu da Republika Hrvatska kao država sa svojom administracijom vrlo često u stvarnome smislu riječi ne postoji i ne djeluje. Odnosno, ako već djeluje, čini to s nebrigom svojstvenom nekoj stranoj upravi na tlu Hrvatske, kao da naše države, unatoč grbu, zastavi, himni, predsjednici, premijeru, Saboru, veleposlanicima itd. u praktičnome smislu zapravo nema. Najbolji je primjer stanja hrvatske virtualne države nedavna vijest iz Vukovara, objavljena u našim medijima 17. prosinca 2017.: fra Ivica Jagodić, gvardijan franjevačkog samostana u Vukovaru, pokrenuo je inicijativu sastavljanja konačnog popisa poginulih u Vukovaru. Nepotpuni popis vojnih i civilnih žrtava, koji su franjevci sami napravili, zasad sadržava 1145 imena. U akademskoj javnosti barata se inače brojem od 1700 poginulih u Vukovaru, a na Haaškom se tribunalu tijekom procesa protiv Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića i Mile Mrkšića govorilo o 1739 poginulih. Konačni se broj i identitet svih poginulih ne znaju, iako je od Bitke za Vukovar prošlo 26 godina! I to unatoč tomu što svake godine u Vukovar 18. studenoga hodočasti cijeli državni vrh, dok nas mediji zasipaju 18
silnom skrbi za Vukovar i žaljenjem za vukovarskim žrtvama koje iskazuju sve moguće ustanove i razine vlasti u ovoj zemlji. Ponavljam, ovo nije ni Austro‑Ugarska, niti prva ni druga Jugoslavija, nego Republika Hrvatska koja se zaklinje da su u Domovinskom ratu i u Vukovaru postavljeni njezini temelji. Postoji dakle državno Ministarstvo branitelja, postoji i MUP. Postoji i od države financiran Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, čiji je to posao i čiji se ravnatelj upinje javno dokazati svoje državotvorno poslanje. Postoji čak i u samom Vukovaru Memorijalni centar posvećen upravo stradanju Vukovara, koji financira država. Pa ipak, nemamo »državni«, službeni, konačni popis žrtava Vukovara, nego ga o svom trošku rade franjevci! I nikom ništa. Spomenuti memorijalni centri i spomenuta ministarstva i dalje će od države primati sredstva za svoj rad, stručnjaci u njima svoje plaće, i bit će zahvalni fra Ivici što je besplatno obavio zapravo njihov posao, te ćemo saznati tko je sve stradao u Vukovaru. To nas ne treba čuditi jer, recimo, ni danas nitko pouzdano ne zna koliko je oružja i opreme uzeto iz kojeg skladišta ili vojarne JNA nakon njihova zauzimanja 1991. i kamo je to upućivano. Kao što zapravo nitko ne zna koliko je ljudi branilo Hrvatsku u Domovinskom ratu. No, dok se ratne 1991.,
Piše: Tonči Tadić
kada su hrvatske oružane snage stvarane »u hodu«, još mogla opravdati takva nebriga za sustavnu organizaciju, danas je to teško shvatljivo. Taj »organizirani kaos« iz 1991. postao je tradicija i pravilo ponašanja državne administracije, od ministara naniže i toga se teško osloboditi. Tri su korijena takvoga stanja. Jedan je korijen u nazdravičarskom pristupu politici, koji se njeguje u Hrvatskoj. Kao što je 1991. bilo važnije koliki je barjak na zauzetoj vojarni JNA i što je tko rekao nakon osvajanja vojarne nego gdje su završili oružje i oprema iz nje, tako su i danas za dolazak na dužnost državnog odvjetnika ili ministra zdravstva ili veleposlanika važnije izjave dane u medijima uoči imenovanja negoli njihova stvarna stručnost za taj posao, odnosno i danas je važnije što je neki ministar ili drugi dužnosnik nekome javno rekao nego što je učinio da njegov resor profunkcionira. Cijela se politička scena ponaša na jednaki način. O svemu se može danima i tjednima raspravljati, ali kad se pojavi potreba da se nešto stvarno učini tada, posao dopadne nekog nemotiviranog činovnika ili posao preuzme netko posve izvan sustava koji ga obavi bez državne potpore, poput franjevaca u Vukovaru. Može se tako tjednima raspravljati o Haaškoj presudi Slobodanu Praljku i družini, Godina XLXIX br. 1/527
odnosno njezinu utjecaju na Hrvatsku, no taj je proces trajao punih 13 godina i nikoga za to nije bilo briga u ovoj virtualnoj državi. Jednako tako su Gotovina i Markač bili na skrbi svojih obitelji i prijatelja dok su branili sebe i svoju državu na Haaškom sudu, dok su se službe virtualne države pravile da ih se to ne tiče, što je opet posve logično kad se zna da za zločin u Škabrnji 1991. nitko nije odgovarao, te da je virtualna država Hrvatska podignula optužnice za raketiranje Banskih dvora tek 26 godina nakon tog događaja. Drugi korijen sadašnjega stanja jest donošenje političkih odluka prema mišljenju javnosti, točnije, prema stajalištima koja zastupaju ili ih napuhuju mediji, odnosno političko postupanje koje se ravna isključivo prema (ne)popularnosti pojedi-
nih poteza. Vlast, odnosno stranke koje tako postupaju lebde iznad svih konkretnih problema i poslova ove države i ovog naroda, leteći kao pčele od cvijeta do cvijeta, tj. od jednog do drugog medijski atraktivnog problema, dajući u javnosti »tople ljudske priče« o tome kako imaju vruću želju to riješiti. Taj interes za dotični problem onda potraje do idućega sličnog problema ili druge javno napuhane teme. A budući da su gotovo svake godine neki izbori, za koje je rejting važan, važnije su izjave kojima se Siječanj 2018.
podiže rejting nego stvarni učinci na rješavanju problema ove države. Treći korijen sadašnjega stanja virtualne države u proizvoljnom je tumačenju zakona i propisa (odluka, pravilnika), odnosno u upornom odbijanju stvaranja efikasnoga državnog sustava. To nije od jučer. Još je J. B. Tito tvrdio da se »ne moramo držati zakona kao pijan plota«. Naime, u okoštalom socijalističkom sustavu SFRJ jedina promjena nabolje se mogla dogoditi tako da se ignoriraju sustav i besmisleni propisi i onda dalje radi po svome. Sustav je želio zakonski regulirati sve i to prema neodrživim modelima, no usporedo s inzistiranjem na tim propisima postojala je makar rubno svijest da ih se može i treba ignorirati. Zato se improviziralo i stvaralo rješenja »u hodu«. Naravno, veća prava na ignoriranje sustava i propisa imali su oni koji su bili bliže partiji i sustavu koji je stvarala. No ta navika da se ignorira ili proizvoljno tumači zakone preživjela je u Hrvatskoj od samoupravnog socijalizma do danas, ali uz novi zaplet. S jedne strane, danas se demokracija u Hrvatskoj doživljava tako da svatko ima demokratsko pravo odlučiti kojeg će se dijela zakona i propisa pridržavati, a kojeg neće, dijelom i zato što su zakoni neusklađeni i često neustavni. S druge strane, nakon 45-godišnjeg nastojanja da se socijalističkim sustavom regulira i isplanira baš sve, danas se demokracija doživljava kao stanje kojemu ne treba uređeni državni sustav, niti bilo što treba unaprijed isplanirati ili barem dobro promisliti prije poteza. Zna li se sve to, odjednom postaje posve logično što Hrvatska nije uspjela u kandidaturi za smještaj Europske agencije za lijekove (EMA). Na kraju smo se iz natječaja uvrijeđeno povukli, tvrdeći kako je natječaj preferirao velike članice EU-a, no prava
istina je da nadležno Ministarstvo zdravstva i Grad Zagreb nisu formirali tim koji bi bio sposoban barem odgovoriti na sva pitanja iz upitnika koji im je poslala Europska komisija. Onda je najlakše povući se. No sve to je posve logično jer izbor ministra zdravstva ovisi o udovoljavanju zahtjevima radikalne desne frakcije u HDZ-u i državotvornim izjavama budućeg ministra. Izbor gradonačelnika Zagreba ovisi o bisti Ive Lole Ribara, imenu zagrebačkog Trga Republike, ili nogostupima u naseljima zagrebačke periferije. Drugim riječima, dobivanje EMA u Zagreb je obojici manje‑više nebitno, jer njihova politička karijera ne ovisi o tome. Logično je i to da se vodstvo virtualne države čudi slovenskoj upornosti u vezi s arbitražom o granici ili mađarskoj upornosti u provođenju svoje politike prema INA-i i MOL-u, jer te države imaju sređen državni sustav i efikasnu diplomaciju. Logično je onda i to što su na početku rata u Libiji 2011., dok su diljem te zemlje već trajale borbe, hrvatske radnike iz Libije spašavali brodovi i avioni SAD-a, Rusije, Kine, Francuske, Italije, UK-a i Crne Gore, dok su naša nadležna ministarstva vanjskih poslova i pomorstva mudrovala ne mičući se iz svojih ureda u Zagrebu, iako smo imali svoje brodove i zrakoplove. Logično je i to što radi štednje Hitna pomoć u Splitsko-dalmatinskoj županiji ne vozi tijekom vikenda. Naime, mudro vodstvo Doma zdravlja te županije nedavno je zaključilo kako je mala vjerojatnost da se zimi tijekom vikenda dogodi neka nesreća, pa zato, ako ste jako bolesni ili vam se dogodi neka nesreća na otoku ili na obali ili u Zagori, za prijevoz u bolnicu ovisite o dobroj volji susjeda, rođaka i prijatelja. Dakle, kao da države, državnog Ministarstva zdravstva i drugih službi uopće nema. Znajući sve to, možemo se samo sažalno nasmijati nad inicijativom ministrice regionalnog razvoja i EU fondova Gabrijele Žalac o izradi razvojne strategije Hrvatske za razdoblje do 2030. Naime, hrvatska razvojna strategija trebala bi imati samo tri točke: prvo – stvorit ćemo efikasnu i savjesnu državnu upravu; drugo – stvorit ćemo ne ovisno i efikasno pravosuđe, i treće – poštovat ćemo u cijelosti zakone i propise ove zemlje. Nakon toga je sve moguće. 19
BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Croatica christiana – fontes; 17,5 x 24 cm; tvrdi uvez s ovitkom; 907 str.;
280,00 kn
Trideset godina dijeli izlazak iz tiska drugog sveska kritičkog izdanja »Dnevnika« zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca od objelodanjivanja prvog sveska. Prvi je, da podsjetimo, izišao 1987. godine i obuhvaćao je razdoblje od 1801. do 1809. a priredili su ga, kao i ovaj drugi svezak, Josip Ko‑ lanović i Metoda Hrg. Nakon objave 1. sveska »Dnevnika« prešlo se na prijepis i prijevod latinskoga predloška za godine 1810. do 1815. Josip Kolanović, danas najbolji poznavatelj Vrhovčeva opusa u Hrvatskoj u arhivističkom i historiografskom smislu, napisao je za ovo izdanje »Uvodne napomene«, svojevrsni vodič i kroz Vrhovčev »Dnevnik«, ali i kroz problematiku njegova kritičkog objelodanjivanja dok je Riječ unaprijed za ovaj svezak napisao Drago Roksandić. Na Vrhovčev »Dnevnik« kao povijesni izvor upozorio je još 1925. godine Ferdo Šišić pa onda Stjepan Antoljak koji je tvrdio da je »Dnevnik« »neizcrpljiva riznica za događaje od 1801. do 1825.«. O Vrhovčevu »Dnevniku« i njegovu značenju za proučavanje političke i kulturne povijesti najviše je pisala Miroslava Despot. Ona je u svojim tek‑ stovima upoznala svjetsku javnost s Vrhovčevim »Dnevnikom«, a u domaćem je tisku objavila niz radova u kojima je istaknula značenje toga »Dnevnika« kao izvor političke, kulturne i zdravstvene povijesti hrvatskoga naroda početkom 19. st. Jednako je on važan i za proučavanje nekadašnjeg života i prilika u Zagrebu i Hrvatskoj pa i same Europe na početku 19. st.. Bernardi Stulli isticao je važnost »Dnevnika« za razumijevanje krupnih zbivanja hrvatske povijesti u razdoblju odjeka Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i buđenja mađarskog nacionalizma. Ovo monumentalno vrelo od kapitalne važnosti za hrvatsku historiografiju tiskano je kao suizdanje Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjeka za povijest i Zavoda za hrvatsku povijest te Kršćanske sadašnjosti.
Treća knjiga Valkovićevih radova s naslovom: Etičko‑moralnaproblematika.Ulogateologa, podi‑ jeljena je na tri dijela.
295,00 kn
Trećidio knjige, s naslovom Kršćanskimoralniži‑ vot:pitanja,problemi,poticaji, nudi kraće tekstove s različitim temama koje utječu na kršćanski moralni život. Između ostalih tu su i teme iz bioetičkoga pod‑ ručja, poput umiranja, smrti i eutanazije, te odnosa liječnika prema boli i smrti.
Treća knjiga Valkovićevih radova, koju je također priredio Stjepan Baloban, podijeljena je na tri dijela. U prvome dijelu, naslovljenom »Moralno‑etička kriza: 3 društvo i Crkva«, donosi radove u čijem je središtu život kršćana i Crkve u moralno‑etičkoj krizi u Hrvat‑ skoj i u Europi, u društvu koje se naglo mijenja, pri kraju 20. st. Tako raspravlja o europskom identitetu u povijesti i sadašnjosti s posebnim naglaskom na kršćanstvo i Crkvu u Europi, koji se nalaze u potpuno novoj situaciji koja zahtijeva neizbježnu i neodgodivu novu inkulturaciju kršćanske vjere. Drugi dio knjige, naslovljen »Crkva pred novim izazovima«, očima teologa moralista obrađuje teme i problematiku o kojima velikim dijelom ovisi vjerodostojnost Crkve u vremenu koje se naglo mijenja. Valkovć se ne zaustavlja samo na analizi problema s kojima se susreće Crkva – premda je u tome uistinu detaljan – već nudi i određene perspektive na temelju kojih bi Crkva mogla vjerodo‑ stojno djelovati i ad intra i ad extra. Treći dio knjige, s naslovom »Kršćanski moralni život: pitanja, problem i, poticaji«, nudi kraće tekstove s različitim temama koje utječu na kršćanski moralni život. Između ostalih tu su i teme iz bioetičkoga područja, poput umiranja, smrti i eutanazije, te odnosa liječnika prema boli i smrti. ISBN 978-953-11-1074-7
9 789531 110747
K R š ć a n S K a
S a D a š n j o S T
KBF_Maracic_Celestin-TOMIC_omot.indd 1-3
0 1 0 1 8
9 770353 282002
150,00 kn
CIJENA:
Volumina theologica; 16,7 x 24,7 cm; tvrdi uvez; 563 str;
CIJENA:
FORMAT:
Drugidio knjige, naslovljen Crkvaprednovimiza‑ zovima, očima teologa moralista obrađuje teme i problematiku o kojima velikim dijelom ovisi vjero‑ dostojnost Crkve u vremenu koje se naglo mijenja. Valković se ne zaustavlja samo na analizi problema s kojima se susreće Crkva – premda je u tome ui‑ stinu detaljan – već nudi i određene perspektive na temelju kojih bi Crkva mogla vjerodostojno djelovati i adintra i adextra.
Izvan nizova; 17 x 24,3 cm; tvrdi uvez; 295 str.;
BIBLIOTEKA:
Uloga je teologa, a to svojim pisanim opusom poka‑ zuje i Marijan Valković, kritički pristupiti sadašnjem, a istodobno odvažno otvarati prostore promjenama i mogućem novom u budućnosti.
Čitatelj će u ovom dijelu knjige moći vidjeti kako jedan hrvatski teolog moralist ukazuje na neural‑ gična pitanja kao što su: »demokratičnost« i supsi‑ dijarnost u Crkvi, imenovanje biskupa, svećeništvo i celibat ili mjesto i uloga vjernikâ laikâ, a posebice žena u Crkvi, kao i specifično gledanje na spolnost, brak i obitelj.
Etičko-moralna problematika
FORMAT:
Marijan Valković (1927. – 2000.) pripada onim hr‑ vatskim teolozima koji su na specifičan način prido‑ nijeli važnosti i značenju teološke misli u odnosu na zbivanja u crkvenom i društvenom životu.
Uloga teologa
V a l k o V i ć
BIBLIOTEKA:
ETIČKO‑MORALNA PROBLEMATIKA
M a r i j a n
Etičko-moralna problematika
MARIJAN VALKOVIĆ
Marijan Valković
Pisani opus određenog teologa ne samo da omo‑ gućuje uvid u problematiku kojom se bavio nego i otvara pitanje ulogeiznačenja teologa u određe‑ nom vremenu i prostoru u kojem je živio i djelovao. Svaki teolog, bio on svećenik ili redovnik i redovnica, teolog muškarac ili žena teolog, svojim obrazova‑ njem i kasnijim aktivnim radom dobiva mogućnost svojom usmenom, a osobito pisanom riječi i javnim angažmanom utjecati i na život u Crkvi i na druš‑ tveni život. neki su u tome uspješniji, a drugi manje uspješni.
Prvidio, naslovljen Moralno‑ etičkakriza:društvoi Crkva, donosi radove u čijem je središtu život kr‑ šćana i Crkve u moralno ‑etičkoj krizi u Hrvatskoj i Europi, u društvu koje se naglo mijenja, pri kraju 20. stoljeća. Tako raspravlja o europskom identite‑ tu u povijesti i sadašnjosti s posebnim naglaskom na kršćanstvo i Crkvu u Europi, koji se nalaze u potpuno novoj situaciji, koja zahtijeva neizbježnu i neodgodivu novuinkulturaciju kršćanske vjere kako bi se mogla provesti tako potrebna nova evangeli‑ zacija Europe.
4.12.2017. 15:38:55
LJUDEVIT ANTON MARAČIĆ
11/30/2017 11:56:54 PM
DR. CELESTIN TOMIĆ (1917.–2006.) Treća knjiga u nizu, Profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu posvećena je prof. dr. Cele‑ stinu Tomiću u prigodi stote obljetnice rođenja, a napisao ju je Tomićev franjevački brat Ljudevit Anton Maračić. U svojem dugom životu uz zaduženja u provinciji svojega Reda, osobito uz spisateljsku djelatnost, profesor Tomić bio je 35 godina profesor brojnih biblijskih predmeta, pretežno Staroga zavjeta, na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je pisac i suradnik u mnogim listovima, sudjelovao je u prijevodu poznate Zagrebačke Biblije, a, među ostalim brojnim zaduženjima, radio je i na kauzi bl. Alojzija Stepinca. Knjiga je tiskana kao suizdanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti.
Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
(1810.–1815.)
ISSN 0353–2828
vrhunski in‑ oju hrvatske arnim poku‑ ima drugih ikazu i pro‑
DNEVNIK
295 kn
997. godine ga projekta u Sveučilišta uHrvatskoj. li tada mla‑ plina s više alković je s tuzijazmom e bio na po‑ znanstveni‑ adu. Danas zi, sociolozi, pomenutom im projekti‑ a Sveučilišta kovitu inter‑ e prilike bila , a posebno etičko‑mo‑ skustvom te
MAKSIMILIJAN VRHOVAC