Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« ANDREA AGUTI
FILOZOFIJA RELIGIJE
190,00 kn CIJENA:
FORMAT:
BIBLIOTEKA:
Priručnici; 17 x 24 cm; meki uvez; 384 str.;
Povijest, teme, problemi
Riječ je o povijesnome i konceptualnom uvodu u glavne tematike filozofije religije u kojem se pokušava odgovoriti na pitanja: Je li religija odgovor na čovjekovu potrebu, iskustvo svetog, pogled na svijet ili sve to zajedno? Kakvu razumsku prihvatljivost pokazuje religiozno vjerovanje i koje značenje poprima izraz »Boga« izvan njega? Kako pomiriti postojanje dobroga i svemogućega Boga s prisutnošću zla i patnje? Donosi li religijski zahtjev za istinom sukobe ili je opravdana težnja? Koji je smisao »povratka religiji« u sve sekulariziranijem društvu? Velika pitanja religioznog iskustva izložena su jasnim tumačenjem koje uvažava složenost suočenih problema i ažurirana u pogledu novih europskih i američkih istraživanja. Ovaj vrijedan priručnik važan će biti kako studentima filozofije tako i studentima teologije pa i ostalim kompatibilnim društvenim znanostima jer je religija, osobito u zapadnjačkim društvima, postala problematična, a sve povezano s njom kao da gubi na očitosti. Autor poučava filozofiju religija na Sveučilištu u Urbinu te je izvanredni docent na Sveučilištu u Trentu.
TEOLOZI DVADESETOGA STOLJEĆA
TEOLOZI DVADESETOGA STOLJEĆA
ALDO MODA
ELIO GUERRIERO
BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Polazišta/Teolozi dvadesetog stoljeća; 12,5 x 20 cm; meki uvez; 315 str.;
100,00 kn
HANS URS VON BALTHASAR
Elio Guerriero • Hans Urs von Balthasar
OSCAR CULLMANN
Aldo Moda • Oscar Cullmann
Knjiga je posvećena poznatome švicarskom protestantskom teologu, značajnom proučavaOscar Cullmann telju Svetog pisma, vrlo prihvatljivom katolicima, stalnom promatraču na II. vatikanskom koncilu i u posljednje vrijeme sve više vrednovanom u pravoslavnoj teologiji. Cullmanna su s razlogom prozvali Pontifex oecumenicus – Svećenik ekumenizma, čime se htjelo označiti smisao i snagu životne potrage, uporne i hrabre, u konkretnom realizmu s uvijek jasnim osjećajem za jedinstvo. Za sebe je često znao govoriti kako je jedan od onih koji se nikada nije pomirio s razdvojenošću i kako je potrebno ići naprijed bez predrasuda. Polazeći od činjenice da je povijest radikalno označena događajem Isusa Krista, opravdanom brojnim istraživanjima o prvotnom kršćanstvu, razvio se cijeli egzegetsko-teološki put toga Alzašanina, jednog od najcjenjenijih stručnjaka za Novi zavjet. Osim nastojanja nadahnutih Bultmannom i Barthom, koji su riskirali zaboraviti povijesnu dimenziju spasenja, Cullmann je upornošću i filološkom savjesnošću uvijek branio Božje povijesno djelovanje, što predstavlja zaokret usmjeren prema vremenito shvaćenoj eshatološkoj budućnosti. Najveća vrijednost Oscara Cullmanna jest to da je teološkom svijetu znao ponuditi originalnu sintezu kršćanstva, u kojoj je zadivljujući kritički aparat, kao i organiziranost pojedinih dijelova, a sve je pojmljeno u povezanosti s temeljnom idejom povijesti spasenja. Aldo Moda, autor ove knjige, doktorirao je književnost i teologiju i bavi se ekumenskom teologijom na Katoličkom institutu u Parizu. Aldo Moda
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
FORMAT:
Polazišta/Teolozi dvadesetog stoljeća; 12,5 x 20 cm; meki uvez; 271 str.;
CIJENA:
100,00 kn
BIBLIOTEKA:
Jedan od najvećih i najplodnijih teologa 20. st., švicarski teolog Hans Urs von BalthaHans Urs sar, u nizu Teolozi XX. stoljeća iz pera autora von Balthasar koji se njime dugo bavi dobio je zaokruženu studiju koja obuhvaća Balthasarov život i djelo. Možda se ni na jednog teologa 20. st. ne može primijeniti pridjev »katolički« u etimološkom smislu riječi kao na Hansa Ursa von Balthasara. Tko god se približi golemoj produkciji švicarskoga teologa, opaža da se u njoj glazba i poezija, književnost i filozofija, teološka i mistična misao, 'pastoralna strast' i kritički sud pomodnosti, obrana i relativiziranje crkvene institucije, stapaju u jedno. Da bi se prodrlo u neodoljivu puninu njegove misli, treba imati hrabrosti, ali to čovjeka ujedno ostavlja zbunjenim: tek što pomisli da ju je dohvatio, ona mu izmiče iz ruku. Biografija i teologija kod njega tvore splet, pretvarajući se u zgusnuti niz potočića koji dolaze iz dalekih neočekivanih izvora. Von Balthasar je bio previše složen – ili cjelovit? – da bismo ga dokučili i zatvorili u unaprijed stvorene sheme; bio je gotovo zrcalo transcendentalne stvarnosti, čiji je oblik želio pojmiti, onaj oblik koji se otkriva jednostavnima, jedinima koji su sposobni dokučiti ljepotu ljubavi u Onomu na kojem više nema ni ljepote ni sjaja. Pisac i teologa Elio Guerriero, urednik teološkoga časopisa Communio, priredio je i niz djela Hansa Ursa von Balthasara. Elio Guerriero
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
SVEOPĆE MOLITVE VJERNIKA ZA SVETAČKA SLAVLJA, SVETKOVINE, BLAGDANE, SPOMENDANE, ZAJEDNIČKE I PRIGODNE MISE I POSEBNE DANE BIBLIOTEKA:
Liturgijska izdanja; FORMAT: 19,5 x 27,5 cm; tvrdi uvez; 179 str.; CIJENA: 170,00 kn
Novi priručnik Molitve vjernika koji nam je nedostajao za sve najvažnije svetkovine, blagdane, spomendane, zajedničke i prigodne mise i posebne dane donosi obrasce koji za pojedina slavlja nudi izbor od pet do osam molitvenih zaziva, ali i veći izbor molitava u pojedinačnim slavljima kao što je primjerice blagdan bl. Alojzija Stepinca. Priručnik je strukturiran tako da se ravna po građanskoj godini: svetkovine, blagdani i spomendani nižu se sukladno njihovim mjestima u kalendarskoj godini. Tako siječanj počinje sa spomendanom sv. Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog, slijedi sv. Antun opat, zatim sv. Agneza i tako redom, a sve završava božićnom osminom za koju se donose obrasci za svaki njezin dan. Drugi dio Molitava vjernika posvećen je zajedničkim misama kao što su primjerice slavlje posvete crkve, zatim slavlje Blažene Djevice Marije, slavlje mučenika i tako redom. Treći dio donosi molitve vjernika u prigodnim misama kao što su mise za Crkvu, zatim za evangelizaciju naroda, za progonjene kršćane, za narode i države, za napredak naroda i tako redom sve do molitava vjernika za posebne dane. Tako su doneseni obrasci za Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana za svih osam dana. Na jednome mjestu sabrane ove Molitve vjernika bit će od velike pomoći za odvijanje liturgijskih slavlja.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Veljača Cijena
XLXIX 2/528 2018. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
4 Kultura bez srama
Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14. Rukopise i slike ne vraćamo.
7 Dijalog i suradnja u Crkvi Stjepan Baloban
10 Unutarcrkveni dijalog, suradnja i suodgovornost
13 Amazonija i Laudato Si’ 18 Kako ne biti dobar susjed
Političke teme: Tonči Tadić
22 Mala Isusova sestra Denise Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
Putopis
40 Singularnost – neizbježna budućnost ili mit?
44 Kako razvijati osjetilo okusa u djeteta Odgoj
pretplata@ks.hr
45 Crkva u brojevima
14
Sveta zemlja Ivana Ćepulić
Odvojenim
na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Veljača 2018.
46 Odlasci
Godišnjica
48 »Izbrisana« crta
Zapis: Zvonko Madunić
prikupljanjem količinu otpada
38 Agonija i suverenost
U korist vlastite štete: Stanko Uršić
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
smanjujemo
Stjepan Lice
Godišnja pretplata: 143 kn
Stare novine – novi papir
43 Uvedi nas u njegov čas
Brojni, ali svi naši
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
Tomislav Salopek
26 Divota predanja
Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
25 Ljubav
24 Dubine i govor
Tisak: Denona d.o.o. Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
30 Osobni integritet
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
34 Naslovnici Isusova
komunikacijskoga djelovanja Laik u teologiji: Branko Murić
50 Ljubav i sol
Veronika Popić
55 Bokeljske tišine ili ištem uncu 56 Ivan Rogin
Portret umjetnikaa 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Kultura bez srama
N
a društvenim mrežama i u informativnim službama svat ko sebi može stvoriti vlastiti široki prostor u javnosti i na taj način sve i svašta plasirati u medijski pro stor. Neki sadržaji, kako u tekstu, tako u slici, izazivaju osjećaj srama kod čitatelja ili gledatelja. Doduše, za razliku od nekih istočnih azijskih kultura, mi živimo u kul turi koja gotovo ne poznaje osjećaj stida ili srama, mi smo više usredotočeni na pita nja o tome što je pravedno ili nepravedno, a manje nam je važno hoćemo li nečime »iz gubiti obraz«. Ipak, osjećaj srama nije pot puno nestao iz zapadnjačke kulture, iako mnogi uporno nastoje nadići granice sti da te se uporno razgolićuju, prije svega sa svrhom da samoga sebe prikažu važnijim i pametnijim. 1. Ograničiti širenje mržnje? Poput epidemije širi se besramnost u ra znim huškaškim komentarima i onima koji potiču na mržnju. Kreatori takvih komen tara često se koriste mogućnošću anoni mnosti na društvenim mrežama. Spremni su zbog toga žrtvovati i vlastiti identitet. Stoga se postavlja pitanje ustroja nekih za kona koji će moći naložiti autorima takvih huškaških sadržaja, te tekstova i slika koji potiču na mržnju, da ih uklone s društve 4
nih mreža. U Njemačkoj je to postalo jedno od važnijih političkih i etičkih pitanja. Tu se, međutim, odmah postavljaju neka do datna pitanja na koja je teško naći odgo vor. Kakvim se kriterijima voditi u ovom procesu? Treba li pozornost usmjeriti prije svega na politički nekorektne izjave i njih ukloniti iz javnosti, što ostavlja dojam svo jevrsne cenzure, a ostaviti na miru i ne di rati sve ono što se ne tiče šire javnosti, sve
na raznim pozornicama, satiričkim pred stavama ili u javnim glasilima, na internet skim portalima. Posebno popularno po staje izrugivanje kršćanskih sadržaja, čak i širenje osjećaja mržnje i nepodnošljivosti u odnosu prema kršćanima i vjernicima. Ne davno je jedan u Turskoj uhićeni novinar pape nazvao »reakcionarima u staroj vre ći«, a kršćansku dogmatiku, dakle onu gra nu teologije koja izlaže temeljne kršćanske
Očito, kriteriji koji općenito vrijede za ocjenu je li riječ o huškanju i širenju mržnje ne vrijede kada se radi o vjerskim sadržajima – to posebno vrijedi kada je postijedi kršćanska religija. ono što je, doduše, neprimjereno, a rabi se u osobnim razgovorima, te se i to plasira u javnost? Osim toga, ubrzano se rađa po imanje da sve ono što je dopušteno »veliki ma«, »uglednima« i »moćnima«, mora po stati dopušteno svakom pojedincu. Ako se to ne dopusti, neće li ispasti da huškanje i širenje mržnje prosuđujemo »dvostrukim« kriterijima? 2. Upitni kriteriji prosudbe Ovaj se problem tiče svakako, a možda i prije svega, jednoga raširenog obezvrje đivanja i čak ismijavanja vjerskih osjećaja
istine, nazvao »ezoterijskom bezvrijedno šću«. Nitko od crkvenih velikodostojnika ili laičkih udruga, međutim, nije se usudio podignuti optužnicu za huškanje ili širenje mržnje. Obrazloženje za to bilo je kako ta kva optužnica nije imala nikakve šanse da uspije u njemačkom pravosuđu, te bi se na Crkvu, njezine predstavnike i udruge gle dalo kao na nekoga tko vlastitu moć zlo rabi za provođenje cenzure. Zar nisu i po znate karikature proroka Muhameda bile svojevrsno huškanje i širenje mržnje? Oči to, kriteriji koji općenito vrijede za ocjenu je li riječ o huškanju i širenju mržnje ipak Godina XLXIX br. 2/528
Piše: Josip Grbac
ne vrijede kada se radi o vjerskim sadrža jima, istinama i svetinjama. To posebno vrijedi kada je posrijedi kršćanska religi ja. Na tom planu uvijek posežemo za flo skulama o apsolutnom pravu na »slobodu mišljenja« i »slobodu umjetničkog izraža vanja«. Svi mogući povijesni razlozi govore u prilog tome da te slobode moraju posto jati. Ali postoji mnogo razloga koji govore u prilog tome da neke granice na tom po lju moramo definirati i postaviti. Pogoto vo danas kada je u mnogim krajevima svi jeta sloboda vjere kršćanima oduzeta, i to samo zato što su kršćani. Naša posve »tole rantna«, ali često neosjetljiva i »lijena« jav nost trebala bi ozbiljno razmisliti o tome. Američko je pravosuđe odlučilo odlučno i drastično kažnjavati svaki pokušaj ismija vanja svetih istina islamske vjeroispovijesti ili bilo kakvo kaljanje islamskih bogomolja. Sud u Floridi osudio je 37-godišnjaka Mic haela Wolfa na 15 godina zatvora jer je upao u jednu džamiju i po njoj razbacivao ko made svinjskog sala koje je u islamu sma trano nečistim. Tko bi se usudio nešto za mjeriti dotičnom sudu? Opravdano nitko! Pitam se samo bi li dotični Michael bio ika ko sankcioniran da je nešto slično pokušao učiniti u kršćanskoj bogomolji. Pretpostav ljam da bi ga se opravdalo tvrdnjom kako i on ima »pravo na slobodu mišljenja« ili »umjetničkog izražavanja«. 3. Hrvatski problem U Hrvatskoj taj Michael ne bi bio osu Veljača 2018.
đen. Štoviše, da je takvo što učinio u ka toličkoj crkvi, možda bi dobio nagradu za originalnost umjetničkog izražavanja. Po stavilo bi se klasično pitanje: Zar ne živi mo u demokratskom društvu u kojemu se, navodno, neki ne diraju niti kritizira ju? Postoje očito povlaštene »kaste« u Hr vatskoj. Među njima su svakako novinari, kulturnjaci, umjetnici i oni koji sami sebe takvima smatraju. Imaju pravo na sve. Bez obzira na sve druge. Drugi smiju biti sa mo promatrači. Čak i ako čine veliku veći nu jednog naroda. Zar nije apsurdno kada se čelnik jedne velike stranke u Hrvatskoj usudi reći kako u Hrvatskoj vlada veća cen zura nego u bilo kojoj drugoj europskoj ze mlji, dok se istodobno sustavno izruguju sadržaji, ljudi i udruge koje promiču neke temeljne vrijednosti kao što je npr. obitelj? 4. Obrnuta cenzura u Hrvatskoj Naravno da postoji cenzura u Hrvat skoj. Ali u sasvim obrnutom smislu ne go što to misli spomenuti političar. Postoji cenzura u odnosu prema svim onim sa držajima koji su na ikakav način poveza ni s kršćanskim svjetonazorom, s domo ljubljem, s onim vrijednostima koje čine osnovu postojanja naroda i društva, kao što su obitelj, brak, obrana dostojanstva svakog života. Itekako postoji u Hrvatskoj potreba reguliranja ponašanja, pisanja i iznošenja vlastitih stajališta na društvenim mrežama i u dnevnim glasilima kada se u tome prijeđe granica omalovažavanja dru
goga i drugih, kada to postane huškanje na linč, vrijeđanje nečije osobnosti, ismi javanje nečijih svetinja. Ako smo, opravda no, jednodušno osudili neprimjerene izja ve jednog vjeroučitelja u školskom razredu, kako ćemo postupiti kada netko na sceni kazališta, u koje svi imaju pristup, sustav no izruguju kršćanske vrijednosti i sveti nje, domoljublje izjednačuje sa ksenofobi jom ili ga predočuje kao produkt nekakve ekstremne desnice ili klerikalizma? Zar to nije slično onom Michaelu koji u Flo ridi razbacuje svinjsko salo po džamiji? Ili je to, kako će vjerojatno biti predočeno u medijima, avangardni i originalni iskorak jednog »genijalnog« umjetnika, pa nam ne preostaje drugo nego da se ili prisilno di vimo takvom stvaralaštvu, ili da… šutimo. Možda smo zaista zakoračili u jednu kul turu koja ne poznaje stid ili sram, tj. u kul turu u kojoj nastojanje da se očuva »čisti obraz« više nema nikakvu cijenu. Najvaž nije je izazvati nekakvu reakciju u javnosti. A očito je najbolji način da se to postigne tako što ćemo bezobzirno i uporno nasto jati ismijati upravo ono do čega još uvijek drži velika većina ljudi u Hrvatskoj. To pak nije nikakva demokracija, nego, jednostav no, jednoumlje. A u svakom jednoumlju većina je uvijek prisiljena na šutnju. Gos podine političaru, imate pravo: ako u Hr vatskoj postoji cenzura, onda je to ista ona koja je vladala u Hrvatskoj tijekom razdo blja jednoumnog komunizma. Samo što, nasreću, nema više golih otoka! 5
Teološko razmišljanje
Reforma Kurije četkicom za zube
U
četvrtak 21. prosinca 2017. papa Franjo je u prigodi tradi cionalnoga božićnog čestitanja održao govor članovima Rimske kurije. U tom je govoru, kao i prethodnih go dina, skrenuo pozornost na nužnost nastavka započete reforme Kurije te na neke probleme koji koče, odnosno opstruiraju reformu koju je on započeo. Franjo govori jasnim i nedvo smislenim jezikom. I još nešto važnije. Franjo odvažno i otvoreno govori upravo ono što se do jučer šaputalo i tračalo u tajnosti. Svrha je jasna. Da bi se odstranio kvasac farizejski, to jest nepodnošljivo licemjerje nekih crkvenih službenika. »Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja. Ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće saznati« (Lk 12, 1-2). Franjo dopušta da evanđeoska riječ pročisti same crkvene strukture i namjesto nepodno šljivoga licemjerja zavlada istina: »Dopustite mi potrošiti dvije riječi o jednoj drugoj napa sti, onoj o izdajicama povjerenja i profiterima majčinstva Crkve ili o osobama koje se pažlji vo bira da bi dale veću ozbiljnost tijelu [Cr kve, nap. a.] i reformi [Kurije, nap. a.], ali – ne shvaćajući razinu svoje odgovornosti – dopu štaju se iskvariti ambicijom i taštinom i, kad ih se obzirno udalji, same sebe krivo predstavlja ju mučenicima sustava, ‘neinformiranoga pa pe’, ‘stare garde’…, umjesto da sami recitira ju ‘mea culpa’. Osim takvih osoba, postoje i druge koje još rade u Kuriji i kojima se pruža dovoljno vremena da se vrate na pravi put, u nadi da bi u strpljivosti Crkve pronašli prili ku za obraćenje, a ne da bi se njome okoristili. Pritom svakako ne zaboravljajući veliku veći nu vjernih osoba koje rade s pohvalnom pre danošću, sposobnošću, posvećenošću i tako đer svetošću«, izjavio je otvoreno papa Franjo. Izdajice povjerenja Izdajice povjerenja, prema Franjinim su ri ječima, pažljivo izabrane osobe za određene 8
kurijalne službe koje, kad se vidi da nisu spo sobne savjesno i odgovorno obavljati povje renu zadaću, onda, umjesto da same od sebe samozatajno i ponizno priznaju vlastitu nes posobnost i nedoraslost, one, osjetivši slast pozicije, ipak dopuštaju da ih obuzme i opi je strast ambicije. Valja se prisjetiti da su kla sični katolički moralisti ambiciju uvijek opisi vali kao »nezasitnu strast«, to jest bjesomučnu borbu za poziciju moći i njeno, pod svaku cije nu, očuvanje, jer pozicija moći sa sobom nosi časti i privilegije kojih se ego zahvaćen poža rom ambicije ne može tek tako odreći. Takva čast i privilegiji u bîti znače društveni ugled bez osobnoga rada i muke. Ambiciozna oso ba zarobljena »nezasitnom strašću« za moći čezne samo za jednom svrhom u životu: čast i ugled bez pokrića. Samo osobe s moralnim integritetom, čestitošću i psihičkom zrelošću mogu ne samo priznati vlastita osobna ogra ničenja za obnašanje neke povjerene im odgo vorne crkvene – kurijalne – službe nego ima ju dovoljno i kritičke samosvijesti i poniznosti odbiti neku ponuđenu crkvenu poziciju koja uključuje moć i pripadajuće časti. Za to je po trebno imati ispravno odgojenu savjest i tan koćutnost u moralnom prosuđivanju. Bolesna ambicioznost koja se ravna logikom pretjera noga egoizma i nezasitne strasti za pozicijama moći, spremna je na svaku vrstu podmuklo sti i prijetvornosti da bi kod drugih ostavi la drukčiji dojam od dojma bolesne ambicije. No, budući da osoba nije stvar dojma, nego integriteta, onda se uvijek prije ili poslije ra splinu oblaci prividnoga dojma i svane notor na istina o vješto kamufliranom licemjerju koje narušava međuljudske odnose i zaga đuje socijalnu sredinu. Na kraju, kad padnu sve maske, onda su licemjernoj osobi svi dru gi krivi, a samo je ona žrtva sustava i sredine. Da je takva osoba znala zauzdati vlastitu bo lesnu ambiciju i obuzdati vlastiti egoizam, ne bi sebe dovela u situaciju u kojoj ispada da su
svi nedužni oko nje zapravo krivi, a da je je dino ona koja je doista kriva zapravo nedužna žrtva. To je ta izokrenuta bolesna psihologija i izopačeno licemjerno vrednovanje zbilje ko ji čine gotovo nepremostivu prepreku za oče kivanu reformu svakoga sustava bez obzira na to je li on svjetovnoga ili crkvenoga karakte ra. Posrijedi je uvijek isti čovjek, odnosno ista ljudska narav. Dakle, sporedno je kakve halji ne ljudi nose. Profiteri majčinstava Crkve Strpljivost je Crkve radi obraćenja, a ne ra di toga da bi pojedinci i skupine imali dovoljno vremena za smišljanje smicalica kako opstru irati započetu reformu i za izvlačenje materi jalne koristi od povjerene im crkvene službe. Nažalost, kad licemjerje postane dobro uho dani i institucionalizirani etos, tada se pukom pozom i uglađenom vanjštinom može daleko dogurati u crkvenoj hijerarhiji. Sramotno je, ali istinito da se neki crkveni službenici kori ste upravo majčinstvom Crkve kao sredstvom za postignuće svojih prljavih – egoističnih, ča stohlepnih i koristoljubivih – ciljeva. Da pro fiteri majčinstva Crkve nisu nikakva novost u Crkvi, svjedoči i stari tekst Novoga zavjeta, to jest Druga poslanica Solunjanima: »Zapovije damo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Kri sta da se klonite svakoga brata što živi neu redno i ne po predaji koju primiste od nas. Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u tru du i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji će te nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neured no: ništa ne rade, nego dangube. Takvima za povijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isu su Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu« Godina XLXIX br. 2/528
Piše: Tonči Matulić (2 Sol 3, 6 – 12). Znamo da je od fizičke lijeno sti mnogo pogubnija duhovna lijenost. Tako đer znamo da je od fizičke neurednosti mno go razornija moralna neurednost. Stoga ne postoji gori promašaj nego kad se u duhovnih i moralnih osoba po zvanju i poslanju susreću lijenost, zapuštenost i neurednost. »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze« (Mt 5, 13). Strpljiva, ali odvažna reforma Treba istinoljubivo primijetiti da se Franji no nastojanje oko reforme Kurije u bitnome ne razlikuje od nastojanja oko reforme Crkve kao takve. Zbog toga je važno da opća Crkva i pojedine mjesne Crkve pažljivo prate što Fra njo poduzima na planu reforme Crkve u ma lome – Rimske kurije, jer to nedvojbeno može i treba koristiti svima odgovornima na svim razinama za trajnu reformu Crkve. Vraćaju ći se Franjinu govoru, u njemu čitamo: »Mo ja se promišljanja zasigurno temelje na nosi vim i kanonskim načelima Kurije, na samoj povijesti Kurije, ali i na osobnom viđenju ko je sam pokušao podijeliti s vama u govorima posljednjih godina, a u kontekstu aktualne re forme koja je u tijeku. I govoreći o reformi do lazi mi u pamet simpatična i znakovita tvrd nja monsinjora Frédéric-François-Xaviera de Mérodea: ‘Raditi reformu u Rimu je kao či šćenje egipatske sfinge četkicom za zube’. To dokazuje koliko je potrebno strpljenja, pre danosti i obazrivosti da bi se postigao taj cilj, imajući u vidu da je Kurija stara, složena i ča sna ustanova, sastavljena od ljudi koji dolaze iz različitih kultura, jezika i mentaliteta i koja je ustrojstveno oduvijek vezana za službu pri mata rimskoga biskupa ili za svetu službu koju je sam Krist Gospodin htio za dobro čitavoga tijela Crkve (ad bonum totius corporis).« Dru gim riječima, drevnost i složenost organizma ili institucije zahtijeva posebno promišljenu i Veljača 2018.
osmišljenu reformu. Drevnost i složenost in stitucije, stoga, nipošto ne negira nužnost i ko risnost reforme, nego samo zahtijeva promi šljenost, obzirnost i strpljivost u viziji i izvedbi reforme. Reforma Kurije unutar koje je do ne tako davno suvereno vladalo uvjerenje semper idem – »uvijek isto«, zaista se može uči niti nemogućom misijom, poput restauracije egipatskih sfingi četkicom za zube. No, uz po let i zamah slova i duha Drugoga vatikanskog koncila te odvažnost i odlučnost pape Franje, reforma Kurije, kao uostalom i opće i svake mjesne Crkve, ne samo da je moguća, nego je i nužna radi istine i vjerodostojnosti evanđe oskoga poslanja i služenja. Reforma Kurije radi reforme papinstva »Univerzalnost služenja Kurije potječe i proizlazi, stoga, iz katoliciteta Petrove službe. Neka zatvorena Kurija u sebe samu izdala bi svrhu svoga postojanja i upala bi u samodo statnost, osuđujući samu sebe na samounište nje. Kurija je, ex natura, usmjerena ad extra dokle god je vezana za Petrovu službu, za služ bu Riječi i naviještanja Radosne vijesti: Boga Emanuela koji se rađa među ljudima, koji po staje čovjekom da bi svakom čovjeku pokazao neshvatljivu blizinu, beskrajnu ljubav i božan sku volju da se svi ljudi spase i prispiju uži vanju nebeskoga blaženstva (usp. 1 Tim 2, 4); Boga koji daje da sunce izlazi dobrima i zlima (usp. Mt 5, 45); Boga koji nije došao biti služen, nego služiti (usp. Mt 20, 28); Boga koji je usta novio Crkvu da bude u svijetu, ali ne od svije ta, da bude sredstvo spasenja i služenja«, izja vio je papa Franjo. Papa Franjo – uvjerljivi znak reforme Nakon što je predstavio glavna područja djelovanja Kurije ad extra, Franjo je na kraju snažnim i poučnim riječima izjavio: »Kao što
sam započeo ovaj naš susret, govoreći o Bo žiću kao blagdanu vjere, tako bih ga želio za ključiti ističući da nas Božić podsjeća da vje ra koja nas ne stavlja u krizu je vjera u krizi; vjera koja ne čini da rastemo je vjera koja tre ba rasti; vjera koja nas ne dovodi u pitanje je vjera koju treba dovesti u pitanje; vjera ko ja nas ne oduševljava je vjera koju treba odu ševiti; vjera koja nas ne uznemiruje je vjera koju treba uznemiriti. U stvarnosti, neka sa mo intelektualna ili mlaka vjera je samo je dan prijedlog vjere koji bi se mogao ostvariti kad bi zahvatio srce, dušu, duh i čitavo naše biće, kad se Bogu dopusti da se rodi i ponov no rodi u jaslicama srca, kad dopustimo be tlehemskoj zvijezdi da nas vodi do mjesta gdje leži Sin Božji, ne među kraljevima i luksu zom, nego među siromašnima i poniznima.« Prema tome, reforma Kurije treba krenuti od promjene stava i držanja njezinih službeni ka koji se često, mnogi od njih, predstavlja ju kao birana kraljeva svita koja se nimalo ne ustručava prianjati uz luksuz i blještavilo ko ji možda pristaju ovozemaljskim vladarima, ali nikako ne i božanskome vladaru – Sinu Božjemu rođenom od Djevice Marije u jasli cama među siromašnima i poniznima. Ako je suditi po viđenom, do danas jedina osoba na kojoj se jasno i dosljedno prepoznaje djelova nje reforme Kurije jest sâm papa Franjo koji svojim svakodnevnim i liturgijskim odijeva njem, stanovanjem, nastupom, ophođenjem i govorom dočarava jasne i konkretne znako ve reforme. No, samo je svjetlom evanđeoske vjere moguće u papi Franji prepoznati betle hemsku zvijezdu koja vodi do mjesta gdje le ži Sin Božji među siromašnima i poniznima, a ne, kako se s raznih strana čuje pisati i go vori, predmet poruge, nabacujući se na njega posprdnim riječima i pogrdnim komentari ma u ime i za račun, zna se, kamufliranih ne zasitnih ambicija, sakralnoga profiterstava i bolesnoga egoizma. 9
Političke teme
Kako ne biti dobar susjed V ijest da je slovenska polici ja počela naplaćivati kazne hr vatskim ribarima u našem di jelu Savudrijske vale (koju Slovenci zovu Piranski zaljev) malo je ko ga iznenadila u Hrvatskoj. To je tko zna ko ji po redu zaplet u dramatičnim odnosima dviju navodno dobrosusjedskih zemalja, članica EU-a i NATO-a. U Hrvatskoj će se naći onih koji će na to odmahnuti rukom i reći: Ma koga briga za tih 300 ili 500 me tara mora ili, kako je to svojedobno sažeo Goran Granić, potpredsjednik Vlade RH u doba Ivice Račana: »Nećemo zaratiti radi dvije lignje.« No problem odnosa sa Slove nijom mnogo je veći od toga privida jer, s jedne strane, testira našu poziciju u EU‑u, a, s druge, pruža pouku Crnog Gori, BiH i Srbiji o tome kako rješavati granične spo rove s Hrvatskom. Nije dvojbena uloga EU‑a, točnije, Eu ropske komisije u cijeloj priči oko arbitra že. Naime, prema hrvatsko-slovenskom Arbitražnom sporazumu iz 2008., koji smo prihvatili pod pritiskom EU-a i SAD‑a, u članku 6. stavku 7. stoji da se sve zbiva uz »administrativno tajništvo« Europske komisije. Dakle, Europska je komisija bi la odgovorna za rad suda i bilo im je stalo da se to nekako riješi. Danas se inače u Hr vatskoj čuju ideje kako bi Sloveniju trebalo tužiti Međunarodnom sudu pravde u Ha 18
agu ili Međunarodnom sudu za pravo mo ra u Hamburgu. No to je besmisleno. Na ime, Slovenija je jedina članica EU‑a koja je prilikom prihvaćanja Konvencije UN‑a o pravu mora 1993. rekla da ne priznaje ni spomenuti Međunarodni sud u Haagu, ni onaj u Hamburgu, nego samo ad hoc ar bitražu! Koju valjda može bolje namjesti ti u svoju korist. Budući da Bruxelles uvi jek slijedi želje članica EU-a pred državama izvan EU‑a, zato su Slovenci kao članica EU‑a 2008. preko Bruxellesa izborili pra vo da se Hrvatsku (koja inače pristaje i na sud u Haagu i na sud u Hamburgu) prisili na ovakvu arbitražu koja neće suditi samo po međunarodnom pravu nego i prema za htjevima Slovenije koje je izdiktirala u Ar bitražni sporazum! Nije neobična ni uloga koju sada ima Jean Claude Juncker, predsjednik EK‑a: on poziva dvije članice EU‑a na mir i di jalog, na izbjegavanje konflikta. Jer uz str ku u Španjolskoj s neovisnošću Katalonije, uz BREXIT, uz migrante u Italiji i na Malti, uz Redžepa Erdogana na jugoistoku i kri zu u Ukrajini na istoku, zadnje što im treba jest sukob na sjeveru Jadrana među člani cama EU‑a. Usto, stanje nije isto kao 2008., kad smo pristali na Arbitražni sporazum. Mi smo sada članica EU‑a, s jednakim pra vom glasa kao i Slovenija, odnosno priti sak Bruxellesa više ne pali kod nas kao što
Piše: Tonči Tadić
je palio dok su nas Slovenci preko Bruxelle sa ucjenjivali na putu u EU. Treba podsjetiti da je ovo presuda ad hoc suda koji su Hrvatska i Slovenija same stvo rile da bi riješile jedan svoj granični spor, a ne presuda Međunarodnog suda pravde, tj. suda UN‑a. Ovo je dakle bio hrvatsko‑slo venski sud, u kojem su dvije države u po sebnom sporazumu dogovorile pravila po našanja, tj. pravila suđenja. Ta je pravila Slovenija prekršila i Hrvatska je istupila iz tog postupka. Dakle, bilateralni spor o granicama že ljeli smo riješiti bilateralnim sudom, no to je i dalje bilateralni spor, a ne spor Hrvat ske i ostatka EU-a. Zato je nebitno što o to me kaže Angela Merkel ili J. C. Juncker. Za to su besmislene i slovenske najave da će nas tužiti Europskom sudu pravde (ECJ) u Luksemburgu. Naime, ECJ sudi samo u sporovima koji se tiču Pravne stečevine EU‑a ili Acquisa, točnije, europskih zakona i propisa, a ne u sporovima koji se tiču bilo čega izvan Acquisa, recimo, bilateralnoga graničnog spora dviju članica EU-a. Jedino što trebamo znati i poštovati jest to da ostale članice EU-a ne žele konfliktnu situaciju, pa se zato Hrvatska treba čuva ti konflikta, odnosno treba pustiti Slovence da ih izazivaju. Odnosno, treba ponavlja ti da je to bilateralni spor ovih dviju drža va, što će svi u EU-u dobro primiti, jer im Godina XLXIX br. 2/528
ne trebaju dodatni posao i upletanje u tu đe sporove. Treba ujedno imati u vidu i mehanizme djelovanja međunarodnog prava, odnosno mehanizme djelovanja EU-a. Naime, među narodno je pravo konsenzualno, odnosno vodi brigu o tome da je svaka zemlja suve rena – dakle nema nekog policajca koji Hr vatsku na nešto može prisiliti, posebno ne na prihvaćanje ishoda bilateralnog sloven sko-hrvatskog suda. Recimo, Kina je glat ko odbila primijeniti presudu Međunarod nog suda pravde u svom sporu s Filipinima u vezi s kineskom gradnjom umjetnih oto ka u prijepornom dijelu Pacifika prema Filipinima. Jednako tako ni EU nije samo Europ ska komisija nego počiva na konsenzu su svih članica EU-a, iskazanom kroz kon senzus na sastanku Europskog vijeća, koje okuplja šefove država ili vlada svih članica EU‑a. Opet, u usporedbi s drugim proble mima s kojima se susreću EU i Europsko vi jeće, ovo je »bura u čaši vode« i svi će rado pristati na to da se time ne bave, ma koliko Slovenija tupila o tome. Ključno je zato lo biranje unutar EU-a, uz objašnjenje sloven skoga kršenja pravila rada arbitražnog su da definirana u arbitražnom sporazumu, te čvrstom željom Hrvatske da to sama rije ši sa Slovenijom, bez potrebe dodatne ak cije EU-a. Usput, slovenski predstavnik Arbitraž nog suda je 2015. dao ostavku jer je sni mljen njegov razgovor sa slovenskim Mi nistarstvom vanjskih poslova – iako je trebao ostati nepristran kao član Arbitraž nog suda, jer su takva bila dogovorena pra vila u Arbitražnom sporazumu. Nakon to ga je i hrvatski predstavnik Budislav Vukas podnio ostavku, jer je Sabor donio odluku o istupanju iz arbitražnog procesa. Nakon toga je predsjednik Arbitražnog suda Gil bert Guillaume imenovao novog »hrvat skog člana« bez pitanja Hrvatske i »sloven skog člana« bez pitanja Slovenije! Općenito cijeli nastavak rada Arbitražnog suda na kon istupanja Hrvatske bio je problemati čan, ali na njega eurobirokrati koji su činili tajništvo suda nisu imali primjedbi?! Nužno je ovdje reći i nekoliko riječi o Presudi Arbitražnog suda donesenoj pot kraj 2016. Pročita li se svih 359 stranica, može se zaključiti da je Slovenija uglavnom izgubila arbitražu! Arbitražni se sud inače Veljača 2018.
Svaki potez koji Hrvatska povuče mjeri se i u Bruxellesu, ali i u Podgorici, Sarajevu i Beogradu. Naime, Hrvatska, osim s Italijom (na moru) i Mađarskom (na kopnu), nema dokraja definirane granice sa svojim ostalim susjedima.
bavio i kopnenom granicom, iako svi govo re samo o moru. Slovenija je presudom Ar bitražnog suda izgubila sve granične spo rove na kopnu – od Mure do Istre! Recimo, u Međimurju, prema presudi, na Muri gra nica ide po starom toku Mure, kao što je iš la od 17. stoljeća, a ne po novom toku Mu re, kako su tvrdili Slovenci. Isto vrijedi i za druge za Slovence prijeporne točke za padno od Zagreba i Karlovca, sjeverno od Rijeke, te na području Istre. To se moglo i očekivati jer je današnja granica Hvatske i Slovenije (osim u dijelu Istre) zapravo ne kadašnja granica austrijskog i mađarskog dijela Austro-Ugarske, a ta je administra tivna granica bila oduvijek jako dobro de finirana. Tu se pokazuje sva dvoličnost Slo venije koja inzistira na provedbi arbitražne presude na moru, ali je ne želi provesti na kopnu, gdje je izgubila sve sporove?! U vo jarni na Sv. Geri, recimo, još su uvijek slo venski vojnici, koji svako jutro pretrčavaju od svoje granice do ulaza u krug te vojar ne. Štoviše, slovenski sindikat zaposleni ka u Oružanim snagama Slovenije tražio je od slovenske ministrice obrane »isplatu dodatka za rad u inozemstvu« za slovenske vojnike na Sv. Geri! Kad je pak riječ o morskoj granici, tu su Slovenci u presudi Arbitražnog suda goto vo izgubili. Točnije, sve što su dobili jest pomak morske granice sa sredine na če tvrtinu Savudrijske vale, dakle za oko 300 metara prema obali Savudrije te još malo veći pomak granice na jug izvan Savudrij ske vale. I to je sve. Nisu dobili golemi ko mad mora zapadno i južno od Savudrije, o
kojem su maštali. Štoviše, Arbitražni je sud u presudi naglasio da »nakon pomaka gra nične crte na moru Slovenija nema temelja za bilo koja traženja na moru južno od to ga«! Nisu dobili pravo na proglašenje Za štitno-ekološke zone (koju su proglasili ile galno preko našeg ZERP-a 2006.), ni pravo na epikontinentalni pojas u Jadranu. Do duše, prema presudi, dobili su Junction ili Spojnicu preko našega teritorijalnog mora prema ZERP-u i talijanskom dijelu Jadrana. Ali Spojnica, prema presudi, »i dalje osta je hrvatsko teritorijalno more«, samo što u širini od 2,5 milje Slovenci imaju pravo slo bodnog prolaska. Ali to su imali ionako, jer im pravo neškodljivog prolaska u našem te ritorijalnom moru ionako jamči članak 7. Konvencije UN-a o pravu mora. Pravi pro blemi za Sloveniju nastat će tek onda ako Hrvatska ikad prihvati arbitražnu presudu. Cijela strka oko Arbitraže jest »točka na i« problema koje slovenska državna politi ka izvodi prema Hrvatskoj u ovih 20 go dina. Zato je smiješno kad neke hrvatske (ili slovenske) političare zabrinjava »neže ljeno narušavanje dobrosusjedskih odno sa Hrvatske sa Slovenijom«. U ovih 20 go dina imali smo tako pokretanje graničnih sporova na kopnu od Istre, preko Sv. Gere do polja uz Muru. Imali smo slovensko pri svajanje zajedničke nuklearke u Krškom u razdoblju između 1998. i 2002. Imali smo spor s Ljubljanskom bankom koja nije htje la isplatiti štednju hrvatskim štedišama, što je riješeno na Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu u korist naših šte diša. Imali smo slovensku blokadu ulaska Hrvatske u NATO, EU, OECD, Schengen... To nije ponašanje dobrog susjeda, prestanimo se zavaravati! Naime, nitko ne poriče da su Slovenci dobri ljudi, ali jedno su dobri odnosi sva kog od nas s našim pojedinim prijatelji ma Slovencima, a drugo grozna službena politika te države koja u Hrvatskoj gleda neprijatelja. Štoviše, gdje se politički bo dovi postižu tvrdim stavom prema Hrvat skoj. Kad god smo se pozivali na sud: na sud u New Yorku po Međunarodnoj ener getskoj povelji za otimačinu nuklearke u Krškom, za izvarane štediše Ljubljanske banke na Europski sud za ljudska prava, na Međunarodni sud pravde za granicu, uvi Nastavak na str. 21 19
KRČKI BISKUP JOSIP SREBRNIĆ (1876.-1966.) Zbornik radova sa znanstvenog skupa povodom 50. obljetnice smrti BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Krčki biskup
josip srebrnić (1876. – 1966.)
Zbornik radova sa znanstvenog skupa povodom 50. obljetnice smrti
Analecta croatica christiana; 17 x 24 cm; meki uvez; 626 str.;
220,00 kn
Prvi dio zbornika čine radovi s međunarodnoga znanstvenoga skupa, održanog 2016. godine u Rijeci povodom 50. obljetnice smrti biskupa Josipa Srebrnića, (1876.-1966.) koji je Krčkom biskupijom upravljao do 1923. godine. U prilozima autori obrađuju razne etape života i rada krčkoga biskupa u međuraću, tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega. Drugi dio zbornika donosi prijepise brojnih pisama iz Prezidijalnog arhiva Josipa Srebrnića, u kojima krčki biskup intervenira u korist uhićenih, prognanih i interniranih osoba tijekom Drugoga svjetskog rata. Nasljednik Josipa Srebrnića na krčkoj katedri biskup Ivica Petanjak u svome radu, među ostalim, ističe kako je biskup svoju dugogodišnju pastirsku službu vršio u tri različita vremena i sustava: prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Radi se o vremenu fašizma, godinama borbe između fašizma i komunizma te razdoblju pobjede komunizma. Na temelju nekolikih Srebrnićevih pastirskih pisama iz ratne 1944. godine autor ističe biskupova stajališta. Srebrnić govori o ženidbi kao božanskoj ustanovi, o odgoju djece, o privatnom vlasništvu, o progonima i ubojstvima koja su učinjena u ime komunističke ideologije. Osobito ističe Srebrnićev stav prema nadirućem komunizmu i metodama njegova prodiranja. Zbornik je tiskan kao suizdanje Krčke biskupije, Teologije u Rijeci i Kršćanske sadašnjosti.
Teologija u R ijeci K RčK a bisKupija KRšćansK a sadašnjosT
MAKSIMILIJAN VRHOVAC
DNEVNIK – DIARUM (Svezak 2) (1810.–1815.)
Trideset godina dijeli izlazak iz tiska drugog sveska kritičkog izdanja »Dnevnika« zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca od objelodanjivanja prvog sveska. Prvi je, da podsjetimo, izišao 1987. godine i obuhvaćao je razdoblje od 1801. do 1809. a priredili su ga, kao i ovaj drugi svezak, Josip Kolanović i Metod Hrg. Nakon objave 1. sveska »Dnevnika« prešlo se na prijepis i prijevod latinskoga predloška za godine 1810. do 1815. Josip Kolanović, danas najbolji poznavatelj Vrhovčeva opusa u Hrvatskoj u arhivističkom i historiografskom smislu, napisao je za ovo izdanje »Uvodne napomene«, svojevrsni vodič i kroz Vrhovčev »Dnevnik«, ali i kroz problematiku njegova kritičkog objelodanjivanja dok je Riječ unaprijed za ovaj svezak napisao Drago Roksandić. Na Vrhovčev »Dnevnik« kao povijesni izvor upozorio je još 1925. godine Ferdo Šišić pa onda Stjepan Antoljak koji je tvrdio da je »Dnevnik«»neizcrpljiva riznica za događaje od 1801. do 1825.«. O Vrhovčevu »Dnevniku« i njegovu značenju za proučavanje političke i kulturne povijesti najviše je pisala Miroslava Despot. Ona je u svojim tekstovima upoznala svjetsku javnost s Vrhovčevim »Dnevnikom«, a u domaćem je tisku objavila niz radova u kojima je istaknula značenje toga »Dnevnika« kao izvora političke, kulturne i zdravstvene povijesti hrvatskoga naroda početkom 19. st. Jednako je on važan i za proučavanje nekadašnjeg života i prilika u Zagrebu i Hrvatskoj pa i same Europe na početku 19. st.. Bernardi Stulli isticao je važnost »Dnevnika« za razumijevanje krupnih zbivanja hrvatske povijesti u razdoblju odjeka Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i buđenja mađarskog nacionalizma. Ovo monumentalno vrelo od kapitalne važnosti za hrvatsku historiografiju tiskano je kao suizdanje Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjeka za povijest i Zavoda za hrvatsku povijest te Kršćanske sadašnjosti. FORMAT: CIJENA:
Croatica christiana – fontes; 17,5 x 24 cm; tvrdi uvez s ovitkom; 907 str.;
0 2 0 1 8
280,00 kn
9 770353 282002
ISSN 0353–2828
BIBLIOTEKA:
Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
FRANJO VELČIĆ I MARKO MEDVED, UR.